Isus među narodom (Đuro Seder)

Vjernikov dnevni red

V. nedjelja kroz godinu

Mk 1,29-39

Još smo na samom početku Markova evanđelja, u prvom poglavlju. A Marku Evanđelistu je stalo da odmah na početku navede sve ono bitno što se odnosi na djelovanje Isusa iz Nazareta, zadivljujućeg galilejskoga putujućeg propovjednika, da odmah na početku istakne glavne karakteristike Mesije, Krista. Marko je u svom pisanju kratak i jezgrovit. Danas nam sažima jedan Isusov dan (B. Duda), odnosno nastavlja na opis njegove subote u Kafarnaumu i prvoga dana u tjednu. Prošle nedjelje slušali smo kako je Isus došao u tamošnju sinagogu, ondje tumačio Zakon i ozdravio čovjeka opsjednuta nečistim duhom.

Nakon sinagoge, Isus s prvom četvoricom betsaidskih učenika, braćom Jakovom, Ivanom te Šimunom i Andrijom dolazi u kuću dvojice potonjih. Ne zna se je li to baš bila njihova kuća ili prije kuća Šimunove punice koja je ležala bolesna. Marko izvještava da je Šimunova punica bila u “ognjici” i oni su poveli Isusa k njoj s nakanom da je ozdravi. Koliko god djelovalo nategnuto nije isključeno da je postojala mogućnost da je Šimunovu punicu uzela ognjica jer se naljutila do bolesti kad je čula da je njezin zet Šimun ostavio sve, i njezinu kćer, i pošao za čudnim galilejskim propovjednikom. Moguće je dakle da je Šimun tražio od Isusa da se pokaže punici, da sredi situaciju i opravda njegov put. U svakom slučaju Marko lapidarno piše kako Isus prilazi ženi u ognjici, uzima ju za ruku i podiže. Isus čini obične geste ljudske blizine i ohrabrenja. Ženu pušta groznica, vraća se u redovni život, ustaje i poslužuje ih.

Kad je sunce zašlo i završila subota, donosili su Isusu bolesne i opsjednute. Čitav je grad nagrnuo na vrata, naglašava evanđelist. Je li riječ o vratima Šimunove i Andrijine kuće ili gradskim vratima gdje su se inače nalazili mnogi bolesni koji su zbog bolesti kao nečisti i zarazni, posebno gubavci bili isključeni iz grada, iz društva, nije kazano. U svakom slučaju Marko, kao i drugi evanđelisti, naglašava Isusovu osjetljivost za bolesne i one koje je opsjelo zlo, koji su tražili pomoć od Isusa. Isus vraća ljude u zdravo stanje i u normalnu komunikaciju. Marko opet naglašava da zlodusima Isus ne dopušta govoriti o njemu jer su ga znali. Ne dopušta čini se senzacionalističke priče o njegovim čudesima. Čudesa nisu uvjet vjere. Isus se ne utapa među potrebite, zadržava svoju suverenost, svoju spasiteljsku distancu od ljudskih bolesti i opsjednuća. Život je širi od njegove negativne strane.

Ponavljamo kako je Marko jezgrovit. On ne tumači o kakvim se bolestima i zlodusima radi. Ne opisuje detaljno ni Isusovo raspoloženje. Sve je u pokretu, u Isusovoj akciji. Unutar Isusova dana – a za židove dan počinje zalaskom sunca – nalazi se i jedinstveno jutarnje vrijeme molitve. Rano zorom, još za mraka, piše Marko, ustaje Isus, izlazi iz kuće i povlači se na samotno mjesto i ondje moli. Svi evanđelisti ističu kako je Isus kombinirao boravak i djelovanje među ljudima s povlačenjem od ljudi, sa samoćom u molitvi. Ni o sadržaju molitve, o tom najintimnijem Isusovom odnosu s Ocem, nema riječi. Možemo zaključiti samo da se Isus povlači u sabranost. Nije njegov život neumorni rad, “duhovni aktivizam” koliko god bilo potrebitih ljudi. Povlači se i od učenika, onih najbližih i nalazi vrijeme koje posvećuje Bogu Ocu, najbližem od svih bližnjih.

