Opominjanje nije osuda

XXIII. nedjelja kroz godinu

Mt 18,15-20

Ponekada svoj odnos s nekom osobom opisujemo rezigniranom tvrdnjom: Nažalost, njemu se ništa ne može reći! Ima među nama ljudi koji ne prihvaćaju nikakav savjet a kamoli prigovor za svoje nepravedno ili loše ponašanje, odbijaju svaku kritičku riječ; sami su se lišili autokritičnosti, djeluju da su neupitni i uvijek u pravu. U našim obiteljima, zajednicama, institucijama neki misle da trebaju sve određivati, a neki opet uređuju svoj život izdvojen od drugih, tobože nikome ne žele ništa određivati. ali sve čine da se njihovi bližnji za njih moraju brinuti dok se oni mogu ponašati po vlastitim prohtjevima, i to podižu na razinu „zajedničkoga dobra“. Naravno, različiti su razlozi takvih nedodirljivih ponašanja: od oholosti do iskustva razočaranja u ljude, od lažne svetosti do egocentrizma i bolesnog autizma.

Nije također rijetkost da se veće ili manje ljudske zajednice, od obitelji do Crkve nađu u teškim strukturalnim krizama jer su zarobljene samovoljom i ucjenama, intrigama i samovlašću neupitnih ili izopačenih poglavara kojima niti se što može reći niti sami imaju trunak samokritičnosti. Neki od tih neupitnih veličina oblače se u glumljeni altruizam i licemjernu pravovjernost, okružuju klimoglavcima i ulizicama, rastaču međuljudske odnose, nečasno optužujući nevine i pravedne za zlo koje oni sami čine, proglašavajući druge nekorisnim članovima obitelji, djeliteljima i zlodusima zajednice, u konačnici izjednačujući sebe s obitelji ili zajednicom, Crkvom ili narodom.

Duhovna smrt naših odnosa nastaje onda kada se prekida iskrena komunikacija, kada u pojedinoj zajednici zavlada duh nekritičnosti, nedostatak bratskoga opominjanja, kada se na primjer neodgovorni pojedinac lopovlukom i smicalicama domogne pozicije za koju nije ni moralno ni stručno ni vjerski kompetentan, ili kada se čini zlo pojedincu a pritom slabo tko reagira; kada prešućivanje zla i grijeha postane normalno, a neopominjanje i bijeg od nezamjeranja stil života.

Današnji odlomak Matejeva evanđelja usredotočen je upravo na odnose unutar crkvene zajednice u okolnostima bratske opomene, dakle u situaciji ako netko od braće pogriješi. Poznata nam je ta Isusova preporuka u tri koraka: najprije se brata opominje nasamu, oči u oči; zatim, ako ne posluša, pred dvojicom ili trojicom vjerodostojnih svjedoka, dakle ne bezuvjetno istomišljenika; i na kraju, ako opet ne posluša, pred crkvenom zajednicom. Na ovom trokratnom opominjanju utemeljuje se kršćanska pedagogija, osobito unutar redovničkih zajednica, a i pravno sankcioniranje onih koji bi zastranili ili pogriješili u Crkvi.

Ne treba uljepšavati naše odnose, čemu smo često skloni. Naime, rijetko se koja naša institucija ili pojedinac vodi spomenutim Isusovim trokratnim savjetom u opominjanju brata koji je pogriješio ili se s njime ne slažemo. Ono što bi prema evanđelju trebalo biti zadnje, u našoj je praksi najčešće prvo i jedino. Najprije se nekoga javno difamira, ozloglasi, ocrni. Najprije ga se u narodu, u Crkvi etiketira „poganinom“ (nevjernikom) i „carinikom“ (nečistim), štetnim i nepoželjnim, društveno ga se izolira i – na tome se ostane. Do optuženoga je, opće je mišljenje, hoće li on i kako će se dalje vladati. Neka dokazuje svoju nevinost, stav je većine koja se i ne unosi u stvarnu situaciju pojedinca. Tim obrnutim putem prošao je sam Gospodin Isus. Unaprijed su ga osudili, društveno izolirali i proglasili štetnim, a onda povlačili po namještenim procesima i konačno sudski optužili. Nitko se od poglavara nije s njime nasamo sastao da bi porazgovarao. Vlastodršci i beščasnici vladaju se kolektivnom osudom i smatraju da svi njima moraju doći, prignuti se i moliti za milost, a oni će, prema svojoj dobroj volji, odlučivati što dalje činiti.

Isus, međutim, traži put od osobne do zajedničke (institucionalne) opomene i sankcije. Naglasak je na bratskoj opomeni. Isus počinje s bratskim razgovorom. Izričito kaže: Pogriješi li tvoj brat… a ne: Pogriješi li tvoj protivnik, neprijatelj (poganin i carinik). Isus naglašava da i u pogrešci, zloći i grijehu drugi ostaje brat. Nažalost, mi ljudi polazimo iz druge perspektive – drugi je već osuđen i otpisan. Ne opominjemo brata s nakanom da se popravi, nego ga – osobito u kakvom tračerskom, prema vlasti oportunističkom ili lakrdijaškom kružoku – unaprijed osuđujemo i kažnjavamo da pokažemo kako smo mi bolji od njega. Jer, što bismo, doista, učinili ako bi se brat (ili sestra) koji je pogriješio popravio, obratio. Obraćenje drugoga mjerimo u slaganju s našim stavom, u njegovoj poslušnosti i odanosti prema nama a ne u poštivanju savjesti i slobode drugoga, u nastojanju da taj „grešni“ drugi i mi zajedno s njime vjerodostojno stanemo pred sud Isusova evanđelja, da se pred Bogom nađemo kao istinska braća i sestre. Jer da nije tih koji su po našem mišljenju grešni, nevjernici, nečisti i necrkveni, kako bi se pokazala naša pravovjernost i crkvenost?

