Prazni grob – Đuro Seder

Uskrs Marije Magdalene

Uskrs

Iv 20,1-9

Velik je čovjekov problem, najveći, vlastita smrt. Opravdano mi ljudi želimo nastaviti živjeti i poslije smrti. U svojoj djeci, često. U svojim djelima, još češće, dakle u svojoj slavi. Čovjek nema u sebi nikakve sigurnosti vječnoga trajanja. Nema ni u drugima, djeci i prijateljima, jer i oni umiru, sjećanja su kratka; nema čovjek svoga trajanja ni u djelima, jer nadolaze takve revizije prošlosti da ono i što je objektivno valjano, što je uzorno, biva u nekim epohama proglašeno izdajom, slabošću ili “papučarenjem”. Čovjek jedino u Bogu – a to je stvar vjere – ima svoje trajanje. Za kršćane je to Bog ljubavi. Za kršćane je to nasljedovanje Isusa Krista koji je čak i život podredio ljubavi. Ljubav je, svjedočanstvo je biblijskih vjernika, jača i od života i smrti. Ona je vječna, ona je prvo i glavno svojstvo Boga.

Da je ljubav jača od smrti govore nam izvještaji o Isusovu uskrsnuću. Božja ljubav je pobijedila ljudsko zlo i najveću ljudsku muku – smrt. Isus je uskrsnuo. O tome danas na svetkovina Uskrsa slušamo iz skraćenoga izvještaja iz Ivanova evanđelja o Mariji Magdaleni na Isusovu grobu. Ta se žena, piše Ivan, još za mraka iskrala iz nekoga skrovišta i došla k svome Učitelju na grob da s njim razgovara. Inače Mariju Magdalenu evanđelja spominju 14 puta. Ona je uvijek prva među ženama na popisu žena koje se imenuju uz Isusa, na Putu križa, u događajima pored praznoga groba, u ukazanjima [osim u Iv 19,25 pod križem gdje se prva spominje Isusova majka Marija]. Mariju Magdalenu se naziva prvom navjestiteljicom uskrsnuća, štoviše apostolicom apostola jer joj se prvi ukazao Gospodin Isus i jer je ona bila ona koja je učenika zvala na grob i prenosila im poruku da je Isus živ te da krenu za njim – nasljedovati ga u Galileju, ondje gdje su sve započeli.

Marija se nije mirila sa smrću nekoga koga je voljela, nekoga tko ju je – kako evanđelje kaže – oslobodio ni manje ni više nego od sedam demona. Njezina ljubav se nije mirila s porazom svega, njezina je ljubav htjela pobijediti smrt i odsutnost onoga koji ju je tako čisto ljubio, jer imala je najveće iskustvo na zemlji – iskustvo novoga života: ondje dakle gdje je osuđena na društvenu smrt od drugih i gdje je sama od sebe digla ruke, u susretu s Isusom dogodila se radikalna novost života. Ljubav je jača od svake smrti.

Za uskrsni događaj osim što je Marija Magdalena pozvala dvojicu glavnih Isusovih učenika, Petra i Ivana, da vide prazan grob, važno je i ono što se poslije događa, a što zbog dužine izostavljamo čitati na današnji dan. Naime, nakon što je ova žena pozvala dvojicu učenika i nakon što su oni, svaki na svoj način, provjerili prazan grob i pošto su, iako nisu poznavali Pisma koja govore o Isusovu uskrsnuću, povjerovali i otišli, Marija je i dalje ostala kod groba i plakala. Plakala je puno. I u to joj dolazi Učitelj Isus koga ona ne prepoznaje. Mijenja ga s vrtlarom i traži ako je odnio Isusovo tijelo da ga vrati, sve dok je Isus nije zovnuo njezinim vlastitim imenom: Marijo! I govori joj da ga ne zadržava sa sobom, da shvati da ljubav ne može biti posjednička, jer mora ići k svome Ocu i Ocu njezinu i Ocu njezinih prijatelja. Tek tada, nakon nemirenja i plača, Marija odlazi s groba i naviješta učenicima da je vidjela Gospodina i govori im sve što joj rekao.

