Odgoj djece pred Božjim licem

Sveti Josip

Lk 2,41-51a

Malo znamo o svetom Josipu. Nema o njemu ni nešto umjetničkih djela, kao što nema ni pjesama ni spomenika očevima. Otac/Josip je od onih bitnih sporednih uloga kojima su određeni svi ljudi i bez kojih ljudski život, svačija životna drama i životna radost ne bi bila ne samo cjelovita nego ni moguća. Tako bez Josipa, bez obzira na svu oskudnost podataka o njemu, Isusov život ne bi bio moguć. Osim da se onako katoličko-magijski izvučemo i prečacem kažemo da je Bogu sve moguće. Da, Bogu je sve moguće, ali bez Josipa nema Isusa. Kada ne bi bilo njega, baš onako neprimjetna i gotovo “beznačajna”, Bog bi morao naći nekoga drugoga. Zacijelo, bez Josipa nema ni Marije, ni Nazareta, ni Isusa Galilejca, drvodjeljina sina kako su mu se s prezirom rugali visokoobrazovani i moćni prvaci njegova vremena. Ne bi bilo Krista, Mesije, Pomazanika – posrednika između Boga i ljudi – kako to vjeruju njegovi učenici.

U nedostatku podataka kršćanski se propovjednici a i vjernici muče kako da sastave sliku o Josipu Nazaretskom. Bio je, piše, iz Davidova plemena, bio je tesar, radnik. Pismo ga naziva pravednikom – i to je najvažnije što se za njega može reći. Njegova pravednost je uključivala praktičnu brižnost za obitelj, pri Isusovu rađanju, bijegu u Egipat. Bio je bez sumnje sigurnost svojima iako takva sigurnost nije bila lišena straha i strepnje. On je donosio odluke sumjerujući ih s tajnovitom Božjom namisli, osluškivao je i u snu Božji glas. Zato kada se u Bibliji za nekoga kaže da je pravednik, onda to uključuje bogobojaznost, što znači da čovjek svoja djela promatra iz perspektive Božjega zakona, vjerom predmjevanoga i slućenoga Božjega odnosa prema čovjeku. Josip sve svoje odluke donosi u skrovitom i otajstvenom odnosu s Bogom.

Imajući u vidu te Josipove oznake, za njegov blagdan vrijedilo bi razmotriti Lukin izvještaj o hodočašću nazaretske obitelj u Hram za blagdan Pashe te Isusovo ostajanje u Hramu bez znanja i odobrenja njegovih roditelja. Riječ je o poticajima za razmišljanju o našim obiteljskim odnosima. Luka piše da su roditelji Isusovi svake godine, kako su to činili dosljedni vjernici, uzlazili u Jeruzalem u Hram na svetkovinu spomena spasonosnog Božjeg oslobađanja njihova naroda iz egipatskoga ropstva, za svetkovinu Pashe. Dvanaestogodišnji Isus se zaputio s njima. Dječak je već mogao brinuti sam o sebi a i roditelji su vjerojatno pretpostavljali – s iskustvom njegova prijašnjega odgoja, odrastanja i posluha – da je zreo za samostalni put i kretanje među ljudima. No, na povratku su se iznenadili kada ga nije bilo ni među rodbinom ni znancima.

Tri dana su ga tražili. Razumljivo je upitati zašto toliko dana. Nisu Nazaret i Jeruzalem toliko udaljeni. Vjerojatno je bila velika gužva u Jeruzalemu i Hramu kako je i običavalo biti za blagdan. Za pretpostaviti je, također, a kako se događaj i dijalog roditelja i djeteta dalje razvija i zaključiti, da Josip i Marija nisu mogli ni pretpostaviti da će dječak biti baš u Hramu, i još ondje gdje se tumači Zakon, Božja riječ, među starijima, “posred učitelja”. Za tu dob vjerojatnije je možda bilo da se obreo negdje gdje su ljudi postavili kakve igre za djecu i mlade, u kavom onodobnom cirkusu sa životinjama ili na kavom ringišpilu.