Očito je da Isus ne zastupa nikakvo lažno mirovnjaštvo i toleranciju u međuodnosima, nikakvo stanje u kojem ljudi žive zajedno ali tako da se „ne dodiruju“, da svatko radi po svome, da se prelazi preko zla i da nema nikakva bratskog opominjanja, ili se opominjanje duhovnjačkim trikovima svrstava u tobožnje osude a protiv čega je bio Isus. Isus ne zastupa ljudska prava anarhične slobode u kojoj su poremećeni kriteriji i grijeha i grešnika; nikakvo kolektivno-ideološko (doušničko i rekla-kazala) osuđivanje brata pri čemu dolazi do one tako česte izopačene prosudbe: dobro se proglašava grijehom a laž istinom. Nasuprot tome, Isus zahtijeva nimalo lagani put bratskih odnosa, put koji treba prijeći u opominjanju i koji traži iznimnu ljubav i poštivanje drugoga. Točno, Isus ne dopušta krajnju osudu, ona je pridržano Bogu, ali jasno razlikuje nužno opominjanje od konačne osude.

U nastavku evanđelja, govorom o „svezivanju“ i „odvezivanju“, Isus ističe važnost međusobnoga opraštanja što će biti konačni kriterij za Božje opraštanje nama s onu stranu groba. Onako kako budemo svezivali i odrješivali, kako budemo ne opraštali ili opraštali, tako će se i s nama postupati pred Božjim sudištem. Naše zemaljsko-povijesno ponašanje ima nadvremenske učinke, posljedice za vječni život.

Na koncu današnjega evanđelja, iako djeluje kao umetak, slijedi logičan Isusov govor o zajedničkoj molitvi. U zajednicama, od obiteljske do crkvene, zajednička molitva je mjesto i vrijeme u kojem se sabiru sve naše dobrote i grešnosti, pravednosti i pakosti. Prva nakana svake i osobne i zajedničke molitve jest mir s Bogom i skladan međusobni život. Zato je iznimno važno da zajednička molitva ujedinjuje svu braću i sestre, i one koje se smatra grešnima i one koji se smatraju pravednima. Prva nakana zajedničke molitve je jednodušna prošnja za obraćenje i sebe i drugih, za međusobnu ljubav. U takvoj molitvi provjerava se vlastita kritika prema grešnom bratu i događa se ozdravljujuća samokritika i priznanje vlastite grešnosti – vraća se uzajamno poštivanje i solidarnost, nudi se povratak bratu u njegovu vlastitu zajednicu.

Fra Ivan Šarčević

Gubitnici i poraženi poradi Krista

XXII. nedjelja kroz godinu

Mt 16, 21-28

U prošlu nedjelju slušali smo prvi dio Matejeva razgovora između Isusa i njegovih učenika u krajevima Cezareje Filipove. Podsjetimo se: Isus je pitao svoje učenike najprije o tome što drugi kažu o njemu a zatim je tražio da se sami učenici izjasne tko je on za njih. Petar je, obdaren Božjim nadahnućem, a ne sposobnošću svoga doumljivanja ni gorljivošću svoje vjere, ispovjedio Isusa Kristom, Mesijom i Sinom Božjim. Čuli smo također da sam Isus gradi svoju Crkvu na Petru, stijeni te da postojanost Crkve pred „vratima paklenim“ počiva na Kristu, ugaonom kamenu i graditelju zajednice učenika, Isusove braće i sestara.

Kada bismo pomislili da je pitanje Isusova identiteta kao i pitanje identiteta Isusovih učenika, dakle identiteta Crkve zauvijek utvrđeno, razgovor se nastavlja jer izvještaj o jednom događaju čitamo razdijeljeno u dvije nedjelje. Današnje evanđelje nastavak je prošlonedjeljnog. Isus govori učenicima da na njegovu osobu bitno pripadaju patnja i nasilna smrt na koju će ga u Jeruzalemu, nacionalnom i religioznom središtu, osuditi nitko drugi nego njegovi „starješine, glavari svećenički i pismoznanci“, te da će treći dan uskrsnuti. I onda se opet u ime učeničke zajednice javlja Petar, povlači Isusa na stranu i sav zabrinut odvraća Isusa i razuvjerava ga da mu se ono što Isus govori nipošto ne smije dogoditi. Ta on je Krist, Mesija, Sin Božji, što za Petra, i ne samo za njega, ne može uključivati patnju i neuspjeh, poniženje i krajnje gubitništvo. Zar netko tko je Spasitelj i svemoćni Sin Božji može trpjeti i biti tako poražen? Isus je, međutim, dosljedan u predstavljanju tajne svoga mesijanstva. I ne bismo očekivali tako oštre Isusove riječi upućene svome učeniku Petru. Naime, Petru koji ga je priznao Sinom Božjim, a sada ga odvraća od njegova puta, Isus izričito govori da je „sotona“, lažljivac i zavodnik, te da ga se klone, da se nosi od njega jer stvara sablazan, jer mu nije na pameti ono što je Božje nego što je ljudsko.