Marija Magdalena je ljubila Isusa. Njezina je ljubav, događaj s groba to svjedoči, nasljedovanje Isusove ljubavi koja je jača od smrti, a koju je ona već doživjela. Imamo mnogo poteškoća s ovom ženom, jer ju je kršćanska tradicija skoro zarobila u prostor grešnosti, posebno u grijeh na seksualnom području, a suvremena kultura je koristi kao jeftini, površinski i komercijalni kič (T. Halík), kao sredstvo raznoraznih fantazija, tako da je se uklanja ustranu. A ona je nova žena, novi – uskrsni čovjek koji je ljubavlju oslobođen od svojih demona, bjesova i zloća. I zato je ona ustrajala u traženju, u ljubavi koja se ne miri da ljubav može biti pobijeđena zlom, uskoćama i intrigama, izdajama i novcem, zatajama i pranjem ruku, smrću… Ljubav je jača od smrti.

Marija Magdalena na grobu – Vladimir Blažanovič

Na svetkovinu Božje ljubavi, na svetkovinu kojom se spominjemo Božje potvrde Isusove ljubavi prema svakome od nas, osobno ali kao obiteljskoj i široj zajednici, nama kao Crkvi vrijeme je da se poistovjetimo s Marijom Magdalenom, s obraćenom, otkupljenom, ozdravljenom ženom. Naime, vrlo rado i prekomjerno poistovjećujemo sebe i svoju Crkvu s Petrom, s Ivanom, a posebno s Isusovom i našom majkom Marijom. Ali je krajnje prikladno vidjeti se u slici Marije Magdalene. Jer i pojedinačno i kao Crkva nismo samo u stanju neporočnosti poput Blažene Djevice Marije, nismo “bez ljage i bore”. Mi smo pojedinačno i kao Crkva opsjednuti raznim demonima, demonom nacionalizma, demonom religijske isključivosti, demonom laži i krađe, demonom sebičnosti i neumjerenog zgrtanja imanja, opsjednuti smo demonom bezgrešnosti ili onog licemjernog općeg priznanja kako smo slabi i grešni, a ustvari ne dopuštamo da nas zahvati oslobađajuća Božja ljubav u Isusu Kristu. Ne damo pristupa Isusu da nas konačno dedemonizira i privede u Božje vlasništvo, u prostor Božjega ktraljevstva.

Marija Magdalena bi trebala biti naša slika: Marija grešnica, Marija ozdravljena od svojih demona, Marija tražiteljica, Marija koja ljubi i ne miri se s porazom, a ne samo da slika nas i naše Crkve bude Majka Marija i to uvijek u nekom djevičanskom i djevojačkom stanju [takve su slike preplavile našu vjerničku praksu], kao da Majka Marija nikada nije postala zrela žena koja se slobodno odlučuje, koja ne razumije sve, koja također plače i koja opominje, koja se ne miri, koja je uvjerena da će Bog detronizirati moćne i ohole a podići ponizne i obespravljene.

Marija Magdalena je također slika vjernika i Crkve za naše vrijeme. Ona traži život u smrti, ljubav na grobu; otvorena je Božjem neočekivanom zahvatu ozdravljenja i uskrsnuća. Ona nije ohola ni samouvjerena u svojoj vjeri, nego plače jer je njezin Učitelj uklonjen iz zajednice ljudi, jer je njegova ljubav tako nerazumljena i poražena. Marija Magdalena se izručuje otajstvenoj Božjoj ljubavi. I njezino traženje u konačnici biva potvrđeno. Njezin je Učitelj zove njezinim imenom, Marija, i šalje je da napusti grob, da ide naviještati učenicima i svijetu da je on živ, da je u Očevoj blizini ali i s ljudima. Šalje je da kaže učenicima da ga nasljeduju prema Galileji, u svakodnevnom životu. To je put životnoga smisla, put ljubavi koja je jača od smrti.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

Golgota – Edvard Munch

Uskrsnuće – nada bez straha

Velika subota

Mk 16,1-8

U nevolji i muci, pri stradanju i smrti, u neizvjesnostima vrijeme traje dulje. Iskustvo vremena smrti i groba kod Isusovih učenika, prije svega u žena koje su ga pratile do Golgote i polaganja u grob, bilo je mnogo dulje iako je trajala tek nešto više od jednoga kalendarskog dana. Subotnja šutnja i nijema bol, povučenost u sebe i nemoćna prikovanost na rubu očaja, u životu mnogih ljudi traje mnogo dulje od mjernog vremena. Jer radi se o egzistencijalnom vremenu sveopće upitnosti smisla.

