Naviještenje (Ivo Dulčić, Sv. Anto, Sarajevo)

Izlazak iz duhovnog usidjelištva

IV. nedjelja Došašća

Lk 1,26-38

Čovjek je biće navike, uhodanosti i rutine. Čovjek je, međutim, i biće pitanja, nemira i nemirenja s naviknutim do mjere iznenađenja i nad samim sobom. Iznenadi se kako samo malo nedostaje da odbaci naviknuto, godinama stjecano i njegovano, pogotovo ako je navika više stvar izvanjskih, društvenih utjecaja nego ishod vlastitog domišljanja i napora. S druge strane, ono u čemu se čovjek najteže mijenja jesu mišljenje, stavovi i planovi. Jer ništa čovjek tako s mukom i bolom ne doživljava kao nemogućnost ostvarenja ili poraz svoga mišljenja i stavova, svojih želja i nauma. U čovjeku se zato redovito rađa otpor prema svemu i svima koji ga žele promijeniti, čak i prema onima koji to čine iz dobrohotnosti i ljubavi. Doživljava to ne samo kao agresiju nego još više kao opasnost od gubitka sebe, kao krnjenje karaktera, narušavanje vlastitosti i razlike.

Ako s tih naših navika i obrana ličnosti prijeđemo u prostor vjere ili konkretnije u glavnu poruku evanđelja, nailazimo da Isus upravo traži radikalnu promjenu mišljenja, stavova i planova, jednom riječju traži obraćenje. Bog u kojega vjeruju biblijski ljudi stalno iznenađuje svojim zahtjevom za promjenom i to korjenitom promjenom misli, riječi i djela, na izlazak iz naviknutoga i planiranoga i upućivanje u nepoznato. Traži čak napuštanje naviknutoga odnosa s njim. Bog se ne dopušta lokalizirati niti ograničiti u hramove, molitve, pobožnosti. Onaj tko se upusti u “avanturu” i posluša Boga, ostavlja svoje naume i upućuje se na put bez povratka; oblikuje svoj identitet s posve novim i neočekivanim poslanjem i služenjem.

Upravo o tome govori odlomak Lukina evanđelje o anđelovom naviještenju Mariji. Zbog čestog slušanja i sviknutosti, ove riječi zvuče preveć poznate do praznine, bez sadržaja, ili ih odgurujemo u sferu mitskoga, čudesnoga, u prostor nemogućnosti da se i nama nešto slično može dogoditi. S pravom, naravno, naš tehnički i pozitivistički um može postaviti pitanje tko je to sa strane bio u Nazaretu te je mogao vidjeti kako to Gabriel i Marija razgovaraju. Nije valjda Evanđelist Luka negdje iz skrovitoga prikrajka “snimao” ovaj susret.

Naviještanje kao i mnogi drugi biblijski izvještaji susreta Božjega glasnika i čovjeka nisu historiografski podaci, nisu puka faktografija, nego poruka vjere koja prenosi istinu opipljiviju i obvezatniju od materijalne zbilje, egzistencijalnu istinu da Bog dolazi čovjeku, iznenađuje ga i mijenja mu život. Anđeo, Božji glasnik, kako to jezik vjere kaže, dolazi čovjeku, konkretno ovdje, dolazi Mariji u Nazaret i poziva je na novi put u njezinu životu.

Marija, kako to čine rijetki ljudi, otvorena je Božjem pohodu. Poput rijetkih ona prepoznaje trenutak svoga pohođenja, biva smetena, plaši se, jer Božji pohod unosi strepnju i nemir. Nisu to nimalo uobičajeni molitveni susreti s Bogom ni duhovni zanosi kojim su obdareni mnogi. I ona, piše Luka Evanđelist, poput svih Božjih ljudi u Pismu, u objavi, usteže se, razmišlja o svojoj nedostatnosti, razmišlja o velikim riječima kojoj joj Božji glasnik izriče, o privilegiranom izboru, o novom životnom zadatku i putu – tako radikalno drukčijem od onoga što je ona mislila i planirala u svome životu.

