Udruženi spletkarski pothvat

CARU CAREVO – BOGU BOŽJE

XXIX. nedjelja kroz godinu

Mt 22,15-21

Slušali smo prošlih nedjelja usporedbe o vinogradarima i gozbi koje je Isus upućivao glavarima svećeničkim i starješinama naroda kako bi ih pokrenuo na promjenu mišljenja i vladanja. Evanđelja su puna Isusovih rasprava i sučeljavanja s duhovnim i javnim predstavnicima svoga naroda, s onima koji su imali utjecaj na narod. I stvarao im je velike nevolje, ugrožavao ih je, smatrali su, u njihovom autoritetu jer je svojim naučavanjem i djelovanjem privlačio ljude k sebi. Do te mjere su ga prezirali da su, kako je konflikt rastao, tražili priliku da ga optuže za kakav težak grijeh i time stvore razlog da ga se ukloni. Oni vodeći, što iz osjećaja prezira prema njegovu podrijetlu, što iz nadmoći nad njim jer on nije imao certificirano poslanje od bilo koje važeće institucije, što iz straha i nelagode pred njegovom moralnošću i duhovnošću, nisu se htjeli a ni mogli sastati s njime da nasamo porazgovaraju i uvide što to Isus uistinu hoće. Informacije o njemu skupljali su preko fame i doušnika, preko udvorica i plaćenika.

Upravo u današnjem evanđelju slušamo kako farizeji – nakon što je Isus ispripovjedio usporedbu o poražavajućem neodazivu na gozbu pozvanih, o licemjerstvu onoga koji na gozbu ne dolazi u prikladnom ruhu nego iz suprotnih motiva, te o mnoštvu pozvanih a malo izabranih – povlače se na samo i dogovaraju kako da mu namjeste stupicu, da ga “uhvate u riječi”. I ne idu oni, “glavni”, iskušavati Isusa nego šalju nižerangirane, svoje učenike i poslušnike, one koji su – da bi dokazali svoju slijepu lojalnost i time stekli mogućnost promocije na više – spremni na gore intrige od svojih “poslodavaca”. I naravno, kako to obično i biva, u podmetanje Pravedniku, udružuju se bez imalo dosljednosti s onima koji su ustvari njihovi protivnici – s heredovcima.

Naime, farizeji, koji su se borili za čistoću vjere, koji su sebe smatrali najdosljednijima u obdržavanju Zakona i čuvanju otačke predaje (tradicije), koji su se čuvali nečistoće politike, svećeničke (saducejske) potkupljivosti i suradnje s rimskom okupacijskom vlašću, kad je u pitanju Isus, onaj koji se gradi Mesijom a dovodi u pitanje njihovu pravovjernost i ne divi se njihovoj strogoj načelnosti, prelaze preko svojih načela. Neupitni i čisti farizeji potvrđuju krajnje licemjerje a njihovi uzvišeni moralni principi nestaju u močvari vlastitoga straha, ugroženosti od nevinoga Isusa. Pridružuju se s braniteljima i čuvarima loše vlasti – herodovcima. U udruženom spletkarskom pothvatu sa svojim protivnicima, oni napuštaju svoju principijelnost, pokazuju da ih kao i njihove protivnike pokreće samo častohleplje i sebični interes.

A herodovci su, koliko možemo zaključiti iz Novoga zavjeta, bili ljudi naklonjeni herodovskoj dinastiji, uspostavljenoj od Rimljana. Oni su u Herodu Velikom ili u nekom njegovom nasljedniku polagali nadu u dolazak političkog mesije koji će ovladati i Judejom, ili su kao ulizničke sluge radili za Heroda Antipu, onog stalno ugroženog tetrarha Galileje koji je već uklonio nezgodnoga proroka Ivana i kojemu je i ovaj neprilagodljivi Isus već zadao dosta jada jer se nije znalo kada može dignuti narod da ga se svrgne s trona. Tako farizejski učenici i herodovci dolaze k Isusu i postavljaju mu zamku oko poreza, jedno od najosjetljivijih pitanja za funkcioniranje države.

