Obraćenje k bitnome

II. nedjelja Došašća

Mk 1,1-8

U drugoj smo nedjelji Došašća – vremenu očekivanja i pripreme za svetkovinu Božića. Prošle smo nedjelje razmišljali da su nam očekivanja mala, nade, pogotovo društvena nada, nestale. Kao da smo u nekom obamrlom stanju pa i Bogu – koji nam uvijek drukčije dolazi i čini se sve tiše – teško dopuštamo da nas iznenadi. Ljudi smo navike, prosječnih očekivanja.

A pripreme? E, to je već nešto drugo. Naše su pripreme za Božić sve veće i sve više izvanjske. Razumljivo, jer skloniji smo vanjskom i površnom nego onom dubljem i bitnom; a i jer smo od istinskih očekivanja i najdubljih nada odustali. Uostalom, i vanjsko se samo nameće i lakše je ostvarivo. Promjene mišljenja i stavova, put obraćenja prema Bogu koji već dolazi – kako glasi glavna poruka Došašća i evanđelja – skriven nam je među mnogobrojnim i zavodljivim “širokim” putovima ovoga svijeta pa put obraćenja previđamo ili odgađamo za neka druga vremena.

Koliko smo usmjereni na vanjsko vidljivo je i po našim župama i zajednicama u kojima se organiziraju svakovrsne adventske akcije humanitarnog karaktera u kojima prednjače mladi. Izrađuju se adventski vijenci, božićne čestitke, razni predmeti; skuplja se hrana i novac za potrebite, pripremaju se igrokazi, dočekuje sv. Nikolu, priređuju žive jaslice, koncerti… Nema sumnje, sve je to hvalevrijedno jer se vjera očituje kroz djela milosrđa, kroz pomaganje i obdarivanje, kroz podijeljeno zajedništvo.

Ipak uviđamo da se vjera, a onda i vrijeme Došašća, ne iscrpljuju u humanitarnim pothvatima, posebno ne u onima koji su izraz našega “viška” i s ciljem da se razglase na sva zvona. Vjeru zatamnjuju djela koja su motivirana idejom pukog ispunjavanja vremena ili da se tobože iznimnim aktivnostima izbjegnu poslovi koje smo prve dužni činiti. Slično je i s gospodarenjem i raspoređivanjem tuđe dobrote sa sumnjivom velikodušnošću kako se čini u nekim karitativnim organizacijama. U svakom slučaju, ne možemo se oteti činjenici da se u našim vjerničkim zajednicama naglasak pomakao s bitnoga na manje bitno, da se humanitarnim aktivizmom prekriva temeljno poslanje vjernika i crkvenih ljudi, da se izvanjsko i materijalno stavilo ispred duhovnoga. Tim kriterijem se mjere i ljudi. Vrjedniji su, većina smatra, oni koji su snalažljivi, koji proizvode robu, koji umnažaju novac i dobit od onih koji ustrajno i tiho rade u povjerenoj službi i ondje zatajno svjedoče smisao vjere.

Na drugu nedjelju Došašća – upravo u situaciju adventskoga aktivizma – pred nas izbija “čudni” lik Ivana Krstitelja: pustinjaka i proroka, pokornika i preteče Mesije. Čudan lik za naše vrijeme. On nas prati u Došašću, u pripremi za Božji dolazak. I s pravom se u crkvama propovijeda kako trebamo poput Ivana biti preteče Gospodinu. Ali kako da se mi današnji ljudi pojavimo pred pustinjakom Ivanom? Što bi nam rekao, što bi od nas tražio?

Evanđelje piše da Ivan ništa ne organizira. On propovijeda pokorničko krštenje za oproštenje grijeha. Sav se pretvorio u pustinjski glas koji zove na obraćenje – na pripravu puta Mesiji koji dolazi. I nama treba obraćenje za oproštenje grijeha, i osobno i zajednički, i obiteljski i crkveno, i narodno i društveno, a tek onda vijenci, svijeće i sve adventske potrepštine. Ivan zahtijeva pokajanje. Kako je samo teška ova riječ! O osobnoj grešnosti i grijehu naših zajednica izbjegavamo govoriti. Eventualno govor o pokajanju rezerviramo na koju minutu pojedinačne ispovijedi. A i to onako naviknuto i ovlaš.