Iako je u otvorenosti i povjerenju, Marija nipošto nije slijepa poslušnica. Ona pita, ona razgovara, ona ne gubi sebe, ona misli na sebe, pita za muža, ona odmjerava sebe u svjetlu svoga poslanja. Božji glasnik ne odustaje, Bog u komunikaciji ne odustaje, ne zahtijeva bespogovorno predanje, nego – opet prema slijedu svih Božjih objava ljudima – naglašava se jedino obećanje Božje pratnje, osjenjenje Marije Božjim Duhom, obećava se aktivna Božja prisutnost u njezinu životu. Ne govori se pritom o konkretnostima Božje pratnje, ne rješavaju se praktične stvari, na primjer gdje će Isus, Sin Davidov biti rođen, što će raditi u životu, što će govoriti, kako će “kraljevati”, na koji će način završiti svoj život. Sve je u prostoru dviju sloboda, dviju ljubavi, u prostoru vjere da Bog ima inicijativu, da Bog čini ono što je ljudskim očima “nevjerojatno” i “nemoguće” i na čovjekovom slobodnom pristanku u radikalnom povjerenju da se s Bogom ne može propasti.

Marija pristaje, popušta pozivu. Pristaje na nesagledivu promjenu svoga života. Pritom zadržava temeljni vjernički stav koji je imala i prije anđelova pohoda. Ona je i dalje samo službenica Gospodnja. Njezina je budućnost u Božjim rukama. Upućuje se u neizvjesnosti života ali u sigurnosti obećane Božje pratnje, obećanog Božjega Duha. Da to još jednom potvrdi, ona moli. Ali jedino što ona moli Božjega glasnika, što moli Boga jest da sve bude po Božjoj riječi, da sve kazano postane stvarnost, da postane djelo, zapravo da se Božja obećana Riječ utjelovi.

U vremenu smo Došašća. Za koji dan slavimo Božje utjelovljenje u našoj povijesti i neočekivanu Božju ponudu ljubavi svakom čovjeku. Bog neumorno dolazi, pohađa nas i danas, i ovoga trenutka. Poziva nas iz našega duhovnog usidjelištva. Dolazi u naše svakodnevne naviknutosti i običajnosti. I nama šalje svoje glasnike, dolazi nam u tišini i miru, u snu, dolazi preko ljudi, preko svoje Riječi, u riječima evanđelja, u kruhu i vinu, u Isusu Kristu, stiže nam na razne načine, na lomovima naše grešnosti, u ushitu postojanja, i poziva nas na promjenu, ali baš promjenu mišljenja, stavova i nauma. Bog nas poziva na novu zadaću pred kojom valja zastati, razmisliti, povjerovati u Božje obećanje stalne pratnje i onda izići na put i pritom nikada ne smetnuti s uma neznatnost nas samih i skromnost našega služenja.

Fra Ivan Šarčević

Glas Riječi i svjedok Svjetla

III. nedjelja Došašća

Iz 61,1.2a. 10-11; Iv 1,6-8.19-28

Kakvu samo sigurnost vjere izražava Izaija u riječima kojim opisuje svoje poslanje proroka, čovjeka pomazana Božjim duhom i poslana da bude blagovjesnikom ubogih, iscjeliteljem slomljenih srca, da proglasi zarobljenima slobodu, da izvede sužnje iz ropstva i proglasi godinu milosti Božje. Zar i nama današnjim ljudima ne bi trebao takav Božji čovjek da navijesti radost mnogim siromasima, da ozdravi mnoge slomljena srca, da proglasi godinu milosti Božje.

I nama bi današnjim ljudima, čitavom čovječanstvu trebalo jedno novo vrijeme, nova godina Božje milosti, godina opraštanja, novog početka. To je u židovstvu bila jubilarna, pedeseta (subotnja) godina kada su Izraelci otpuštali robove, brisali dugove i vraćali zemlju prvobitnom vlasniku. (“Tu pedesetu godinu proglasite svetom. Zemljom proglasite oslobođenje svim njezinim stanovnicima. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu, neka se svatko vrati k svome rodu” – Lev 25,10). Kako nam je potrebna jedna ovakva oprosna godina. Ako ne čitava godina, onda barem mjesec pa i samo dan istinske Božje milosti i novih odnosa, jer tako se nekako sve usložni među nama, u društvu, među narodima da izgleda kako sve više tonemo u nepodnošenje, socijalne nepravde i nemilost bez povratka. U svakom slučaju Bog i danas nudi svoju milost, povrh svega u svom Pomazaniku/Kristu koji se poistovjećuje s Izaijinim Mesijom. Ali, bez nas ljudi, bez osobnoga pristanka, bez našega iskoraka u kajanje, oprost i obraćenje, bez osobna ulaska u Božju milost, ništa se na bolje promijeniti neće.

