Izbor carinika Mateja (Caravaggio)

Pastir dobri i najamnici

Razmišljanje uz nedjelju duhovnih zvanja

IV. uskrsna nedjelja – Iv 10,11-18

Već u ranom kršćanstvu jedan od najčešćih pa i najljepših prikaza Isusa Krista bio je reljef/slika dobroga pastira koji na svojim ramenima nosi izgubljenu ovcu. To je predodžba koja bi svakom vjerniku, bez obzira jesmo li izišli iz stočarske kulture, trebala posredovati Isusovu brigu i ljubav prema svakom čovjeku, pogotovo prema onom koji se “izgubio” i koji je ponovno našao radost života. Glavna je to poruka današnje nedjelje Dobrog pastira i nedjelje koja se od Pape Pavla VI. već pedeset i dvije godine slavi i kao nedjelja duhovnih zvanja. Isus – prema današnjem odlomku Ivanova Evanđelja – govori za sebe da poznaje svoje ovce i da za njih polaže život. Ove nedjelje posebno smo pozvani razmišljati o pastirima, o nama samima, i moliti za njihovu vjeru da ne malakše kao i za nove ljude, nove Isusove učenike, koji će zdušno izgrađivati Božje kraljevstvo na zemlji. Naravno, nećemo ovu svoju obavezu izvršiti jednim danom, jednom molitvom a nikako jednim ljudskim razmišljanjem. Ovdje je riječ tek o fragmentima.

Isus, dobri pastir, sebe suprotstavlja najamnicima, onodobnim narodnim starješinama i glavarima svećeničkim koji su iznevjerili svoj poziv, služili se spletkama i potplaćivanjem da bi zauzeli povlaštenu poziciju poglavara. Oni se nisu zanimali za svoje ovce, nisu poznavali svoju zajednicu, nisu štitili ugrožene, nisu bili spremni trpjeti za povjerene ljude. Budući da svoju službu nisu podlagali Božjoj riječi, Bogu kao zadnjem kriteriju svoga djelovanja, prepuštali su svoj narod na milost i nemilost vođama/vukovima. Isus će zato kazati da mu je žao naroda jer je kao stado bez pastira. I ustat će protiv pastira. Taj će ga sukob stajati puno žrtve, konačno i glave. Slična se sudbina događa kroz čitavu povijest. Slušamo u prvom čitanju iz Djela apostolskih da već prvi Isusovi učenici nisu morali pred izopačenim “pastirima” odgovarati za loše učinjene stvari nego za dobro djelo koje su učinili u ime Isusovo potrebitom čovjeku. I danas se štite loše stvari, loše vođe i pastiri, a optužuju i progone ljudi zbog dobra učinjena drugom, zbog praštanja i stvaranja mira, zbog njegovanja dijaloga među vjerama i narodima.

Slika dobroga pastira i najamnika je svevremenska. Primjenjiva je, dakle, i na nas današnje pastire u Crkvi i svijetu uopće. Do te mjere mnogi su pastiri u Crkvi ogrezli u najamništvo da se to smatra normalnim stanjem. Koliko svećenika izručuje svoje vjernike nacionalnim i kapitalističkim vukovima te ih oni zajedno s njima strižu i orobljuju im dušu, varaju i pljačkaju. Koliki se skrivaju iza misa i molitava, iza habita i svetinja, a ustvari nagomilavaju sebi materijalno blago i ugodan život.

Ne možemo se oteti činjenici da pribivamo krizi pastira i pastirske službe u Crkvi koja se onda reflektira i na gubitak vjerodostojnosti kršćanstva i na manjak duhovnih zvanja. Suvremeni ateizam i napuštanje Crkve svakako ima svoje razloge i u lošem životu crkvenih pastira. Krizu ne treba uljepšavati, niti pred njom zatvarati oči, ali je se ne treba ni prepasti. Događa se naime da i na najdobrohotnija kritika pastira i Crkve, kritika iz vjere i evanđelja, biva tumačena samo kao “crno gledanje na sve” ili se kriza omalovažava od strane lažnih proroka, ili se govor o stvarnom stanju pastira i Crkve maskira nepostojećim dobrom, ili se relativizira tračevima i lakrdijanjem. Time se obeskrepljuje Isusova jasna i oštra riječ da pastiri ne smiju biti najamnici, niti se uljuljavati u lažni optimizam ili tobožnju nemoć da se ništa ne treba ili ne može promijeniti.