Očito je da ne možemo imitirati Ivana Krstitelja. To se i ne traži od nas. Ivan je krajnje asketski čovjek, odjeven za samoću u pustinji, male hrane i gotovo bez potreba. No, svatko od nas može preispitati svoje odijevanje, hranu, svoje potrebe – da nisu možda postale nezajažljive, opsesivni teret i nama i našim bližnjima. Možda smo svojim nikada zadovoljenim potrebama bližnje oko sebe učinili svojim robovima, ako su nam bližnji jedino za to da ispunjenju naše želje. Ili smo možda svojim nezdravim ambicijama i neprihvaćanjem svojih granica oduzeli mjesto drugima, te izopačili ili upropastili povjerenu stvar i službu.

Ivan poziva na pokajanje, na obraćenje i od onog sveprisutnog teškog grijeha – zauzimanja mjesta Spasitelja. Tim grijehom opterećeni su mnogi ljudi od obitelji, manjih i većih zajednica do upravitelja institucija, poglavara u crkvi i vođa naroda. Jer mi nismo kovači samo svoje osobne sreće, nego stojimo na vratima sreće i punog života ljudi s kojima živimo i koji su nam povjereni. Iznimno je ljudski i vjernički priznati da smo nekim ljudima uništili dobar glas, da smo čak i “prijatelje” iskoristili ili ih iskorištavamo, da smo nekim ljudima, djeci, braći, sestrama, učenicima, podložnicima, bližnjima prikratili pravo i pravednost, zagorčili im život, prikratili ih za rast i napredovanje, oduzeli im nadu, da se nismo ni osvrnuli na stvarnu nevolju bližnjih, da smo šutnjom i oportunizmom podržavali grešne strukture, da možda svojim adventskim “pomaganjima” samo produžujemo nevolju unesrećenih i idemo na ruku zloj politici.

Došašće je vrijeme prisabiranja, sastajanja sa sobom pred Božjim licem, vrijeme kajanja, obraćenja, poravnanja životnih neravnina da Isus stigne u naš život i život naših bližnji. Preteča Ivan nas poziva da poput njega sva svoja djela usmjeravamo na Isusa Krista a ne da zauzimamo Isusovo i Božje mjesto. Da u svojim propovijedima i razgovorima, poslovima i pomaganjima ukazujemo da ima neizmjerno veći od nas, da preko nas i poslije nas u život naših bližnjih i suvremenika treba doći “jači” od nas – Mesija. Nismo mi mesije. Naše je da upućujemo i omogućujemo taj najvažniji susret i onda kada drugima pružamo ruku, kada im darujemo adventsku pomoć, kada spremamo svoje kuće za Božić. Nismo mi spasitelji, mi samo pripremamo put, ravnamo staze nekome daleko većem od nas. Nama je potrebno da nas netko spasi.

U vremenu Došašća nužno je dakle okrenuti se bitnom. Umjesto obrane naše neupitnosti, umjesto licemjernoga ispričavanja svim i svačim, umjesto lažne nemoći kako se ništa bitno ne može promijeniti, umjesto umnažanja potreba i dokazivanja naših veličina, umjesto udaranja od nemila do nedraga kako bismo i hvalevrijednim darivanjima uveselili druge, umjesto uzurpacije tuđega mjesta i uloge, valja obrnuti perspektivu, obratiti se s uhodanih staza grešnosti i u skrušenosti pripremiti Isusov dolazak sebi i bližnjima.

Fra Ivan Šarčević

Iznenađujući Bog ili koga čekam?

