Nikoga ne vidješe doli Isusa sama

II. korizmena nedjelja

Mk 9,1-10

Nakon što je najavio da treba poći u Jeruzalem, biti odbačen od starješina narodnih i glavara svećeničkih, te podnijeti muku, i nakon što je učenicima kazao da svatko tko želi biti njegov učenik treba uzeti „svoj“ križ, Isus se penje s trojicom „najvažnijih“ učenika-svjedoka na goru. Petra, Jakova i Ivana vodi na visinu, nenastanjenu, u osamu. I ondje se pred učenicima događa Isusova preobrazba. Isusove haljine postaju čudesno bijele. Riječ je o Isusovom razgovoru s Ocem, atmosferi koju posjećuje Bog svojim svjetlom. Riječ je i o jednoj vrsti unaprijedne potvrde vjere /anticipaciji novoga života/, o vjeri da osuda, križ i smrt neće biti kraj, nego da će biti uskrsnuće. To potvrđuju i Isusove riječi učenicima da o ovom događaju ne pričaju nikomu dok Sin čovječji od mrtvih ne ustane.

Isus svojim preobraženjem osnažuje učenike da vjeruju da i oni neće biti uskraćeni uskrsnuća, ako budu nosili „svoj“ križ. I njih će Bog obasjati svjetlom svoje utjehe. Eshatološka potvrda života temelj je vjerničke egzistencije. Ako nema života poslije smrti, ako nema uskrsnuća, besmisleno se zlopatiti. Isusova zabrana učenicima da ne govore o njegovu preobraženju može se odnositi i na Isusovo nepristajanje da se u njega vjeruje samo kao u čudotvorca. To bi opet izazvalo nepotrebne senzacije čemu su bili skloni mnogi ljudi kao i sami Isusovi učenici. Vjera je više od čuda, od „znaka“. Isus govori svima, svome opakom i preljubničkom naraštaju, da ovdje na zemlji neće doživjeti znaka, ni znaka uskrsnuća, nego je jedini pravi Božji znak – Jonin znak, dakle obraćenje i izgradnja Božjega kraljevstva.

Isus dakle dovodi glavne učenike u osamu radi njih. Dok su bili na gori, piše Marko, njima se, nipošto slučajno, ukazuju dvojica najvećih ljudi Božjega saveza s izabranim narodom. Čovjek Mojsije, prijatelj Božji, onaj kojemu je Bog objavio svoje ime, koji je gledao Boga licem u lice, koji je izveo i utemeljio izraelski narod i preko kojega je Bog izabranom narodu dao sveti Zakon. Drugi lik je čovjek Ilija, simbol i uzor proroka, najveći revnitelj za Božju stvar i čistoću vjere u izraelskom narodu, onaj koji je opominjao i tješio, sjekao idolatriju i ozdravljao, koji se slično Mojsiju ustezao i plašio, ali je i sam doživio Božji pohod i utjehu. Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom.

Ovom scenom se ističe važnost Zakona i Proroštva u vjeri, ali i Isusova jedinstvenost. Isus je više od zakona i proroka. Petar, glasnogovornik učenika, vjerojatno, misli drukčije. On bi u svome strahu, smatrajući da nema razlike među njima, svetrojici napravio jednake sjenice. On bi ih nekako sve zajedno zadržao, priznajući svakome njegovu valjanost. On bi vjerojatno zajedno sa svojim drugovima ostao u tom predivnom svjetlu, utaborio bi se radije među nebeskim svecima nego se vraćao među ljude i dnevne brige.

I dok Petar još nije dokraja izrazio svoju pobožnu želju, nad njima se pojavljuje oblak. Oblak je  slika Božje prisutnosti. Zasjenjuje ih i iz oblaka se čuje glas. Znamo da se i nakon krštenja Isusova na Jordanu pojavio oblak i iz oblaka se čuo glas da je Isus ljubljeni sin, sin u kojemu je sva Božja milina. Na gori preobraženja čuje se opet Božji glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Ali ovdje je naglasak na slušanju. Slušanju Isusa. Naglasak je na tome da oblak odjednom nestaje, a s njime nema više ni Mojsija ni Ilije, ni zakona ni proroka, nego Isus sam.