Farizeji su se u odnosu na rimski porez razlikovali od zelota i saduceja. Zeloti su bili radikalni protivnici rimske vlasti i odbijali su davanje poreza. Za razliku od njihove revolucionarnosti farizeji su bili za tradicionalni “židovski porez”, utemeljen na religijskim propisima davanja desetine. I jedni i drugi su prezirali carinike, svoje sunarodnjake koji su ubirali porez za neprijateljsku vlast. Smatrali su ih nečistima i uz bludnice najvećim grešnicima. Svećenička kasta (saduceji), međutim, oprezno se nije izjašnjavala, oportunistički i kompromiserski se nije nikomu htjela zamjeriti, nego je gledala kako da ubere što više poreza (novca). Računa se da je čak oko 20.000 ljudi posluživalo Hram pa je trebalo mnoge od tih ljudi uzdržavati ne samo od milostinje nego i od poreza. Zato je i rimski novac dobrodošao, čak ako su na njemu bili urezani slika i ime božanski uzvišenog cara, “najvišeg svećenika” (Pontifex), što je za radikalni monoteizam bogohuljenje i idolatrija.

Isus se našao u vrlo nepovoljnoj situaciji. To su one situacije u kojima protivnici svaki odgovor, svako ponašanje mogu iskoristiti za svoj izopačeni naum. Ako Isus bezrezervno kaže da treba davati porez, proglasit će ga neprijateljem svoga naroda. Ako kaže da ne treba davati porez, proglasit će ga političkim buntovnikom i neprijateljem cara. Ovo će uostalom u konačnom sudskom procesu i učiniti. Navalit će mu optužbu da je bunio narod na neposlušnost caru i na uskraćivanje poreza. Jedno je sigurno: Isusovi protivnici s razine vjere prelaze na političku razinu. A tako se gotovo bez iznimke događa svim prorocima i Božjim ljudima u povijesti. Oni koji i danas po crkvama i religijskim zajednicama osuđuju pravedne čine to iz političkih razloga a ne iz razloga vjere.

Isus čini drukčije. Isus pitanjima poreza, političkim pitanjima, kao navjestitelj Božjega kraljevstva pristupa s razine vjere. I s dokazom kovanoga novčića razotkriva licemjernu neupitnost farizejskih učenika, njihovu krajnje pokvarenu principijelnost, kao što razgolićuje i opasno politikantstvo unajmljenih herodovaca. Isusov odgovor: „Caru podajte carevo, a Bogu Božje“ na zlobnu stupicu koju mu postavljaju, jasna je i radikalna kritika politizacije religije i sakralizacije politike. Farizeji politiziraju vjeru, a herodovci sakraliziraju politiku. U Isusovoj naoči jednostavnoj i bezazlenoj rečenici bez ostatka se razgraničava religiozno i političko područje, ali ne u smislu privatiziranje vjere i zagovaranje apolitične vjere, nego upravo kao krajnje politički, socijalno angažirani stav, koji na mjesto Boga ne dopušta postaviti ikakvu zemaljsku političku veličinu ili da dođe do njihova izjednačavanja. Isus otklanja svako njihovo miješanje, svako pobožanstvenjenje zemaljske moći i moćnika, jer ima samo jedan Bog. On time detronizira i sve idolatrije i surogat-bogove (moć, bogatstvo, naciju, stranku, novac itd.) koji zahtijevaju kvazibožansko čašćenje i bezuvjetnu poslušnost. Ta Isusova rečenica ne zagovara apolitičnost ni manihejski odnos prema društvu i vlasti. Ona demaskira pseudoreligiju, pogubni političko-religijski kvasac koji zasljepljuje i podjarmljuje čovjeka, orobljuje njegovo dostojanstvo, a Božju apsolutnost unizuje u prostor ljudske zlouporabe.

