Razbaštinjenje ili odgovorno upravljanje

XXVII. nedjelja kroz godinu

Mt 21,33-43

Evanđelisti nas izvještavaju da je Isus svoje govore upućivao različitim slušateljima i sugovornicima. Naravno najviše svojim učenicima, ali time univerzalnost njegove poruke ništa nije izgubila na aktualnost. Treće nedjelje zaredom slušamo Isusove usporedbe o Kraljevstvu Božjem i vinogradu. Prvu usporedbu, onu o radnicima koji se u različite sate dana odazivaju na posao u vinograd, Isus je uputio svojim učenicima. Drugu, o dvojici sinova koje otac šalje na rad u vinograd od prošle nedjelje te ovu današnju usporedbu o zlim vinogradarima Isus upućuje “glavarima svećeničkim i starješinama naroda”. Premda Isusove riječi nose univerzalnu poruku, upućene su svima, i nama današnjim kršćanima, ipak, uvijek je nužno imati pred očima – koliko je to moguće s ove povijesne distance – Isusovo vrijeme, kontekst pisca evanđelja, doslovnost Isusovih riječi. U današnjem odlomku Matejeva evanđelja Isus uspoređuje Božje kraljevstvo s vinogradom i vinogradarima i hoće da značenje te usporedbe shvate najprije svećenici i poglavari, rekli bismo najodgovorniji u narodu. Oni su upravitelji vinograda.

Pred muku u Jeruzalemu sukob Isusa sa svećenicima i starješinama se zaoštrava. Isus konflikt ne traži, ali mu i ne izmiče, niti ublažava svoje poslanje. Opomenama i prijetećim govorom poziva odgovorne da promijene svoje ponašanje, da se obrate. Uronjen u kulturu, u vjeru i jezik svoga naroda, koristi već znanu sliku o svome narodu kao Božjem vinogradu, svećenicama i starješinama kao upraviteljima toga Božjeg vlasništva. Nastavlja na sličan Izaijin govor iz VIII. stoljeća kako Božji vinograd, umjesto da rađa dobrim plodom, donosi trulo grožđe – vinjagu (kiseliš). Isus uspoređuje povijest svoga naroda i kao povijest zakazivanja svećenika i starješina koji su se oglušili na mnoge bogobojazne ljude, na proroke koje im je Bog slao, i koji su preuzeli vinograd, zemlju i narod u svoje vlasništvo, koji su, umjesto kao odgovorni upravitelji, izopačili svoju službu i postali tirani i ubojice, manipulatori i uzurpatori, koristoljupci i izrabljivači i Božje zemlje i Božjega naroda. Svoju vlastitu sudbinu Isus uspoređuju sa sudbinom sina, baštinika kojega njegov otac, gospodar, šalje po plodove. Oni ga ubijaju, kako su činili s mnogim Božjim slugama prije.

Usporedba o iznajmljenom vinogradu i zlim vinogradarima govori kako Bog upravlja pojedinim narodom i cijelim svijetom uopće. On je sve dao na slobodno upravljanje ljudima. Ali ta sloboda nije bez odgovornosti. Najodgovorniji su religijski i politički poglavari. Bog je u odsutnosti prisutan. Posebno je prisutan u svojoj riječi i u svojim službenicima. Božja odsutnost je, međutim, teško podnošljiva, često izazovna i iskušavajuća da kod ljudi uzrokuje različita ponašanja, pa i nevjeru i bezboštvo. Rađa i onim bezbožničkim ponašanjem svećenika i starješina koji pod krinkom vjere u Boga gospodare i vinogradom i trsovima, i zemljom i ljudima.

Nitko od nas nije konačni sudac ljudi, ali se ne mogu bez iskrivljenja ublažavati ove Isusove riječi upućene vjerskim i političkim starješinama. Isus svakome od nas, posebno ljudima na upravnim pozicijama, kao i svojim suvremenicima postavlja pitanje što će gospodar kada dođe učiniti sa zlim upraviteljima. I mi bismo na to pitanje odgovorili da vinograd, i zemlju i narod, treba iznajmiti drugim upraviteljima, drugim svećenicima i poglavarima naroda.

No, važno je životno prihvatiti da Isus ide još dalje, još dalje od pitanja tko će nama upravljati. On govori o sebi koristeći ponovno starozavjetne riječi o ugaonom, nosivom, temeljnom kamenu na kojem stoji sva građevina, a kojega glavari svećenički i starješine naroda odbacuju. I govori kako će se Božje kraljevstvo oduzeti od njih i dati narodu koji će donositi plodove. Dakle, i narod i upravitelji trebaju prihvatiti Isus i izgrađivati međusobne odnose onako kako to Isus traži.

