Živi čovjek – Božji hram

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Ez 47,1-2.8-9.12; 1 Kor 3,9c-11.16-17; Iv 2,13-22

Na današnju nedjelju slavi se spomen posvete Lateranske bazilike sv. Ivana u Rimu, prve od četiri rimske bazilike koja simbolizira majku svih katoličkih crkava. Od vremena cara Konstantina (4. st.), koji je rimskom biskupu darovao prostor na Lateranskom brežuljku do današnje, četvrte bazilike, koja je dovršena u prvim desetljećima 18. stoljeća, u toj crkvi su se zbivali važni događaji: crkveni sabori, izbor papa, krunjenja careva i kraljeva… U toj crkvi su i sv. Franjo i njegovi prvi drugovi primili dopuštenje od pape Inocenta III. da mogu živjeti po evanđelju.

Uz to što spomen posvete ove bazilike katolike veže u jedinstvo s rimskim biskupom, papom, kao i u jednu svjetsku (sveopću-katoličku) crkvu, istodobno je to i spomen na crkvu u kojoj se vjernici sada okupljaju, kako crkvu kao građevinu tako i crkvu kao Kristovu zajednicu Isusovih učenika. O tome govore i današnja biblijska čitanja.

Prorok Ezekijel zapisuje svoje viđenje jeruzalemskog Hrama ne samo kao građevine nego kao mjesta života. Iz Hrama izvire voda koja ozdravlja, koja i ono što je zamrlo i mrtvo vraća u život (slično oživljavanju suhih kostiju o kojima govori isti prorok u vremenu sužanjstva). Dolazak vjernika u sveti prostor označava ozdravljenje od grijeha, od duhovne smrti, obnovu života.

Pavao iz svoga iskustva izgradnje prvih kršćanskih zajednica piše Korinćanima da ne zaborave da su Božja građevina kojoj je sam Pavao udario temelje, a drugi su nastavili njegovo djelo naziđivanja. Više nego na materijalnoj građevini, ovdje je naglasak na zajednici vjernika kao živoj crkvi. Pavao izrijekom govori da je korintska zajednica Božji hram, sveto mjesto, gdje prebiva Božji Duh. Na drugom mjestu, slično piše da je čovjekovo tijelo – susljedno biblijskoj vjeri – također Božji hram i traži da se prema tijelu, svetom mjestu, vjernici odnose dolično, primjereno Božjoj svetosti.

Za evanđelje je uzet odlomak s početka Ivanova evanđelja o Isusovom hodočašću u jeruzalemski Hram za blagdan Pashe i o njegovom čišćenju Hrama od prodavača i mjenjača. Dok ostali evanđelisti (sinoptici) ovaj događaj smještaju na kraj Isusova djelovanja, pred samu njegovu smrt, za Ivana ovaj događaj dolazi odmah nakon prvog Isusova javnoga nastupa na svadbi u Kani Galilejskoj. U svakom slučaju i Ivan kao i sinoptici smatraju ovaj događaj jednim od najvažnijih za optužnicu koja će Isusa koštati glave. Lažni svjedoci su preokrenuli njegove riječi. Naime Isus je – susljedno Pismu, i proroku Ezekijelu – govorio o svome tijelu kao Božjem hramu, koji će za tri dana biti obnovljen, uskrsnuti, a oni su to protumačili kao njegovu namjeru da razvaljuje građevinu Hrama. Ivan stalno naglašava temeljnu istinu vjere: Bog je postao čovjekom, on se utjelovio, Isus iz Nazareta je Mesija/Krist – živa osoba – susretište Boga i čovjeka. Prije građevina Hrama, čovjek je Božji hram, svetinja nad svetinjama.

Sličnu poruku imamo i u Isusovom odgovoru pobožnoj ženi Samarijanki na njezino pitanje gdje se treba klanjati Bogu, na samarijskoj gori Gerazimu ili u jeruzalemskome Hramu. Znamo kako se i danas vjernici spore oko toga koje je mjesto svetije za molitvu i misu. Isus ne dokida sveta mjesta, ali posve jasno govori da se pravi klanjaoci najprije klanjaju “Bogu u duhu i istini”. Ako tako sagledamo stvari, onda biva jasnija i Isusova žestoka gesta istjerivanja trgovaca i mjenjača iz predvorja Hrama. Upravo u revnosti za čistoćom svetoga prostora, za Hram kao dom molitve, Isus rastjeruje sve one koji su se postavili između ljudi i Boga, koji su se stavili pred one koji bi prišli svetinji, ali joj ne mogu prići a da ne prođu kroz trgovački međuprostor, dakle, a da ne kupe “žrtvu” ili ne promijene novac.

