SVETI ILIJA

Uzor proročke vjere

Kr 19,4-9a.11-14a; Lk 9,28b-36

Ima li ih i trebaju li nam danas proroci? S takvim pitanjem bi se trebalo uputiti u razmišljanje o onim ljudima na čijim se svjedočenjima temelji naša vjera, o onim ljudima koje smatramo najvećima među ljudima i u ljudskoj povijesti – prorocima. No, postavljajući pitanje o prorocima odmah treba kazati da je njih malo, uvijek iznimno malen broj. U dugoj povijesti spasenja, kako nas izvještava Stari zavjet, govorimo da ih ima četiri velika i dvanaest mali. To je doista malen broj za tisuću godina. Ovo je važno imati na umu i u našem vremenu da se ne bismo zanosili kako živimo proročki. Naprotiv, ničim toliko ne oskudijevaju naša vremena kao proročkim glasovima. Nije, međutim, riječ o tome da Bog ne poziva ljude u proročku službu, nego je više riječ o tome da ljudi – Božji ljudi: svećenici, franjevci, duhovne osobe, vjernici uopće – izmiču Božjem pozivu. Zatvaraju svoje uši da ne čuju, ili da dokraja ne čuju Božju riječ, ili bježe u svoj strah od ljudi, u osrednjost i oportunizam. Nerijetko, ono što Pismo često i govori, mnogi od pravih proroka postaju lažnim prorocima, licemjernim pismoznancima, ljudima bez karaktera i supstance. Događa im se ono što Isus kaže: dobivaju čitav svijet ali gube sebe, gube svoj život.

Danas svetkujemo dan najvećega židovskoga proroka, dan proroka Ilije. Na njegovu životu i svjedočenju možemo preispitati i svoje živote ako želimo da nam naš zaštitnik,  prorok Ilija, bude uzorom u našem životu i djelovanju.

Ilija dolazi iz Tišbe, pustinjskoga kraja, s onu stranu Jordana a djeluje u Izrealu u IX. stoljeću prije Krista, za vrijeme izraelskoga kralja Ahaba i njegove žene Izabele. Ilija je živio skromno. Piše kako ga je Bog preko gavrana hranio i pripremao za njegovu službu. Njegova se proročka služba, kao i služba proroka uopće, odnosi na tri područja: područje vjere u Boga, na područje odnosa prema drugima i na socijalno područje. Sva ova područja su uzajamno povezana.

Prvo područje koje označavamo razinom vjere u Boga, javnim odnosom prema Bogu, mogli bismo kazati da se odnosi na Ilijino javno djelovanje: na njegovo propovijedanje, na njegov govor o Bogu (teo-logiju), na njegov odnos prema politici, prema vlasti, prema ljudima koji se također – kazali bismo – bave religijom, “žive od nje”, koji su kao i Ilija pozvani u proročku službu. U Ilijino vrijeme Pismo kaže kako su vjernici “hramali”, nisu se mogli odlučiti u kojega boga vjerovati. Biblija, naime, kaže za kralja Ahaba “da je činio više zla od svih svojih prethodnika” (Kr 16,30). On se oženio ženom pogankom, Izabelom. Nije bio problem što je ona bila tuđinka nego što je odvratila kralja, a kralj svoje podložnike, narod, od štovanja Jahve, Boga otaca, Boga Izraelova a priklonila i kralja i narod da se klanjaju bogu Baalu. Izabelino ime i znači Baal je bog, dok Ilijino ime znači Jahve je Bog, jedini Bog u Izraelu. U tome se sastoji cjelokupno Ilijino poslanje. Ilija revnuje za čistoću vjere. [Ima li u ovom podatku razloga da je Rim 1752. godine Proroka Ilija proglasio zaštitnikom Bosne, vikarijata Bosne Srebrene.]

Ilijino proročko djelovanje u revnovanju za čistoću vjeru pokazuje se u odnosu prema zavodljivom slabiću, kralju Ahabu, njegovoj vlasti i njegovim lažnim savjetnicima, lažnim prorocima, a svoj vrhunac ima u onom događaju s Baalovim svećenicima. Znamo kako je Ilija nasuprot sebe imao 400 Baalovih svećenika i kako su na brdu Karmelu prinosili žrtve da bi se provjerilo koji je Bog jači. Ilija je tako vjerovao u Boga da se nije bojao da sam stane pred tolike protivnike-svećenike. I bio je uslišan, dok su Baalovi svećenici uzaludno vikali svome bogu da ih usliša. Ilija im se čak rugao, da viču jače, slično kako se kroz čitavu povijest ljudi nadvikuju kako bi dozvali Boga. U čistoći svoje vjere, razumljivo je za ono vrijeme da je Ilija čak dao ubiti sve te svećenike, slično kako su Ahab i Izabela poubijali sve Jahvine proroke, sve Božje ljude pa je Ilija ostao sam. Time je navukao bijes i mržnju, ne toliko Ahaba koliko njegove opake žene.

U svome djelovanju Ilija se susreo i sa samim kraljem Ahabom. I kako se to redovito i događa, kralj ga pita: “Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?” (1 Kr 18,17). Kralj želi optužiti Iliju za ono što on čini. Sve loše vlasti, kako političke tako i one religiozne, najčešće čine tako da optužuju dobre ljude za ono zapravo što oni čine. Zar i u naše vrijeme mnogi ne optužuju nevine, one koji su digli glas protiv loše politike: da su izdali svoj narod, da nisu pravi vjernici, da nisu crkveni? Zbog lukavosti i zloće vlasti, mnogi se i dobri ljudi uplaše i ušute. Ilija se međutim ne da ušutkati. Razotkriva perverziju, đavolsku zamku, tu strašnu političku izopačenost koja košta mnoge ljude. Odgovara kralju: “Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala” (18,18). Ilija to isto ponavlja skupljenom narodu na Karmelu gdje se onda i događa ono žrtvovanje između njega, samoga, i tolikih Baalovih svećenika. Ilija je čitavo vrijeme sam, krajnje sam. To označava proročku egzistenciju. Tek ima ponekoga prijatelja i sugovornika kao što je dvorski (Ahabov) upravitelj Obadija koji se bojao Boga i živio pošteno i slušao što Ilija kaže.

Važno je znati da Ilija nasuprot sebe, kao i prorok Mihej koji djeluje u isto vrijeme, osim kralja i kraljice ima i puno lažnih proroka. Pismo ih označava ljudima koji se udvaraju vlasti, kralju, narodu. Razlika između Ilije, pravoga proroka i lažnih proroka, sastoji se u tome što pravi prorok ne govori ono što godi kraljevim ušima, što odgovara narodu, nego govori Božje riječi. Razlika se očituje u biblijskim riječima vezanim za Ilijina suvremenika Miheja: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo, to je Mihej…” (1 Kr 22,8), dok drugi, stoji u Pismu, drukčije govore: “Eno, svi proroci složno proriču dobro kralju”, pa glasnik govori proroku Miheju: “Govori i ti kao jedan od njih i proreci mu uspjeh.” A Mihej kaže: “Živoga mi Jahve, govorit ću ono što mi Jahve kaže” (22,13-14).

Zar u ovim riječima ne prepoznajemo današnje riječi mnogih na vlasti i mnogih “malih ljudi” koji odbijaju svaku kritiku, koji kažu za neke da kod svojih vide “samo crno”, pa govore samo ono što će odgovarati onima na vlasti i narodu, što godi njihovim ušima a ne govore Božju riječ. Zar u ovim riječima ne prepoznajemo mnoge lažne proroke (svećenike i franjevce) koji se udvaraju, koji šute na zlo, koji ušutkuju proročke glasove. Naravno, nisu lako i prepoznatljivi lažni proroci niti je lako, bez oholosti i umišljenosti, zauzimati poziciju proroka. Lažni proroci su uvijek lažno uz vlast. Oni izopačuju Božju riječ. Oni samo govore o uspjehu i optužuju nevine. Lažni i zli proroci kao i vlastodršci straše, ušutkavaju.

Zlo se sâmo umnožava, a za dobro se treba potruditi. Zlo lako pronalazi suradnike, radi zaplotnjački, a pripisuje urote dobrima. Zlo se udružuje, planira osvete, misli samo na sebe, dok dobro djeluje iz razloga općeg dobra, za više vrednote. Tako je s Ilijom. I ostaje sam, tek ponetko ga prijateljski pomaže. On se uzda u Boga, a ne u ljude. On ne hrama, on se oslanja na Božju riječ.

Drugo područje na kojem svaki biblijski prorok djeluje je odnos prema drugima, prema onima koji nisu iste vjere. Znamo da je Iliju u njegovoj samoći Bog poslao udovici, poganki u Serfati sidonskoj. On je kod nje boravio nekoliko sušnih godina. Ona ga je hranila, a hrane nije ponestajalo. Zadivljujuća sloboda koja proizlazi iz vjere. Ovaj će primjer boravka Ilijina kod tuđinke udovice sam Isus navesti svojim sugrađanima i suvjernicima u sinagogi svoga rodnoga grada Nazareta, na što će ove uhvatiti bijes i htjeti ga kamenovati. Kako se povijest u lošem uvijek ponavlja? I danas mnoge hvata bijes i nasilje i na spomen o drugima i različitima. Od toga boluje naša zemlja, većina njezinih stanovnika. Od toga boluje naš zajednički svijet. Čitave je narode zahvatio prezir, mržnja i isključivost prema drugima. Bog se međutim služi i onim ljudima koji nisu naše vjere. Ilija ne iskorištava udovicu, niti udovica iskorištava Iliju. Bog vodi sve. Kolika je samo sloboda iz vjere da se dvoje ljudi poštuju, da ne dolazi ni do seksualnog ni ikakvog drugog ucjenjivanja i tlačenja. U ovom Ilijinom ponašanju Bog i nas današnje poziva na osjetljivost prema drugima, prema slabima u društvu, prema obespravljenima, prema udovicama i ženama, prema onim različitima, ali ljudima, Božjom djecom.

A treće područje Ilijina djelovanja nadovezuje se na njegov odnos prema strankinji udovici, područje je društvene, socijalne pravde. U Bibliji stoji kako je tik do dvorca od bjelokosti kralja Ahaba vinograd imao obični čovjek Nabot. Kralj je, stalno potpirivan nezajažljivošću svoje žene Izabele, htio kupiti taj vinograd. Nabot, međutim, nije mogao prodati vinograd, zemlju i baštinu svojih otaca. I kraljica savjetuje svoga muža tako da mu najprije udara na vlast, na njegovu taštinu: pa jesi li ti kralj u Izraelu, pa jesi li ti glavni, a kad si glavni, možeš sve. U tebe je pravda. I Izabela preuzima ulogu, piše pisma starješinama Nabotova mjesta da “prema njemu postave dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte” (Kr 21,10). I tom strašnom optužbom, da je proklinjao Boga i kralja, te lukavim nasiljem, kraljica i kralj su se domogli vinograda a dali ubiti/kamenovati nedužna čovjeka.

Ništa novo za povijest. Ni za naše vrijeme. I danas se naši političari, mnogi politički i religijski moćnici bogate na pljački, otimačini pa i ubojstvima drugih, nedužnih. Ova zemlja je nastala na lukavom i ratnom oduzimanju imanja drugima, na toliko krvi mnogih nedužnih Nabota. Ova zemlja počiva na nepravdi. I danas mnogi grade svoje dvore i vikendice na uzurpaciji i povredi društvene pravde.

Za razliku od naših vremena, Ilija ustaje protiv socijalne nepravde. Odlazi kralju i govori mu da će sam nastradati kako to i biva, da neće ostati bez Božje kazne. Veli mu: “Umorio si, oteo si! Zato ovako veli Jahve: na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju!” Ahab pak govori Iliji: “Nađe li me, neprijatelju moj?” Mislio je kako se za njegovo zlo neće saznati, kako se zlo uvijek umišlja da je savršeno i da ga nitko neće otkriti. I Ilija mu odgovara: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim” (1 Kr 21,20). Koliki su ljudi danas postali vrlo jeftini, prodaju se za malo da bi učinili veliku nepravdu (mali ljudi a veliki jadnici – Vuletić).

Ilija poziva da se usprotivimo društvenoj nepravdi, uopće nepravdama među nama. Pa pogledajmo malo u svoje obitelji, u svoje zajednice, u Crkvu, u narod, u društvene odnose uopće. Pogledajmo koliko nas je koji pljačkamo siromašne, koliko je onih koji si dopuštaju najveće luksuze a drugima oduzimaju sve, koji žive lagodno a htjeli bi da drugi rade za njih, ponašaju se kao ahabi i izabele kojima je zato što su na vlasti sve dopušteno, i najgore nepravde. I u Crkvi se tako događa: pljačkanje se skriva iza svetih riječi, ne plaćaju se radnici, siromaštvom ih se tjera u lopovluke. Zato se ubija proročki glas, zato se mnogi ljudi boje usprotiviti moćnicima. Zato provodimo život u stalnim smišljanjima lukavstva i nanošenja nepravdi nedužnima.

Prebogato je i poticajno razmišljanje o proroku Iliji. Djelovanje proroka Ilije odnosi se dakle na religiozno-političko područje, zatim na područje ljudskih odnosa s drugima i na odnos prema društvenoj pravdi. Glavno, međutim, uporište sveg Ilijina djelovanja jest Bog i Božja riječ. Ilija ne govori od sebe, Ilija svoju snagu ne temelji na sebi nego u Bogu. Bog je subjekt djelovanja, Ilija služi Bogu. I upravo tu niče i tolika njegova snaga i tolika mržnja kralja, lažnih proroka i kraljevih poslušnika prema Iliji.

Upravo u tom odnosu s Bogom leži i posljednja, ali glavna oznaka proroka. Bez nje on to ne bi ni bio. U proročkom, ali ne samo proročkom, nego uopće humanom i vjerničkom djelovanju uvijek se krije opasnost da se čovjek uzoholi, da se u nekim trenucima i vremenima osloni samo na sebe ili da ga obuzme strah, egzistencijalni strah besmisla svega što je i tako dobro radio. Proroka i više. Postojanost u dobru i proročkoj službi iznimno je teška. Zlo je tako moćno da ponekada dovodi u pitanje sve. I mnogi odustaju. Izgleda da se to dogodilo Iliji. Upravo o tome govori odlomak iz Prve knjige o kraljevima koji smo danas čuli. Naime, nakon što je Ilija završio svoj obračun s Baalovim, Izabelinim svećenicima, Izabela je odlučila ubiti Iliju. Ilija se uplašio i pobjegao u pustinju. I onda govori Bogu da uzme njegov život. U borbi protiv zla i zlih ljudi, prorok zapada u samoću i depresiju, dovodi u pitanje čitav svoj život. Veli: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” (1 Kr 19,4).

U zauzimanju za dobro nastupe teška vremena krize. Dobar čovjek ostaje sam, mora donositi sam odluke. Zlo je uvijek kolektivno, grupaško, djeluje moćnije i racionalnije od dobra. Kao da se i Bog udalji od čovjeka u takvim trenucima, kao da iskušenju samoće nema kraja. Ilija očekuje da će Bog vidljivo zahvatiti u povijest, da će spriječiti pa i “spržiti” njegove neprijatelje. Kad je mislio da je u pobjedi nad Baalovim svećenicima sve završeno, zla kraljica, zlo još jače ustaje protiv Ilije. A on djeluje samome sebi tako bespomoćan. I onda opet slijedi Božja akcija. Bog opet preko svoga anđela hrani Iliju i govori mu da jede, da se ne predaje. I vodi ga na Horeb da mu dadne zadnju “lekciju života”, zadnju lekciju o sebi, o proroku, rekli bismo uopće o vjerniku, zadnju pouku gdje i na čemu počiva njegov odnos prema drugima i životu.

Da, govori se o čovjekovom odnosu s Bogom i o Božjoj objavi u ljudskom životu. Čini se da Ilija očekuje da će se Bog objaviti u izvanjskim pojavama, u grmljavini, u potresu u vjetru. Bog će se, tako svi gotovo očekujemo, objaviti tako da svi vide. Bog će tako jasno stati na našu stranu, na stranu dobra. Bog, međutim, djeluje drukčije. Uvijek preko ljudi i uvijek tako da se sve može zanijekati, ne vidjeti. Posljednju lekciju uči Ilija da Bog ne uzdrmava izvana, da se povijest teško mijenja izvana, da kraljice i kraljevi, moćnici i silnici, ali ni proroci ni sveti ne doživljavaju obraćenje izvanjskim nasiljem i silama, nego da se susret s Bogom događa iznutra, gotovo neprimjetno. Bog – kako slika blagoga i lagano lahora – i želi kazati, dolazi gotovo nevidljivo.

Dugo je trajalo Ilijino teško, mučno i samotničko prebiranje. Ništa od one moćne slike o Iliji kao gromovniku i stvaratelju munja. Ilija je čovjek, ustrašeni čovjek, ali i dalje vjeruje. Zavukao se u pećinu, pobjegao od ljudi, a tako je snažno revnovao za Boga. Kao i Ilija mnogi na svome putu dobra posustanu. Ilija se nije uplašio Baalovih svećenika, ali se uplašio kraljice. Strah je jedan od najvećih čovjekovih protivnika i zapreka da se bude čovjekom, vjernikom, prorokom. No, Bog ne ostavlja čovjeka samo ako se sluša njegov glas. Bog opet šalje svoga glasnika Iliji. I pita ga: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Dvaput mu postavlja to pitanje, jednom prije objave, drugi put poslije očitovanja na ulazu u spilju. Želi mu kazati: nije ti mjesto ovdje, u spilji, u pećini, u bijegu od ljudi. I Ilija oba puta odgovara: “Revnovao sam veoma gorljivo za Boga… Ostao sam sam, a oni traže da i meni oduzmu život” (1 Kr 19,10.14). I glas mu veli da ne posumnja, Bog je tu pored njega. Mora izići iz pećine u koju se sakrio. Pećina ne daje sigurnost. No, Bog daje drugu sigurnost. S Bogom se ne treba skrivati u pećine, s njime se bez straha može ići među ljude. I Ilija je izlazi iz svoje pećine. Očekivao bi Ilija kao i mi da se Bog objavi u sili i moći, u čudesima i prijetnjama, a Bog – kako piše u Bibliji – stiže u neprimjetnom povjetarcu, lahoru. Od toga povjetarca Ilija biva potresen iznutra, skriva svoje lice, kao što svaki istinski vjernik – poput naših starih – skriva lice pred Bogom (podizanje). Božji glas govori Iliji kako mu valja iznova poći među ljude i nastaviti svoj proročki posao.

Ilija – uzor proroka – kako i današnji biblijski odlomak govori, vodi nas k Isusu, k nasljedovanju onoga koji su sebi ispunja puninu proroštva. I Isus revnuje za čistoću vjere, odlučan je i hrabar, svjedoči da se ne može vjerovati u dva boga, niti u Boga i istodobno iskorištavati malene. Isus posve prelazi granice etničke i konfesionalne, zalaže se čitavim životom za pravdu. I sve iz jedinstvenoga odnosa s Bogom Ocem. I  uvijek bez nasilja. I on je imao tjeskobu pred odlučni kraj svoga poslanja. On se međutim ne skriva u pećinu i ne skriva lice pred Bogom. Isus je sav u svjetlu, u jasnoći, u istini. Njegovo se lice preobražava u Božjoj blizini. On svojim učenicima koji žele napraviti sjenice i ostati na Taboru, slično kao što je Ilija želio uteći od ljudi, skriti se u pećinu, govori da se moraju vratiti među ljude, biti pripravni nositi svoj križ nerazumijevanja, samoća i osuda, sve do vlastite kalvarije. Samo se tako mijenja povijest, iznutra, iz najdubljih strahova vlastitoga života, iz odvažnosti i slobode koja počiva na najčvršćem a najnevidljivijem odnosu: odnosu s Bogom Ocem.

(Sv. Ilija/Zenica 2013.)

*  *  *  *  *  *

Prorok Ilija: Božji čovjek za druge

1 Kor 19,4-9a. 11-14a  Lk 9,28b-36

Danas slavimo blagdan svetoga Ilije Proroka – zaštitnika Bosne i Vojskove, filijale dubičke župe. Razlozi zašto se danas manje naglašava ova činjenica može biti u tome što se čitava ova zemlja Bosna i njezini građana što od drugih ali i od sebe obezvrjeđuju, a odatle onda i omalovažavaju njezini sveci i veliki ljudi. Drugi razlog može biti u tome što se kod nas samih promijenio naglasak i u vjeri i u duhovnosti, zato što smo se okrenuli nekim novim strujama u pobožnosti, nekim novim veličinama i svecima.

Bosanski katolici imaju veze s ovim čovjekom Božjim, s ovim prorokom i svecem. On je bio progonjen od politike i vlasti, od svojih, zato što se usprotivio drznicima kralju Ahabu i njegovoj ženi kraljici Izabeli koji su svoj narod gurali drugim božanstvima, kumirima i što su bili nepravedni prema malenima. Ostajao je sam, razočaran i umoran, oslonjen samo na Boga. Ilija – kako stoji na kraju današnjeg čitanja – revnovao je za Gospodina, njegovo ime i znači „moj je Bog Jahve/Gospodin“ – što želi kazati da je sve podredio svome odnosu s Bogom. To je i razlog zašto ga se smatra najvećim židovskim prorokom.

Iliju se redovito razumijeva kao borca za Božju stvar, borca koji je bio spreman i ratovati pa i ubijati, sjetimo se scene s Baalovim svećenicima. Također, u našoj kršćanskoj percepciji Ilija se smatra Gromovnikom, jer je uznesen na nebo u vatrenim kolima, nije umro, te se misli da kada on vozi kola po nebu, iznad oblaka i tada nastaju munje i grmljavina.

Ako bismo samo tako razumijevali proroka Iliju, bio bi to osiromašen pogled i ostavili bismo ga u nekoj bajkovitoj situaciji i vjeri kojom bi se samo plašili ljudi. Ta je slika i uvjerenje došla iz predaje da velik ljudi ne mogu umrijeti. Ipak je to slika iz nekog drugoga vremena i mi smo dužni vidjeti što Ilija znači za nas danas, poštujući ono što biblijski tekstovi kažu o njemu.

Ilija je svakako čovjek velike pokore. On ne traži povlastice za sebe. Živi skromno. U kršćanstvu, još od prvih stoljeća, njegovo brdo Karmel postaje mjesto isposnika i pokornika. U kršćanstvu su utemeljeni i redovnici karmelićani koji za svoga nadahnitelja imaju Iliju Proroka.

Za Iliju židovi vjeruju da nije umro i da će se na koncu svijeta, pred sudnji dan pojaviti. Zato su kasnije, kada su se pojavili Ivan Krstitelj i Isus mnogi smatrali da su oni Ilija. Ilija se štuje i u islamu kao veliki Božji poslanik i poslušnik Božje riječi. Svugdje se štuje kao karakter-čovjeka, čovjeka odlučnosti, postojanosti, nepokolebljivosti u vjeri u jednoga Boga, u čistoći te vjere, bez maski i licemjerja i u neumornom zalaganju za socijalnu pravdu. U svojoj vjeri i svojoj osjetljivosti za potrebite Ilija prelazi nacionalne i religijske granice. Kada je, kako stoji u Pismu bila velika glad u Izraelu, on biva ugošćen kod udovice iz Serfate sidonske, dakle od žene poganke. On će toj ženi opskrbiti kruha i ona i njezin sin neće gladovati. Slično će kasnije prekoračiti nacionalne i konfesionalne barijere i njegov učenik Elizej koji će izliječiti od gube poganina Naamana Sirca. Kasnije će se i Isus pozvati u svome rodnom gradu Nazaretu na Iliju. Naime, njegovi ga sugrađani nisu prihvatili kao što u svoje vrijeme nisu prihvatili Iliju. Isus će im to prigovoriti a oni će se zbog toga jako rasrditi, istjerati iz grada, htjet će ga kamenovati ali On će mirno proći između njih.

Ilija dakle nije prihvaćen od svojih. Drama čovjeka pojedinca. Progonjen od svojih on se upućuje prema Božjem brdu Horebu. On traži – poput mnogih ljudi – uporište u Bogu, traži Božje lice. Kroz 40 dana traži Boga. Utekao ispred političkih drznika. Osjetio je koliko je teško boriti se protiv zlih ljudi. Sjeo je pod smreku. Već mu je svega bilo dosta, umoran, jer toliko je puta htio nešto napraviti, ali nije išlo, samo je dobivao udarce. Zar i mi, mnogi od nas, nemamo to iskustvo zamora, razočaranja, pa i očaja. Neki od nas se naravno s time ne mire, krenu u još veću, ali lažnu gorljivost ili dokazivanje poslije kojih se osjećamo još više umornima i zasićenima. Osjećaj nekorisnosti i uzaludnosti dovodi čovjeka do očaja. Zar to često nije cijela ova zemlja. Zar to ne osjećaju mnogi roditelji, učitelji, radnici, svećenici, mnogi koji zdušno i marljivo nastoje promijeniti i sebe i svoju okolinu, a zauzvrat ne samo da ih se prihvaća nego krivo razumije, optužuje i proganja.

Zato Ilija, tako iskreno moli: Gospodine, uzmi dušu moju! On ne uljepšava situaciju, on u svoje stanje ulazi u dnu tame i osame. A ako smo dobro pratili, Bog ga ne ostavlja. Bog ga čudesno hrani anđeoskom hranom a on se ne smiruje u traganju za Božjim licem, u traganju za zaštitom. Doista, rijetki izdrže ovo traganje. Mnogi se ubrzo umore, nađu neka polubožanstva i tobožnje božanske nadomjeske.

U potrazi za Božjim licem, za uporištem nekoliko je stvari jasno. Kada Ilija očekuje Boga, on ne biva u silnom vihoru koji lomi i mijenja okolinu nasiljem, nema ga ni u potresu kako bi neki smatrali da Bog da bi pokazao svoju svemoć kažnjava ljude vremenskim nepogodama. Nema ga ni u ognju. Bog dolazi posve tiho, na vrhovima prstiju, u blagom lahoru kojega osjećaju tek istančani. Bog dolazi neprimjetno. Bog nije sanjan po ljudskoj slici, prema personalnim očekivanjima. On ima svoj tihi put. Bog ne spaljuje, ne ruši, ne potresa, ne lomi. Je li to i posljednja Ilijina lekcija života?

I danas ima onih koji očekuju da će Bog stići na njihov zahtjev, na njihov mig, da će stići da sve sprži i poruši. Mnogi su mislili da će očišćenom zemljom od drugoga samoga Boga dovesti na zemlju. To su krivi bogovi koji su prošli zemljom paleći i uništavajući i čovjeka i njegovo djelo. Iza tih bogova ostaje pustoš i rane. Tu nije bilo Boga iako su se mnogi kleli u njega. To nije Bog, to je čovjekoubojica.

Bog nije u nikakvoj sili i nasilju, ni u kakvoj panici i nervozi života. Bog ne trese vanjski nego iznutra prodrmava ljudsku osobu. I onda kada Bog prolazi, čovjek – poput Ilije – pokriva svoje lice. Onaj koji je tražio da vidi Božje lice, nije ga vidio, jer se ne može vidjeti i ostati na životu. Mnogi danas mašu s tim iskustvom, ali su to nerijetko samo bolesne slike. Točno, mi kršćani vjerujemo da je Bog objavio svoje lice u Isusu Kristu. Zato i u evanđelju imamo zgodu preobraženja kada je Isusovo lice i sav on postali obasjani posebni svjetlom, Božjom prisutnošću. Zato vidimo da se uz najvećega proroka Iliju pojavljuje i Mojsije, da Isus u svome tijelu ispunja i proroke i zakon. On je za nas kršćane punina Božje objave.

–         Karakterni Ilija je revnovao za Boga, za njegov dom, za Božju jedincatost, za socijalnu pravdu, za neizrabljivanje ljudi. Bio je protiv krivovjerja koje u ime Boga ruši, spaljuje, krade i laže, uništava malene.

–         Ilija je bio samo čovjek, i on se uplašio. Iskusio je da je zadnje životno uporište u Bogu, tražio je njegovo lice, njegovu zaštitu, njegovu sigurnost. Bog mu je to priskrbio, a Ilija je pokrio svoje lice. Očekivao ga je u borbi, oluji, vatri i vihoru, očekivao ga je posve drugačije, a on je stigao posve neprimjetno, tiho, bez buke. Da se Boga susretne, da se osjeti lahor Božjega dolaska valja se umiriti, valja naći u svome danu vremena za Boga.

–         I ima još jedna stvar. S Bogom, Božjim stvarima valja se ophoditi svetije. Ilija je ne samo priznao svoj umor, nego je pokrio svoje lice uvjeren da nije dostojan Boga. Naši su stari znali dlanovima prikrivati lice na podizanje. Osjećali su Božju blizinu ali sa strahopoštovanjem. Danas je svijet postao razprirođen, neki su drugi bogovi zauzeli mjesto svetoga Boga. Današnji svijet je kod mnogih postao raščovječen jer su neki drugi ljudi bogovi zauzeli Božje mjesto. Danas i mnogi svećenici i vjernici koriste i Boga i Isusa sebi za potrebu, da s njima mašu i zarađuju. Umjesto da pokrijemo svoje lice, mi svojim rukama i djelima, svojim riječima i činima prekrivamo lice Isusovo, ne dopuštamo drugima da ga ugledaju. Upravo zbog toga, zbog naših loših djela mnogi ne vjeruju, jer smo pravo lice Boga sakrili i poput Ilijinih suvremenika i sunarodnjaka postavili bogove iskorištavanja i vlastitoga koristoljublja, bogove opsjenara i trgovaca, veletrgovaca koji trguju Božjim imenom.

• Ilija svjedoči ne samo jedincatost Boga nego i jedincatost svakoga čovjeka, koji u zajednici kakva god ona bila, obiteljska, prijateljska, redovnička, crkvena, narodna, uvijek ostaje sam sa svojim Bogom. Nitko na našem mjestu u konačnici ne može stati i umjesto nas imati svoj odnos s Bogom. Upravo je to nešto izvanredno, jedincato, biti sam sa svojim Bogom i pomagati drugima da isto čine. To je put karakternog proroka od Ilije do svih drugih. To je put Isus iz Nazareta, taj put naravno neizbježno je skopčan s progonom i nevoljom, ali i jedinom nebeskom hranom Božje prisutnosti.
• Ilija govori kako se živoga Boga ne može ni s kime ni čime zamijeniti: ni vlašću ni politikom, ni vihorom, ni potresom, ni ognjem, ni novcem, ni ugledom. Boga se ne može zamijeniti nijednim predmetom, ni onim najsvetijim. On uvijek nadilazi sva naša očekivanja, sve naše želje, sve naše pobožne i najpobožnije misli i molitve.
• I još nešto, Ilija svjedoči da vjera u jednoga Boga ne može ostati samo na riječi i srcu, nego se moraju prijeći granice, uputiti se drugome u konkretnu pomoć. Ilijin Bog nije nacionalni i konfesionalni Bog, nego božanski Bog, različit od naših bogova koje se često stavili u svoje torove. Biti Božji čovjek drugima znači pokazati Božje otajstveno lice ondje gdje to drugi ne žele činiti, gdje drugi bježe. To je osjetiti i prepoznati Božji trag na licu drugih ljudi i koji nisu moje nacije i vjere.

