Mučenici i opraštanje

Stjepan Prvomučenik

Dj 6,8-10; 7,54-60

Nije potrebno trošiti mnogo riječi opravdavajući kako je ispravno odmah nakon Božića, najradosnijeg kršćanskoga blagdana, slaviti preozbiljni blagdan mučeništva sv. Stjepana. Većina naime smatra da Božić samorazumljivo uključuje mučeništvo, i jer je Isusovo rođenje vremenski prije Stjepanova mučeništva, onda ih tim redom treba i slaviti. Stvar, međutim, stoji drukčije. Kršćani su najprije slavili mučenike, baš onako kako su najprije slavili Isusovo uskrsnuće (nedjelju), pobjedu nad smrću i križem, slavili su najprije Božju veličinu što je uskrisio Raspetoga Isusa a tek onda Božić, Isusov rođendan. Kršćani su dakle prije slavili spomendan prvomučenika Stjepana nego što su svetkovali Božić.

Onako kako dolazi do promjene naglaska u svetkovinama, slično dolazi i do promjene naglaska, a nerijetko i do iskrivljenja sadržaja u razumijevanju kršćanskih mučenika. Svako malo u povijesti kršćanstva, u povijesti pojedinog naroda, dolazi do nabujalosti martirološkoga, proizvodnje mučenika, čak do proglašavanja vlastitoga naroda “mučeničkim”. I danas mnogi licemjerni duhovnjaci i crkveni profiteri, često sljubljeni s nacionalističkom dnevnom politikom, profitiraju na patnji i stradanju svojih predšasnika. Dolazi i do opasnog izjednačavanja Isusove muke i križa čak i s onim ljudima ili strukturama koji su ogrezli u zlu ili su podržavali zločin i zločinačke režime. Neki pojedine osobe koje su bile sastavni dio zločinačkog aparata poistovjećuju s Isusom patnikom, Isusov put križa s ljudskim “križnim putom”, podižu križeve koji su u stvari križevi bez Isusa, koji nisu Kristov nego svjetovni/poganski znak.

Slično se događa i sa Stjepanom /pravoslavno Stafanom/ Prvomučenikom. Kao što nemali broj kršćana ne uspijeva izdržati skandal Isusova križa i smisao njegove smrti, pa od njih pravi svjetovne znakove, ideologije, političke pobjede, slično se događa i s Prvomučenikom Stjepanom i nekim drugim mučenicima. I u naše vrijeme došlo je do promjene naglaska i ispražnjivanja pa i iskrivljivanja sadržaja mučeništva. Ponajprije mučenike (i žrtve) se časti ne uvijek zbog proslave Boga u njihovom životu, niti zbog veličine mučenika nego za vlastite potrebe, za prekrivanje ili popravljanje grešne i zle prošlosti. Uostalom, u praksi se više veličaju heroji-zločinci nego istinski mučenici. Mučenike i stvarne žrtve često se smatra čak “naivnima” jer se nisu znali suprotstaviti neprijateljima, i ne dopušta se misao da su mučeništvo podnijeli u ime Boga i pravednosti, zato da na svijetu bude manje mržnje a više praštanja i ljubavi. I danas nitko toliko rado ne obilazi mučenička mjesta i slavi mučenike i žrtve kao za ta mjesta nedostojni silnici, političari i profiteri, koji bavljenjem mučenicima skrivaju svoju ljudsku mizeriju i vjersku hipokriziju.