Josip Poljan, Isus izgoni trgovce iz Hrama, Franjevački samostan sv. Ante – Bistrik

Ni mi današnji nismo lišeni trgovine i pljačke u najsvetijem. Ljudska sklonost zlu najgora je u onom gdje se najmanje očekuje. I danas duhovni pastiri i službenici padaju u kušnju najstarijeg zanata, trguju svetinjama i samim Bogom. Isus, čitamo u nastavku evanđelja, svojim tijelom, cjelinom svoje osobe kao Božjim hramom dokida sve žrtve, sve “pobožne” uvjete, prljave kupovine i trgovine. On je posrednik između Boga i ljudi.

Današnji blagdan postavlja pred vjernike i pitanje gradnje svetih prostora i crkava. Pritom ne možemo umaći činjenici da se mnoge od njih grade i “siju” posve u svjetovnom duhu, duhu babilonske kule obijesti i pobjeda, u političkoj “istini” prkosa patnji drugih, za omeđivanje teritorija i za trgovinu ljudskom patnjom i stradanjima, a ne kao jednostavna i umjetnički prikladna mjesta zajedništva ljudi za proslavu Boga. Mnoga su sveta mjesta postala kamen spoticanja i sukoba, svađa i krvi, baš suprotno od onoga što bi trebala značiti – mjesta utjehe i ljudskoga pomirenja s Bogom i međusobno. Ljudske mržnje i nasilja s posebnim žarom i danas po svem svijetu ruše ili oskvrnjuju tuđe svetinje. Rješenje takvih sukoba nije u rušenju tuđih svetinja, ni onda kada su bespravno ili obijesno izgrađene, nego u izgrađivanju žive zajednice vjernika. Vjernik je pozvan da svetinje poštuje. Iznad svega, i to je temeljna poruka današnjega blagdana, da poštuje najveličanstveniji i nedodirljivi Božji hram na zemlji – živoga čovjeka. Božje utjelovljenje u Isusu Kristu, njegov život, smrt i uskrsnuće potvrđuju da je svako tijelo Božja građevina, sveto mjesto, Božja osoba, trag i objava Svevišnjega. I tko od ljudi ili ljudskih zajednica kao Božjega hrama pravi prostor/sredstvo za svoju veličinu, promociju ili zaradu, ili tko ubija drugoga čovjeka, on ruši Božji hram, a od svoje vjerničke zajednice pravi spilju trgovačku, zajednicu takmaca, intriganata i zavodnika.

Fra Ivan Šarčević

Blagi dan nade

Dušni dan / razmišljanje /

Job 19,1.23-27; Iv 6,37-40

Uz nedjelje, nijedan se drugi dan toliko ne veže za Uskrs, Isusovo uskrsnuće, kao Spomendan pokojnih – Dušni dan kada se vjernici, pokretani vjerom u Isusovo obećanje da će biti s njime u Očevu domu s mnogo stanova, nadaju da smrt nije kraj i ništavilo nego vrata po kojima se ulazi u novu dimenziju, u novi život s Bogom.

Kršćanska se nada zasniva na mesijanskoj nadi židovstva, na vjeri da se ona ispunila u životu, smrti na križu i neočekivanom uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Kršćanska nada je, dakle, personalizirana, uosobljena nada, nada usredotočena na osobni odnos s osobom Isusa Krista. Dušni dan je tako svetkovina nade da ono što se dogodilo Isusu događa vjerniku koji je vjerovao, nasljedovao i živio poput Isusa.

U tom smislu kako god naš život bio težak, kako god ljudske smrti često bile tragične, Božje i Isusovo obećanje uskrsnuća, temelj je naše nade da je smrt prijelaz u novost života. Koliko god smrt bila neizbježna i zastrašujuća, taj čovjekov kraj nije ništavilo. Pritom međutim, nismo mi u posjedu te nade, nego nam je ona darovana i ona nas nosi. Zato Isusovo uskrsnuće svjedoči najteži i najuzvišeniji oblik nade – onu nadu koja je ne samo iznad nego protiv svake nade, dakle ona nada kada su sve nade postale besmislene, jer Božji zahvat u Isusovu uskrsnuću je krajnje neočekivan i nepredvidiv.