U odlomku s početka Ivanova evanđelja i ove se nedjelje susrećemo s Ivanom Krstiteljem, od Boga poslanim da svjedoči za Svjetlo, za Mesiju. Ivan Evanđelist piše da je Ivanu na Jordan (kraj Betanije) stiglo izaslanstvo, jeruzalemska vjerska komisija sastavljena od svećenika i levita, religijskih stručnjaka, da ga u ime svojih glavara preispitaju o njegovom identitetu i poslanju. Krstitelj je, naime, svojim životom i djelovanjem silno uzbudio duhove svoga vremena tako da su mnogi mislili da je upravo on očekivani Mesija/Krist/Pomazanik, ili da je uskrsnuo prorok Ilija, ili da je on (posljednji) Prorok. Štoviše, i sami Isusovi učenici i kasnije kršćanske zajednice bili su u nedoumici oko značenje Ivana Krstitelja i njegova odnosa s Isusom.

Krstitelj se pred uvaženom komisijom ne koleba niti dvoumi. A nije nimalo lagano takvim ispitivačima odgovarati na pitanja: Pa tko si, da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi? Jer takvi inkvizitori identiteta ne dolaze da se doista informiraju nego da potvrde svoju sumnju pa i optužbu, već unaprijed donesenu u njihovim uskim i preplašenim srcima posredstvom doušničkih difamacija. Teško je uopće s pitanjem identiteta, jer pri takvom pitanju najčešće skrećemo u ekstreme: ili se preuveličavamo ili se podcjenjujemo, ili se zatvaramo u isključivost i šutnju ili se raspršimo u dokazivanju. Ivan se ne koleba. Pristaje na ispitivanje i precizno odgovara. Sam se predstavlja navodeći Izaijine riječi: on je glas koji viče u pustinji da se poravna put da Bog može doći među ljude; njegovo krštenje nije završetak puta vjere, jer on krsti vodom.

U odgovoru o sebi Ivan ukazuje na još jednu daleko važniju činjenicu: Ljudi koji prepoznaju da je Ivan netko nesvakidašnji, i po odijevanju i po govoru, ne prepoznaju da je u njihovoj sredini netko mnogo veći od njega, netko posve jednak s ljudima, “zamjenjiv” s običnim čovjekom, a kojemu je Ivan u službi. Ljudi ne prepoznaju Isusa, Mesiju – Božje očitovanje u čovjeku. Ljudi ostaju redovito na pola puta, na onom vidljivom, očitom, pa i “senzacionalnom” – kod Ivana i njegova krštenja vodom.

U vremenu Došašća i priprave za Božić prati nas osoba Ivana Krstitelja – prati nas svjedok Svjetla za čitav svijet, za sve naše tame; prati nas Božji glas da pripravimo put Bogu da dođe među nas. Nije malo ući u Krstiteljevu školu, u školu odlučnog odgovora na postavljeno pitanje o vjerničkom identitetu. Ivan se ne precjenjuje niti podcjenjuje. On nije Krist, on nije Riječ, on nije Svjetlo, nego je glas Riječi i svjedok Svjetla. A to nipošto nije malo.

U oslikavanju Ivanova identiteta mi se često zaustavimo na njegovoj poniznosti, na pasivnom priznanju da je – kako i sam izražava u slici nedostojnosti vezanja remenja na obući – manji od Mesije. No, Ivanov identitet je više od toga. Njegova poniznost nije namješteno ni poslušničko prigibanje koje se ugnijezdilo u kršćanskim zajednicama, nego angažirano poslanje preteče da ljude pozove na prepoznavanje prisutnoga Boga uosobljena u neprepoznatoga Krista koji živi i kreće se među njima. Ivan je moćni glas nečuvene Božje Riječi u pustinji ljudskih komunikacija, postojani svjedok neprepoznatoga Božjega Svjetla u tami ljudskih odnosa. I zbog te svoje odlučnosti završit će mučeničkom smrću.