Kako god bila teška, kriza je uvijek i šansa, znak trajnoga poziva nama pastirima na priznanje da nismo ispunili Isusov zahtjev ostvarenja Božjega kraljevstva i da nismo radili s Isusom. Današnja slabost vjere i crkvenoga pripadanja dijelom nastaje baš iz ohole samouvjerenosti pastira da im se nema ništa prigovoriti. Mnogi pastiri žive u uvrijeđenosti pa i osvetničkom duhu ako im se ljudi ne divi onako kako oni misle da im treba činiti. Umjesto da služe, pastiri se izokreću u gotovane i duhovnu službu koriste kao povoljnu priliku za dosizanje dobrih položaja. Svoje župe i samostane, zajednice i crkvene pokrajine shvaćaju kao prostor osobne promocije, kao mjesto gdje je posve normalno živjeti od tuđega rada, krasti zajedničko dobro, bogatiti se na darežljivosti, siromaštvu i nevoljama drugih.

Neki su pastiri svoju službu usmjerili u menadžerstvo, postali su srebroljupci i poduzetnici bez duha, drugi opet su licemjerni liturzi, serviseri svetinjama, hladni tehničari sakramenata. Nekima, jer su prestali raditi na sebi, jer su otvrdnuli srcem i začepili uši za Božju riječ i stvarne potrebe bližnjih, ostalo je jedino da se bave dnevnom politikom i dokazivanjem svoje i svjetovne moći Crkve, pa im prijatelji i sugovornici nisu braća i sestre u vjeri nego političke vođe, najamnici naroda i sebični tajkuni koji se lažno predstavljaju vjernicima, darežljivim humanitarcima a ustvari su manipulanti društvenog novca. Takvima je pastirska služba idealan zaklon da sakriju svoje duhovnu mizeriju a poziv na Boga, Božju volju, crkveno i narodno jedinstvo duhovna toljaga kojom prijete i umiruje svaku moguću kritiku i evanđeoski poziv na obraćenje. Oni su se udaljili od naroda iako se na njega stalno pozivaju, ne poznaju svoje ovce, nego sebi ugađaju.

Među pastirima ima onih koji su svoju pastirsku službu sveli na minimum. Svoje dužnosti obavljaju preko volje i bez ljubavi. Nervozni su i goropadni prema vjernicima i u onim uslugama koje su po pozivu obavezni činiti. I mali napor tumače kao ogroman posao, a za ono što su kao “beskorisne sluge” bili dužni učiniti, očekuju zahvalnice, spomenice ili ulaze u bespoštednu borbu za zasluge kao da pored njih nitko ništa ne radi, a ako radi, radi loše.

Neki su pastiri sve podredili kultu svoga slobodnoga vremena, druženju u krugu rodbine ili istomišljenika ili njezi sebe i svoga tijela, raznim hobijima, od lova do fitness kulture; neki pak su se prepustili i uhvatili u mrežu nezrele zarobljavajuće ljubavi u polubračnoj zajednici ili čak izopačenoj ljubavi kao što su muškoložništvo i krajnje grešna pedofilija.

Ne možemo ne primijetiti da se Isusova riječ o najamnicima u našoj Crkvi i u našem narodu uopće ne čuje ondje gdje se treba prva čuti i prva usvojiti – među nama pastirima. Zato se događa da umjesto sigurnosti vjere u Boga i radosnog nasljedovanja Isusa Krista nudimo sebe same za uzor. Neki su se pastiri upustili u duhovnjački aktivizam i trgovanje svetim. Umjesto da izvršavaju povjereni posao, dali su na organiziranje uvijek novih i pomodnih duhovnih susreta, molitvenih akcija i profitnih hodočašća. Neki se profesionaliziraju u kopanju po individualističkom moralu i grijesima labilnih ljudi, posebno njihovoj seksualnosti, a bez imalo osjetljivosti za obiteljski život tih ljudi i socijalnu pravdu u društvu i Crkvi. Neki rado i posvuda prizivaju đavla, a onda kad ga privedu gdje mu nije mjesto i unesrećene ljude uvjere da su pod đavolskom a ne Božjom vlašću, vežu ih za sebe, pretvaraju svoje crkve i zajednice u patološke sanatorije. Njihovi vjernici još se više razbolijevaju te umjesto Isusa Krista i svojih bližnjih traže sve više takve duhovnosti, traže i posebne duhovnike, često one namrgođeno apokaliptične ili one uvijek povišene radosti lažnog mesijanstva. U atmosferi navijačkih poklika za Bogom i u galami za njegovom prisutnošću najčešće se prikriva strah od stvarnog susreta sa sobom i s Bogom, ušutkuje se prigovor savjesti za grešni bijeg od svoje svakodnevnice, svojih konkretnih bližnjih i obvezujućeg vjerničkoga angažmana u društvu.