Luka, međutim, piše da je Isus sjedio u Hramu s učiteljima, slušao ih i pitao. Važna je svaka riječ. Mi redovito za Isusovo ostajanje u Hramu krivo kažemo da se “izgubio” ili – zaključujući iz Isusovih riječi da mu je biti “u onome što je Oca mojega” – ishitreno pomišljamo da je u Hramu ostao moliti u kavom skrovitom kutku. Naravno, nije to isključeno, ali Luka izrijekom govori o tome kako Isus sluša i pita učitelje. Evanđelja nigdje ne govore o tome kako se Isus već rodio kao sveznajući i da je s dvanaest godina imao završenu božansko-sinovsku biografiju. On sluša i pita. I drugi su mu se divili njegovoj razumnosti i odgovorima. Naravno, Isusova osoba je tajna, i nikada dokraja nećemo prodrijeti u sve. Sigurno je, međutim, da se Isusova ljudska svijest razvijala i sigurno je da je to išlo uvijek u prisutnosti u za nas nedosezivoj blizini s Bogom Ocem.

Važno je za naše odnose, počevši od obiteljskih do drugih odnosa ljudske blizine, da iz ovoga događaja uvažimo činjenicu da svaki čovjek ima svoj osobni odnos s Bogom. I nitko nikoga ne može zastupati u tom odnosu. I tu prestaju svi naši ljudski poduhvati, sve naše želje da odgajamo, oblikujemo, preobrazujemo svoju djecu, svoje bližnje, svoje prijatelje, uopće druge ljude. Ondje gdje je pojedinac sa svojim Bog u relaciji, trebaju prestaju ljudski zahvati. Može se samo sudjelovati kao asistencija i skromni savjeti.

Kad su roditelji našli Isusa, njegova majka Marija postavlja mu pitanje s brižljivom tugom za razlog zašto je tako postupio a ništa im prije nije kazao. Isus – piše Luka – ne odgovara baš uljudno, u njega nema za to nema nikakva osjećaja krivnje. Postavlja protupitanje o njihovom neznanju da on u konačnici nije njihovo, nego Božje dijete, a Božje dijete, djeluje na prvi mah vrlo svojeglavo. kao da im hoće kazati, pa vi me odgajate da budem Božje dijete. I Evanđelist ništa ne uljepšava nego još više zaoštrava stvar i kaže da Isusovi roditelji “ne razumješe riječi koju im reče”.

Nije nam nimalo strana ova situacija iz naših obiteljskih i drugih bliskih odnosa. Tjeskoba i strepnja odgoja, protivljenje djece da slijede roditeljske naputke, nemiri ako nas naši dragi ne poslušaju, nerazumijevanje postupaka onih do kojih nam je životno stalo, slično je to sve iskustvu Isusovih roditelja. Razlika je ipak velika: u činjenici naime radi li se o tome je li dijete u prostoru i zanimanju onoga što je Božje. To je razlikovni kriterij svega. I još nešto. Luka je u tome izričit. Dječak Isus, dijete svojih roditelja, ne protivi se dokraja nerazumijevanju svojih roditelja, nego ustaje i pridružuje im se. Vraća se u Nazaret i biva im poslušan.

Iako dakle roditelji nisu razumjeli Isusa – Marija pita, Josip šuteći sve prati, Isus ne ide dokazivati u nedogled svoju slobodu i svoj izbor niti se jogunasto okreće/bježi od roditelja. Još uostalom nije sazrjelo vrijeme odvajanja od roditeljske kuće. Još se nije ispunilo vrijeme za samostalni javni nastup. Još se treba pripremati. No, već od tada, od slušanja i pitanja učitelja u Hramu, nigdje više ne susrećemo Josipa pravednoga u Isusovu životu. On je na početku, u odgoju i formiranju. On se podrazumijeva kao Božji službenik, kao bogobojazni otac koji nenametljivo pripomaže da Isus ostvari svoj najvažniji odnos – onaj s Bogom te da na temelju njega ostvari svoje poslanje među ljudima. Očinska ljubav, kao i roditeljska ljubav uopće, a ona nikada nije nimalo lagan, jest ljubav pred Božjim licem koji hoće k sebi svako svoje dijete na osoban i originalan način. Ta ljubav je pravedna/bogobojazna. Ona sadrži brigu i distancu, poštivanje dostojanstva i slobode svoga djeteta. Susret s Bogom i njegovom Riječi – osobni odnos s Bogom cilj je i zadnji kriterij rađanja, odgoja i obrazovanja djece.