Nema sumnje, od početka kršćanstva, od Isusovih učenika, od Petra do nas današnjih kršćana, Isusova patnja i križ, Isusova osuda od strane starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca izaziva skandal. I mi današnji kršćani, iako ćemo ustima prihvatiti da na Isusov identitet spada križ, pravimo razne smicalice pa i zloupotrebe Isusova križa. Što sve kroz povijest i danas ne radimo s Isusovim križem i od Isusova križa? Zar ga nismo učinili samo ukrasom, čak znakom nespasenja za neke ljude, zar ga nismo učinili prkosnim ili pobjednim znakom nad našim neprijateljima? Zar i mi, slično Petru, na pameti imamo samo ono što je ljudsko, a ne ono što je Božje, što je Kristovo? I kao što se „sotonsko zlo“ uvuklo u Petrovu najuzvišeniju ispovijest vjere, usudimo li se i mi današnji kršćani makar pomisliti da se samo „sotonsko zlo“ zavuklo u najspasiteljskiji znak naše vjere, u Kristov križ koji nosimo ili podižemo posvuda, te Isusov križ, znak i izraz najuzvišenije Božje ljubavi prema ljudima, pretvaramo u ljudski križ, u ljudsku sramotu i sablazan? Nema sumnje, toliko se daleko otišlo u našoj licemjernoj praksi da je zavladala nametnuta grobna šutnja i autocenzura pred masovnim svetogrđima i beščašćima u zloporabi Kristova križa. Toliki priznaju Isusa Mesijom i Sinom Božjim, a njegov križ pretvaraju u suprotnost toj ispovjednoj formuli.

Isus Petra nije ukorio nego pohvalio što ga je priznao Kristom, Mesijom i Sinom Božjim, ali ga je potjerao od sebe kada ovaj nije shvatio da je uz Božju objavu u Kristu, u Sinu, bitno vezana patnja, te da će Isus biti osuđen od strane starješina, glavara svećeničkih i poznavatelja Svetoga pisma kao bogohulnik, kao uzurpator i krivotvoritelj Boga, Božje objave i otačke predaje, da Bog koji se objavljuje u Isusu jest gubitnik po ljudsku. Vidimo dakle da tajna Isusove osobe, Isusov identitet (kristologija) nije vezan samo uz nadahnuće odozgor, uz verbalno priznanje da je Isus Mesija i Božji Sin, nego i uz strašnu patnju nedužnoga Isusa, uz njegovo ubojstvo i smrt na križu, te uz neočekivano rađanje na novi život kroz uskrsnuće. Tko je Isus – spoznaje se u otvorenosti nadahnuću od Boga ali i u prihvaćanju onodobne najsramotnije smrti, smrti na križu, u radikalnom fijasku i skandaloznoj smrti.

I kao što se Isusov identitet ne može zatvoriti ni u najuzvišeniju i najtočniju istinu (dogmu), tako ni identitet Isusovih učenika ne može ostati samo na deklarativnoj, ispovjednoj razini. U nastavku evanđelja Isus, naime, govori o identitetu svojih učenika od kojega je, kao i za njegov identitet, neotklonjiv vlastiti križ, nošenje osobnog križa i nasljedovanja Raspetoga Mesije. I kao što nije dovoljno za Isusa kazati da je Mesija i Sin Božji, ni za Kristovu učeničku zajednicu, za Crkvu, nije dovoljno kazati da je izgrađena na nesalomljivoj stijeni i da je time proces identifikacije završen. Isusov učenik – traži Isus – treba se odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i nasljedovati Isusa. A tu tek nastaje sva muka po identitetu. Jer odreći se sebe, izgubiti svoj život onako kako je Isus izgubio svoj poradi Boga za prijatelje, činiti stvari poradi Isusa i bližnjih, ponajprije znači ostaviti se svake vrste uznositosti i taštine da smo istinski Isusovi učenici te ga nasljedovati u onome što je za ovaj svijet, za uobičajeno ljudsko ponašanje neuspjeh i gubitništvo. A u identitetu, ljudskom, nacionalnom, vjerničkom, profesionalnom doista je temeljno pitanje kad je moj identitet doista gubitnički kad dobitnički, kad sam dosita poražen a kad pobjednik, kad sam sablazan po ljudsku, kad imam na pameti ono što je Božje, kad mogu ostati sam poput Isusa i onda kada vlastiti narod, starješine i glavari svećenički misle i rade po ljudsku, kad sam zadobio čitav svijet a izgubio dušu i smisao života. Proces identifikacije s Isusom Kristom, Raspetim i Uskrslim traje čitava života i ne podnosi polovična i lažna smirivanja, a pogotovo ne iskrivljenja i zloporabe. Uspjeh nije samo ekonomska nego i vjernička kategorija. Nije ni samo kategorija svjetovne, političke moći. No, je li svaki gubitak, gubitak i života poradi Krista, doista definitivni neuspjeh? Na to pitanje osobno odgovara svaki Isusov učenik.