Ivan je trajni uzor Kristovim svjedocima. On je svoj, autentičan, originalan. Ne djeluje iz opsesivnoga promatranja što drugi rade, on nije u konkurenciji s drugima, nego nošen zauzetošću za svjedočenjem Riječi i Svjetla, sav se koncentrira na svoje poslanje. Zato nije raspršen u mnogo čemu, niti se u poniznosti izmakao da od nikoga ništa ne traži, nego jednostavna i skromna života upravo želi ljude usmjeriti na dobro, potaknuti ih da se konačno obrate.

Ivan ne nastupa iz deficita: ni iz materijalnoga nemanja ni iz duhovnoga siromaštva ni iz manjkavosti društvenoga ugleda, nego iz bogatstva poslanja Kristova preteče. Ivan ne djeluje iz kompleksa ni više ni manje vrijednosti, ni iz kakvog osvojenog položaja koji bi ga uljuljao u oholu samodostatnost niti iz poraza i gubitka koji bi ga učinili ogorčenim trkačem za sve većim dokazivanjem i skupljanjem tuđih pohvala. Sabran na bitno, zahvaćen Božjim poslanjem, Ivan svoju službu preteče i krstitelja proročki posreduje gluhima za Božju Riječ i slijepima za Božje Svjetlo. U tome je bit pripreme puta Bogu, uvjet obraćenja i prepoznavanja Krista koji je već došao i proglasio vrijeme Božje nečuvene milosti.

Fra Ivan Šarčević

Ponizna Božja službenica

Bezgrešno začeće BD Marije

Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije dio je sadržaja kršćansko-katoličke vjere: Bog je Isusovu majku Mariju izuzeo od onoga grijeha – koga teologija od sv. Augustina naziva „istočnim grijehom“ – a o kojem govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka kao čovjekovo”zastranjenje” od Boga na samim počecima čovjekova postojanja. Vjerska istina kaže da Marija dolazi na svijet kao i svi drugi ljudi, ali je Bog oslobađa grijeha. Od svoga ljudskoga postanka ona je u Božjoj milosti, ili „puna milosti“, kako je naziva Božji glasnik Gabrijel. Marija se ne udaljava, ne skriva od Boga poput prvih ljudi, poput svakoga čovjeka, nego je „Gospodin s njom“ kako joj isti glasnik u pozdravu kaže i kako to ponavlja naša molitva Zdravomarijo.

Službenica Gospodnja

Bog usmjerava Marijin život u služenju Isusu Kristu. Katolici vjeruju da Bog iz toga razloga pošteđuje Mariju od grijeha i u njezinom začeću. Veličina onoga koga rađa, služenje svome sinu, Božjem Mesiji, uzrokuje i Marijino bezgrešno začeće. Evanđelja izvještavaju također da Marija sebe samu i imenuje „poniznom Božjom službenicom“. Sva njezina egzistencija je, dakle, služenje. Izabrana je po Isusu Kristu, kao što to Pavao, u današnjoj poslanici Efežanima, kaže da su svi Isusovi učenici u Kristu od Boga „izabrani prije postanka svijeta“.

Kroz povijest kršćanstva a i danas zaboravlja se često da je Marija Božja službenica, da služi Božjem naumu, da vjernike upućuje na Krista, da i nama današnjim kršćanima kaže kao i onda zabrinutima u Kani Galilejskoj: „Sve što vam kaže, to činite!“ Činite sve što vam Isus kaže! Naime, zna se dogoditi da vjernici Mariju diviniziraju, da joj se mole kao da je ona „božica“, jedna od osoba uz trojednoga Boga. Neki vjernici, u svom zagovorničkom zanosu tako mole Mariju kao da ona treba „ublažiti Božju srdžbu“, kao da je Marija – jer je majka, jer je žena – suosjećanija od dobroga Boga, milosrdnija od Isusa Krista. Naše su zemaljske, antropomorfne predodžbe o strogom Ocu ili muškom Bogu toliko ušle u našu podsvijest da čeznutljivo, često vjerski vrlo infantilno, tražimo majčinsko krilo i zagrljaj bezuvjetne ljubavi. Jer, redovito, majka nas uvijek prihvaća, nikada ne ostavlja, kakvi god mi bili. Marija jest zagovornica, ali ostaje stvorenje – ponovo kazano – Božja službenica. Ona je uzor vjere; kršćanima – prvi uzor vjernika među vjernicima.

Koju poruku za nas današnje ima ovaj blagdan?