Važno je uočiti da Isus uzdrmava sigurnost poglavara, njihovu umišljenost da slijede Božji put. On ih štoviše poziva na Pismo, na obvezujuću Božju riječ. Kaže im: “Zar nikada niste čitali u Pismima?”. Zacijelo time kod njih izaziva bijes i prezir. Samodovoljnim glavarima svećeničkim i starješinama naroda biva nesnosno ako ih netko poziva na Božju riječ (na Evanđelje). I ne samo zbog toga jer se oni smatraju ako ne jedinim a ono pravovjernim vlasnicima, poznavateljima i tumačima Pisma, nego zbog toga što on nalazi zaboravljene riječi Pisma, ili za poznate riječi kaže da se on odnose ne na neke druge, nego baš na upravitelje. Isus nalazi one svetopisamske riječi – od usporedbe o vinogradu do zaglavnoga kamena – koje su glavari svećenički i starješine naroda zaboravili, jer da su čitali Pismo kao doista Božju riječ, uočili bi da sve što Isus govori i radi, govori i radi po Svetom pismu, po Božjoj riječi. Konačno, on je i raspet sukladno Pismima. Poglavari su, međutim, od Božje riječi napravili svoje ljudske uredbe, od selektivnoga čitanja Pisma napravili su sredstvo zarade, oružje kojim će opravdati ubojstvo Božji slugu, proroka i na koncu i samoga Sina Božjega. Ne zaboravimo, nije riječ o cijelom narodu, nego o njegovim vođama, o religijskom i političkom režimu.

Iznajmljivanje Božje zemlje, Božjega vinograda i postavljanje novih upravitelja stalno se događa kroz povijest. I povijest izgona iz vinograda (iz naroda, zajednice, Crkve), povijest kamenovanja i odbacivanja Božjih slugu i nosivoga “kamena”, traje i u naše vrijeme. Zato nam naši vinogradi, naši ograđeni zagušljivi obiteljski i crkveni, nacionalni i religijski prostori na mnogo mjesta, po svem svijetu, ne samo rađaju vinjagom, nego umjesto pravde u njima caruje nepravda, a umjesto pravičnosti čuju se vapaji unesrećenih ljudi. Zato toliko opustošenih i zaraslih zemlja i krajeva, zato toliko prognanih i ubijenih, zato toliko razbaštinjenja baštinika, jer se ljudi ne osvrću na stvarno značenje Božje zemlje (vinograda), prirodnih i “ljudskih resursa” te da su oni samo njezini upravitelji. Isus svoje učenike – posebno one koji upravljaju njegovim zajednicama, narodom i svijetom – poziva na odgovoran rad u darovanoj baštini i polaganje računa – plodova zrele ljudskosti i autentične vjere.

Fra Ivan Šarčević

Zlatko Keser, Sveti Franjo u zanosu, Samostan sv. Ante, Bistrik

BRAT FRANJO: MISTIK I ASKET

Franjo Asiški je poput svoga Učitelja i Spasitelja, kombinirao život među ljudima, u srcu svijeta, osobito među odbačenima, i znao se, s druge strane, povlačiti u osamu, u sabranost i molitvu. Poput Isusove učeničke zajednice, točnije kazano braće i prijatelja, Franjo je shvaćao i svoje putujuće bratstvo. To će bratstvo još za Franjina života prerasti u svjetski pokret muškaraca i žena, postati red, velika redovnička obitelj unutar Katoličke crkvi. Živjet će do danas napetost između Franjina ideala i mnogovrsnih tumačenja, autentičnih prilagodbi i opasnih iskrivljenja.

O Franji Asiškom su napisane mnoge knjige. I ne samo od strane franjevaca, i ne samo od katolika i kršćana. Franjo je nadahnjivao a i danas nadahnjuje mnoge ljude svojim stilom života, svojim odnosom prema ljudima, prema svim Božjim stvorenjima. Neuobičajen je Franjo svetac, jer značenjem koje ima u povijesti čovječanstva i Katoličke crkve posebno, relativno mu se malo ljudi moli i utječe za zagovor. Njega se, poput Isusa, a to je Franjina nakana, nasljeduje. On je uzor, ali takav uzor koji upućuje na jedinstvenu i neponovljivu osobu kojom je on bio posve dotaknut – na Isusa Krista. To je i činio, i to krajnje dosljedno i nepopustljivo; to je tražio od svoje braće i sestara. Zato je govoriti o Franji vrlo lagano, ali i vrlo delikatno, pa i “opasno”, jer – da nam može progovoriti, on čovjek malih riječi – sigurno bi nas ukorio s našega brbljanja i licemjerne prakse.

