Sveti Franjo Asiški

Obraćeni trgovac, trubadur i vitez

Naši su nam roditelji – tako bi nekako trebalo biti – davali imena s razlogom; da ta imena nešto znače i za njih a i za nas. Nekada se našim imenima pridaju i neka druga imena ili pridjevi. Recimo, po mjestu rođenja i podrijetlu (Isus je nazvan i prikovan na križ s natpisom “Nazarećanin”) ili po nekoj drugoj oznaci: vjeri, naciji, poslu kojeg obavljamo (npr. za nekoga kažemo da je kršćanin, katolik, Hrvat ili da je drvodjeljin sin, učiteljeva kći ili uredski čovjek ili majstor…). Katolici ove zemlje, Bosne i Hercegovine, posebno su vezani za franjevce, odnosno za svetoga Franju Asiškoga. Iz kršćanske-katoličke perspektive, pa i šire, za sve građane ova je zemlja – kako god to netko želio obezvrijediti ili zanijekati – kršćanska, katolička i franjevačka zemlja.

Dvije svete, franjevačke zemlje

Za franjevce na poseban način postoje dvije važne zemlje: Palestina/Izrael, dakle Isusova zemlja, te ova zemlja, Bosna, Bosna i Hercegovina. U tim su dvjema zemljama, kao nigdje drugdje u svijetu, franjevci u kontinuitetu prisutni. U njima su ostajali sa svojim pukom i kad im vremena ni okolnosti uopće nisu bili naklonjeni, kada su mnogi odlazili, i kada na vlasti nije bila, kako se to ne samo kaže nego i nastoji učiniti, “njihova” – katolička vlast. Za bosanske franjevce Bosna je posebna zemlja, jer dok su u Svetu Zemlju redovito dolazili franjevci (misionari) iz drugih krajeva svijeta, bosanski su franjevci zarana, još od srednjega vijeka, sastavni dio svoga puka, domaći ljudi.

Dakle, imaju dvije svete zemlje i franjevačke zemlje. I ne toliko i najprije zbog zemlje, zemlja nije božanstvo ni fetiš, i ne toliko zbog fratara samih, nego zbog istine i pravde, i u konačnici zbog Onoga u čije su ime svjedočili ljudskost i vjeru, zbog Isusova imena, nasljedovanja njegova evanđelja po primjeru Franje Asiškoga. I ništa manje zbog blizine, vjernosti i odanosti svome puku. Sveta je zbog mnogo patnje koje su podnijeli ali ne samo franjevci i ne samo njihov katolički narod, nego svi ljudi ovih “nesretnih” zemalja, zemalja u kojima gotovo svi vjeruju i gdje se Boga nastoji gotovo rukama dodirnuti. Sveta je ova zemlja ne samo zbog patnje, nego i zbog radosti, zbog nade koja je nadvladavala tolika stradanja i podjele, zbog sloge i pomoći jedni drugima usprkos stalnim ratovima i ubijanjima, progonima i čišćenjima, zbog nade koju su franjevci dijelili sa svojim pukom i s drugim narodima i ljudima ove zemlje. Sveta je zemlja zbog blagoslova i dobrote, zbog ljudskosti i svjedočenja vjere pojedinaca koje se može naći rijetko drugdje u svijetu.

Što je Franjo nama?

No, složit ćemo se, ne možemo živjeti samo na baštini predšasnika. Ni mi franjevci. To sveto naslijeđe ne smijemo ni u kojem slučaju osiromašiti, pogotovo ne zanijekati kako smo svjedoci da se čini i u našem vremenu, kako od strane svih nacionalnih politika čišćenja od drugih (i hrvatske) tako i od nekih moćnih iz Crkve, vlastite Crkve; tako i od dijela franjevaca koji više nego evanđelje slijede svjetovni put nacionalne bojovnosti, dnevno-političkog i stranačkog koristoljublja, ili se u strahu povlače pa kao njihovo stado slijede svjetovne vođe. Zacijelo, neki su se umorili – jer nimalo nije lagano izdržati u opiranju kolektivnim zabludama; neki su posumnjali u svoju najzdraviju tradiciju, u sebe same, jer su – tako misle – već “izgubili” narod, narod je otišao za drugim vođama (kao da se to Isusu nije dogodilo!), jer je – tako misle – u manjini njihov narod i ugrožen, pa i oni kao i njihovo stado daju se “zavoditi” politikom sile i moći, političarima koji sklapaju strateške ugovore s opakima poslije čega ne samo da je toga naroda sve manje, nego je još ugroženiji i dezolatniji.