I onda opet nastupaju posrednici između naroda i Isusa. Njegovi učenici, Šimun i drugovi. Dolaze Isusu da mu kažu da ga ljudi traže. Čudotvorca svi traže. Ljudske su potrebe bezbrojne i neispunjive. Isus, međutim, nije predvidiv. Ne odgovara na njihov poziv, na poziv potrebitih, nego poziva učenike da napuste to mjesto i da krenu drugdje kako bi i drugdje propovijedao. Isus se ne veže za jedno mjesto. Nikome ne priječi da mu dođe, ali on ne liječi sve. Njegova se misija ne iscrpljuje u činjenju čudesa. I nakon njegova spasonosnog djelovanja ostaje i dalje potrebitih, bolesnih i opsjednutih. Preokreće zahtjev učenika i oni napuštaju Kafarnaum. Isus nastavlja propovijedati po drugim sinagogama i činiti divna Božja djela, liječiti i izgoniti zle duhove; nastavlja očitovati Božje milosrđe, vraćati ljude u Božje vlasništvo jer ovaj svijet i čovjek u njemu ne pripadaju zlodusima i đavlu nego milosrdnom Bogu.

Isusov je kafarnaumski dan na prvi pogled jednostavan. Sačinjen je od pohoda sinagogi, slušanju i tumačenju Božje riječi, od oslobađanja konkretne osobe od “ognjice”, od iscjeljivanja i ušutkavanja zli duhova u ljudima, od vraćanja ljudi u Božje vlasništvo. No, Isusov se dan ne iscrpljuje u humanitarizmu, solidarizmu i čudesima. Isus se povlači od ljudi, nalazi vrijeme za svoj odnos s Bogom Ocem.

Isusov dan može biti i nama današnjim vjernicima poticaj u organiziranju svoga dana i vremena. Okosnicu dana sačinjava slušanje Božje riječi (u sinagogi), povlačenje u samostalnu molitvu te propovijedanje i konkretno zauzimanje za potrebite. Ili ako to izrazimo rječnikom današnjice to bi značilo da Isusov učenik svojim djelovanjem mijenja postojeću religijsku i društvenu praksu kombinirajući svoje djelovanje s osobnom molitvom. Ne sam, nego zajedno s drugima, s prijateljima (Božje kraljevstvo nove blizine) pohađa mjesto zajedničke molitve (crkva), tumačenjem Božje riječi društveno-kritički reflektira duhovnu situaciju svoga vremena (propovijed), ušutkuje opresivno zlo, solidarno se angažira u ljudskim potrebama i vraća ljudima dostojanstvo koje imaju pred Bogom (milosrđe) te uvijek nalazi vrijeme sabiranja svoga dana u tihom molitvenom odnosu s Bogom Ocem (kontemplacija).

Zacijelo, nekima od nas potrebno bi bilo iznova urediti svoj dan i svoje vrijeme prema Isusovom danu jer su naši dani nerijetko samo vrtnja oko sebe, besplodno vrijeme, grčevita zaštita vlastitoga slobodnoga vremena i očekivanje nekog čuda koje bi nas izvuklo u novi početak. Potreban je jednostavan dnevni raspored kombinacije angažmana i molitve. Mnogim suvremenim ljudima nasušno je potrebno oslobađanje od ognjice straha za izgubljeno vrijeme, jer mnogi govore samo kako nemaju vremena. Nužno je oslobođenje od aktivizma, od pritiska zloduha bogaćenja i onog duhovnjačkoga koji nagomilava molitve i u nedogled, do oboljenja uvećava pobožne prakse. Jednom riječju: potrebno je oslobađanje od “diktature vremena”, opušteni boravak i slušanje ljudi, stvaranje ljudskoga zajedništva te povrh svega sabiranje u tišini, u molitvi, u aktivnom slušanju Božje riječi.

Fra Ivan Šarčević

Prikazanje Isusa u Hramu (Mirko Rački)

OSPORAVANA NADA

Prikazanje Gospodinovo u Hramu

Lk 2,22-40

Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu. Za žensku je bilo propisano 80 dana. To je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, čak otići u Hram, prinijeti žrtvu, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Zato se donedavno ovaj blagdan slavio s naglaskom na Marijino čišćenje. Od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu.