Fra Ivan Šarčević

Muke po identitetu

XXI. nedjelja kroz godinu

Mt 16,13-20

U blizini izvora rijeke Jordana, u okolici Cezareje Filipove, gradića kojega je Herodov sin Filip izgradio u čast cara Augusta, a negdje na sredini Matejeva evanđelja, na putu, kako se to sve i događalo, Isus postavlja pitanja svojim učenicima. Ona se odnose na njegov identitet: što drugi kažu te što sami učenici kažu tko je Isus. I postavlja ih ponajvećma zbog njih. Jer može se s nekim živjeti i dugo i čitava života a da ga se ne upozna. Događa se i u našim odnosima da netko neočekivano postavi pitanje: Pa znaš li ti uopće tko sam ja? Mnogi žive u teškom iskustvu nerazumijevanja – ni njihovi najbliži nisu ih upoznali. Na koncu života i oni koji su živjeli toliko zajedno znaju zastati pred konačnim nepoznavanjem i tajnom osobe koja ih napušta.

Isus postavlja dva pitanja svojim učenicima o njemu samome. Za naše uobičajene načine ophođenja i razgovaranja ta pitanja djeluju više nego suvišna. Kad netko među nama postavi takve upite, neki se ljudi ljutnu jer čemu se pitati o nečemu što je tako očevidno ili se pitaoca gleda kao narcisoidnu i taštu osobu koja hoće samo da se o njoj priča. Ipak, znanje o nekome i ljubav prema nekome usko su vezani i rastu u proporcionalnosti.

Isus dakle postavlja pitanja svoga identiteta zbog svojih učenika, zbog njihova nasljedovanja. Prvo pitanje se odnosi na to da učenici odgovore što drugi ljudi, što oni koji nisu izravno u krugu Isusovih učenika misle o Isusu. Ne može se naviještati evanđelje i nasljedovati Isusa nezainteresirano za stavove drugih, zatvoren u svoj duhovni svijet, ne obazirući se na društveni kontekst, na mišljenja ljudi u našoj sredini, zadovoljavajući se samo vlastitom spoznajom tko je Isus. Isus traži od učenika da uvaže i razmotre što to drugi ljudi o njemu kažu, jer on šalje učenike upravo ljudima koji ga ne poznaju ili ga nepotpuno poznaju. A tako je u svim vremenima. Najveće što većina ljudi kaže o Isusu jest da je prorok, mjerodavna osoba humanosti, moralnosti, osoba koja nadahnuta Božjom blizinom naviješta Božju riječ. On je jedan od velikih ljudi, ali ipak samo čovjek.

Drugim pitanjem: A što vi kažete tko sam ja? Isus zahtijeva osobni i zajednički odgovor od svakoga od svojih učenika. Nije dovoljno znati što drugi misle, polovičnost je ostati samo na onome što se o Isusu uokolo priča, što sam naučio od roditelja ili što misli moj kolektiv; nužno je imati osobni odnos, osobno znanje i ljubav prema Isusu. I Šimun Petar ispovijeda svoju i vjeru prve crkve: Ti si Krist, Sin Boga živoga! U svoje ali i u ime učenika Petar ispovijeda tajnu Isusove osobe: Isus je više od proroka, više od najmjerodovanijih ljudi, Isus dolazi od samoga Boga, Mesija je, Spasitelj.

U nastavku Isus govori Petru da on na tu istinu nije došao nikakvim svojim moćima. Isus govori svojim učenicima da se njegov identitet ne spoznaje bez nadahnuća odozgor, bez vjere i otvorenosti Bogu. Vlastiti napori, doumljivanja i istraživanja, koja se nipošto ne niječu, ipak su nedostatni da se spozna Isusa. Isus sve to nadilazi. I doista, povijest to svjedoči, svjedoče to sva znanja i sve najbolje kristologije (govor o Kristu): Isus ostaje nedohvatljiv ljudskim spoznajama, on dolazi od drugdje, od Boga, njegov identitet je u prostoru otkupljujuće tajne.

Važno je u ovom evanđelju uočiti redoslijed. Naše redovito tumačenje ovaj tekst uzima ponajviše kao potvrdu utemeljenja petrinske, papinske službe u Crkvi, štoviše kao pitanje vlasti i hijerarhije u Crkvi. Međutim, u redoslijedu, koje ima obvezujuće praktične posljedice i zahtjeve, najprije se pita i govori o Isusovu identitetu, a tek poslije toga o Petrovom identitetu, dakle o identitetu Crkve. Na poznavanju Isusa Krista, na njegovom identitetu temelji se spoznaja i identitet Petra i Crkve. O tome ćemo slušati i sljedeće nedjelje u nastavku ovoga evanđelja kojega danas ne čitamo, gdje se Isus, upravo u oštroj raspravi sa svojim učenikom Petrom, ponovno vraća na pitanje što to doista znači da je on Krist, Sin Boga živoga, kao i što to znači biti Isusov učenik ako ga se shvati kao Krista bez križa, a nasljedovanje samo kao sebično čuvanje života i pozicije.

Dok učenici trebaju prepoznavati Isusov identitet, da se bude Isusov učenik treba prihvatiti promjenu identiteta, prepustiti se obraćenju. Isus mijenja ime Šimunu u ime Kefa/Petar (aramejski/grčki). Da se postane Isusovim učenikom treba prihvatiti novi identitet koji nam Isus daruje i kojeg traži da promijenimo. Petrov identitet Isus označava “stijenom” na kojoj Isus hoće graditi svoju zajednicu, Crkvu. I kao što je konačna spoznaja Isusova identitet dar od Boga, tako je izgradnja Crkve u konačnici Kristovo djelo, u Kristu počiva snaga otpora od zla i vrata paklenih. Uz to, Petru se i preko njega Isusovim učenicima darivaju ključevi, ne ključevi vladanja i svjetovne moći, nego najmoćniji Božji dar, najvažnije Božje svojstvo – opraštanja grijeha. Opraštanje grijeha – svezivanje i razrješivanje – temeljno je poslanje Isusovih učenika na zemlji. Kao što je vrhunac Isusove osobnosti očitovanje neizmjernog milosrđa Boga Oca koji ga je poslao među ljude, tako je najvažnija i neotklonjiva karakteristika Kristova učenika da oprašta grijehe svojoj braći i sestrama. Petar (Crkva) je stijena, ali koja oprašta.

Sve ovo djeluje lagano za razumjeti, ali ne možemo ne priznati da se na ovo evanđelje nakupilo toliko svakovrsnih naslaga naših tumačenja, najviše onih o papinskoj vlasti i crkvenoj moći, i povrh svega da olako pristajemo na samorazumljivost te da nemamo ništa mijenjati u život. Valjalo bi izići iz svojih uhodanih i zakovanih spoznaja, priznati da još nismo uzeli dostatno u obzir što to drugi ljudi kažu o Isusu, da još nismo ni osobno a ni kao zajednica, Crkva, u našem vremenu, ne ponavljajući neproživljeno ono naučeno, kazali tko je za mene, za nas Isus Krist. Pogotovo još nismo preispitali svoj kršćanski identitet obraćenja (promjene imena) da iz nepostojanosti i kolebljivosti prijeđemo u čvrstoću kršćanskoga karaktera a kamoli da smo se radikalno i dosljedno uputili na put opraštanja i milosrđa.

Na koncu današnjeg evanđelja Isus “naređuju” učenicima da nikome na kazuju da je on Mesija. Zašto to Isus opet zbunjuje svoje učenike? I zar ima naređivanja u vjeri? Odnosi li se to samo na ono vrijeme ili i na nas današnje kršćane koji smatramo da je najvažnije da izrecitiramo Petrovu, crkvenu vjeroispovijest o Isusu Kristu i da tako odagnamo svaku muku našega identiteta? Zašto Isus želi sačuvati tajnu svoje osobe? Ne izgleda li da Isus učenike vraća na početnu poziciju da svatko mora samostalno i osobno upoznati tko je on, te da učenik ne samo svojim riječima nego cjelinom svoga života među ljudima treba svjedočiti da je Isus iz Nazareta Mesija, Krist, Sin Božji i Spasitelj. O tome kakav je u konačnici Kristovo identitet i identitet njegovih učenika, slušat ćemo i sljedeće nedjelje u evanđelju koje je neodvojivi nastavak današnjega.

Fra Ivan Šarčević

Što sa “psima”?

XX. nedjelja kroz godinu

Iz 56,1.6-7; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Jedno od sudbonosnih pitanja ljudske povijesti, nacionalnih i religijskih zajednica, čovječanstva uopće i svakoga čovjeka ponaosob svakako je pitanje kako se odnositi prema ljudima koji ne vjeruju kao ja, kao mi? Što s pripadnicima drugih naroda i vjera? To je pitanje vječno i uvijek aktualno. I danas. Dostatno je poslušati vijesti i čut će se kako gotovo posvuda u svijetu ljudi isključuju ljude samo zato što su drukčiji, različiti. Naša predivna zemlja prepuna je grobnica “različitih”.

Usudimo li se kao vjernici, kao kršćani, postaviti pitanje bi li u svijetu bilo imalo više mira a manje ratova, više međusobnoga poštivanja a manje mržnje, ako bi vjernici, mi vjernici, religijske institucije i naši poglavari odista se ponašali prema drugima, stranima, tuđincima onako kako to od nas traži Bog? Ili on zapravo od nas ništa ne traži s obzirom na drugačije od nas, pa vjerovati ili ne vjerovati u Boga, nasljedovati ili ne nasljedovati Isusa Krista ništa bitno ne mijenja u našem životu? Nastavljamo se ponašati “prirodno” kao da do nas nije stigla Božja riječ, kao da još – iako kršteni i kršćani – nismo evangelizirani.