Fra Ivan Šarčević

Bog ljubi ovaj svijet

IV. korizmena nedjelja

Iv 3,14-21

Četvrta korizmena nedjelja naziva se sredoposna jer je u sredini pokorničkoga vremena. Još važniji je njezin stari naziv, na latinskom jeziku, a glasi Laetare – Veseli se, jer se veže za radosne i utješne Izaijine riječi kojima ovaj prorok poziva na veselje i radost sve koji su tugovali nad Jeruzalemom, nad stanjem svoje zemlje i naroda: Bog je opet izbavio narod svoj iz progonstva i na taj isti narod svratio “mir kao rijeku” (usp. Iz 66,10s). Nedjelja je to veselja smatraju neki i zbog toga jer njome već počinje proljeće uz prve ruže pa bi i ljubičasta liturgijska boja pokore i nade bila zamijenjena ružičastom bojom radosti.

Odlomak iz današnjega evanđelja po Ivanu sadrži poruku po kojoj bi vjernici, unatoč svim nevoljama i mukama, usprkos bolesti, tjeskobi i prolaznosti života, usprkos bezbrojnim nepravdama u svijetu, ipak trebali biti ljudi radosti jer je Bog poslao Isusa, svoga sina ne da osudi ljude i svijet, nego da se ljudi po njemu spase, da po vjeri u Isusa i nasljedovanjem njega imaju život u izobilju.

O čemu se, zapravo, govori u današnjem evanđelju da bismo trebali biti radosni? Treba kazati da je Ivanovo evanđelje složenije, zahtjevnije od sinoptičkih evanđelja pa nam se i događaju iskliznuća iz naših tumačenja. Ipak, skromnošću vjere, prepustimo se noćnome razgovoru dvojice ljudi od prije dvije tisuće godina.

Nakon što je iz revnosti za svetinju i Boga za blagdan Pashe Isus bičem pravde izagnao trgovce i mjenjače iz hramskoga predvorja, nakon što je na sebe navukao bijes svećenika, glavara i svih onih koji su koristili Božju kuću molitve za vlastitu zaradu, Ivan Evanđelist piše da je za vrijeme te iste prve jeruzalemske Isusove Pashe, kradomice, po noći, Isusu došao neki farizej, imenom Nikodem, ugledan Židov, kako bi s njim razgovarao. Čitamo prije današnjega teksta da Nikodem započinje razgovor o Isusovim znamenjima, čudesima koja prema Nikodemu svjedoče da je Isus od Boga. Isus se, međutim, ne zaustavlja na veličajnom priznanju svoga sugovornika, nego mu govori o nužnosti postajanja djetetom da se može vidjeti Božje kraljevstvo; govori mu o novom rođenju odozgo, iz Božjega Duha, te o tome kako Isusa ljudi ne prihvaćaju kao Sina Čovječjega koji je konačna objava i svjedočanstvo Boga.