Ako, ipak, u naše vrijeme želimo aktualizirati osobu i život Franje Asiškoga, pred nama se otvaraju razne mogućnosti. Možemo govoriti o njegovom siromaštvu, tako jedinstvenoj neovisnosti o novcu i materijalnoj sigurnosti. Možemo govoriti o njegovoj jednostavnosti, ili solidarnosti prema isključenima u društvu, o odnosu prema svećenicima, prema moćnima u Crkvi i društvu, papi i caru, zatim o njegovom odnosu prema novcu i znanju, ili hereticima i muslimanima, uopće o Franjinom mirotvorstvu. Čini se da bi danas, imajući pred očima veliko bogatstvo Franjina života, valjalo istaknuti njegovu mistiku. Pod mistikom sažeto razumijevamo Franjin odnos s Bogom. Jer izgleda da nećemo pogriješiti ako kažemo da je u naše vrijeme za vjernike temeljno pitanje, pitanje života: osobni odnos s Bogom. Kao da je Bog iščezao iz budne svijest ljudi, jer i vjernici djeluju mnogo više iz drugih motiva (ideologija, politike…) nego iz vjere, i tog temeljnog odnosa s Bogom.

Franjo je bio čovjek Božje blizine, čovjek nasljedovanja Isusa Krista i to u konkretnom društvu, društvu složenom i podijeljenom između politike i vjere, carstva i papinstva, bogatih i siromašnih, trgovaca, vojnika/vitezova i puka, plemstva i seljaka, učenih i neukih te – nikako na posljednjem mjestu – u društvu onih bez staleža, onih besklasnih, grešnih i gubavih koji nisu nikamo pribrojeni i nikamo pristali.

Franjina mistika, Franjin odnos s Bogom činila ga je bratom svima. On nije bio neki od zemlje odlijepljeni čovjek. Kao “obraćenik” – a njegovo obraćenje se nije dogodilo preko noći – nije se prokletstvom okomio na grešnike, na drugove s kojima je prije prijateljevao: ni na trgovce, ni na trubadure, ni na vitezove. Nosio je svoj život u cjelini i – nije zaboravljao svoju prošlost. Ostao je u svakom smislu prirodan, ljudski jednostavan. Zato je i u “novom životu” zadržao stare osobine: mudrost i neovisnost trgovca, veselje i opuštenost trubadura, uljudnost i snagu viteza. A to su osobine koje preporuča Isusovo evanđelje. One su prirodna pretpostavka za vjeru, za nasljedovanje Isusa; elementarna prirodnost, ljudskost koja plijeni sve ljude bez obzira na rasu i vjeru, jezik i stalež.

Franjina mistika, Franjin odnos s Bogom Ocem svih ljudi, podrazumijevala je svakako odricanje, askezu – kako volimo kazati. No Franjina askeza je u povijesti monaštva (redovništva), zapravo u cjelini duhovne povijesti čovječanstva jedinstven primjer. Kao što je Franjina mistika krajnje jednostavna za razumjeti, naime riječ je o doslovnom nasljedovanju (na momente i imitiranju) Isusa Krista, slično je i s njegovim asketizmom, odricanjem. I ono nije svrha samome sebi, svrha vlastitom usavršavanju. Kao što je nasljedovanje Isusa Krista smisleno samo radi ljubavi prema Bogu i braći ljudima, tako je i s Franjinim odricanjem. I u odricanju je Franjo zadržao prirodnost. Svoje siromaštvo, postove i pokoru činio je, kako Isus u evanđelju i traži, radosna srca i vesela lica, bez poze i bez maski. Svjedoče životopisci za njega da je radosno nosio i svoje bolesti, a bio je skoro čitava vrlo boležljiv.

Đuro Seder, Stvaranje, Samostan Sv. Nikole – Kovačići

O Franjinom asketskom putu pisao je u povodu 700. obljetnici njegove smrti i naš nobelovac Ivo Andrić (esej: Legenda o svetom Francisku iz Asizija, 1926). Za Andrića je Franjo “veliki mistik i asketa”, “svetac katoličke crkve i jedna od najmarkantnijih pojava u duhovnom životu sveta”, “primer saosećanja i saživljavanja sa svetom i prirodom kakav ne nalazimo ni kod jednog asketskog duha, ni pre ni posle Franciska iz Asizija”. Povrh svega pisac precizno pravi razliku između Franje i mnogih drugih asketa, prijašnjih i današnjih, jer je “uspeo da ‘ukloni drevni jaz između prirode i vere’. Dok su hrišćanski anahoreti u oblicima i glasovima životinja i bilja gledali grotesknu igru sotone koji hoće sve da zavede, dotle Francisko u svakom i najmanjem obliku žive i mrtve prirode vidi manifestaciju božje svemoći i dobrote, božje volje, koju treba ponizno primati i žarko voleti. Njegova ljubav ne samo prema životinjama nego i prema drveću, kamenju i mrtvim stvarima, prešla je u priče i legende.”