*****

Bog za spasenje ljudi ima samo ljude. Isus nas poziva da budemo dobri pastiri jedni drugima. Da budemo svjesni svoje nedostojnosti, da budemo budni pred trajnom kušnjom da se od pastira izrodimo u najamnike, da poziv shvatimo kao svoje vlasništvo, iako dobro znamo da se sami nismo pozvali, da sami ne biramo svoj posao, nego suradnički odgovaramo na Isusov poziv brige za povjerene ljude. Svoju službu možemo razumjeti i kao nesnosni teret, mrzovoljno i bez radosti, kao da sami na nju nismo pristali nego nas je netko na nju prisilio. Isus traži od nas da upoznajemo svoje vjernike i pomažemo im u radosti, da im budemo blizu, da budemo spremni biti šikanirani i optuživani radi njihova dobra i ne umišljajući se pritom da smo mučenici niti da nas drugi trebaju stalno paziti i snabdijevati jer imamo tobože težak život.

Uza sve razloge koje možemo navoditi za manjak duhovnih zvanja, na nama pastirima je da priznamo da je danas objektivno teže biti svećenik, redovnik ili redovnica nego u neka prijašnja vremena, teže i od vremena opresivnoga ateističkoga režima. Ne stoji li jedan od razloga i u tome da smo zbog lagodnoga i osiguranoga života, zatvorili se za Božje nadahnuće, za nove iskorake; da smo zbog vjere koju podrazumijevamo kod svojih vjernika a koja je često više kolektivni, masovni pristanak nego osobna odluka, počeli se udvarati svome svijetu, prestali biti svjedocima evanđelja, kao da se danas nema za što darivati pa i položiti život. Zar u vremenu vanjske slobode, vremenu tako nabujalim duhovnim i religioznim, ne iznenađuje tako malen broj ljudi koji se odlučuju za naša zvanja i to ponajprije onih ljudi koji se za ovo zvanje neće odlučiti samo iz želje za vlastitim usavršavanjem i dobrim statusom, nego doista iz brige za vjernike? Smijemo li priznati da je razlog i u nama, u našim zajednicama i u našoj Crkvi a ne samo u manjku djece, materijalizmu, neprijateljima Crkve i religije? Smijemo li prihvatiti da ondje gdje je teže, time je i izazovnije? Pa vjera u Boga i nasljedovanje Isusa Krista i ogleda se najviše u krizama i nevoljama.

Jednu posebnu zadaću Isus nalaže svojim učenicima i pastirima. I nama danas. Naime, u govoru o sebi kao dobrom pastiru koji poznaje svoje ovce i spreman je dati život za njih, on ističe još jednu svoju neporecivu vlastitost a koja se – možemo s pravom reći – danas zaboravlja pa i odbacuje u našim duhovnostima i pastoralnom radu. Isus veli da ima i drugih ovaca koje nisu iz njegova ovčinjaka te da i njih treba dovesti k sebi. Sadašnji papa Franjo, više nego o Crkvi kao liturgijskoj zajednici okupljenih vjernika, neumorno inzistira na “Crkvi izlaska”, na misionarskom bratstvu i sestrinstvu kršćana u svijetu, na zajednici Isusovih pastira i vjernika koji će prekoračivati granice svojih crkava i konfesija i ići u svijet, u široki pluralni i šareni svijet, u susret ljudima. To čini u svojoj programskoj pobudnici Evangelii gaudium. To poručuje i u Pismu za ovu nedjelju duhovnih zvanja. Traži od nas izlazak.

Pred suvremenim pastirima, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, vjernicima uopće, naš kritični trenutak istodobno je povlašteni trenutak da iziđemo iz svojih zagušljivih, intrigama i sitnoćama zapetljanih života, samostana i zajednica prema svijetu, ususret ljudima koji nisu iz našega ovčinjaka, koji ne pripadaju našoj duhovnoj skupini ili našoj tako često sektaškim i fundamentalističkim mentalitetom označenim župnim, vjerničkim i etničkim zajednicama. Isus i nas poziva da ostavimo otvorena vrata svojih ovčinjaka, da krenemo među ljude, da iziđemo iz svojih navika i ustajalih neplodnih sigurnosti.