Danas pak slušamo drugi dio toga razgovora. Isus Nikodemu nagoviješta da će biti podignut, razapet, da bi oni koji vjeruju u njega imali život u punini, slično kao što je Mojsije na drvo podigao zmiju u pustinji kada su zmije ujedale putnički narod i mnogi pogibali od njihova ujeda. U ovoj usporedbi naglašava se da čovjekovo spasenje nije u zatvaranju očiju pred realnošću koja je često nepodnošljiva i smrtonosna, niti u bijegu od čovjeku protivnih sila i njegovih neprijatelja, nego upravo suprotno – u razboritom suočavanju s njima, u kreativnoj i odgovornoj ljubavi prema svemu i svima – i onima koji čovjeku čak rade o glavi. Zadnji smisao i spas je u onome u čemu čovjek vidi samo strah, što treba prezirati i mrziti, u onome odakle mu prijeti neizbježna opasnost, propast i smrt. Konkretno, prema primjeru Isusova života, spas je u vlastitom križu.

Nitko, međutim, ni Isusovi učenici (vjernici) nisu mogli prihvatiti da u radikalnom porazu, da u tamnom đavolskom bezdanu, da ondje gdje izgleda da zlo i protivnici slave pobjedu, leži čovjekovo spasenje. Nitko, ni Isusovi učenici nisu mogli razabrati da se smisao nalazi u tom paradoksu vjere, da u najsramotnijem raspeću i nasilno ubijenom Isusu jest zalog radosna, uskrsna života.

Isus nadalje govori Nikodemu naoči samorazumljivu istinu o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema svijetu: “Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi”. Radi se o najvažnijoj istini vjere, o prvoj dogmi na kojoj počiva sva građevina objave i života, naših odnosa i djelovanja, a koja se nažalost praktično zaboravlja tako da se i teologija Ivanova evanđelja i vjernička praksa neispravno svode na nepomirljivi, neprijateljski odnos Boga i svijeta. Koliko god se kroz svu povijest naviještala Božja ljubav prema ljudima, ljudi teško vjeruju u tu istinu. Neizmjerno je lakše vjerovati da je Bog čovjekov protivnik i orobljivač čovjekove sreće. Čak će i gorljivi pobožnici inzistirati da je Bog poslao Sina na svijet, ali samo kao Suca svijetu, i eventualno samo na spasenje izabrane elite. I danas većina kršćana smatra kako između Boga i svijeta postoji nepomirljiva i nepremostiva razdaljina. Bog je neučinkovit u svijetu. U svijetu vladaju samo izopačeni ljudi, smatraju oni.

Neki idu i dalje pa misle da je Bog nezainteresiran za svijet ili da su tajne svjetske sile jače od Boga, da su đavao i njegovi demoni vlasnici ljudi i svijeta. Možda će čak i kazati da je Bog stvoritelj svega, ali uslijed enormne poplave nevolja i stradanja, teško vjeruju da i malo Božje dobro uzdržava svijet da se ne sunovrati u totalnu propast, a kamoli da povjeruju da u raspeću Pravednika, da se i u najstrašnijem i najjezivijem ovoga svijeta nalazi klica i mogućnost spasa i punine života. Čim se, međutim, prestane vjerovati u Božju djelotvornu prisutnost u svijetu i u međuljudskim odnosima, naš svijet i naše zajednice postaju uzavreli kotli zloće, porobljavanja i uništavanja jedni drugih. Ljudi počinju presuđivati i osuđivati jedni druge bez kraja i konca; počinju uništavati tamu oko sebe ne uviđaju da najčešće ne raspoznaju svjetlo od tame, te uništavaju dobro. Ljudi s takvom vjerom da je Bog slabiji od zlih sila u konačnici grade obezboženi svijet, u drugima ubijaju ono najbolje što imaju a sve u obmani da spašavaju sebe, druge, svijet, da spašavaju pravovjerje pa čak i samoga Boga. Nesumnjivo naš predivni svijet jest prošaran grobnicama zapriječene i uništene ljudske dobrote, ali je život neuništiv jer je Božja dobrota neuništiva.