I u naše vrijeme, u svako vrijeme, baš onako kako Isus prigovara svome naraštaju da slavi mučenike koje su njihovi očevi ubijali a ne primjećuju da oni ubijaju svoje proroke, dolazi do isticanja novih mučenika, prema dnevnim potrebama, a ne zamjećuju se nepravde koje se u najbližoj okolini čine nedužnima. Na mučenicima i žrtvama dobro se može zarađivati. I što je veći broj žrtava, što ih je više bez imena i lica, zarada je veća. Vidljiva je izopačenost u razumijevanju mučeništva i u činjenici što na ljestvici svetaca mučenicima se svako malo mijenja redoslijed i važnost. Stare zamjenjuju neki novi. I u naše vrijeme slave se drugi mučenici i na drukčiji način od recimo prije dvadesetak godina, da ne idemo dalje u povijest. I vjernici se upućuju drugim “svetištima” i “stratištima”, drugim grobovima i spomenicima nego su činili pokoljenja prija nas. Neki su više “političke”, svjetovne žrtve nego mučenici iz vjere, a svima se želi pripisati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (odium fidei) ili da su poginuli na Božjem (Allahovu) putu.

Slično je i s pitanjem koga se to i čega više ljudi spominju u mučeničkom obredoslovlju. Nema sumnje da se pri isticanju mučenika često više inzistira na zlu njihovih protivnika, odnosno “naših” aktualnih “povijesnih” neprijatelja nego na kreposti, snazi vjere i duhovnoj veličini tih ljudi. Više je naglasak na onom mračnom i smrtnom nego na onome što je vezano za Boga pravednosti, za opraštanje, za Boga pomirenja i novoga života među ljudima. U mučenicima neki poklisari tame i zla negiraju samu bit vjere, jer načelo da je bolje biti ubijen nego ubijati pervertiraju u njegovu suprotnost, jer kršćanstvo kao vjeru utemeljenu na Isusovu križu, vjeru ljubavi i praštanja pretvaraju u vjeru prevara, mržnje i nasilja. Time mučenici, žrtve i spomenici ne bivaju opomena da se zlo ne ponovi nego znak opravdanja neke buduće osvete.

Posebno iskrivljenje u kontekstu mučeništva događa se u zaboravu da su neki ljudi nastradali od tzv. “svojih”. I Isus i njegov đakon Stjepan nisu ubijeni od stranaca i bezbožnika (ateista), nego od svojih – od glavara svojih sunarodnjaka i svećenika svojih suvjernika, od ljudi tvrdih ušiju i neobrezana srca. Mnogi su se i danas upeli da sebe i svoj narod pretvore u mučenike, u konačnici da sve oslobode budnosti i odgovornosti za zlo koje se činilo i čini onima vlastitima u vjeri, da se kako je to već traženo s vrha Crkve, od papa Ivana Pavla II. i od nekih teologa izvrši “čišćenje pamćenja”, susretne sa svojom grešnom prošlošću. Mnogi se i danas začepljenih ušiju i zamrle savjesti bacaju kamenjem na nevine među sobom.

U svakom slučaju sastavnica slavlja Božića jest spomendan Stjepana Prvomučenika. On bez straha svjedoči svoju vjeru. Nije kolebljiv pred svojim ispitivačima, suvereno svjedoči svoju vjeru. On ne juri u smrt, nego mu je stalo do života. Svjedok je Božje ljubavi prema ljudima pa i u trenutku smrti, poput Gospodina Isusa s križa, moli Boga za oprost svojim ubojicama. Isusova muka i smrt je vrhunaca puta od Betlehema i jaslica. U opraštanju je punina otajstva Božjega postajanja čovjekom, svjedoči nam Prvomučenik Stjepan.

Fra Ivan Šarčević

Uvod u tajnu Riječi

Božić – danja misa

Iv 1,1-18

Noć ima svoju čarobnost. Božićna noć posebno. Sinoć smo bili ili nastojali biti opušteni, vedri i radosni. Čak i oni koji su se osjećali usamljenima, ta božićna samoća imala je svoju posebnost. Usamljenost za svetkovina može biti intenzivnija i “dublja” nego uobičajena, a zna opet biti blagotvorna. I božićna može primiti obasjanje iz skrovitosti betlehemske tajne. Sinoć smo se – potaknuti Lukinim evanđeljem – uživljavali u Isusovo rođenje među pastirima i životinjama, dolazili smo k jaslicama, pratili tu božićnu sagu, vraćali se izvorima svoje djetinje duše, otvarali horizontima svoje zvijezde, s čežnjom poglédali onamo odakle očekujemo ispunjenje svoji nada, tražili kako se primaknuti tajni koja utješuje – tajni veličine biti čovjek.