Ako se Gospodin Isus nije razočarao u svoje učenike, ako nije odustao od njih, vjerujemo ni od nas, usprkos svim našim izdajama i zatajama, onda i mi trebamo izići iz svojih malovjernosti i uputiti se s njime u ovaj grad, u Sarajevo, u ovu zemlju, u svjedočanstvo evanđelja i onima koji ne pripadaju našem ovčinjaku, našoj crkvi i zajednici.

Papa u svome pismu navodi tolike pozive, tolike izlaske, od Abrahama preko Mojsija do proroka. Svi su oni izišli iz svoje sigurnosti (obitelji, zavičaja, naroda) i uputili se s Bogom u novost života, postali su novi ljudi. I nas danas poziva na sličan način da iziđemo k ljudima, da se ostavimo sigurnih crkava i samostana, da idemo među ljude koji čekaju riječ, moćnu riječ slobode i ljubavi, koji traže ljude svjedoke nađenoga smisla; da idemo i mladima i starijima, i vjernicima i nevjernicima i vraćamo nadu i radost zajedničkoga života, da smanjujemo strah od budućnosti koji se tako moćno uvukao među naše suvremenike.

Nama se u našoj zemlji Bosni i Hercegovini nude za primjer mnogi biblijski likovi, jer je biblijska riječ, Božja riječ za sva vremena i za sve zemlje. Papa Franjo nas na to poziva. Zar se nama današnjima ne nudi Mosije ili prorok Ilija (zaštitnik Bosne) da se borimo protiv naših faraona koji u ropstvu drže tolike ljude ili protiv kraljeva i kraljica koje zavode vjernike u idolatriju; ili zar nam se ne nudi Amos koji iz svoga zavičaja Bog pokreće u prostor koji nije prostor vlastitoga tora, vlastitoga ovčinjaka, onamo gdje nije naša zajednica monoetničke i monokonfesionalne istosti i protiv kojega čak ustaje službeni svećenik; ili zar nam nije uzor i tragični, “bezuspješni” Jeremija kojemu se podruguju, koji postaje karikatura i na podsmijeh svojima, jer i na skandalizirajući način provocira na povratak vjeri (npr. nosajući jaram o vratu ili razbijajući vrč); zar nam primjer nisu Isusovi učenici od Petra, Tome do Pavla, ili Marija Magdalena, koji odlaze u prostor i među ljude koji nisu iste vjere i iste nacije?

Zar i nas, većinom Hrvate, Bog ne poziva da poput Jone idemo u drugi kraj, neosigurani i opustošeni kraj naše zemlje a ne samo u državu, entitet i kanton s našom etničkom ili religijskom većinom; zar i nas poput svoga prkosnoga i razmaženoga Jone Bog ne poziva da se pomirimo s njegovim pozivom koji nam nikako ne odgovara: da idemo u “poganski” grad, u našu Ninivu, među ljude koji nisu naše vjere i narodnosti, ali koji su također Božja djeca i kao svi ljudi u traženju ljudskoga prihvata i Božjega mira. Tako su, uostalom, činili utemeljitelji/utemeljiteljice i mnogi članovi naših redova i družbi. Pa svi su duhovni ljudi u ovu zemlju došli od drugdje i redovito su došli u lošije. U protivnom, ostat ćemo duhovni starosjedioci, fanatični borci samo za svoja prava i vlasništva, izjest ćemo se u svojim sve užim ovčinjacima sa sve razvijenim privatnim životom i sve boljim životnim standardom. U konačnici iznevjerit ćemo Dobroga pastira koji nas stalno poziva da nećemo biti radosni, stabilni i stameni ako doista ne budemo spremni ljubiti ne samo svoje nego i druge do cijene darivanja života, do cijene da – kao što se to dogodilo i njemu – neće sve ovce, neće svi ljudi prepoznati naš glas.

Isus nas poziva da budemo pastiri jedni drugima i bližnjima, ljudima našega vremena, pogotovo onima koje se osuđuje i odbacuje kao nevrijedne za Isusovu oslobađajuću i radosnu poruku evanđelje. Nije u pastirskoj egzistenciji najvažnija veličina ovčinjaka, ni broj ovaca, nije u prvom planu ni vrsta posla, niti količina posla, nego vjera da u svojoj službi nećemo biti sami već da ćemo biti nošeni na ramenima Dobroga pastira ako dopustimo da nas nađe i da se obratimo. Molimo da budemo vjerodostojni pastiri i Bog će sigurno potaknuti i mlade i starije da se upuste u tu predivnu pastirsku avanturu, da i oni zajedno s nama posvete život brizi za ljude na Isusov način – u našem jedinom ovčinjaku, jedinom Božjem svijetu.