Današnja biblijska čitanja sva su usredotočena na govor o strancima, nacionalno i vjerski drugima. U prvom čitanju slušamo kako Bog preko proroka Izaije traži da se vjernici drže prava i pravednosti, jer je to temelj života i svih odnosa, bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost ljudi. Izaija naviješta da tuđinci nisu isključeni iz odnosa s Bogom, iako postoje određeni uvjeti: da prihvate Jahvu Gospodina, da mu služe i ljube ga, da poštuju subotu. Starozavjetni prorok nagovještava da će Bog biti ne samo Bog izabranog naroda, nego Bog svih naroda. Bog se ne dopušta posvojiti ni od jednoga naroda i njegov dom bit će dom molitve za sve ljude. Izaija živi tako davno prije nas.

U Poslanici Rimljanima Pavao, koji sebe naziva “apostolom pogana”, koji je upravo zbog univerzalne poruke Isusova evanđelja za sve ljude bio prezren i odbačen od svojih sunarodnjaka, poziva Rimljane da ga razumiju: On, tijelom Židov, izaziva ljubomoru kod svojih sunarodnjaka i suvjernika; spreman je patiti kako bi oni povjerovali u Isusa Krista. On poganima, tuđincima piše da je Izrael, usprkos tome što neće da prihvati Krista, i dalje izabrani narod, ali Isusova poruka je poruka za sve ljude ili to više uopće nije poruka života, nego poruka progona i smrti.

U odlomku iz Lukina evanđelja čitamo Isusovo raspravljanje sa strankinjom Kanaankom. Ovaj se tekst nadovezuje na tekst o Isusovoj raspravi s farizejima i pismoznancima koji su stigli iz Jeruzalema da ga preispitaju zašto njegovi učenici “prestupaju predaju starih”, ne peru ruke prije jela. Isus im, znamo to, oštro uzvraća da oni izdaju Božje zahtjeve zbog svoje ljudske predaje te da ništa ne onečišćuje čovjeka što ulazi u čovjeka, nego ono što izvire iz čovjekova srca. Nutrina onečišćuje čovjeka (zle misli, ubojstva, preljub, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva …).

Isus premješta naglasak s izvanjštene religioznosti na duboku unutarnju motivaciju, na čistoću srca. I nije isključeno – zato smo se kratko i osvrnuli na tekst koji se danas ne čita – da je Isus, razočaran “religijskom komisijom” i ispitivačkom metodom svojih sunarodnjaka, “policajaca u vjeri” koji su čak stigli iz Jeruzalema u Galileju, razočaran, dakle, tvrdoćom i uskoćom njihova srca, napustio to mjesto i povukao se u krajeve, tirske i sidonske, ono područje koje Novi zavjet naziva “poganskim krajevima”, područjem gdje su dominirali Kanaanci.

I u tom kraju mu prilazi žena, strankinja, Kanaanka, ojađena i nesretna s opsjednutosti svoje kćeri. Vikala je da joj Isus pomogne priznajući ga čak Gospodinom i Sinom Davidovim. Isus joj ništa ne odgovara. Ne čini li se da je pred Matejavom zajednicom nimalo jednostavan problem: Što s onima kojima treba pomoći a nisu naše vjere? Što s njima i kada im uopće nije teško zakucati na svako srce i priznati sve što bi drugi koji može pomoći očekivao da se prizna, i najveću istinu vjere? Kad neka teška patnja svlada čovjeka, kad mu je netko neizmjerno drag, kao kći ovoj majci, ta se osoba ne usteže stići na kraj svijeta samo da se domogne spasenja.

A Matej piše da Isus uopće ne haje za ženinu viku. Ostaje suzdržan. Čak mu i njegovi učenici prilaze i mole ga, ne zato što su se uživjeli u nesretnost žene strankinje, nego da se riješe njezine nesnošljive vike. I onda Isus, tipično za praksu svake “zatvorene” religije, kaže ženi da je “poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Zar ovo nije neshvatljivo? Kako Isus može kazati ono “samo”, ako se njegova temeljna poruka o Božjem kraljevstvu i da je Bog Otac svih ljudi ne odnosi upravo na sve ljude, kako je to govorio i radio, i zbog čega je na koncu završio na križu. I ako bismo ostali na toj izjavi – što praktično i činimo – zar bi onda Isusova poruka uopće izašla iz židovstva i stigla nama koji nismo Židovi? I da nisu možda njegovi učenici, među njima posebno onaj ljubitelj pogana, Pavao, ipak iskrivili Isusa i od kršćanstva kao židovske sekte načinili jednu razvodnjenu svjetsku i kozmopolitsku religiju?

No, situacija se još nije razriješila. Ona se radikalizira. Žena, piše Matej, prilazi Isusu, poklanja mu se, i izravno ga moli za pomoć. Isus, međutim, zaoštrava svoje odbijanje da pomogne i objašnjava ženi da se kruh ne može uzeti od vlastite djeca i baciti ga “psićima”, jer će pomaganjem drugima osiromašiti svoje. Iako je ovdje upotrijebljen deminutiv, ublažena riječ psećeg soja, “psići”, nije li Isus – blaga i milostiva srca kakvog ga znamo ipak krajnje grub, jer naziva djecu poganskih naroda teškom i prezrivom riječju kojom se tako izdašno između sebe i odvajkada etiketiraju pripadnici različitih naroda i religija.