Nema sumnje i nama suvremenim ljudima – da se ne bismo između sebe izjeli i da ne bismo uništili ova svoj predivni svijet – potrebno je više odricanja. No, po primjeru “brata Franje” potrebno je da to odricanje ne bude sebi svrhom, nego sastavni dio životnoga smisla (mistike) koji se prihvaća vedra lica. Franjo se odricao ne samo od ekonomske moći, nego od svake dominacije nad drugim dolazila ta moć nasljedstvom ili krvlju, novcem ili položajem, znanjem ili molitvom. U vremenu devalvacije obiteljskoga (evanđeoskoga) modela bratstva, u vremenu kada se najmračniji i najopakiji ljudi obasiplju riječju “brate”, valjalo bi vratiti prirodnost, ljudskost i familijarnost za svim Božjim stvorenjima počevši od najbližih do onih koji su nam “mrski” (i neprijateljski), od neuglednih životinja, do mrkih predjela i entiteta. Franjina mistika se bazirala na vjeri u nesavladivu dobru moć milosrdnoga Boga neizmjerno više nego što se strašila mračnih lica zla.

Fra Ivan Šarčević

Prijedlog propovijedi (2013): http://svetiantosarajevo.com/?p=1473

Dva brata i jedan sin

XXVI. nedjelja kroz godinu

Mt 21,23-32

Ponekad se u nama sve uzbuni ako netko traži da mu nešto učinimo. I onda ako je to dobro i za nas. S nokta mu odbrusimo da ne možemo ili nećemo poslušati. Kao djeca znali smo pogotovo majci, a danas nekom “slabom” bližnjem ili dobrohotnom autoritetu olako odbiti molbu. I često odmah osjetimo da smo ipak pogriješili. Zato se netko smjesta korigira i posluša. Netko razmisli, i nakon nekog vremena ispriča se i učini traženo. Netko opet bez ikakvih riječi nađe načina da zamoljenu stvar izvrši i popravi narušeni odnos.

Svatko od nas zasigurno ima iskustvo olakšanja i sreće ako je odustao od svoje tvrdokornosti prema bližnjem koji se u svojoj molbi ponio naklonjeno. Ali svatko od nas u nekom možda i važnom odnosu ustrajava u svojoj nepopustljivosti: netko zbog neupitne pravednosti, netko zbog osjećaja povrede dostojanstva i ponosa, netko iz samo njemu znanoga razloga. Nije rijetkost da netko čak paranoično ustrajava u ne-odnosu, i onda kada sluša tihi zov svoje savjesti da nije baš sve tako kako čvrsto misli i da se treba okrenuti s povjerenjem u obnovljeni odnos.

Isus u današnjem evanđelju u slici dvojice braće predočuje ljudske odnose a posebno čovjekov odnos prema Bogu – Bogu Ocu. I hvali promjenu odnosa od “ne” u “da”. Naime, u raspravi s glavarima svećeničkim i starješinama naroda u Hramu izlaže prispodobu o dvojici sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Prvi odgovara s neću, ali se poslije predomišlja i izvršava očevu volju. Drugi sin, međutim, spremno odgovara ocu: “Evo me, gospodaru!” ali – ne odlazi.

I naš obiteljski, prijateljski i uopće zajednički život prepun je sličnih situacija. I među nama ima ljudi koji gotovo svemu najprije kažu “neću”, a onda iznenade ostvarenjem onoga što je od njih zatraženo. Oni, kako Isus naglašava, ne pristaju odmah, nego se predomisle. Jer i ne radi se uvijek o bilo čemu, o bilo kojoj molbi ili zapovijedi, da bi se bilo lakovjerno pa i umišljeno. Ima i onih “neću” koji su izraz skromnosti a ne samo jogunastosti i nedodirljivosti. Riječ je svakako o odgovornom poslu kamo otac šalje svoje sinove.

Ima među nama braće, sestara, ljudi koji su na prvu riječ odmah spremni sve poslušati, i to redovito prema autoritetu kojega se straše ili od koga mogu imati koristi. Dok se razgovara, oni sve podržavaju i prihvaćaju, ali kada dođe trenutak da se konkretno odluče i založe, da posao na koji su gorljivo pristali i izvrše, oni su već dobro isplanirali kako se izvući. Neki uspješno znaju iskamčiti usluge i poslove od strane drugih ljudi, kao da su drugi trajno dužni biti njima na usluzi, a onda se majstorski nevidljivo izgube i pred najmanjom molbom i traženjem.