Fra Ivan Šarčević

Emaus (Josip Poljan) – Dva učenika odlaze iz Jeruzalema (lijeva strana Tabernakula u crkvi Sv. Bone u Visokom)

Sve po zakonu i pismima

III. uskrsna nedjelja

Dj 3,13-15. 17-19; Lk 24,35-48

Evanđelist Luka ima nešto drukčije naglaske u opisu događaja oko Isusova uskrsnuća od Evanđelista Ivana kojeg smo slušali prošlih dana. Prema njemu središnji događaj jest onaj na putu iz Jeruzalema u Emaus dvojice Isusovih učenika koji – u krajnjem razočaranju nad Isusovim raspećem i smrću te polomljenih nada u Božji spasonosni zahvat u život pravednika, očajni napuštaju Jeruzalem. Uto im se Isusu pridružuje u liku zanimljiva stranca, navodno neupućena u Isusovo razapinjanje i smrt. A radi se zapravo o nepoznavanju učenika, o bezumnosti, sporosti mišljenja i tvrdoći njihova srca da iz Božje objave zapisane u pismima otkriju kako se sve ono što se dogodilo Isusu, dogodilo po pismima, zapravo dogodilo se krajnje čistom logikom ljudskoga zlog djelovanja ili djelovanja iz neznanja, korsitoljublja, oportunizma i gluposti.

I Luka kao i ostali evanđelisti ističu da učenici odmah ne prepoznaju uskrsloga Krista.

Emaus (Josip Poljan) – Dvojici učenika na putu se pridružuje Stranac/Isus (desna strana Tabernakula u crkvi Sv. Bone u Visokom)

Lomljenje kruha (kasnije euharistijska gozba) za Luku je vrhunac u kojem spomen na Isusa postaje aktualna blizina učenika s čitavim njegovim životom. Oni ga po kruhu prepoznaju. Lomljenje kruha, darivanje kruha označava darivanje sebe – sažetak značenja Isusova poslanja. Istodobno je to ključ kojim se čita i razumijeva Sveto pismo. Učenici – piše Luka – tek poslije lomljenja kruha otkrivaju i značenje svetopisamskih riječi koje im je Stranac (Isus) putem govorio, razrješuju smisao ushićenosti (zar nam nije gorjelo srce) dok im je tumačio pisma koja govore što će se dogoditi Isusu. Riječi bez djela su tek vatra oko srca, poznavanje Pisma bez lomljenja kruha, bez darivanja života je nepotpuna vjernička egzistencija.

Današnji odlomak Lukina evanđelja nastavak je na izvještaj o putu u Emaus. Počinje povratkom dvojicu emauskih učenika u Jeruzalem k okupljenoj zajednici. Oni svjedoče da su susreli Isusa i prepoznali ga u lomljenju kruha. I dok su oni to govorili, dolazi Isus, među njih – i opet ono isto – oni ga opet ne prepoznaju. Slijedi gotovo ista shema pouskrsnih događja. Uslijed neprepoznavanja i prepadnutosti, zbunjenosti i sumnji, Isus ih pozdravlja s Mir vama. Unosi mir u njihov nemir. Pokazuje im se tjelesan, s ranama da vide da nije duh ni utvara, i da ga ne odvajaju od križa. Zatim uzima hranu i jede. Onda im tumači pisma. I na koncu im obećava da će se za svoje svjedočenje, za propovijedanje evanđelja po svem svijetu obući u Silu odozgor. Bit će im darovan obećani Božji i Isusov Duh, Božja snaga u nasljedovanju Isusa.

I prvo čitanje iz Djela apostolskih i odlomak Lukina evanđelja žele naglasiti da je Isus živio, umro i uskrsnuo posve u skladu s objavljenom i zapisanom vjerom otaca. Petar Apostol pred okupljenim sunarodnjacima izlaže istinu da je Isusa uskrišenjem proslavio Bog otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. On je Božji Sluga, Svetac i Pravednik kojega su odgovorni predali Pilatu a narod se u času Pilatova dvoumljenja ipak odlučio za ubojicu a za Isusa tražio da se razapne. Petar dakle pripovijeda fakte, uskrsnuće veže za konkretne ljude i događaje, te skupljenima priziva u pamet proročke riječi da će Božji Pomazanik (Mesija/Krist) trpjeti. A kao svjedok Isusova uskrsnuća, posve na tragu Isusova postupanja, ispričava njihova grešna djela neznanjem, i otvara im mogućnost novoga života pozivom na pokajanje i obraćenje.