Ako pak kršćansku nadu smještamo u područje Božjeg djelovanja, to ne znači da se vjernik na zemlji, za ovoga života, može prepustiti pukom čekanju posljednjega dana. Ne može se pasivizirati u samorazumljivoj vjeri da će uskrsnuće ionako doći. Naprotiv! Kršćanska nada postaje aktivna nada preoblikovanja svoga vlastitoga života i svijeta. Baš onako kako je uskrsnuće preobrazba iz smrti u život, kršćanin – pokretan nadom – preobražava sebe, svoje grijehe i grešne strukture u kojima živi u novost, u Božje kraljevstvo na zemlji. Stoga ni u najtežim, neprijateljskim, paklenim (konfliktnim, ratnim) odnosima, kršćaninova nada ne smije pasti u rezignaciju, ne smije se lišavati onog Božjeg neočekivanog, nenadanoga zahvata. Bilo bi to nijekanje živoga Boga, upadanje u grijeh protiv nade, bilo kao očaj bilo kao oholost, svaki put kao prepuštanje svojih okolnosti i povijesti, svoga života jedino u ljudske ruke. Iako nije svediva na unutarsvjetske faktore, kršćaninova nada iz perspektive neočekivanoga uskrsnuća nije neutralna, niti je kršćanin neutralni promatrač svjetskih (društvenih) zbivanja, nego strpljivo i postojano radi na preobrazbi u grijeh, očaj ili oholost zapaloga i obamrloga svoga svijeta.

Kršćanin je čovjek nade, solidarne nade i ondje gdje možda svi sumnjaju, ondje gdje se ljudima (u čitavim narodima i zemljama, i u našoj) uništava društvena nada, posebno društvena nada skladnoga zajedništva i poštivanja sve Božje djece. Ni vlastiti konac, vlastita smrt, ni konac svijeta, spasenje ili propast, ne mogu biti dio bahatih spekulacija, ni one duhovnjačke preuzetnosti, kao ni onih tobože egzaktnih zaključivanja, osobito ne zastrašujućih futurizama o kraju čovječanstva. Isus nije dopustio da se konac svijeta i Božji konačni sud determiniraju u točno vrijeme. To je pridržano Ocu (usp. Mk 13,32). Kraj svijeta, zaključujemo, ima smisla samo u Božjem obećanju danom i posvjedočenom u Isusu da je došao spasiti sve ljude. I to spasiti ne samo s onu stranu groba, nego već za života na zemlji. Na tom spasenju zato trebaju raditi njegovi učenici.

Nada je odbljesak temeljnoga povjerenja. Nada je uvijek nada vjere, one sigurne vjere Joba da njegov Izbavitelj živi, nade Božjega sluge, Isusa na križu i kada osjeća da je napušten i od samog Boga. Bez nade vjera je malovjerna, umire, gasi se. Bez vjere nada prerasta u utopiju ili iluziju. U nemiru i nezadovoljstvu, u napuštenostima i nerazumijevanjima, u situacijama kada se osjeća nejakost vjere, nada je smirujuća i ohrabrujuća. Ona motivira na ljubav i solidarnost kada nas možda sve uvjerava na odustajanje. Ona dariva smisao i snagu za društveni angažman iz perspektive vjere, ne iz političkih i ekonomskih interesa, za aktivnu ljubav prema drugima i za ostvarenje zajedničkog dobra i kada su se možda i oni najvjerniji uklonili u zavjetrinu.