U nas se ovaj blagdan naziva i nešto iskrivljenom latinsko-talijanskom riječju “Kalandora” (Candelora), svijećnica (candela-svijeća). Naime, iz antičkog Rima kršćani su preuzeli i kristijanizirali svetkovinu Lupercalija unutar koje je bio i ophod grada sa svijećama.

Sadržajno se blagdan Prikazanja veže uz Božić, uz Isusovo rođenje, uz rađanje Svjetla, “Svjetla na prosvjetljenje narodâ”, kako veli starac Šimun u današnjem evanđelju. U novije vrijeme papa Ivana Pavo II. proglasio je ovaj dan Danom posvećenoga života, danom redovnika. Uz svu važnost ovoga naglaska ne bi se ipak smjelo zasjeniti njegovo glavno značenje vezano za osobu Isusa Krista niti redovništvo shvatiti kao povlašteni sloj kršćana. Redovnici su uvijek bili i uvijek trebaju ostati samo kršćani, Isusovi nasljedovatelji.

Važno je spomenuti također da istočni kršćani ovaj blagdan nazivaju Blagdanom susreta (Sretenije) ljudi s utjelovljenim Bogom. Bog ne ulazi u svijet magijskim putem niti se kao u mitovima rađa u spolnim vezama bogova (teogoniji) nego krajnje ljudski. Isus se rađa u židovskoj obitelji, unutar Mojsijeva zakona i tradicije svoga naroda te kao čovjek nastavlja život neodvojivo od ljudi. Lukin izvještaj o Isusovu prikazanju u hramu govori o susretu s dvije osobe: starcu Šimunu i proročici Ani. Oboje njih čitava života očekuju Božji dolazak, dolazak Mesije, Spasitelja.

Starac Šimun, iako ga Luka ne imenuje starcem nego mu to ime daje predaja, uzoran je vjernik; ima čak oznake proroka: pravedan je, bogobojazan, na njemu počiva Duh Božji. Glavna Šimunova oznaka jest da je čovjek očekivanja Božjeg nenadanog dolaska. Nije čangrizavi starac/svećenik koji živi u uvjerenju samo prošlih boljih dana. Izručuje se Božjoj novosti, on je vjernik mesijanske nade. U susretu s djetetom Isusom njegovo se očekivanje ispunja, odnosno Bog ispunja svoje obećanje. Zato u svojoj blagoslovnoj molitvi Šimun radostan govori da ga Bog otpusti u miru jer je ugledao spasenje, svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta i na proslavu njegova izraelskog naroda.

I Ana, proročica, žena-udovica dugog i strpljivog čekanja, doživljava iznenadno Božje pohođenje. U visokoj starosti njezina se nada ispunila.

A kako je stalo s našim očekivanjima i nadom? Što i koga očekujemo? Čemu i komu se nadamo? Komu i što obećavamo? Komu i što hranimo ili ubijamo nadu: u obitelji, u zajednici, u Crkvi, u narodu, u društvu?

Šimun i Ana, kao da odgovaraju riječima psalmiste: Čemu da se nadam, Gospodine! Sva je nada moja u tebi. Možemo li mi to kazati? Nisu li naša očekivanja polomljena, naša pojedinačna i društvena nada u bolju budućnost opljačkane i opustošene od baraba i ratnika, pljačkaša i mešetara ljudske nesloge i nesolidarnosti? Zar naša očekivanja nisu postala preveć ljudska, u tom smislu da se više nadamo spasenju od ljudi nego od Boga, da više vjere polažemo u sebe i i svoje vođe i poglavare nego u Isusa Krista?