Nikada nije bilo jednostavno biti čovjek, vjernik, franjevac. U ovakvoj zemlji pogotovo gdje se, kako kaže njezin najbolji pisac i “dram radosti dušom plaća” (I. Andrić). Bili su to rijetki, bili su to, biblijski kazano, kao “ostatak ostataka”. No, mi živimo u svome vremenu. I mi današnji, na blagdan sv. Franje, stojimo pred pitanjem tko je Franjo Asiški, odnosno još točnije, što to on znači za nas današnje franjevce, kršćane i katolike ove zemlje. Može nam, kao i u mnogim drugim stvarima izgledati suvišno to pitanje, jer sve nam je – većina nas misli – poznato. Ipak, kad god dođemo na euharistiju, na misu, kad se kao danas spominjemo nekoga sveca, važno bi bilo pronaći neku životnu poruku za nas danas. Naučili smo, naime, svece poštivati samo onoliko koliko vjerujemo da su nam moćni zagovornici kod Boga. Franjo Asiški u tom slučaju prolazi “loše”. Slabo mu se ljudi mole, nekako izgleda “slab” zagovornik. Ali sveci su nam ne samo zagovornici nego i primjeri, uzor života. A što tu tek reći? Jer imamo li uopće uzore u životu, primjere, ili od njih bježimo?  Što bismo uzeli iz Franjina života mi današnji ljudi?

Obraćenje od redovnog obraćenja

Znamo da je Franjo zaštitnik prirode, da je mirotvorac, da je siromašan, da je dobar prema svima. Kao da je njegova slika u našim očima postala i previše uljepšana, možda i daleka od nas, od stvarnosti našega svakodnevlja. I samom mi je, iako franjevcu, nezgodno govoriti o nekome koga je teško slijediti, jer je i čitavo vrijeme govorio kako ne treba njega slijediti nego Isusa Krista. I ne biti u svojim riječima licemjeran a istodobno ne moći šutjeti. Ipak, valja sačuvati skromnost i inzistirati na Franjinoj jednostavnosti, na radikalnosti njegova nasljedovanja evanđelja Isusa Krista. Nažalost, i mi, neki današnji franjevci, odstupamo od Franjina puta, u franjevačkom habitu smo (nekarakter i hulje u oblandi svetoga ruha) ili kao članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda, Frame, mašemo Franjinom karizmom, ali od nje praktično živimo daleko (hoćemo po siromaštvu ili po poslušnosti evanđelju!), jer nam djeluje previše jednostavna, malena, ili nam je prezahtjevna pa se utapamo u neke druge duhovnosti, neke svjetovne igre i neozbiljnosti, ili u neko “veruganje” molitava i posebnih pobožnosti, podvodeći to pod Franjinu nakanu i franjevaštvo. Ili se utapamo u snagu i lukavstvo uniformiranja “velike Crkve” (Metz), jer svi smo mi tobože “jednaki”.

Ipak bih progovorio nešto o Franjinom životu i to nečemu što se čini uvijek važnim i aktualnim. Riječ je o Franjinu obraćenju. Riječ je o onome o čemu Isus toliko govori u evanđeljima i što toliko traži od svojih suvremenika – da se obrate. Ako netko misli da se ne treba obratiti, ili da to trebaju učiniti samo drugi, onda može zatvoriti i oči i uši na svaki spomen obraćenja. Ako pak netko misli da je obraćen, tu se ne može ništa učiniti. A izgleda da je to naše stvarno stanje, stanje umišljene obraćenosti, farizejske pravednosti, dosegnute pravovjernosti. I doista, i na javnoj i na crkvenoj sceni stalno se govori o obraćenima i pravovjernima. To stalno čitamo po novinama. U nas je, netom pred rat i u ovih zadnjih dvadesetak godina više obraćenja nego kroz čitavo prošlo stoljeće. Te obratio se ovaj, te obratila se ona… Toliko je obraćenja da nas više ništa ne iznenađuje, toliko da se jedva što mijenja.

Obraćenje kao promjena mišljenja

A kako stoji s Franjinim obraćenjem? Ponajprije valja kazati da je Franjo Asiški bio jedan normalan, prosječan mladić, ali unutarnje nemiran, nespokojan. Nemiran i nespokojan kao i drugi, ali svoj nemir i nespokoj nije brzo pripitomljavao polovičnim odgovorima. Nije bio ništa posebno, ni agresivan ni mlakonja. Nije živio – kako njegovi životopisci žele kazati da bi naglasili njegovo kasnije obraćenje i svetost – u razuzdanostima i grijesima. U tri riječi bi se dalo svesti tko je bio Franjo Asiški: trgovac, sin trgovca; zatim trubadur, volio je veselja i pjesme, posebno francuske šansone (ime mu to kaže, kršteno mu je ime Ivan); i bio je vitez. A njegovo obraćenje trajalo je dulje. Obraćenje nije točka u vremenu, legneš kao jedan a ustaneš kao drugi čovjek. Franjin nemir, njegovo nezadovoljstvo s vlastitim ljudskošću i vlastitom vjerom trajali su barem nekoliko godina.