Dušni dan je vrijeme sjećanje na naše pokojne. Sjećanje je to u zahvalnosti za sve što su dobra učinili nama ali ne samo nama. Ovaj dan, kao i svako odlaženje na groblje, prilika je da uz zahvalnost izrazimo i ponizne molitve opraštanja za uzajamne grijehe, nemarnosti ili nepravde koje smo jedni drugima počinili, za one znane i skrovite zloće i zla kojima smo počinili našim pokojnima. I da sve to izručimo Bogu koji od nas živih traži novi početak. Milosrdni Bog kojega je Isus očitovao svojim životom i križem, ne dopušta nam da nas na našim grobovima slomi krivnja, tuga ili očajanje, nego nas s nadom uskrsnuća potiče na uspravniji hod, na novi život među bližnjima. Ovaj dan u sebi sadrži posebnu svetkovinsku mirnoću i šutljivu suzdržanost; tišinu i pozornost na tajnu postojanja i smrti koja nas usporava i odvaja od naših svakidašnjih groznica, trčanja za posjedom i ambicijama. Mir Dušnoga dana vraća nas u središte smisla života i odlučivanja za ono bitno.

Nada uskrsnuća koja nas vodi na groblja, širi naše srce, potiče nas na solidarnost i za pokojne koji nisu naše vjere, na poštivanje tuđih smrti i grobova. Ta nada nema uvida u broj spašenih kao ni u broj vječno osuđenih. Ona ne isključuje mogućnost propasti – ponajprije polazeći od sebe i svojih – ali ta nada nije “prognoza” o onostranom životu, niti donosi “završnu riječ” o ljudima. Ta nada nije ni samoosuda ni onda kada smo u najtežim grijesima koje ni sebi ne bismo oprostili. Ona nam svjedoči da nas Bog i tada ljubi više nego mi sebe. Nada utemeljena na neočekivanom ispunjenju Božjega obećanja u Isusovu uskrsnuću svjedoči da je Bog darovatelj života i smrti, da su ljudi u suradnji s Bogom i u uzajamnoj ljubavi u stanju promijeniti najgore situacije.

Kršćanin koji se nada ne širi strah ni paniku, ne uzmiče razočaran i kada je realnost u kojoj živi takva da djeluje bezizlazna. Kršćanin je siguran da njegov Bog tako ljubi svijet i čovjeka da uskrisuje iz svake smrti, duhovne i stvarne, da “svaki grob ima svoju nadu” (V. Slugić), ima svoj smisao, te da vrijedi uskrsnu nadu konkretizirati među svojim bližnjima, u svojoj vjerničkoj zajednici i u svome društvu.

Fra Ivan Šarčević

Tko su Božji ljudi danas?

SVI SVETI

Otk 7,2-4.9-14; Mt 5,1-12a

Prema prvom čitanju iz Ivanova Otkrivenja, na današnju svetkovinu Svih Svetih, spominjemo se nebrojenog mnoštva ljudi. I to ne samo ljudi svoje nacije i vjere, nego nebrojenih iz svakoga naroda, rase, puka i jezika. Ti sveti, Božji ljudi, prema slikovitom i zagonetnom viđenju istoga nadahnutoga pisca, su oni ljudi koji su u bijelim haljinama i u rukama nose pobjedničke palme pred prijestoljem Svevišnjega i njegova Jaganjca. Njih je sam Bog sačuvao za sebe, opečatio ih je kad su anđeli željeli nauditi zemlji i moru. Oni su, nastavlja pisac, došli “iz nevolje velike” i obijelili / “oprali su haljine svoje u krvi Jaganjčevoj”.

Vremenski prije ovoga teksta zapisao je Evanđelist Matej Isusov proglas o blaženim ljudima kojim i otvara svoj najznačajniji govor – Govor na gori. Ono što povezuje ova dva teksta svakako je određena paradoksalnost: svetost (blaženost) pripada onima koji su u teškoj oskudnosti, koji su u nevolji velikoj a koji se vladaju drukčije od redovitoga ljudskoga ponašanja. Naime, Isus govori o tome da su blaženi oni koji su siromašni (u duhu), koji tuguju, pate, koji su gladni i žedni pravednosti, koji nose proročki udes progona i baš pogrđivanja zbog njega i evanđelja, kao i oni koji su krotki, milosrdni i čista srca. Sve suprotno od uobičajenoga shvaćanja sreće i sretnih ljudi.