Nova Eva

Najprikladnije je krenuti putem današnjih svetopisamskih čitanja. Kazali smo da je prvo čitanje odlomak iz Knjige Postanka, s početka Biblije. U njem se govori kako su Adam i Eva, čovjek uopće, nakon što su iskušali svoju slobodu i jeli s drveta, skrio od Boga. Bog, međutim, traži čovjeka, nalazi ga i pita: „Gdje si?“ To je za biblijskoga pisca, za biblijskoga vjernika, prvo pitanje koje Bog postavlja čovjeku. Ne bi ga postavio da se čovjek nalazio u Božjoj blizini. Ne ulazeći u mnoge poruke koje se nameću iz ovoga teksta, treba ipak istaknuti kako prvi ljudi (slika za svakoga čovjeka) za svoje skrivanje od Boga, za svoju grešnost, stalno nalaze krivce izvan sebe: muž optužuje ženu, žena zmiju (zlo izvan sebe) i tako uokolo i unedogled. Bog, međutim, traži odgovornost od svakoga pojedinačno. Uočljivo je iz teksta da kušnja zla postoji izvan čovjeka, zlo postoji izvan pojedinčeve odgovornosti ali je svatko osobno odgovoran pred tom kušnjom. Na koncu današnjega teksta stoji kako Bog proklinje zmiju, proklinje zlo, i postavlja neprijateljstvo između ženina roda i zlog roda. Nasuprot Evi, majci svih ljudi, kršćanska je vjera i teologija, još od Apostola Pavla, postavila „novu Evu“ – Mariju, majku Isusovu i majku svih vjernika u Krista. Marija se nije izmakla od Boga, nije se skrivala od njega i njegova plana. Nju kršćanska ikonografija najčešće i slika onom slikom iz knjige Otkrivenja, odjevena u sunce, s djetetom u ruci, gazi glavu zmiji (zlu).

Slobodni i svjesni Neka mi bude!

A odlomak iz Lukina evanđelje pokazuje da na Marijinu (a i Elizabetinu) primjeru i mi svoje nejasnoće života, neizvjesnost budućnosti kao i najdublje čežnje za smislom trebamo prihvatiti ne bez razuma, nego s razumnim pouzdanjem, razložnim povjerenjem da će Bog – ako mislimo, govorimo i činimo dobro – pripomoći svladati i najteže prepreke, pomoći nam da pronađemo svoj smisao. A smisao je doista položen u nas i oko nas, ali se ostvaruje i izvan nas, izvan našega straha za sebe, izvan naših granica sa sviješću ograničenja, i uvijek preko naše sebičnosti u služenju Bogu i bližnjima. Jednom riječju: I naš je smisao u služenju Božjoj Riječi. Stoga bismo se i mi trebali shvatiti kao „ponizni Božji službenici“, obraćeni od adamovskog, od našega prirodnog stanja da smo skloni umaknuti se Bogu, sakriti se od njega i onda kada nam se čini da smo skroz u njegovom „vrtu“, u njegovoj „kući“, u njegovoj milosnoj prisutnosti. Danas bi to značilo i da budemo budni pred kušnjom lažne i zle poniznosti, poniznosti koja ima tisuću maski te lažnom služenju koje je tako često samo licemjerno poziranje, verbalno isticanje posluha Božjoj volji a ustvari je pokazivanje svoje umišljene veličine. I naše kršćanstvo, i naša Crkva, zajednice i obitelji, obiluju lažnim i zamaskiranim služenjima.

Uz to, važno je primijetiti da nas Marija ne uči lakovjernosti. Vjera u Boga nije slijepo povjerenje i beskičmenjačko, bespogovorno podlaganje svakome autoritetu, pa ni Bogu. Bog traži slobodan, svjestan, samostalan pristanak. Marija – stoji u evanđeoskom tekstu – pita Božjega glasnika da joj razjasni što treba značiti ono što joj on priopćava. I ona će razmišljati o svemu u svome srcu. Ona i u Pismu svjedoči i nama danas govori kako nas ne može lišiti zahtjevnosti Isusova evanđelja. Naprotiv, od poruke Gabrijelova navještaja preko nerazumijevanja i patnje, Isusova križa, groba i uskrsnuća, pa sve do „sile odozgo“ na Duhove, Marija nas stalno odvraća od sebe i neumorno upozorava da dosljedno i ponizno slijedimo Isusa Krista te da mu služimo u braći ljudima.

Fra Ivan Šarčević