U srcu i s periferije svijeta

VII. uskrsna nedjelja

Iv 17,11b-19

U svojoj “velikosvećeničkoj molitvi” prije tragičnoga završetka na križu Isus moli Boga Oca za svoje učenike. U toj molitvi sažima ono što njegove nasljednike treba resiti i kada njega fizički ne bude s njima, kada ih bude trebao osnaživati njegov i Očev Duh. Molitva je uzvišena ali jednostavna. Isus najprije moli Oca da učenike sačuva u njegovu imenu, da se učenici/kršćani prepoznaju i djeluju u Božje ime, da se sabiru u Božje ime, da rade na proslavi Božjega imena, a ne u ime ideologije ili nekih sebičnih projekata. Jer događa se da su vjera i Božje ime tek privjesak, potvrda ili pokrivalo partikularnih interesa. Euharistija, zajedničko slavlje u Božjem i Kristovom imenu, služi ponekada kao “nebeska” potvrda svakovrsnih ljudskih skupljanja, sumnjivih obljetnica i raznih novcu i ljudskoj časti usmjerenih zborovanja.

Moli Isus zatim da učenici budu “jedno” onako kako su on i Otac jedno. Dakle, da i učenici, svaki učenik, prepozna svoj osobni poziv i svoje izvorno poslanje od Boga, jer jedinstvo koje Isus traži nije poništavanje niti osiromašivanje razlika, nego da se prvo čovjekovo jedinstvo sastoji u jedinstvu sa sobom po mjeri svoga životnoga smisla pred Bogom a onda u zajedništvu s bližnjima prema istom cilju.

Unutarnja veza Isusovih učenika govori da su oni jedne misli, osjećaja, riječi i djelovanja. To jedinstvo na kojem se i danas toliko inzistira u Crkvi i narodu, za uzor ima odnos Oca i Sina, Boga i Gospodina Isusa. Isusova ljubav i nasljedovanje Isusa je kriterij jedinstva učenika a ne neko poslušničko jedinstvo ovozemaljskim poglavarima i vođama, neslobodno jednoumlje ili ona tako prisutna opsesivna mržnja prema neprijateljima. Nije nikakvo ljudsko, narodno ni kršćansko ni crkveno jedinstvo ujedinjena kolektivna mržnja prema nekome. Samo je ljubav načelo jedinstva. A samo ljubav zna sačuvati i najveće razlike. Izopačena a tako nasilna današnja jedinstva po svjetovnom kriteriju, od onoga komunističkoga u prošlom režimu do razno raznih crkvenih i narodnih poziva na jedinstvo, najčešće završavaju u neslobodi, u dominaciji jednih nad drugima, u dehumanizaciji čitavih slojeva naroda i društva, konačno u još većim nepomirljivostima i podjelama protiv kojih se tobože ustajalo. Sve je više unutaretničkih, unutarcrkvenih podjela, a posebno onih socijalnih između siromašnih i bogatih, a navodno sve pod kišobranom “svetoga jedinstva”. Nasilno jedinstvo sije mrak, još više dijeli ljude i uvećava nepravde.

Poslije molitve za jedinstvo – stoji u evanđelju – Isus moli Oca da učenici koji ostaju u svijetu imaju puninu Isusove radosti. Tu radost stvara spasonosna Božja riječ koju je Isus predao svojim nasljednicima. Naviještanje te riječi, evanđelja, nije, međutim, lišeno prezira, mržnje i odbacivanja od strane negostoljubiva svijeta. Isusova riječ, radosna poruka, uključuje obraćenje i izgradnju Očeva kraljevstva ljubavi i dobrote. Ali većina svijeta, pokazalo se i u Isusovu životu, to ne prihvaća. Naprotiv, ustaje protiv riječi radosti, protiv prakse evanđelja koja usrećuje. Svijet ne voli sretne ljude, ne prihvaća radost u očima ljudi koje se priznalo u njihovoj razlici; svijet ne voli radost u očima ljudi kojima se bezinteresno pomoglo. Svijet voli mrzovolju i krivousto cerenje silnika; svijet voli lažni zanos duhovnjaka i namještene radosti pobjednika; svijet voli zluradost koja nastaje i hrani se na zaplotnjačkim intrigama, na nesreći i patnji nevoljnika i protivnika…

I onda Isus izriče sržni dio svoje molitve Ocu: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.” Isusovo suprotstavljanje svijetu treba razumjeti u onom istom kontekstu Ivanova evanđelja u kojem se govori da Isus Krist dolazi od Boga na svijet ne da osudi svijet nego da se svijet po njemu spasi. Kristov učenik ne može izmaknuti svijetu, negostoljubivom i prema evanđelju neprijateljski raspoloženom svijetu. Kršćani nisu posebni ljudi time što će se izdvojiti iz društva, nego su posebni po svom evanđeoskom angažmanu u svijetu. Isus ne propušta naglasiti djelovanje Zloga kojemu učenici mogu podleći i moli Oca da ih očuva od Zloga. Zlo kojemu učenici mogu podleći jest upravo izbjeći od svijeta i rada u svijetu, povlačenje u sebičnost, kao i raditi tako da se nasiljem mijenja svijet. A zar današnji kršćani nisu više fascinirani takvim zlom, nego što evanđeoski mijenjaju svijet? Koliko je doista svijet bolji zato što u njemu žive kršćani, trebalo bi biti pitanje svakog odgovornoga kršćanina? Koliko je naše društvo skladnije i mirotvornije zato što je u njemu prisutna naša (brojčano, politički i ekonomski moćna ili slaba) Crkva?

Isus ne govori o tome da učenici trebaju ovladati svijetom, nego ga mijenjati radosnom viješću, ljubavlju i jedinstvom s Ocem kako je to Isus pokazao. I križem, posebno križem, dakle ljubavlju koja neće uvijek biti ni razumljena ni prihvaćena od svih. Ni u kojem slučaju Isusovi učenici nisu lišeni zla, njegove zavodljivosti i kušnji, ali upravo u neuvjetnom svijetu za dobru poruku, za milosrdnu ljubav, za dobrotu, kršćani trebaju stvarati nove uvjete i širiti Očevo kraljevstvo novih odnosa.

Kao posljednji distinktivni kriterij Isusovih učenika u svijetu, Isus moli Oca da ih posveti u istini. Teško prihvaćamo istinu o nama i drugima. Zli je otac laži. Ljudi vole laž više nego istinu ponavlja se često u evanđeljima. Da potvrdi istinu Isus predaje svoj život za učenike i prijatelje. Istinom se odgovara na napasti Zloga, istinom se stvara jedinstvo učenika, istinom se pročišćuje njihova međusobna ljubav, istinom se preobražava grešni život u život dobrote i milosrđa. Istinom se podijeljeni svijet vraća iz svoga prirodnoga otpora Bogu i svoga prirodnoga isključivanja nepoželjnih ljudi od sebe, a to znači iz svoga opiranja dobru i ljubavi. I kao što je za tu istinu Isus predao svoj život, ni Isusovi učenici ne mogu zbog te istine proći bez nevolja i prezira, društvene izoliranosti a i radikalnoga odbacivanja.

U jedinstvu s Isusom u Očevoj ljubavi, u svijetu, nalazili se u središtu ili na marginama svjetskih zbivanja, iz središta ili s periferije odlučivanja i moći, Isusovi učenici evanđeljem ljubavi i istine preobražavaju svoj svijet, svoje društvo i okolinu; “otimaju” svijet iz vlasti Zloga i vraćaju ga u zajedništvo radosne Božje djece.

Fra Ivan Šarčević

Jesmo li već ljubljeni?

VI. uskrsna nedjelja

Iv 15,9-17

Što je najdublji pokretač čovjekova djelovanja? Mnogi će s pravom reći ljubav. Jer, uistinu, kada se razgrnu raznorazni nanosi, pogotovo slojevi dokazivanja, nekada inata, srdžbe pa i mržnje, čovjek je pokretan čežnjom za ljubavlju, dubokim vapajem da bude ljubljen. Svaki čovjek udara na mnoge strane, kuša i radi koješta, i smisleno i besmisleno, ali iza svih mišljenja i čina stoji neuništivi poziv za prihvaćanjem i ljubavlju.

Kroz povijest ljudi su različito tražili odgovore na sudbonosno pitanje koji je posljednji razlog njihova djelovanja. Neki su govorili da je to postizanje sreće i dobroga života, neki su zastupali da je to smisao. I sve se to nekako primiče onome što je s Isusom došlo na ovaj svijet: svjedočanstvo ljubavi Božje prema ljudima i zahtjev da se istom Isusovom ljubavlju ljube ljudi. Rijetko je tko tu istinu bolje sažeo od sv. Augustina kad je kazao da je nemirno čovjekovo srce dok se ne smiri u Bogu – u Bogu ljubavi.

No, kroz povijest su ljudi mislili i misle drukčije. Nimalo zanemarivi ljudi smatrali su, upravo iz svoga iskustva, iz iskustva drugih ljudi, iz društvenih struktura i institucija, iz iskustva ljudskih odnosa, a posebno iz iskustva patnje i zla, sukoba i ratova, da mnoge ljude ne pokreće nikakva čežnja da budu ljubljeni, niti ih pokreće ikakav nemir srca da budu ljubljeni od Boga. Veliki i ozbiljni Nietzsche, i ne samo on, smatrao je da čovjeka pokreće volja za moć, kao prirodna i izvorna snaga života. Pojednostavljeno kazano mnogi su ateistički pa i “mizantropski” usmjereni autori, bili oni religijski asketi ili ne, smatrali da je čovjek “osuđen” na dominaciju nad svim, jer mu ni priroda, ni Bog ni drugi ljudi nisu prijatelji nego protivnici i neprijatelji. Nagon za samoodržanjem prirodni je pokretač čovjekovih čina. No, je li čovjek pozvan na nešto više, na nadilaženje svoje prirodnosti? Kako se u ovo uklapa Isusov obrnuti zahtjev da njegovi učenici ne čuvaju svoj život nego da ga daruju za prijatelje, kako je on to sam učinio? Nije li to krajnje neprirodno?

Jedan od najvećih suvremenih teoretičara nacionalne države i utemeljitelja nacionalističke političke teologije kojom je opravdavao Hitlerovu državu i režim (suveren je iznad svega, Führer je i iznad zakon), pravnik i teolog, Carl Schmitt, kao osnovno polazište za ljudske odnose a time i za politički instinkt smatrao je sposobnost raspoznavanja svojih neprijatelja, taktiku i pobjedu nad njima. Čini se da Schmittova misao reflektira prirodno ponašanje nas ljudi. No, je li se Isus ponašao u skladu s prirodnom voljom za moći, za dominacijom; je li u svojim učenicima odgajao politički instinkt za raspoznavanje neprijatelja ili je tražio da ljudi budu nešto drugo nego vukovi jedni drugima?

Isusove riječi i njegova praksa posve demantiraju volju za moć shvaćenu kao golu, sebičnu brigu za sebe i kao dominaciju nad drugima. Isus obeskrepljuje schmittovsku postavku o suverenu, o bilo kojem čovjeku koji bi bio iznad svega, iznad drugih ljudi, koji bi bio makar mali bog. Isus ne djeluje tako da se čuva život i da se dovine svim neprijateljima, a nije da ih nije imao. Naprotiv! Isus poziva na obraćenje upravo od prirodnog ljudskog stava neprijateljstva prema drugima (i prema Bogu kao unesrećitelju čovjeka); poziva na sebenadilaženje, na radikalno kultiviranje naravi.

Isus izgrađuje Božje kraljevstvo, stvara nove odnose među ljudima, poziva svoje učenike da za razliku “od svijeta” pokretač njihovoga djelovanja, njihov prvi “politički” impuls ne bude raspoznavanje neprijatelja i borba protiv njih, nego stvaranje prijatelja, u konačnici, da im osnovni motiv i razlog života i djelovanja ne bude kako sačuvati život i pobijediti protivnike nego kako ljudima, pa i neprijateljima postati bližnji, postati prijatelj, čovjek koji ne donosi strah niti širi ugroženost nego povećava radost života i ljubav među ljudima.

O radosti i ljubavi, o prijateljstvu i darivanju života za prijatelje govori i današnje odlomak Ivanova evanđelja, konac oproštajnoga Isusova govora na Posljednjoj gozbi prije nego će poći u smrt. I ne samo ovaj odlomak. Sav se Isusov život i djelovanje mogu svesti na ljubav i prijateljstvo. Naravno, svjesni smo da ništa nije tako podložno manipulaciji i krivom tumačenju kao ljubav i iz nje susljedno prijateljevanje. Zato mnogi ljudi i ne vole da se o tako uzvišenim zbiljama uopće i govori. Ipak, Gospodin Isus poziva svoje učenike, a i sve ljude, da se osposobljavaju za ljubav, da se ne stide svoje duboke čežnje da budu voljeni, ljubavi kao osnovice na kojoj počiva sav život i svijet i prijateljstva kao odnosa za koji vrijedi susretati ljude i živjeti.

Isus govori i živi iz iskustva da je ljubljen od Boga Oca. Biti ljubljen, biti nekome prijatelj najvažnije je čovjekovo iskustvo. To iskustvo tvori radost postojanja. Ako toga iskustva nema, ako je čovjeku to iskustvo uskraćeno ili ako to iskustvo zaboravi, omalovaži ili zaniječe, ako se vraća samo na iskustvo neprihvaćanja, neprijateljstva ili mržnje, čovjek se  onesposobljava za ljubav odakle je kratak i lagan put do isključivosti i mržnje, sukoba i rata. Zato Isus svojim učenicima kaže da djeluju iz iskustva da su ljubljeni od njega, iz iskustva njegova prijateljstva s njima do mjere da svoj život dariva za njih. I moli ih da ostanu u istoj ljubavi te da vrše njegove zapovijedi: da jedni druge ne pretvaraju u neprijatelje, sluge i strance nego da jedni drugima budu prijatelji i bližnji.

Biti Isusov učenik, biti kršćanin znači izići iz nagona za samoodržanjem, iz individualne i kolektivne (nacionalne crkvene) sebičnosti, iz naravne volje za moći. Biti Isusov učenik – a nimalo nije lagano – znači ljubiti i prijateljevati do mjere darivanja života za bližnje, za prijatelje. To je revolucija koja mijenja ovaj naš u zlu politiku zamršeni svijet, koja mijenja u ljubav razočarane ljude, mijenja naše “normalne” vučje odnose a i neprijatelje preobražava u radost novih prijatelja. Jesmo li daleko od Isusa? Je li u nama jači politički impuls neprijateljstva ili čežnja za ljubavlju? Jesmo li uopće već ljubljeni?

Fra Ivan Šarčević

Pa i jedan samo odnos

V. uskrsna nedjelja

Iv 15,1-8

Čovjek je relacijsko biće. Rađa se iz odnosa i živi od odnosâ. Ne može, naravno, bez kruha i vode, ne može bez makar kakve-takve materijalne sigurnosti, ali najvažniji su mu odnosi. Život je isprepleten odnosima. Neki od njih traju do smrti, neki neko vrijeme. Neki se prelome kao oslobođenje od tereta a neki ostaju nezacijeljeni i bolni. Bez odnosa čovjek je “mrtav”. Ako netko svoj odnos gradi u sve većem poštivanju i ljubavi, u nastojanju da druga osoba raste i razvija se prema punini svojih darova, time sam taj čovjek razvija se prema sve većoj integralnosti, zrelijem i sretnijem životu.

Kvaliteta odnosa nije u njihovoj količini, niti ijedan dobar odnos može isključivati druge – bila bi to onda narcisoidna simbioza. Ako se u životu, pa čak i samo za neko kratko vrijeme, ostvario imalo zreliji odnos, takvim je osobama promijenjen pogled na bližnje, na posao, na svijet uopće. Ako se netko nesebično i požrtvovno brinuo za nekoga i nije se razočarao u takav način postupanja, čak usprkos odlasku i zataji, nezahvalnosti ili nevjeri druge strane – Isus govori u evanđelju – takav će čovjek još na ovoj zemlji biti nagrađen “stostruko” – i odnosima i imanjem svojim dostatnim. Ako se pak netko nikada ne upusti u iskren, nesebičan i požrtvovan odnos, ako nikada ne ostvari odnos bez straha, bez lukavosti i bez kalkulacija za sebe, postoji velika vjerojatnoća da izgubi i postojeće odnose, postojeće ljude. Postoji vjerojatnoća da će se pretvoriti u mrzovoljna ili razočarana čovjeka koji sumnja u sve, ili u službena i hladna čovjeka koji odnose svodi na tehniku neometanja. Time se, međutim, lišava neizmjerna blaga koje dolazi s drugim čovjekom, koje nam biva darovano u odnosu prijateljstva i ljubavi. Čovjek je biće odnosa. Odnos je rizik ljubavi. Ljubav nije uvijek dobitak.

U slici trsa i lozâ uprizoruje Isus odnos njega i njegovih učenika. Odlomak je to iz Isusova oproštajnoga govora s Posljednje večere iz Ivanova evanđelja. Isus koristi sliku poznatu njegovim učenicima, poznatu još od proroka Hošea koji govori da se Božji narod, Božji vinograd “izrodio” pa više ne rađa grožđem već vinjagom. U Ivanovu evanđelju vinograd nije samo židovski narod, ni samo Isusovi učenici, nego čitav svijet, cijelo čovječanstvo. Bog – Isusov otac i otac svih ljudi – je vinogradar. U vinogradu ima puno trsova, različitih, a time i različitih loza, no, Isus govori učenicima da je on pravi trs. Svaki Isusov učenik je u odnosu s Isusom kao loze s trsom. Isusov učenik se mora hraniti na Isusu, ostati u Isusu. Bez toga intimnoga odnosa kršćanin prestaje biti Isusov učenik. Suši se, pa ili sam otpada ili ga vinogradar odbacuje s trsa.

Slika trsa i loze slika je za temeljni odnos vjernika s Isusom. S tim odnosom svi drugi čovjekovi odnosi dobivaju evanđeosku vrijednost. Stoga je cilj i svrha naših ljudskih odnosa, naših djelovanja i svjedočenja, svih kateheza, propovijedi, svih evangelizacija i manifestacija, svih molitvenih susreta, svih karitativnih i pastoralnih poslova, svih teoloških razmišljanja i umjetničkih kreacija da – bez ikakva nasilja, posebno bez duhovnoga pritiska – pomognemo svojim bližnjima da stupe u životni odnos – u osobni odnos s Bogom, u intimno zajedništvo s Isusom Kristom. Veliki teolog XX. stoljeća, Karl Rahner, često je ponavljao: “Ako sam u svome životu mogao ovom ili onom čovjeku sasvim neznatno pomoći da smogne snage govoriti s Bogom, na Njega misliti, nadati se i ljubiti, mislim da je moj život bio vrijedan truda.”

Pripomoći drugome da stupi u osobni razgovor (molitvu) s Bogom, u odnos ljubavi s njim i bližnjim, uspjeh je i sreća čovjeka na zemlji bez obzira kojeg zanimanja čovjek bio. Time se, kako kaže Isus, proslavlja Bog Otac. Time se šire obzori naših komunikacija, time se napušta “strah za granice”, strah od gubitka sebe i svoga ugodnoga života; time se stječu uvijek novi prijatelji u istom Božjem vinogradu među različitom Božjom djecom. Zato kršćaninu nije nebitan uspjeh, učinak i plod njegova djelovanja. Uspjeh i plod su evanđeoske veličine. Kršćanin je čovjek koji ne može raditi bez učinka. Izobilan plod koji zahtjeva Isus ne mjeri se prvotno brojem zgrada, količinom novca, brojem molitava i hodočašća, nego prije svega ostvarenjem odnosa s Trsom, s Isusom, a onda mu ostalo sve nadolazi, ostalo mu biva nadodano i stostruko.

Još se nešto čini važnim u ovoj bogatoj slici trsa i loze. Naime, među lozama, među Isusovim učenicima, među vjernicima zna nastati nezdravo takmičenje, zavist, ljubomora pa i mržnja. Duhovni ljudi su često svojeglavi, sebični i netolerantni. Nisu lišeni kušnje savršenih, najteže kušnje – oholosti, u smislu da smatraju kako su u “najsavršenijem” odnosu s Kristom, dok drugi to nisu. Oni su oni za koje Isus kaže da misle donijeti roda sami od sebe. Kao da ne razumiju da nitko ne živi od njih, nego od trsa, od Isusa i da Isusa ne mogu iscrpsti, ni prisvojiti, niti ga drugim naturati po svome receptu i svojoj volji, kao što ne mogu ni druge ljude nikakvim fizičkim ni duhovnim terorom prisiliti da stupe u odnos s njime.

Suvremeni kršćani neće spasiti svijet povlačeći se u mirni kutak vlastitoga samousavršavanja, u kakvu molitvenu skupinu izoliranu od vreve života i svakovrsnih ljudski potreba i traženja. Suvremeni kršćani neće spasiti svijet ni namećući svoju teologiju, svoju kulturu, obrede, svoj način molitve, sijući svoje simbole (križeve i krunice) po cestama i brdima, uvodeći svetkovine u ustave, povećavajući hodočašća, nego ako najprije žive u osobnom odnosu s Isusom i ako u svom susretu s ljudima radosno i otkupljeno suvremenicima svjedoče pronađeni smisao koji upravo proizlazi iz tog odnosa. Nažalost, mnogi kršćani tako djeluju da im je više stalo da drugi ljudi prihvate izvanjskost njihove religije, a ne nosivi element čitave građevine – osobni odnos s Bogom Ocem i Gospodinom Isusom. Ne žele uvidjeti da punina njihova odnosa s Učiteljem već donosi plod među bližnjima. Kršćani nisu spasitelji svijeta nego posrednici Božjega spasenja koje se nudi u Isusu.

Čovjek je, valja stalno ponavljati, relacijsko biće. Badava sva blaga i sve tehnike, jedino dobri odnosi usrećuju ljude. I samo jedan dobar odnos mijenja sve odnose. Kršćaninu sve dolazi i sve nastaje iz osobnoga odnosa s Isusom Kristom.

Fra Ivan Šarčević