Današnja svetkovina je spomen na ljude koji nisu uobičajeni, koje lako ne primjećujemo u svojoj blizine, koje je prekrio naš nehaj i zaborav, čak prezir, pogrda i progon a oni to ne nikako ne zaslužuju . Istodobno, ova nas svetkovina zaustavlja da preispitamo svoje mjere i kriterije svetosti i dobrote, svoje ideale i uzore, da se upitamo tko su Božji ljudi danas. Ne čini li se da živimo u vremenu odsutnosti pravih uzora i da su nam uzori upravo oni koji su suprotni ljudima iz Isusovih blaženstava: bogati, agresivci i silnici; ljudi lišeni pravednosti, lukavci čije je srce nečisto i licemjerno; uzori su nam nemilosrdni koji pogrđuju i progone do ubijanja nevinu Božju djecu, često s “božjom” voljom i “božjim” imenom na usnama.

Svetkovina Svih svetih iznova je prilika preispitivanja našega straha pred nevoljama i iskušavanjima naše ljudskosti, sagledavanje situacija kada imamo priliku pokazati se evanđeoskim ljudima, sagledati komu i zašto od ljudi dugujemo zahvalnost, komu čast i pohvalu. Nisu li sveci koje danas častimo različiti od naših uzora (od naših vođa)?

Svece najčešće ne primjećujemo. Redovito ih otkrivamo poslije, a i tada često svojim egoističnim računicama. Oni su “projekcija” naših nemogućnosti i slabosti. Ipak, napravimo makar neke usporedbe: Za razliku od svetaca, današnji su nam uzori nametljivi, prekrivaju nam sav pogled, čak zastiru “nebesa”, priljubljuju nas posve za zemlju, novac i ljudske trgovine. Za razliku od svetaca koji su naši zagovornici i “pratitelji”, koji od nas ne traže nikakav povrat i uzvraćanje, naši uzori nas “vode” i “zavode”, ne zagovaraju radi nas i naše ljudskosti nego radi sebe i svoje koristi. Za razliku od svetaca, današnje nas vođe ne pozivaju na ostvarenje viših vrednota, na brigu za cjelinu, na odgovornost za druge i čovječanstvo, nego samo za sebe i svoje, za ono usko i partikularno. Za razliku od svetaca, naši vođe od nas ne traže autentičnost i samostalnost, slobodu i odgovornost, nego uniformnost, slijepi posluh i ponavljanje istog (stranačkog) mišljenja. Za razliku od svetaca, vođe uvijek traže manje, lakše i “jeftinije”, i uvijek tako da se vlastita sreća gradi na nesreći i prikraćivanju pravednosti drugima. Mi smo blaženiji (sretniji) što su drugi siromašniji, tužniji…

Nema sumnje, Isusovi blaženici, Isusovi sveci su za naš svijet čudna stvorenja, “izokrenuti” i neprilagođeni ljudi, ponekad skandal i smetnja, ponekad zanovijetala ili predmet poruga, prezira i progona. Teško ih je zamijetiti, još teže priznati, jer su naše oči navikle na većinu “osrednjih” ljudi i nekolicinu glavnih koji tu većinu osrednjih vodi, čuva i zaglupljuje. Možemo tek slutiti koji bi to bili Isusovi sveci: oni koji, iako su u oskudici, nisu pokleknuli; koji su kako Biblija stalno naglašava Božji anawim (siromasi – pogrbljeni pod teretom materijalne oskudice, društvene ili duhovne potlačenosti) ali nisu bez kičme; oni koji su rastuženi iz raznih razloga (zbog bolesti, gubitka, neuspjeha…) ali zato nisu ogorčeni, zlopamtila ni osvetoljubivi; oni koji su krotki ali nisu kompromiseri i beskičmenjaci; oni koji su čisti srcem, bez unutarnjeg licemjerja i ne kaju se zbog svoje dosljednosti; oni koji su milosrdni ali zbog toga nisu oholi; koji gladuju i žeđaju za pravdom i pritom se ne sažalijevaju nad sobom nego su osjetljivi i bore se za pravdu drugih; oni koji su krivo optuživani, pogrđivani i proganjani u svojim zajednicama zbog evanđelja i Isusa, potvaraju ih za nevjernike i izrode, ali uza sve to ne gaje mržnje nego vedrinom slijede Isusa.