Još od one bitke između dvaju gradova, Peruđe i Asiza (1202), kada je Franjo uhapšen i dospio u zatvor, nadalo mu se pitanje koje ga nije puštalo: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Važno pitanje, nezaobilazno pitanje smisla vlastitoga identiteta. I od tada pa berem sljedećih pet-šest godina, ako ne i čitava života, trajat će njegovo nimalo lagano traženje.

Dakle, obraćenje je proces. Franjo ga ne može sam proizvesti, kako to činimo mi neki danas. Odlučimo se obratiti, pa se onda dajemo na “akciju”, na vanjsku strogoću, na nagomilavanje pobožnih vježbi i molitava, a u mišljenju ostajemo isti, stari ljudi ili se još pogoršavamo. Obraćenje je ljudski čin, ali i duboko je dar, čin milosti odozgor, Božji zahvat i čovjekova otvorenost Bogu koji se miješa pa i “smeta”, unosi smetnju u redovni život, u staro mišljenje. Franjo i luta u svom traženju (Sjetimo se kako mu s križa biva rečeno da popravi crkvu, pa se on daje na zidarske poslove.) Nikako nije miran, nije što bismo kazali, zadovoljan, unutarnje zadovoljan, i ne miri se s polovičnošću.

Franjo je izgleda u tom smislu, u smislu traženja bio iznad prosjeka. Ali to mu nije bilo dosta. Nije bilo dovoljno nasljedovati neke svoje ideje, kako mi redovito shvaćamo svoje promjene i obraćenja, pogotovo ona politička, kada se zamijene samo izvanjske forme, kada partiju zamijenimo drugom, kada umjesto na neke sastanke idemo u crkvu, kada jedne neprijatelje zamijenimo drugima, kada bivše prijatelje pretvorimo u protivnike i neprijatelje… Rijetka su obraćenja, i mnoga su danas toliko izvikana, postala su medijska senzacija. A prava se obraćenja teško i jedva vide. A ima ih. I za njih se saznaje nešto kasnije. Kao i za Franjino. Jer kad se Franjo počeo mijenjati, ni njegovi roditelji, pogotovo otac, ni braća, ni njegovi drugovi, nisu to razumjeli kao obraćenje. Za njih je to bila ludost. Čak su ga ismijavali, rugali mu se, pa i prezirali. Smatrali su neki da je poremetio pameću i srcem za nekom ženom. Obraćenje je u svakom slučaju proces.

Obraćenje je promjena društvenog položaja

A što Franjo čini u svom procesu obraćenju. Najviše se povlači u osamu, u molitvu, i gleda i sluša Isusa, s križa i iz evanđelja.  Što još čini? Ostavlja svoje stare navike, ostavlja oca, rodbinu. Ostavlja stare prijatelje, ali ih ne prezire. Nikada se – kao što je to u nas – Franjo (kao i Pavao) – nije okomio na one s kojima je prije “slatko” drugovao. Bio je čovjek razumijevanja, poštivanja i ostavljanja slobode drugima. Najvažnije u Franjinu obraćenju jest to što Franjo mijenja društveni položaj, socijalni status, onodobnim jezikom kazano – mijenja stalež. Ostavlja stalež plemenitaša, privilegiranih, i pribraja se onima koji nisu uključeni ni u koji stalež, koji su društveno marginalizirani, besklasni – na koje nitko ne računa, niti ih gdje ubraja. No, ne mijenja Franjo toliko svoju osobu, svoju ličnost, svoju narav, kako mi uobičajeno razumijevamo obraćenje, nego sve ono što ima i što jest do tada, usmjerava u posve drugom pravcu.

Franjo dakle mijenja društveni položaj. On nije više trgovac, on nije više trubadur, on nije više vitez. Odnosno, bolje kazano, on sve to ostaje ali sada postaje Božji trgovac, Božji trubadur i Božji vitez. On sve one najvažnije osobine trgovca, trubadura i viteza zadržava. On ne mijenja svoju narav, on ne vrši nasilje nad njom, jer milost uvijek pretpostavlja narav.

Nije mala stvar bila biti uspješan trgovac. Valjalo je ne samo znati račun nego i “psihologiju”, dušu kupaca. Nije mala stvar bila ni biti trubadur. Valjalo je ne samo znati pjevati i zabavljati, nego nositi opuštenost i razigranost života, znati uveseljavati druge. Nije mala stvar bila ni biti vitez, trebalo je za viteza mnogo odricanja od divljeg ponašanja, trebalo je naučiti primjereno dvorsko ponašanje, uljuđenost i plemenitaštvo, ali i odlučnost i snagu da se stigne do postavljena cilja.