I. nedjelja Došašća

Mk 13,33-37

Započeli smo novu liturgijsku/crkvenu godinu (B). U njoj slijedimo Markovo evanđelje. Ušli smo u vrijeme Došašća, zapalili prvu svijeću (četiri su simboli četiriju nedjelja pred Božić). Došašće je priprava za proslavu spomena Božjeg povijesnog utjelovljenja koje se dogodilo u čovjeku Isusu. No, Došašće nije samo priprava za svetkovinu Božića nego i vrijeme posvješćivanja nenadanoga Isusova i Božjeg konačnoga dolaska u našoj smrti i na kraju vremena kao i nenadanih dolazaka u svakodnevnome životu. Današnja prvo i treće čitanje upravo govore o povezanosti tih dvaju Božjih dolazaka.

Prorok Izaija razgovara s Bogom u situaciji tako svojstvenoj svim vjernicima, i nama danas. Naime, o situaciji kada su vjernici, baš vjernici, čitav narod, uljuljan, umišljen i uspavan u Božju blizinu, a ustvari su skrenuli s Božjega puta i otvrdnuli srcem za Božji pohod. Biblija grijeh često opisuje slikom skretanja s puta i tvrdoćom srca. I prorok moli Boga da razdere nebesa i pohodi svoj narod, jer iako misli da vjeruje, taj narod je daleko od Boga. Izaija je jasan: postoje situacije u kojima je i Bog daleko od vjernika, ne zato što bi on to htio, nego jer nema nikoga da priziva Božje ime kako dolikuje, da se trgne i osloni na Boga. Jer ne prepoznaju trenutak Božjega pohoda, jer su ogrezli u vlastitom grijehu i lutanju, jer su srcem otvrdnuli, jer su se onesposobili svojom lakomislenom vjerom da bi ih i sam Bog mogao uopće još iznenaditi.

Marko Evanđelist nastavlja u sličnom tonu. Kao i Matej i Luka, on prenosi Isusove riječi o budnosti koja treba resiti ne samo vjernike nego sve ljude. A što nama danas znači budnost? Možda smo mi previše budni, mnogi od nas, mlađi pogotovo možda vrlo malo spavamo. Ili se kod nas mnogi ne zna ni kada se spava ni kada treba biti budan.

Ovdje nije riječ o rasporedu našega dnevnoga i noćnoga rada i odmora, što naravno uopće nije nebitno, jer čovjek mora rasporediti svoje vrijeme odmaranja i rada. No, riječ je o nečem drugom. Radi se o budnosti za Božji dolazak. Isus u slici svoga kulturnog konteksta, u slici slugu koji čekaju gospodara, želi predočiti kakva treba biti naša budnost pred Božjim dolaskom. I to ne samo na kraju vremena, na sudnjem danu ili u trenutku naše pojedinačne smrti, nego u svakodnevnici. Svakodnevno treba biti budan. Kršćaninovo djelovanje nije dakle određeno ni prirodnom ni iznenadnom smrti, kojoj ionako nitko ne može umaći, pogotovo nije određeno strahom od smrti. Na koncu svoga života kršćanin ne susreće smrt i njezino ništavilo nego milosrdnoga Boga licem u lice.

Upravo taj se susret licem u lice – želi nam kazati današnje evanđelje – ne odgađa za kraj, nego se premješta u našu svakodnevicu. Ovdje i sada. Naša svakodnevnica – moja kuća, moja obitelj, moj zavičaj i narod, moj posao, studij, društvo i zemlja u kojoj živim, to su mjesta Božjega, Isusova dolaska. A mi bismo rado svugdje dočekali Boga osim ondje gdje nam je dužnost biti. Tako umjesto da dočekujemo i ugošćujemo Isusa u običnosti svojih dana i dužnosti, mi budno bdijemo nad svojim strahovima i ugroženostima i od sebe i od drugih. Zaboravili smo temeljnu melodiju svoga života, prespavljujemo u lijenosti, buci i svađama Božji pohod u naš dom.

Današnje evanđelje govori također da Bog ne kasni, kako se nama nekada čini, ili da je spor, pa bismo mi morali sve uzeti u svoje ruke – i pravdu i dobrotu. Da bismo mi, kako to često nervozni i činimo, morali ubrzati povijest. Zacijelo, Bog nije tako sveprisutan da bi nam omogućio da se izvlačimo na njegovu odgovornost, da bježimo od svojih zadaća, da bez brige i budnosti živimo život ugađajući sebi a na Božji račun pribrajamo ono što je naša obaveza.

