XII. postaja – Isus umire na križu (Josip Biffel, Put križa, Kruščica-Vitez)

Uzvišenje svetoga križa

Br 21,4.9; Iv 3,13-17

Uvijek iznova postavljamo pitanje kako praktično prevladati negativno i zlo u životu. Često se u negativnim iskustvima, iskustvima vlastite ili tuđe grešnosti, vlastite ili tuđe patnje čovjek zatvara, upada u rezignaciju i ne pronalazi izlaza. Najveći paradoks kršćanske vjere leži u činjenici da spasenje dolazi od sramote križa, točnije od Raspetoga Krista, jer križ je u Isusovo vrijeme značio najgore poniženje, sramnu smrt kao najgori poraz. Spasenjski paradoks a ne proturječje leži dakle u tome da se čovjeku spasenje dariva u onome što teško nosi, što prezire, mrzi i izbjegava. To Isus traži od svoga učenika riječima: Uzmi svoj križ i slijedi me!

Upravo u tom smislu da u opasnosti i negativnome počiva i raste spasenje može se razumjeti događaj kojega opisuje prvo čitanje iz Knjige Brojeva na današnju svetkovinu Uzvišenja svetoga križa. Naime, na dugom putu kroz pustinju Izraelci su se pobunili protiv Boga i njegova sluge Mojsija jer su se našli gladni i žedni, u opasnosti pred smrću, jer nisu bili zadovoljni manom – darovanom putničkom hranom. Štoviše, kako se to uvijek i događa, uhvatila ih je nostalgija za ropstvom, za tobože „boljom“ prošlošću. Htjeli su zamijeniti nedosegnutu slobodu s ropstvom sitih trbuha. Ništa novo u povijesti. Mi ljudi imamo najveću muku sa slobodom. Za malo kruha, za malo častohleplja i povlastica gubimo svoje dostojanstvo. I oni najsnažniji i najprincipijelniji među nama – radi malo blagostanja – izručuju se političkim „zmijama“, ekonomskom robovanju, tonu u moralne kompromise, ostavljaju Boga i njegovu riječ; misle da će uspostavljanjem ili vraćanjem u neka prošla stanja (i države) ili kopirajući neke prošle vladajuće (i ropske) modele pronaći svoje spasenje.

Knjiga Brojeva dalje izvještava da su Izraelci nakon kažnjavanja ipak došli k sebi. Uvidjeli su svoj grijeh i pokajali se. Zatražili su od Mojsija da ih zagovara kod Boga da ih spasi od otrovnih zmija. Po Božjem naputku Mojsije pravi otrovnicu od mjedi, stavlja je na stup tako da tko god pogleda na mjedenu zmiju bude spašen. Mjedena zmija je znak Božjeg spasenjskoga zahvata. Ujed otrovnice biva obeskrijepljen pouzdanom vjerom u Boga i pogledom čvrste nade i u samo zlo. Mjedenu zmiju kršćani razumijevaju kao Raspetoga Krista. Križ koji je u Isusovo vrijeme označavao najgore prokletstvo i sramotnu smrt, postaje znakom nade i spasenja svim krivo optuženima, slabima, siromašnima, bolesnima i patnicima, religiozno i politički obespravljenima.

Od Konstantinova vremena u kršćanstvu se časti Isusov križ. I ova svetkovina se veže uz Isusov križ s Golgote. No, ovom se svetkovinom ne slavi podizanje drveta, dviju prekriženih greda, nego uzvišenje Pravednika na stup srama. Kršćani ne štuju – iako se kroz povijest stalno događa to izopačenje – križ bez Isusa, križ bez Raspetoga, nego svoj pogled usmjeruju u živu osobu, u osobu raspete ljubavi. I kada upiremo svoj pogled nade prema križu, ne činimo to u magijskom smislu. Molitveni usklik: Zdravo križu, nado jedina! (Ave crux, spes unica!) znači: Zdravo Kriste, Raspeta ljubavi, nado moja jedina! Isusov križ je vrhunac jednoga života proživljena u pravednosti i ljubavi, koji je potvrđen Božjim uskrišenjem. I taj život valja nasljedovati i u patnji, i u nošenje vlastitoga križa.

Ljudski sloboda i spasenje ne počivaju dakle u ljudskim rukotvorinama, ne u materijalu križa, nego u živoj osobi koja je prikovana na križ, koja je umrla u najtežem iskustvu ostavljenosti od ljudi i Boga, ali u toj ostavljenosti svjedoči nepokolebljivu vjeru i nadu da Bog Otac ne napušta čovjeka nego da će ga osloboditi sramote i uskrisiti, pridružiti u svoju spasenjsku blizinu.

Nadalje, svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kako izrijekom svjedoči odlomak Ivanova evanđelja u kojem se Isus obraća Nikodemu, ne dopušta svođenje Kristova spasenjskoga djela samo na izabrane, rekli bismo danas samo za kršćane, nego za sav svijet, za sve ljude. Uspoređujući Mojsijevo podizanje mjedene zmije u pustinji s podizanjem Sina Čovječjega, Isus – Božji Sin – nije poslan samo privilegiranima nego svima koji u njega vjeruju. Isus jasno govori Nikodemu: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Isusov križ stoga ne može biti izdvojen iz cjeline Isusova života i poslanja. Kriva optužba, osuda, patnja i smrt ne mogu biti izdvojeni iz cjeline Isusove ljubavi prema Bogu i ljudima, niti lišeni nade Raspetoga koji, iako ostavljen od svih, ne gubi temeljno povjerenje da ga Bog Otac neće napustiti.

Sukladno Isusovim riječima Nikodemu, povijesni Isusov križ i svi križevi koje podižemo do dana današnjega ne mogu biti znak prkosa, suda i osude ljudi, nego znak spasenja tko god s nadom upire svoj pogled u Raspetoga Isusa, u njegov život, tko ostvaruje njegovu ljubav i biva nošen nadom u Božje uskrsnuće. Točno je da od početka Raspeti Isus izaziva skandal i prezir mnogima – kako Pavao kaže: skandal drskim pobožnicima a ludost drskim umnicima. No, na kršćanima je da oni tako ne čine, da svojim podizanjem križeva ne obeskrijepe utjehu spasenja koja je ponuđena svim ljudima, baš svim, i našim neprijateljima i to bezuvjetno, dakle bez obzira kako će se drugi odnositi prema Raspetom Isusu. Jer koliko god negativno iskustvo i bezbrojne nedužne patnje nukale mnoge ljude na nevjeru i protest protiv Boga, kršćanin se – poput svoga Gospodina – nepokolebljivo pouzdaje da križ (patnja i smrt) nije posljednja Božja riječ ljudima na zemlji. Smisao se križa otkriva u ljubavi, najčešće vrlo šutljivoj, čak nijemoj, koja nema riječi posljednjeg objašnjenja, ali uvijek aktivno solidarnoj i zauzetoj za druge te u sigurnoj nadi da će Bog uskrisiti čovjeka iz nepravdi i smrti.