Tri žene – Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – nakon subote pošle su s miomirisom na grob pomazati Isusovo tijelo, izvršiti ukopne običaje kako dolikuje. Žene, dobre žene, krenule su nastaviti činiti ono praktično i redovno. Život mora ići dalje poslije svake smrti, pa i Isusove. Zato se jednostavno pitaju kako će pokrenuti golemi kamen s groba. Nema govora ni o kakvom uskrsnuću. A onda više od iznenađenja! U njihovu redovitost, a smrt je usprkos iznenađenjima najredovitija čovjekova datost, upada nečuvena novost, novost koja ih skroz preplašuje. Kamen je odvaljen, mladić u bijelom im govori da Isus Nazarećanin koga traže nije u grobu, da je uskrsnuo i da idu reći njegovim učenicima i Petru da je otišao ispred njih u Galileju; ondje će ga vidjeti kako im je on i kazao. Žene su prepadnute zašutjele. Strah ih je toliki obuzeo da su se s groba dale u bijeg. I nikomu ništa nisu mogle reći.

S Isusovim uskrsnućem, temeljem vjere, nije sve kao s Isusovom mukom i razapinjanjem. Razapinjanje na križ i polaganje u grob su vidljivi, opipljivi. Uskrsnuće je nešto posve drugo. Nije to ono uskrsnuće koje se dogodilo Lazaru, kao povratak u stari život, u vremensko-prostorne okolnosti ove zemlje. Nitko nije vidio kako se dogodilo Isusovo uskrsnuće. Ništa posebno ne dokazuje ni prazan grob. Unosi samo smetnju i smutnju, čak i mogućnost da se tumači do danas kao krađa Isusova tijela od strane njegovih učenika. Ni sami kršćani nisu prazan grob pretvorili u članak Vjerovanja. Uskrsnuće je novost koja – žene pokazuju – unosi posebni strah, slično iskustvima svetoga, kao doživljaj nenadane i neobuhvatljive Božje prisutnosti.

Sva čitanja koja slušamo u noći uskrsnoga bdijenja ističu jedno te isto, Božju nepredvidivu milosnu novost kojom zahvaća čovjekovu pojedinačnu i kolektivnu povijest, od stvaranja svijeta i čovjeka, preko Abrahama i Mojsijeva izlaska s narodom iz ropstva, preko svjedočanstva proroka, sve do uskrišenja Raspetoga Nazarećanina Isusa na novi život. Sigurno

Ecce homo – Josip Biffel

je da se Isusovo uskrsnuće nije fizičko i materijalno oživljavanje istoga tijela. Isusa njegovi učenici, stalno ćemo slušati u uskrsnom vremenu, ne prepoznaju i prepoznaju. On je isti i posve drukčiji, on je i Utvara i Gospodin, Stranac i Učitelj. On je s onu stranu vremenskih i geografskih odrednica, on je u nekoj novoj dimenziji, u Božjem prostoru, u Očevoj blizini.

Podsjetimo se: u Isusovom razapinjanju i smrti posve nam je bilo očito tko je čovjek. Pilat je to izrazio u Ivanovom evanđelju riječima: Evo čovjeka! Čovjek je onaj koji ne može podnijeti pravednika. Čovjek krivo optužuje, sudi, izdaje, zatajuje, pere ruke. Čovjek je lažac (usp. Ps 116,11). Za čovjeka je “luđak onaj koji ljubi”, zato ga izopćuje i tuče, progoni i ubija. “Čovjekova istina jest njegova neistinitost” i “uvijek iznova nasrće na istinu. Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem čovjek bez uljepšavanja vidi sama sebe” (usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo). To je čovjek na zemlji. Ali što je s Bogom? Opet to staro i uvijek novo pitanje?