A što uopće očekujemo? Komu ili čemu se nadamo? Koga iščekujemo? Je li moguće da Bog postane ne redovni nego neočekivani gost našega života? Onaj koji nas na neuobičajen način poziva na obraćenje u svakidašnjosti naših dana? Ili umjesto Božjega pohoda u naš svakodnevni život, mi nemirnih očiju gledamo što drugi rade ili rasijani posvuda, nema nas kod kuće, nema nas pri nama samima da dočekamo Isusa u bratu čovjeku koji se uputio k nama.

Je li Bog prestao biti iznenađujući gost našega života ili tumaramo uokolo tražeći sreću, jer, tako mislimo, naša sreća, naše blago su drugdje a ne ondje gdje smo mi? Bog dolazi u našem poslu, u drugom, u radosti života, u nevoljama i dilemama, u moralnim odlukama kada trebamo stati na stranu istine, zaštiti pravedno osuđena. To su jedinstvene prilike Božjega pohoda. Ili i mi poput Nazarećana i Jeruzalemaca propuštamo priliku Božjega pohoda pa Isus, a da mi toga uopće ne želimo biti svjesni, tužan plače i nad nama kao na svojim sunarodnjacima.

Valja izdržati Božji pohod i kada nam djeluje neuvjerljiv, jer Bog dolazi u lahoru, tiho, nenasilno. Valja ga prepoznati u navali i buci svakovrsnih ljudskih traženja i dosađivanja. Valja ga strpljivo čekati ako nam djeluje da kasni, valja biti budan da njegov dolazak ne poistovjetimo s iluzijom i zabludom, s uobraziljom našega idola, sa svojim lutanjem kao Izaijini vjernici. Budnost pred Božjim dolaskom podrazumijeva strpljivost i istančano razlikovanje lopova i Boga, jer obojica dolaze nenajavljeno. I onda kada dođe valja se otvoriti, slušati ga, ne pobjeći od njega nego mirno nastaviti hoditi s njim.

Vjerujemo da Boga možemo susresti u redovnim prilikama, na misi, u njegovoj riječi, na pričesti, u ispovijedi, u sakramentima, u molitvi… Došašće kaže da Bog, međutim, dolazi i nenajavljeno, i ondje gdje mu se najmanje nadamo. U noći naših nesnalaženja, u tminama naši osama, u dilemama naših odluka, u nepoželjnom čovjeku u potrebi, u paklu našega grijeha, na stranputicama, u pustošima naših prekinutih odnosa… Valja nam biti budni, pri sebi da ga dočekamo, da ga ugostimo, poslušamo.

Čekam li ikoga? Čekam li sada i ovdje Gospodina? On dolazi. To je temeljna poruka Došašća. On već sada kuca na naša vrata.

Fra Ivan Šarčević

Posljednji sud (Michelangelo)

Prepoznati Isusa kao kralja

XXXIV. nedjelja kroz godinu

Mt 25,31-46

Svetkovina Krista Kralja kojom završava liturgijska godina – dakle posljednja nedjelja prije došašća – novoga je datuma. Ustanovljena je početkom prošloga stoljeća (1925.) na obljetnicu prvog velikog sabora u Niceji (325.) na kojem je utvrđena istina vjere o Isusovoj istobitnosti s Ocem. Uspostava ove svetkovine događa se u vremenu propasti važnih carstava i kraljevstva nakon Prvog svjetskog rata, u vremenu kada Katolička crkva, odnosno Vatikan kao država, uviđa da se ne valja oslanjati na zemaljske monarhe. No, nitko od kršćana i nijedna kršćanska crkva nisu lišeni rizičnoga vezanja za svjetovne društvene tvorevine, bile one države, stranke ili pokreti. Posebna kušnja za vjernike danas su dvije moderne sekularne ideologije – nacionalizam i kapitalizam, često nerazdvojno sljubljene, jer se iznimnom prilagodbom i manipulacijom predstavljaju kao podržavateljice vjere i vjernika a u stvari su “rak duše”: nacionalizam kao tobože prirodna mržnja prema drugima i kapitalizam kao prirodna sebičnost i sljepilo za potrebe drugih.