No, nevolja je nevolja. Žena sve podnosi, i najteže riječi samo da se pomogne njezinom djetetu. Istinska ljubav u nevolji pokazuje se iznimno mudrom i domišljatom. Istinska ljubav u nesreći sposobna je otvoriti najtvrđe srce. Žena prihvaća “uvredu”, ali nastavlja samouvjereno govoriti Isusu da se i psići hrane mrvicama koje padaju s gospodareva stola. I onda Isus radikalno mijenja svoje ponašanje. Oduševljeno strankinji priznaje njezinu veliku vjeru, i bez ikakvih daljnjih uvjeta, uslišava njezinu želju.

Možemo li iz Matejeva odlomka zaključiti da se proporcionalno ženinoj snazi vjere sam Isus mijenja? I je li to prvi put da se Isus mijenja kroz susrete s ljudima? Ili to Matej Evanđelist čini kako bi kršćanima-židovima svoje zajednice pedagoškim, dakle postupnim i polaganim pojašnjenjima pokazao da ne smiju ostati gluhi i hladni na vapaje stranaca u svojoj blizini? I ne krije li se u svemu i svjedočanstvo hrabre vjere koja je sretna čak s mrvicama spasenja?

Nema sumnje, Isus u kojega vjerujemo kao Spasitelja prošao je zemljom najviše djelujući unutar svoga židovskoga naroda, ali je i na jedinstven način pohvalio veličinu vjere jedne strankinje. I još nekih stranaca koje je susreo. Sjetimo se samo rimskoga stotnika čije riječi da mu Isus ozdravi slugu izgovaramo pod svakom misom kada se smatramo nedostojnim da primimo Gospodina u pričesti.

Matejeva zajednica je stajala pred pitanjem vjere stranaca. Vjerojatno su mnogi prigovarali i mrmljali da se pomaganjem onim drugima, osiromašuje svoje. Kršćani svih vremena, i mi današnji, stojimo također pred uvijek urgentnim pitanjem, pitanjem neotklonjivim i neprenosivim na nekoga mimo nas, pitanjem koje jedino mi osobno možemo i moramo odgovoriti: Treba li pomoći strancima, i onima čija nevolja i vjera kucaju na naša vrata?

Hoćemo li, dakle, poput Isusovih učenika tražiti od Boga da pomogne unesrećenim strancima samo zato jer su nam postali dosadni u svojoj patnji, ili ćemo i mi – poput Isusa – radikalno promijeniti svoje ponašanje i uslišati molbe onih “ne naših” tu do nas, u našem susjedstvu? Hoćemo nastaviti mudrovati o ovom tako plastičnom događaju ili gorljivo govoriti o nekoj dalekoj nebeskoj ljubavi prema svim ljudima, slijepi za “psiće” u našoj sredini; ignorirajući zapravo i Mateja i njegovo evanđelje kao da uopće nismo čuli ni za Isusa ni za njegovu promjenu u susretu s Kanaankom?

Fra Ivan Šarčević

“Prisiljeni” na slobodu

XIX. nedjelja kroz godinu

Mt 14,22-33

Nakon što je nahranio mnoštvo, izvještava Matej Evanđelist, Isus je “prisilio” svoje učenike da uđu u lađu i da se prebace na drugu obalu. Bez njega. Teško je točno znati zašto ih je baš prisilio na noćnu plovidbu. U svakom slučaju, on se povukao u osamu na molitvu, a učenici su otplovili bez Učitelja. Kad su bili daleko od obale, jezero se uznemirilo. Lađu su šibali valovi i suprotan vjetar. Sve je obuzeo strah da se ne utope. Oko četvrte noćne straže (tri u noći) Isus se po vodi primiče svojim ustrašenim učenicima. Oni ga ne prepoznaju. Štoviše, još se gore plaše, smatraju ga utvarom, premda im on govori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Ne prepoznaju mu ni glasa. Strah im raskolačio oči, otupio sluh.

I onda nastupa prvi među učenicima, Petar, koji i sam nije posve siguran je li to Gospodin, pa traži od njega da ga pozove da po vodi dođe k njemu i da se tako uvjeri. Petar hoće čudo da bi vjerovao. I čim je počeo hodati, spazio je vjetar, uplašio se, počeo tonuti i vikati Gospodinu da ga spasi. Isus mu pruža ruku, govori mu da je malovjeran i da nije smio posumnjati u njegovu prisutnost i pomoć.

Od početka kršćanstva lađa koja plovi morem, izložena valovima i oluji, slika je za Crkvu, manju ili univerzalnu kršćansku zajednicu koja živi u svijetu i putuje kroz vrijeme. Uz sliku Crkve kao nerazorive stijene, i ova se slika redovito uzima za sigurnost vjere da Crkva ne može potonuti, jer je njezin Gospodin uvijek spašava. Petar je pak slika crkvenih poglavarā – od pape, biskupa do svećenika, ali i slika svakog pojedinog vjernika. Sumnja i vjeruje.