Raspeti Isus, a ne tek njegovo drvo križa (mučilo), trajno pozitivno “provocira” ljudsku malodušnost, ono nama ljudima tako blisko odustajanje pred patnjom. Raspeti Isus, a ne tek njegovo mučilo, izaziva skandal i obesnažuje svaku ljudsku drskost koja nedužnu patnju hoće pobožnjački umanjiti, lažno utješiti ili jeftino zaobići bez praktičnog pomaganja. Obesnažuje i onu drskost koja patnju drugih često povećava besplodnim spekulacijama ili ispraznim teoretiziranjem, a pogotovo onu ljudsku drskost koja Kristov križ pervertira u političke pobjedne znakove, prisvaja ga i oduzima od njihovih prvih vlasnika – svih patnika ovoga svijeta; onu ljudsku drskost koja manipulira Kristovim križem i nagomilava još veće i nesnosnije patnje Isusovoj nedužnoj braći i sestrama. Isusov križ ne opravdava nikakvu ljudsku osvetu. Raspeti Isus je objava milosrdnoga Boga, Boga koji se ne osvećuje i u tome je njegov najveći zahtjev jer je ljudski, tako ljudski da se osvećujemo.

Nitko nije vlasnik Kristova križa. Raspeti grli sve ljude. Jer ništa, ni krive optužbe, ni patnja, ni smrt ne mogu umanjiti Božju ljubav koja se očitovala u Raspetom Isusu prema svim ljudima – i pravednima i grešnima. Zato svatko treba nositi “svoj” križ a ne skrivati se ili zloupotrebljavati Isusov. Ta Isus nije došao na zemlju da se na njoj umnoži broj križeva, nego da ljubavlju dokine nedužnu patnju i da jednom nestane te strašne sramote ljudskoga razapinjanja.

Fra Ivan Šarčević

Na čijoj smo strani?

XXIV. nedjelja kroz godinu

Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

Svake nedjelje skupljamo se kao zajednica vjernika oko Kristova oltara. Slavimo Boga, slušamo Božju i Isusovu riječ, hranimo se kruhom života. Iznova obnavljamo svoje pouzdanje u Božji dobri promisao i njegovo milosrđe. Zahvaljujemo za život, za bližnje; molimo za svoje potrebe, molimo jedni za druge. Priznajemo Isusa svojim učiteljem i spasiteljem te osnaženi nadom krećemo u novi tjedan, među ljude u svoju svakodnevnicu.

I današnje se nedjelje otvaramo Božjem pohodu slušanjem njegove riječi. Drugo nas čitanje vraća bitnom stavu da nam je uzaludno vjerovati ako naša vjera nije potvrđena dobrim djelima prema ubogima i slabima. Vjera je Božji dar ali i ljudska zadaća da se odjelotvori u služenju potrebitima. Jakov čak zaključuje da je vjera bez djela mrtva.

A izbor prvoga i trećega čitanja učinjen je prema njihovoj unutarnjoj povezanosti. Prorok Izaija govori o postojanosti Sluge Božjega, Patnika kojemu Bog otvara uši da ne uzmiče pred ljudima koji ga udaraju, pogrđuju i pljuju. Božji Sluga vjeruje da je Bog s njime i ne daje se smesti nikakvim nevoljama. On se ne stidi svoga prezrenoga udesa. Nije moćan ni lijep, ne pouzdaje se u svoju snagu, ni moć oružja, ni novca. On ne uzvraća zlom na zlo, ali ne posustaje u dobru, ne straši se ići na ljudski sud, nema bojazni da se suoči sa svojim protivnicima oči u oči, jer mu je Bog okremenio obraz i ulio pouzdanje da su svi ljudski preziri, šikaniranja, klevete i osude neznatni pred uvjerenjem u Božju spasonosnu blizinu.

U slici Sluge Božjega kršćani prepoznaju Isusa Krista, očekivanoga Mesiju, Raspetoga Spasitelja. Na to se i nadovezuje odlomak Markova evanđelja. Događaj kraj Cezareje Filipove, najsjevernijeg mjesta dokle je stigao Isus, u Markovu evanđelju čini i prekretnicu Isusova načina javnoga djelovanja. Do tada se Isus većinom posvećuje narodu, potrebitima, a od tada – na putu prema Jeruzalemu – svoju pozornost najviše usmjeruje prema učenicima, njih poučava, s njima raspravlja. U današnjem odlomku slušamo dva najvažnija Isusova pitanja učenicima: što ljudi kažu tko je on, i što sami učenici misle tko je Isus.

Učenici odgovaraju da neki misle da je uskrsnuo Ivan Krstitelj, neki – jer su mislili da je kraj vremena – da se vratio prorok Ilija, svakako jedan od proroka. Mišljenje učenika iznosi Petar i Isusova naziva Pomazanikom – Mesijom/Kristom. Na Petrove riječi Isus prijetnjom upozorava učenike da o tome ne kazuju nikome. On ne niječe Petrove ispovjedne riječi, naprotiv, slaže se s njima ali zahtijeva potpunu šutnju o tome.

Opet se, slično zabrani o razglašavanju njegovih čudesa, suočavamo s Isusovom zabranom da se govori o njegovom mesijanskom identitetu. Zašto je takav? Zar to ipak nije preoštro od njega? Prvo se naširoko raspituje za mišljenje o sebi, a onda, kad mu se rekne, zabranjuje da se o tome govori. Rješenje Isusove zabrane, odnosno njegova identiteta, nalazi se u nastavku govora Petru i učenicima. Prvo treba razumjeti da Isus ne pita učenika o sebi onako kako to mi ljudi obično činimo. Isusa ne pokreće prazna znatiželja niti oholost, on ne očekuje nikakvo laskanje. Njemu je posebno stalo da njegovi učenici shvate tko je on i kakvo je njegovo poslanje na zemlji. Jer, znamo to iz evanđelja, Isusovi učenici nisu razumjeli Isusa u onom sržnom, u tome da mora patiti. Sve što je vezano za Boga, pa tako i Mesija, ne može biti vezano za nemoć i stradanje. Pred Isusovo uhićenje, pred smrt na križu, svi su se učenici – Marko je izričit – razbježali. Križ je stijena spoticanja učeničkoga znanja i vjere u Isusa Mesiju/Krista. Vidljivo je to i iz današnjega odlomka. Čim je Petar izrazio zajedničko mišljenje, Isus – znajući da se i Petar i njegovi učenici nisu odmakli od općega mišljenja njegova naroda – govori kako će Sin Čovječji mnogo trpjeti, kako će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti i ubiti, i da će uskrsnuti. [Matej u svom opisu govori da je na Petrovu ispovijest Isus Petra imenovao temeljnom Stijenom njegove zajednice – Crkve.]