Uskrsnuće se dakle ne može promatrati izdvojeno iz povijesti objave, iz povijesti vjernika izraelskoga naroda, pogotovo ne odvojeno od patnji i nepravdi, križa i groba, niti može ostati u magli nebeskih i mitski sfera, nego zahtijeva konkretnu i radikalnu promjenu mišljenja i života – pokajanje i obraćenje. U odlomku Lukina evanđelja, nakon što je Isus na čuđenje svojih učenika pojeo pečenu ribu, nakon što je potvrdio materijalnost, tjelesnost svoga novoga života, da se učenici ne bi vezali za njega samo duhovnim sponama, Isus ih – piše Luka – podsjeća na ono što im je stalno govorio dok su bili zajedno: na njegovu duboku ukorijenjenost u židovstvo i otačku vjeru. U Isusu se ispunja vjera i život po vjeri koji su iskazani, najavljeni i zapisani u najvažnijim židovskim spisima: u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i u Psalmima. Punina moralnosti i obrednosti koju propisuje zakon ostvaruje se u Isusu Kristu; punina čistoće vjere, socijalne pravde i oslobođenja od idolatrije koju su zahtijevali proroci događa se u Isusu; punina svih molitava i pjesama, od prošnji, zahvala do himana Bogu događa se u životu, smrti i Uskrsnuću Isusovu. Kršćanstvo je vjera u osobu i nasljedovanje osobe a ne najprije knjiga ni kao zakon, ni kao proroštva i ni kao molitve.

Emaus (Josip Poljan) – Učenici prepoznaše Gospodina u lomljenju kruha (Tabernakul u crkvi Sv. Bone u Visokom)

Isus svoj identitet učenicima predstavlja kroz nekoliko riječi i gesta: on je stranac, njegova stranost izaziva strah i zbunjenost, čak pomisao da je duh, jer Isusom se ne može ovladati, u njega se vjeruje; on se prepoznaje zatim po raspetom tijelu, po ranama, po križu što znači da uskrsnuća nema bez zemaljskoga tijela, bez rana, križa i smrti, inače se uskrsnuće pretvara u pobjednički ili vulgarni mit; zatim se Isus predstavlja kroz hranu, kroz lomljenje, dijeljenje kruha. Iznad svega Isusovi učenici, evanđelisti, Petar i kasnije Pavao sve što se dogodilo Isusu vežu uz Pismo, uz zapisanu povijest vjere. Isus je sukladno pismima kako i ispovijedamo u Vjerovanju treći dan uskrsnuo (uskrsnuo treći dan po Svetom pismu). On ne dokida nego ispunja vjeru svojih otaca.

I dok Isus otkriva učenicima svoj identitet, na identitet učenika se veže njegov darovani mir. U sabranosti i strpljivosti, u miru se čovjek odlučuje na vjeru u Isusov život, u miru nastavlja svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista. Učenike pokreće potvrda susreta s uskrslim Isusom. Oni iz uskrsne vjere žive i djeluju. I jer su doživjeli da je Bog otaca potvrdio svoga patničkoga Slugu, svoga Pomazanika, sadržaj njihova propovijedanja, odnosno bit učeničkog identiteta je vrlo konkretan: poziv na obraćanje i otpuštanje grijeha. To je ujedno temeljni sadržaj čitavoga Pisma, sve objave, sažetak svega onoga što Bog zahtijeva od nas ljudi: promijeniti život i opraštati.

Isus svojim učenicima ne nalaže dakle da hodaju svijetom i tumače sam događaj uskrsnuća, da se zapliću oko mita i zbilje, kako se i Pavlu dogodilo na atenskome Areopagu, nego da zahvaćeni obnovljenom nadom od strane nikada dokraja spoznatljivoga Boga (“Nepoznatoga Boga”) propovijedaju konkretno obraćenje od grijeha kako se nikome ne bi dogodio petak i križ, te da onima koji – iz neznanja – razapinju i ubijaju nedužne Božje sluge opraštaju grijehe i otvaraju im mogućnost novoga početka. Uskrs nije samo Božji ničim uvjetovani čin uskrišenja Isusa nego zalog novoga čovjeka po mjeri Isusa iz Nazareta. Doista badava je naša vjera bez uskrsnuća, bez novoga čovjeka.