Točno je – nije sve crno, da primirimo uljepšivače stvarnosti, uživaoce blagostanja, strašljivce i trgovce ljudskim nesrećama. Dȁ, malo je totalnoga očaja, malo je ljudi s totalnim beznađem, ali je još točnije da neizmjerno mnogo ljudi žive u mrtvilu depresije, polomljenih očekivanja i izjalovljenih nada. Nada o kojoj svjedoče dvoje vjernika iz Lukina evanđelja drukčija je od uobičajene, prazne i pasivne nade, i od one nade koja se svela na to da će netko od ljudi donijeti spasenje. To se posebno vidi u proročice Ane. Ana ne očekuje Mesiju skrštenih ruku kao da će netko bez njezinoga pristanka i zalaganja zahvatiti u njezin život i u ljudsku povijest. Ana ne uvjetuje Božji dolazak, ali njezina nada je aktivna. Ona tolike godine neumorno, ne napuštajući Hrama, postovima i molitvama, služi Bogu i ljudima. Ona dakle “radi”, aktivna je kao što i Šimun ispovijeda da je sluga Božji, a ne pasivni promatrač događaja i odnosa oko sebe; čovjek otvoren najvećem Božjem dobru.

Kršćanstvo izrasta iz židovskoga očekivanja Mesije-Spasitelja. Kršćanstvo se rađa iz židovske, mesijanske nade. Božje obećanje Spasitelja čije su ispunjenje očekivali očevi vjere, toliki proroci i vjernici, dogodilo se u Isusu iz Nazareta. Ali time nada nije postala suvišnom. Naprotiv, nada ostaje životno pitanje kao što je bilo i ostalo našoj starijoj braći židovima Isusova i svih vremena, kao što je bilo i Mariji, Josipu, i Isusovim učenicima, i kršćanima svih vremena. Naime, ostaje pitanje: koje su nade kršćani svjedoci, odnosno je li Isus Krist stvarno ispunjenje očekivanja suvremenih ljudi i kršćana? [I u ovom kontekstu, ako već govorimo o današnjem blagdanu kao blagdanu redovnika, umjesno je pitanje: koje su nade svjedoci današnji redovnici, franjevci i drugi? Tko su danas uopće ljudi nade?]

Nemojmo se zavaravati: mnogi dobronamjerni i istinoljubivi kritičari kroz čitavu povijest a i danas s pravom nama kršćanima spočitavaju da smo ljudi “bez nade” jer svoje nade više polažemo u bogatstvo, u ljudske moći, u crkvenu instituciju kao birokratski aparat nego u Isusa. Ponovit ćemo mi Šimunove riječi da je Isus Krist svjetlo narodâ (lumen gentium), Spasitelj svijeta, ali odmah zaboraviti da je on i nama, kršćanima, na “propast i uzdignuće”; i među nama je Isus – “znak osporavan“. Jer, doista, nikoga kršćani toliko ne osporavaju, ne obeskrepljuju kao Isusa. Ne toliko riječima koliko djelom, životom. Nikada dostatno naglasiti da se kršćani ponašaju ili kao oholi “vlasnici” nade, pa im u konačnici ne treba ni Isus ni njegovo evanđelje, ili su posumnjali u Božju nadu u Isusu te se izručuju svjetovnim trgovanjima lažnim obećanjima i nadama svojih vođa i poglavara.

Isus je, dakle, osporavana nada, i za današnje kršćane. Pa ne bi ovaj svijet, ne bi ova naša zemlja, grad i selo, obitelj i crkvena zajednica bili mračni prostori podjela i sukoba, intriga i laži, krađa i podvala, da sami kršćani, Isusovi učenici ne osporavaju Isusa, da sami ne sumnjaju u svjetlo njegova evanđelja.

Uz to što je Isus “znak osporavan”, Šimun govori Mariji da ni ona neće biti lišena “mača boli”, iako je Isusova majka. To vrijedi i za kršćane. Nije riječ o maču nasilja, nego o maču nerazumijevanja, samoće, odvajanja. Nasljedovati Isusa nije unaprijed osigurana radost zajedništva s njim, unaprijed osigurano uskrsnuće bez križa. Zato u srcu svakovrsnih ljudskih nadanja, od onih nad tek rođenim djetetom do nade na smrtnoj postolji, od glupih do sebičnih, od praznih do “svemirskih” nadanja, od nade u veselju do one male iskre nade u neizlječivim bolestima i nepravdama, u središtu života, dȁ, u srcu i svega negativnoga, Isus Krist je temelj i sadržaj kršćanske nade: nenadana Božja utjeha kao uskrsnuće na novi život. Međutim, do ispunjenja “nade protiv svake nade” valja strpljivo ići Isusovim putem, stvaralački aktivno prihvatiti osporavanje, sukobe i križ, sa sigurnom nadom da nas na posljednjom horizontu naših nastojanja čeka Božji zagrljaj utjehe.