Isus priča prispodobu o dvojici braće u kontekstu opasnoga konflikta sa svojim glavarima svećeničkim i prvacima naroda u Hramu. Uspoređuje ih sa sinom koji ne izvršava očev nalog iako je odmah obećao. U našim naviknutim crkvenim i nacionalnim odnosima i ne pomišljamo na važnost ovog Isusova konflikta. Većina se  ne smije ni upitati – jer samorazumljivo je bespogovorno slušanje poglavara – zašto je Isus bio u sukobu s glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Neki čak idu dotle da misle kako su evanđelisti prenaglasili Isusovo “neposlušno” ponašanje. No, mogu li se Isusove riječi – da će one koji su na čelu i kojima se duguje posluh carinici i bludnice preteći u Kraljevstvu Božjem – odnositi na današnje svećenike i vođe naroda?

Ovaj sukob tiče se pitanja vlasti. I to su najteži sukobi. Jer poglavarima nije bilo presudno što to Isus stvarno govori i radi, nego tko ga je za to ovlastio. Oni mu nisu dali ovlast, niti ju je Isus od njih tražio. Isus im, s druge strane, to uopće ne objašnjava, nego im postavlja protupitanje o vlasti Ivana Krstitelja, za čije su djelovanje i ubojstvo znali, kao i za ubojstva drugih proroka ali nisu podigli glasa, nisu poslušali Ivana niti se solidarizirali s Ivanovom pravednošću, kako Isus označava njegov nastup. Budući da nisu prepoznali Ivana, ni priznali Nebo/Boga odakle je dolazilo njegovo krštenje za obraćenje od grijeha, nisu onda mogli priznati ni to da Isus dolazi od Boga. Zato im Isus – njihovim jezikom – uzvraća o svojoj vlasti. Ne odgovara im izravno nego im priča ovu usporedbu. Uspoređuje ih sa sinom koji izvanjski (formalistički) prihvaća očev nalog ali ga praktično ne izvršuje. Oni ne rade u vinogradu, oni “gospodare” njime.

Isus ne govori samo o međuljudskim odnosima, o bratu neću pa hoću i bratu hoću pa neću, o poslušnosti zemaljskim vlastima. Riječ je o nečemu mnogo većem i dubljem: o vjeri i odnosu prema Bogu. Isus objavljuje novo lice Boga, Boga Oca pred kojim se ne možemo skrivati u dvoličnosti, pokrivati pozicijama i strukturama vladanja i moći, kojemu ne možemo kazati “hoću” i onda to praktično nijekati. Isus kaže da su najgori grešnici bliže Bogu od deklarativnih vjernika, licemjernih svećenika i narodnih starješina koji i Boga i ljude žele držati u svojoj vlasti.

Valja biti oprezan. Isus ne hvali grešnike. Isus ne preporučuje da se uvijek kaže “ne” pa da se onda posluša. Podmukla kušnja oholosti nalazi se upravo u lakoći proglašavanja drugih licemjerima i pribrajanju sebe Isusovim grešnicima. Štoviše, današnje kršćansko i crkveno licemjerje može se dogoditi – obrnuto od Isusovih glavara svećeničkih i starješina naroda – u verbalnom priznavanju da Isusu vlast dolazi od Boga, u izvanjskom priznanju da je on Sin Božji, i istodobno u tako bezočnom nijekanju da su drugi Božja djeca, u isključivanju drugih iz rada i zajedništva u vinogradu jer ne priznaju Isusa Kristom i Bogom.

U konačnici Isus kao ni drugdje gdje su sinovi i braća u pitanju ne hvali nijednoga od njih. On usporedbama opisuje naša ljudska ponašanja. Opominje nas kroz njih kao naše vjerne slike i poziva na obraćenje. Za evanđeliste i za kršćane konačni uzor vladanja nisu ni prvi ni drugi sin, ni glavari svećenički ni starješine narodne, ni carinici ni bludnice nego samo Isus Krist. On je sin koji je Ocu rekao hoću i izvršio njegovo poslanje.

Fra Ivan Šarčević

K’o nebo i zemlja

XXV. nedjelja kroz godinu

Iz 55,6-9; Mt 20,1-6a

Vjernik nije lišen nijedne kušnje pa ni one najteže da o sebi misli kako je posve ispravan i superioran nad drugima. Još rjeđe je te pogubne kušnje oslobođen religiozni službenik, svećenik. Prirodom svoga poziva i privilegiranim statusom u zajednici svećenika se redovito smatra prvim i najboljim u vjeri. K tome, onaj tko ima višu poziciju ili vlast, tko je voditelj vjerničke zajednice, izložen je povlađivanju mnogih tako da se brzo može uljuljati u svoju tobožnju izvrsnost i oglušiti se na dobronamjerne kritike. Tko je neoprezan pred vlastitom ohološću i tko je sklon udvoricama, lako se može umisliti da je samim time i Bogu bliži od drugih. Takav i onu moguću početnu skromnost i nedostojnost pretvara u oholu odabranost od samoga Boga. Štoviše, lakomisleno upada u tešku zamku da se gradi uzorom ljudstva i mjerom vjere u Boga. Bez trunke sumnje u sebe (pozor: ne radi se o sumnji u Boga!) on “zna” gdje je Bog, kako Bog postupa i kako treba postupati prema drugima.