Danas je pak dan. A dan nosi svoje svjetlo; kao da nas otrježnjuje, vraća neumitnosti našega svakodnevnoga života, s brigama i obvezama. Pri danjem svjetlu božićni noćni ugođaj traži svoje novo sagledavanje. I odlomak Ivanova evanđelja koji se čita na danjoj misi, početak o Riječi koja postaje tijelom, drukčiji je od Lukinih prizora betlehemskoga događaja. Kod Ivana (kao i kod najstarijeg evanđelja, onog Markova) nema ni Marije ni Josipa, ni maloga djeteta, nema Betlehema, ni cezara Augusta, ni popisa stanovništva; nema jaslica, ni pastira, nema ni Heroda, ni životinja, ni anđela, ni zvijezde, ni onih koloritnih maga i kraljeva s Istoka, nema bijega u Egipat. Ima jedan uzvišeni i vrlo ozbiljni govor o Riječi, o Božjoj Riječi koja se utjelovila, o Svjetlu koje je došlo obasjati ljudske tame, i o Ivanu Krstitelju koji svjedoči za svjetlo, za utjelovljenu Riječ, za Jedinorođenca koji je punina objave otajstvenoga Boga, i o tome kako ta Riječ-Osoba, to Svjetlo-Osoba dolazi među svoje, a njegovi ga ne primaju.

Kao što Matej i Luka svojim pripovijestima o rođenju Isusovu sve vežu za povijest izraelskoga naroda, za Mesijino, Spasiteljevo rođenje iz kuće Davidova i roda Abrahamova, kao što – za razliku od priča o rađanju božanskoga djeteta u starom svijetu – Isusovo rođenje stavljaju u povijest, oslobađaju ga mitoloških ideja (teogeneze) da je Bog /Duh Sveti/ biološki otac Isusov (ispovijedamo: rođen po Duhu Svetom od/iz Marije Djevice), tako i Ivan Evanđelist početak svoga Evanđelja veže uz helenistički Logos ali još više za vjeru biblijskih ljudi, svojih predšasnika. Ivan proslov o Riječi, uvod u Isusov “životopis”, teološki prerađuje s prvim stranicama Svetoga pisma, sa samim stvaranjem svijeta. Onamo stoji: U početku stvori Bog nebo i zemlju i to po svojoj riječi: I reče Bog: Neka bude to i to – i to bude… sve do šestoga dana, do stvaranja čovjeka, muška i ženska, i sve i uvijek po riječi. Ivan Evanđelist, nekoliko stoljeća poslije toga drugoga izvještaja (a u Bibliji prvoga po redu izvještaja o stvaranju, drugi je onaj o Božjem lončarskom stvaranju čovjeka od zemlje i svoga daha), dakle, Ivan preriče svoju vjeru u Boga stvoritelja, te piše: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Bogu, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj…”

I kao što Matej i Luka imaju pred očima rađanje Mojsija, okrutnost faraona ili priče o rađanju božanskih ljudi u okolnih naroda, kao što vjeruju da se mesijansko obećanje ispunja u Isusu, slično Ivan Evanđelist govori o novom početku, o novom i neponovljivom događaju, o novom stvaranju. Bog je, stoji na prvoj stranici Pisma, stvarao po svojoj riječi i riječ se obistinila (o-stvarila=dabar); prema Ivanu Božja Riječ postaje tijelom – živim, konkretnim, povijesnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. Prije je Bog izgovarao svoju riječ kao s neke distance, a sada se ta riječ uosobljuje, Riječ/Bog se učovječuje, postaje čovjekovim tijelom. Ivan govori o novom rođenju, i to ne voljom tijela, ne voljom čovjeka, nego vjerom. Ivan inzistira na novom stvaranju/rođenju iz vjere.

Na Božić, dakle, razmišljamo da s Isusom počinje jedna nova povijest, jedan novi odnos Boga i čovjeka, Boga i ljudi te ljudi međusobno. U Isusu, u utjelovljenoj Riječi, imamo izravni susret s Bogom. Možda onda suvišnim izgledaju ljudska naprezanja da se Boga dosegne svojim naporima, da se doumimo i dovinemo do temelja postojanja i smisla života. Jer u Isusu Galilejcu to nam je ponuđeno kao dar svjetla i istine, dar riječi i ljubavi. Do nas je hoćemo li čuti Riječ, prepoznati Isusa kao Božju Riječ, hoćemo li ga ugostiti, hoćemo li dopustiti da nas obasja Svjetlo o kojem svjedoči Ivan Preteča. Iako nije za božićnu atmosferu, kako stvari stoje, redovito se to i ne događa: Riječ se ne čuje, Svjetlo se ne prima, baš onako kako i Matej i Luka, svojim naracijama, govore da se Isus rađa u nimalo gostoljubivim i dražesnim okolnostima.

I kao što su Matej i Luka s Isusovim rođenjem napravili mali uvod u povijest jednoga čovjeka u kojem je Bog ušao u našu povijest na ljudski način, tako Ivan pravi teološki uvod o Riječi za “životopis” čovjeka u kojem Bog postaje ljudska/božanska osloboditeljska Riječ, Svjetlo na prosvjetljenje naših života i odnosa, naroda i čovječanstva. Uvod o Riječi, uvod je za milosrdnu ljubav koja se počela darivati od svjedočanstva Ivanova s Jordana o onome Neprimjetnom među nama zatim preko Galileje i svih govora, čudesa i rasprava s protivnicima i s malovjernim učenicima, pa sve do konačnoga obračuna u Jeruzalemu s prvacima svoga naroda i rimskom vlašću, do poraza i smrti, sve do iznenađujuće uskrsne poruke kazane ženama da nije mrtav, da ga se ne traži u grobu, da živi s njima u njihovim životima kao živa Riječ.

No, kao što betlehemskim pričama Mateja i Luke nije objašnjena sva tajna Boga i njegova utjelovljenja, tako je i Ivanov proslov o Riječi tek uvertira u tajnu Božjega postajanja čovjekom, u konačnici milosni dar povjeren ljudskoj slobodi na odgovor, kao milost na milost. Tajnom Božića čovjek odlučuje hoće li krenuti na put nasljedovanja Božje utjelovljene Riječi, odlučuje hoće li se izložiti Božjem svjetlu koje ga obasjava iz života Isusa Nazarećanina. Jer put od rođena do smrti, od Betlehema do Jeruzalema, od Riječi do Tijela, od riječi do djela je dug i neizvjestan, ali upravo i zato radostan, smislen i ispunjavajući.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević

Tajna biti čovjekom

Božićna ponoćka

Lk 2,1-14

U svemu je položena tajna, u stvarima, u ljudima, u događajima. Što je nešto veće, izvrsnije, bolje, to djeluje jednostavnije, uobičajnije. Što je netko bliže Bogu, to je više na zemlji i ljudskiji. Što je neka tajna uzvišenija, to ona ima redovitiji, ljudskiji put. Tajna Božića, tajna Božjeg utjelovljenja, rekli bismo, događa se krajnje redovito. Evanđelist Luka piše kako se dogodilo Isusovo rođenje: u kontekstu popisa stanovništva za vrijeme cezara Augusta, u Betlehemu, gdje se, prema podjeli izraelskih plemena, na administrativnom popisu vodio Judejac i drvodjelja Josip. Isusa je Marija rodila u nekoj skrajnutosti, jer je od mnoštva pridošlica sve bilo puno, i svratište na koje su oni zakucali. Isus se rađa – oslobodimo se naših nadomjestaka i svakovrsnih ukrašavanja – u krajnjoj običnosti.

A onda Evanđelist Luka – iz iskustva čitava Isusova života – Isusovo rođenje oblači u ruho čudesnosti, u istinu vjere da je i pri Isusovu rođenju Bog bio na djelu. Hoće svojoj zajednici i onima koji budu čitali njegovoj izvještaj pripomoći da prihvate kako to opet nije obično rođenje. Hoće ponuditi ključ razumijevanja. Zato uvodi anđela, Božjeg glasnika, koji dolazi kome drugome nego običnim pastirima da im priopći tu vijest – blagovijest: da im se u Davidovu gradu Betlehemu rodio Spasitelj. Objavljuje poruku onima koji su pod otvorenim nebom, otvoreni za Božji čudesni zahvat. Pastiri su zatečeni, plaše se. Luka nastavlja kako ih anđeo hrabri da krenu vidjeti Spasitelja i o njemu jednostavno kaže da će ga naći nikako drukčije nego opet kao obično dijete povijeno u jasle. I Luka još pojačava jedinstvenost Isusova rođenja time što se anđelu glasniku pridružuju stanovnici neba koji kliču: Slavu Bogu na visini te zazivaju mir na ljude, Božje miljenike na zemlji.

Da ponovimo: Isusovo rođenje Evanđelist smješta u točno određeno vrijeme i mjesto, ali mu daje vjerničko značenje, teološko značenje. Ne rađa se bilo tko, nego Spasitelj ljudi. To je nečuvena radosna, blaga i spasenjska vijest. Temeljna poruka ovoga rođenja, temeljna poruka Božića glasi da Bog postaje čovjekom. Na nju Isusovi učenici, a time i Luka, Pavlov učenik dolazi nakon relativno dugoga iskustva da je u Isusovom životu Bog na djelu i to tako da se ta istina može prihvatiti vjerom, tako, dakle, da se u Galilejcu koji je propovijedao Božje kraljevstvo, u njegovom čovještvu, u cjelini njegova života, posebno nakon uskrsnuća, očima vjere i neproračunatom ljubavlju, spoznaje Božje očitovanje. Odatle Luka, odatle Isusovi učenici i svjedoci prije Luke zaključuju da i Isusovo rođenje nije ništa drugo nego očima vjere ponuđena blagovijest da se u Marijinom djetetu rađa Spasitelj.

Ovo je važno kazati da se ne izgubimo u izvanjskom, da se s Lukom Evanđelistom uputimo od običnoga k Onomu koji se objavljuje u skrajnutom, perifernom ali običnom. Jer sva ljepota božićne svetkovine, sva naša slavlja, jaslice, borovi, hrana i druženje, pjesme i pozdravi, sve ovo što nas vraća u izvornost ljudskoga, što u nama budi čežnju za ljubavlju, skladom i mirom sa svima, počiva na toj jednoj istini: u Isusu se Bog objavljuje kao Spasitelj ljudi. I njegovo ime Isus znači: Bog spašava.

Svjesni smo da kad zastanemo na toj poruci, naše misli, naše ruke, naši koraci hoće odmah dalje, hoće u opipljivo, lakše, izvanjsko, uobičajeno. Nije nam lako zadržati se na toj osnovnoj božićnoj poruci. Jer, doista, kako sebi samima, a još više drugima priopćiti da je Isus Spasitelj ljudi? Jer kako nas Isus spašava? I od čega? I mi bismo rado ostali u slikama, u svojim mitovima, ne bismo baš rado u svoju povijest, u svoju osobnu biografiju. Ova nas poruka poziva na tišinu i mir, na unutarnje sabiranje, na priznanje da se Bog objavljuje svakome, i meni, meni kao samotniku iako pored tolikih ljudi, i dragih i manje dragih, i drugima se nudi.

I naravno, pri otkrivanju značenja osnovne poruke Božića moramo mucati. Moramo ostati skromni u ponudi. Osjećamo se obuhvaćeni tajnom, osjećamo se prolaznima. Nisu rijetki među nama koje poruka o Isusu Spasitelju uznemiruje jer ih je teško životno iskustvo toliko utvrdilo u vlastitoj istini da čovjek samoga sebe spašava, da čovjek ostaje sam te ako se neće sam pobrinuti za sebe, nema nikoga, pa ni Boga, da će mu pomoći. Jer nisu rijetki među nama ni oni koji smatraju da prihvaćanje Božjeg spasenjskoga zahvata u Isusu Kristu, umanjuje čovjekovu veličinu.

Božić je svetkovina vjere. Svetkovina rođenja nekoga posve drukčijega, svetkovina jednog posve novoga početka. Bog izlazi iz svoje tajne i nudi se ljudima u čovjeku, čovjeku koji se cjelinom svoga postojanja dariva kao Spasitelj. Božić “upada” u prolaznost i navike naših života kao ponuda smisla, kao “projekt” kako biti čovjek. Božić se nadvija nad naše mrkline i tame kao svjetlo koje treba upaliti, pod koje treba stati, kao zvijezda koju treba slijediti na putu vlastite humanizacije i humanizacije našega svijeta.

I slično kao što su evanđelisti Matej i Luka sastavili izvještaj o Isusovu rođenju tek nakon što se s Isusom sve dogodilo, nakon njegova križa, smrti i uskrsnuća, i nama se Božić daruje u naše već formirane živote, u naše zamrle ideje i vizije. Božićna blaga vijest novog početka stiže u naše postojanje opterećeno grijesima, propustima i krivnjama, u naše odnose obremenjene međusobnim optuživanjima i okrivljivanjima, nasiljima i prezirima. Božićna poruka glasi da Bog u Isusu stiže kao svjetlo u tami, kao nada u mrklom kraju, kao sugovornik u tolike samoće i osame, kao istina u naše laži i zamaskirane riječi, ali i kao onaj koji umnaža veselje, jer Spasitelj skida i one jarmove ropstva koje smatramo svojom slobodom, koji iza vanjskoga pridržava našu tjeskobnu prolaznost, koji preobražava naše strahove, prezire i mrzovolje u ljubav prema životu, povrh svega u ljubav prema čovjeku, konkretnom čovjeku radi kojega i sam Bog postaje dijete, ulazi u najveću i najtajanstveniju avanturu – biti čovjek.

Ne možemo sve obuhvatiti niti sve razumjeti. Ne možemo sve izraziti ni riječima ni slikama, ni jaslicama ni objedima. Ne možemo razgoliti bit stvari, pojava i događaja, ni lica koje susrećemo. Ne možemo mnogo toga. Konačni smo i prolazni, i uvijek negdje iz prikrajka strašljivi, možda čak i podli i zli. Ali radost postojanja, dar života, tajna veličine biti čovjek koja odjekuje Božićem i božićnim danima, čini nas vedrijima, nuka nas na radost, na smijeh, na ruku darivanja i utjehe, na poljubac mira i ljubavi. I poslije svih naših napora, božićna mirna misao, opuštene ruke, očekivanje Neba, daju slutnju smisla naše egzistencije. Riječ je o tajni koja otkupljuje, koja daje utjehu.

Tajna Božjeg spasenjskoga dolaska među ljude – koju kršćani slave kao Božje postajanje čovjekom – mijenja perspektivu ljudskih traganja i trgovanja za sretnim životom. Tajna Boga u Isusu iz Nazareta nije mračna niti opasna za ljude. Ona je tajna svjetla, slobode, istine i ljubavi. Bog u Isusu Kristu ulazi u dijalog s čovjekom, upliće se u njegovu sudbinu bez uvjeta, trikova, prevara, hvalisanja, nasilja, bez ljeporječivosti, poluistina i koristoljubiva zavođenja.

Jedna jedina riječ, jednostavna, ozdravljujuća, spasonosna, biva nam darovana, izručena kao osoba – Isus – Čovjek – Spasitelj.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević

Emanuel – Bog s nama

Božićno bdijenje

Mt 1,18-25

Zbog težine života, zbog kratkoće i nestalnosti sreće, zbog razlomljenih odnosa, zbog nedosegnutih ciljeva mi smo ponekad nostalgični za prošlim vremenima, za danima kada smo bili radosniji, kada smo bili djeca, za vremenima s manje briga, bez bolesti i nervoza. Božić je svetkovina ljudske čežnje za puninom, za univerzalnim skladom, za svijetom nepomućena zajedništva, gotovo idilične želje da se susretnu protivne strane i zajedno žive nepomireni svjetovi.

Svaki se život mjeri s njegova kraja. Zato i Isusov život više stoji pod znakom i značenjem njegovih posljednjih dana, stradanja i muke, smrti i uskrsnuća, nego pod znakom njegova rođendana. Križ i uskrsnuće tumači su betlehemskih događaja. Isusov završetak i Božje uskrišenje ključ su razumijevanja njegova života. Ali, i tada Isusov život, osoba Isusa Krista izmiče sveobuhvatnoj i konačnoj spoznaji. Uostalom, za čitava njegova života, ne samo njegovi protivnici, nego i oni koji su s njime najbliže drugovali, njegova obitelj, rodbina, sami njegovi učenici mučili su se s pitanjem tko je on zapravo. I sve do dana današnjega i kršćani i oni koji se makar malo zanimaju za Isusovu osobu, teško se mogu oteti pitanju: Tko je u konačnici Isus?

Pitanja o Isusu i njegovom identitetu ne dolaze samo do granice tajne nego se u toj tajni kreću i ne mogu je napustiti. Naravno, ta tajna ne plaši, nije nasilna, ona ne orobljuje ni um ni srce. Zato se nju naprosto može otkloniti, ne baviti se njome. Bog koji se objavljuje u Isusu Kristu nudi se gotovo kao “suvišak”, ne kao nužnost i moranje, nudi se kao dar a ne kao dužnost i neotklonjiva obveza.

Zbog karaktera tajne, razumijevanje Božića kao jednoga dijela Isusove osobe, kreće se između isključivih ekstrema. Dok jedni, bez osobnog uživljavanja i propitivanja, prihvaćaju naučeni podatak Vjerovanja da je Isus Božji Sin, kroz krivo poimanje da je Bog njegov fizički, biološki otac, dotle drugi isključuju svaku mogućnost Božjeg učovječenja, ne mogu prihvatiti ikakvu mogućnost da se Bog objavljuje u konkretnom čovjeku, da se utjelovljuje u Isusu iz Nazareta.

I na Božić nije neispravno zadržati se na ovom osnovnom pitanju, specifičnom za kršćanstvo: Tko je bio Isus iz Nazareta, zbog čega je bio takav kakav je bio? Poruku Božića, svjesni da je ona uvijek dio našega ljudskoga i nesavršenoga domišljanja, mogli bismo sažeti u nekoliko riječi. One su, zapravo, pokušaj aktualiziranja onoga što smo večeras čuli u evanđelju, ono što je Božji glasnik rekao uplašenom i tjeskobnom Josipu – da se ne boji jer će njegova žena Marija rodit Emanuela što znači Bog s nama. Prerečenu poruku Božića kao Emanuela mogli bismo izraziti u sljedećem:

• Bog u čovjeku Isusu na nov i nečuven način ulazi u ljudsku povijest. Bog samoinicijativno, ničim uvjetovan, ukazuje novo povjerenje ljudima. U Isusu se Bog ne pokazuje suparnikom čovjeku, nikakvim teokratom koji bi nasiljem vladao u svome kraljevstvu ili ikoga u njega silom nagonio. Bog u Isusu nije kradljivac ljudske sreće, nego se upravo za puninu života nudi ljudima kao njihov Spasitelj. Spasitelj koji će ih oslobađati iz unutarnjih sputanosti i vanjskih nepravdi, obasjati ih u tami grijeha i stranputica, izvoditi na put pravednosti i mira, jednom riječju Spasitelj koji im se svojim životom nudi kao put do punine ljudskosti.
• Prema izvještajima Marka i Luke o Isusovu rođenju naglašava se da je Isusovo/Spasiteljevo rođenje istodobno povijesni događaj i događaj koji “zamjećuje” čak čitav kozmos. Povijesni, jer se događa u posve konkretnim društvenim okolnostima (Josip, Marija, popis, Betlehem, Herod…). Svemirski je događaj jer pri Isusovu rođenju sudjeluju i nebesa i anđeli i zvijezde. Naravno, evanđelisti pišu u slici svijeta svoga vremena, i nije riječ o znanstvenoj nužnosti, niti nijekanju znanstvene slike svemira, nego njihovi tekstovi nose životnu, egzistencijalnu istinu: Isusovim rođenjem, Božjim ulaskom u ljudsku povijest, a najviše nasljedovanjem Isusa vjerniku se mijenja kompletan pogled na svijet, od pastira i jaslica do zvijezda i svemira, od pogleda na čovjekovu nutrinu preko odnosa prema vlastima do pogleda u nebeske zvijezde. Taj nečuveni događaj primjećuju maleni (pastiri) i umni (mudraci), oni nad kojima ne vlada diktatura nemanja vremena, svi otvoreni za Božju tajnu, svi oni koje ne pokreće sebična volja za imanjem i bilo kakvom dominacijom nad drugima.
• Božićna poruka sadržana je u istini da Bog dolazi ljudima kao čovjek, kao dijete, na rubovima svijeta, na periferiji društvenih zbivanja, u osamljenim jaslama, izvan žamora i galama, izvan dvorova i ureda Heroda i moćnika ovoga svijeta. Jaslicama se upućuju maleni. Božićem se kao i cjelinom Isusova života uočava privilegirano Božje gledanje na neznatne, na Josipa i Mariju, pastire, na siromašne, obespravljene, bezdomne, neprihvaćene, osamljene. Božić jest svetkovina obiteljskoga i uopće ljudskoga zajedništva, ali je to “svetkovina” svega rubnoga, samotničkoga i patničkoga, svih onih što nisu dobrodošli, koji su odstranjeni, zapušteni i zaboravljeni.
• Božić je u konačnici svetkovina radosti – one radosti koja proizlazi iz vjere da Bog želi posve novi odnos čovjeka sa samim sobom, s drugima i s njim, kao Bogom radosti. Bog koji se u Isusu rađa vraća svakome čovjeku dostojanstvo života, toliko potrebno samopoštovanje koje mu se u grešnim strukturama orobljuje na svakom koraku. Bog izvlači čovjeka iz krivnje koju sam sebi nameće, iz neoproštene prošlosti koja ga pritišće do prezira sebe sama, iz optuživanja i neskrivljenih krivnji koje mu drugi bešćutno nameću. Bog čovjeka podiže za uspravan hod i nadahnjuje ga da obnovljenom radošću novoga početka radosno prihvaća druge, da se s njima raduje, da im pomaže, da im vraća samopoštovanje, da se zalaže za pravdu drugih, da malenima i rubnima život čini smislenim, radosnim i vedrim. Bog se u Isusovu rođenju nudi svakom čovjeku kao smisao postojanja na zemlji.

U ovoj radosnoj noći zastanimo pred tajnom Božjeg ulaska u povijest, pred pitanjem tko je Isus iz Nazareta, otvorimo se tajni njegove osobe, prihvatimo poruke Božića – Emanuela i pođimo radosno među ljude sigurni da smo u svojim životnim jaslicama susreli Spasitelja.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević