Bog se odaziva na ime Isus

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

U Novom zavjetu prisutna su dva izvještaja kako Bog dolazi među ljude i postaje čovjekom. Jedan je onaj kojeg donose evanđelisti Matej i Luka: Bog ulazi u povijest u konkretnoj nazaretskoj obitelji Marije i Josipa, rađa se iz Davidova potomstva kao dijete u Betlehemu. Drugi je govor Ivana Evanđelista o utjelovljenju Riječi kako smo čuli u današnjem evanđelju. Ta Riječ je od iskona, njome Bog stvara svijet i čovjeka, ta vječna Riječ je Bog sam. Ona se u jednom trenutku ovremenjuje, nastanjuje se među ljudima, postaje živa povijesna osoba – Isus. Ivan slijedi hebrejsku povijest Božje objave koja govori kako Bog na razne načine “govori” ljudima od postanka svijeta do Ivana Preteče, da bi konačno njegova Riječ postala živi čovjek – Isus iz Nazareta.

Ivan Evanđelist tu Riječ poistovjećuje sa Životom i Svjetlom. Riječ je život, Riječ je svjetlo koje nikakva tama ne može pokriti. Slike koje Ivan koristi temeljne su slike ljudskoga postojanja: Riječ stvara život, riječ osvjetljava tamu našega svijeta. Isus Krist je Riječ, Život i Svjetlo ljudima – tako u najkraćem ovaj evanđelist razumijeva i opisuje Isusa Krista.

Ako s ove zacijelo uzvišene Ivanove razine prijeđemo na naš život, onda ne možemo uzmaknuti zahtjevu preispitivanja naših riječi u svjetlu Riječi, u svjetlu Isusovih riječi. A znamo da su naše riječi često nedomišljene, da se čitava života trebamo učiti govoriti, biti budni nad svojim riječima, paziti kako ih upotrebljavamo. Jer naše riječi znaju biti nejasne, zapetljane, lažljive, ulomljene, teške, dosadne, cinične, ubojite…

Ima svakako riječi koje stvaraju novi život, koje donose utjehu; ima riječi koje pružaju novu priliku, koje otvaraju nove obzore smisla. Ima ljudi koji su vjerni zadanoj riječi, riječi koje su dane u odanoj i postojanoj ljubavi. Dosljedno teologiji ivanovskih novozavjetnih spisa ljubav, spoznaja i riječ su neodvojivo povezane. Onaj koji ljubi, piše Ivan, u stanju je spoznati ljubljenoga i u stanju je izreći ljubav. Ljubav je sposobna govoriti (amor capax verbi). Pritom je jasno da nikada ne možemo dokraja ljubiti pa stoga i naše riječi ostaju nepotpune. Možda je u tome i važnost naše ljubavi i našega izricanja, naime, da svojom ljubavlju i govorom upravo svjedočimo neizmjernu veličinu Božje ljubavi i nedorečenost naših riječi. Tako uostalom i Ivan Evanđelist, teolog Ljubavi i Riječi završava svoje evanđelje priznanjem da iako je “njegovo svjedočanstvo istinito”, njegova knjiga (evanđelje) koju je sastavio ni u blizu nije mogla obuhvatiti sve ono što je Isus govorio i činio, sve ono što znači utjelovljena Riječ.

Još smo u božićnom vremenu, još slavimo neizrecivo otajstvo Božjeg utjelovljenja. Sve ono što se događa oko betlehemskoga djeteta i oko Riječi tijelom postale jest radi čovjeka, radi nas ljudi i radi našega spasenja. Isus je došao, tu je među nama, nama današnjima, u našem prostoru i našem vremenu. Božja Riječ govori, daje život, svijetli nad našim stazama i koracima. Ako bismo iz tajne Božića htjeli još jednom sažeti njezine poruke kakav je Bog koji nam dolazi, mogli bismo kazati sljedeće: Bog se dopušta naći, Bog se odaziva na naš poziv, Boga se može čuti i Bog se da ljubiti.

Nasuprot ili usporedno s našim ljudskim traženjima od postanka svijeta da se dovinemo tajni Boga, da prodremo kroz nebesa, da razriješimo zagonetku božanskog otajstva i susretnemo Boga, rođenjem Isusa Krista Bog sam prilazi nama ljudima, dopušta se naći u sasvim običnom djetetu, u običnom čovjeku, u običnoj obitelji. Od Božića susret s Bogom iznenađuje svojom običnošću i marginalnošću do mjere da ga se previdi, ignorira ili prezre. I mnogim nemirnim srcima današnjih ljudi koji se pitaju gdje naći Boga, kamo krenuti da se s njim napokon susretnemo, Bog se nudi u svakodnevnici, u običnosti naših dana i dužnosti, u našim bližnjima i njihovim naviknutim licima do dosade, u njihovim veseljima ali i zlostima.

U dugim ljudskim nastojanjima kroz čitavu povijest kako da se pozove Boga, kako da se za njega nađe najprikladnije ime, utjelovljenjem Emanuela ljudima se dariva spasonosno ime – ime Isus koje i znači Bog spašava. Bog se odaziva preko tog ljudskoga imena; preko njega uspostavlja odnos s ljudima. Bog ozdravlja i uslišava po tom imenu. Štoviše, Božjim utjelovljenjem lice Isusovo i ime Isusovo susrećemo u licima i imenima ljudi. Sam Isus govori da se njega zove kada se zove siromašne, gladne, gole, bose, ugrožene. On se odaziva u njihovim društveno beznačajnim imenima. Bog se odaziva na ime Isus.

Od postanka svijeta ljudi prepoznavaju Božji govor, otkrivaju njegove tragove u prirodi,  kušaju prisutnost njegove stvaralačke riječi u svemiru, od zvijezda do ljudskoga mozga, od travke, malenoga mrava do očiju ljubljene osobe, od tišine noći do mrkline groba, čuju ga u mehanizmima ljudske tehnike, osluškuju ga u uzvišenim tonovima muzike. Međutim, od Božjeg utjelovljenja Bog se može čuti u jednostavnim riječima slobode Isusa iz Nazareta, u njegovu evanđelju, u svjedočanstvima njegovih nasljedovatelja. Boga možemo čuti u ljudskim riječima, jer je Riječju sazdano sve, jer je Božja Riječ svjetlo i život, jer je Riječ uzela ljudska usta, ljudske riječi i glas. Boga se može čuti, potrebno je otvoriti uši, on nam govori u Isusu i njegovoj braći i sestrama.

U konačnici sažetu poruku Božića mogli bismo izraziti i ovako: Bog izlazi iz svoje nepristupačnosti, prilazi ljudima, objavljuje se u Isusu iz Nazareta, očituje se u čovjeku. Bog se da susresti. Bog se daje ljubiti. Nudi se kao živa osoba. Ljubav je njegova bit i jedina sposobnost. Bog ne dolazi na svijet da sudi svijetu i čovjeku, ne dolazi da omeđi svoj teritorij, da uspostavi strukture vladanja, uvede religijske propise, nego da uspostavi vezu ljubavi čovjeka s Bogom i ljudi međusobno. Bog se dopušta ljubiti kako bi ljudi povjerovali da je čovjekovo najveće dostojanstvo biti ljubljen od Boga i biti sposoban ljubiti Boga i ljude. Poruka Božića tako postaje osloboditeljska poruka koja rađa radošću postojanja i zahvalnošću za utjelovljenu, uosobljenu Božju ljubav u Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević

Od blagoslova do bogoslužja

MARIJA BOGORODICA / NOVA GODINA

Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

Stariji za jedan dan, stigli smo u novu godinu. I kao sve što započinjemo tako i novu kalendarsku godinu započinjemo s Bogom, sa svojim bližnjima i u zajednici vjernika. Na stol Gospodina Isusa, s oltarskim prinosima, polažemo svoje nade i molitve, polažemo svoje vrijeme koje ne možemo sagledati, prinosimo mu svoje naume, svoje dileme, svoj posao, svoje čežnje, svoje odnose, svoju zajednicu, užu i širu, svoju zemlju i njezine ljude, prikazujemo sami sebe.

Današnja nas misna čitanja na dan Marije Bogorodice upućuju da i mi u svome životu poput Marije pohranjujemo događaje, Božju riječ koju slušamo, da o njoj razmišljamo te da se Božja riječ utjelovi u našoj svakodnevnici, da i mi budemo slika Kristova među ljudima. Današnja misna čitanja mogu nam dakle biti jedna vrst programa za čitavu godinu. Riječ je o sljedećim porukama: dijeliti blagoslov, djetinji odnos s Bogom, radost naviještanja u poslu, osobna molitvena meditacija i zajedničko bogoslužje.

1. Dijeliti blagoslov drugima. U prvom čitanju slušamo kako Bog preko Mojsija poručuje Aronu da blagoslivlja ljude. Božji blagoslov dolazi preko ljudi, preko svećenika Arona, ali i preko ljudi uopće. Vrlo je bogat sadržajem ovaj blagoslov, za razliku od nekih naših koji su površni, više samoveličanje kao da smo mi posjednici Boga, a nekada graniče i s magijskim umišljajima kao da raspolažemo po volji otajstvima i Svetim.

Sadržaj ovoga blagoslova je najprije molitva da Boga “čuva” čovjeka. Zazivanje Božjega blagoslova, Gospodinova imena na ljude, znači molitvu da ta osoba uđe u Božju blizinu, pratnju, da postane Božje vlasništvo; da izdrži kušnje grijeha i zakazivanja u ljudskosti, da ga Bog nosi kroz patnje i nevolje. Zatim se blagoslovom moli da Bog čovjeka obasja svojim licem, dakle da ta osoba osjeća Božju prisutnost i milost, da ne padne u kušnju sumnje u Božju blizinu i milosrđe, da iz blizine Božjega lica i njegovo lice odsjeva vedrinom i radošću i on postane blagoslov bližnjima. I moli se u blagoslovu da Bog pogleda čovjeka i mir svoj mu podari. Važno bi bilo kroz čitavu godinu “izlijevati” ovaj Božji blagoslov na bližnje, na sve ljude. I ne toliko javno, da nas ljudi vide i pohvale, nego upravo tiho, skromno i iskreno.

2. Djeca Boga Oca. Pavao piše Galaćanima kako dolaskom Boga na zemlju, rađanjem Božjega Sina od žene, Božjim postajanjem čovjekom nastaje posve novi odnos između Boga i ljudi. Pavao ustvari teološki tumači ono što mu je posredovano o Isusu iz Nazareta: o njegovom oslobađanju ljudi od razumijevanja Zakona, Zakona kao posrednika između Boga i ljudi. Pavlu je povrh svega posredovan nečuveni odnos Isusa s Bogom. Isus Boga naziva Ocem, štoviše Abba – tata. Bilo je skandalozno za ono vrijeme. I za nas današnje, uznapredovale u svemu, nepojmljiv je taj djetinji odnos prema Bogu. Ta tko bi još molio Boga riječima Tata moj, i tko bi se od nas tako djetinje (ne djetinjasto), sinovski i kćerinski mogao izručiti Ocu, tko bi mu mogao “tepati” ljubav. Ima u nama začudnoga nagnuća i bijega od slobode djeteta Božjega pa volimo hijerarhizirane strukture, odnose gospodar-sluga, tražimo zapovijedi i propise, pribjegavamo skrivanjima i smicalicama i u odnosu s Bogom, iako u dnu sebe znamo svoju djetinju dušu, svoju najdublju želju za Očevom utjehom i zagrljajem, za zaštitom i sigurnošću. Nasljedujući Isusa, vrijedi nam u novoj godini promijeniti odnos s Bogom Ocem, i s ljudima, stalno imajući na umu da su svi ljudi Božja ljubljena djeca.

3. Radost naviještanja blage vijesti na poslu. Pastiri koji su stigli k betlehemskoj štalici obradovali su se viđenim. No, nisu ostali radovati se ondje, nego su se vratili svojim stadima, svojem redovnom poslu – izmijenjeni. Slavili su Boga viđenim. Susret s Bogom u djetetu, u čovjeku, u Isusu iz Nazareta ne može ostati nezapažen i neposvjedočen. Svoje iskustvo Božjega pohoda pastiri prenose kao radosnu, blagu vijest za sve ljude. Radost je potpuna ako se ne zatvara u sebično samouživanje, nego se dijeli s drugima.

Uz to, pastiri su iskušali Božji milosni pohod u neznatnosti, u malenosti, u oskudnosti i neprimjerenosti. Pastiri svjedoče iz svoga vlastitoga iskustva da Bog ima posebno oko za sve one koji nisu primljeni, koji nisu ugošćeni, čiji poslovi (kao pastirski!) nisu cijenjeni, koji za ovaj svijet nisu ugledni ni lijepi, koji su na periferijama događanja.

I ova novogodišnja poruka može nam biti smjernica da svoje buduće vrijeme provodimo u redovitom poslu, da strpljivo i pošteno stječemo svoj kruh te da u svojim poslovima i svakodnevnim dužnostima širimo radost Božjega pohoda polazeći od rubnih i odgurnutih, etnički, religiozno i socijalno obespravljenih. Ova poruka pastirske blagovijesti traži od nas manje smrknutoga lica a više vedrine i poleta zbog veličine Božje milosti i njegove zauzetosti za djecu, za sve vrste malenih i neznatnih u našim obiteljima i društvu.

4. Osobno molitveno razmišljanje. Evanđelja izvještavaju o Marijinoj otvorenosti Božjem pohodu, njezinoj zbunjenosti, ali i strpljivom razmišljanju o svemu što se oko nje događa, kao i o tome što će to biti od njezina djeteta. Osobna meditacija nužna je naročito u svim važnijim događajima našega života. Marija je razmišljala i na anđelov pozdrav, na Božji naum s njom, razmišljala je i o pohodu pastira, nad Zaharijinim riječima, i tako će joj biti čitava života.

I mi smo pozvani da u nastupajućem vremenu mirno sa svojim Bogom hodimo u unutarnjem razmišljanju, da pohranjujemo događaje i prebiremo o njima u sebi, da nas događaji ne prestignu, da situacije ne upravljaju nama a da nismo ni svjesni. Bog i nas pohađa, dariva nam i radosne i teške trenutke. Na nama je da iz događaja koji nas nadilaze – uvijek oslonjeni na Božje obećanje da će kao što je i Mariji kazao biti s nama – nastojimo ostati vjerni svome poslanju, neznatnom suženju Bogu i njegovoj Riječi; Riječi koja se želi utjeloviti u naš život, da u svakoj prilici imamo trajni kontakt s Bogom.

5. Život u zajednici i zajedničko bogoslužje. Sve što govore današnja tri biblijska čitanja događa se u zajednici. Mojsije govori Aronu da blagoslov dijeli ljudima. Pavao piše Galaćanima. Pastiri šire radost dalje. Ništa ne ostaje rezervirano pojedincu niti uskoj zajednici. Marija i Josip se drže propisa svoje vjerničke zajednice. Nakon osam dana slijedi obrezanje i davanje imena Isus (Bog spašava). I Isus će se čitavoga svoga života kretati i djelovati u zajednici (od sinagoge, trgova i ulica, do Jeruzalemskoga hrama). Vrijeme koje je pred nama potrebno je ispuniti radeći u zajednici, radujući se u njoj, zajednički slaveći Boga u obiteljskoj molitvi i nedjeljnom bogoslužju.

Nova godina je pred nama. Vrijeme je pred nama. Sve je za nas u neizvjesnosti i u Božjim otajstvenim naumima. Kvaliteta vremena se ne mjeri njegovom količinom nego koliko, zahvaćeni Božjom riječi, tu Božju riječ ostvarimo u našoj svakodnevnici.

Fra Ivan Šarčević

Povjerenje i sloboda

Stara godina – Misa zahvalnica

Priznat ćemo da nikoga od nas ne resi primjerena zahvalnost. Nismo ni mi u Crkvi uvijek zahvalni. Većinom ljudi traženja i molbi, prošnji i molitava. Ipak, u nekim momentima života, sabrani u svojoj iskrenosti, iz nas samih izlazi zahvala Bogu i ljudima. Kalendarski prijelaz stare u novu godinu, svečarski karakter ove večeri, lijepa je prilika da u opuštenosti i veselju zahvalimo za prošlu godinu, za prošlo vrijeme. Večeras smo se okupili da u euharistiji (zahvalnici) pojedinačno i kao zajednica zastanemo nad svojim vremenom i da zahvalimo milosrdnom Bogu i bližnjima koji su s nama dijelili vrijeme, naše dileme i traženja, veselja i nervoze.

Vjerujemo da nas je otajstveni Bog pratio kroz prošlu godinu, da je bio upleten u naš život i ondje gdje to ne možemo uvidjeti, da nam se nudio kroz Isusa Krista koji nam je – i kada to nismo znali ili htjeli znati – osvjetljavao put svojom riječju. Dolazili smo i u ovu crkvu nošeni čežnjom za Božjim svjetlom, za Isusom, za Božjom blizinom i utjehom. Išli smo kroz život hranjeni na Gospodinovom oltaru riječi i njegova tijela.

Još je jedna godina na izmaku. Nad nama se, ne samo večeras, nego kroz sve naše dane nadvija činjenica konačnosti, naša temeljna istina da smo prolazni i smrtni, da naše vrijeme prolazi i mi odlazimo u drugu dimenziju, nekamo posve drukčije. U prošloj godini bilo je tuge i patnje, bilo je i radosti i dobrote, bilo je smrti naših bližnji, gubitaka, povreda i uvreda; bilo je lijenosti i lukavosti, bilo je zaigranosti i druženja, bilo je umora i čežnji. Sve je to prošlo ali i mnogo od prošloga traje u našem sjećanju, u našem pamćenju. Ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo više utjecati na dogođeno. No, možemo nešto drugo, i na to smo pozvani – otkupljivati svoje vrijeme novim početkom, novim strpljivim radom na sebi i za druge, novom dobrotom.

U sabiranju našega vremena, u toj duhovnoj inventuri za ovu priliku možda bi bilo dobro napomenuti ono što će izdržati promjenjivost vremena, našu nemogućnost da mijenjamo situacije i ljude oko sebe. Istaknut ćemo nešto što nam može pomoći da se postojano upućujemo na stazu vjere, da usred svih propusta, promašaja i grijeha ne izgubimo kompas ljudskosti i vjere, dakle da otkupljujemo svoje vrijeme uvijek novom dobrotom.

Prva stvar koja je iznimno važna u vjernikovom životnom putu jest da se uvijek iznova odlučujemo za osnovno povjerenje u Boga, svijet, život i ljude oko sebe. Sva Božja objava, sve stvoreno, i ovaj Ivanov govor o Božjem svjetlu i utjelovljenoj Riječi koja dolazi među nas ljude i postaje jedan od nas, postaje naš brat i spasitelj, svjedoči o Božjem neizmjernom povjerenju u čovjeka. To temeljno povjerenje u smislenost svega, u Božju ljubav kao potvrdu da se Bog raduje svijetu i čovjeku, nosi vjernika kroz vrijeme. Naravno, ništa nije tako izloženo kušnji sumnje i nijekanju kao temeljno povjerenje, jer doživljavamo toliko besmisla, patnje, nerazumijevanja, grubosti, zla. Ništa nas toliko ne uvjetuje da se povučemo u svoj svijet, u privatnu i izoliranu sigurnost kao izgubljeno povjerenje.

Gubitak temeljnog povjerena u ljude često se događa. Ali ne samo taj gubitak nego i povjerenje u Boga. Jer ni ljudi ni Bog najčešće se ne ponašaju kako bismo željeli. Pogotovo Bog ne “paše” našim mjerama, našim nadanjima i željama. U takvim situacijama najčešće se i prestanemo baviti tim temeljnim pitanjem, pitanjem povjerenja, i svoje odnose kako s ljudima tako i s Bogom svodimo na navike, uhodanosti, čak pretjerani oprez, trgovačku razmjenu, u konačnici i na nepovjerenje. I na Boga i ljude gledamo ispod oka ili preko oka.

Valjalo bi, međutim, na kraju godine sabrati svoje vrijeme i pronaći zatomljeno svjetlo osnovnoga povjerenja u dnu nas. Bog se s nama ne igra, on nas ljubi i iznimno mu je stalo do svakoga od nas. On nije digao ruke od nas, nije se u nas razočarao. S njime ne trebamo biti u odnosu optuženoga ili krivca. Bog nas na kraju ove godine poziva da mirno opustimo svoju misao i ruke, da mu se u povjerenju prepustimo, uvijek pozorni i budni na njegovu Riječ, na put nasljedovanja njegova Sina i našega Učitelja Isusa. Na taj način, strpljivo ali sigurno, vratit će se i naše tako potrebno povjerenje u ljude.

Uz temeljno povjerenje uvijek ide veliki Božji dar – dar slobode. Ondje gdje vlada povjerenje u odnosima, osjeća se sloboda, ljudi se slobodno kreću, druže, razgovaraju, rade zajednički i zdušno. No kao ni povjerenje tako ni sloboda nisu nam darovani kao kakav materijalni predmet koji se ne mijenja, nego kao zbilja koja nas određuje, u kojoj živimo, za koju se odlučujemo i koja je promjenjiva. Baš onako kako nevoljko pa i sa željom da ih izbjegnemo susrećemo ljude na koje se ne možemo osloniti, dakle ljude koji nisu od povjerenja, tako je nekako slično i sa slobodom. Nažalost, većina nas volimo susretati ljude slomljenoga povjerenja, pa i nepovjerljive, volimo se družiti i “prijateljevati” s neslobodnim ljudima. Malo je, vrlo malo ljudi, koji kraj sebe ne vole robove i poslušnike, kojima mogu iskazati bezrezervno povjerenje i kojima pomažu da dosita budu slobodni.

U našoj prošloj godini, ako smo iskreni sa sobom, sjetit ćemo se neslobodnih postupaka i riječi. Bilo je i takvog ponašanja koje smo označili slobodnim a bili su samo naša samovolja. Sloboda nije istoznačna sa samovoljom. Bilo je i onih slučajeva u kojima smo pali na ispitu ljudskosti jer smo svoju slobodu žrtvovali obziru, strahu, udvaranju, ljubomori ili nekom svom unutarnjem nagonu za važenjem i dominacijom nad drugima. Bili smo često ili vanjski uvjetovani ili unutarnje zarobljeni.

No, kako god bilo svjesni smo kao i kod osnovnoga povjerenja tako i kod slobode da nismo završena bića. Još smo u životu, još smo u vremenu, još trebamo otkupljivati svoje vrijeme. Pritom je važno ponoviti da slobodu ne primamo kao završeni i konačni dar nego je sloboda Božji dar koji se može izgubiti ako je uvijek nanovo ne stječemo. Za povjerenje i slobodu se moramo odlučivati. Nitko ne može uzeti naše mjesto i umjesto nas postati čovjek povjerenja i slobode.

Iz osnovnog povjerenja proistječe sloboda koja se potvrđuje odlukama. Povjerenje rađa slobodom. Isus Krist je osoba koja iz osnovnog povjerenja u Boga Oca širi povjerenje među ljudima i time širi slobodu za ljude. Za nas. Zato Pavao tako izričito kaže: Za slobodu nas Krist oslobodi (Gal 5,1). U njemu raspoznajemo povjerenje i put slobode. Ta sloboda naravno ne prolazi bez nevolja, muke, pa i stradanja, kao što se istinsko povjerenje (vjera) potvrđuje u odsutnosti onoga tko nam je povjerenje iskazao.

******

Na kraju ove godine – u zahvalnosti svima koji su nas pratili kroz nju, koji su nam činili dobro – posvijestimo si neotklonjivu važnost povjerenja u Boga i ljude, u Boga koji nam je “izmicao” i u one ljude koji su nam bili smetnja ili nam činili loše. S povjerenjem i slobodom – onako kako se Bog u Isusu odnosi prema nama – uputimo se u novu godinu, u novo vrijeme – u novi početak.

Fra Ivan Šarčević

Obitelj – model ljudskih odnosa

Sveta obitelj

Lk 2,22-40

Čovjek je biće odnosa, a model svih odnosa jesu obiteljski odnosi. Čak se i za odnos Boga prema ljudima koriste metafore odnosa oca, naravno dobroga oca prema svojoj djeci. Usporedbom majčine ljubavi koja je redovito bezuvjetna opisujemo bezgraničnu i ničim uvjetovanu ljubav Boga prema ljudima. U oblikovanju svoje učeničke zajednice uz model prijateljstva Isus koristi bratski obiteljski odnos i želi da njegovi učenici na sav svijet prošire Kraljevstvo Božje u kojem će se ljudi bezrezervno osloniti na Božju, Očevu slobodu i ljubav i gdje će ljudi jedni drugima biti braća i sestre.

Skoro će sto godina kako je uvedena svetkovina Svete obitelji (1921). Sada je slavimo u božićnom vremenu i njome se želi naglasiti da je Bog ušao u osnovne ljudske odnose, da se Boga rađa u ljudskoj obitelji. Njome se želi potaknuti ljude na razmišljanje o svojim obiteljskim odnosima i relacijama s bližnjima. Jer nema sumnje prva i najvažnija socijalizacija čovjeka događa se u obitelji. U obitelji čovjek stječe primarne zasade svih svojih uvjerenja i odnosa: prema prirodi, travkama i životinjama, prema svijetu uopće, prema bližnjima i drugima, prema obvezama, odgovornosti i zahvalnosti, prema razumijevanju svoga života i prema otajstvu postojanja, prema transcendenciji i Bogu. Pritom se ne možemo oteti činjenici da je suvremena obitelj, dakle da je taj primarni model ljudskih odnosa u velikoj krizi. Previše je do isključivosti suprotstavljenih govora o obitelji, iznimno je mnogo onih koji s visoka i oholo brbljaju o tajni bračnih i obiteljskih odnosa. Ima mnogo onih koji se smatraju sveznajućim i gospodarima ljudskih odnosa.

Možda bi na ovu svetkovinu stoga bilo primjereno malo se povući u tišinu i premisliti svoje relacije, preispitati koji su to odnosi odredili naše života, kakve odnose doista gradimo i do kakvih nam je stalo. Bilo bi svakako dobro da s većom obazrivošću, pomnjom i suzdržanošću sagledamo svoje najbliže odnose. Današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori o Isusovu prikazanju u Hramu. Nakon Betlehema i objave pastirima, Isusa njegovi roditelji, po Zakonu i običajima svoje vjere, nose u Hram da ga, kao muškog prvorođenca, posvete Gospodinu prinosom žrtava prikladnih njihovom socijalnom stanju.

Za obiteljske odnose – naglašava ovaj odlomak – važan je odnos s Bogom i vlastitom vjerničkom zajednicom. Isus se rađa u konkretnoj obitelj i preko nje urasta u svoj narod i u svoju religijsku zajednicu. Kroz čitav život Isus nikada neće odstupiti od te pobožne prakse. On će poput svojih suvjernika moliti u sinagogi, ondje naučavati, hodočastit će u Jeruzalemski hram. To je njegovom primarni socijalni kontekst. Pritom naravno neće odstupiti da tom vanjskom pripadanju udahne snagu autentične revnosti za Boga, da izvanjske čine oslobodi licemjerja, da potakne ljude na ostvarenje u životu, u praksi onoga što u molitvenom prostoru ispovijedaju, kao i da se od Božje kuće ne pravi trgovina i špilja razbojnička.

Dakle, po Zakonu su Isusa donijeli u Hram njegovi roditelji i time svoje međuljudske odnose osnažili, opečatili odnosom s Bogom. Isus, dijete, je središte obitelji. Odnosno Bog postaje kriterij odnosa ljudi međusobno. Nažalost, većina ljudi smatra da ako Bog bude u središtu ljudskih odnosa, pogotovo odnosa muškarca i žene, bračnih i obiteljskih odnosa, odmah znači da čovjek neće doživjeti punu sreću. Suvremeno vrijeme otklanja BOga kao nevidljivog trećeg iz odnosa. Odnosi koji se grade na sebičnosti, isključuju Boga, i to ne čine kako misle mnogi vjernici samo ateisti, nego sami vjernici imaju krivu sliku o Bogu time što razumijevaju Boga kradljivcem ljudske radosti, tjelesne ljubavi i uopće ljudskoga veselja. Ima među vjernicima, među bračnim drugovim onih koji ljubavlju prema Bogu uskraćuju ljubav svome bračnome drugu. Jer kao što ima bolesnih međuljudskih odnosa, tako ima i oboljelih do patologije odnosa s Bogom. Međutim, ljubav ne isključuje nikoga. Božja ljubav daje posebnu kvalitetu svakoj našoj zemaljskoj ljubavi, a naše ljudske ljubavi se kreću u koncentričnim krugovima, počevši dakle s ljubavlju prema najbližima. Jer ima među nama ljudi koji mnogo lakše ljube daleke nego svoje bližnje, spašavaju i obdaruju daljnje a svojim bližnjima uskraćuju i ono što im po pravu i pravdi pripada, čak im uskraćuju dužnu ljubav.

U svim našim razmišljanjima o obitelji, o tom osnovnom modelu relacija, treba zadržati skromnost i poučljivost. Nitko od nas nije stručnjak u odnosima i nužno je cijeloga života brižljivo njegovati primarne odnose, izlaziti iz svoje zatvorenosti, iz svojih strahova i sebičnosti prema drugome. Dobri odnosi slijede put na kojem se nastoji činiti drugome bolje nego sebi, takva je Božja ljubav, pomoći drugome da se razvije u što zreliju osobu, osobu slobode i odgovornosti, osobu ljubavi i povjerenja. Nerijetko se, međutim, naši odnosi upravo zapletu u sitnice, u računanja, u nadmudrivanja, u strahove od gubitka sebe, u dokazivanja, čak u zavist i namještanja kako da se drugoga obezvrijedi i potisne. Mnogo je naših obiteljskih i drugih zajednica u kojima vlada nepoštivanje, strah, nepovjerenje, negovorenje, nesloboda. Ima onih koji su preuzeli glavnu riječ i ne vide da time tiraniziraju sve oko sebe. Ima onih koji svoje bližnje koriste za svoju promociju. Ima onih koji čitav život ostaju nedozrela djeca koji samo traže pažnju i skrb, koji nikako da uđu u svijet slobodne odgovornosti za druge i svijet.

Danas je nedjelja u kojoj u zahvalnosti svojim roditeljima, članovima svoje obitelji i rodbini, želimo razmišljati o svojim najbližim odnosima, svjesni kako nam ništa nije dano u samorazumljivosti i unaprijed zgotovljeno, da s darom/talentima naših odnosa krećemo na put te kako naše odnose trebamo prinositi, prikazivati na Gospodinovu oltaru, kako Gospodin treba biti mjerilo naših odnosa, i onih radosnih i onih najmučnijih. U današnjem evanđeoskom odlomku nudi nam se također načelo da i mi poput Šimuna u mlađima prepoznajemo Božji pohod. Onako kako je taj starac Šimun (i Ana), pun nade i očekivanja, prepoznao da u djetetu Isusu Bog pohađa svoj narod, da Isus postaje svjetlo naroda (lumen gentium), da tako i mi stariji prihvaćamo mlađe kako Božji dar, kao novo svjetlo u našim životima i našim zajednicama. Onako kako je Isus za Šimuna Utjeha Izraela da razumijevamo mlađe i naše bližnje od sebe kao mogućnost Božje utjehe i pomoći i složenostima života.

Međusobni odnosi i kada su povezani s Bogom, i kada se svakodnevno prikazuju Gospodinu nisu bez nevolja. Nijedna naša obitelj, nijedna zajednica, manja ili veća nije bez potresa i konflikta, bolesti i patnja. Nijedna zajednica nije savršena, jer nitko nije rođen kao završen čovjek nego otvoren i projektiran za budućnost. I nijedan naš odnos nije jednom za sva vremena utvrđen. Imamo toliko iskustva kako su se i oni najbolji razvrgli kako se od zanosne početne ljubavi došlo do nepodnošljive mržnje i prezira. I kap što je Isus svojoj majci bio velikom tajnom, onako kako je – Šimun jasno nagovještava – osoba oko koje će se dijeliti ljudi, skandal (kamen spoticanja) mnogima, tako smo i mi jedni drugima osobe sporenja i spoticanja. Zato se zna i u najbližim odnosima roditi rivalstvo, zavisti i konkurencije prema dobrima, tako da muž ustaje na ženu i obratno, da brat ustaje na brata, da roditelj ogorčava život svome djetetu, da dijete živi nezahvalno prema svojim roditeljima, da se i u najbližim odnosim razvija sebičnost i isključivost.

Pomolimo se ove nedjelje za naše nove odnose, za sklad i razumijevanje, za ljubav i pomirenje u našim zajednicama, za odvažnost da odustanemo o slijepe tvrdoće u našim odnosima jer nema nikoga tko svoje odnose ne treba mijenjati i usmjeravati. Zahvalimo Gospodinu za dar obitelji, zahvalimo svima, posebno roditeljima, braći i sestrama koji su svojom često zatajnom ljubavlju satkali naše živote. Prikažimo sve svoje odnose Bogu i vratimo se u svoje zajednice, manje i veće s nakanom da ćemo s više delikatnosti, više otvorenosti, više povjerenja i pomnje izlaziti u susret svojim bližnjima i u njima prihvatiti Božju utjehu i Božji blagoslov.

Fra Ivan Šarčević

Vjerni učenik i postojani svjedok

Sveti Ivan Apostol i Evanđelist

Kršćanska predaja u jednoj osobi povezuje najmanje dvije osobe – Ivana Apostola i Ivana Evanđelista i pisca Ivanovi poslanica i Otkrivenja. Riječ je o ribaru iz Betsaide koji je zajedno sa svojim bratom Andrijom, kao mlađi Zebedejev sin (i majke Salome), ostavio svoga oca i ribarski posao te krenuo za Rabijem/Učiteljem iz Nazareta. Ivan je uvijek u najbližem krugu Isusovih učenika, uz Petra, Andriju i Jakova, posebno na Taboru – brdu preobraženja, na Maslinskoj gori – u Isusovim trenucima pred smrt. Njega se smatra Isusovim “ljubljenim učenikom”. Vjerojatno je on onaj koji se naslonio na Isusove grudi na Posljednjoj večeri.

Čini se da je bio slično bratu Jakovu, energičan i oštra temperamenta, jer ih se naziva sinovima groma, pa je zajedno s bratom bio ukoren od Isusa kad su htjeli sažeći negostoljubivo samarijsko selo i njegove stanovnike. Ivan je najvjerojatnije i onaj koji je zajedno sa ženama pokazao hrabrost da prati svog Učitelja po sudnicama i dvorima, od velikog svećenika do Pilata, a zatim na putu križa. Njemu je Isus s križa darovao majka a on je darovan majci kao sin, u čemu se ogleda rađanje Kristove učeničke zajednice, Crkve. Ivan je onaj koji je brže trčao od Petra na prazan grob a nije prvi ušao u njega. Kod čudesnoga ulova riba poslije uskrsnuća, Ivan je onaj koji prvi prepoznaje Gospodina Isusa. Zajedno s Petrom ozdravlja uzetoga pred hramskim vratima i hrabro s njime svjedoči vjeru u uskrsnuće Raspetoga pred Vijećem glavara i svećenika.

Ivan se ubraja u stupove Crkve, jeruzalemske, zajedno s Petrom i Jakovom. Bio je sudionik apostolskoga koncila oko 50. godine u Jeruzalemu kada su Isusovi učenici kroz bratsku raspravu odlučivali što s onima koji nisu Židovi, nego “pogani” a hoće biti Kristovi učenici. Tradicija govori da je Ivan otišao u Efez s Marijom, Majkom Isusovom, i da je ondje osnovana zajednica kršćana u kojoj je posebnu ulogu imala Marija Magdalena. Tradicija također govori da je poput Petra i Pavla bio odveden u Rim, za vrijeme cara Domicijana, da bude ubijen, ali čudesno biva spašen od mučeništva te da je osuđen na rad u rudnicima na otoku Patmosu gdje je napisao Otkrivenje. Po nekim informacijama najmlađi Isusov učenik umro je na Patmosu a po drugim vratio se u Efez i ondje kao jedini od Isusovih apostola umro prirodnom smrću.

Ivanovo evanđelje, nastalo oko 100. godine poslije Isusova rođenja, napisano je za kršćane koji svi nisu bili Židovi. U uzvišenom teološkom stilu (simbol orao) ističe Isusovo mesijansko i božansko podrijetlo. Naglašava, osobito u svojim poslanicama, ljubav i stalno inzistira na najkraćoj i najsažetijoj “definiciji” Boga: Bog je ljubav. Ivanovo Otkrivenje je složena knjiga apokaliptičkoga tona, koja opisuje teško vrijeme progona prvih kršćana i prvih kršćanskih zajednica, stalno naglašava pobjedu vjere u Isusa Krista nad svim protivnim silama.

Još više od poznavanja Ivanove biografije, važno je čitanje njegova evanđelja i drugih njegovih spisa. Nakon spomendana Stjepana Prvomučenika važno je u Ivanu Apostolu i Evanđelistu također otkrivati uzornoga svjedoka za nasljedovanje Isusa Krista. Ivan je u Kristovoj Crkvi zaštitnik teologa, onih koji svoju vjeru svjedoče čestitošću uma i mišljenja. Ivan je zaštitnik svih onih koji se na bilo koji način bave knjigom (izdavači, knjižari, novinari) ili svojim pisanjem i slikanjem svjedoče neizmjernu Božju ljubav koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. Ivan, ljubljeni Isusov učenik, zaštitnik je prijateljstva, uzor vjernosti iako nije podnio mučeništvo.

Možda za ovu priliku – prepuštajući Bogu posljednji sud – valja razumjeti da u učeničkoj zajednici Ivan stoji na suprotnoj strani od Isusova nesretnoga učenika Jude. Ivan živi od vjernosti, iskrenosti i ljubavi, Juda se kvari vlašću i novcem, postaje prijetvoran, lažljivac i varalica. Svatko od nas može biti i Ivan i Juda. Jedna priča vraća nas u naše živote, na misao da smo svi mi u nekom svome periodu života bili Ivani, ali da se možemo izobličiti, pokvariti, pretvoriti čak u izdajnike prijatelja i učitelja. Priča se, naime, da je veliki slikar Leonardo da Vinci za svoje najpoznatije djelo Posljednju večeru (Milano, 1495-98) tražio za potretiranje apostola žive ljude, dakle svoje suvremenike. I sve je relativno lagano našao, ali dugo vremena je tražio model za Judu. Nakon godina potrage ipak je u jednoj krčmi našao nekog čovjeka koji mu se učinio prikladnim za Judu. Na upit bi li mu mogao biti modelom za sliku koji slika, upitani je odgovorio: Već sam ti pozirao za Ivana.

Fra Ivan Šarčević