Posljednja večera – Josip Biffel (Zbirka “Šimun”, Franjevački samostan Dubrave)

Obvezujući primjer

Veliki četvrtak

Iv 13,1-15

Za razliku od evanđelista sinoptika (Marka, Mateja i Luke), kao i za razliku od odlomka Apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima koga smo večeras čuli, Ivan Evanđelist različito opisuje Isusovu Posljednju večeru s učenicima. Ivan ne spominje najvažnije riječi ustanove euharistije. Nema Isusove blagoslovne molitve i govora učenicima uz pashalni obred nad kruhom (Ovo je tijelo moje) i uz (treću) čašu vina (četvrta označava njegovu smrt na križu i uspostavljanje Božjega kraljevstva – (Ova je čaša novi savez u mojoj krvi). Razumljivo je to jer Ivan svoje evanđelje piše dosta kasnije (oko 100. godine). Svojoj kršćanskoj zajednici Ivan zacijelo ne treba prenositi ono što se već snažno ustalilo u praksi – euharistijsku gozbu. Isusovi učenici su se odmah poslije odvajanja od židovstva, sinagoge i Hrama (posebno nakon njegova razrušenja 70. godine), skupljali po kućama na molitvu i lomljenje kruha, na euharistijsku gozbu Isusu “na spomen”. Ivan, dakle, ne piše o nečemu što se praktično vrši.

Pranje nogu, odnosno služenje, glavni je naglasak Ivanova izvještaja o Posljednjoj večeri. Ivan hoće svojim suvremenicima posredovati Isusovu životnu oporuku: oporuku praktične ljubavi. On i počinje uvodom da je Isus prije svoga odlaska Ocu htio blagovati Pashu s onima koje je ljubio i to “do kraja ih je ljubio”. Nije isključeno da Ivan isticanjem služenja ima u vidu određena iskrivljena kršćanskih sastanaka, o kojima primjerice Apostol Pavao piše Korinćanima: da su kršćani počeli svoje kršćanstvo očitovati samo izvanjski, na gozbama, da su na njima bili neumjereni u jelu i piću, da su se čak svađali tko je čiji učenik i tko će zauzeti prva mjesta do oltara, dok su u praktičnom životu zaboravljali biti solidarni, bez životne potvrde Kristove ljubavi u služenju.

U svakom slučaju u posljednjem času zajedništva s učenicima, piše Ivan, Isus ostaje posve u svakodnevnici, u realnosti. Ni njegovo gozbeno zajedništvo nije savršeno, jer je Judu na večeri đavao već obuzeo da izda Isusa. Ivan nastavlja gotovo detaljno opisivati što Isus čini: nalijeva vodu u praonik, počinje prati učenicima noge i brisati ih ubrusom. Ivan ne navodi je li Isus oprao Judi noge, moguće je da jest, jer se Juda po svom običaju vjerojatno ponašao licemjerno – od potkradanja zajedničkoga novca do izdajničkoga poljupca. Bio je prisutan “tjelesno”, vjerojatno samo iz sebične koristi u Isusovoj zajednici pa tako i na posljednjoj večeri.

Uz izdajnički raskid zajedništva koje čini Isusov nesretni učenik Juda, Ivan uvodi glavnog Isusova učenika, Petra, simbol i glavu Isusove zajednice – Crkve. Petar odlučno ne dopušta da mu Isus pere noge. Petar, koji je kako Ivan a i drugi evanđelisti stalno naglašavaju, uvijek imao samouvjereni pravovjeran stav prema Isusu, kao sluga pred gospodarom, smatra da je to previše te se otima govoreći Isusu: “Gospodine, zar ti meni da pereš noge? … Nećeš mi prati nogu nikada!” On nije razumio, piše Ivan, a upravo bi on, kao “glavni”, kao “predstojnik”, kao onaj za koga se kaže da je “Kristov vikar/zamjenik”, trebao razumjeti. Zauzet pranjem/služenjem, Isus mu gotovo kao usput kaže da će on to već shvatiti poslije. Petar uvijek shvaća poslije. I zato, da opet pokaže kako je tobože shvatio, u svojoj velikoj zagrijanosti, istoga trena mijenja stav. Od nedopuštanja da mu Isus opere noge, predlaže da mu, kad već hoće, opere i ruke i glavu. U svojoj lakovjernosti stalno se izlijeće. Petar, uzor i ogledalo mnogih nas Isusovih vjernika.

Značenje pranja nogu Isus objašnjava učenicima nakon što ih je sve obredao. Poruka je jasna: ako on kao Učitelj i Gospodin, kao Najviši pere noge svojim učenicima, onda to isto trebaju činiti jedni drugima oni koji se žele zvati njegovim učenicima. Ako je on došao služiti, onda i njegovi učenici trebaju služiti.

Posljednja večera – Vlatko Blažanović (Zbirka fra Nikole Bošnjaka)

Na Veliki četvrtak slavimo ustanovljenje euharistije, gozbe zajedništva s Isusom Kristom. U jednom obredu spominjemo se njegova života, smrti i uskrsnuća. Blagujemo njegovo tijelo ljubavi koje se predaje za sve ljude i pijemo iz čaše novoga saveza koji Bog sklapa s nama ljudima njegovom smrću na križu. Euharistija nije tek pojedinačni nego zajednički izvor života i vjere. U srcu te gozbe spominjemo se Isusova služenja koje nas potiče da se ne zaustavljamo samo na obrednome zajedništvu nego da iz njega crpimo snagu za služenje u svakodnevnom životu. Petrovo neshvaćanje posebno je znak i opomena papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima koji u Kristovoj Crkvi zauzimaju prva odnosno odgovorna mjesta služenja a ne puke pozicije vlasti i prestiža. I kojima se reducirano pripisuje Veliki četvrtak kao ekskluzivno svećenički dan.

Svoje posljednje zajedničke trenutke s prijateljima Isus provodi u pashalnoj gozbi. Inače, Isus je volio gozbe, do skandala, pa su ga njegovi protivnici: policajci vjere, skrupulozni vjernici i dvolični škrtci proglašavali “izjelicom i vinopijom”, spočitavali mu rastrošnost i pretjerana veselja te da na gozbe biva pozivan od grešnika, da jede i pije u lošem društvu, da su mu društvo na gozbama čak sumnjive žene. Isus je bio prijatelj ljudskog gozbenoga zajedništva: od Kane, Zakeja, Mateja, sestara Marte i Marije, Šimuna Gubavca… pa sve do jeruzalemske posljednje večere. Usporedio je i Kraljevstvo nebesko s gozbom, prijateljskom i svadbenom, i na njoj – iz Božjega odnosa prema ljudima – poremetio uhodane hijerarhijske pozicije i mjesta. I u svojoj najljepšoj usporedbi o izgubljenom sinu predočio je nevjerojatnu milosrdnu gestu Božjega opraštanje Očevim zagrljajem i izobilnom gozbom koju je Otac naredio da se pripravi sinu pokajniku.

Znamo da je način ishrane vrlo važna stvar jedne kulture, jedne obitelji, jednoga naroda. Kršćanstvo koje se temelji na Isusu, a on na biblijsko-pashalnoj vjeri, jest vjera euharistije. U njoj se komunicira sa svijetom, sa plodovima zemlje, sa svemirom, s ljudima znanim i neznanim, i povrh svega s Božjim osloboditeljskim zahvatom iz prostora grijeha i ropstva u prostor slobode. Na euharistiji participiraju sva naša zajedništva a posebno ona za stolom. Zato Kristova euharistijska gozba, čijeg se ustanovljena spominjemo večeras, svjedoči kako hrana i zajedničko blagovanje nisu za puko utaživanje gladi i žeđi, nisu samo za zadovoljenje biološkoga nagona, niti izgubljeno vrijeme da se što prije pobjegne u tobožnju korisnu zaposlenost, pogotovo nisu nikakvo prokletstvo (više su to drugi s kojima ne možemo ni jesti ni piti), nego je zajedništvo stola nužnost humanosti i vjerničkoga zajedništva u Kristovoj i Božjoj prisutnosti.

Pri jelu čovjek dakle ne hrani samo svije tijelo, nego i svoju dušu i duh. Ako se naša vjera i naši odnosi potvrđuju na Isusovoj gozbi ljubavi, osobito na nedjeljnoj i svetkovinskoj euharistiji, onda se potvrđuju i u svakodnevnom zajedništvu za obiteljskim stolom, pri zajedničkom jelu. Punina toga zajedništvo sačinjava služenje bližnjima, ne izdaja zajedništva niti izigravanje neke posebnosti, kroz neupitno mjesto za stolom ili u zajedništvu, bilo to mjesto prvo ili posljednje.

Služenje na koje nas Gospodin poziva sa svoje Posljednje večere posve je praktično i uvijek radosno: u kuhinji, u učionici, u uredu, u crkvi, u parlamentu, svugdje gdje smo pozvani i gdje smo se odlučili vršiti svoje poslanje za braću ljude. Što budemo više istinski radili i služili bližnjima, s njima ćemo radosnije pripremati i zahvalnije blagovati zajedničku hranu. Što iskrenije i s više respekta budemo sjedili s bližnjima za stolom, to ćemo im autentičnije služiti. Isus nam pranjem nogu jasno poručuje: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” Primjer obvezuje.

Fra Ivan Šarčević

Cvjetnica

Isus: slavljen, prezren i priznat

Nedjelja muke Gospodnje (Mk 14,1-15,39)

U izvještaju o Isusovim posljednjim danima života, u opisu Isusove muke i smrti, Marku Evanđelistu čini se da je posebno stalo da istakne Isusovu neponovljivost. U svjetlu te Isusove jedincatosti razotkrivaju se dvolični i neljudski postupci prema Isusu. U tim postupcima i mi smo pozvani promatrati sebe i svoja ponašanja.

Izvještaj o muci Marko otvara nakanom glavara svećeničkih i pismoznanaca kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. Zatim piše o ženi koja u kući Šimuna Gubavca iskazuje poštovanje i skupocjenom nardovom pomašću polijeva Isusovu glavu. Prisutni se lažno sablažnjavaju jer se tobože pomast mogla prodati i utrženo podijeliti siromasima. Isus nije lažno skroman. Ne priječi ženi da mu iskaže svoju dobrotu, posljednji čin dobrote pred njegov ukop, a ostale raskrinkava u njihovoj sitnoći ukazujući ima da imaju toliko prilike, jer siromaha imaju uvijek i posvuda, da se prema njima pokažu izdašnima.

Marko nastavlja odmah kratkim navodom o Judi, koji – vjerojatno jer je bio posebno gramzljiv na novac i nezadovoljan Isusovim ponašanjem – odlazi glavarima svećeničkim da se s njima dogovori kako će im ga predati.

Onda slijedi posljednja večera s učenicima, priprema i sam događaj. Na večeri – piše Marko – Isus ne imenuje izdajnika ali govori o izdaji od strane jednog učenika koji s njime blaguje. Učenici su žalosni i pitaju ga na koga misli. Isus ne odgovara. Potom uz molitvu razdjeljuje kruh i kalež kao svoje tijelo i krv saveza.

Nakon večere zaputili su se na Maslinsku goru. Putem Isus govori učenicima kako će se svi o njega sablazniti. Petar prihvaća prvi, iako Marko zaključuje da su svi tako govorili, i ne dopušta Isusu da na takvo što i pomisli. Ističe sebe da on neće ako svi to učine i da je spreman umrijeti za njega. Isus mu uzvraća da će baš on biti taj koji će ga ne jednom nego triput zatajiti.