Petar dakle nije mogao prihvatiti da njihov Mesija strada. Zato povlači Isusa na stranu da ga skrene s tih misli i s toga puta koji ne dolikuje Svemogućem. Poput većine svoga naroda, ni Petar ni Isusovi učenici, ne mogu se odlijepiti od političke ideje mesijanstva. Ako je Isus Pomazanik/Mesija, onda je on onaj tako dugo očekivani kralj (vođa, spasitelj) koji će, kao sin najvećega kralja Davida, osloboditi svoj narod od strane vlasti, koji će uspostaviti narodnu državu, izraelsko kraljevstvo. Prevladavajuće mišljenje o Mesiji, bilo je svjetovno, političko. Nema govora da bi Mesija – poput Sluge Jahvina – bio prezreni patnik. Zato je Isus naredio šutnju, jer dok ispravno ne povjeruju njegovi učenici, nije nikako uputno razglašavati i ponižavati njegovu mesijansku tajnu.

Na Petrov postupak Isus se strašno razočarao i rasrdio. Pogledom je ošinuo okupljene učenike a Petru je prijeteći kazao: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” Uz gestu izgona trgovaca iz hramskoga predvorja, čini se da u evanđelju nema oštrijih riječi, i to još glavnom učeniku. Nasuprot onoj zavodljivoj floskuli kako Isus osuđuje grijeh a ne grešnika, ovdje se očituje zastrašujući Isusov govor svome učeniku Petru: naziva ga sotonom – najvećim Božjim neprijateljem. Od Cezareje Filipove nad kršćanima je stalna kušnja da svoga Gospodina ne razumiju u njegovom patničkom, gubitničkom, svjetovno i politički bezuspješnom identitetu. Od Cezareje Filipove do danas većina kršćana pretvaraju Isusovu patnju i križ u trijumfalističke znakove zemaljske pobjede. To je sotonsko zlo u srcu kršćanskoga identiteta, to je zlo domaće kršćanske radinosti. Spasitelj ne može biti gubitnik, poraženi, može samo “pobijediti” i “vladati” nad drugima, stavovi su i mnogi političkih i hijerarhiziranih kršćana danas.

U zaključku današnjega evanđelja Marko piše kako Isus saziva narod i učenike i pojašnjava im što znači nasljedovati ga. Znači – odricati se sebe, svojih očekivanja i želja, zatim nošenje svoga, a ne Isusova križa, nošenje onoga što nam je teško, najteže, a spojeno je s ostvarenjem dobra za druge. Nasljedovanje je “gubljenje” života. Nije Isus mrzitelj života, nego poziva da se daruje život za druge. Ne zagovara Isus ljubav prema smrti, nikakve samoubilačke akcije kojima se kroz čitavu povijest do danas usmrćuju nedužni, nego vlastito darivanje života, do njegova polaganja ali da bi drugi živjeli, i protivnici i neprijatelji.

I nama suvremenim kršćanima Isus postavlja ista dva pitanja koja je postavio svojim učenicima: što kažu ljudi i što kažete vi, mi, ja osobno tko je Isus. I od nas Isus traži razliku od većine drugih mišljenja, od kolektivnih i masovnih proklamacija. I od nas zahtijeva poniznu šutnju, stvaralačko trpljenje i nošenje svoje patnje a ne bahato političko mahanje, nosanje i sađenje njegova križa posvuda. I od nas Isus očekuje da ne ušutimo ako netko njegov identitet unižava u močvaru ljudskih moći, političkih igara i svjetovnih pobjeda. I da se ne uplašimo ni ljudi, ni vlastite srdžbe ni oštrih riječi poradi njega. Ako nismo razumjeli, ako nismo povjerovali – a doista je teško – da se porazom i gubitkom, odbacivanjem i osudom poradi Isusa, da se križem dolazi do umnažanja života i životne radosti, pitanje je na čijoj smo strani – Božjoj ili njegova neprijatelja.

Fra Ivan Šarčević

MALA GOSPA

Mih 5,1-4; Mt 1,1-16. 18-23

Čini mi se važnim da na ovakvim susretima, i danas na blagdan rođenja BD Marije, u Božjoj prisutnosti, u svjetlu Božje riječi sagledamo svoje živote, svoje stanje ljudskosti i vjere. Naravno, stalno smo na misama, na hodočašćima, stalno slušamo razne duhovne poticaje. Mnogi su već i umorni od mnogih riječi i čim počne propovijed oni se isključe, automatski više ne slušaju – kao djeca u obitelj ako im roditelji neprestano pune uši jednom te istom pričom, kao mnogi koji slušaju stalno iste riječi na medijima.

Istodobno, ne možemo se oteti svojoj dubokoj čežnji da smo željni oslobađajuće riječi, spasenjske riječi, riječi nade, riječi da za nas i naš svijet ima šanse; a ta riječ dolazi od Boga, od Isusa i njegova evanđelja. Željni smo nove prakse, a naša se praksa mijenja ne samo uz uvjet da se drugi promjene, nego uz glavni uvjet ako se pojedinačno, ako se osobno založimo za promjenu svoga života u svjetlu Isusova evanđelja i njegova odnosa prema Bogu i ljudima.

Smatram dakle važnim i u današnjem trenutku, koji jest složen, ali koji je jedini naš i ne možemo se neodgovorno ponašati u vlastitoj situaciji da zastanemo i da razmislimo o sebi i svome ponašanju u svjetlu Božjih riječi koje smo danas čuli. Iako možda već znate sve što se čita, toliko ste puta čuli recimo izvještaj o Isusovu rođenju, ipak pokušajmo iznova biti opomenuti od Božje riječi, svjesni da ne možemo iscrpiti sve njezino bogatstvo, svjesni da u konačnici samo Isus spašava.

U prvom čitanju slušamo riječi proroka Miheja, riječi obećanja da će u najmanjem kneževstvu Judina plemena, u malom mjestu Betlehemu, Djevica roditi sina – spasitelja svoga naroda. Toliko puta smo slušali ovaj tekst i na njega propovijedali. Ponovimo opet glavne misli. U Boga nema malih mjesta. Štoviše, malena mjesta privilegirana su kod Boga. Maleni ljudi su privilegirani kod Boga. A koje posljedice ima to za naš život? Pa ima? Mi i ljudi ove zemlje preko dvadeset godina ratujemo se i svađamo oko velikih mjesta, glavnih gradova, teritorija. Vidimo na vijestima kako se to čini na mnogo mjesta u svijetu. Ljudi ratuju i stradavaju toliki nedužni. Ljudsko ponašanje je trajno osvajanje tuđega, ljudsko ponašanje je stalna svađa oko granica i međa. Strah za granicu je veliki čovjekov strah, kolektivni strah. Bog koji progovara preko proroka Miheja je Bog koji mijenja logiku ljudskoga ponašanja. Mihej je prorok seoskoga podrijetla koji djeluje u VIII. stoljeću. On slično Amosu, Izaiji i Jeremiji ustaje protiv lažnih proroka i svećenika koji su najamnici vlastodržaca, koji zavode narod na sukobe i rat. On o njima izričito govori da su potkupljivi. Kaže: „Ako imaju zalogaj u zubima proglašavaju mir (lažni mir). Ali protiv onoga koji im ništa ne stavljaju u usta, oni navještaju sveti rat“ – sveti rat. Zar ne zvuče suvremene ove riječi tako davno kazane, osam stoljeća prije Krista. Mihej govori i sljedeće, za nas tako aktualne i važne riječi o svome narodu kojega poput Hošee, naziva oštrim imenom, “bludnicom”, jer se stalno daje zavesti lažima i neslušanjem Božje riječi: „Glavari njegovi sude prema mitu, svećenici njegovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi bale (prorokuju) za novac. A na Boga se oni pozivaju i govore: Nije li Bog u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti?“ (3,11).

No, poput Amosa, Izaije, Jeremije i prorok Mihej govori o Ostatku naroda. I kada većina zabludi, skrene s puta, uvijek će biti jedan maleni ostatak koji će se držati vjere u Boga, koji se neće dati zavesti. Zato govori da će i u malenom, zaboravljenom Betlehemu, od nepoznate i neznatne djevojke roditi se Spasitelj, od ostatka će doći spasenje. On će sa svojim učenicima biti manjina. Manjina snažnije u dobru od većine, malo dobro jače od ogromne količine zla.

Evo, braćo i sestre pouke i poruke za nas danas. Bog ne gleda kao mi ljudi. Bog nema straha od ljudi niti straha za granice. Bog preko svoga proroka govori o snazi koja dolazi iz vjere. Više nego ratovi i sukobi oko međa, važno je činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi (Mihej). I ovo uopće nije jednostavno, jer se svi okrećemo za većinom, jer imamo straha ostati sami s Bogom i njegovom riječi, jer, kažemo, svi tako rade. Zato je važno i u našem narodu i s drugim narodima živjeti u solidarnosti, u osjećaju da bilo gdje netko pati jer je malen, zapušten i zaboravljen, da je Bog na njegovoj strani.

U evanđelju smo čuli o rođenju Isusovu, o Josipovoj dilemi oko uzimanja Marije za ženu. A znamo i za Marijinu smetenost, neznanje, razmišljanje. I Biblija to opisuje u slici sna. Jer Bog je Duh i čovjeku se ne objavljuje u materijalnom obliku, osim u čovjeku, u čovjeku Isusu. Znamo svu Josipovu muku. Pravedan, a događaju mu se neočekivane stvari. Mi iz ovoga evanđelja možemo se pitati koliko mi doista slušamo Božji glas. Zar mislimo da se Bog nama ne objavljuje na neki sličan način: u snu, preko drugih ljudi, preko svoje riječi. A koliko se mi odista kroz ove godine vodimo onim što Bog od nas traži. Nismo li zatvorili svoje uši za Božje riječi, nisu li naša srca otvrdnula. Ima nas koje je strah od budućnosti zatvorio u neslobodu. Koliko je samo ljudi bilo slobodnije u težem režimu od današnjega. Jesmo li pravi (lažni) sadašnji ili oni prijašnji? Prestali smo slušati svoje najunutranjije biće, dopuštamo se nosati svakakvim govorima, bukama i decibelima sa strane. Prestali smo slušati Boga u svome snu, u svojim najdubljim čežnjama da budemo dobri ljudi i dobri vjernici. Marija i Josip se vode dvjema stvarima: poslušati Boga i biti pravedan prema drugima. To je jezgra ljudskosti i vjere. Poslušati Boga i biti pravedan prema ljudima. To su temeljne vrednote. A zar u nas nije sve postalo kako i Bogu zamazati oči (biti lažni pred Bogom), kako u hiru i samovolji drugoga prevariti, kako se pokazati onakvim kakav nisam? Zar u nas nije prenaglašeno sebično nastojanje da drugim i onim najbližim ovladamo, da ih prisilimo da se ponašaju po našoj želji? Koliko se samo posesivnih odnosa, emocionalni ucjena, lažnih nemoći kojima tražimo da se drugi smiluju nad nama.

Pred Bogom se ne može stajati u laži. Krajnje je vrijeme da povjerujemo u Boga istine i pravde. Mi se, poput Mihejinih lažnih ljudi, dajemo zavesti. Mi mislimo da Boga slušamo, a to je naš idol, jer ne možemo izdržati stati s Bogom, jer nas Bog poziva na promjenu, jer nemamo povjerenje u Boga a onda ni u ljude. Zato je toliko traženja duhovnoga. I ponekad što više tražimo, kao da nam Bog sve više izmiče, a tako i ljudi, tako i naš život. Zato je važno zastati pred Bogom, dopustiti mu da nas pohodi njegov glas, njegov upozorenje, njegova opomena, njegov savjet. On i nama kao i Mariji i Josipu kaže: Ne boj se, koga si se uplašio, pa što misliš da si stalni gubitnik i što se umišljaš u svoju veličinu i planove. Stani malo sa mnom.

U današnjem evanđelju slušamo kako Bog govori Josipu da će njegova Marija roditi sina, kojemu će ona dati ime Isus, Jehošua – što znači Bog spašava narod svoj. To je ispunjenje riječi staroga proroka Miheja. Bog pohađa narod svoj, onaj ostatak, one zaboravljene i malene, one što imaju samopoštovanje ne od ljudskih institucija i pozicija, nego od samoga Boga. Evo, nas pred još nekim važnim porukama za danas: Slavimo rođenje Marijino, slavimo novi život koji će roditi također novim životom, Isusom. Rađanje je potvrda tajne da Bog novim životom spašava ljude. Djeca su spasenje svijeta. Naravno, poruka je nedvosmislena, nas ne spašavaju ljudi, niti naše snage, nego Bog preko ljudi, u konačnici preko čovjeka u kojem se on dokraja očitovao, preko Isusa Krista. Bog spašava svoj narod preko novoga života, preko našega obraćenje i rađanja, preko ljubavi koju darujemo svojoj supruzi, svome suprugu, svojim bližnjima i prijateljima.

Kako god to djelovalo daleko, kako god se razni spasitelji nametali svome narodu, kako god bilo onih koji kažu ako za nas ne glasate, ako se u nas ne pouzdate, propast ćemo, ne smijemo zaboraviti da sve što činimo trebamo činiti u svijesti da Bog preko Isusa spašava, da i nas Bog spašava preko novoga života.