Iznimno je umijeće i stvar razborite vjere biti u svijetu, biti dakle unutar određenoga poretka i ponašati se kraljevski kako je to Isus činio, bez mržnje i bez sebičnosti, s ljubavlju i djelima milosrđa prema bližnjima, počev od onih koji su neprimijećeni.

Odlomak s kraja Matejeva evanđelja za ovu nedjelju Krista Kralja donosi Isusove riječi kako će se na kraju vremena potpuno obznaniti Božje kraljevstvo. Posljednjih nedjelja u čitanjima iz istog evanđelja sve se i koncentrira na te posljednje dane, na posljednji sud: usporedba o mudrim i ludim djevicama, usporedba o talentima i evo danas vrhunca u tzv. Matejevoj maloj apokalipsi, u govoru o tome kako će Pastir – Sin Čovječji suditi ljudima na kraju vremena. Sve te usporedbe u jednom su posve sigurne: Budući sud i ostvarenje Božjeg kraljevstva počinju ovdje na zemlji. Na koncu će čovjek biti mjeren i prosuđivan po djelima milosrđa.

Hristos Pantokrator blagoslivlja

U kršćanskoj ikonografiji i predodžbama Krista Kralja se prikazuje kako sam sjedi na nebeskom tronu, drži knjigu života, suvereno vlada svemirom, ili kao onaj koji, kako to slikovito opisuje Matej, na posljednjem sudu razlučuje dobre od loših ljudi. Najpoznatija je takva slika ona Michelangelova u Sikstinskoj kapeli (1541). Isus, pastir, na kraju dana, razlučuje dobre od loših ovaca, a kriterij je koliko se pomoglo ogladnjelom, žednom, strancu, bolesnom, utamničenom … Pastir svih ljudi – podsjećanje je to i na proroka Ezekijela iz prvoga čitanja u kojem se govori o Božjoj pastirskoj zauzetosti za ljude kada zakažu ljudi-pastiri  – pokazuje se ne kao kralj s moću i silom, niti kao kralj koji da bi vladao ponižava i ubija, nego svima daje mogućnost da ga “prepoznaju” u onima koji su siromašni, gladni, žedni, bosi, stranci, utamničeni, obespravljeni… Njegov kraljevstvo u tom smislu nije od ovoga svijeta, jer nema ništa zajedničkoga s vladarskim strukturama na zemlji, ali je posve u svijetu jer je to kraljevstvo ljubavi, kraljevstvo ljudi koji su otvorenih očiju i solidarnoga srca pomagali svojoj unesrećenoj braći i sestrama.

Stvar nije nimalo jednostavna. Očekivali bismo na posljednjem sudu da taj Pastir – Sin Čovječji malo priupita o našim naporima oko samousavršavanja, o našim molitvama, misama, postovima i pokorama… Naravno, ništa od toga nije zanijekano. Ovo je “usporedba” koja neporecivo svjedoči o poretku vrednota i prioritetima (opcijama) djelovanja Isusovih vjernika ali i ljudi uopće. Da, svih ljudi na svijet, jer Pastir na koncu vremena ne pita nikoga iz kojega je naroda, koje boje kože, kojoj partiji, religiji ili instituciji pripada. Štoviše, kriterij suda se uzdiže tako visoko: da li se izišlo u susret konkretno potrebnom čovjeku a da se uopće “ne zna” činili se to samom Isusu Kristu. Evanđelje je tako moćno u jasnoći neprepoznavanja i u snazi dobra da svi začuđeno pitaju: Gospodine, kad te to vidjesmo gladna, žedna…

Od kršćana, koji imaju tu spoznaju i vjeruju da se Isus identificira s ljudima koje se uobičajeno ne prepoznaje kao Isusa, od kršćana koji prepoznaju u bližnjima produženo i utjelovljenje, Isusa sama, od kršćana, dakle, kojima je više dano, više će se i tražiti. To „više“, to je bit kršćanstva kao promjena svijeta, uspostava Božjeg kraljevstva, Božje vladavine, novih međuljudskih odnosa.