U osami Getsemanija Isus u tjeskobi moli Boga Oca da ga spasi od skorog časa smrti, ali se priklanja njegovoj volji. Dok Isus moli, trojica učenika koje je Isus poveo sa sobom, Petar, Jakov i Ivan već su iznevjerili Učitelja. Nisu budni uz njega, nego spavaju. U to, u okrilju mraka, dolazi učenik Juda, poljupcem prokazuje Isusa. Nastaje komešanje, čak povlačenje mača. Učenici bježe, ostavljaju ga sama i neki koji je zaogrnut u bijelu plahtu pobježe jer su ga htjeli uhvatiti. Svjetini koju su na njega s mačevima i toljagama poslali glavari svećenički, pismoznanci i starješine, Isus govori da on ne zaslužuje uhićenje kao da je razbojnik jer je sve radio javno i po danu, i usred Hrama.

I onda slijedi dvostruko preslušavanja. Jedno, religiozno, u dvoru velikoga svećenika i pred Vijećem a drugo, političko, pred rimskim upraviteljem Pilatom. Vrhunac religioznih optužbi dosegnut je Isusovim priznanjem pred Velikim svećenikom Kajfom da je Sin Blagoslovljenoga, Sin Božji. Usporedno dok se događa Isusovo ispitivanje o njegovom identitetu od strane Kajfe i religijskih prvaka, Petar – pred sluškinjom i drugom poslugom u dvorištu – kukavički triput poriče svoj identitet Isusova učenika. Pijetao ga podsjeća na njegove velike riječi i on se zastiđuje sama sebe.

Lukavost glavara svećeničkih, starješina i pismoznanaca nastavlja se ne samo u izlaganju Isusa da ga njihove sluge pljuskaju i pljuju, nego povrh svega u tome kako ga izručiti političkoj vlasti, Pilatu, da ga on osudi na smrt. Šalju ga nakon čitave noći iscrpljivanja guverneru Pilatu, koji je već u nemilosti kod cara u Rimu jer su ga židovski prvaci već ocrnjeli u središtu, tako da je morao paziti kako da im ugodi. Dakle, Kajfina, svećenička prepredenost konstruira i preokreće religioznu u političku optužbu. Šalju Isusa Pilatu s teškom optužbom da se pravi kraljem židovskim. Od optužbe za bogohulstvo, da se Isus smatrao Mesijom, Spasiteljem i Sinom Božjim, Isus postaje opasnost za cara i rimski poredak. Pilat sve to zna, zna zavist svećenika – kako piše Marko – ali je strašljiv. On ulazi u razgovor sa svjetinom misleći skinuti ili podijeliti odgovornost. Svjetina je podgrijana i razdražljiva, hoće smrt. Pilat pribjegava običaju pomilovanja misleći možda da će se odlučiti za Isusa a ne za stvarnog nasilnika i pobunjenika Barabu. No, sve se otelo kontroli. Svjetina, većinom ona ista koja je prostirala haljine pri Isusov ulasku u Jeruzalem, traži Barabu a Isusa da se razapne.

I kreću ponižavanja, ruganja, udaranja po jeruzalemskim ulicama sve do Golgote. I na stratištu mu se rugaju od razbojnika koji su s njime razapeti do glavara svećeničkih i pismoznanaca. A onda Marko Evanđelist – u vrhuncu svoga prikaza Isusove muke – nakon što je Isus zavapio Bogu zbog napuštenosti i nakon što su prisutni pobrkali njegov vapaj Bogu s vapajem za Ilijom, piše da je rimski stotnik – vidjevši kako je Isus izdahnuo – rekao: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” Marko ništa ne opisuje što je taj rimski vojnik zapravo vidio u Isusovom umiranju. Evanđelist Marko je započeo svoje evanđelje o Isusu Sinu Božjem, tako dosljedno i završava riječima stranca, čak “neprijatelja”. On svoje evanđelje o Isusu namjenjuje kršćanima rimske zajednice, poganima. Nijednim argumentom nikoga ne prisiljava da vjeruje. U prikazu Isusove muke krajnje jasno opisuje događaje i ljude. A na svakome je što će vidjeti u Isusu i njegovoj smrti. Nisu svi povjerovali, naprotiv, učenici su se razbježali, neki izdali, neki zatajili; pobožna svjetina se izopačila u krvožednu rulju, pobožni svećenici, pismoznanci i starješine u zavidnike. Ostao je pokoji prijatelj sa strane, dvije tri žene i nevjerojatno priznanje tuđinca: “Ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” Isus je slavljen, pa zatajen, izdan, prezren i ubijen, ali i priznat.

Fra Ivan Šarčević

Pred uskrsnu ispovijed

GOSPODINE, DA PROGLEDAM!

Mk 10,46-52

Pred svetkovanje velikih dana naše vjere, pred sveto trodnevlje i Uskrs kršćanin je pozvan na sakrament ispovijedi, sakrament redovnoga pomirenja s Bogom i s ljudima. Svjesni smo, međutim, da sakramente često obavljamo površno i izvanjski, iz navike ili zbog društvenog pritiska. A velika nelagoda prati posebno sakrament ispovijedi. Nelagodno nam je prije svega zato jer pred čovjekom trebamo iznijeti svoju mračnu, grešnu stranu, izreći je nekome – često i poznatom – koji je također samo grešan čovjek. I to još kleknuti i “poniziti se”.

Mnogim ljudima sve je teže ispovijedati se, sve je teže povjerovati da je svećenik “posrednik” Božjega milosrđa i opraštanja jer i svećenici ne nastupaju uvijek kao oruđe Božjega praštanja nego kao strogi suci, ili kao psihoterapeuti koji od ispovijedi prave duge razgovore i uvježbavaju svoju svetost, ili kao oni koji sakrament obavljaju površno i nevoljko. Danas se većinom misli da put do Boga ne treba nikakvoga posredništva te da stoga ne treba ni sakrament ispovijedi. Svećenici-ispovjednici iz takvoga stanja sami gube smisao sakramenta pomirenja jer ili uzurpiraju Bože mjesto ili sakrament ispovijedi svode na obični razgovor ili na mehanički (magijski) čin.

Značenje svakoga sakramenta pa tako i sakramenta ispovijedi ne leži u čovjekovim snagama nego je svaki sakrament otajstveni susret Boga i pojedine osobe, svaki je sakrament dio više i šire zbilje Božje milosti. Stoga je i svećenik samo sredstvo Božje opomene i utjehe, opomene da se grijeh prizna grijehom i da se vjerom u Božje milosrđe pozove na novi put, na doista novi izlazak iz grešnoga stanja.

U ovom našem razmišljanju pred uskrsnu ispovijed, svjesni poteškoća našega ispovijedanja, čini se upravo važnim da se vratimo onom bitnom. A riječ je o tome da se upitamo treba li nam ispovijed i zašto se ispovijedamo. Kao poticaj za to čitali smo odlomak Markova evanđelja o Isusovom ozdravljenju jerihonska slijepca Bartimeja. Pozvani smo da Bartimeja shvatimo kao sebe same. I mi smo slijepi, slijepi za svoje stanje. Možda ipak smatramo da uopće nismo slijepi, da smo svjesni svoga stvarnog stanja duha, jer mnogi se više uopće ne ispovijedaju, riječi osobni grijeh uopće nema u njihovom rječniku. Možda i neki od nas koji dolazimo na ispovijed svoju grešnost shvaćamo tek onako općenito, po devizi: pa svi smo grešnici, ili kao da i nemamo nikakva grijeha ili svoju grešnost svodimo na pusto nabrajanje psovki, sitnih svađa, tračeva, kakve laži i slično.

Događa se da u ispovijedi više govorimo mane i grijehe drugih a ne svoje grijehe. Točno je da smo mi društvena bića pa su naše postojanje a time i naša grešnost uvijek vezani uz druge: bližnji (i oni daljnji, nacionalno i vjerski drukčiji) su naša prilika milosti ali i uzrok naših nesreća, grijeha i zla. Ipak, ispovijed je ispovijed vlastitih zloća i pakosti, propusta činjenja dobra i tvrdoće opraštanja. Slično onom bahatom farizeju iz Isusove usporedbe koji omalovažava grešnoga carinika i mi se ispovijedamo kao pravednici ili uopćeni grešnici, mirni što smo u svađi a možda i mržnji prekinute komunikacije sa svojim bližnjima, što nikako da progledamo kako grešno živimo, kako smo nepravedno i zlo postupili prema nekim ljudima, što smo zatvorili svaku mogućnost da rosa Božje milosti obnovi naše odnose u opraštanju. Štoviše, mi svoje grešno stanje smatramo ispravnim i vjerničkim. Takve su ispovijedi onda samo gomilanje grijeha na grijeh.

Ima mnogo ljudi koji – opravdano – ispovijedaju svoju životnu muku, svoje križeve, pogotovo nesnošljive križeve koje su im natovarili njihovi bližnji, muž, žena, brat, roditelj, neko dijete… Njima su skrivena molitva Bogu, često s tjeskobnim iskustvom da ta molitva nije uslišana, te ispovijed jedino vrijeme kada mogu izraziti kako im je doista, jer u svakodnevnom životu nemaju se komu ispričati. Mnogo ljudi trpi lijenost, nervozu, srdžbu, bolest, pijanstvo i slična zla svojih bližnjih. To su teški tereti života, jer život se pretvara u pokoru pa i pakao. I svećenicima je u takvim prilikama teško reći što činiti, teško je stati između nužnosti čovjekova dostojanstva, čovjekove slobode i sreće na zemlji i otajstvenoga Božjega nauma. Doista, to su situacije u kojima čovjek donosi pred Božjim licem svoje najosobnije odluke: da li zbaciti križ koji su nam drugi natovarili, raskinuti defintivno s bližnjima koji nas opterećuju ili svoj križ strpljivo i s ljubavlju nositi u nadi da Bog neće prečuti vapaj za uslišanjem i obraćenjem.

Slijepac Bartimej je onaj čovjek koji kaže da ne može sam, njemu je potrebna pomoć, spasenje. Zato je ispovijed za grešnike a ne za “pravednike”. Čak i kada ga drugi ušutkuju da ne viče iz svakoga stanja, Bartimej ne odustaje tražiti Isusa, čak i kada su mu drugi prepreka na tom putu, on se ne dopušta smesti. Isus čuje njegov zaziv. I jednostavno ga pita zna li što želi. Bartimej zna, jasno kaže: “Učitelju moj, da progledam!”

Pred uskrsnu ispovijed vrlo je korisno ponoviti s Bartimejem njegovu molitvu: Gospodine moj, daj da progledam, daj da se u svjetlu tvojih riječi (Božjih deset zapovijedi, u svjetlu tvoga evanđelja) susretnem sa sobom i s tobom, daj da iskrena i skrušena srca ispovjedim svoje grijehe.

Progledavanje nije uvijek lagodno, nije uvijek praćeno oduševljenjem i zanosom, nego je skopčano s kajanjem, sa stidom i sramom, ali i s nadom da trebamo i možemo s Bogom i ljudima započeti doista iznova. Progledavanje vlastite grešnosti je obraćenje s uhodana puta lažne pravednosti i lakovjernosti. Progledavanje je Božji milosni zahvat, oslobođenje od sljepila na koje smo navikli kao na naše prirodno stanje.

Fra Ivan Šarčević

Usp. i: svantosarajevo.org/?p=1616

Životni izbor – životna odluka

V. korizmena nedjelja

Iv 12,20-33

Isusov se život primiče kraju. Isus osjeća da ne može izbjeći nasilnoj smrt koju mu spremaju njegovi protivnici, starješine naroda, veliki i mali svećenici, pismoznanci i pozornici pravovjernosti. Dolazi u Jeruzalem. Prema Ivanu Evanđelistu to je treća Isusova Pasha, treća i posljednja. Neposredno nakon svečanoga ulaska u Jeruzalem, piše ovaj Evanđelist, neki su Grci došli klanjati se za blagdan u Hram. Čuli su da je tu i Isus i htjeli su se susresti s njim. Traže od Filipa i Andrije, Isusovih učenika, čija imena su grčkog podrijetla i vjerojatno znaju grčki (koine), da ih odvedu k Isusu.

Isus sluti svoj kraj. Usredotočio se na njega, na konačnu odluku. Do tada je govorio da još nije došao njegov čas, a sada jasno kaže da je odlučni trenutak pred njim – zgusnilo se vrijeme, izbor se sveo samo na bijeg od smrti ili dosljedno dovođenje života svome kraju. I njegovi učenici su pred izborom. I drugi su pred izborom. Više nema odlučivanja u mnoštvu, nitko drugi ne može preuzeti tu odgovornost. Svatko je pojedinačno pozvan da se odluči i to ne samo načelno nego posve konkretno i to baš za osobu: za Isusa ili protiv njega. Isus je osoba razdjelnica među ljudima. Ispunja se ono što je još davno pri prikazanju u Hramu Isusovoj majci za njega kazao pravedni Šimun: ovaj je postavljen za propast i/li uzdignuće mnogima.

Prije donošenja konačne odluke što će učiniti, Isus izriče osnovnu istinu svoga poslanja ali i životni izbor svih onih koji ga žele slijediti. U slici pšeničnoga zrna koje mora umrijeti, koje mora pasti na zemlju i doživjeti svoju potpunu preobrazbu, ako ne želi ostati samo, neplodno, ako želi uzrasti u klas, dozrjeti u punini, Isus određuje ljudski/vjernički život na zemlji. Isus je tako radikalan da to praktično načelo zrna još dvaput pojačava. Govori kako je nužno ne ljubiti svoj život nego izgubiti ga, kako je nužno čak “mrziti” svoj život za njegovo integralno ostvarenje i ovdje i s onu stranu groba pred Božjim sudištem.

Zakonitošću pšeničnoga zrna kako je živio čitav život, Isus se sprema i na smrt. No, nije bez straha. Naprotiv. I u strahu je jednak svakom čovjeku. On prihvaća svoj strah, ne niječe ga, izdržava ga. Potresen je veoma uslijed ljudskih spletkarenja i zloće, uslijed nepouzdanosti i zakazivanja prijatelja, uslijed samoće. Moli Oca da ga izbavi iz težine časa u kojem se našao. Jer na zemlji smo da živimo a ne da naglo odlazimo. Niti da živimo u strahu kako većinom živimo. U strahu koji nije samo fizički strah nego strah koji se ne primjećuje a od kojega su smrtno bolesni mnogi, i oni koji se uljuljavaju u svoj ispravan put, a koji su zacijelo prestali bdjeti nad smislom svoga života, koji su otklonili svoje temeljen odluke.

Isus je dakle u tjeskobi, u strahu. I razmišlja, umaći ili ostati dosljedan; naći kakvu izlaznu strategiju, “iskemijati” kakav licemjeran razlog pomirenja svih sa svima ili postojano kročiti naprijed. I onda uslijed razmišljanja i unutarnjega razgovora s Bogom, nastupa jasan zaokret u vjeri, odlučuje se za pouzdanje u Božji naum i volju za proslavu Boga. Riječ je o Božjem naumu i volji koji se odnose na njega a ne koštaju druge ljude. Naime, Isusovo podlaganje Očevoj volji, ne znači onu Božju volju na koju se bezobzirno pozivaju izopačeni da vrše svoju samovolju, da osuđuju pa i ubijaju druge. Isus izvršava onu volju kojom neće sačuvati ni svoju vlast ni život, tu nema nikakvih sebičnih razloga da se žrtvuju drugi, nego iz ljubavi prema Bogu i ljudima on sam podnosi sramotu i stradava. Isus izriče da je i došao radi toga časa odluke, radi umiranja u ljubavi za ljude.