Franjo postaje Božji trgovac, jer umjesto novca želi steći i namaći ljudskost i vrhunac vjere u nasljedovanju Isusa Krista, njegovo evanđelje. I za taj dragocjeni biser, kako i piše u evanđelju, kao vrhunski trgovac, spreman je sve dati, sve ostaviti i prodati. On ostavlja trgovinu, radnju svoga oca, platna i sukna. Ali ništa ne ostavlja ako se onamo za što se odlučuje ne vidi bolje, vrjednije, dragocjenije (umjesto novca i bogatstva – siromaštvo i sloboda Isusova evanđelja). Mudrošću trgovca Franjo susreće i ljude, od prosjaka do pape i sultana. Tom mudrošću nastoji organizirati svoju zajednicu, bratstvo; njome prepoznaje dušu svakoga svoga brata sljedbenika.

On u svom obraćenju postaje Božji trubadur, veseljak, jer raduje se životu i u nemanju. On ostavlja trubadurska sijela, ali i dalje trubadurskim veseljem može se veseliti i kada nema što jesti, u nevoljama – kako on kaže – i onim krajnjim nedaćama pokazuje radost života, opuštenost, pjesmu i smijeh. On se raduje životu i kada su okolnosti teške, a znamo da ljudi patnici znaju biti veseliji od onih bez patnje, od onih imućnijih. On živi poput Isusovih ptica i ljiljana, oslonjen na Boga a ne na svjetovnu moć, ugled i vlast.

Franjo postaje i Božji vitez, jer se uljudnošću i lijepim ponašanjem odnosi prema ljudima, prema ženama, prema djeci i starcima. On ostavlja vitešku opremu, i kacigu i mač, štoviše, ostavlja se borbe i viteških, križarskih ratova, ali ne napušta uljudno ponašanje, viteških duh. On duhom viteza, odlučnošću vojnika, pridobiva i osvaja ljude; viteškom snagom ne odstupa sa svoga puta; istom se snagom, jasno i oštro, suprotstavlja svakome tko umanjuje evanđeoski ideal.

Od prezira do pogleda ljubavi

No, ostaje nepotpuno Franjino obraćenje ako se ne uključi njegov presudni moment o kojem govori sam Franjo. Riječ je o temeljnoj prekretnici u njegovom traženju, u njegovom nasljedovanju Isusova evanđelja. U svom jedinstvenom spisu, u svojoj Oporuci fratrima, Franjo govori o tom presudnom momentu svoga obraćenja. [Nije riječ o svakodnevnoj oporuci. O oporuci koju ljudi redovito ostavljaju i čiji je sadržaj materijalno nasljedstvo, bankovne knjižice, imanja, stan, automobil. Oko ostavštine i oporuka često nastaju teški sukobi. Nije različito ni u Crkvi, sa svećenicima i među franjevcima. Pitamo li se što bismo mi ostavili? Što ćemo ostaviti? Imamo li kakvu autentičnu poruku svojim bližnjima?] Franjo svojoj braći, u godini svoje smrti, 1226., ostavlja posljednje svjedočanstvo života. I tu progovara o vrhuncu svoga obraćenja. Za njega, za taj svoj životni put kaže da mu nitko nije pokazao što treba činiti, nego mu je sam Gospodin pokazao što treba činiti. Bog mu je na put stavio gubavce, one koje je prezirao.

Sav put od onoga glavnog pitanja (smisla života): Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj!, preko iskustva Isusova križa da popravi crkvu, onoga uvida da: Ljubav nije ljubljena, preko onih riječi iz evanđelja da sve treba ostaviti i biti putujući siromašni propovjednik, sve to još nije vrhunac obraćenja. Onoga trenutka kada Franjo susreće gubavca i ne može ga zaobići, kada kaže da mu gubavci, oni koji su mu do tada bili mrski, odvratni, od kojih je bježao, da su mu postali dragi i privlačni; onda kada u prezrenima prepoznaje lice samoga Gospodina Isusa, on može kazati da “napušta svijet” i svoje uobičajeno ponašanje, naviknuto svjetovno vladanje. On se počinje vladati prema evanđelju: ponajviše u odnosu na ono što mu je mrsko, neprijateljsko, što treba izbjegavati. On ostaje u svijetu, ali ponaša se drukčije, dakle, evanđeoski, obraćenički, počinje stvarno i radikalno nasljedovati Isusa Krista.

Promjena pogleda – promjena duše

Isus traži i od nas obraćenje. Bog koga Isus objavljuje i u kojeg kažemo da vjerujemo, želi našu duboku promjenu, promjenu mišljenja, promjenu pogleda na sebe, na život, bližnje i na druge ljude. Franjo mijenja svoj pogled, svoje oči, svoje ogledalo duše. Promijenio je svoj požudnički pogled za novcem, za ženama, za vlašću, za vladanjem nad drugima. Franjo mijenja svoj pogled prema stvarima, prema svemu stvorenju. On postaje čovjek iskrena pogleda, pogleda ljubavi. Nije to pogled one duhovnosti koji se “obara” u sebe, koji samo sebe pretražuje, pogled koji vidi samo svoju molitvu i samousavršavanje. Nije to ni pogled koji je nezainteresiran, koji u svojoj molitvi, meditaciji i kontemplaciji ne primjećuje tuđe grijehe, slabosti ili mane; koji se ne odlučuje za istinu, pravdu i mir. To je vrhunski pogled koji iz prezira (koji je gori od mržnje: mržnja uvažava drugoga i kada ga ne voli; prezir oduzima svako dostojanstvo drugome, drugoga obescjenjuje i pretvara u “ništariju”) postaje pogled ljubavi i zagrljaja.

Ako volimo samo one koji nas vole, što to ima novo na ovoj zemlji – zar ne odzvanjaju ove Isusove riječi u Franjinom obraćenju. Isus nastavlja: ako vaša pravednost ne bude veće od pravednosti licemjera vjernika, ako ne ljubite i ne molite za one koji vas ne vole, koji vas progone, koji su vam neprijatelji, uzaludno je vaše kršćanstvo; svijet ostaje u starim navikama i okvirima, ništa se ne mijenja ni u vama ni oko vas. Nema sumnje, ovo je najteže vršiti. U svakome od nas na svaki ovakav Isusov poziv odgovara naša uobičajena buka samoopravdavanja: pa previše je govora o ljubavi prema neprijatelju, previše je te naivnosti i ljubavne patetike. Kad će on ili oni meni (ili nama) oprostiti!? Svijet tako nastavlja ići svojim utabanim putem moći, lukavstva i sebičnosti.

Franjo i njegova poruka nisu paralelan svijet, ni paralelna Crkva spomenutom općem putu. To je malo gorušičino zrno, kvasac, svjetlo našim stazama u središtu svijeta, u srcu Crkve, u konkretnoj svakodnevici. Naravno, povijest pokazuje, Franjo je, ne za sve, ne za sve pape i biskupe, svećenike, ne ni za sve sve svoje franjevce, nego za manjinu jedan od najvećih kršćana, jedan od najomiljenijih ljudi u povijesti čovječanstva. Od srednjega vijeka do danas, među tim malobrojnim vjernicima i “nevjernicima”, a njihov snaga i leži u malenosti i malobrojnosti, sve do papa (Ivan XXIII. prije sazivanja II. vatikanskoga sabora išao je moliti u Asiz; Ivan Pavao II. sazvao je jedinstveni susret u Asizu 1986. predstavnike svih religija svijeta; sadašnji papa je uzeo Franjino ime). Nikome, ni nama franjevcima, u ovoj zemlji, Franjina baština kroz djelovanje tolikih franjevaca nije samo nepotrošivi duhovni kapital i prazni ponos nego obaveza, obaveza evanđeoskoga obraćenja, Isusov poziv svakome osobno da autentično i samostalno slijedi evanđelje.

Franjo je promijenio svoj pogled ali i pogled Crkve, kršćana, pogled ljudi uopće. To je najteže u obraćenju. Radikalno promijeniti pogled, dakle dušu i nutrinu prema svima koje se prezire: od gubavaca (siromaha) – socijalno isključenih; do krivovjernika, heretika – onih koje je Crkva (nacija i društvo) isključila kao otpadnike i odrode, izdajnike i krivovjernike; do pogleda na muslimane (najveće neprijatelje kršćanstva!) i sve koje se smatra “sotonama” i nevjernicima, sve koje se prezire zbog tobožnje kulturne i civilizacijske zaostalosti. Franjina oporuka glasi: najvažnije je u nasljedovanju Isusova evanđelja ono obraćenje po kojem se djelotvorno počinje ljubiti sve ono i sve one koji po uobičajenom mišljenju treba mrziti i prezirati.

Fra Ivan Šarčević

Brak – samoća ili jedno tijelo?

XXVII. nedjelja kroz godinu

Post 2,18-24; Mk 10,2-16

“Malo se ljudi rastaje kako žive”, napisao je u svom romanu “Zmijsko leglo” francuski pisac, nobelovac – François Mauriac. Ovaj uvjereni katolik nije to kazao da pledira za rastavu braka, nego da poruči kako zajednički život, pogotovo bračni nije nešto samo po sebi dano, nego zahtijeva puno strpljivosti i umijeća, odricanja i ljubavi. Današnje prvo čitanje iz prve biblijske knjige (Postanak – Drugi izvještaj o stvaranju) govori kako biblijski vjernik razumijeva veliku tajnu Božjega stvaranje čovjeka i ljudsko zajedništvo muškaraca i žene. Bog stvara svakoga čovjeka posebno i sama, muškarca i ženu. Samoća nije “dobra”. Otkupljuje se kada muškarac i žena postanu jedno tijelo.