Zalog svetosti nije malen. U Otkrivenju stoji da su to: velike nevolje i pranje haljina u krvi Jaganjčevoj. Valja svladati put velikih nevolja. A velike nevolje ne treba uopće tražiti, one su neizbježna pratnja velikoga zadatka, uzvišenoga cilja: biti čovjekom, biti Isusovim učenikom. Bijeliti svoje haljine u krvi Jaganjčevoj značilo bi i danas umirati na svome križu, ne onom kojeg smo iz viška ambicija, podivljalih želja ili volje za vlašću natovarili sami sebi, nego gdje je križ doista uzrokovan krivnjom drugih, gdje nas drugi ponižavaju i razaraju naš život kao Božjem sluzi, kao Raspetom Isusu. Krv Jaganjčeva znači istinski umrijeti nedužan a ne u svojim grijesima. Krv Jaganjčeva znači pobijediti i svoj i tuđi grijeh ljubavlju i opraštanjem. Patnička smrt iz ljubavi za ljude, najveća je oznaka svetaca – velikih Božjih ljudi iz svih rasa, naroda i jezika. Takvih Božjih ljudi ima posvuda. Njih se danas spominjemo, njima zahvaljujemo i u njima častimo milosrdnoga Boga Oca svetaca i grešnika, pravednih i nepravednih.

Fra Ivan Šarčević

Uosobljena Božja ljubav

XXX. nedjelja kroz godinu

Mt 22,34-40

Današnji odlomak Matejeva evanđelja govori o tome kako su se farizeji, nakon što je Isus “ušutkao saduceje” (svećenike), okupili oko Isusa da ga i oni preispitaju o njegovoj vjeri. Ušutkivanje saduceja – koji su nijekali uskrsnuće – odnosi se na njihovu stupicu o tome kojem će od sedam muževa jedne te iste žene, koji su svi do jednog pomrli, pripasti ta žena nakon uskrsnuća, na onom svijetu. Isus je ušutkao saducejska zanovijetanje i radoznalost svih onih koji se bave rasporedom duša i nebeskom geografijom kako bi vladali ljudima i odmaknuli ih o temeljnih istina vjere i praktična života. Isus im je jednostavno odgovorio da o uskrsnuću nema ni ženidbe ni udaje. Riječ je o posve drugoj dimenziji postojanja i citirao im je Pismo u kojem se jasno kaže da je Bog Bog živih, Bog otaca, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, dakle Boga otaca njihove vjere koji iako mrtvi žive u Božjem okrilju.

Rasprava koja potom slijedi s jednim od farizeja, s učiteljem Zakona, tumači Pisma ubrajaju, u treću i središnju od pet rasprava prema Matejevu evanđelju koje Isus vodi s duhovnim prvacima svoga naroda i koje kulminiraju u onim oštrim Isusovim opomenama – sedmerostrukim “jao” – farizejima, pismoznancima i “slijepim vođama”.

A što je to htio učitelj Zakona, pravnik i teolog, predstavnik farizeja? Htio je kako stoji kušati Isusa, i to u poznavanju Zakona, odnosno iskušati Isus u njegovoj vjeri. Postavio mu je pitanje najveće zapovijedi, a bilo ih je 613. Isus, kako izgleda, ni trenutka ne oteže s odgovorom. Tȁ, radi se o onom najvažnijem. Citira Pismo, vežući dvije zapovijedi, jednu iz Ponovljenoga zakona, zapovijed ljubavi prema Bogu: “Ljubi Gospodina Boga…” (6,5), i drugu iz Levitskoga zakona, zapovijed ljubavi prema bližnjem: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” (19,8). I završava Isus kratku raspravu tvrdnjom da o ove dvije jednake zapovijedi ovisi i Zakon i Proroci, sva vjera, objavljena i tradirana, sve riječi i sva praksa.

Rekli bismo ništa novo. Kršćani, međutim, u prenaglašenom razlikovanju sa židovstvom (religijom nade) i islamom (religijom vjere), smatraju svoju vjeru vjerom ljubavi i time se grade superiornima nad drugima. No, ono specifično kršćansko nije apstraktna ljubav. Uostalom, ljubav je važna za sve ljude i samo “zastranjeni” neće kazati da im ljubav nije sve na svijetu. Pa ni Isus nije prvi koji je povezao već postojeće zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Činili su to židovski rabini i prije njega i u njegovo vrijeme. A i kuranska objava, usprkos raznovrsnih tumačenja, ako se pažljivo čita, obiluje govorom o ljubavi, koja se iz sure u suru objavljuje prije svega kao Božja milost i milosrđe, kao Božji “ljubavni odnos” prema ljudima. Ljubav je nešto općeljudsko. Ono specifično kršćansko je osoba Isusa Krista, uosobljena, utjelovljena Božja ljubav na zemlji.