Fra Ivan Šarčević

Glava Krista (Ivo Dulčić)

Zahtjevi uskrslog Gospodina

II. uskrsna nedjelja

Dj  4,32-35; Iv 20,19-31

S Biblijom i evanđeljem, osobito nekim njihovim tekstovima, bilo bi možda najbolje za vrijeme nedjeljne mise da ih svatko od nas čita sam u tišini. Da ih zatim pusti da odzvanjaju u svakodnevnici i da ih pokuša primijeniti u životu među ljudima. Jer doista kakvo tumačenje treba današnji odlomak iz Djela apostolskih u kojem se govori da su prvi Isusovi učenici, prvi kršćani bili “jedno srce i jedna duša” te da “nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko”. Stižu li ove riječi do nas ljudi agresivne sebičnosti i nezajažljiva srebroljublja?

Može li se išta od ovih riječi o najuzornijem zajedništvu primijeniti na tolike unesrećene ljude i opustošene krajeve naše domovine iz kojih je ljudska nezajažljivost i sumanuta zloća protjerala tolike nedužne s njihovih ognjišta i zavičaja? I to se zlodjelo nastavlja i danas potpomognuto narodnim i religijskim poglavarima i službenicima.

Može li se prvo kršćansko zajedništvo primijeniti imalo na današnje kršćanske i katoličke zajednice naše domovine koje su što sudjelujući aktivno što šutke pripomogle antikršćanskom (i protuljudskom) pljačkanju svojih susjeda? Ima li svetopisamska riječ stvarno značenje za nas danas, pogotovo za bogate čelnike i pobočnike, ili je to stvar samo onih “drugih”? Izazivaju li nas ove riječi i na kakvu promjenu da budemo solidarni i milosrdni prema obespravljenima u našoj blizini ili nam je bitno da na koncu čitanja na ono Riječ Gospodnja naviknuto “odkantamo” svoju licemjernu potvrdu: Bogu hvala?

A tek koliko je temama bogat današnji odlomak Ivanova evanđelja! Najbolje je možda i ne upuštati se u njega i nastaviti svojim uhodanim putom. Ili?

Uskrsli Isus – piše Ivan Evanđelist – onoga istoga dana kada je uskrsnuo dolazi svojim učenicima koji su se u strahu od racije zatvorili. Ako je suditi po Isusovim gestama i riječima, dalo bi se zaključiti da Isus dolazi svojim učenicima da im “ostavi” najvažnije za njihov život kada ostanu bez njega. Pozdravlja ih i donosi im mir, jer strah je osnovno čovjekovo stanje. I strahova i mirova je svakovrsnih. On im donosi svoj mir, bez obzira na tjeskobe, strahove, nasilja i konflikte. I taj mir veže uz sebe, uz svoju osobu te uz svoje rane, znakove svoga života i smrti. Nema Isusa bez mira i bez rana.

Odmah zatim, zacijelo još zbunjenima, Isus im drugi put govori: Mir vama! Jer zna da baš učenicima treba stalno ponavljati jedno te isto, jer strah zatvara uši, podsijeca noge. I govori da ih onako kako je njega Otac poslao, on sada šalje njih u svijet. I – prema Ivanu Evanđelistu – učenici ne trebaju čekati Pedesetnicu/Duhove da se “obuku u silu odozgor” nego im istoga toga uskrsnoga dana udahnjuje svoj dah, dariva Duha Svetoga. A uz Duha se veže otpuštanje ili neotpuštanje grijehe ljudima.

Mir i rane, Duh Sveti i opraštanje grijehe – darovi su i oporuka koju Isusovi učenici primaju od uskrslog Gospodina. Njih trebaju nositi kroz život u susretu s ljudima. Preveliki darovi, nema nikakve sumnje. Ne zna se koji je veći i zahtjevniji i kojega je potrebniji ovaj naš uplašeni i nemirni svijet, svaka naša zemlja, narod, obitelj i zajednica. I ne zna se kojeg su od darova kršćani više zloupotrebljavali kroz svoju povijest i kojega više danas zloupotrebljavaju. Može se loše proći, kao i kod prvoga čitanja u vezi sa solidarnošću i prvim komunizmom, ako se slučajno nas kršćane imalo pozove na to što nam je ostavio i naložio Gospodin Isus da i mi moramo nastaviti činiti. Jer živimo kao da među nama kršćanima nema majstora pomutnje i nemira, i onog nasilja obučenoga u duhovnu laž i poniznost, u ljeporječivost i u svete riječi. Zlo ionako pripisujemo drugima. Jer kao da među nama kršćanima nema sijača strahova i zadavanja rana nedužnima pod maskom lažne ugroženosti; kao da među kršćanima nema onih koji se umišljaju da su vlasnici Duha Svetoga; ili onih koji su gospodari opraštanja i zadržavanja grijeha ne samo pojedincima nego čitavim zajednicama i kolektivima.