Na isti vjernički stav nadovezuje se Isus u Markovu evanđelju kada ga farizeji iskušavaju o njegovom mišljenju s obzirom na pravo muškarca da – prema Mojsijevu zakonu – otpusti ženu. U starom su Izraelu, naime, postojala različita mišljenja i škole s obzirom na uređenje bračnih odnosa i pravo rastave. Muškarac je prema jednima mogao otpustiti ženu ako bi bila uhvaćena u preljubu, a prema drugima je to mogao učiniti iz bilo kojega razloga, po volji. Žena je u svakom slučaju bila krajnje obespravljena. Na delikatnim bračnim odnosima farizeji iskušavaju Isusa. Na tom području i danas se sukobljuju stavovi, iskazuje se politička moć samih religijskih službenika, nadmeću se razne ideologije, stranke i struje u društvu.

Isus je, prema Markovu izvještaju, u svome odgovoru iskušivačima krajnje jasan i određen u smislu ideala braka. Čovjek i žena se međusobno pronalaze, ostavljaju svoje roditelje, postaju jedno tijelo i ne smiju se rastavljati. Uz nerastavljivost bračne veze uvijek ide vjernost. Isus dokida pravo “otpusnoga pisma” pridržana samo muškarcima. Štoviše, ako netko, bilo muškarac ili žena, sastavlja pismo s nakanom da se muškarac oženi s drugom ženom a žena uda za drugog muškarca, čini preljub. Uz ubojstvo, pa idolatriju (isprazno izgovaranje Božjega imena i manipuliranje Bogom), preljub je jedan od najtežih grijeha. Isus stalno inzistira na visokim idealima. On ne ulazi u pravna ni moralna cjepidlačenja osobito na području kakvi su bračni odnosi. Znamo da je nepopustljiv prema svakoj vrsti licemjernosti, prema svim ljudima koji i na ovom području osuđuju ljude dok su istodobno unutarnje izopačeniji od onih koje su oni proglasili bludnicima, preljubnicima i grešnicima.

U tom smislu poznato nam je kako Isus ne pristaje da se međuljudski odnosi, pa tako ni bračni svedu na minimalne pravne propise. On sve izvanjske uredbe vraća na unutarnju intenciju, na čistoću ljudskoga srca. Zato, pogotovo muškarcima, koji su na ovom području uvijek privilegirani (naime, najčešće se i gotovo bez izuzetka okrivljuje žena i za blud, i za preljub, i za abortus kao da žena sama sve čini) Isus jasno kaže da se preljub čini ne samo vanjskim činom nego i onda ako netko samo s požudom pogleda tuđu ženu. Očito je dakle da se Isus ne dopušta zapetljati u moralni rigorizam ni u juridičko sitničarenje, nego ljudima postavlja visoku vrednotu braka kao Božji naum i blagoslov, nerastavljivost braka i vjernost kao puninu ljudskosti i vjere.

Nema sumnje nije nimalo lagano živjeti čitav život s jednom osobom. Ima ljudi koji zavide ili zamjeraju ne samo neženjama, ne samo svećenicima koji se vrlo često dvolično obrušavaju na brak i na obiteljske odnose dok istodobno žive sebično ili čak ne pričaju sa svojim najbližima. Unesrećeni bračni ljudi često skeptično slušaju i Isusove riječi iz evanđelja smatrajući da je Isusu bilo mnogo lakše nego njima jer se on nije ženio ili, kako se s gorkošću neki šale, jer nije imao punicu i sl.

I na ovom području, na području najintimnijih odnosa čovjek stoji pred pitanjem smisla života. Čovjek ne može živjeti sam – temeljna je vjerska istina, a zajedno s drugom osobom u braku događa mu se blagoslov ili prokletstvo. Kratko valja ponoviti da je kršćanski brak veza ljubavi muškarca i žene koja se osnažuje sakramentom, opečaćuje se vezom kakav je vez ljubavi i vjernosti između Boga i čovjeka, Isusa Krista i njegove zajednice, Crkve. I kako nijedan odnos nije samorazumljiv, nije ni bračna ljubav samorazumljiva. Sakrament braka jest potvrda ljubavi, slobode i dužnosti. I kako god Sveto pismo inzistiralo na komplementarnosti muža i žene, dvije osobe ne ulaze u brak samo da se liše vlastite samoće. Naime, kada Isus ponavlja istinu vjere s prvih stranica Pisma da nije dobro da čovjek bude sam, pa se zato treba ženiti ili udavati, to ne znači da brak postaje utočište i sklonište od nepodnošljive samoće, niti pronalazak nekoga da se posve brine da kako bi mu drugi olakšao tu samoću. Riječ je o obrnutom značenju samoće, o osnovnom načinu postojanja. Drugi ne razrješava moju samoću, nego svoju samoću otkupljujem izlaskom i ljubavlju prema drugome. Čovjek ostaje sam, prokleto (pakleno) sam, ako svoje postojanje, ako svoj život ne daruje drugome, ako ne iziđe iz svoje prirodne zatvorenosti, iz stvorenjskoga egoizma koji se tako zavodnički skriva i kod iznimno pobožnih ljudi, kod onih koji se tobože “ne vežu” (ne žene i ne udaju) a ustvari se onesposobljuju za ljubav; čija samoća je bijeg od odgovornosti za drugoga i koji misle da se svi, i najbliži trebaju za njih brinuti. Sebična samoća je prirodno stanje, bračna ljubav je nadilaženje svoje sebičnosti, božanski put postajanja čovjekom.