Zacijelo, u vjeri kao i u životu uopće možemo se voditi zakonom i propisima, možemo se voditi također proročkim riječima. Često se mi ljudi možemo i dijeliti na one koji su više juridički orijentirani za očuvanje postojećega stanja i one koji su proročki vizionari, koji prekoračuju zapovjeđeno. Društveni život ne možemo uređivati bez zakona i propisa, uredaba i rasporeda. Istodobno, u životu ne možemo bez proročkih riječi i provokativnih znakova, ne možemo naprijed bez proročke slobode mišljenja i govora, bez opomene i utjehe. Za Isusove učenike, međutim, kriterij vladanja je više od Mojsijeva zakona i Ilijina proroštva osoba – Isus Krist.

Događaj preobraženja nagovještaj je Isusova i našeg uskrsnuća – nečuvenoga novog života u kojem svoje otkupljenje imaju svi zakoni, čak i oni zakoni koji se smatraju „božanskim“ zakonima, a proizvode tolike patnje, križeve i siju smrt na zemlji. Događaj preobraženja nagovještaj je Isusova i našega uskrsnuća – nečuvenoga novoga života u kojem svoje otkupljenje imaju sve proročke riječi, čak i one koje se smatraju „izravno od Boga nadahnute“ a unesrećuju i za sobom u smrt vode tolike nedužne ljude.

Isusov učenik ne niječe ni Mojsija ni Iliju, ni zakon ni proroke. Ali u njegovu životu, kako u predivnom svjetlu molitve tako u svakodnevnom, nekada i nesnošljivom nošenju vlastitoga križa, u konačnici ostaje samo Isus. Nisu rijetke, iako ih rado izbjegavamo, situacije kada doista ničega i nikoga nema: ni zakona koji bi nas zaštitio ni riječi koje bi nas utješile. Nikoga nema: ni sveca ni prijatelja, ni pravnika ni proroka. Čak i oblak Božje prisutnosti je nestao. Zato i današnjim Isusovim učenicima, u vremenu tolikih prava i sloboda, demokracija i religija, a ne samo u vremenima komunizma i totalitarnih režima, iskustvo govori, kao i trojici Isusovih učenika na gori, „da nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama“. I pred današnjim kršćanima stoje visoki trenuci ispita ljudskosti i vjere. No kome današnji kršćani, Isusovi učenici grade sjenice? Koga slušaju: Isus ili neke druge vođe?

Fra Ivan Šarčević

Obraćenje kršćana

I. korizmena nedjelja

Mk 1,12-15

Marko Evanđelist izvještava na sebi svojstven način, kratko i bez pojašnjenja, da je Isusa – poslije krštenja na Jordanu – Duh “nagnao” u pustinju gdje ga je iskušavao Sotona. Pritom nadodaje da Isus tih četrdeset pustinjskih dana “bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu”. Marko dakle ne govori kako i zašto je Duh nagnao Isusa u pustinju. Ni o kakvoj je pustinji riječ. Za razliku od Mateja i Luke, Marko ne govori ni o sadržaju sotonskih kušnji. Uz važnu činjenicu da je novozavjetna slika svijeta drukčija od današnje i da nismo u stanju s apsolutnom sigurnošću otkriti značenje evanđeoskoga teksta, i Markova suzdržanost ostavlja mogućnost raznih tumačenja a što se i događa sve do nabujalih predstava ljudske mašte kojom se lagano skreće u nebitno i u značenjska iskrivljenja.