Više od dvadeset godina, a i kroz čitavu povijest ljudima i narodima se nude razni spasitelji. Ako i nisu zauzeli mjesto Boga, oni se smatraju odmah uz boga, ili mali bogovi (mislimo kada su srušeni oni prijašnji da danas nema idola, danas im se broj uvećao, nastao je panteon, sila malih bogova). Nedvosmislena je poruka za naše obraćenje da jedino Bog u konačnici spašava. Jasno, kada to kažemo to ne znači stajati skrštenih ruku, nego upravo u svjetlu Božje riječi posve se angažirati, ne povlačiti se, biti usred događaja, određivati svoj život. Jer Bog kada dolazi Mariji preko glasnika Gabrijela, Bog kada u snu govori Josipu, on mu ne oduzima slobodu. Bog od čovjeka ne pravi roba, poslušnika ni slugu, nego zahtijeva slobodna čovjeka, čovjeka koji se svjesno i samostalno odlučuju za vjeru.

Tako je i u našem životu. Bog od nas traži da mi postanemo slobodni ljudi u našim odlukama. Ima nešto tako veličanstveno i istodobno podložno iskrivljenju – to je naša sloboda. Ljudi su puni govora o slobodi a tako su zavodljivi i podatni da budu robovi, čak i onda kada to drugi od njih ne traže. Ljudi ne vole biti slobodni, ljudi ne vole pored sebe slobodne ljude nego klimoglavce i ulizice; ljudi ne vole Boga slobode, nego svoje zemaljske bogove. Ljudi ne vole spasenje, nego ovisnosti: o piću, o novcu, o stranci, o ideologiji, o nekom političkom vođi ili projektu.

Zastanimo u šutnji barem za tren i poslušajmo možda nam Bog u kojeg vjerujemo želi nešto poručiti? U dnu nas nam nešto progovara za našu budućnost. Što to trebamo mi raditi? Možda smo toliko zastranili da smatramo da nam je nemoguće vratiti se, obratiti se? Možda nas je obuzeo veliki strah i neizvjesnost? Što to nama ovoga blagdana rođenja Marijina za koju stoji da je nada i zora spasenja svome narodu, što to govori Božji glas i kako konkretno da povjerujemo da je Isus naš spasitelj?

Fra Ivan Šarčević /Šćit, 2014/

Otvorene uši i razgovijetan govor

XXIII. nedjelja kroz godinu

Mk 7,31-37

Isusovo izlječenje gluhog mucavca, slušamo danas u Markovu evanđelju, događa se u krajevima pogana, u multikulturalnoj i multireligijskoj sredini Dekapolisa (deset gradova) na istočnoj strani Genezaretskoga jezera, na istočnoj granici Rimskoga Carstva. Marko Evanđelist ne piše kojem narodu ni kojoj vjerskoj zajednici je pripadao “bolesnik”, nego kaže da su ga neki ljudi “donijeli” i zamolili Isusa da ga izliječi. Čini se dakle da je posrijedi određena vrsta primoravanja bolesnoga čovjeka, jer je on donesen, a ne spominje se pritom da je bio hendikepiran u nogama, nego u sluhu i govoru. Možda je riječ o njegovim bližnjima i prijateljima koji su ga, uvjereni u Isusovu moć ozdravljenja, “prisilili” da se susretne s Isusom.

I Isus uslišava molitelje. Uzima gluhog mucavca nasamo. Izvlači ga iz mnoštva koje je zacijelo željno senzacijskih čuda. Isus hoće da mu se vjeruje na najjednostavniji način, da ga se nasljeduje u njegovom ljudskom poslanju i njegovoj životnoj praksi. Isus čini geste koje neki razumijevaju magijski: utiskuje svoje prste u njegove uši, svojom pljuvačkom (u pučkoj medicini i danas se pljuvačka stavlja na bolno mjesto) dotiče njegov jezik, upravlja pogled prema nebu (prostoru Božjeg obitavanja) i izgovara riječ: Effata – otvori se. I Marko kratko konstatira da mu se “odmah otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno”.

Možda bi ovdje trebalo prekinuti naš govor i zašutjeti nad tajnom vjere. Jer ne odnosi li se i na nas današnje kršćane Isusova zabrana da ne govorimo o tom njegovom čudu, kao i o drugim čudesima. Isus naime stalno zabranjuje da se priča o njegovim “silnim znakovima”. U zaključku današnjega evanđeoskog teksta stoji da su sudionici događaja govorili da je Isus “sve dobro učinio: gluhima daje čuti, nijemima govoriti”. Upravo na tragu toga mnogi današnji ljudi koji imaju nekoga bližnjega sa sličnim poteškoćama donose i mole Isusa za fizičko ozdravljenje svojih bližnjih. I što sve neće učiniti, kamo sve neće ići i od koga sve ne tražiti pomoć za njihovo ozdravljenje.

U skromnosti vjere, svjesni Isusove zabrane da njegovo čudo ne smijemo razvodnjavati svojim brbljanjem, možemo na temelju današnjega evanđelja razmišljati i o drugoj vrsti bolesti – o našoj duhovnoj gluhoći i njemoći. Živimo u dobu posvemašnje komunikacije, živimo u uvjerenju kako znamo slušati i govoriti. Ipak bismo trebali iznova provjeriti svoju otvorenost za Božju riječ, ispitati svoje slušne senzorije i provjeriti primjerenost naših riječi a i šutnje o Bogu i Kristu, naše slušanje bližnjih i naš govor o njima. Možda smo previše naučili na samo jedan Božji govor, na samo onaj koji nam godi i paše ušima. Možda smo svojim govorom, pa i molitvama učinili da ni Bog ni naši bližnji ne mogu doći do riječi. Možda smo prestali njegovati slušanje i brinuti se o svome govoru, o količini i značenju riječi koje izgovaramo. Uistinu, posvuda se, u obiteljima, preko ureda i šaltera, s oltara i u crkvama čuju prigovori da rijetko tko zna slušati. Posvuda se čuju primjedbe o puno praznog, neistinitog i lažnog govora, s puno trača ili s neprimjereno malo riječi i nesuvisla govora o onima i s onima kojima smo dužni jasnu i lijepu riječ. I o Bogu i o bližnjima najčešće se informiramo iz “druge ruke”, preko posrednika, a ne iz neposredna susreta i razgovora.

Mogli bismo kazati da u naše vrijeme, s jedne strane, ima preveć pobožnog zaglupljivanja, previše praznih riječi koje umjesto da otvaraju uši one ih začepljuju, puno je “uzvišenih” riječi koje ne diraju našu zloću, naše nemare da Božja nadahnuća, koje ne razotkrivaju naša lukavstva i prijevare, puno je govor koji ne potiče ne promjenu, koji ne probuđuje našu savjest, koji ne poziva na obraćenje. S druge strane, puno je onih koji o Bogu ne žele ništa čuti. U današnjem svijetu postoje ne samo ljudi kao estradni megafoni koji stvaraju od Božjega prostora brbljaonicu, nego i oni koji od ovoga svijeta čine krajolik od šutnje o najsvetijim stvarima čovjekova postojanja, postoje “inkvizitori političke korektnosti” (T. Halík) koji su nametnuli zabranu govora o Bogu, nametnuli šutnju i Boga gurnuli izvan čovjekove budne svijesti.

Vratimo se današnjem tekstu evanđelja. Uočavamo da u ovom Isusovom čudu ozdravljenja gluhoga mucavca nerazdruživo su povezani slušanje i govor. Nije, dakle, dovoljno samo čuti, nije dovoljno samo saslušati, potrebno je i govoriti, govoriti razgovijetno. Riječ je prije slušanja. Riječ je i prije šutnje. Ona je početak svega. Ona otvara (effata) uši i razvezuje jezik. Razgovijetno govoriti ovdje ne podrazumijeva samo jasnoću nego i uvjerljivost, istinoljubivost i životni stav da se naše riječi utjelovljuju u našim djelima. Slušanje bez riječi može biti šutnja koja se slaže, ali i šutnja koja se slaže sa neistinama i lažima. Šutnja (neutralnost) je često sudjelovanje i potvrda zlu. Nije dovoljno ni samo govoriti, potrebno je pozorno slušati, slušati iz konteksta drugoga, iz konteksta i onoga drugoga koji ne govori ono što se nama sviđa, koji o nama govori istinu ili koji nas kleveće i mrzi. Povrh svega valja slušati iz perspektive opominjuće, utješujuće i ozdravljujuće Božje riječi i Isusovo prakse. Valja svoje riječi odmjeravati s riječima evanđelja.

Uočavamo da se danas mnogo i na mnogim mjestima sluša evanđelje, govori se mnogo i posvuda o Isusovoj riječ i njegovoj praksi. Mnogi selektivno i prema vlastitom nahođenju citiraju sveti tekst. No slabo se što mijenja. Isusova riječ ne ozdravlja, ne oslobađa, ne vrši obraćenje, jer se izabiru najčešće one riječi koje podržavaju našu dvoličnu ili malovjernu praksu, jer se Isusova riječi i geste utapaju u kontekst babilonskoga brbljanja, jer se Isusovim riječima već unesrećene i bolesne ljude još više razbolijeva, jer se njegove riječi pripitomljavaju vlastitim potrebama, otupljuje njihov zahtjev za korjenitom promjenom životne prakse, instrumentalizira ih se za individualne i kolektivne (nacionalne i religijske) sebičnosti kao da Isus nije ozdravljao one “druge”, kao da je djelovao samo u religijski i nacionalno “čistoj” sredini, kao da nije djelovao u poganskom Tiru, Sidonu i Dekapolisu, nego bio samo za “vlastite (domaće) potrebe”.

Ako išta, danas bi nama kršćanima bilo svakako potrebno da shvatimo da smo s obzirom na slušanje Božje riječi, na slušanje Isusa Krista i njegova evanđelja također gluhi mucavci. Ako sami to ne uviđamo, saslušajmo druge ljude oko sebe, i one dobronamjerne i one nedobronamjerne, oni nam to kažu. Jer naši suvremenici upozoravaju nas kršćane, posebno biskupe, svećenike i propovjednike, da nedovoljno slušamo Isusa, da svoje riječi predstavljamo kao njegove, da nerazgovijetno govorimo o Bogu. Valjalo bi početi iznova učiti slušati i sricati riječi vjere, valjalo bi iznova susresti Isusa, dopustiti da i nas “donesu” k njemu, dopustiti da nas Isus ozdravi za pozornije slušanje i razgovjetniji govor.

Fra Ivan Šarčević

Licemjerstvo – smrt vjere

XXII. nedjelja kroz godinu

Mk 7,1-8. 14-15. 21-23

Čovjek je biće navike i običaja, ponavljač ustaljenih mišljenja i uhodanih pokreta. Navika daje sigurnost u novima situacijama, u dilemama i izazovima. Poštivanje običaja priskrbljuje stabilno mjesto u zajednici. Tko se ne ponaša po običajima, “mimo svijet”, često biva ocrnjen pa i društveno isključen. Život je, ipak, više od navika i običaja. Odnosi s ljudima postaju prazni pa i opterećujući ako se svedu samo na rutinu. Odnos s Bogom pogotovo nikada ne može postati navika, ni baštinjena tradicija, nikada trgovački odnos dam-daš. Nažalost, većina nas vjernika uređuje taj svoj osnovni odnos upravo na načelima trgovinske navike: ispunjavanjem izvanjskih propisa i obreda, nagomilavanjem vidljivih pobožnih vježbi, kako bi se pobožnim zaslugama udobrovoljilo i primirilo Boga kojemu, ako ćemo iskreno, ne vjerujemo da će uvijek biti dobar.

O tome kako je odnos s Bogom izvan naviknutih shema, o tome kako je vjera više od pukog obdržavanja vanjskih propisa i obreda, o tome kako je s Bogom često drukčiji put, govori odlomak današnjega Markova evanđelja. Značenje ovoga teksta nam je poznat, poznat do “navike”, jer tako često slušamo o Isusovom sukobljavanju s farizejima i pismoznancima. Znamo za Isusove prigovore, pogotovo za licemjerstvo, za “cijeđenje komarca a gutanje deve”, za vanjsko čišćenje ruku, obrednih predmeta a izopačenu nutrinu; znamo za Isusov govor o obijeljenim grobovima. Koliko nam je dvoličnost odurna očito je iz činjenice da ćemo za neke ljude kazati da su loši, pa i zli, a za licemjerne ćemo kazati da nisu nikakvi ljudi, nikakvi vjernici. No, valja priznati da nigdje naša kršćanska procjenjujuća navika nije toliko licemjerno ovladala nama samima kao upravo u pitanjima prakse vjere drugih, jer skoro uvijek smatramo da se Isusova riječ o licemjernim farizejima i pismoznancima odnosi na druge a ne na nas. Uvijek su tamo neki dvolični a mi smo pravi vjernici. Uvijek su drugi neprincipijelni i nedosljedni, uvijek su drugi sebični, uvijek su drugi vjernici iz koristi i novca, a samo ne mi.

Zato ovaj Markov izvještaj o inspekcijskom pohodu jeruzalemskih farizeja i pismoznanaca u Galileju nije izvještaj o nekom dalekom vremenu, nego živa Isusova riječ aktualna i za nas današnje vjernike. Jer ako i malo sagledamo svoje vjersko ponašanje, naći ćemo se opterećeni vanjskim propisima, nametnutim ulogama, raznoraznim očekivanjima koje smo postavili sami sebi ili su nam ih drugi dodijelili. Uočit ćemo svoje mizerno ponašanje po načelu izvanjskosti, po sviđanju i maskiranju. Uostalom, ako sebe samo malo stavimo na distancu, raspoznat ćemo kako smo se od riječi i pokreta, od smijeha i izraza lica, pa sve do odjeće i hoda pretvorili u drukčije ljude nego što doista jesmo, obukli smo se u pozicije koje smo sebi propisali ili su nam ih drugi podarili, i dobronamjerno, a mi ih usvojili kao drugu narav. Trošimo život kako dostići nedostižne sebe. I nije licemjerstvo u detalju, nego u cjelini života; nije u vanjskom pokretu nego unutrašnjem stavu iz kojeg pokret navikom slijedi. Čovjek se rodi kao Božji original, a često umire kao dvolična ili izopačena kreatura.

Do koje mjere može ići vjernikovo licemjerje govori današnje evanđelje u pogledu obredne čistoće. Naime, farizejima i pismoznancima, vrlo pobožnim ljudima, bilo je iznimno stalo do vanjskih obreda, ovdje do pranja ruku (uz obrednu čistoću, tu su i post koji su zaveli na dva dana u tjednu, zatim tri puta na dan javno moliti bez obzira gdje se zadesili, davanje desetine, jednom riječju umnožavanje vanjskih pobožnih djela, i onih koja nisu Zakonom propisana). Nije problem u obrednoj čistoći po sebi, niti čistoći kao zahtjevu zdravlja i higijene, nego – vidi se u prigovoru jeruzalemske inspekcije Isusu što njegovi učenici jedu neopranih ruku – u tom što su ti vrlo pobožni i moralni ljudi svoju vjeru sveli na vanjštinu, štoviše, što su – a tako nam je to prirođeno i uobičajeno – svoju pobožnu pozornost usmjerili jedino na kontrolu što drugi rade.

Takvih policajaca vjere ima posvuda. I danas. Oni unaprijed osude čovjeka da ne vjeruje ispravno, da krši zapovijedi i tradiciju, i onda mu lako nalaze gdje se ne drži propisa i običaja. I u nas su se namnožili propisi i običaji. Vjera nam je, Isus bi i nama citirao proroka Izaiju, samo na usnama, obremenjena bezbrojnim zapovijedima, a srce nam je daleko od Boga. Na primjer, važnije je da imamo svete vode u kući nego da budemo u miru s ukućanima; važnije je da imamo božićni bor, nego da pomireni s Bogom i ljudima proslavimo Božje utjelovljenje; važnije je da odemo na neko posebno hodočašće, pa i nedjeljom na misu – da se, kako kažemo, “odužimo” Bogu – nego da se pravedno odnosimo prema svojim bližnjima. Važno je da Boga ima na nacionalno-religijskim proslavama, ali o njegovim zapovijedima nema spomena u bankarskim podjelama novca ni u uredima za zapošljavanje. Kao da je Bog svediv na naše propise i navike, slavlja i manifestacije, kao da je s njime “gotovo” kada nekim vanjskim djelom smirimo svoju trgovačku savjest.

Sitničavo nadgledanje drugih izraz je oholosti i preziranja drugih. To povrh svega zamjera Isus licemjerima i traži od svojih učenika unutarnji iskren stav. U tom smislu naše vrijeme i mi u njemu ništa nismo različitiji od Isusovih nesretnih farizeja i pismoznanaca. U našem vremenu vlada teror religioznoga (od masovnih demonstracija vjere, megalomanije u gradnji crkava, od pojačavanja zvona i ezana pa sve do onog zastrašujećeg, protuljudskog i protubožanskog načina da se mržnjom i ubijanjem čovjeka dokazuje vjera u Boga). Pred silinom vanjskih obrednih praksi, raznih pobožnih ekzibicionizama, “duhovnih vježbi i obnova”, duhovnih spektakla, nestaje samozatajne, svakodnevne, strpljive i predane vjere. I po crkvenim oltarima, ali i po crkvenim zajednicama poskakuju pozeri i duhovni megalomani kojima nikada dosta vanjskoga, pa samo proširuju svoje nauke suprotne evanđelju. U konačnici oni bježe od svijeta u prividno zaštićena utočišta umjesto da taj svijet mijenjaju svojom praktičnom dobrotom.

Isus nas vraća u sami korijen naše vjere, u intimno zajedništvo s Bogom. Tu traži da budemo autentični, iskreni, jednostavni. Jer dok se njegovi protivnici zgražaju nad nepobožnošću njegovih učenika, zato što nisu oprali ruke, jer dok se i današnji kršćani zgražaju nad sličnim sitnicama svojih suvremenika, dok se licemjerno brinu koje će se riječi kada i gdje izgovarati, Isus poziva na opušteni ali jedini ispravni put – nutarnji hod s Bogom i zahvat u svijet i društvo praktičnom ljubavlju. Naše vlastito srce ne možemo ničim uljepšati, ničim očistiti, ni zamaskirati. A upravo je pred Bogom najviše dvoličnosti i pozerstva. Ne niječući obrede ni propise, Isus jasno kaže što prvo treba činiti u vjeri. Naša nutrina, rezolutan je Isus, treba biti čista, oslobođena zlih misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljuba, lakomstva, opakosti, prijevare, razuzdanosti, zla oka, psovke, uznositosti. Neće nas od našega zla spasiti nečistoća i zlo drugih. A tko se upusti u čišćenje vlastitoga srca, tko krene na taj put s Bogom u izgradnji unutarnjeg čovjeka i čovjeka solidarnosti, neće prvo primijetiti je li njegov bližnji tako nečist i grešan, niti će drugima nametati uredbe kojih se sam ne drži, nego će prvo vidjeti laže li i pretvara li se pred Najsvetijim. Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!

Fra Ivan Šarčević

A kako ostati?

XXI. nedjelja kroz godinu

Iv 6,60-69

Onako kako evanđelja prikazuju Isusa proizlazi da gotovo nema stranice bez nekih rasprava sukoba i razilaženja. Kao da Isus uopće nije opušteno živio: nije šetao prirodom, nije se igrao, nije se šalio ni smijao, nije se nigdje “ufoteljio” pričajući neobvezatno i ne radeći ništa, nego je stalno bio ozbiljan, zauzet, i stalno je nešto “propovijedao”. Evanđelja su više od Isusove biografije. Ona sažeto i kratko prenose Isusovo djelovanje i temeljnu poruku vjere u izgradnji Božjeg kraljevstva na kojem se zasniva životni smisao i orijentacija. Zato evanđelja izvještavaju da je Isus neprekinuto u odnosima, u kojima, i kroz konflikte, pročišćuju vjeru, ponajprije vjeru svojih učenika. U oštrom konfliktu na koncu završava i njegov život.

I današnji odlomak Ivanova evanđelja – posljednji u nizu od pet nedjeljnih čitanja o kruhu života – o tome da je Isus Božja objava, utjelovljena Božja riječ, izrijekom govori o mrmljanju, sablažnjavanju i o konačnom odlasku nikoga drugoga nego upravo njegovih učenika, mnogih Isusovih učenika. Em, što su Isusa napustili nebrojeni iz onoga mnoštva kojeg je “nahranio” i kojemu je govorio o drukčijoj slici Boga, drukčijem razumijevanju vjere i novim međuljudskim odnosima, nego i njegovi učenici mrmljaju da je njegov govor “tvrd”, da se to više ne može slušati, pa ga sablažnjeni napuštaju. Jasno, Isus ne traži sukob i razlaz. On je zahtjevan. Njegovi učenici smatraju da je njegov govor tvrd, ne stoga jer ga nisu razumjeli, nego jer Isus traži promjenu života. Tu onda i nastaje nesporazum, rasprava i razlaz.

Evanđelisti, a ni danas Ivan Evanđelist, ne izvještavaju o Isusovim emocijama u trenutku odlaska mnogih učenika. Štoviše, Ivan piše da Isus uopće ne zadržava učenike, ne ide dodatno objašnjavati što je mislio, niti ih uvjerava kako bi za svoje dobro ipak trebali ostati s njime. Naprotiv, on još više pojačava svoje “skandalizirajuće” riječi. Govori im a što bi tek bilo da vide kako se Sin Čovječji vraća odakle je došao, dakle k Bogu. Prigovara im da se vladaju po tijelu a ne po Duhu životvorcu, te da su njegove riječi duh i život. On dakle tako govori da još više ubrzava konačnu odluku onih učenika koji se kolebaju: ili će mu povjerovati ili će otići od njega, i to odmah.

A i one koji su ostali s njime Isus poziva ili da u punoj slobodi ostanu ili da slobodno odu. Izričito kaže da ima onih koji su ostali s njime, ali mu uopće ne vjeruju, kao da ima i onaj koji će ga izdati. Isus poziva učenike da njegovo poslanje odlijepe od svojih zemaljskih očekivanja i računica, od trgovine, od političkih ambicija i intriga te da ga promatraju u odnosu s Bogom Ocem. Utvrđuje izričito da je vjera Božji dar, dar odozgor, i tko se otvori tom daru, slijedit će Isusa, a tko se zatvori, makar i bio fizički prisutan, napušta Isusovo zajedništvo. Te su riječi, piše Ivan, razotkrile učenike pa su mnogi tada odstupili i nisu više išli s Isusom.

U vrhuncu rasprave Isus se izravno okreće najvjernijima, dvanaestorici. Postavlja ih pred životno pitanje: “Da možda i vi ne kanite otići?” U sličnim situacijama, primjerice društvene izoliranosti, ili kad nas napuštaju ljudi, i to još ako su mnogi, netko bi vjerojatno krenuo požaliti se najbližima kako nije bio shvaćen, stao bi im možda objašnjavati da su oni koji su ga napustili teško pogriješili; netko bi možda nastojao po svaku cijenu sačuvati makar malo odnosa i trudio bi se zadržati barem nekolicinu prijatelja makar oni i ne bili pravi prijatelji. A Isus? Isusu je, naravno, stalo do ljudi. On okuplja ljude oko sebe za izvršenje svoga poslanja. Nije on samoživi neupitni pojedinac koji ljudima upravlja kao “materijalnim resursima”, ne mijenja prijatelje i suradnike kao kravate, niti ih “troši” kao sredstvo za potvrdu svoje moći. Upravo jer mu je stalo do ljudi, do prijateljskih odnosa, upravo jer mu je stalo do dosljednih služitelja Božjega kraljevstva on svoje učenike (i učenice) postavlja pred radikalno zahtjevnu alternativu: kanite li i vi otići ili ostati?

Ono što Petar, predstavnik učenika, prvi u Crkvi, govori Isusu: Gospodine, kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga, ti si Svetac Božji, ispovijest je vjere, svjesna i samostalna odluka pojedinca koja implicira odluku zajednice, i one zajednice u kojoj uvijek ima onih koji su samo tjelesno u njoj. Odluka ostanka uz Isusa nipošto nije jednom zauvijek dosegnuti posjed, nikakav vjerski trijumfalizam kojim se neki u Crkvi tobože diče, nego tek početak puta s Isusom. Petrova riječ da nema kamo ići od Isusa putokaz je u vremenima vjernikovih nesnalaženja, dilema i lutanja. Te su riječi često i iskreno pokajničko priznanje umorna i razočarana vjernika nakon što je protratio život tražeći i mijenjajući učitelje i vođe, nakon što je svoga Gospodina toliko puta napuštao i izdavao u zamjenu za svjetsku gospodu, za “tijelo i neduh”.

Ako je Gospodin Isus izazivao podjele i razgraničenja, ako kafarnaumski razlaz učenika stoji kao stalna činjenica nasljedovanja Isusa, i današnjem kršćaninu treba biti jasno da ni on ne može drukčije proći. Ako bude dosljedan Isusu, i on će izazivati mrmljanja, sablažnjavanja, bit će napuštan; i u njegovoj će blizini biti labilnih prijatelja, a možda i izdajnika. Nezaobilazno pitanje je također može li se današnji kršćanin odlučivati slobodno za Isusa kao i može li drugima omogućiti potpunu slobodu, takvu slobodu vjere koja sa sobom nosi razlaz i praktičnu nevjeru, kako je to Isus činio.

Povrh svega današnji bi kršćanin trebao zastati pred Isusovim riječima i zapitati se da nije on zapravo onaj o kome Isus govori, onaj koji samo tjelesno stoji uz Isusa a Isusov mu je govor tvrd i neprihvatljiv. Naime, mnogi su danas samo formalno kršćani, usta im puna Isusa i Crkve, a ustvari davno su se praktično razišli s Isusom. Mnogi danas napuštaju ne samo Crkvu nego i Isusa i vjeru, jer oni što su unutra, oni što su zaposjeli Isusa i pozicije njegove zajednice, Crkve, oni što kao definitivno određuju tko je vjernik a tko nevjernik, ustvari su “izvan” Isusova zajedništva, protiv njega i vjere u njega. Razvodnili su Isusove riječi svojim malovjernim kompromisima, moralnim nedosljednostima i lažnim isprikama. Otupili su zahtjevnost Isusovih riječi strahovima od društvene osude, lažnim narodnim i crkvenim jedinstvom, udvaranjem publici i biračima, zatvorili su Isusa u svoju volju za moć, u strah od istinske slobode vjere. I današnji bi kršćanin na svome putu kao stalnu kartu identiteta trebao nositi Petrove riječi: kome da idem, Gospodine, jer “doživotnog obraćenja” nema, jer put s Isusom je uvijek nova hrabrost, rizik slobode i povjerenja.

Fra Ivan Šarčević