Na mnogo mjesta u Svetom pismu proroci i Božji ljudi ustaju protiv umišljenih vjernika i svećenika. Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije pogađa vjernike naoči shvatljivim pozivom: Tražite Boga dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nameće se s pravom pitanje: Pa zar vjernici već nisu našli Boga? Koga to zapravo Izaija poziva? Prorok se – valja to shvatiti doslovno – obraća “bezbožnim” vjernicima, “zlikovcima” vjernicima. Njih poziva da se na pravi put vrate. Nažalost, taj poziv se slabo čuje i u naše vrijeme. I danas mnoge od nas vjernika ove riječi ne pogađaju, a dežurni vatrogasci ne dopuštaju da bi se takav poziv mogao odnositi na nas i naše; ili će – kad se više nema nikakvih argumenata – kazati da takvi nisu “pravi” vjernici. Doista i nisu, ali komu se to od tih vjernika koji ubijaju i kradu, lažu ili krivo optužuju može uopće kazati da su bezbožnici ili zlikovci, da nisu našli Boga i da im Bog nije blizu?

Izaija poziva vjernike da se vrate Bogu. Bogu koji je velikodušan i pun smilovanja te da konačno prihvate nepremostivu razliku između Božjih i svojih – naših ljudskih misli; Božjih i naših putova. Ta se razlika – Izaija je jasan, Pismo je jasno, Isus je izričit i u današnjoj usporedbi o radnicima u vinogradu – najviše očituje u dobroti i milosrđu. Božja dobrota i milosrđe u odnosu prema ljudskom djelovanju udaljeni su i različiti “k’o nebo i zemlja”.

Isusova usporedba o Božjem kraljevstvu s radnicima u vinogradu ne dokida ni pravo ni pravdu. Radnici su se s gospodarom dogovorili za koliko će raditi i svi do jednoga su isplaćeni po dogovoru. I ta plaća nije malena ni onima koji su najviše radili i podnijeli “svu tegobu dana i žegu”. Međutim, naglasak Isusove usporedbe nije na pravednosti ni na jednakosti uposlenih, zbog čega su upravo “mrmljali” prvi radnici. Bog ne dokida pravdu, ne poništava ljudske razlike niti želi zanijekati činjenicu da ima onih koji su besposleni ljenčarili jer ih nitko nije unajmio. Naglasak je na tome da u Božjem kraljevstvu ima posla za sve i da od Boga nitko nije oštećen. Naglasak nije na istom radu, jednakim zaslugama, jednakoj isplati, nego na Božjem milosrđu, na Bogu koji ne dopušta da netko od ljudi određuje i upravlja njegovom slobodom i dobrotom.

Naravno, usporedba je usporedba. Ni ova ne iscrpljuje svu zbilju Božjeg kraljevstva. Isus ih je mnoge ispričao. I svaka ima svoj cilj. Ovom nam Isus poručuje da u prostoru vjere budemo krajnje obazrivi i skromni, milosrdni i velikodušni. Jer vjernička nesnošljivost prema ljudima koji ne vjeruju kao mi, farizejsko prigovaranje i duhovno mrmljanje protiv Boga koji više voli ljude od nas, bezbožnički je posao. Podsjetimo se da je ova usporedba uslijedila nakon Petrova pitanja Isusu o tome što će on i apostoli “dobiti” za to što su ostavili sve i prvi pošli za Isusom. Isus ne odbacuje Petrovo pitanje. Štoviše, govori ogromnoj sreći takvih Isusovih učenika i o “nagradi nebeskoj”. Ali Isus ne propušta upozoriti Petra i njegove drugove na mogućnost da prvi mogu biti posljednji i posljednji prvi. I u tome kontekstu nastavlja s usporedbom o radnicima u vinogradu.

Očito je dakle da nitko od vjernika nema monopol nad Božjom milošću. Dok čovjek živi pozvan je tražiti Boga. Postoji mogućnost da mu Bog ne bude blizu, i ne samo iz razloga što on to doista ne bi bio, nego iz razloga što ga čovjek odguruje od sebe, odguruje ga i ohološću svoje vjere, naime, tako ako Božju dobrotu uskraćuje ili uskogrudno “raspoređuje” drugim ljudima, ako poput farizeja i Matejeve zajednice ne može pripustiti i udomiti nove tražitelje Boga, a kamoli da iziđe na ulice i pozove u Božju zajednicu (vinograd) one koji su malaksali od isključivosti, one koji očekuju da ih netko napokon unajmi (pozove).