(Vojskova/Gornja Dubica 2011.)

* * * * * *

Molitva vjernika

Braćo i sestre, sabrani oko oltara Gospodina Isusa Krista, uputimo svoje molitve Bogu i recimo zajednički:

Po zagovoru svetoga Ilije, usliši nas, Gospodine!

• Gospodine Bože, učini sve kršćane istinskim vjernicima koji svoju vjeru u Isusa Krista neće miješati s moću i vlašću, novcem i materijalnim kumirima, molimo te
• Gospodine Bože, učini sve pripadnike našega naroda i naše Crkve odlučnim a ne strašljivim vjernicima, vjernicima koji će biti oslobođeni mržnje i osvete, otvoreni i susretljivi prema svim ljudima, molimo te
• Gospodine Bože, osnaži našu župsku zajednicu da se svi njezini članovi nedjeljom i svetkovinama skupljaju na svetu misu kao i da prepoznaju siromašne, osamljene, bolesne u svojoj blizini te im samozatajno i nesebično pomažu, molimo te
• Gospodine Bože, povrati slogu u naše obitelji, zacijeli uvrede, uspostavi prekinute i razlomljene odnose. Učini da jedni drugima ne budemo teret, da nitko ne bude zavidnik i ljubomoran, nametnik i koristoljubac, nego blagoslov i oslonac svojim bližnjima, molimo te
• Gospodine Bože, osnaži mlade da se poput proroka Ilije odlučuju za više ideale, da ne budu bezvoljni i lijeni, da ne budu ljudi bez svojstava, nego strpljivi i uporni u učenju, radu i izgradnji svoje osobnosti, molimo te
• Gospodine Bože, osnaži one mlade koji se sami ili zbog loših riječi i primjera drugih kolebaju prihvatiti zvanje franjevca, svećenika ili časne sestre. Prosvijetli im razum i srce kako vrijedi poput Ilije revnovati za dobro i ljudima svjedočiti najveću sigurnost – jedinoga Boga, molimo te
• Gospodine Bože, ti se kroz uvijek pokazuješ Bogom koji čini velike stvari, koji ondje gdje vlada smrt i pakao, budiš novi život. Osnaži sve ljude da se vrate svojim domovima, da izgrađuju svoj zavičaj tako da još više uskrsne život ondje gdje su mnogi vidjeli da pobjeđuju uništavanje, mrak i zlo, molimo te
• Gospodine Bože, tvojoj dobroti izručujemo sve pokojne. Mi vjerujemo da se oni već nalaze u tvojoj blizini. Daj nama da poštujemo sve pokojne i budemo zahvalni za sve ljude koji su svojim životom na zemlji svjedočili tvoju ljubav prema ljudima, molimo te

Gospodine, dobri Bože, ljubitelju ljudi i spasitelju u svakoj ljudskoj potrebi, zahvaljujemo ti za ovo naše zajedništvo i za sve dobre ljude na našem životnom putu. Prorok Ilija je tražio tvoje lice, mi vjerujemo da je ono prisutno u licu Isusa Krista i u licima svih ljudi. Čuj, Gospodine, naše molitve i budi hvaljen u vijeke vjekova.

I na odmoru briga za narod

XVI. nedjelja kroz godinu

Jr 23,1-6; Mk 6,30-34

Danas slušamo u prvom čitanju proroka Jeremiju kojemu je upućena Božja riječ protiv pastira – političkih i vjerskih vođa svoga naroda. Božja riječ ih optužuje ni manje ni više nego zato što su “raspršili” i “rastjerali” narod i “nisu se brinuli” za njega. Jeremija ne spominje ni Babilon, ni Nabukodonozora, ni međunarodne sile, nego samo pastire. Pastiri naroda, poručuje Božji čovjek Jeremija, krivi su za deportaciju, progon i seljenje svoga naroda u tuđinu.

Prorok Jeremija jedna je od najtragičnijih biblijskih osoba. Djeluje u Jeruzalemu na prijelazu iz 7. u 6. stoljeće prije Krista (625-580), u vremenu suprotstavljanja i ratova dviju velikih sila Babilona i Egipta. Judeski kraljevi, posebno Jojakin i Sidkija, te njihovi ministri, “dvorski” proroci i savjetnici, nerazborito, vodeći se zemaljskom moću i održanjem na vlasti ulaze u krivi savez s Egiptom protiv nadiruće moćne babilonske sile kralja Nabukodonozora. Babilonci se zato strašno osvećuju.

Jeremija je prorok neuspjeha. Uzaludno pokušava odvratiti poglavare i vođe da ne srljaju u opasne političke sporazume i dogovore nego da žive oslonjeni na Boga, brinući se za svoj narod a ne za svoju moć. U tri navrata će babilonska sila osvajati Judeju i Jeruzalem, progoniti i odvoditi narod u sužanjstvo, sve do potpunoga pada južnoga kraljevstva i razorenja jeruzalemskoga hrama 586. Jeremija će biti optuživan da slabi borbeni moral, da unosi nemir i ruši narodno i vjersko jedinstvo, bit će šikaniran od svih, od svojih zemljaka iz Anatota, od svećenika i lažnih proroka, od kraljeva i njihovih slugu, bit će zatvaran i završit će na koncu negdje u egipatskoj pustinji tako da mu se neće znati ni za grob. Tragični lik, vapijući/plačući prorok koji se i sam strašio, otimao se Božjoj riječi ali nije mogao ne govoriti da su narodni prvaci loši pastiri, koji su svojim zlodjelima uzrokovali strašnu nesreću vlastitoga naroda. Prvaci (pastiri), naprotiv, žive u uvjerenju da su posve ispravni, žive u strašnoj nevjerničkoj zabludi da sve čine dobro i da se najbolje od svih brinu za narod.

Međutim, i u vremenima krajnje dezorijentacije, Bog ipak ne ostavlja svojih vjernika. On preko svoga proroka Jeremije govori da će se sam pobrinuti za ostatak svoga naroda, da će sve raspršene po svim zemljama vratiti natrag u zavičaj. On će im sam biti pastir i pasti ih u izobilju. Govori da će iz Davidove loze podići “izdanak pravedni”, novoga kralja-pastira koji će biti mudar, činiti pravo i pravicu. Zvat će se Gospodin – Pravda naša. Riječ je za nas kršćane o dolasku Mesije, Krista. No, ove riječi o povratku i pravednom pastiru, danas zvuče nerealno, utopijski kao i za vrijeme Jeremije. Neostvarive za jedan kratki ljudski život, za jednu generaciju prognanih, za kratku povijest kako mi ljudi obično sagledavamo zemaljsko vrijeme. Ne čini li se ipak da je ovdje riječ o drukčijem, Božjem promatranju povijesti, o nestajanju moćnih kraljevstva i silnih naroda, ali i o svevremenoj valjanosti pravde za one koji su maleni, neuspješni, poput Jeremije i malog ostatka njegova naroda koji je poslušao Božju riječ? Mogli bismo kazati, ako se zaboravi na Boga i pravdu, onda dolazi do općeg rasula i zatvorene budućnosti. Ako se živi po pravdi, ona će biti ostvarena, kad-tad, i to još ovdje na zemlji, premda je doista spora u jednom ljudskom životu i kratkom povijesnom roku i premda i sam Bog djeluje daleko i nemoćan pred naletima zemaljskih sila. Prorok Jeremija nije dakle samo prorok opomena i “propasti”, nego prorok nade. Božja riječ, poručuje Jeremija, ne iznevjerava ako se u nju povjeruje i ako se ljudi oslone na Boga.

A u današnjem odlomku iz Markova evanđelja slušamo kako se Isusovi apostoli vraćaju sa zadatka kojeg im je Isus naložio da izvrše. Slušali smo prošlu nedjelju što su trebali činiti: poći po svijetu dva po dva, neovisni o materijalnom, ne skačući od kuće do kuće, od jedne “molitvene zajednice” do druge, zatim – ovladati nečistim dusima, zlim silama koje se protive Božjoj dobroti, propovijedati radosnu vijesti, ozdravljati i podizati nemoćne. Apostoli, slušamo danas, izvještavaju Isusa što su činili i naučavali. Isus im potom govori da se idu odmoriti u neko samotno mjesto, dalje od svijeta. Umor je bio takav da nisu imali kada ni jesti jer su ih ljudi stalno salijetali. Radi se dakle o umoru od ljudi, od komunikacije, od stalnoga traženja i svakovrsnih ljudskih potreba. Radi se o umoru koji nastaje od brige i aktivne solidarnosti s ljudima. Zato ih slijedi zasluženi odmor.

I sam je Isus kombinirao rad s ljudima i povlačenje u osamu, na molitvu i počinak. U toj kombinaciji angažirane blizine i solidarne distance sve je ipak bilo podloženo skrbi za ljude. Odmor je bio usmjeren za sabraniji i strpljiviji rad s ljudima. Vidi se to i iz Markovih daljnjih riječi. Ljudi su, čim su saznali gdje su Isus i apostoli, pošli k njima i pretekli ih. Uočljivi su momenti apostolskog djelovanja. Najprije apostoli idu k ljudima, obilaze po njihovim gradovima i selima, trgovima i kućama, propovijedaju i čine dobra djela. A onda svijet grne k njima, i onda kada se oni odmiču od svijeta na odmor. Isus pokazuje iznimnu nježnost i sažaljenje prema ljudima i kada ide otpočinuti. Naglašava Marko da se Isus “sažalio” nad ljudima jer su kao “ovce bez pastira” i opet ih je stao poučavati.

Rad s ljudima – po Isusovu primjeru – i za pastire je iznad svakoga odmora. I kad su otišli na odmor, pastiri se ne mogu brinuti samo o sebe. Blizina s ljudima je trajna oznaka Isusovih apostola. Onako kako Isus Krist, “Gospodin – Pravda naša”, nije ravnodušan ni neosjetljiv za ljude, za socijalnu pravdu i čistoću vjere, tako ni Isusovi učenici, pastiri, ne mogu biti hladni i sebični prema svijetu kojemu su poslani. Isusova se riječ odnosi na sve one koji su zaduženi i odgovorni za druge. Odnosi se to na roditelje, poslodavce, učitelje, javne radnike. Posebno se to odnosi na crkvene pastire, biskupe, svećenike i redovnike. Zasluženi odmor dolazi nakon savjesna i marljiva rada.