Isus, dakle, niti poziva na revolucionarni ustanak protiv države poput nacionalističkih zelota, niti se licemjerno ponaša poput farizeja koji bi rado sve određivali, i političke stvari, i istodobno sačuvali svoju izvanjsko čistunstvo, kao što također ne naviješta neupitni božanski legitimitet vladara kako to čine herodovci i svećenička (saducejska) sljedba i tako čuvaju status quo. On razgraničava čovjekove dužnosti. Potvrđuje autoritet cara i države, njihovu autonomiju. Potvrđuje građansku dužnost plaćanja poreza kao sustav pravednosti i solidarnosti u zajedničkoj državi ali ne potvrđuje porez kao sistem izrabljivanja slabih, izopačenu fiskalnu politiku i socijalni grijeh struktura. Isus ukazuje na granice zemaljskih autoriteta, prozire licemjernost farizeja, razobličava podlaganje vjere politici kako to čine herodovci jer davanje poreza u konačnici promatra iz perspektive vjere i ne dopušta da se odnos s Bogom, dakle pitanja vjere snizi u mulj političkih borbi i na manipulaciju s poreskim novcem. Nije dakle riječ ni o kakvoj teokraciji, jer u slučaju sukoba sa zemaljskim autoritetima njegov učenik dužan je više slušati Boga nego vladara. Isusova nasilna smrt, pod optužbom da je bunio narod na uskraćivanje poslušnosti zemaljskoj vlasti, kao i mnoge nesreće i mučenja ljudi i danas, dokazi su izopačene perverzije vjere i zloporabe Boga u političke i novčane svrhe. I od onih koji su profesionalni službenici religije. Vjernik u politici je moralno i časno biti, to je zahtjev vjere u Boga. Političar (točnije politikant) u vjeri, u odnosu s Bogom je nemoralno i bezbožnički.

Fra Ivan Šarčević

Na gozbu pozvani

XXVIII. nedjelja kroz godinu

Iz 25,6-10a; Mt 22,1-14

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije i treće, odlomak iz Matejeva evanđelja, govore o Božjem djelovanju, o ostvarenju Božjega kraljevstva u slici gozbe. Izaija nagoviješta veliku i bogatu gozbu za sve narode i to na Božjoj gori Sionu koju “izabrani narod” – prema ovim riječima – ne može prisvojiti kao svoje vlasništvo. Bog saziva sve narode i pojedince koji, kako Izaija slikovito kaže, stoje iza “zastora”, iza granica i podjela. Taj zastor slika je i stanja potlačenosti i obespravljenosti. Sam Bog raskida taj zastor patnje i poniženja. Božja riječ preko proroka Izaije je jasna: gozba se odnosi na sve narode, i na one koje se smatra “poganima”. Riječ je o završnoj gozbi svih ljudi i naroda kada će Bog obeskrijepiti i samu smrt. No, iako je Božja riječ je izričita, postoji onostranost, postoji Božja posljednja riječ, pravorijek, kao gozba za sve unesrećene, tako bi se vjernici trebali već sada ponašati i ostvarivati tu gozbu ljudskoga zajedništva svih ljudi.

Prorok je svjestan da na ovoj zemlji potpune pravde nema. I nema radosti koja bi životno trajala. Ali poziva sve ljude i narode da iz svijesti onostrane gozbe, iz vjere u susret s Bogom licem u lice, s Bogom koji nagrađuje patnju – žive i rade na zemlji. Ove i slične riječi utjehe zloupotrebljavaju se kroz svu povijest. Obećanjem budućega sretnoga života religijski i politički manipulatori koriste da i dalje drže mnoge ljude u duhovnom i fizičkom ropstvu, da ih zavode i izrabljuju. Mđeutim, time Božja utjeha nikako ne biva umanjena, a pogotovo ne izostaje usprkos svim zloupotrebama. Snaga istine da će Bog otrti svaku suzu s očiju, ne unosi iluziju u život čovjeka patnika, nego u slici majke, oca, prijatelja koji primiču svoju ruku na uplakano lice – svjedoči kako Bog sam nije ravnodušan na nedužne suze, na mnoge skrivene suze, na zatomljeni plač uslijed nesnosnih patnji. Štoviše, Izaija naviješta Božju riječ da će sam Bog preokrenuti sramotu pojedinca i čitavih naroda koji su se našli u vrtlogu nevolja i dovest će ih k sebi na gozbu radosti.

Ono što Izaija pretkazuje, Isus prema Matejevu evanđelju ostvaruje. U njemu se događa susret svih ljudi i naroda s Bogom. Njemu, kao sinu, Kralj-Bog priređuje gozbu, koja se slika Božjega kraljevstva, i na nju poziva ljude. Najprije one najodgovornije iz svoje vjerničke zajednice i iz svoga naroda. Kao i prošlih dviju nedjelja Isus usporedbu Božjega kraljevstva sa svadbenom gozbom opet upućuje najprije “glavarima svećeničkim i starješinama narodnim”. No, oni se – kroz povijest prije Isusa a i do naših dana – na različite načine oglušuju i ne odazivaju na gozbu kada ih sluge, Božji proroci zovu. Slično kao i s usporedbom o zlim vinogradarima: jedni su indiferentni, jednostavno ne čuju, začepili su uši za svaki poziv. Drugi smatraju poziv na gozbu nevažnim, bave se poslom, svojom njivom, nastavljaju sa svojom trgovinom. Ni poslije poziva u kojem kraljeve sluge govore o izvrsnosti gozbe, oni se ne odazivaju. Neki od njih zacijelo misle da u životu imaš samo onoliko koliko sam napraviš, u trudu i naporu, nema darova, nema besplatnosti, nema ljepote zajedništva, nego je sve muka i tlaka. Za njih je i gozba “posao” ili gubljenje  vremena. Oni se nikada ne opuštaju, nego sve gledaju kroz uspjeh, dokazivanje, zaradu i trgovačku dobit.