Usporedba je usporedba. Ova se ticala Isusovih učenika i Matejeve zajednice židova-kršćana koji su htjeli imati popust i ovlast “suđenja” tko smije u Božje kraljevstvo. Pogani su mogli doći ali su smatrani drugorazrednima. Naše je vrijeme donekle i drukčije. Događa se, naime, u našem svijetu i našoj Crkvi da i oni koji su stigli posljednji, posebno bezbožni novoobraćenici preuzmu ulogu prvih vjernika i samovoljno raspoređuju Božju dobrotu. No, i na njih se odnose Isusove riječi, kao i tekst Izaije proroka o prvim i posljednjim.

U konačnici, Isusove riječi ne odnose se prvenstveno na one izvan vjere i one izvan vinograda, nego na one koji vjeruju, na radnike u Božjem najmu. Oni su pozvani da se ostave bezbožnosti i da u Božji vinograd pripuste na rad zakašnjele i umorne od duhovne besposlice, da konkretno posvjedoče da se Božja sloboda i milosrđe dariva svima jednako i neizmjerno.

Fra Ivan Šarčević

Raspeti Krist (Povlja – Brač)

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

Br 21,4.9; Iv 3,13-17

Uvijek iznova postavljamo pitanje kako praktično prevladati negativno i zlo u životu. Često se u negativnim iskustvima, iskustvima vlastite ili tuđe grešnosti, vlastite ili tuđe patnje čovjek zatvara, upada u rezignaciju i ne pronalazi izlaza. Najveći paradoks kršćanske vjere leži u činjenici da spasenje dolazi od sramote križa, točnije od Raspetoga Krista, jer križ je u Isusovo vrijeme značio najgore poniženje, sramnu smrt kao najgori poraz. Spasenjski paradoks a ne proturječje leži dakle u tome da se čovjeku spasenje dariva u onome što teško nosi, što prezire, mrzi i izbjegava. To Isus traži od svoga učenika riječima: Uzmi svoj križ i slijedi me!

Upravo u tom smislu da u opasnosti i negativnome počiva i raste spasenje može se razumjeti događaj kojega opisuje prvo čitanje iz Knjige Brojeva na današnju svetkovinu Uzvišenja svetoga križa. Naime, na dugom putu kroz pustinju Izraelci su se pobunili protiv Boga i njegova sluge Mojsija jer su se našli gladni i žedni, u opasnosti pred smrću, jer nisu bili zadovoljni manom – darovanom putničkom hranom. Štoviše, kako se to uvijek i događa, uhvatila ih je nostalgija za ropstvom, za tobože „boljom“ prošlošću. Htjeli su zamijeniti nedosegnutu slobodu s ropstvom sitih trbuha. Ništa novo u povijesti. Mi ljudi imamo najveću muku sa slobodom. Za malo kruha gubimo svoje dostojanstvo. I oni najsnažniji i najprincipijelniji među nama – radi malo blagostanja – izručuju se političkim „zmijama“, ekonomskom robovanju, tonu u moralne kompromise, ostavljaju Boga i njegovu riječ; misle da će uspostavljanjem ili vraćanjem u neka prošla stanja (i države) ili kopirajući neke prošle vladajuće (i ropske) modele pronaći svoje spasenje.

Knjiga Brojeva dalje izvještava da su Izraelci nakon kažnjavanja ipak došli k sebi. Uvidjeli su svoj grijeh i pokajali se. Zatražili su od Mojsija da ih zagovara kod Boga da ih spasi od otrovnih zmija. Po Božjem naputku Mojsije pravi otrovnicu od mjedi, stavlja je na stup tako da tko god pogleda na mjedenu zmiju bude spašen. Mjedena zmija je znak Božjeg spasenjskoga zahvata. Ujed otrovnice biva obeskrijepljen pouzdanom vjerom u Boga i pogledom čvrste nade i u samo zlo. Mjedenu zmiju kršćani razumijevaju kao Raspetoga Krista. Križ koji je u Isusovo vrijeme označavao najgore prokletstvo i sramotnu smrt, postaje znakom nade i spasenja svim krivo optuženima, slabima, siromašnima, bolesnima i patnicima, religiozno i politički obespravljenima.

Od Konstatinova vremena u kršćanstvu se časti Isusov križ. I ova svetkovina se veže uz Isusov križ s Golgote. No, ovom se svetkovinom ne slavi podizanje drveta, dviju prekriženih greda, nego uzvišenje Pravednika na stup srama. Kršćani ne štuju – iako se kroz povijest stalno događa to izopačenje – križ bez Isusa, križ bez Raspetoga, nego svoj pogled usmjeruju u živu osobu, u osobu raspete ljubavi. I kada upiremo svoj pogled nade prema križu, ne činimo to u magijskom smislu. Molitveni usklik: Zdravo križu, nado jedina! (Ave crux, spes unica!) znači: Zdravo Kristu, Raspeta ljubavi, nado moja jedina! Isusov križ je vrhunac jednoga života proživljena u pravednosti i ljubavi, koji je potvrđen Božjim uskrišenjem. I taj život valja nasljedovati i u ptanji, i u nošenje vlastitoga križa.