Kako je samo zahtjevna ova evanđeoska lekcija? Tako je moćna da zadrhtimo u zebnji jer olako

Pantokrator (Đuro Seder)

prelazimo preko ovih Isusovih riječi, jer se njima kitimo dok nam je u praksi srce nabreklo od negativnoga, pa i mržnje prema ljudima i tu pored nas. Jer smo oči zatvorili pred patnjom svojih najbližih, jer se vrtimo oko sebe, jer primjećujemo najviše moćne ovoga svijeta. Jedno je posve jasno – bez obzira na slikovni govor – bit ćemo suđeni prema svojim djelima. Isus je uvijek dobar i milosrdan, točno, ali je odlučan i u konačnom sudu i razdjeljivanju svojih „ovaca“ (Dođite, blagoslovljeni Oca mojega… i: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni…)

Kršćanstvo je vjera u osobu – u Isusa Krista. A Isus se izjednačava s onima s kojima se rijetki izjednačavaju. Kako prepoznati Isusa kao kralja u onima koji ne znače i ne vrijede u ovome svijetu? Ta mi ionako (samo) jurimo zemaljskim „kraljevima“, nacionalnim stožernicima i poglavarima, izjedamo se u dostizanju svojih ambicija ili halapljivo grabimo za bogatstvom. Moćnima se klanjamo, njima ugađamo kako bismo se tobože sami usrećili. Činiti dobro iz specifičnoga neznanja kako evanđelje govori, dakle ne znajući ni za sebe ni da je u unesrećenoj osobi sam Isus, činiti dobro iz ljubavi prema bližnjem, bez kalkulacije o nagradi i onoj zagrobnoj, Arhimedova je točka preobrazbe našeg društva i svijeta.

Fra Ivan Šarčević

Rad s talentima

XXXIII. nedjelja kroz godinu

Mt 25,14-30

Isusova usporedba o talentima slikoviti je govor o kraju života. Gospodar je slika za Boga koji obdaruje svoje sluge, ljude posebnim darovima i ostavlja im slobodu djelovanja. Ponovno nenadano dolazi i traži od slugu da polože račun o svom poslovanju, o tome kako su “iskoristili” ono što im je darovano.

Kada kažemo da je netko talentiran, onda pod tim mislimo da on ima urođene sposobnosti za nešto. To još ne znači da je ostvario svoj talent. Ima ljudi koji svoj talent, svoju obdarenost za nešto, nikada ne otkriju. U tome znaju presudnu ulogu odigrati roditelji, odgojitelji ili okolina, ako kod djece i mladi zatomljuju ili negiraju prave a usmjeruju ih na nepostojeće ili “polovične” talente. U pojedinim obiteljima ili zajednicama može se dogoditi nezdrava takmičarska atmosfera u vezi s talentima, jedne se niječe a druge forsira.

Ima ljudi koji znaju za svoje darove, ali na njih se samo pozivaju i žive na lovorikama umišljenih sposobnosti koje nikada ne ostvare. Takvi ljudi, kako se to i kaže, sve dublje pokapaju svoje talente i pri tome zaglupljuju. Neiskorištavanje darova znači svakovrsno osiromašenje, posebno ono najgore, u ljudskosti.

U ljudi koji godinama ne ostvaruju svoje talente s vremenom raste nezadovoljstvo, mrzovolja i prekomjerna kritika na lošu okolini, grešni sistem, na male i uske ljude, „grebatore“ i „dodvorače“, štrebere i glupake. Oni nikako da počnu djelovati iz sebe samih, nego iz očekivanja sa strane i poticaja okoline. Čak i ona izoštrena sposobnost razlučivanja stvari, pojmova i ljudi kao izniman i bitan talent, u nekih zna završiti u kalkulantstvu i sofisteriji, nerijetko i u izmišljanjima, teškim lažima o sebi i krivim optužbama drugih. Ljudi koji ne rade sa svojim talentima znaju izgubiti povjerenje u druge, i osnovno povjerenje u život, dolazi im u krizu i vlastita vjera. Nepovjerljivi prema svemu postaju nepouzdani drugima. Poput onog trećeg sluge iz Isusove usporedbe otimaju se svakomu tko im želi pomoći, tko želi njihov talent uložiti, iskoristiti za više dobro.