Nužno je uvijek iznova prisjećati se ove zgode iz mrkle noći s Genezaretskoga jezera. I češće se zaustavljati na pojedinim njezinim scenama, a ne samouvjereno i preuzetno zaključivati da će nas Gospodin uvijek spasiti bez obzira znamo li kamo nas to Gospodin šalje, u kakvim smo se okolnostima našli, kako se ponašamo na lađi, što radimo u Crkvi u vremenu nevremena.

Gospodin, zaključujemo iz današnjeg evanđelja, nije uvijek na našoj lađi. On jest blizu ali je odsutan radi naše slobode. Učenici trebaju ploviti sami. Isus i nas današnje kao one prvotne učenike “prisiljava” na slobodu vjere. Nisu, naravno, uvijek prisutni samo valovi i protivni vjetar. Plovi se ponekad mirno, radosno, uz sigurnost Isusove pratnje. No, ne vlada uvijek utiha ni “mirno more”: zajednicu šibaju nevolje, nesreće i zlo. Mogu se Isusovi učenici kao zajednica naći u crnoj noći, usred nevremena. Može ih zahvatiti kolektivni strah, takav strah u koji se zavlače kao nešto prirodno da u uopće ne prepoznaju Gospodina, nego ga smatraju utvarom, nekim tko je čak njima protivan, njihov unesrećitelj. Jer u strahu su velike oči, vidi se i ono što nije.

Ne možemo umaći činjenici da su se kroz povijest a i danas čitave kršćanske zajednice našle u kovitlacu raznih ideologijâ i straha, da ne prepoznaju svoga Gospodina, da u kolektivnom osjećaju ugroženosti ne čuju Učiteljev poziv da budu hrabri, da se ne boje, ili da poziv koji im dolazi iz evanđelja preko nekih Isusovih učenika na istoj lađi omalovažavaju, proglašavaju obmanama i varkama, a priklanjaju se smutljivcima i zastrašivačima među sobom.

Slika učeničke lađe usred noći i protivnog vjetra čvrsto je obećanje da u konačnici Crkvi spasenje ne dolazi od nje same nego od Isusa Krista. U to obećanje treba vjerovati. No, u plovidbi Crkva se ne može baviti samo sobom, u strahu izgubiti orijentaciju, nego treba hrabro veslati kamo je poslana, prema drugoj obali. Petar je, spomenuli smo, slika crkvenih poglavara ali i svakoga vjernika koji se ne može skrivati iza zajednice, koji se za neko vrijeme mora izdvojiti, “napustiti lađu”, ostaviti kolektivni strah i sam krenuti prema Gospodinu. I kao što je učenički kolektiv zaslijepljen ugroženošću da im Isus čak postaje utvara, tako i prvak apostolski (i svaki vjernik!) pokazuje kolebljivost, malovjernost, kako kaže Isus, jer se u presudnom trenutku koncentrira više na protivne sile, na vjetar, na svoju propast, nego na Krista.

Nisu rijetke situacije kada i najhrabriji posustaju, kada i najsmioniji posumnjaju, jer veću moć pridaju protivnicima i neprijateljima, vjetrovima i olujama, zlim okolnostima i grešnim strukturama nego Božjoj moći i snazi Isusova evanđelja. Uistinu, koliko samo poglavara na Isusov poziv da imaju hrabrosti, da ne odustaju od cilja padaju u samojadikovku i lažnu nemoć pred zlom i u toj nemoći drže zarobljene i svoje vjernike. Koliko se samo poglavara više bave svojim strahom ili neprijateljima nego kako je vjernicima s njima, nesigurnim kormilarima koji svoj strah odgone povicima na krivce izvan sebe i svoje zajednice, umjesto da lađu hrabro usmjeravaju Isusovim putem. Koliko poglavara umjesto da stoje prvi i predvode svoju lađu sumanuto mašu veslima po (neprijatelju) vjetru i u istom poslu zavode i umaraju svoje vjernike.

Iako malovjeran, Petar je ipak odvažan Isusov učenik. On ne posustaje. U životnoj opasnosti viče Gospodinu da ga spasi. Događa se, međutim, da čitave mjesne crkve i redovničke zajednice ponekad nemaju nekog Petra ili svoje Petre isključuju (ekskomuniciraju) s lađe, zatvaraju se u svoj kolektivni strah i prepuštaju se utvarama. Uopće ne veslaju, nego do u sitnice analiziraju svoje protivnike, a u strahu se protivnici i neprijatelji samo umnažaju. Uljuljani u lažnu sigurnost da ipak plove po Isusovoj zapovijedi, oni i ne primjećuju da lađu valovi (ideologije) i narcisoidna briga za moć i bogatstvo vrte u krug, da protivni vjetar vraća lađu (Crkvu) u navodnu “bolju” prošlost, na staru, tobože sigurnu obalu a za koju je Isus tražio “pod prisilom” da se napusti.

Isus je jasan. Njegova učenička zajednica treba hrabro i bez straha ploviti prema drugoj obali, u slobodnoj i sigurnoj vjeri da je Gospodin i u svojoj odsutnosti aktivno prisutan. I nikada smetnuti da smo strašljivi i malovjerni, pa i kad počnemo tonuti, poput Petra zavapiti: “Gospodine, spasi me!” i ničice pasti pred njim priznavajući ga svojim Spasiteljem.

Fra Ivan Šarčević