Od početka svijeta gotovo je sve slično s obzirom na ljudsku prirodnu samoću i brak. Mijenjaju se samo okolnosti koje više ili manje pogoduju Božjem, evanđeoskom zahtjevu izlaženju iz sebe i otkupljivanju samoće drugoga. Zato se govori o jednom tijelu dvoje ljudi. Ne tijelu drugoga kao vlastitom posjedu i sredstvu, nego tijelu kao čovjekovoj integralnosti, tijelu sličnom i različitom od moga, zemaljskom (od praha) i otajstvenom tijelu (Božjem duhu koji oživljuje materiju); tijelu koje postaje moje tijelo, pa se prema njemu valja odnositi kao prema sebi samome, svome tijelu, zemaljskoj i božanskoj tajni – s poštovanjem i brigom, s nježnošću i radošću, utješno zaštitnički i razigrano opušteno.

Kada se, međutim, pogube ideali i kriteriji, upada se u sitničarenje i strogoće ili u perverzije i bahatosti; upada se u ona neispunjiva očekivanja da drugi uvijek mora odgovoriti mojim željama i prohtjevima. Zato toliko tjeskobe pred brakom, jer je ogroman strah od rizika ljubavi, jer se idolatrizira i sebe i druge – i samu ljubav, jer se, misle mnogi, ljubav mora osigurati s puno novca, sređenom kućom, političkom moći, ugledom ili nekim drugim “pomagalima”. Zato i toliko nasilja nad tijelom drugoga, jer je tijelo izgubilo svoj duhovni korijen. Jer se ne prihvaća vlastita konačnost, istina da čovjek ne može sam. Ne prihvaća se poziv stalne budnosti (vjernosti) nad svojim odnosom i ne odlučuje se za neumorno pretjecanje u ljubavi a napuštanje prirodno konkurentskog mentaliteta tko će biti nadmoćniji, napuštanje stalnoga očekivanja da nam drugi služi. Iz budne svijesti suvremenih ljudi iščezla je, dakle, transcendentna, božanska dimenzija čovjekova postojanja kao pojedinca samotnika, a time onda i dimenzija bračnoga zajedništva koje participira na Božjoj ljubavi i odnosu prema čovjeku. Zato danas i toliko sijača mraka i osuda i među duhovnicima, u Crkvi, koji svoju moć pokazuju na tom delikatnom bračnom području, najosjetljivijem međuljudskom odnosu. Zato toliko perverznosti i izopačenosti na seksualnom području sve pod maskom obrane vlastite samobitnosti, zapravo obrane nepodnošljive samoće i otupjele narcisoidnosti.

Brak i obitelj, kao elementarna zajednica i najvažniji izraz čovjekove društvenosti, temelji se na čovjeku ponuđenom smislu postojanja za drugoga i za druge, na ostavljanju svojih najbližih, svoje krvi i svoga tla i prianjanju uz drugoga, “posve drugoga”. Ali ne samo na ostavljanju svojih najbližih nego i svojih želja i požuda, na upućivanju i priklanjanju tijelu drugoga, stranosti drugoga, na ljubavi i odgovornosti da se drugoga usrećuje i promovira te tako širi radost Božjega dara života. U tom kontekstu valja razumijevati i one koji se ne žene i ne udaju radi kraljevstva Božjega. Oni ne stupaju u brak kako bi bili zaštićeni u svojoj zlatnoj (osiguranoj) samoći, nego da upravo još više poklanjaju život za dobro drugih, da otkupljuju samoću i onih koji nisu “njihove krvi”.

Tek smo samo dotaknuli veličanstvenu tajnu braka i obitelji. Isus na koncu današnjega evanđelja govori o djeci kojoj su učenici priječili da dođu k Isusu. Kako god postoji prirođeni egoizam i velika očekivanja čovjeka pojedinca, tako postoje egoistične simbioze dvoje ljudi, narcisoidni brakovi koje ne samo da ne žele djecu, nego žive samo za sebe. Također postoje oni zagušljivi i pakleni kolektivni egoizmi većih zajednica. Postoje lokalni, zavičajni egoizmi, kolektivna sebičnost jednoga naroda (nacionalizam), kulturološki, rasni i slični skupni egoizmi. Isus je izričit: Blagoslov čovjeku dolazi izlaskom iz vlastite pojedinačne, bračne, obiteljske, zavičajne i nacionalne samoće i to praktično ljubeći drugoga i druge, te primajući i izgrađujući nove odnose u Božjem kraljevstvu poput djece.