Našem su svijetu nasušno potrebni ljudi nade, svjedoci mesijanske nade, a ne očajni ljudi koji prepuštaju da svijet vode lažna obećanja zemaljskih zavodnika; ne preuzetni ljudi koji su uvjereni kako baš oni, bez Boga i drugih, spašavaju obitelj, Crkvu, narod, državu i svijet. Nadi su dakle najveće kušnje očaj i preuzetnost, depresija i oholost. Nada se i u najcrnjim trenucima hrani neumornim zalaganjem za pravednije odnose te strpljivim očekivanjem da Bog neće prevariti u svom obećanju. Nada je potvrda ljudske slobode i neizmjerne Božje milosti. Bog i danas iznenađujuće pohađa i spasiteljski susreće ljude.

Fra Ivan Šarčević

Ozdravljenje (Đuro Seder, 2004.)

Zlo prepoznaje dobro

IV. nedjelja kroz godinu

Mk 1,21-28

Možemo godinama živjeti s nekim a da ga ne upoznamo, da budemo zaslijepljeni svojim ili od drugih preuzetim mišljenjem o njemu. I redovito kod drugih više procjeđujemo njihove mane i slabosti nego dobrotu i nastojanje oko dobra. Ako smo pak slijepo zaljubljeni u nekoga ili u strahu i sluganskom stavu prema nekomu, naš je pogled pristran i djelomičan. Autentična ljubav kadra je ispravno prosuđivati mane i dobre strane drugoga, sagledati osobu u cjelini.

Događa se također da su zli ljudi često inteligentniji od dobrih. Njihova zloća ih čini opreznima i znaju točno procjenjivati ljude. Odatle dijelom proizlazi da opaki ljudi lako manipuliraju drugima, čitavim skupinama ili narodom. Djeluje nevjerojatno, ali prepredeni ljudi prepoznaju dobre. I nitko im ne smeta kao dobri. Oni se njih ne straše zbog njihove fizičke sile, novčane ili oružane moći, nego zato jer se zli ljudi pred dobrima razobličavaju, jer ih dobri razotkrivaju u njihovoj ružnoći, jer se kao tama na svjetlu otkriva njihov mrak i pakost.

O tome kako zli prepoznaje dobrog, pripovijeda nam Marko u današnjem evanđelju. Nakon što je pozvao svoju prvu četvoricu učenika da budu ribari ljudi, Isus dolazi s njima u galilejski grad Kafarnaum, ulazi subotom u sinagogu, kao i svaki pobožni Židov, i ondje nakon pročitanoga biblijskoga teksta, kao stranac, prvi tumači pročitano. Ljudi koji su slušali Isusa, piše Marko, bili su “zaneseni” njegovim riječima. Osjećali su u njima posve drukčiji govor od tumačenja njihovih uobičajenih poznavatelja Pisma. Oni Isusa doživljavali kao nekoga tko ima “vlast”. Oni se, međutim, samo dive Isusovim riječima. Oni ga ne prepoznaju niti se pitaju tko je Isus, stvarno.

I onda se događa neočekivano. Isusa prepoznaje čovjek kojeg je opsjelo zlo, koji je blokiran nečistim duhom. Zlo prepoznaje dobro. Počinje galamiti, viče Isusu, što to Isus hoće, zašto je došao, zašto ime smeta! [Sličnim riječima Veliki inkvizitor obratiti će se Isusu u romanu Dostojevskog Braća Karamazovi.] Opsjednuti čovjek prepoznaje Isusa, govori mu da ga zna, da je došao “uništiti ih”, da dolazi od Boga, da je “Svetac Božji”. Dok se, dakle, Isusovim riječima drugi dive, u zlo zamršeni i zlom opsjednuti čovjek odmah uviđa da Isus nije prijatelj zla. On ne može slušati Isusove riječi i neizravno traži da se Isus ušuti i napusti sinagogu.

Ovdje valja primijetiti kako Sveto pismo ima uzvišeno mišljenje o čovjeku. Ono nikada, pa tako ni evanđelist Marko, ne kaže da je čitav čovjek zao, nego da je čovjek opsjednut nečistim duhom. Za Sveto pismo čovjek, dakle, nikada nije posve loš, nego kao da izvan njega dolazi neka zla sila, opsjeda ga i zarobljuje. Na drugom mjestu Isus govori: Ne onečišćuje čovjeka ono što dolazi izvana nego ono što iz njega izlazi, ono na što je čovjek pristao kao svoj stav i intenciju. U svakom slučaju Isus oslobađa ljude od njihovih unutarnjih opsjednuća. On dedemonizira čovjeka i čovjekov svijet. Izvlači i ovoga čovjeka iz otuđenja, vraća ga u Božje vlasništvo, vraća ga njemu samome. Čovjek i svijet za Isusa nisu vlasništvo đavla nego milosrdnoga Boga.

Poruka današnjega evanđelja aktualna je i danas: Za većinu slušatelja sveti tekst, Isusovo evanđelje ne djeluje kao poziv na obraćenje. Mi se ljudi većinom tek divimo i prepričavamo ljepotu i snagu Isusovih riječi. Među nama ima uvijek i ponetko opsjednut moćnim zlom. Za razliku od većine taj prepoznaje prosudbenu i obraćeničku snagu Isusovih riječi. Takav čovjek ne bi da se išta mijenja. Pritom valja uvidjeti da opsjednuti nije izvan zajednice. On je u njoj, on sluša Božju riječ ali on joj se najjače protivi. Dakle, protivljenje Isusovoj riječi ne događa se samo izvan Crkve nego u njezinom srcu. Štoviše, zlo se ne boji onih koji se tek zanose i dive dobru, nego se nemjerljivo više protivi samom dobru u svojoj blizini.

Dakle, zlom opsjednuti “vjernici”, prvi prepoznaju značenje Isusova evanđelja, oni prvi uzimaju riječ i onda sve dovode u pitanje, i samu Isusovu prisutnost u zajednici. Oni čak viču da Isus i njegova riječ uništavaju ne samo njega nego sve (Opsjednuti ne kaže: Došao si me uništiti! nego: Došao si nas uništiti!). Zli traži identifikaciju drugih s njegovim uvidom. Zli neusporedivo lakše nalazi istomišljenike i suučesnike nego dobro. Pozivom na obranu od uništenja, opsjednuti zlom priznaje Isusa Božjim Svecem, Kristom. To je pogubni đavolski krug jer s najuzvišenijem priznanjem Isusa, zli izvršava zastrašivanje i otklanjanje Isusa i njegove riječi iz ljudske zajednice.

Evanđelja svjedoče da je Isus lakše istjerivao zlo i oslobađao opsjednute ljude od zla, nego što je uspijevao obratiti one što su mu se samo divili. Često je lakše odupirati se zlu nego pridobijati ljude za dobro. Isus nije došao na zemlju – kako neki umišljeni duhovnjaci misle – samo da oslobađa ljude od demonskih sila, od čovjekovoga nagnuća da se dopusti ovladati nečistim duhom nego i da okuplja ljude na  rad oko Božjeg kraljevstva. Isus nije potrošio život u borbi protiv zla, nego u usmjerenju prema dobru, u ljubavi prema ljudima i u djelima milosrđa.

Potresno djeluje kako Isus oslobađa opsjednutoga u kafarnaumskoj sinagogi. Marko opisuje da pri Isusovom oslobađanju taj duh “omlaćuje” čovjekom, potresa ga. Istinsko oslobođenje i ozdravljenje djeluje kao uništenje, kao propast, što je opsjednuti i priznao Isusu. Svako oslobođenje od nečistoga duha, svako obraćenje u prvom trenutku djeluje kao umiranje, kao poraz i gubitak identiteta.

S Isusovim čudesima i čudesima uopće treba biti vrlo oprezan. Gotovo trećina svakoga evanđelja govori o Isusovim “spasonosnim znakovima”, kako doslovno treba prevoditi riječ čudesa, i bilo bi krajnje krivo nijekati da Isus nije činio Božje spsonosne znakove. U ovom Isusovom oslobađanju, zadržavajući skromnost našega znanja i malenost naše vjere, razmislimo još o nečemu što Marko piše. Isusov postupak očišćenja opsjednutoga događa se bez ikakva nasilja nad čovjekom, čak bez ikakvih gesta, već samo riječima. Marko piše: “Isus mu zaprijeti: Umukni i iziđi iz njega!” Isus ušutkuje nečistoga duha. Isus čovjeku opsjednutom nečistim duhom oduzima riječ. Početak ozdravljenja, početak obraćenja je ušutkavanje, jest dopuštanje da nam Isus oduzme riječ a ne da Isusovu riječ odstranjujemo i ušutkujemo i pritom ga čak đavolski priznajemo Svecem Božjim kako to zlom opsjednuti ljudi čine po našim zajednicama i društvenim strukturama i time ne dopuštaju Isusovoj riječi da nas mijenja.

Fra Ivan Šarčević

Zlatko Prica, Ostaviše lađe i pođoše za njim /Zbirka Žeravac/

Ribari ljudi

III. nedjelja kroz godinu

Mk 1,14-20

Netom poslije govora o djelovanju Ivana Krstitelja na Jordanu, Evanđelist Marko piše na početku svog evanđelja da je Ivan bio “predan”, zatvoren i ušutkan, te da Isus počinje javno djelovati u Galileji – u pokrajini po kojoj je dobio ime Galilejac. Iz te male pokrajine krenula je u svijet radosna vijest o Božjem kraljevstvu. Isusova sažeta nastupna poruka glasi: ispunilo se vrijeme, približilo se Božje kraljevstvo, obratite se i vjerujte dobroj vijesti – evanđelju.

Slijedom biblijske objave, koja razlikuje “puninu vremena”, “oročeno vrijeme”, “vrijeme odluke za nešto” (kairos) od pukog prepuštanju protoku kalendarskoga vremena (chronos), Isus poziva ljude da ne propuste priliku koja dolazi s njim. Naviješta Božje kraljevstvo i za njega traži promjenu mišljenja, govora i djelovanja, traži vjeru u tu radosnu vijest.

I za naše dane vrijedi ista Isusova poruka, isti nastupni poziv: (1) I nama danas Isus kaže da se naše vrijeme ispunilo; ne valja se zadržavati na prošlim promašajima, grijesima, stranputicama, gubicima, ranama, niti očekivati od budućnosti ili drugih da će nas oni bitno usrećiti. Valja se sad i odmah obratiti i založiti za Božje kraljevstvo. Ono se dobiva na dar ali i “osvaja”.

(2) Isus i nama jasno poručuje da nije dostatan uvid da je naše vrijeme jedino naše vrijeme. Ne može se ostati samo na ispravnoj spoznaji. Potrebno je obraćenje. A koliko se i tko sve ne govori o obraćenju! Toliko i toliki da više i ne znamo što je to ono doista. Ipak, ako smo iskreni sa sobom, osjećamo kako se trebamo stvarno promijeniti cjelinom svoga bića: i mišlju i riječju i djelom – korjenito.

(3) I kao treći uvjet Isus govori kako valja povjerovati u njegovu radosnu vijest. Ona se sastoji u tome da u konačnici, i s najboljim uvidima i najboljim obraćenjima, Bog kojega Isus naziva ocem, koji je milosrdan, drukčije gleda na nas ljude, na sve ljude, i na naše neprijatelje. On želi da se na istini, pravednosti i ljubavi – onako kako on s nama postupa – utemelji njegovo kraljevstvo. Božje kraljevstvo znači novi način ljudske blizine, novi način komuniciranja, novi način kako živjeti zajedno u malom i globalnom svijetu. Jer, svjedoci smo stalnih netrpeljivosti i ratova, podjela i isključivosti. Naše vrijeme pokazuje da je “tehnika svladala sve udaljenosti, ali nije stvorila blizinu” (Heidegger). Božje kraljevstvo je radosna vijest nečuvene blizine ljudi međusobno, blizine koja nije lažni mir među ljudima, i zbog koje se, poput Isusa, može i nevin nastradati upravo kao krivooptuženi za podjele i sukobe, ali za koju vrijedi živjeti.