Ima opet ljudi koji se u svojim talentima precjenjuju. Udare u nešto za što nemaju talenta. Takvi su često neumorni aktivisti koji ne primjećuju koliko štete nanose svojom umišljenošću i megalomanijom. Ima ljudi koji svoje talent krivo upotrebljavaju bilo da ga usmjeruju na sebičnost bilo da ga izručuju lošim i krivim ideologijama ili gospodarima, vlastodršcima (mjenjačima).

Isusova prispodoba o talentima govori o nekoliko stvari. Talent i rad idu zajedno. Sve što imamo je darovano. Pavao bi kazao: Što ima a da nisam primio! Talenti su dar, početni polog i za karakter i za ostvarenje ljudskost. Istodobno, talenti su ograničeni i velika je životna mudrost otkriti njihove granice, dosege svoje nadarenosti. Nitko ne dobiva sve talente. Oni su “vrijedni sluge” koji ne zakopaju svoj talent nego i od malo darovanoga postignu sto posto.

Isus hoće kazati da je svima darovano i ne malo, nego mnogo, jer i jedan talent u ono vrijeme značio je mnogo novca (od 20 do 40 kg zlata ili 6000 drahmi ili denara, a nadnica je bila 1 denar). Onaj koji je zakopao svoj talent, koji nije radio s njime, u biti nije shvatio gospodarevo povjerenje. Štoviše, on će bezočno prigovoriti gospodaru kako nije problem u njemu nego u gospodarevoj strogosti, u tome da se itko, pa i gospodar uopće usudi miješati u njegov život. Poznato je kako ljudi zakopanih talenata, ne dopuštaju ikakvu primjedbu ili kritiku za svoju (duhovnu) lijenost, slično onima koji nešto rade s nedarovanim, nepostojećim talentom.

Dakle, ne možemo ostati samo s talentima. S njima treba raditi. I to neumorno i ustrajno. I ne treba gledati okolo, i ne treba naravno mjeriti svoje talente samo prema talentima drugih, jer nam se može dogoditi da udaramo u prazno, da se silno, preko svojih mjera i snaga naprežemo, a ne postižemo ni slično drugima. Veličina ljudi je priznati talente i rad drugih. Mudrost roditelje i poglavara je otkriti i “iskoristiti” talente svoje djece i svojih podložnika a ne činiti sve jednakim ili što je još gore priječiti ili uništavati tuđu obdarenost.

Neiskorišteni, zakopani talenti i forsiranje nepostojećih talenata, dovest će nas do nezadovoljstva, do unutarnje praznine. U oba slučaja postat ćemo nepovjerljivi i prezrivi prema ljudima. U prvom slučaju jer ne možemo podnijeti da drugi bolje radi od nas. U drugom slučaju biti ćemo nepovjerljivi prema ljudima, jer nikada nećemo biti zadovoljni ni s njihovim kritikama a ni potvrdama i pohvalama. A kako bismo, ako stvarnu kritiku da nismo nadareni ne uvažavamo, a lažne pohvale nas ionako čine još umišljenijima i taštijima, sve većim “proscima” tuđih pohvala.

Talent, i kad je malen, neznatan u usporedbi s drugima, ali s puno rada, strpljivosti i napora, te uz skromno priznanje neizmjernosti da se može učiniti uvijek bolje, čini čovjeka zadovoljnim i u poslu i u životu. Tu Bog u izobilju izlijeva svoju milost. Tu se s mirom dočekuje i onaj iznenadni Gospodarev dolazak na kraju života i polaganje računa. Predivno je susresti ljude koji s mirom čekaju kraj svoga života i odlaze s ovoga svijeta pred Božje lice – ostvareni u svojoj ljudskosti.

Fra Ivan Šarčević