S Isusom bez straha

XII. nedjelja kroz godinu

Mk 4,35-41

Naš svijet je u stalnim nemirima. Trenutno se je oko 15 milijuna ljudi prognano ili izbjeglo iz svojih zavičaja. Na cjelinu svijeta, pogotovo iz udobnosti, taj se broj može činiti sitnica, kap u oceanu. No, ako se sjetimo nedavnih desetaka tisuća protjeranih i preseljavanih naših ljudi, naše rodbine ili poznanika, ako poznajemo samo jednu unesrećenu obitelji ili samo jednoga čovjeka nasilno iskorijenjena sa svoga doma, barem ćemo se malo zamisliti nad nevoljama toga zastrašujuće nebrojenoga mnoštva nemoćnih i izgubljenih koji skoro bez ičega kreću u neizvjesnost.

PROGNANICI (Slavko Šohaj)

U našoj zemlji svjedoci smo kako su pod silom rata, pod strahom, ciničnim dogovorima i političko-vojnim prijevarama čitavi krajevi opustjeli samo u jednom danu. Sjetimo se tolikih mjesta u Posavini, sjetimo se kotorvaroškoga, kakanjsko-sutješkoga kraja, Vareša ili Konjica i područja uz Neretvicu. Sjetimo se i drugih opustjelih krajeva u kojima nisu živjeli katolici. Rijeke ljudi, s nešto zavežljaja u ruci, kretale su u nepoznato. I rasuli su se po cijelom svijetu. Neznatan broj njih vratio se i počeo iznova. Većina se pak relativno dobro snašla u tuđini i novim postojbinama. Čak nevjerojatno dobro ako se zna da su započeli život od ništice. Dobar broj njih još uvijek dolazi u svoj zavičaj, za patrone svojih župa, za Božić, ili na groblja svojima. I mnogi dolaze kao imućni, s moćnim automobilima, dobro materijalno osigurani.

Kad se razgovara s tim ljudima, onda će dio njih kazati kako su u onim teškim danima straha i progona, ili čak u jednom danu užasa i mraka svoje uzdanje polagali samo u Boga. I Bog ih je pratio usred zla na njihovom egzodusu i snalaženju u tuđini. Ako ih pak upitate, bili mogli iznova započeti život u starom kraju, sada, dakako, ne iz ništa kao onda kada su “bježali”, jer su mnogi stekli i mnogo više nego im je stvarno potrebno, te da će ih Bog i dalje pratiti, većinu spopadne nelagoda, odmahuju glavom, izražavaju bojazan novoga početka, teškoće posla, školovanja djece, strah od nove etničke i religijske većine koja vlada u njihovom kraju i koja se prometnula u bahate i isključive gospodare. Strah je čovjekova sjena, strah bez ičega, ali i strah s imanjem.

Ovo gore izrečeno bi moglo poslužiti tek kao jedan od uvoda za razmišljanje o današnjem odlomku Markova evanđelja – o situaciji oluje, prirodne i ratne, o našem ljudskom kukavičluku i malovjernosti nas kršćana. Ako suvremenim ljudima priroda i prirodne nepogode više ne ulijevaju onakav strah kao ljudima Isusova vremena, ako u razbjesnjelim poplavama i nevremenima ne vide nikakve zle sile, nije li ipak poruka današnjeg evanđelja primjenjiva na neke stvarne današnje okolnosti naših osobnih i kolektivnih strahova, malodušnosti i malovjernosti pojedinaca i čitavih obitelji, naroda i crkvenih zajednica.

Lađa na kojoj plove Isusovi učenici sa zaspalim Učiteljem usporediva je s nama, s našim zajednicama i našom plovidbom kroz vrijeme, s nama i našom Crkvom. Nenadana a tako opasna oluja na Genezaretskome jezeru/moru usporediva je s današnjim moralnim olujama i demonima koji na kušnju stavljaju našu ljudskost i našu vjeru. Jedno je ovdje ipak vrlo važno zamijetiti. Naime, većina ljudi i kada osjeća oluju, kada je obuzeta strahom, uopće ne registrira da je riječ o ispitu vlastite čovječnosti i vjere. Većina ljudi, poput učenika, magijski zaziva Gospodina da ih spasi, nesigurni da im ništa neće biti ako je Isus s njima, ako Učitelj čak i spava. Većina nas polovično vjeruje poput Isusovih učenika, jer komu se to između nas može kazati da ne vjeruje? Zato Isus i nama prigovara za bojažljivost, za naš ateizam (nemanje vjere!) u srcu naše vjere, u središtu naše umišljenosti i lakovjernosti.

Valja priznati da je s nama još gore nego s Isusovim učenicima. Naime, u suvremenim olujama, u suvremenim strahovima, egzistencijalnim i društvenim, u ovim našim ugrožavanjima i zastrašivanjima kojima se u nas tako prekomjerno služe nehumane politike i sebični političari, malovjerni i potkupljivi duhovnici, rijetki će buditi Učitelja, rijetki će se pozivati na Isusa i na njegovo evanđelje, rijetki će poput Isusovih učenika makar u strahopoštovanju stati pred Gospodinom i pozvati ga za pomoć. Isus je postao mnogima smetnja i ostavljaju ga da spava kako bi oni mirno mogli iskorištavati kaos i nesreće svojih bližnjih.

Mnogima opet Isusovo evanđelje, njegovo ušutkavanje oluje i demona, djeluje kao besmislica, riječi izvan konkretnosti života. U našim strahovima i ugrozama većina, premda će se smatrati velikim vjernicima, spas ne očekuju od Boga, rješenje na traže u Isusovoj riječi i praksi, nego u ljudskim riječima, logici zla i nasilja, u nacionalnim ideologijama i projektima, u obećanjima i obmanama nacionalnih i religijskih vođa. I među njima čak i svećenici.

Za razliku od Isusovih učenika, mnogi današnji kršćani svoj strah ne izručuju u pouzdanje u Boga, u sigurnost da će se njihov strah preobraziti u snagu ako se budu oslonili na Isusa a ne na kolektivni strah i ponašanje, na Isusove zapovijedi a ne zapovijedi ljudi. Ništa nije toliko strano strahu kao praktična vjera u evanđelje. Ništa nije tako strano evanđelju kao licemjerni vjernici, pogotovo dvolični svećenici koji više vjeruje politici i političarima nego Isusovoj riječi.

S Isusom ploviti, naravno, ne znači biti lišen oluja i strahova, ne znači biti oslobođen veslanja i napora oko vjere i ljudskosti. S Isusom ploviti ne znači čekati skrštenih ruku na čudo odozgor. S Isusom ploviti znači imati sigurnost u vjeri da se ne može propasti, konačno propasti, koliko god ovaj svijet i sva njegova zavodljiva logika moći i novca, nasilja i oružja činili nepravdi i nesreća, koliko god djelovali uspješniji i prijetili uništenjem i postpunim nestankom. Ima ljudi, naših poznanika, ima ona nekolicina časnih koji su se, usprkos svim prijetnjama, usprkos svim zavodljivim nagovaranjima, održali na svojoj lađi, u svom kraju, na svome putu, jer su vjerovali u Gospodina. Oni su svjedoci kako ih je vjera u Boga spasila kroz sve nevolje života.

Fra Ivan Šarčević

Sijati Božju riječ i rasti iz svoga dobra

XI. nedjelja kroz godinu

Mk 4,26-34

Posvuda se čuju riječi poput ovih: Ma to je dobro što radiš, ali od toga nema neke koristi! Ili: Možeš ti raditi koliko hoćeš ali nećeš uspjet! Ili: Kako god ti radio, ništa nećeš promijeniti!

Živimo u kulturi kratkoročnosti i provizornosti, brzine i nepostojanosti. I neki hrabri i stameni ljudi odustaju od ciljeva i ideala jer su se možda umorili, jer su doživjeli poniženje u svojim nastojanjima, jer su umjesto “uspjeha” i potvrde požnjeli poraz, doživjeli obiteljsku, crkvenu ili društvenu izolaciju. Mogu se susresti ljudi koje je resila karakternost, odlučnost i postojanost ali su iz nekih subjektivnih ili objektivnih razloga put dobra zamijenili putom kompromisa ili čak putom zločestoće i intriga. Kada strukture postanu grešne, kada se pokvare institucije, pojedincima je potrebna iznimna snaga ljudskosti i vjere da se odupru općem urušavanju, da sačuvaju vlastitu osobnost i da djeluju iz dobra i za dobro.

Nasuprot našoj kulturi provizornoga i odustajanja stoji Isusovo evanđelje. I ovaj današnji odlomak iz Markova evanđelja u kojem Isus uspoređuje Božje kraljevstvo sa siječem i s gorušičinim zrnom. Ove su nam usporedbe previše poznate da preko njih možemo olako prijeći,  kako to obično biva i s Isusom i njegovim evanđeljem. Nije nam, dakle, problem u shvaćanju nego u prihvaćanju, ponajviše u praktičnom izvršavanju shvaćene riječi, u izlasku iz obrane pravovjernosti i tvrđave samorazumljivosti.

Isusov sijač označava čovjeka koji neumorno i nepokolebljiv sije Božju riječ, sije dobrotu i širi dobre odnose među ljudima. Ne odustaje. Kao da se uopće ne zanima kakva je zemlja, je li prikladna za sjeme, niti kakvo će biti vrijeme, hoće li biti dostatno kiše i sunca. On se ne obazire ni na što okolo sebe, on sije i ide mirno spavati. U svome poslu nije uvjetovan ni svojim protivnicima ni svojim podržavateljima. Sve prihvaća kao svoju jedinu i nezamjenjivu priliku. Siguran je da je nemoguće da posijana riječ ne urodi. Siguran je u uspjeh, siguran je u učinak svoga rada – u žetvu.

Sijač (Vincent Van Gogh)

Ne možemo, naravno, ne pomisliti da je Isusov sijač pomalo naivan i tvrdoglav, da se oglušuje na zapreke i podmetanje, na izdaje i prijevare. Isus, međutim, o tome uopće ne govori. U usporedbi o sijaču njemu je stalo da kaže “mnoštvu”, dakle svima a ne samo svojim učenicima, kako se ostvarenje Božjega kraljevstva (izgradnja obitelji, zajednica, društva i svijeta) događa ako pojedinac, čak i posve sam, sije Boju riječ, sam – uporno i dosljedno – obavlja povjereni posao, ne gledajući ni na koga i ni na što oko sebe. U drugim će usporedbama, i u onoj drugoj o sijaču čije sjeme pada na različita tla, Isus govoriti o važnosti zajednice i uvažavanju konteksta pri ostvarenju Božjega kraljevstva. Ovdje je jednostavno riječ o nepokolebljivoj snazi čovjeka pojedinca koji neumorno sije i uvjeren je da njegov posao, da posijana Božja riječ, ne može biti bez učinka. [Na gore postavljenoj Van Goghovoj slici, Sijač, sastavljenoj od paradoksa, zemlja je zamijenjena nebom, sijač neumorno sije.]

U drugoj usporedbi iz današnjega evanđelja, također posve poznatoj, Isus ističe važnost malenosti za Božje kraljevstvo, i to ne bilo kakve malenosti, nego o zrnu gorušice koje je skoro najmanje, najneznatnije unutar mnogih sitnih zrna žitarica ili drugih biljaka i zrna povrća koja se siju. Zrno gorušice (senfa) izraste i do četiri metra visine i postaje ugodno sklonište pticama. Maleno dobro, najmanje dobro ima nevjerojatnu snagu, poručuje Isus. I to shvaćamo, i to znamo. Znamo kako u svakodnevnom životu i maleno učinjeno dobro mijenja naše loše odnose. Naravno, nije lagano to naše znanje provesti u djelo. Znamo da samo jedan dobar čovjek može zaustaviti čitavu vojsku zla. Znamo kako samo jedna dobra (kritička i proročka) riječ zna zasmetati čitavom javnom mnijenju, čitavoj hordi zli glasova i neprijateljstava. Samo jedno i maleno dobro može ne samo dovesti u pitanje nego i promijeniti grešne strukture.

Nažalost, skloniji smo lijepiti se i zaslijepiti ogromnom količinom zla u svijetu nego odlučiti se za maleno dobro u nama. Pred velikom količinom lošega, u strukturama u kojima su se izgubili kriteriji i vrednote ili se reagira iz lažnih kompromisa, mnogi se ljudi povlače u svoj mir ili se pridružuju opakima jer smatraju da njihovo malo dobro ne može ništa poboljšati. Isus je posve drukčijega stava. Evanđelje to prenosi kao u kakvom idealnom svijetu. No taj je svijet ipak posve realan i moguć, jedini dosljedan Isusovu nasljedovanju. Maleno dobro je sposobno iz sebe rasti i postati veliko dobro. Rasti iz sebe, iz svoje dobrote, strpljivo i postojano, rasti bez ubrzavanja povijesti, rasti bez nasilja, rasti iz sebe, iz svoga dobra bez uplašena pogleda na zlo oko sebe; rasti iz sebe bez zavidna i ljubomorna oka na uspjeh drugih; rasti bez straha od vlastitih neuspjeha i poraza, bez onih stotinu razloga kako vremena nisu dobra, kako nemamo uvjeta; rasti iz sebe, iz svoga malenoga dobra, iz svoje istine bez onih bezbrojnih obzira kako ćemo biti prihvaćeni, kako će nas drugi razumjeti, hoćemo li se drugima svidjeti, znači izgrađivati onu novost koju je započeo Isus Krist – ostvarenje Božjega kraljevstva među ljudima. Nepokolebljivo i ustrajno sijati Božju riječ i rasti iz svoga malenoga dobra povrh svih zapreka iznimno je ljudsko i kršćansko poslanje.

Fra Ivan Šarčević