Mnogi suvremeni kršćanski i crkveni pastiri oboljeli su od brige za sebe, od brige za instituciju i njezinu hijerarhiju, od crkvene političke (nacionalne) moći u društvu. Hladni su i ravnodušni prema narodu, narodu kao potrebitim ljudima, Isusovoj braći i sestrama. Te potrebe nisu samo materijalne prirode, nego su ljudi gladni smisla, istine i vrednota, Božje riječi. Mnogi suvremeni pastiri su samo na sebe usredotočeni uživatelji. Ne obilaze ljude nego se zatvaraju u svoj svijet i odustaju od svoga poslanja. Čekaju da im ljudi sami dođu ili čekaju od drugih da im “dotjeraju” vjernike u crkvu ili na vjeronauk. Tu leži dio razloga zašto mnogi odlaze od Crkve, od evanđelja pa i vjere, zašto mnogi traže “lažne pastire”, pašnjake lagane duhovne ispaše, kao i zašto je toliko ljudi dezorijentirano i rasuto kada slušaju one koji su se samoproglasili pastirima ili intrigama i zlodjelima domogli pastirskih pozicija. Ozdravljenje društva, Crkve, svijeta, male obitelji i velike zajednice, počet će povratkom pravdi, odnosno nasljedovanjem Gospodina Isusa – Pravde naše, oslanjanjem na Boga jedinoga istinskoga pastira.

Fra Ivan Šarčević

Konflikt u “kraljevskom” svetištu

XV. nedjelja kroz godinu

Am 7,12-15

Navjestitelj Božje riječi i tvorac Božjega kraljevstva, kakav je bio Isus – slušali smo zadnjih nedjelja u evanđeljima – biva odbačen i od rodbine i od svojih nazaretskih sugrađana. Ni njegovi učenici nisu pošteđeni slične sudbine. Vjera je uvijek neko plivanje protiv struje, vjernik je čovjek koji se ne miri s dosegnutim niti se uljuljava u kolektivno zadovoljstvo.

Ima razdoblja u povijesti kada je opasno biti vjernik, pogotovo navjestitelj Božje riječi. Ima opet razdoblja povoljnijih za vjeru i vjernike, u kojima su vjernici i navjestitelji čak i “povlašteni”. No, ni za jedno razdoblje ne može se reći da je u njemu lagano biti vjernik, pogotovo ne navjestitelj Božje riječi. Teže je čak u vremenima naklonjenim religiji, u vremenima samorazumljivosti da je s nama i našom vjerom sve uredu.

Da Božja riječ nije prilagodljiva ljudskim procjenama, voljama i samovoljama, da Bog ne pristaje na opći trend, na “službenu istinu” koju proklamiraju “svete” vlasti, nailazimo kod svih biblijskih proroka. Da Bog podiže proroke i u vremenima navodne sveprisutne i samodostatne religioznosti, slušamo danas u odlomku iz male Knjige proroka Amosa. Amos je Božji čovjek, koji se sredinom VIII. st. pr. Krista, iz Judeje, južnoga hebrejskoga kraljevstva, iz malenoga mjesta Tekoe blizu Betlehema – prema Božjem nalogu – uputio u Izrael, sjeverno kraljevstvo, da ondje naviješta Božju riječ. Ostavio je svoje priprosto zanimanje stočara i uzgajivača smokava i zaputio se u drugi kraj da ljude opominje na nepravde koje čine i da ih poziva na obraćenje. Amos je to činio dobrovoljno, vrlo jasno i odlučno. Bez sustezanja raskrinkavao je religioznu dvoličnost samarijskih prvaka, njihovu idolatriju i društvenu nepravdu koju su skrivali izvanjskom pobožnošću, bukom molitava i hodočašćima. Pozivao ih je na radikalnu promjenu jer će inače propasti.

U naviještanju Božje riječi Amos je jednoga dana stigao i u glavno izraelsko svetište, u Betel, sveto mjesto još od praoca Jakova (Izraela). Naime, na mjestu na kojem je Jakov usnio ljestve do neba i iskusio Božji pohod i blagoslov, Izraelci su podigli hram i uspostavili svetište. Uz Gilgal, betelskim su svetištem sjevernjaci parirali judejskom suprematizmu i jeruzalemskome hramu kao glavnom nacionalnom svetištu. Amos se nije upetljavao u te religijsko-političke sukobe, nije došao na sjever da vrbuje ljude za južno kraljevstvo i jeruzalemsko svetište. Njega je jedino zanimala čistoća vjere i društvena pravda. Naviještao je da se ne može žrtvovati Bogu, moliti se njemu i istodobno stavljati sebe, kralja i moćnike ili druga božanstva na Božje mjesto. Ne može se, govorio je Amos, stajati pred Božjim žrtvenikom, svetkovati dan Gospodnji i istodobno “prodavati siromaha za sandale”, “varati krivim mjerama”; ne može se ići na hodočašće, obilaziti sva svetišta, stajati pred oltarima a umnažati grijehe – bogatiti se i uživati u svojim bjelokosnim dvorima dok mnogi sunarodnjaci žive ispod dostojanstva. Još više, Amos je opominjao i okolne narode, ali ponajviše svoje u vjeri.

Nije se dakle ovaj prorok direktno miješao u politiku niti u religijske razmirice koje je svetište bolje i koje je “bliže” Bogu. Amos nije bio političar ni svećenik nego Božji prorok. Time, međutim, njegove riječi nisu bile apolitične, jer Božja riječ koju naviješta, zahvaća cjelinu života, dakle i politiku, ili Božja riječ to prestaje biti. I što se događa? Biblija i ovaj put ne vara: prvi koji prepoznaje tko je Amos, prvi koji se usprotivio Božjoj riječi nije bio nitko drugi nego svećenik, Amasja – službeni svećenik betelskoga svetišta. Za razliku od Amosa, Amasjine riječi su posve politične, dnevno-politične. Amasja nije ono što bi trebao biti – Božji svećenik, nego kraljevski svećenik. On ne govori što bi trebao nego ono što smatra da će kralju odgovarati. O Amosovim riječima i njihovoj istinitosti Amasja ne razmišlja, ne povlači se u tišinu, ne sabire se, ne zastaje u molitvi pred Bogom, niti ulazi u razgovor da sasluša što to Amos doista hoće i je li to u skladu s Božjom riječi. On se ne poziva na Božju riječ nego priziva kralja. Zato ni trena ne oklijevajući, brže-bolje dojavljuje svome kralju, Jeroboamu, i to vrlo teškim riječima kako se Amos urotio protiv njega i to do te mjere da “ni zemlja ne može više podnijeti Amosovih riječi”. Amos se ne bavi politikom nego vjerom. Amasja zaključuje obratno. Koje li opasnosti: mali Amos protiv velikoga kralja?

Ne znamo kako je Jeroboam reagirao na dojavu svoga svećenika. Ne znamo sa sigurnošću, a moguće je, da je to onaj isti Jeroboam, čija se žena, kraljica Izabela, dala u onako osvetnički lov na proroka Iliju da je ovaj Božji čovjek čak pao u depresiju i stao bježati od svoga poslanja. Ovdje se samo govori o svećenikovom ponašanju prema proroku. Amasja Amosa naziva vidiocem, ne prorokom. Hoće mu, čini se, omalovažavajući ga kazati da on ta svoja “viđenja” zadrži za sebe. I odrješito mu naređuje da napusti betelsko svetište, da se vrati u svoj zavičaj, u Judeju i da ondje jede kruh i prorokuje. Amos nije međutim plaćenik. Da jest, ne bi tako govorio. Amos nije stigao izdaleka, ni u svetište da se obogati nego da pozove ljude na obraćenje. Nažalost, tragična sljepoća svećenika Amasje stoji u njegovoj podložnosti kralju i politici a ne Bogu i Božjoj riječi. Amasja izbacuje Amosa iz Božjega prostora jer je to kraljevsko svetište i kraljevski hram.

Amos nije došao u betelsko svetište da zarađuje nego da naviješta Božju riječ. Zato Amasji i govori o svome skromnom podrijetlu. Kaže mu da nije čak ni prorok ni sin proroka. Govori mu o svome niskom zanimanju kojega se međutim ne stidi i u kojem je bio zadovoljan, ali ga je morao ostaviti jer se nije mogao oteti zahtjevu Božjega poslanja da ide prorokovati Božjem narodu. Kad Bog govori, veli Amos, tko da šuti.

Konflikt između “politiziranog svećenika” i Božjega proroka je svevremen. Poput Amasje i mnogi današnji svećenici (čuvari crkava i “nacionalno-religijskih” spomenika i svetišta, samoproglašeni duhovnici i vidioci) služe politici, odnosno najprije sebi i svome razumijevanju vjere. Ne dopuštaju da u “njihova” svetišta dođe Božji čovjek, a takav često stiže kao vjernik, obični vjernik, župljanin, ili kao neki “stranac” koji ne dijeli mišljenje kralja i ne odobrava da Božje svetište postane “kraljevsko”. Posvjetovljeni svećenici tjeraju ljude od svetišta i Božjega zajedništva, a da to i ne žele primijetiti, osigurani svojom pozicijom i eventualnim mnoštvom koje se, što u strahu, što u bolesti i nesnalaženju, što u nedoraslosti vjere, mire sa stanjem kakvo jest. Takvi svećenici samo se veličaju, govore ono što odgovara vlasti i masi, uopće ne primjećuju sve veću dvoličnost svojih vjernika i sve veće distanciranje od svetišta onih koji su istinski tražitelji Boga.

Biti navjestitelj Božje riječi nikada nije bez prepreka i muke. Ni u naše vrijeme ni u našem prostoru u kojem se toliki smatraju vjernicima poput onih iz Amosove knjige koji izvaljeni leže u svojoj samodovoljnosti, hrle na molitve i na hodočašća a zanemaruju i Boga i svoje obespravljene bližnje. Amos govori kako zemlja i narod kojem je došao u konačnici nisu gladni kruha nego Božje riječi i pravde.

**********

Isusovi apostoli

XV. nedjelja kroz godinu

Mk 6,7-13

Nakon Isusova neuspjeha u svom zavičaju Nazaretu, o čemu smo razmišljali prošle nedjelje, Isus ne odustaje od svoga poslanja. Netko bi možda ostao u Nazaretu i pokušao se objašnjavati sa svojim sugrađanima. Netko bi možda namjerno ostao i prkosio im makar svojom nazočnošću. Netko bi možda upao u rezignaciju i povukao bi se u nedodirljivost. Isus ne čini ni jedno ni drugo ni treće. On ne uvjerava, ne prkosi, ne povlači se. Ne zakiva se u svoj neuspjeh. Isus zadivljuje slobodom napuštanja mjesta i ljudi koji su bez povjerenja. Ne vezuje se ni za koga nego nastavlja svoje propovjedničko poslanje. I to s još većom snagom i osvjedočenošću.

Marko piše da odmah poslije nazaretskoga događaja Isus saziva svoje učenike i šalje ih dva po dva da idu po svijetu. Oni postaju poslanici (grčki: apostoli). Prvu vlast koju Isus daje svojim poslanicima jest da ovladaju nečistim dusima. Teško je s današnje vremenske distance znati tko su to “nečisti dusi”. Nabujala i bolesna mašta nekih suvremenih duhovnika i unesrećenih vjernika često umišljaju da znaju tko su te zle sile (i demoni). Nalaze ih posvuda i bez zadrške ih pripisuju i onima koji su tjelesno ili duševno bolesni ili onima koji se ne slažu s njihovom selektivnom duhovnošću. Ono što možemo zaključiti iz cjeline evanđelja jest da nečisti duh posve ovlada čovjekom ali ne znamo dolazi li to iz čovjekove krivnje ili iz nekog drugoga razloga. Pritom se uvijek naglašava da nečisti (ili zli) duh nije bez pameti i razbora, jer uvijek prvi i nepogrešivo prepoznaje tko je Isus i što Isus hoće. Budući da je riječ o prostoru duha, o području vjere, može se zaključiti da je nečisti duh onaj koji čovjeku ne dopušta vjeru, koji čovjeka zatvara u tvrdoću srca, u tvrđavu nepovjerenja u sebe, u Boga i u ljude. Čovjek svladan “nečistim duhom” bio bi dakle čovjek nepovjerenja u dobro, u Božju dobrotu i moć koja se očituje u Isusu. On više vjeruje u moć zla i njemu se prepušta. Zato je Isusovo oslobađanje od nečistih duhova najsnažnija njegovo djelo. Zato je vjerojatno i snaga ozdravljenja tih ljudi izraz neočekivanoga obraćenja. Možda i najzorniji primjer takvoga obraćenja je Marija Magdalena, koju je Isus oslobodio čak od sedam demona (sedam je broj neizmjernosti) i ona je postala jedna od najvažnijih Isusovih učenica, svjedokinja uskrsnuća i Isusova života, apostolica apostola.

Isus, nastavlja Marko Evanđelist, daje svojim apostolima daljnje upute kako će se ponašati u svojoj putujućoj propovjedničkoj službi. Ponajprije se apostol ne smije opterećivati materijalnim. Uza se treba imati samo najnužnije, do te mjere najnužnije da graniči s oskudnošću. Usmjeren sav na poslanje, apostol ne smije nositi ni kruha ni torbe ni novca, a od odjeće ničega duplo. Nimalo jednostavan zahtjev, jer ako promotrimo povijest poslanja i današnje stanje crkvenih ljudi onda uviđamo kako su u većini Isusovi apostoli preokrenuli tu Isusovu zapovijed u njezinu suprotnost. Crkva, svećenici i duhovne osobe najviše su se dali na materijalno osiguranje dok zapuštaju osnovno poslanje. Izgubili su primarnu sigurnost, temeljno povjerenje da nikada neće ostati ni gladni ni goli. Zato se više brinu o svom ekonomskom statusu i društvenoj moći Crkve nego o svom poslanju apostola.

Isus također savjetuje apostole da ne prelaze iz kuće u kuću, da ne mijenjaju gostoprimce, da ne trče od jedne do druge duhovne skupine, nego da ondje gdje budu primljeni, ostanu dokraja i ondje formiraju zajednicu vjernika. Kako god trebaju biti nenavezani na materijalno, tako trebaju biti nevezani za ljude. To ne znači da će biti bahati i osioni, nego upravo suprotno. Neće mijenjati staništa za to što je negdje za njih bolje, što će ih netko bolje ugostiti, nego će sve činiti samo iz potrebe poslanja. I na isti način Isusove slobode djelovanja, onako kako je primjerice Isus napustio Nazaret, i njegovi apostoli, u slučajevima negostoljubivosti, ne trebaju gubiti samopouzdanje.

Negostoljubivost je sastavni dio života Isusova učenika. Slikom otresanja prašine sa sandala hoće ima kazati da zadrže svoje dostojanstvo i sigurnost i kada dožive neuspjeh, da nastave svoj put k onima koji će biti otvoreni za Božju riječ i poruku Božjega kraljevstva. Isus nije nikakav misionarski mekušac ni ljigavi propovjednik koji bi se u nekoj mazohističkoj ili lažnoj pobožnosti povlačio od negostoljubivih domaćina bez ikakva znaka. Otresanje prašine sa sandala treba ostati svjedočanstvo zatvorenim i nepovjerljivim ljudima za Božju riječ. Otresanje praha posljednja je jaka gesta učeničkoga poslanja u negostoprimljivom okuženju. Slika je to da Isusov učenik mora ako ne riječima a onda barem nekim “provokativnim” znakom upozoriti otvrdle ljude da od njih nije došao baš ništa uzeti, da nije došao naštetiti im, niti ih osiromašiti, niti što za sebe zaraditi, nego im darovati oslobađajuću poruku evanđelja.

Na koncu današnjega evanđeoskog odlomka Marko jednostavnim riječima sažima u čemu se sastoji poslanje Isusovih apostola. Riječi su jednostavne ali u tumačenju nije jednostavno sagledati sve aspekte, a još je teže te riječi ostvarivati u praksi. To je zapravo program čitava života. Isusov apostol propovijeda obraćenje, izgoni zloduhe, maže uljem i ozdravlja nemoćnike. Ova trostruka služba nije ništa drugo nego nasljedovanje samoga Isusa. Ona ima svoje zakonitosti i gradacije. Prvo je poziv na obraćenje, pa onda suočenje sa zlom a zatim pomaganje nemoćnima. U svakom slučaju Isusu, Božjem uosobljenom očitovanju, za ostvarenje poslanja potrebni su ljudi, apostoli, koji dva po dva, nikada pojedinačno, nego u prijateljskoj učeničkoj zajednici nastavljaju poslanje svoga Učitelja i Gospodina po cestama, trgovima, svetim i nesvetim mjestima ovoga svijeta.

Fra Ivan Šarčević

Isus među zemljacima

XIV. nedjelja kroz godinu

Mk 6,1-6

Ima ljudi koji se stide svoga podrijetla, svoga zavičaja, svoje domovine – samih sebe. Mnogi bosanski katolici kojima se više od stoljeća propovijeda kako je najvažnije da su Hrvati, kad ih negdje u svijetu pitaju odakle su, često odgovaraju – iz Hrvatske. Stide se svoga kraja jer su im drugi naturili a oni prihvatili kompleks manje vrijednosti i omrazu prema svome zavičaju. Neki se ljudi srame svoje obitelji ili nekih njezinih članova. Neki se stide svojih roditelja, možda jednoga od njih, netko svoga zanimanja, netko opet svoga imena. Nesigurni u identitet, jer misle da mora biti savršen, takvi žive ostajući ljudi-razlomci, živeći u poluistini i dokazivanju nečega što nikada ne mogu biti.

Prije nešto manje od mjesec dana, u X. nedjelju kroz godinu, slušali smo odlomak Markova evanđelja o tome kako su Isusova majka i rodbina iz Nazareta te izvjesna vjerska komisija iz Jeruzalema došli u Kafarnaum da Isusa urazume i prizovu pameti jer je, prema njihovom a i javnom mišljenju, bio “izvan sebe” i djelovao je nikako drukčije nego po nalogu samoga đavolskog poglavice. Danas u evanđelju slušamo da se Isus sa svojim učenicima pojavio u svom zavičaju – u Nazaretu, gradu svoga djetinjstva i mladosti. Stigao je među svoje. I ponašao se, Evanđelist Marko sasvim kratko izvještava, uobičajeno, kao svaki vjernik: otišao je subotom u sinagogu i ondje po ustaljenom običaju počeo naučavati. Slušatelje je prenerazio svojim govorom. Radilo se o mudrosti drukčijoj od one na koju su oni naučili. Pitali su se odakle mu ta mudrost i moć za silna djela koja je činio.

Događaj u nazaretskoj sinagogi u središtu ima pitanje Isusova identiteta. Tko je Isus? – temeljno je pitanje evanđelja ali i svih ljudi koji su susretali ili čuli za Isusa. Do danas. To pitanje postavljaju i njegovi najbliži, u srcu njegova zavičaja, u sinagogi, među ljudima koji su poznavali i njega i njegovu rodbinu, koji su ga pratili u njegovu odrastanju i koji su zacijelo poznavali sve njegove. Rekli bismo ništa novo. Jer sva manja mjesta, ne samo u prošlosti nego i danas, imaju svoje mjere i mjerila. Zna se tko i je kakav je i po tome iz koje obitelji dolazi. Postoje već unaprijed određeni aršini što tko može postati. Znalo se čak tko s kime može i smije što raditi, trgovati ili sklapati brakove. I ostalo je tog ponašanja i danas.

Isus je stigao u Nazaret. Već ga je pratio glas čudne mudrosti u tumačenju Pisma, već je uzbudio ljude posebnim djelima koja je dovodio u najbližu vezu s Bogom Ocem a da mu nitko – znalo se – ni iz Nazareta ni iz Jeruzalema nije za to dao ovlast. Ne zna se ni za školu ni za kojeg učitelja ni za kakvu instituciju kojima je išao da bi stekao certifikat za ono što je činio. Znalo se posve provjerljivo da je bio samo drvodjelja, sin Marijin, i znalo se za svu njegovu rodbinu. Ne samo da to nije ništa posebno, nego sve to odakle Isus dolazi i što je prije radio upravo je protivno onome što je govorio i činio. Zato su se – Marko je izričit – njegovi sugrađani “sablažnjavali o njega”.

Važno je zamijetiti da Marko, kao ni drugi evanđelisti, ne govori da ga njegovi nisu razumjeli. Nije riječ o tome da je Isus govorio nešto nerazumljivo. Valja opet naglasiti da Isus u Nazaretu, kao uopće u svome narodu i svojoj religijskoj zajednici za svega svog života nije neshvaćen nego nije prihvaćen. Baš onako kako Ivan Evanđelist u svom Prologu i kaže: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. Nazarećane je toliko izbezumila mogućnost da on o kojemu znaju sve, kojemu poznaju sve srodnike, uopće može tako govoriti i postupati. Iz prezira na njegovo podrijetlo i zanimanje oglušili su se i na sadržaj njegovih riječi i na smisao njegova ponašanja. Ništa novo u povijesti, jer većinom se vodimo pitanjem tko je kazao ili učinio nego što je kazao i što je učinio. I odakle dolazi, i je li ovjerovljen od nadležnih vlasti i uklapa li se u državotvorni projekt, nacionalni interes i poželjnu crkvenost.

Isusove riječi nisu, dakle, bile tvrde i nerazumljive, nego su njegovi slušatelji, njegov narod i njegovi politički i vjerski prvaci – kako su to proroci i kako to u današnjem prvom čitanju kaže prorok Ezekiel – bili “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Isus je u Nazaretu naišao na nepovjerljiv pogled i zatvorena srca. Luka Evanđelist piše kako su ga Nazarećani čak pograbili i krenuli kamenovati izvan grada. Ustvari radi se o temeljnom nepovjerenju pa Marko i zaključuje nazaretski nesporazum riječima da se Isus čudio njihovoj nevjeri.

Prezir podrijetla uvjetovala je nevjeru. Nevjera zemljakâ dočekala je Isusa u njegovom zavičaju. Nevjera ga je dočekala i kad se iz Nazareta i Galileje uputio u Judeju, u religijsko i političko središte svoga naroda, u Jeruzalem. Ondje su ga prezreli jer dolazi iz “poganske” Galileje. Ondje su mu konačno prišili i na križ prezrivi naziv – Nazarećanin. A on se nije stidio ni svoga podrijetla ni svoje rodbine ni svoga zavičaja. Podrijetlo i zavičaj po sebi nisu mjera ni ljudskosti ni vjere, nisu nikakav privilegij ni prokletstvo. Oni su dar Boga i roditelja, oni su mjesto u kojem se otajstveni Bog spušta u skrovito i najneznatnije. Zavičaj je središnja točka odakle se može postati građanin svijeta i ljubitelj ljudi.

“Svatko je dužan svome zavičaju”, govorio je nobelovac Andrić. Isus je došao u svoj zavičaj, nije primljen, potjeran je kao nepoželjan. No, upravo je iz Nazareta  preko Galileje, Judeje i Jeruzalema u cijeli svijet krenula blaga i oslobađajuća vijest o Božjem kraljevstvu. Imenom Nazarećanin Isus je postao mjerodavna osoba čovječanstva, postao je brat i Spasitelj ljudi. On se svima daruje – i svojima. Do ljudi je, ponajprije do njegovih, do kršćana je hoće li ga prihvatiti ili se o njega sablazniti, prezreti i osuditi. Hoće li se zatvoriti u tvrdoću svoje nevjere?

Hoćemo li prezreti i odbaciti Isusa mi današnji kršćani jer nam je postao previše običan i poznat, previše “naš” – rodijak i zemljak, dio programa za usku zavičajnu ili nacionalističku upotrebu? Tko je Isusu doista u mom zavičaju?

Fra Ivan Šarčević

Vjera stvara čuda

XIII. nedjelja kroz godinu

Mk 5,21-43

S vjerom je slično kao s iskonskim povjerenjem koje primjerice dijete ima prema svojim roditeljima. Ako smo i zaboravili na sebe, vidjeli smo toliko puta kako se neko dijete osjeća zaštićeno u naručju ili u krilu svoje majke, kako priljubljeno uz majku, iz osigurane perspektive motri okolinu. Ne zna ono to objasniti, ali urođenim instinktom pouzdano se sklanja u majčinu blizinu. Iako nešto rjeđe, može se, također, vidjeti kako se dijete osjeća sigurnim ako ga otac vodi za ruku u njemu stranoj ili nepoznatoj okolini, ili kako se osjeća gotovo gordim ako ga očinska ruka blago pomiluje po glavi, ili ga spašava iz neke opasnosti ili ga opraštajući miluje nakon kakve magareštine i pogreške.

Traženje sigurnosti i zaštite traje čitava života. I kada smo stariji. Naravno, nema više majčina krila, ali i oni najstameniji, i oni “najtvrđeg srca” čeznu za zagrljajem ljubavi i utjehe, za riječima potvrde i podrške. I mala dobrohotna gesta ruke bliske osobe na našem licu ili ramenu smiruje nas, osjećamo se bolje, zdravije. Tako ne samo riječ nego i gostoljubivi pogled razumijevanja, opraštanja, mali pokret prihvaćanja, čine život ljepšim i smislenijim.

Ništa tako nije naglašeno kod ljudi koji dolaze k Isusu da ih ozdravi da im pomogne kao upravo ta čežnja za sigurnošću i zaštitom. Sva čudesa koja se događaja u evanđeljima, potvrđuju bezuvjetnu vjeru tih potrebitih ljudi u Isusa. Čudesa se ne događaju “zdravim”, “pravednim” i bahatima u vjeri. I današnji odlomak Markova evanđelja o dva Isusova čuda – uskrsnuće Jairove kćeri i izlječenje žene s krvarenjem – naglašavaju krajnje povjerenje oca dvanaestogodišnje djevojčice u Isusa i bezuvjetnu vjeru bolesne žene da će samo ako i neprimjetno dotakne rub Isusove haljine ozdraviti.

Kada je riječ o čudesima – i onim Isusovim, a njih je jedna trećina evanđeoskih tekstova – potrebno je biti krajnje suzdržan i skroman. Što se nešto nameće kao nužno i očigledno čudo, što se netko nameće kao samorazumljivi čudotvorac, to se pred tim mora imati veća budnost, oprez i poniznost. Evanđelja, nema sumnje, potvrđuju Isusova čudesa, naglašavaju Božja silna/divna djela koje Isus čini bolesnim i opsjednutim; govore o njegovom čudesnom nahranjivanju mnoštva, o hodanju po vodi… Evanđelja potvrđuju i to kako upravo zbog čudesa Isusa traže mnogi i k njemu grne silan svijet. Ništa različitije od današnjih ljudi, bezbrojnih ljudi po čitavom svijetu koji se daju na dugi put, na razna hodočašća, u potragu za ljudima karizmaticima, onima koji ozdravljaju, liječe, čine čudesa.

Jedno je, međutim, za Isusa sigurno. Isus nikada ne čini čudesa da svrati pozornost na sebe niti se licemjerno poziva na Boga da bi se nekim čudom okoristio ni novčano ni za svoju slavu. Poslije svakoga čuda zabranjuje govor o tome ili izmiče ovacijama masa. Isus ne privlači ljude zbog čuda, nego zbog vjere i onog glavnog zahtjeva da se obrate od grijeha i zla i da počnu izgrađivati Božjeg kraljevstvo novih odnosa. On nijedno mjesto nije rezervirao kao posebno sveto, za njegova života nema svetišta u kojem bi se pridržano događala čudesa; ne čini ni jeruzalemski hram, ni kafarnaumsku sinagogu, ni svoju kuću rođenja kućom čudesa, nego ih čini posvuda gdje god su ljudi koji vjeruju u njega i traže pomoć.

Treba stalno ponavljati da Isus ne čini čudesa da proizvede vjeru, da bilo koga vrbuje ili čudom “prisili” da mu vjeruje i da ga nasljeduje zbog čuda. Križ je najveći primjer takva postupka, križ je najveći ispit vjere bez čuda. Isus, dakle, ne čini čudesa da bi nagnao ljude da povjeruju da je on Božji Mesija. Čak ušutkuje sve koji bi o njemu pričali kao Božjem čudotvorcu. Nikada u Isusovim čudesima čudo ne proizvodi vjeru, jer to bi više bila magija, nego je uvijek vjera, bezgranično povjerenje u Isusa, bezgranična vjera u Boga, uvjet da se dogodi čudo. Isus konačno nikome nije kazao: Čudo te spasilo, nego vjera te tvoja spasila.

Tako Marko u današnjem evanđelju opisuje da je Jair stigao Isusu na obali jezera usred mnoštva, pao mu pred noge, i usrdno ga molio da pomogne njegovoj kćerkici koja je bila na umoru. Taj je Jair bio nadstojnik jedne od kafarnaumskih sinagoga, vjerojatno jedne od onih u koju je Isus zalazio, molio se i tumačio Pismo, pa je Jair susretao i slušao Isusa te stekao povjerenje u njega da je zatražio pomoć. Slično je i sa ženom koja se dvanaest godina teško mučila s krvarenjem. Osim fizičke bolesti ona je trpjela društvenu i obrednu izolaciju, dakle bila je odstranjena iz svoje religijske zajednice kao nečista. Njezina vjera da će se samim dodirom Isusovih haljina dogoditi njezino ozdravljenje, učinila ju je tako hrabrom da se kao žena i još nečista (što je posve zabranjeno!) dotakne muškarca. Ona koja nema kojim liječnicima nije išla za pomoć, imala je samo jedno na pameti: Bit će dovoljno da dotakne Isusa u masi tako da je nitko, pa ni Isus ne primijeti.

Isus, međutim, primjećuje i takvu vjeru, skrivenu gestu vjere potrebite žene, i onda kada ga njegovi učenici razuvjeravaju da je besmisleno pitati tko ga je dotaknuo u takvom mnoštvu. Na jednoj strani imamo, dakle, nadstojnika sinagoge, društveno poznata čovjeka kojemu znamo i ime, Jaira. On u svojoj iskrenom povjerenju, javno, naočigled svih, pada pred Isusa i moli ga za pomoć. Na drugoj strani imamo nepoznatu ženu, ne znamo joj ime, koju su vjerojatno svi isključili, i njezin čin vjere koji je nevidljiv. Žena se ne baca pred Isusa, ništa mu ne govori a kamoli da viče, ne čini nikakav pokret koji bi bio uočljiv bilo kome i u najbližoj Isusovoj blizini, nego se u toj silnoj masi koja galami i viče, šutke i nijemo provlači k svome Spasitelju i dotiče ga.

I onda se stvari odvijaju u poznatom smjeru. Isus se ne oglušuju na pouzdanu iako skrivenu vjeru žene. Vraća je u zajednicu, otpušta je riječima da ju je njezina vjera spasila i neka samo bude mirna i zdrava od svojega zla. Isus prilazi i nadstojniku čiji su ljudi u međuvremenu došli s viješću da mu je kći umrla i da ne treba mučiti učitelja. Isus mu prilazi i kaže mu: Ne boj se! Samo vjeruj! Nadstojnik se pokolebao. Isus ga hrabri. Ostavlja masu, polazi s njime i trojicom učenika k njegovoj kući, ušutkuje i izbacuje iz kuće bukače, one koje plaču, one koji su mu se podsmjehivali, podiže djevojčicu za ruku i sve ostavlja u “čudu veliku”. Najveće čudo je čudo vjere. Vjere koja se ne mjeri količinom molitava, galame i vike: Gospodine, Gospodine!, količinom plača ili pobožne gimnastike, vjere koja se ne pouzdaje u vlastite snage, koja se pokazuje pred drugima i omalovažava one s “malom” vjerom, nego vjere – javne ili skrivene očima javnosti – koja se sve svoje povjerenje stavlja u Boga i Božju spasenjsku ruku u Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević

Obratite se i poravnite staze

Ivan Krstitelj

Svetkovina Rođenja Ivana Krstitelja, kada se spominjemo života čovjeka za kojega je Isus kazao da je najveći rođen od žene, prigoda je da zastanemo nad vlastitim poslanjem. Ivanovo rođenje je čudesno, njegovo ime je novo u njegovoj obitelji (Ivan znači Bog je milostiv, Bog pokazuje svoju milost i ondje gdje djeluje da su svi putovi novoga života zatvoreni, da nema perspektive). Ivan se rađa od vjernika Elizabete i Zaharije, iz majčine neplodnosti i očeve sumnje, iz majčine gorljive molitve i očeve tajanstvene šutnje, iz vapaja i nijemosti. Ivan se zapravo rađa iz Božje milosti. Rodbina i susjedi, kako je to običaj, dolaze u posjet, raduju se s Elizabetom i Zaharijom, ali postavljaju ono isto pitanje koje stoji pred svakim novim čovjekom, koje postavljaju svi brižni roditelji: Što li će biti od ovoga djeteta? Evanđelist, međutim, jasno odgovara: Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime!

Ruka Gospodnja je bila s Ivanom. Bog ga je vodio “za ruku”. Kako god i mi stajali pred budućnošću sebe i svoje djece, povjerujemo da Božja ruka vodi svakoga od nas. Svatko je od nas poseban i pred svojim životnim putem, u iznimnim pa i čudesnim okolnostima. Zar i mi nemamo iskustvo najtežih, najvažnijih i najodgovornijih trenutaka svoga života? I zar nismo bili vođeni nevidljivom Božjom rukom? Na primjer, kroz rat, poslije rata, u našim važnim odlukama, za zvanje, za ulazak u brak, u trenucima odluke za dobro, za prijatelje. Nismo se odlučivali sami. Bili smo u sumnjama, u šutnji, ali i u žarkim molitvama.

Znali smo i znamo, međutim, posumnjati u Božju ruku voditeljicu jer je ona često tako nevidljiva. Išli smo i idemo za drugim rukama, drugim putovima, nekim stazama. Često i bez razmišljanja, stihijski, često i zlim putovima. I danas, mnogi sumnjaju u Božju ruku voditeljicu, pa su neodlučni, pa kalkuliraju, pa kao “ovce” prave lažne kompromise sa “slanim rukama” ljudi koji im nude privid sreće i blagostanja.

Ivan je dosljedno shvatio svoj život kao originalan, osobni i samostalni život, život vođen Božjim naumom. I pred nama je, koliko god godina imali, još uvijek važno pitanje što će biti od nas. Kako ćemo provesti ostatak života, koje je naše poslanje, kamo nas to vodi nevidljiva Božja ruka u ovom našem jedinom vremenu i našim okolnostima? Ivan nam u tome može biti uzor. Tri su osnovne oznake u ispunjenju njegova dosljedna puta s Bogom. Ivan je pokornik, prorok i preteča Gospodinov.

Pokornik označava da je odricanje Ivanov stil života. U pokori Ivan se priprema za djelovanje. Povukao se u pustinju, pojednostavio je život u hrani i odjeći, pojednostavio do “čudaštva”. Povukao se u osamu da se očeliči kako bi mogao izdržati težinu poziva, povukao se u samoću s Bogom koja je potrebna da se nešto ostvari. Ivan djeluje strano za nas i naš svijet. Djeluje izvan vremena u kulturi površnosti i brzine, u kojoj se misli da se lako može postići sve, u kultura površnog i brzog dokazivanja i pokazivanja čak i molitvi, u kulturi u kojoj se ne cijeni rad na sebi. Ivan se jačao u samoći, u tihom razgovoru s Bogom.

U kulturi u kojoj svaka želja mora biti odmah ispunjena, Ivan svojim životom zagovara odricanje, ne odricanje zbog odricanja, ne smanjenje hrane zbog dijete i zdravlja, nego zbog formiranja karaktera, zbog jasnog razlikovanja bitnoga od nebitnoga. Ivanov jednostavni život u kulturi nezajažljivih potreba i nagomilavanja materijalnoga. Koliko je samo nezgodno u našem vremenu živjeti poput Ivana u kojem je toliko prohtjeva, čak i teroriziranja drugih da nam ispune ono što tražimo. U toj jurnjavi za uvijek novim, gdje se lagano gubi istinska životna orijentacija, ne samo pojedinca nego čitavih zajednica i naroda. Pokora, molitva, dobra djela su tu da se ostvari poslanje. Koliko nam treba takvih ljudi koji su kako kažemo ispekli svoj zanat, koji su radini, koji su svoje talente iskoristili. Nema danas stručnjaka, nema karakternih ljudi. Zato su na mnoga mjesta posvuda zasjeli nestručnjaci, nekompetentni, i nemoralni ljudi.

Ivan ne ostaje samo na pokorničkom životu, nego je on i prorok. On se dopušta voditi Božjom rukom da bude prorok. A prorok je, jednom riječju kazano, onaj koji govori istinu, istinu koja se ogleda u Božjoj riječi, istinu koja oslobađa. On je onaj koji govori Božju riječ, koji govori na koga se osloniti u svim vremenima. I to ne lažno, ne samo riječima. Zato ustaje protiv najgorega licemjerja, licemjerja u vjeri kada se ljudi samo vanjski pokazuju da su vjernici. Ivan svojim suvremenicima kaže da nije dovoljno reći da su rod Abrahamov, nego da Abrahamovu vjeru, bezpridržajno pouzdanje u Boga doista svjedoče u životu. Ivan prorok kritizira umišljenost i oholu samorazumljivost, ruši sve ideologije koje odvraćaju ljude od Boga. Zato je njegov temeljni poziv obratite se i poravnite staze. Ivan je prorok istine. Zato govori svećenicima i prvacima naroda da su leglo gujinje, zmijsko leglo, leglo poskoka i otrovnica, jer iz političkih i religijskih središta dolazi otrov, siju se strahovi i mržnje, nepravde i nesreće.

Ivan se ne susteže upozoriti i Heroda na njegovo ponašanje, na njegovu tiraniju, nezajažljivo bogaćenje i samovolju da može raditi što hoće; čak uzeti ženu brata svoga. On koji je svoj život utemeljio na Božjoj riječi, nema straha od vlasti, on ne kalkulira sa zlom i opakima. I smaknut je zbog istine. Ali i danas Ivanova riječ odzvanja ovom ravnicom i priziva ljude da se obrate i čine dobro. I danas njegova riječ ustaje protiv grešnih struktura koje su nastale na krvi, ubijanju, paležu, na genocidu i kriminalu. I danas njegova riječ odzvanja protiv onih koji izrabljuju radnike, koji svoj narod vode u propast, koji se bogate na siromašnima, koji su po obiteljima i drugim mjestima u našim zajednicama lijeni i nekorisni, koji iskorištavaju rad i dobrotu drugih, koji potkupljuju i varaju, koji ne govore istinu nego zavode, koji unesrećuju druge i skrivaju se iza vjere i Božje riječi. Ivan je prorok čistoće vjere i društvene pravde.

I treća važna oznaka, najvažnija, jest da je Ivan preteča nekoga daleko većega od sebe. On je preteča Mesije, glas u pustinji, glas za Spasitelja. On nije podlegao kušnji mnogih svećenika, vjerskih vođa i poglavara, mnogih duhovnjaka koji rade za sebe, koji će doduše reći kako rade za Krista ali ustvari rade za sebe ili rade kao mizerne sluge zemaljskih poglavara i vođa, koji nikada nisu preteče nego samo lakeji i služinčad, koji su i Krista spremni upregnuti u svoj duhovni i materijalni biznis. Ivan ostaje ponizan, onaj koji je mogao pobrati slavu mesijanstva, ali je se odrekao, koji je kazao da nije on dostojan ni remenje svezati na obući onome koji dolazi, on je onaj koji je ukazao tko je Jaganjac Božji i tko u konačnici oslobađa od zla i demona, od grijeha svijeta. Ivan se nije uznosio, nije bio bahat. Do konca je izvojevao svoju bitku, jer nije podlegao toj posljednjoj kušnji veličane samoga sebe, dobio je bitku da bude pozivatelj na obraćenje Bogu i Kristu, da bude preteča ljubavi, utjelovljenje Božje ljubavi u Isusu Kristu.

Ivanov je život alternativa nama suvremenim ljudima, nezajažljivim i podivljalim ljudima u silnim materijalnim i duhovnim prohtjevima. On je alternativa svima nama koji se zatvaramo u svoju sebičnost i strašimo da nas netko ne bi iskoristio, koji nikada ne bismo izašli iz svoga licemjerja, iz svoga strašljiva legla zloće. Ivan je svjedok da se kroz život treba voditi poslanjem koje nam je Bog namijenio, da se vodimo Božjom rukom, da se oslobodimo materijalne ovisnosti, da nam je materijalno samo pomoć. Ivan nas poziva da govorimo istinu, da se zalažemo za socijalnu pravdu, da se ostavimo dvoličnosti, da se izgrađujemo kao ljudi i vjernici. Da budemo originali pred Bogom – osobni i slobodni u svom jedinstvenom poslanju.

Fra Ivan Šarčević