Važni su i oni treći koji su pozvani (tri je broj punine!), oni idu dotle da čak smatraju poziv opasnim za njih i njihovu rabotu. Oni se radikalno protive pozivu te kraljeve sluge zlostavljaju i ubijaju. U ovoj slici predočeni su Božji glasnici među ljudima, Isusovi učenici koje će, zadesiti slična sudbina, koje glavari svećenički i starješine narodne uklanjaju da više ne mogu nikoga pozivati na kraljevo slavlje.

Budući da od onih koji su “najbliži”, možemo kazati, također, koji su pozvani s pozivnicama nisu došli, kralj se odlučuje na krajnje neuobičajenu gestu: šalje sluge na raskršća svijeta da pozovu na gozbu njegova sina sve one na koje naiđu i koji se hoće odazvati. Matej kaže, “i zle i dobre”, a Luka govori o siromašnima, kljastima, nevoljnima svih vrsta. I tako kralj ispunja svadbenu dvoranu. Tako se pokazuje da je gozba u Bibliji, u Isusovoj praksi i u kršćanstvu više od prehrane. Ona je slika zajedništva ljudi s Bogom i ljudi međusobno. Isus poziva sve ljude na gozbu, bez izuzetka.

No, kada bi se pomislilo kako svadbena gozba može započeti, ispostavlja se da nešto nije uredu. Na gozbu se netko uvukao bez “svadbenoga ruha”. Pomislili smo da Isus za gozbu ne postavlja nikakve uvjete. No, nije tako. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da nepristojna odjeća znači baš to i to, recimo odsutnost ljubavi ili kršteničke odjeće koja simbolizira uranjanje u Krista, suobličavanje s njime. Dopušteno nam je zaključiti iz cjeline Isusova djelovanja da ima onih koji se, kako Pavao jasno kaže, nisu zaogrnuli u “novoga čovjeka”, koji se – a imamo takvih dežurnih na svim gozbama – uvijek prikače samo da se najedu i napiju ili izvuku kakvu svoju korist, koje uopće nije dotakao smisao kraljeve radost i njegova nakana da se ljudi nađu zajedno i vesele. Ima onih i u naše vrijeme koji se primiču euharistijskim i drugim vjerničkim gozbama, oltaru i s jedne i druge strane, koji predvode procesije, nosaju svete zastave ili raspoređuju ljude unutar Božjega zajedništva ali su bez “svadbenoga ruha”, koji svojim površnim i izvanjskim presvlačenjem pod krinkom obraćena (ustvari “političkim obraćenjem”) remete i nedostojno upropašćuju ljudska zajedništvo, a što je posebno nedolično i samo zajedništvo s Bogom.

Onima koji se nisu odlučili na novost života, na doista novo ruho primjereno gozbi vjere i ljubavi – Isus je izričit – kralj uskraćuje daljnje zadržavanje u svadbenoj dvorani. Njih se – budimo pažljivi – ne ubija kako to čine glavari s kraljevim slugama nego im se vežu ruke i noge i izbacuje ih se natrag u njihovu tamu, u plač i škrgut zubi. To je, prema Svetom pismu, slika i za pakao – mjesto konačne osude, stanje trajne odsutnosti Boga, ljudskog zajedništva i radosti.

Isus zaključuje svoju usporedbu o Božjem kraljevstvu da je “puno zvanih a malo izabranih”. Teška riječ, posebno nama koji se smatramo privilegiranima na Božjoj i Kristovoj gozbi, koji u svojoj oholosti, čak i u najljepšim obrednim i misnim haljinama, i ne zamjećujemo neprimjerenost našega ruha za gozbu i zajedništvo s Bogom i njegovim uzvanicima.

Fra Ivan Šarčević