Zato Isus pri završetku svoga govora Nikodemu ustvrđuje da postoji samo jedan sud – Božji sud a on je da ljudi više vole tamu nego svjetlost. Ljudi se više opčaravaju zlom, ljudi više vole mrak zemaljskih silnika nego Božje svjetlo koje dolazi po Isusu. Ljudi više vole na zlo odgovarati zlom nego u realnom svijetu i u smrtonosnim situacijama pronicati priliku Božjeg spasonosnog pohoda. Ljudi – ne samo ateisti i agnostici – nego upravo vjernici četo omalovažavaju pa i mrze Božju svjetlost jer vole živjeti u laži, u skrivanju vlastite opakosti, u maskiranju svojih zlih djela. Na svoju nesreću vjernici odbacuju već i samu pomisao da više vole tamu nego svjetlost, a time odbacuju istinu i jedini Božji sud nad svijetom. Štoviše, često to rade upravo oni koji se preuzetno drže najduhovnijima i najpobožnijima. Oni žive od plašenja zlom, od uvećavanja đavolskih i čovjeku protivnih sila a time od umanjivanja Božje mudrosti i snage koja se nenasilno skriva u Božjoj svjetlosti – po Isusovu primjeru – u vlastitom križu. Štoviše, oni svojom mračnom konstrukcijom namrštenih lica propovijedaju da se umanjivanje snage đavlu i zlim silama umanjuje vjera u Boga, ali upravo dijabolično stoje na vratima Božjega kraljevstva i u Božju radost ne puštaju unesrećene ljude. Oni time niječu temeljnu istinu o Božjoj bezgraničnoj ljubavi prema ljudima i njegovom ljubljenom svijetu.

Naglašavanje Božje ljubavi prema svemu stvorenju nije zatvaranje očiju pred negativnostima ovoga svijeta, nije umanjivanje sveprisutne, zastrašujeće i zavodničke snage zla, nego je riječ o onoj budnost koja proizlazi iz radosne zahvalnosti za Isusa Spasitelja i sigurne vjere da su Božjim svjetlom obasjane sve zemaljske mrkline. Isus kroz razgovor s Nikodemom naviješta i nama danas da temeljna i neoboriva (dogmatska) istina vjere glasi: Bog je milosno i nenasilno upleten u život svake osobe, Bog je u životu svakoga pojedinca, Bog je u Isusu pokazao da ljubi svakoga čovjeka, svaku njegovu zemlju i zavičaj, te da je do čovjeka hoće li se dopustiti obasjati tom istinom i činiti tu istinu.

Usprkos neizmjernoj količini tame i zla kojim je premrežen naš uži i širi svijet, uža i šira zajednica, uvijek je to Božji svijet, svijet kojega uzdržava Božja dobrota preko nesavršenih ljudi koji vjeruju da zlo koje prouzrokuje bezbrojne križeve na zemlji nije posljednja riječ. Bog je u Isusu definitivno očitovao da nije došao suditi svijetu nego da se svijet spasi po njemu. A mi nikako da se probijemo do radosti koju dariva vjera u tu veličanstvenu istinu.

Fra Ivan Šarčević

Pravedna srdžba iz revnosti

III. korizmena nedjelja

Iv 2,13-22

U središtu smo korizme, povlaštenog vremena pročišćenja vjere i vjerničke prakse. U nekim se duhovnostima od vjernika traži da kroz posebnu duhovnu stegu u ovo vrijeme suzbijaju svoje strasti, da umrtvljuju svoje želje, da se čuvaju mržnje, zavisti, srdžbe. Za ideale i uzore postavljaju se ljudi koji vladaju sobom, one koje ništa ne može “izbaciti”, koji se ne uzbuđuju. Vladanje sobom je zacijelo neizostavan cilj izgradnje osobnosti. Događa se, međutim, da takva duhovnost kao rezultat ima pasivne ljude, ljude koje je teško zagrijati i za dobre stvari, jer se brinu samo kako da ne sagriješe, kako da ih ništa ne uznemiri, kako da ih ne pogodi “izvanjski svijet”. Vjeruju bez zanosa i revnosti, nekada i mrzovoljno i neobazrivo prema bližnjima koji ne nalaze smiraj usred svojih nesnalaženja ili pod pritiskom nepravdi. Vjera je to koja primarno traži svoju ugodu i utjehu, milinu oko srca, koja nema rizika solidarnosti s drugima, koja izmiče križu i opasnostima vezanima za ljubav prema bližnjima i Bogu.

Isus izgoni trgovce iz Hrama (Josip Poljan)

Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja govori o Isusovoj srdžbi pri izgonu trgovaca i mjenjača iz hramskog predvorja. Ovaj nam događaj, o kojemu izvještavaju sva četvorica evanđelista, stvara i priličnu nelagodu. Jer ne odgovara prevladavajućoj slici Isusa koji uvijek vlada sobom, koji je tolerantan, koji je “blaga i milosrdna srca”, koji ne kažnjava grešnike nego grijeh, koji uvijek nalazi mir i spokoj u zaštićenoj “logi” svoga Oca. Ivanu Evanđelistu ovo neuobičajeno Isusovo ponašanje ima važno značenje. Ivan smješta izgon trgovaca i mjenjača iz Hrama odmah na početak svoga evanđelja, u događaje Isusove prve pashe u Jeruzalemu, u nagoviještanje Isusova životnoga programa.

Isus se, nedvojbeno, rasrdio. I nijedno tumačenje – a mnogi se duhovnici i propovjednici upravo oko toga naprežu – ne može poreći taj doslovni smisao. Točno, srdžba je velika ljudska mana iz koje mogu nastati velika zla. Sveto pismo, međutim, jasno razlikuje Božju i ljudsku srdžbu, kao i pravednu i nepravednu srdžbu. Među sedam glavnih grijeha kršćanska duhovnost ubraja strast, grijeh srdžbe. No, kao ni za jedan drugi glavni grijeh (glavni, jer iz njega proizlaze drugi grijesi) za srdžbu se govori da može biti opravdana, da može postojati i “sveta srdžba”. Ta vrsta paradoksa, kao što je i sama strast, zbunjuje nas. Naime, da nema strasti, ne bismo prepoznali vrednotu, ne bismo vidjeli vrijednost predmeta, ljepotu osobe ili dobrotu cilja za kojima težimo. Čovjek bez strasti ne primjećuje ljepotu, gluh je i slijep za dobrotu, za dobar cilj. Naravno, strasti se kontroliraju u odnosu prema bližnjemu, prema istini, pravdi i ljubavi. Stoga je ne samo moguća nego je i nužna pravedna srdžba da se uvidi istinito i dobro.

Isusova pravedna/sveta srdžba pri izgonu trgovaca i mjenjača iz predvorja svetišta, iz prostora kojeg su ljudi odredili kao preduvjet susreta s Bogom, proizlazi iz Isusove revnosti da se od kuće Božje, od kuće susreta s Bogom, ne pravi “kuća trgovačka”. Da bismo bolje razumjeli Isusovu srdžbu, valja razlikovati tri čovjekova zla: mržnju, zavist i srdžbu, a koja se često brkaju. Dok mržnja traži zlo bližnjega, a zavist se protivi dobru bližnjega, pravedna srdžba ne traži nevolju i zlo kao mržnja, niti kao zavist priječi i ometa dobro bližnjemu. Uostalom srdžba je očita, otvorena, jasna i nevjerojatno slobodna, za razliku od mržnje i zavisti koje se kriju, pretvaraju. Srdit čovjek je iskren, a mrzitelji i zavidnici su licemjerni.

Pravedna Isusova srdžba ne proizlazi iz njegova nestrpljenja, pogotovo ne iz mržnje i zavisti prema ljudima. Isus se ne srdi za svoje interese, nego iz ranjenosti u ljubavi (iz “ljubomore” o kojoj toliko govori Biblija), iz povrede bogoštovlja, iz žalosti, tuge i brige za ljude koji do susreta s Bogom moraju prijeći kroz “prljave” ruke trgovaca i mjenjača. Isus tjera te mešetare radi pravedna i poštena odnosa prema Bogu i ljudima. U konačnici, Isus se srdi iz revnosti za čistoću svetoga prostora i čistoću vjere.

Nažalost, i Isusu se kao i mnogim ljudima koji sa strašću ustaju za istinu i pravdu događa da mu pravednu srdžbu preokreću u njezin suprotnost, u mržnju i zavist. Njegovi su ga protivnici proglasili bogohulnikom i bundžijom naroda, prezirateljem obreda i krivotvoriteljem vjere. I neizostavno, onim koji hoće srušiti vlast (velike svećenike, čak i cara). Isusova srdžba nije, međutim, destruktivna, nego pročišćujuća. Njegovi neupitni mrzitelji i zavidnici svoje mane pripisuju njemu. Zaslijepljeni su da uvide razliku između iskrene molitve Bogu i trgovačkoga kupovanja Boga. U konačnoj presudi Isusova sveta srdžba iz hramskoga predvorja bit će do te mjere napuhana kao da je najgori grijeh, mržnja i zlo, i navest će je kao jednog od krunskih “delikta” za svoju namještenu osudu na smrt.

Sličnih slučajeva je napretek i u našim odnosima. Opaki se ljudi obrušavaju na pravednu srdžbu moralnih ljudi niječući im pritom ne samo dobru nakanu i cilj, nego i ne obazirući se na svoj kukavičluk i beščašće dok brane trgovce i mjenjače svetinja. Za izopačene (jeruzalemske) političke i religijske vlasti svih vremena neoprostivo je zlo Isusova srdžba, za nju oni nemaju nikakva razumijevanja, ili kako bi to danas protumačili, njih Isusova “prekomjerna upotreba sile” zasljepljuje da ne vide što je to Isusa uopće izazvalo na takvu reakciju, pa je stoga zloća trgovaca svetinjama i mjenjača novca za njih boguugodan posao, a ne Isusova revnost za Božji dom.

U drugom dijelu evanđelja Isus govori o drukčijoj Božjoj prisutnosti među ljudima od ljudskih građevina. Opet Isus djeluje nečuveno provokativno. Do danas se ni njegovi vjernici nisu pomakli dalje od pobožno/policijske prakse onih koji su došli tražiti od Isusa da položi račun svoga djelovanja, da pokaže čudesa koja bi ga ovjerila. On ne čini čudesa koja ljudi očekuju. Božja prisutnost među ljudima – Isus je izričit – nije najprije i jedino u hramu, nego prije svega on sam, njegovo uskrsno tijelo. Odatle tako prevratnički zaključak i nesagledive posljedice za obraćenje u vjeri i za drukčije odnose. Odatle preokretanje onoga “razjarena” i tako često s lažnim patosom prisutna takmičarskog pitanja među vjernicima: kamo se treba ići moliti, gdje “pada” najveća milost, u koja nacionalna, zavičajna ili neka druga svetišta hodočastiti? Bog kojeg Isus naviješta susreće se i ondje gdje ga nitko ne želi sresti i gdje ljudi misle da ga nema.

Isus Krist je privilegirano mjesto susreta Boga i čovjeka i ljudi međusobno. Dosljedno tome, svi ljudi kao Isusova slika i parabola postaju mogućnost susreta s Bogom. Isus ne dokida svete građevine i prostore, ne zagovara dokidanje zajedničkih molitvenih slavlja, nego izgoni trgovce svetinjama iz Božjega hrama, sve one koji su svoju vjersku službu pretvorili u trgovinu i sebe postavili za uvjet i mjeru susreta s Bogom. Isusova pravedna srdžba ne ubija nego širi prostor slobode, pravednosti i nade da najprije u živim ljudima prepoznamo uskrsloga Krista i da nam je on prvi Božji hram. Tu nema trgovine, tu nas nitko ne može zamijeniti, a to je najteže.

Fra Ivan Šarčević