U ovoj Ivanovoj sekvenci (drugi evanđelisti je opisuju kao getsemansku dramu samotničke molitve, krvavoga znojenja i pozaspalosti prijatelja) pokazuje se kako Isus ne odlazi u smrt bez tjeskobe, razmišljanja i bez molitve. Razmišljanje i molitva Bogu uporišta su Isusove osobnosti u dilemama i odlukama. Nije se Isus odmah otisnuo u slijepo predanje Bogu, nego je kroz razmišljanje i kroz razgovor s Ocem i ljudima, završio u izručenju Ocu. Uronio je u nadu da smrću nije svemu kraj i da Bog ne ostavlja čovjeka koji se bezrezervno oslanja na njega. Glas s neba potvrđuje njegovu samostalnu, svjesnu i slobodnu odluku. Taj glas i sve što se događa Isusu – Ivan Evanđelist je izričit – samo je radi Isusovih učenika i ljudi uopće. Logikom pšeničnoga zrna Isusova smrt ima puno značenje u kontekstu odnosa – smrt nije samo smrt dotične osobe nego je njezin smisao u ljubavi za one koji ostaju poslije Isusa i u tajanstvenom naumu Božjega milosrdnoga obećanja da ne može propasti onaj tko je na Božji način ljubio ljude.

Na koncu današnjega evanđelja, prepuna novih tema kako to teolog Ivan Evanđelist stalno čini, kao vrhunac svoga govora, Isus izriče da je čas u kojem se našao zapravo sud ovome svijetu. Ne govori se o nekom sudištu, niti se govori o kažnjavanju. To je sudište ljudskosti, to je sud konačnoga razlikovanja duhova, sud po kojem se čovjek odlučuje hoće li biti Božji čovjek ili će se dati opsjesti zlom i slijediti zlo da bi tobože sačuvao sebe i svoj život. Isus kaže da je knez ovoga svijeta izbačen. Slušali smo u razgovoru s Nikodemom da je čovjek Isus objava Božje ljubavi prema svijetu. On je onaj koji se u svijetu ne ponaša kao knezovi ovoga svijeta. Isus je Božje očitovanje kako se detroniziraju čovjeku i Bogu protivne sile, mračne sile koje slijede kneza i vođu zlih duhova. Najveći sud knezu ovoga svijeta jest u Isusovu uzdignuću, u Isusovoj smrti, upravo u paradoksu križa. Ondje gdje knez ovoga svijeta i njegova služinčad smatraju da su pobijedili, da su zagospodarili ljudima i njihovim životom, ondje je njihov najveći poraz. Isus proturječi logici moći kneza ovoga svijeta svojom smrću koja postaje izvor života, klica uskrsnuća.

Isus obećava da će svojim uzdignućem sve privući k sebi. Ovim jasno nagovještava koje je značenje njegove smrti. Njegova smrt na križu je dar ljubavi svima, otvoreni zagrljaja svih ljudi. Zato svako posvajanje križa, svako isključivanje ljudi iz Isusova privlačenja na križ – osim ako ga čovjek sam ne odbacuje – znači iznevjeravanje Isusovom temeljenom stavu. Nažalost, odbacujući značenje slike pšeničnoga zrna, prisvajajući Isusov križ i ne prihvaćajući da Isus s križa ostavlja otvoren svoj zagrljaj svim ljudima, mnogi kršćani kroz povijest do naših dana prave od Isusova križa svjetovni/pobjedni znak, njime omeđuju svoje tamne naseobine. Mnogi kršćani i danas Isusov spasiteljski križ pretvaraju u znak mračnoga kneza ovoga svijeta. Stoga je i danas Isusov križ životni izbor i životna odluka njegova učenika. No, je li za mene kršćanina taj križ izraz Očeve ljubavi prema svim ljudima ili mračni znak kneza ovoga svijeta?

Fra Ivan Šarčević