Marko Evanđelist dalje izvještava da Isus, propovijedajući kroz svoju rodnu Galileju, prolazi pokraj Galilejskoga jezera i ondje nalazi prvu četvoricu svojih učenika. Za ostvarenje Božjeg kraljevstva potrebni su mu ljudi. Isus ne može sam. Smisao obraćenja nije u tome da se čovjek umakne od ljudi, u “zlatnu osamu”, niti se Božje kraljevstvo ostvaruje u skrovitosti srca, potajno i daleko od ljudi, nego jedino i samo s ljudima i među ljudima, u novom zajedništvu i blizini.

Isus poziva dva para braće, Andriju i Šimuna, Jakova i Ivana, ribare. Kasnije će zovnuti i druge, sve do šatordžije i učenjaka Pavla. Zove ih posve jednostavno ali u pozivu se osjeća urgentnost, hitnost. Nema otezanja ni odgađanja. U odzivu je potpuno povjerenje. Nema mjerkanja, nema sumnje u mogućnost prevare. Pozvani ostavljaju sve dotadašnje i kreću za Učiteljem. A on im pritom ne obećava ništa, ništa novčano i materijalno, nikakav ugled ni poziciju, nikakvu sigurnost, carstvo slobodnoga vremena, nikakvo životno osiguranje. Ništa im ne obećaje, nego samo da će ih učiniti ribarima ljudi.

A to, što to znači ribari ljudi? Toga zanimanja nema. To je ustvari poziv – Isusov poziv. Isus želi da njegovi učenici pođu za njim, da uđu u zajedništvo s njim, da – poput njega – stave čovjeka u središte svoga govora i djelovanja i da ostvaruju Božje kraljevstvo – novu blizinu Boga s ljudima i ljudi međusobno.

Isus poziva i u naše vrijeme. I nas da se ostavimo dosadašnjih “ribarskih” poslova i komunikacija. Isus je jedinstvena osoba u povijesti čovječanstva. On je nesebični ribar ljudi u kojem se objavljuje Bog neslućene blizine; on rasprostire Božju mrežu sretnog ljudskog zajedništva. Isus svoje ribarenje ne čini nasilu, niti od svojih učenika traži da nasilu u njegovo ili Božje ime ribari ljude, nego s radošću pronađena smisla. On nije duhovni reklamer, pobožnjački pozer niti bigotni ekshibicionist. Isus ne straši, ne prijeti, ne vrbuje niti potkupljuje. On i danas prolazi pored nas, hoda između nas i traži da uvidimo da je sad, baš sada naša jedinstvena prilika za obraćenje, za ozdravljenje, za promjenu naših odnosa prema Bogu i drugima, da je sada neponovljiva prilika da bez maske stanemo pred Boga i upustimo se u novo zajedništvo s ljudima.

Naravno, biti ribar ljudi nije nimalo lagano. Prepuno je raznovrsnih opasnosti, nerazumijevanja i križeva. Jer ne ovisi sve o ribarima. No, jedno je sigurno da nema toga mjesta i obitelji, naroda i društva, nema tih ljudi kojima ne treba evanđelje, novo zajedništvo Božjega kraljevstva. I u naše vrijeme, i u naše Ninive i Galileje, u naš Pariz i Međugorje, u Sarajevo i Banju Luku, istočni i zapadni dio grada, posvuda su pozvani suvremeni Jone, Andrije i Šimuni, današnji Isusovi učenici i učenice, braća i sestre da ostvaruju Božje kraljevstvo nove blizine među narodima i ljudima koji se izjedaju i unesrećuju u međusobnim podjelama.

Fra Ivan Šarčević