Pustinja se može shvatiti doslovno, kao nenaseljeni i pusti kraj. Isusovu pustinju se povezuje sa četrdesetgodišnjim putovanjem izraelskoga naroda kroz pustinju ili sa četrdesetodnevnim Ilijinim putom, bijegom od opake žene, kraljice do Božje gore, do susreta s Bogom u skoro nečujnom lahoru. No pustinja se može odnositi i na ljudske babilonske vreve, na život usred ljudskog zvjerinjaka sa stalnim iskušenjima zla ali i sigurnom pomoći od Boga. Evanđelisti se slažu da se Isus prije svoga javnoga nastupa dao krstiti od Ivana, da je boravio u pustinji, da je iskušavan od đavla te da je kušnje svladao.

U drugom dijelu današnjeg evanđelja Marko opet kratko izvještava da Isus, “pošto je Ivan bio predan”, odlazi u Galileju propovijedati “evanđelje Božje”. I sažima Isusovu propovjedničku poruku: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I ovdje se otvara mogućnost raznih tumačenja. Isusove riječi “ispunilo se vrijeme” mogu se odnositi na to da uhićenjem Ivana Proroka Isus smatra da nastupa njegovo vrijeme. On treba početi djelovati. Jer Bog ne dopušta da ljudi ikada ostanu bez njegove riječi. Punina vremena veže se uz nastup Božjeg kraljevstva koje dolazi s Isusom i njegovim propovijedanjem radosne vijesti – Bog u Isusu pohađa ljude.

Božji pohod je iznimno vrijeme, neponovljiva prilika, kairos. Božji pohod u Isus jest punina vremena. Isus govori kako se Božje kraljevstvo približilo, Bog se u Isusu tako blizu primiče ljudima, izlazi iz svoje otajstvenosti i dolazi u čovjekovu blizina kao čovjek. Blizina je osnovna oznaka Božjega kraljevstva. Ona označava Božju zauzetost, brigu i ljubav za ljude. No, blizina (približavanje) znači i poštivanje ljudske slobode. Blizina nije dokidanje distance, nije poništavanje ljudske sumnje i nevjere, ni one radikalne mogućnosti da se odbije ponuda blizine, da se prokocka prilika Božjeg pohoda, da se u konačnici s Isusom dogodi kao i s Ivanom – da bude ušutkan, uklonjen i ubijen. Upravo iz razloga odbijanja Božjega kraljevstva koje dolazi s Isusom, Isus traži obraćenje i vjeru u radosnu vijest.

U odnosu na Isusa i njegovu poruku mi današnji ljudi nismo različiti od njegovih suvremenika. Obraćenja su rijetkost. Jer tko će to od nas kazati da misli, govori i radi krivo, tko će radikalno promijeniti život? Za mnoge evanđelje djeluje neuvjerljivo. Čak i oni koji se smatraju kršćanima, čak i oni koji su po zadatku u službi širenja Isusova evanđelja i od njega “zarađuju”, radije slušaju druge poruke, posebno poruke političkih moćnika, ekonomskih silnika i religijskih zavodnika, slušaju svoje ambicije i umišljaje. Više se uzbuđuju i troše vrijeme na dnevno-političke govore nego na Isusove riječi. Više se posvećuju svim poslovima oko materijalnoga osiguranja i gradnji svetih nastambi, svoga ugleda ili duhovnog zamagljivana, nego što su odgovorni za širenje jednostavnoga Božjega kraljevstva svojim bližnjima. Nije dakle problem suvremenoga kršćanstva samo u tome što sve više ima ljudi koji Isusovu poruku smatraju nejakom ili mitom, nego što ju takvom smatraju kršćani i svećenici, što evanđelje drže “nerealnim” a njegove navjestitelje dosadnima ili naivnima.

Suvremeno se kršćanstvo našlo u pustinji. To je njegova izvorna situacija. I pred suvremenim kršćanima je veliko iskušenje da Isusovo evanđelje smatraju dalekim od života, pričom za one koji nemaju kontakta sa stvarnošću, porukom koja ne donosi uspjeh. Zato toliko duhovne dvoličnosti i duševnog rascjepa u vjernika, zato toliko krivotvorenja samoga Isusa i njegove poruke. Zato toliko nastojanja da se svakovrsnim i pobožnim propagandama zatomi jednostavna Isusova poruka. Zato toliko proizvodnje svetaca i pomoćnika samo da se nema izravni odnos s Bogom po Isusu Kristu.

Ako se danas u tradicionalnim kršćanskim krajevima i ne ubijaju proroci i navjestitelji evanđelja, zatomljuje se i ubija njihova poruka. Evanđelje se u postkomunističkim zemljama utopilo u nadmeni religijski trijumfalizam, u lažnu pobjedu nad neprijateljima nacije i Crkve. Do te mjere su ga politički manipulatori i religijski stručnjaci zamaskirali u svjetovne riječi i projekte da je izgubilo svoju obraćeničku snagu. Prema samim Isusovim riječima njegovo evanđelje je zagušeno u trnju svjetovnih (političkih/nacionalističkih/državotvornih/entitetskih i sl.) briga da je prestalo biti poruka nade, poruka novoga ljudskoga zajedništva, Božjega kraljevstva, poruka koja mijenja svijet.

Zato se svjedočanstvo nekih današnjih kršćana ne razlikuje od televizijskih reklamera, medijskih “puvandera” i stadionskih navijača, jer misle da je evanđelje sredstvo navijanja, prijevare i zavođenja. Zato tolika pomama za namještenim duhovnjačkim senzacijama i čudima. I što takvi više namrgođuju svoje lice, što više iskrivljuju svoj glas i viču, to se njihova riječ slabije čuje na estradi svjetovnih duhovnih ponuda. To više su ljudi gladni Božje riječi.

Neki kršćani opet misle da je evanđelje rezervirano samo za privatnost, za do u detalje dorađene obrede, ugodna klanjanja i duhovnu ljeporječivost koja draška intimu te da ga nije primjereno “prljati” s pokvarenim svijetom. Neki opet svode Isusovu poruku na prošlost, na mučeništvo i “naše” mučenike, ustvari na zlopamćenje, prikrivenu odmazdu i borbu protiv sadašnjih (političkih) neprijatelja ili u martiromaniji nalaze svoju korist. Raznovrsna vraćanja u tobože bolju ili stradalničku prošlost takve vjernike, poput Lotove žene, pretvara u stup soli, hodajuće beživotne spomenike kojima se treba diviti, umjesto da budu sol zemlje i evanđeoski kvasac budućnosti svijeta.

Poruka evanđelja mnogih kršćana blijeda je i neuvjerljiva, više odslikava beznadnost i rezignaciju nego preobrazbenu snagu Isusovih riječi. Zato je više onih koji vjeruju da je Bog predao svijet i čovjeka đavlu i zlim silama nego da je Bog gospodar povijesti, da ljubi čovjeka i da je mâlo dobro jače od bujice zla. Zato se sve više određuju i postavljaju neodredive granice objave i vjere, zato se iznova podižu zidovi, zatvaraju crkvena vrata i stvaraju sektaško-borbene religijske zajednice.

Pred današnjim kršćanima, i ne samo u korizmi, stoji urgentan zadatak obraćenja i vjere u evanđelje, povratak svim srcem i umom najjednostavnijim Isusovim riječima. Prije nego se poprave ateisti, masoni, muslimani, prije nego se obrate svi ti “neprijatelji”, kršćani se prvi trebaju obratiti i povjerovati da se Božje kraljevstvo i danas približilo, da se kairos/punina vremena nudi danas, da Bog u Isusu i ovoga trena pohađa ovaj svijet i ove ljude. I nije dovoljno samo sačuvati se od zla, ne uprljati se pokvarenošću zle okoline; nije dovoljno, iako uopće nije malo, izdržati đavolska iskušenja, ne izgubiti obraz, nego je potrebno mnogo više: angažirati se da Isusovo evanđelje stekne pravo riječi u suvremenoj kakofoniji, da Isus dođe do riječi u suvremenoj pustinji koja ljude pretvara u “zvijeri” a njihove zajednice, društva i zemlje u nenastanjive prostore. Isusov poziv na obraćenje i vjeru u evanđelje odnosi se najprije na kršćane, na vjernike.

Fra Ivan Šarčević

K radosti postojanja

Čista srijeda – Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-18

Korizmeno vrijeme počinje Čistom srijedom i traje do Uskrsa. Traje četrdeset dana po uzoru na Isusov boravak pustinji i pripremu za javno djelovanje. Kršćani se spremaju za proslavu temeljnog događaja vjere – Isusova uskrsnuća i to milostinjom (dobrim djelima), molitvom i pokorom (odricanjem). Na Čistu srijedu posipamo se pepelom uz riječi da se sjetimo da smo “prah”, da smo stvoreni od Boga i prolazni kao i uz riječi da smo pozvani obratiti se i vjerovati Isusovom evanđelju.

Odlomak Matejeva evanđelja koji se svake godine čita na Čistu srijedu upozorava nas na pravedno postupanje. Za biblijske vjernike, naime, uz bogobojaznost se veže najveća i najsavršenija oznaka – pravednost, i to pravednost pred Bogom. Ona pravednost koja se ne čini da je ljudi vide, štoviše ta pravednost od ljudi može biti proglašena “nepravednošću” i “zlom”. Svi uzor vjernici, do Gospodina Isusa – “začetnika i dovršitelja naše vjere” – nazvani su pravednicima.

Srž vjere počiva na pravednom odnosu s Bogom. Zato Isus u današnjem Matejevom evanđelju na sva tri područja u kojima se netko očituje vjernikom traži najprije da čovjek bude u pravednom odnosu s Bogom. Ako čovjek daje milostinju, ako čini dobra djela, onda to treba činiti tako da to gotovo skriva od samoga sebe. Nimalo to nije lagano, jer u svakom našem i najmilosrdnijem djelu ima natruha sebeljublja i koristi. No, vjera i jest priznanje naše malenosti, te Isus slikom da “ljevica ne zna što nam radi desnica” zahtijeva da budemo svjesni svoje nesavršenosti te da sve više rastemo u milosrđu prema drugima, da svoja dobra djela sve više činimo iz nesebičnosti, iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima.

Tako je i s molitvom. Isus se stalno povlačio u osamu, ondje molio. Evanđelja nas ne izvještavaju kako je on to činio i koji je bio sadržaj tih molitava. Javne molitve prema evanđelju su Isusovi pogledi u nebo, nekolicina zahvala Ocu, molitva za jedinstvo učenika, te molitva na Maslinskoj gori prije muke i Isusovi molitveni vapaji s križa. O njegovim dugim ili kraćim molitvenim povlačenjima ništa posebno ne znamo. Evanđelisti ne izvještavaju ni o tome da je Isus molio na trgovima, u sinagogama, niti da je ljude pitao koliko, kojem svecu i kako se uopće mole. Tražio je da mole stalno a jedinu molitvu koju je naučio svoje učenike jest Očenaš.

Kao i za djela milosrđa (milostinju) Isus traži od svojih učenika da se povlače na molitvu, da molitvu čine u skrovitosti, da nađu svoju “svetinju nad svetinjama” u svom svakodnevlju, da svoje molitve ne čine da ih drugi vide i hvale s njihove pobožnosti, da svoj odnos s Bogom ne izlažu na estradu i ne bacaju pred znatiželjnu i senzacionalističku publiku. Ako je molitva najintimniji izraz ljubavi prema Bogu, onda Bog zacijelo ne želi da se ljubav prema njemu profanizira, da se stadionski izvikuje u galami i buci. Ljubav je skrovita. Molitva u ljubavi traži intimnost i diskreciju. Tako i Bog dolazi ljudima – tiho, u nečujnom lahoru, u samoći, u pustinji…

I na trećem području – području posta, kojega vežemo uz odricanje i pokoru, Isus opet traži da se to čini neprimjetno od ljudi, i to umivena lica, u čisto odjeveni i u radosti. Naravno, ne možemo se sakriti od ljudi, od svojih bližnjih, jer tko s nama živi primijetit će naše postove i pokore. Isus ne govori o tome kako je osnovni cilj da se sakrijemo od ljudi, nego da svoja djela ne činimo samo s namjerom da budemo viđeni od ljudi, nego da to činimo pred svetim Bogom.

Ne možemo ne primijetiti kako se u našem svijetu mnogo toga čini samo zbog vanjskoga pokazivanja. Tomu su najviše podložni ljudi koji djeluju u javnosti, posebno političari i učitelji, novinari, a najviše svećenici. Mnogi ljudi su postali karikature izvanjskosti, iseljeni iz svoje nutrine, utekli ispred Božjega lica – sva im je egzistencija namještena.

Ljudska namještenost je najčešće dvostruka. Ima ona koja je sva pompozna i teatralna, nasmijana i tobože poletna lakoća života, ona koja se na sve smije tako da ne primjećuje koliko u tom osmijehu ima sebična podsmjeha, sebepokazivanja kao i prezira svijeta, ljudi i ljudskih problema. Ta se namještenost bolno raskrinkava ako samo netko imalo dovede u pitanje tu “nacerenu” osobu. Tada se naime pokaže sva gorčina i praznina njezine nutrine.

Druga vrsta namještenosti, a o njoj Isus posebno govori u današnjem evanđelju, jest namještena ozbiljnost života i vjere. Izobličavanja lica zbog vjerskih vježbi, namrštenost kojom se pred drugima hoće pokazati da je netko tako zauzet u svom velikom poslu ili nezamjenjivoj misiji spašavanja svijeta koju drugi ne primjećuju a trebali bi joj se diviti, teška je bolest suvremenih kršćana. Smrknuti, preozbiljni, izopačeni izraz lica u vjeri vođen je tobožnjim velikim ideja i načelima, ali nerijetko se – ako posrijedi nije bolest – skriva licemjernost. Kako god ima propovjednika evanđelja koji svojim bezizražajnim licem ili uvijek istom lažnooptimističkom pozom, istim ispražnjenim riječima bagateliziraju Isusovu poruku, tako ima i onih propovjednika i kršćana koji licem namještene brige za vjeru (češće naciju), licem izobličenim lažnim pokorama i postovima, od Isusove poruke čine ubilačko oruđe krhkih i u vjeri labilnih ljudi.

Ima vjernika, duhovnika i svećenika koji izobličenih lica religijskim patosom uništavaju pravdu među ljudima jer misle da u svojim glavama nose sve znanje, čak Božje namisli i Božjom voljom raspolažu kako im se prohtije. Toliko su smrtno ozbiljni, toliko namješteno namršteni da im nitko ne može pomoći osim opet samo Bog. Najgore ljudsko izobličinje je ono koje dolazi od maske vjere, od opsjednuća demonom iskrivljene slike Boga (danas su to demon politike, demon nacionalizma, demon religijske isključivosti, demon bogatstva, demon dokazivanja, demon mesijanstva…). Suvremeni religijski fundamentalisti i teroristi ili imaju namješteno nasmijana ili namješteno namrštena lica.

Isus ne nudi recept nego put za postajanje vjernikom u dobrim djelima, u molitvi i pokori. Neka nam korizma bude poticaj za obraćenje na taj Isusov put. Naš nas Otac čeka u tajnosti i skrovitosti. On već sve vidi što mi činimo. On nam preko Isusa i njegova evanđelja skida maske, odgoni demone i vraća radost postojanja.

Fra Ivan Šarčević