Stoga, kada Isus odgovara svome obrazovanom iskušivaču, on ne odgovara tek da pokaže svoje znanje i svoju verziranost u materiji kako bi mu doskočio. Neki Isusovi odgovori posjeduju ironiju, neki su protupitanje kušačima, ali ovdje se radi o preozbiljnoj stvari – posljednjem uporištu života – da bi se Isus upuštao u širu i manje obvezujuću raspravu. On jednostavnim riječima tvrdi da sve vjernikovo znanje u vjeri i sva vjernička praksa počivaju na ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Isus je također jasan: prvo je ljubav prema Bogu, jer – za vjernika – smislenost ljubavi prema bližnjima kao prema samome sebi, temelji se na Božjoj ljubavi. Bog je temelj ljubavi, jer sve što jest, svemir i život, očitovanje je Božje ljubavi. Kruna te ljubav jest čovjek, ja i moj bližnji. I tu je tajna postojanja, jer kako – pitaju se s pravom i čestito – ljudi od početka svijeta da je kruna stvaranja konačni, nesavršeni, grešni i tako često zli čovjek? I kako ljubiti čovjeka, Boga još i nekako, ali kako ljubiti čovjeka, naročito konkretnoga bližnjega?

O ljubavi je teško govoriti. Ljubav nije samorazumljiva kako se ponekada ishitreno i umišljeno odnosimo prema tajni ljubavi, ili kako su je olako puna usta u onih kojima je ljubav pokrivalo gole sebičnosti. No, ljubav nije ni ona riječ i zbilja koju smo iskrivili ili čak zaboravili ili zabranili, pa možda tražimo da se o njoj šuti, što iz razočaranja, što jer smo se onesposobili ili su dopustili da nas drugi onesposobe za ljubav. Uostalom, provjerimo svoj vlastiti rječnik, ili rječnik naših bližnjih, naših prijatelja ili rječnik onih koje slušamo, naših vođa da vidimo što ima i koliko je ostalo od ljubavi, prema Bogu i koliko je prisutno međusobne ljubavi, pogotovo one najteže ljubavi, ljubavi prema neprijatelju kao našem bližnjem, i kako ga to trebamo ljubiti kao sama sebe.

Ono specifično kršćansko, da ponovimo, jest uosobljena Božja ljubav, utjelovljena zahvalnost Bogu, utjelovljena sućut prema bližnjem, utjelovljeno milosrđe prema susjedu, utjelovljeno opraštanje prema protivniku i neprijatelju, u konačnici gubitak života iz ljubavi za bližnje i prijatelje, kako je to Isus učinio. Isus, dakle, svome sugovorniku nije odgovarao kako bi mu kazao ono što bi mu tek dogovaralo, ili da bi demonstrirao svoje znanje i svoju uzvišenu duhovnost, nego da i njega i njegove farizejske drugove (i nas) pozove na ostvarenje onoga što i oni sami znaju, te da ne idu iskušavati ničije pravovjerje nego da svoje znanje, svoje pravovjerje o ljubavi poput njega ostvare u praksi. Ljubav je više od zapovijedi, više od propisa (i u latinskom prijevodu riječ za zapovijed je praeceptum – što znači preporuku, pouku, savjet, nalog, naredbu…).

Ljubav je atmosfera, zrak, pozadina i cilj, prošlost i budućnost, ona je vječno sada uosobljene Ljubavi. Bez ljubavi nema ni sunca ni mjeseca, ni ptica ni zmija, nema ni osmijeha ni riječi, bez nje nema nikoga, ni mene ni bližnjih, bez nje sve je prokletstvo i smrt, ozlojeđenost i gorčina, grijeh i zlo. Ljubav je otkupljujuća tajna postojanja i snaga koja stvara i izgrađuje svijet, koja je jedina u stanju ljudski “pakao” pretvoriti u oazu novih odnosa, koja je jedina sposbona obratiti čovjeka u novu osobu. Ljubljeni smo prije nego što što uopće jesmo; ljubav je zadaća i uzdarje na darovanu ljubav da budemo slični onomu koji još (posve) nismo postali – uosobljenoj Božjoj ljubavi – Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević