UČITELJU, GDJE STANUJEŠ?

II. nedjelja kroz godinu

Iv 1,35-42

Ivanovo evanđelja današnje i Markovo evanđelje sljedeće nedjelje govore o Isusovu pozivu prvih učenika da ga nasljeduju. Uočava se da su pozivi različiti. Naime, u današnjem odlomku slušamo kako posredovanjem Ivana Krstitelja dva njegova učenika, Andrija i Ivan, odlaze za Isusom, zatim kako Andrija zove svoga brata Šimuna da i on pođe za Mesijom. A sljedeće nedjelje, u Markovu evanđelju, slušat ćemo kako sam Isus poziva dva para braće, četvoricu prvih učenika ribara: Andriju i Petra, Jakova i Ivana. Pozivi nasljedovanja Isusa događaju se, dakle, na razne načine.

Na slici Isusova raspeća Matthias Grünewald (oltar u Isenheimu/Colmar, oko 1515.) prikazao je i Ivana Krstitelja koji pokazuje na Isusa – Jaganjca Božjega

Nakon prologa o utjelovljenoj Riječi, nakon svjedočanstva Ivana Krstitelja o sebi pred jeruzalemskom vjerskom komisijom da on nije Mesija nego preteča i pripravitelj njegova dolaska, glas vapijućeg u pustinji ljudskog neslušanja, nakon što im je kazao da među njima stoji onaj koga oni ne poznaju, Ivan Evanđelist piše da je Ivan Krstitelj stajao s dva svoja učenika i dok je Isus prolazio mimo njih, Ivan tim svojim učenicima govori za Isusa: Evo Jaganjca Božjeg. U tom imenu zgušnjava se čitav Isusov život, njegovo poslanje i značenje za ljude. On je naviještani Božji sluga i pashalno janje, Mesija, Spasitelj koji oslobađa čovjeka od tiranije unutarnjih prisila i od svih vrsta podčinjenosti i ropstva. Ukazujući učenicima na Isusa Jaganjca, Ivan Krstitelj ostvaruje svoje poslanje onoga koji pripravlja put Gospodinu.

A onda ta dva Ivanova učenika, Andrija i Ivan, prilaze Isusu i kreću za njim. Isus se okreće prema njima i pita ih: Što tražite? Kao da im hoće kazati ne može se tek tako krenuti za nekim. Znate li vi što zapravo hoćete, što tražite? Želi im posvijestiti njihovu odluku. Oni odgovaraju pitanjem, važnim životnim pitanjem: Rabbi, učitelju, gdje stanuješ? Pitaju ga za mjesto njegove sigurnosti. Isus im ništa ne objašnjava, nego poziva da ga slijede pa će vidjeti.

A bila je, evanđelist je detaljan, 10. ura, četiri poslijepodne, skoro kraj jednoga i početak novoga dana. I piše da su proboravili jedan dan s Isusom. Ne kaže se gdje su boravili, kakvo je stanište, jesu li možda u razgovoru probdjeli cijelu noć, niti što su radili; ne govori se ni o kakvom o programu rada i dnevnom rasporedu, nikakvim obećanjima i ugovorima. Nastavlja se odmah da jedan od njih, Andrija odlazi svome bratu Šimunu i kratko mu svjedoči da su našli Mesiju, Krista, Božjeg Pomazanika. I brat brata dovodi k Isusu. A Isus ovomu mijenja ime. Od Šimuna postaje Kefa, Petar, Stijena. Mijenja mu, uočit će se kasnije sve značenje te promjene, i poziv i poslanje.

Tema današnje nedjelje jest Božji poziv i poziv za nasljedovanje Isusa Krista. Naglasak je na tome da se pozivi događaju preko ljudi. Čuli smo u prvom čitanju kako Bog poziva Samuela, ali posredstvom Elija. U evanđelju Ivan Krstitelj, sukladno svome poslanju Preteče, sukladno onome koji se “umanjuje”, šalje ljude, svoje učenike k Isusu, upućuju ih da slušaju Isusa i njega nasljeduju. Odvojiti od sebe svoje učenike i prijatelje, posvjedočiti svoju malenost u usporedbi s Isusom, uputiti ljude k Isusu, poslanje je kršćanina. Kako je samo aktualna ova poruka i danas kada se većina ljudi slijepo i odano veže uz učitelje i mudrace ovoga svijeta, uz svećenike, gurue i duhovnike, uz predsjednike i vođe a Isusa se i njegovo evanđelje koristi samo kao potvrdu i sredstvo takva podaničkog i koristoljubivog mentaliteta.

Poruka današnjega evanđelja je i u tome da je potrebno susresti Isusa, zatim poći za njim, vidjeti gdje to Isus stanuje, proboraviti s njime, vidjeti što on to radi. I kada se to učini, onda valja i ostati s Isusom – jednom zauvijek, postati Isusov suputnik i nasljedovatelj, a ne samo, kako to uobičajeno činimo, pozivati Isusa da on nas prati, da nas slijedi i ugađa nam, da ga tako često praktično zanemarimo a biramo zemaljske mesije, vođe i spasitelje. I u naše vrijeme nužno je odvojiti se od svojih učitelja i mentora, od svojih poslova i zauzetosti, od svojih uskoća u obdržavanju propisa i od unutarnjih prisila. Mnoge naše nesreće pa i zla najčešće dolaze od kukavičluka, od one vrsta straha koja čovjeka tjera da se savija pred nezajažljivim ambicijama i voljom za moću, pred kolektivnim mišljenjem, od one vrste straha u kojem nismo u stanju da vidimo ništa drugo do sebe samog u očima vlasti. Za razliku od Petra, koji se dopustio “pogledati od Isusa” većina kršćana i ljudi uopće ne misle da su gledani od Boga, da su dužni vidjeti se u svjetlu Isusova evanđelja, nego žive samo s mišlju kakvi su u očima i pogledu svoga poglavar i svoje vlasti.

Poruka današnjeg evanđelja je i u tome da poput Andrije pozivamo druge ljude, svoju braću i sestre da ne slijede nas, nego da slijede Isusa, da u Isusu prepoznaju Mesiju – Spasitelja. Ne zovemo ih radi sebe, da nama služe i povećavaju našu promociju, ne zovemo ih da ispunimo svoje vrijeme i ugodimo svojim duhovnim potrebama, nego radi njih i poradi Krista.

I nimalo nevažna poruka očituje se u promjeni imena. Kao što je Šimunov dolazak Mesiji promijenio iz temelja njegov život, tako i naša odluka za Isusa ne može ostati površna i prosječna; ne možemo biti kršćani samo imenom i samo za neko vrijeme, nego cjelinom svoga bića, i riječju i djelom, i uvijek. S novim imenom stječe se radikalno novo poslanje.

Na koncu se pitamo: A gdje to Isus danas stanuje? Dakako, ne samo u nutrini našega srca, niti samo u crkvi, niti samo sakramentu hostije, niti u radosnim vremenima naše pobožnosti i obreda. U tim mu mjestima i vremenima može postati zagušljivo i tijesno. On i danas živi u svojoj riječi, u evanđelju, u proročkim pozivima današnjih preteča i njegovih učenika. On želi boraviti u našim kućama i stanovima, hodati našim ulicama i trgovima, razgovarati po našim poduzećima i školama. On dolazi svugdje gdje smo mi. On nenametljivo stoji u našoj blizini, među nama je, očekuje da se ne vrtimo oko sebe, nego da krenemo za njim. On i danas očekuje da netko za njega poput Ivana kaže: Evo jaganjca Božjega ili poput Andrije: Dođi, našli smo Mesiju!

Fra Ivan Šarčević

Krštenje na Jordanu (Slavko Šohaj)

Poziv – poslanje

Isusovo krštenje

Mk 1,7-11

Svaki je čovjek jedinstven, poseban. Ima svoje sklonosti i nagnuća, svoje pozitivne i negativne strane. Svaki čovjek ima svoj životni potencijal, rekli bismo ima svoje talente, darove kojima može obogatiti druge i svijet. Upravo da razvije svoju jedinstvenost, svaki čovjek – ako to biblijski promatramo – ima svoj poziv i poslanje. Razlikujemo, dakle, poziv od poslanja.

Poziv bismo mogli opisati kao čovjekovu odluku da u određenom zvanju provede svoj život. Možemo tako razlikovati poziv majke, oca, ili poziv svećenika, učitelja, pravnika, novinara, mehaničara. Poziv je nešto što čovjek izabire primjereno svojoj ljudskoj naravi, primjereno svom afinitetu, svome sviđanju, recimo i tako, svojoj težnji za srećom. Pozivom čovjek izabire osnovni put svoga života jer misli da u njemu može ostvariti sebe samoga, može najviše osmisliti svoj život a i koristiti drugima.

Poslanje je nešto drugo od poziva, iako su usko povezani. Nekada se za poslanje koristi riječ misija. Poslanje, prema vjerničkom iskustvu u Svetom pismu i u kršćanskoj povijesti, ili uopće vjerničkoj praksi, jest nešto što ulazi u sferu odnosa pojedinoga čovjeka i Boga. Biblija govori o pozivu ali još više o poslanju. Bog od svakog čovjeka nenametljivo ali ipak prepoznatljivo pa i zahtjevno traži da izvrši njegovo poslanje, da izvrši svoju specifičnu zadaću primjereno pozivu kojeg je čovjek sam izabrao ili kojeg mu je Bog ponudio ili čak promijenio.

Biblijski pojedinci, od proroka do kraljeva, uz svoj poziv imaju sasvim određeno poslanje, zadatak od Boga. Neki međutim nikada ne prepoznaju to poslanje, neki ostanu samo na pozivu, neki bježe od poslanja, neki iskrivljuju svoje poslanje a time i svoj poziv. Zato Isus i kaže da je mnogo pozvanih a malo odabranih. Primjerice, neki od svoga poslana odustaju, neki od proročkoga poslanja postaju lažni proroci, neki od Isusovih učenika postaju izdajice ili malovjernici.

Da bismo još bolje shvatili razliku između poziva i poslanja, možda bismo mogli kazati da poslanje daje smisao pozivu. Naime, ako želimo vidjeti da netko ima poziv bez poslanja, možda je to zgodno primijetiti kod ljudi koji svoj poziv obavljaju slabo ili čak prosječno. Recimo poziv roditelja, đaka, političara, svećenika i slično obavljaju tako da tom pozivu pridaju ništa od onoga specifičnoga što se od njih traži iz njihova osobnoga odnosa s Bogom. Oni svoj poziv obavljaju jedino zbog sebe, svoje promocije i koristi ili samo da ih ljudi vide i pohvale. Čovjek dakle može imati poziv ali ako ga ne obavlja sukladno poslanju, on u svom pozivu ostaje površan, prosječan, licemjeran pa i lažan. Može se tako dogoditi da čovjek posve promaši život i postane roditelj koji to nije, političar koji to nije, svećenik koji je sve samo ne svećenik, kršćanin koji je sve samo ne kršćanin.

Krštenje na Jordanu (Blaženka Salavarda, Drijenča)

O pozivu i poslanju možemo govoriti na današnju nedjelju Isusova krštenja. Dolazak na Jordan, na rijeku velikoga povijesnoga značenja za Božji narod, predstavlja Isusov izlazak iz skrovitosti i početak javnoga djelovanja. Krštenjem Ivanovim Isus se svrstava u red običnih ljudi ali i poslanjem u red Božjih proroka. On ne samo da potvrđuje Ivanovo krštenje, nego tom potvrdom sam potvrđuje vlastiti poziv proroka u svome narodu i u svijetu uopće. Štoviše, Ivan svjedoči, da je Isus mnogo veći i jači od njega, više od njegova glasa koji viče u pustinji ljudskoga neslušanja, Isus je više od proroka, ima iznimno više poslanje od samoga proroka. Isus potvrđuje Ivanov zahtjev o potrebi pokorničkoga krštenja, o nužnosti obraćenja. Uranjanjem u vodu Isus se solidarizira s grešnim ljudima i potvrđuje da se čovjek doista treba obratiti. Uranjanje u vodu predstavlja umiranje starom, izopačenom, prosječnom i aljkavom čovjeku i novo rađanje za novo poslanje.

Kao potvrdu toga, Marko i drugi evanđelisti govore da se nakon Isusova krštenja nebo “razdire”, nebo se otvara, golub iz oblaka – oblak je slika Božje nazočnosti a golub slika Božjeg duha – spušta na Isusa i glas se iz neba, iz prostora Božjeg nedostupnoga prebivališta čuje da je Isus Božji miljenik, da je njegov sin. Ne misli se na biološkoga sina, nego sina miline i poslanja, na onoga koji će postati posrednik između Boga i ljudi. Na krštenju Isusovu uočava se da Isus ima poziv proroka poput proroka prije njega, poput Ivana Krstitelja, ali on ima i svoje jedinstveno poslanje koje ima ostvariti u svome narodu i za čitav svijet.

Krštenjem, vjerujemo mi kršćani, postajemo suobličeni Isusu. Krštenjem prihvaćamo ne samo svoj poziv kršćanina, nego i posebno poslanje koje Bog u Isusu Kristu od nas traži. Možda se još nismo susreli sa sobom i pitanjem koje je moje osobno, konkretno poslanje u mom vremenu i prostoru.

Ne možemo dovoljno naglasiti koliko je u svako vrijeme, a tako i u naše – naše jedino vrijeme važno da u odnosu s Bogom prepoznamo svoje poslanje. Ako ne otkrijemo ili ne prihvatimo poslanje koje nam Bog dariva, ostat ćemo u svojim pozivima nezadovoljni i prosječni, licemjerni ili lažni ljudi. Naravno, prihvaćanje poslanja više je od života bez problema, ili koji bi bio oslobođen razočaranja, patnje i muke. Naprotiv, nijedno poslanje neće proći bez nevolja i muke, jer onaj u koga vjerujemo – Isus Krist – već je Ivanovim uranjanjem u vodu predoznačio stradanje i umiranje, ali i nepokolebljivu pouzdanost da se sreća života krije dublje od površine. Jednom riječju, naš je poziv biti kršćaninom, a naše poslanje je biti kršćaninom ne na tuđi, kolektivni, uobičajeni, nego na svoj vlastiti, osobni ljudski način obilježiti svoje obaveze, svoje odnose i svoje vrijeme. Biti autentični i prepoznatljivi, s nikim zamjenjivi i posve jasni nasljedovatelj Isusa Krista.

Fra Ivan Šarčević

Crkva otvorenih vrata

Bogojavljenje

Mt 2,1-12

Svetkovina Bogojavljenja starija je od svetkovine Božića. Njezina osnovna poruka glasi: Bog se u Isusu objavljuje svim ljudima, svemu svijetu. Zato, nasuprot crkvenoj tjeskobi, strahu i ugroženosti koji često vladaju među vjernicima, vrijedi vratiti se toj osloboditeljskoj univerzalnosti kršćanske poruke na čijoj podlozi počiva i o čemu govori odlomak Matejeva evanđelja o pohodu trojice mudraca/kraljeva djetetu u Betlehem. Potrebno je doista uvidjeti da danas u krizi nije poruka evanđelja nego prenositelji te poruke, preusko ekleziološki kodirana Božja poruka ljubavi prema svim ljudima (Metz), slično onako kako su je tjeskobni i ustrašeni shvatili Herod i njegovi dvorski svećenici i teolozi. Bog je – ako bismo poruku današnjeg Matejeva evanđelja prerekli Rahnerovim riječima – tema svih ljudi ili uopće nije nikakva tema. Bog nije vlasništvo Crkve, nekih izabranih, nego je egzistencijalno i općeljudsko pitanje.

Pieter Bruegel St., Poklonstvo mudraca

Matej Evanđelist smješta Isusovo rođenje u povijesni kontekst židovske tradicije. U njemu treba sagledati i ovaj izvještaj o poklonstvu mudraca. Piše između ostaloga da je Josip iz roda Davidova, da mora u Betlehem u vrijeme Heroda kralja. A zatim Matej naglašava da se u Isusu Bog ne objavljuje samo “izabranom narodu” nego svemu svijetu. Isus nije samo izdanak Davidov nego i Abrahamov, izdanak oca vjere, oca svih vjernika u jednoga Boga, rekli bismo danas, oca i židova i kršćana i muslimana. I još više: mudraci/kraljevi koji dolaze iskazati poštovanje novorođenom kralju, predstavnici su ljudskih rasa, dakle, Bog se očituje u Isusu ljudima svega svijeta. No, tu su poruku kršćani i crkvene institucije toliko puta izdali kroz povijest, posvojili i ograničili, i od te poruke učinili sektašku ili militantnu poruku.

Na svetkovinu Bogojavljenja, na svetkovinu Božje širine i univerzalnosti ponude spasenja, vrijedi usporediti našu situaciju s Matejevom. Osvrnimo se kratko na Evanđelista Mateja. On piše judeokršćanskoj zajednici, dakle kršćanima koji su Židovi i odlučili su nasljedovati Isusa. U širenju Isusove poruke o Božjem kraljevstvu već prva generacija Isusovih učenika, prva Crkva (Matej jedini od evanđelista Isusovu zajednicu naziva Crkva) nailazi na problem i to s onima koji nisu Židovi i židovske vjere a hoće slijediti Isusa. Kršćani imaju veliku muku mora li se biti Židovom da bi se bilo kršćaninom. Matej je u tome jasan i izričit, od početka svoga evanđelja, od govora o Abrahamu, od navođenja poimenično žena koje u istoj lozi prethode Isusu a nisu bile Židovke: Tamara, Ruta, Bet Šeba (znamo da se u Židova identitet vodi po majci!), od mudraca s Istoka pa sve do kraja evanđelja kada u “malom otkrivenju” (na posljednjem sudu) pod autoritet konkretnoga čovjeka u potrebi (bez govora o naciji i vjeri) postavlja sve ljude, čitavo čovječanstvo, izjednačava Isusa s potrebitim bez obzira na ljudske podjele. Matej, dakle, “izvlači” poruku Božjeg sveopćega plana spasenja u Isusu Kristu izvan uskoće nacionalnoga i religijskoga. Time, naravno, nijednoga trenutka ne niječe Isusovo židovstvo, davidovsko porijeklo, njegovu usidrenost u povijest, vjeru i tradiciju izraelskoga naroda.

Koliko uskoće ima u prisvajanju Božje poruke, očito je to i u ponašanju Heroda i njegovih religijskih savjetnika. Naime, kada mudraci – piše Matej – koji slijede zvijezdu i astrološke promjene na nebu dolaze u Jeruzalem, u političko i religijsko središte da se raspitaju o novorođenom djetetu/kralju, susreću usplahirena Heroda, Heroda koji nije – da se ne zaboravi – bio Židov, ali se radi vlasti udvarao Židovima i izgradio im veličanstveni Hram. Ovaj se despot u biti ne bavi vjerom, nego doušništvom, njemu je stalo do vlasti i koristi vjeru ili joj šteti ako ga nešto vjersko ugrožava, ako netko od vjernika radi nešto što bi naštetilo postojećem stanju. Zato na dolazak mudraca odmah saziva odane glavare svećeničke i pismoznance da se s njima posavjetuje. A ovi umni i mudri, stvar znaju, oni znaju da se – kako to Matej inače stalno u evanđelju i naglašava – sve događa po Pismima, pa se Mesija po Pismima treba roditi u Betlehemu, Davidovu gradu. I oni Herodu iznose ispravno znanje, ali znanje koje ne uvjetuje nikakvu promjenu njihove vjerske prakse. Poput onoga kojemu služe, kralju Herodu i politici, oni čuvaju svoju poziciju. Ostaju nepomični u sjeni zemaljske sile i snage vlastodršca, u samodovoljnosti svoga znanja i sigurnosti svoje unosne zarade.

Pieter Bruegel Ml., Poklonstva mudraca

Mudraci/kraljevi, saslušavši sve, i Heroda i svećenike, i političare i dvorske teologe, ne ostaju na pola puta. Ustaju, odlaze iz Jeruzalema, iz središta, slijede svoju, Kristovu zvijezdu, nastavljaju put do Betlehema, do Isusa. Svojim poklonstvom i darovima iskazuju mu poštovanje. I nakon toga, iako su bili zamoljeni da se na povratku vrate Herodu na obavijesni (informativni) razgovor, oni se drugim putem vraćaju u svoju zemlju. Oni, naglašava Matej, više slijede svoj san nego Herodovu veličinu. Bilo bi zacijelo uzaludno uvjeravati nepromjenjive duhovne starosjedioce u novost Božje poruke. Herod i svećenici bi se osjetili još više ugroženima a mudraci bi mogli vjerojatno hrđavo proći, jer su više počasti iskazali malenome djetetu nego moćnicima.

Poruka svetkovine Bogojavljenja treba aktualizirati i u naše vrijeme. Previše smo naučili govoriti samo isto i samo jednim te istim ljudima. Nismo ni svjesni koliko živimo u svakom pogledu izolirani, i duhovno izolirani od mnogih ljudi, iako Duh Božji ne poznaje granice; koliko smo samo nacionalno i crkveno kodirali svoj govor o Bogu i Isusu Kristu i time zatvorili put mnogim suvremenim tražiteljima Boga. Crkva i crkveni ljudi i mnogi današnji tzv. obični vjernici tjeskobno žive kao da će im netko ukrasti Boga i Krista pa ga čuvaju za sebe i “serviraju” samo svojima. Žive u strahu kao da evanđelje nije oslobađajuća poruka svim ljudima ili da će se kršćanstvo rasuti i raspasti ako se bude po njemu živjelo usred svijeta i usred raznih i različitih ljudi. Nikako da se uvidi da veću nesreću kršćanstvu donose nevjerodostojni i uskogrudni kršćani, licemjerni “kršćanski” političari i podanički svećenici nego svi kritičari i mrzitelji kršćanstva.

Poput Heroda i njegovih “uslužnih” znalaca mnogi u Crkvi samo govore drugima a oglušili su se na riječi drugih. Ne slušaju što to drugi ljudi, što to mudraci traže i govore o sebi, o svojim životima, što to govore Crkvi i ljudima koji je vode; mnogi ne dopuštaju ni čuti koja im pitanja postavljaju ljudi na proputovanju, na putu traženja i hoda prema svojoj Zvijezdi. U Crkvi se često ne čuju nijemi vapaji obespravljenih i izrazi očaja ljudi u teškim socijalnim nepravdama. Mnoge se ljude tako olako isključuje kao neprijatelje Crkve pa čak i Boga, smatra ih se ljudima bez razuma, bez dobre volje, neprijateljima Crkve.

Matejevi mudraci/kraljevi došli su k Isusu, poklonili se i donijeli mu darove. Mnogi se u Crkvi preuzetno izjednačavaju s Isusom a Crkvu s njegovom štalicom očekujući samo da im se svi klanjaju, da se samo njima dolazi i njih obdaruje. Oni se nikamo i nikome ne upućuju. Oni samo strepe za svoje ugodne pozicije. Mudraci su, piše Matej, došli izdaleka i vratili se opet u svoju zemlju. Ne znamo jesu li postali kršćanima. Izrazili su poštovanje novorođenome kralju židovskom, počastili su posve drukčijeg od sebe.

U ovom bogojavljenskom događaju kršćanima se nudi model odnosa, dijaloga i suživota različitih nacija i vjera. Evanđelje nadilazi nacionalno i usko konfesionalno. Kršćanstvo živi na univerzalnoj poruci o nenasilnoj i radosnoj Božjoj ponudi spasenja svim ljudima u osobi Isusa Krista. Crkva je katolička (opća) ne zato što je hrvatska ili srpska ili njemačka nego upravo jer nije tako uska, jer je Kristova Crkva svega svijeta i svih ljudi, “Crkva otvorenih vrata” (Papa Franjo), Crkva svih rasa i jezika, Crkva – od obitelji, župske zajednice, biskupije, redovničke zajednice – u kojoj se ljudi/stranci osjećaju prihvaćeni kao ljubljena Božja djeca.

Fra Ivan Šarčević