Iz naših govora i propovijedi, iz našega ponašanja i djelovanja prilično je odsutan mir, Isusov mir koji nije mir groba i neutralnosti; odsutno je suosjećanje za rane drugih, odsutna je mogućnost da Božji Duh djeluje i drugdje, izvan naših kantona i entiteta, izvan naših kružoka i zajednica.

Ma nismo mi tako loši, reći ćemo. Zar ne? Nešto smo od Isusa izgleda ipak razumjeli, budimo iskreni. Naravno u krajnje krivom smislu: govor o tuđim grijesima, zadržavanje tuđih grijeha, pamćenje i nabrajanje grijeha naših protivnika, neprijatelja, zadržavanje grijeha nevjernika, naša je najbolja osobina, bez obzira što ćemo moliti Očenaš u kojem je postavljen uvjet opraštanja da bi i nama Bog oprostio; bez obzira što na koncu Vjerovanja – prije vjere u “uskrsnuća tijela” i “život vječni” – ispovijedamo vjeru u “oproštenje grijeha”. A pitamo li se komu i kada se treba oprostiti: Je li to samo oproštenje svojih grijeha? I je li to Isus poslao učenike, i nas danas, u nebeska prostranstva da opraštamo ili da to činimo nigdje drugdje nego ovdje, na tvrdoj zemlji među “tvrdim”, svakodnevnim ljudima?

Nimalo lagani Isusovi zahtjevi stoje pred nama. Posebno opraštanje tuđih grijeha. Biti Isusov učenik, biti kršćanin, izvršiti Isusovo poslanje u svijetu, među konkretnim ljudima – ništa ne treba uljepšavati – put je koji prolazi između oholosti i očaja. Oholosti kako smo već sve razumjeli i kako sve to već samorazumljivo činimo. A očaja, ako mislimo kako je sve to nemoguće i nedostižno za ostvariti. Oholima je teško išta pomoći, jer neopraštanje se veže uz neoprostivi grijeh protiv Duha Svetoga. A s očajem je nešto drukčije, jer Isus kaže da je to moguće. Štoviše, on je to ostvario. Očekuje da mu povjerujemo.

Nevjerni Toma (Đuro Seder)

Ovdje bi možda trebalo završiti s našim govorom, iako ima i drugi dio današnjega evanđelja na koji se rado vežemo, onaj o “nevjernom” Tomi. Ustvari, to što se događalo s Isusovim učenikom Tomom dolazi poslije, ne samo poslije sedmicu dana, nego poslije makar kakvog-takvog nasljedovanja Isusa. I nije riječ o nekom dokazivanju vjere a nikako o tračanju za viđenjima. Riječ je o jednom od najtežih zahtjeva koji stoje pred kršćaninom: što s onima koji sumnjaju ili ne vjeruju? Jer, prije nego se mogne kazati: Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju, kako svoju lakomislenu vjeru opravdavaju neki kršćani, trebaju se ostvariti određeni uvjeti. Znamo da Ivan piše svoje evanđelje zajednici u kojoj sve više ima onih koji nisu bili s Isusom, teško im je povjerovati ljudima, svjedocima. Toma je njihovo zajedničko ime.

Točno je, naime, da Toma sumnja. Toma nema povjerenja u ono što mu njegovi drugovi kažu. Ali Toma dolazi u zajednicu onih koji su povjerovali. Razgovara s njima. Sluša ih. Još je važnije da zajednica ne isključuje nego prima i uvažava “nevjernika” i tražitelja Tomu. Onaj koji ima čisto srce, rekao je Isus, on je blažen jer će Boga gledati. Zajednica ne odbacuje Tomu zato što sumnja i što hoće osobni susret s Isusom. Naprotiv. Njegovi prijatelji imaju strpljenja s njime. Dijele njegove dileme i kad su vjerni i odlučni u svome uvjerenju. Oni su gostoljubivi prema njemu. Ostavljaju otvorenim da i Bog nešto uradi s “nevjernikom”, da uskrsli Gospodin sam stigne svome sumnjivom učeniku. Jer nikoga se ne može utjerati u vjeru. Uostalom ne može Toma tuđom glavom i tuđim ustima kazati: Gospodin moj i Bog moj!

Fra Ivan Šarčević