Onako kako je neočekivano šutio i bio odsutan u Isusovom raspeću i smrti, onako kako je bio drukčiji mimo svih očekivanja, zapravo, onako kako se izjednačio ali ne dokidajući razliku između Raspetoga i sebe, tako se kao posve drukčiji Bog pojavljuje i u Isusovu uskrišenju. Obrnuto proporcionalno od ponora ostavljenosti pokazuje se u Isusovu uskrsnuću. I oba puta neshvatljivo. I kako se vjera u njegovu nazočnost u Isusovu križu kreće po rubu radikalne vjere i radikalne nevjere, tako je i s uskrsnućem. I jednu i drugu istinu vjere, žene to svjedoče, učenici to svjedoče, prati neznanje i strah. Ne tek strah od fizičkoga nestanka, nego egzistencijalni strah koji uzdrmava čitavom strukturom postojanja i vlastite osobnosti.

Uskrsli Krist – Đuro Seder

Večeras dok svetkujemo prve odbljeske uskrsnoga jutra, u noći svjetla i radosti s Isusova uskrsnuća, nastojimo vjerovati da tama ne može ovladati svime, da smrt nema zadnju riječ. Svim našim obredima i svim što čitamo, slušamo, svime što jesmo od tajne stvaranja svijeta i svakoga od nas pojedinačno, odzvanja temeljna istina postojanja, temeljna istina vjere: Bog nije samo stvoritelj nego i dovršitelj ljudskoga života i njegove povijesti. Smrt nije kraj, nego prijelaz, vrata do Boga. Isusovo uskrsnuće, vječni život, novi život, sve je u Božjem vlasništvu.

Isusova smrt na križu i Isusovo uskrsnuće, uza sve stvarne razlike koje uopće nisu malene, očituju jedinstvo jedne istine: Bog Stvoritelj je i Dovršitelj povijesti, Bog Otac Isusa Krista i naš milosrdni Otac je na djelu u svijetu i s onu stranu njegovih granica. Između čovjeka i Boga – koliko god nam Isus Krist posredovao objavu Boga – postoji razlika. Bog se ne ponaša svojstveno nama ljudima. On nas iznenađuje svojom neočekivanom novošću. Isus je umirao apsolutno osamljen ali s nadom Očeve blizine i njegova spasonosnoga zahvata. Božja blizina se nije osjetila, Božji zahvat je izostao u očekivanom i po ljudskom tako potrebnom trenutku. Nada se slomila Isusovom smrću i polaganjem u grob. A onda je iznenada, uskrišenjem od smrti, stigla Božja potvrda “u nadi protiv svake nade”. Onako kako je Raspeti, neuobičajeno za sve ljude, vjerovao da ga Otac neće ostaviti, onako kako je sa sigurnošću ispunjao njegovu volju, onako kako je s nepokolebljivom nadom, usprkos iskustvu Očeve neprisutnosti, Isus pravedno i opraštajući umirao, onako kako je molitveno smireno predavao svoj duh u Očeve ruke, onako je stiglo uskrsnuće – potvrđena je njegova nada, potvrđen je njegov život. Raspeti je oživljen.

Muka, Uskrsnuće – Hetty Krist

Uskrsna se nada na križu nudi kao čin Isusova bezgraničnoga pouzdanja u Boga. I u Isusovu uskrsnuću ta se nada ostvaruje samo kao čin vjere, vjere koja ne prisvaja ni križ ni uskrsnuće, nego se izručuje Božjem dobrostivom iznenađenju. Stoga ni križ ni uskrsnuće, ni nada nisu vlasništvo kršćana nego djelo milosrdnoga Boga koji se svima dariva. A mi se, kao i svaki čovjek, govorom o uskrsnoj nadi vraćamo na početnu poziciju – poput žena kraj križa, poput žena na praznom grobu; vraćamo se na svoja stara pitanja: zašto trpi pravednik, vraćamo se u svoj redovni život kojemu je smrt kraj, u konačnici vraćamo se u svoj strah od smrti i groba, ali se također vraćamo u svoje preplašeno nesnalaženje pred ponudom uskrsnuća – pred obećanim novim životom koji je potvrđeni život, život radosti u Očevoj blizini. Strašimo li se neočekivane nade uskrsnuća? Mladić zaogrnut bijelom haljinom iz groba nam poručuje: Ne plašite se!

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

Isusa sude – Blaženka Salavarda

Što učinih tebi?

Uz Isusov križ

Veliki petak 2015.

Obredi Velikoga petka – pjevanje muke, klanjanje i ljubljenje križa, pričest – praćeni su gašenjem zvona, ogoljivanjem oltara, odsutnošću kićenja, postom i nemrsom i povrh svega šutnjom. Čitav ovaj dan nosi ozbiljnost i suzdržanost u govoru baš primjereno sadržaju ovoga dana Isusove smrti. A svaka smrt traži šutnju, unosi tišinu. Sadržaj obreda Velikoga petka je toliko jednostavan a tako opet otajstveno bogat da su ove riječi tek skromni pokušaj zaustavljanja pred dramom neuzvraćene ljubavi s nakanom da se ne orobi Isusova muka, da se ne obeskrijepi njegov križ i Božja ljubav koja se očitovala u njegovoj nepravednoj osudi, sramotnoj smrti i njegovoj sveopćoj ostavljenosti od ljudi i Boga.

Slijedom ozbiljne šutnje Velikoga petka i bogatoga sadržaja ovoga dana ove riječi nisu stoga  nikakva propovijed nikakva posljednja riječ nego tek ponavljani pokušaj isticanja onoga što se pri današnjem čitanju i slušanju o Isusovoj muci i cjelini obreda Isusove muke nadaje kao osobno pitanje i nudi kao utjeha vjere u osobnom životu i kontekstu.

I odmah se nameće temeljno pitanje: Zašto je Isus morao nastradati tako sramotno? Zašto su u njegovom smaknuću sudjelovali ljudi koji su bili nositelji vlasti javnog ali i religijskoga života, ljudi koji su vjerovali u Boga? Nije dovoljno reći kako tobože nisu bili pravi vjernici, jer kao da pravi vjernici ne osuđuju, ne čine zlo i nasilje. Zemlja je prepuna zla i nasilja uvjerenih vjernika. I oni koji su Isusa razapeli smatrali su da čine boguugodno djelo. Isusovo stradanje potvrđuje da je najveće čovjekovo zlo na zemlji nasilje te da se najgore nasilje skriva u vlastitoj ideji, slici i predodžbi Boga. Sve do danas. Tu zlo doseže svoj najzagonetniji i najperverzniji oblik.

“Ecce homo” – Isusa osuđuju na smrt – Blaženka Salavarda

U Isusovom ponašanju i Isusovim rijetkim riječima razobličuju se također i drugi mehanizmi grešnog i zlog djelovanja ljudi i ljudskih religijskih i političkih struktura. Naime, Isusu nitko ne odgovara zašto se okomljuje na njega kao na razbojnika i zločinca, zašto ljudi svoja djela protiv pravedna čovjeka čine tražeći lažne svjedoke, zaplotnjački i s puno intriga difamiraju ga i naposljetku uklanjaju iz društva. Isus jasno govori da ništa nije govorio svijetu u tajnosti. Zlo se skriva, preodijeva, maskira. Zlo ne može pogledati u oči, dobro i istina su transparentni i javni.