Ljudski sloboda i spasenje ne počivaju dakle u ljudskim rukotvorinama, ne u materijalu križa, nego u živoj osobi koja je prikovana na križ, koja je umrla u najtežem iskustvu ostavljenosti od ljudi i Boga, ali u toj ostavljenosti svjedoči nepokolebljivu vjeru i nadu da Bog Otac ne napušta čovjeka nego da će ga osloboditi sramote i uskrisiti, pridružiti u svoju spasenjsku blizinu.

Nadalje, svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kako izrijekom svjedoči odlomak Ivanova evanđelja u kojem se Isus obraća Nikodemu, ne dopušta svođenje Kristova spasenjskoga djela samo na izabrane, rekli bismo danas samo za kršćane, nego za sav svijet, za sve ljude. Uspoređujući Mojsijevo podizanje mjedene zmije u pustinji s podizanjem Sina Čovječjega, Isus – Božji Sin – nije poslan samo privilegiranima nego svima koji u njega vjeruju. Isus jasno govori Nikodemu: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Isusov križ stoga ne može biti izdvojen iz cjeline Isusova života i poslanja. Kriva optužba, osuda, patnja i smrt ne mogu biti izdvojeni iz cjeline Isusove ljubavi prema Bogu i ljudima, niti lišeni nade Raspetoga koji, iako ostavljen od svih, ne gubi temeljno povjerenje da ga Bog Otac neće napustiti.

Sukladno Isusovim riječima Nikodemu, povijesni Isusov križ i svi križevi koje podižemo do dana današnjega ne mogu biti znak prkosa, suda i osude ljudi, nego znak spasenja tko god s nadom upire svoj pogled u Raspetoga Isusa, u njegov život, tko ostvaruje njegovu ljubav i biva nošen nadom u Božje uskrsnuće. Točno je da od početka Raspeti Isus izaziva skandal i prezir mnogima – kako Pavao kaže: skandal drskim pobožnicima a ludost drskim umnicima. No, na kršćanima je da oni tako ne čine, da svojim podizanjem križeva ne obeskrijepe utjehu spasenja koja je ponuđena svim ljudima, baš svim, i našim neprijateljima i to bezuvjetno, dakle bez obzira kako će se drugi odnositi prema Raspetom Isusu. Jer koliko god negativno iskustvo i bezbrojne nedužne patnje nukale mnoge ljude na nevjeru i protest protiv Boga, kršćanin se – poput svoga Gospodina – nepokolebljivo pouzdaje da križ (patnja i smrt) nije posljednja Božja riječ ljudima na zemlji. Smisao se križa otkriva u ljubavi, najčešće vrlo šutljivoj, čak nijemoj, koja nema riječi posljednjeg objašnjenja, ali uvijek aktivno solidarnoj i zauzetoj za druge te u sigurnoj nadi da će Bog uskrisiti čovjeka iz nepravdi i smrti.

Kristova glava (Povlja – Brač)

Raspeti Isus, a ne tek njegovo drvo križa (mučilo), trajno pozitivno “provocira” ljudsku malodušnost, ono nama ljudima tako blisko odustajanje pred patnjom. Raspeti Isus, a ne tek njegovo mučilo, izaziva skandal i obesnažuje svaku ljudsku drskost koja nedužnu patnju hoće pobožnjački umanjiti, lažno utješiti ili jeftino zaobići bez praktičnog pomaganja. Obesnažuje i onu drskost koja patnju drugih često povećava besplodnim spekulacijama ili ispraznim teoretiziranjem, a pogotovo onu ljudsku drskost koja Kristov križ pervertira u političke pobjedne znakove, prisvaja ga i oduzima od njihovih prvih vlasnika – svih patnika ovoga svijeta; onu ljudsku drskost koja manipulira Kristovim križem i nagomilava još veće i nesnosnije patnje Isusovoj nedužnoj braći i sestrama. Nitko nije vlasnik Kristova križa. Raspeti grli sve ljude. Jer ništa, ni krive optužbe, ni patnja, ni smrt ne mogu umanjiti Božju ljubav koja se očitovala u Raspetom Isusu prema svim ljudima – i pravednima i grešnima. Zato svatko treba nositi “svoj” križ a ne skrivati se ili zloupotrebljavati Isusov. Ta Isus nije došao na zemlju da se na njoj umnoži broj križeva, nego da ljubavlju dokine nedužnu patnju i da jednom nestane te strašne sramote ljudskoga razapinjanja.

Fra Ivan Šarčević