Mehanizam najgorega ljudskoga zla, kojega nekada nazivamo i đavolskim, takav je da imputira Pravedniku upravo ono za što Pravednik uopće nije kriv i što nikada nije činio. Isusa su optužili da dijeli narodnu i vjerničku zajednicu, da buni narod, da je izdao tradiciju, da bogohuli i zauzima mjesto Boga, u končanici da je pretendent na tron, da se hoće zakraljiti. Uočljivo je da kada jednom krene veliko zlo, ono se ne zaustavlja, nego ide do kraja. Nema nikoga da ga spriječi. U zlu aktivno sudjeluje ponetko i od najbližih prijatelja (Juda) dok se drugi povlače u svoj strah ili čak niječu ikakvu povezanost s Pravednikom. Izdaje i zataje prijatelja su pratnja bezočnoga zla. Dotle Pravednik šuti. Uzaludna su njegova upozorenja na izdaju i zataju. Ne može se sam opravdati, ne može se skinuti s križa. Njegove rijetke riječi a ni šutnja nemaju primjerenoga advokata. Sve što bi kazao ili učinio, krivo se razumije. I Bog Otac se ušutio. Posve se poistovjetio s Pravednikom Isusom.

Pilat je opet posebna slika čovjeka u mehanizmu zla. On zauzima ključno, odgovorno i presudno mjesto. Zna da optuženi nije kriv. Zna što je izopačenost Isusovih zavidnih tužitelja. No, i on na Isusovu šutnju uvrijeđeno i nadmeno govori da ima vlast pustiti ga i ima vlast razapeti ga. Pa tu i jest problem. Takav čovjek je više zauzet svojom veličinom i pozicijom nego pitanjem nedužna čovjeka. Budući da mu Isus – po njegovu mišljenju – ne iskazuje dostatno poštovanje i poslušnost, on između pravednoga Isusa i prepredenih svećeničkih glavara i pismoznanaca, bira ove potonje, bira zavidnike i lukavce, bira vlast. Mehanizam zle vlasti i jest takav da jednom prekoračena granica razlikovanja između zla i dobra, između loših i nedužnih više se ne uspostavlja, prelazi se čak s onu stranu moralnosti, o dobru čovjeku se i ne pita. Zato Pilat logikom ustrašena čovjeka za svoju poziciju ulazi u dijalog sa svjetinom i u konačnici se sam odlučuje za Barabu a ne za Isusa koliko god taktizirao i dvoumio se. Ostvaruje se poznati put strukturalnoga zla u kojem mi ljudi, manje ili veće kukavice, zaključujemo da nešto ili nekoga narod neće, da većina neće, pa onda tobože razborito umujemo kako treba odustati od dobra. Fascinirani snagom zla, unaprijed smatramo da dobro neće proći i tako ga ustvari onemogućujemo, jer više vjerujemo zlu, više volimo tamu nego svjetlo.

Raspeće – Ljubo Ivančić

Kao podtekst obreda Velikoga petka, kao kontrapunkt u svim čitanjima i pjesmama odzvanja pitanje Isusa Krista – uosobljenoga Božjega milosrđa: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? To je pitanje koje Isus postavlja svakom čovjeku pojedinačno i zajednički. Pitanje je to koje stoljećima odjekuje ne samo u crkvenom prostoru nego u ljudskoj povijesti, u svakodnevnici, po raznim stratištima i kancelarijama našega svijeta; odjekuje – priznajmo u skrušenosti – u prazno, odbija se od ljudskih ušiju. Jer slično kako je nepravedno i krajnje sramotno osuđen i ubijen Isus, nepravde i ubijanja Božje djece, Isusove braće i sestara nastavljaju se i danas. U našim bližnjima, progonjenoj braći i sestrama, i nama Bog postavlja pitanje: Što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? I čeka odgovor.

Je li dovoljan odgovor sve ovo rečeno znati i priznati? I kako se uoće iskreno sagnuti, kleknuti i poljubiti Isusa na križu, ne križeve bez Isusa na kojima smo razapeli mnoge, koje smo razasijali po svojim teritorijima, sobama i životima; i kako da naš poljubac ne bude izdajnički ni lakovjerni poljubac? Kako ići kroz život noseći svoj vlastiti križ s molitvom Gospodinu Isusu: Zdravo Raspeti Isuse, nado jedina!?

Fra Ivan Šarčević

Veliki petak 2013. i Veliki petak: 2014.: http://svetiantosarajevo.com/?p=1168