Fra Ivan Šarčević

Dobri ljudi izvan nas

XXVI. nedjelja kroz godinu

Br 11,25-29; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48

Oko dviju tema usredotočuju se današnja misna čitanja. Drugo čitanje iz Jakovljeve poslanice za temu ima oštru kritiku bogataša i nepravednih poslodavaca koji izrabljuju siromahe, ne plaćaju svoje radnike. Nepravda, međutim, ima svoga adresata – Boga. Jakov je tako plastično kritičan da kaže da uskraćivanje plaće “viče” Bogu, da “vapaji” iskorištenih a neisplaćenih radnika dopiru do Boga. Zato bogate izrabljivače, siguran je Jakov u svojoj vjeri, čeka neotklonjiva kazna na Božjem sudu.

U našem vremenu bešćutnoga kapitalizma i izopačenih politika koje predstavljaju da nema drugoga puta do izrabljivačko-tržišnoga, i vjernici su posumnjali u posvemašnju relativnost i prolaznost ljudskoga bogatstva kao i u neumitni pravedni Božji sud. Kao da nema ni zagrobnoga života i kao da neće biti posljednjega svođenja računa. Jakovljeva kritika bogataša ne ide za tim da lažno utješi siromašne i obespravljene time da će biti povlašteni kada umru, te da se pasivno predaju očekivanju susreta s Bogom s onu stranu života. Naprotiv! On inzistira na tome da Bog u kojega se vjeruje nije slijep na nepravde ni gluh na vapaje tolikih ljudi koje bogataši tlače i orobljuju. Njegov govor o Božjoj osjetljivosti za siromašne i obespravljene je urgentan poziv da bogataši i poslodavci ne odgađaju obraćenje i da prestanu osuđivati i ubijati pravednika koji ih na to opominje. Zacijelo se tu najprije misli na Isusa, božanskoga odvjetnika siromašnih i orobljenih kao i na sve one koji slijede Isusov put zalaganja za ugrožene.

Prvo i treće (evanđelje) čitanje bave se temom može li netko izvan naše grupe i klana, strukture ili institucije djelovati po Božjem Duhu, kao i mogu li oni koji ne pripadaju “nama” činiti dobro. Naši odnosi, naime, funkcioniraju po prirodnom nagonu grupe, redovito na biološkoj zaštiti i sebičnim interesima, po logici sviđanja i laskanja, kupovanja i ucjenjivanja, laganja i klevetanje onih koji nisu kao mi. Grupe se često formiraju na strahu i neprijateljstvu prema drugima a ne po zauzimanju za zajedničko dobro i ispunjenju viših vrednota. Zato su skupni ili kolektivni identiteti (religijski, crkveni, nacionalni, klasni…) najčešće identiteti isključivosti i nepodnošenja, identiteti kolektivne sebičnosti.

Kolektivnoga egoizma nije bila lišena ni Isusova zajednica. Slušamo u evanđelju kako se učenik Ivan, u ime ostalih učenika obraća Isusu jer je tamo neki “lik” u Isusovo ime izgonio zloduhe, pa bi Isus takvome trebao odmah zabraniti jer nije član njihove zajednice, odnosno, kako Marko piše “jer ne ide s nama”. Isus, međutim, ne zatvara usta dobrom čovjeku makar on ne slijedio njegove učenike, niti se dopušta zaposjesti od bilo koga. Bog nije ničije vlasništvo nego dobri Otac koji je milosrdan svima. Isus nije došao spasiti samo neke i samo naše, nego sav svijet.

Slično se dogodilo i za Mojsijeva vremena. Naime, neka su dvojica, imenom Eldad i Medad, prorokovali darom Duha Božjega, iako nisu bili u šatoru kada se s Mojsija prelijevao Božji Duh na starješine. I Jozua, prvi suradnik Mojsijev, traži od Mojsija da ih smjesta ušutka. Mojsije prozire Jozuin stav i prigovara mu za zavist što misli da će tako njegov značaj i uloga oslabiti, te izražava prekoravajuću i sjetnu molitvenu želju da bi bio najsretniji kada bi sav njegov narod prorokovao, kada bi Gospodin na sve izlio svoga Duha.

Uočljiva je još jedna činjenica: Od sedamdesetorice starješina narodnih – nimalo malen broj – koji su preko Mojsija “redovnim” putem primili dar Duha prorokovanja, svi su to samo jednom učinili i zašutjeli se, umuknuli su. No, umišljenom mladom doušniku i Mojsijevom prvom suradniku Jozui nije zasmetalo što su toliki “izabrani” utrnuli svoj duh prorokovanja, nego što su tamo neki Eldad i Medad, koji se nisu našli u privilegiranom šatoru, prorokovali. Slično biva u mnogim vjerničkim zajednicama u kojima zamukne ili se ugasi duh prorokovanja, pa Božji duh djeluje izvan njih. Više smeta dobro djelovanje drugih nego grešna pasivnost nas i naših.

Vratimo se iznova odlomku Markova evanđelja. Važno je primijetiti da pred Isusa u ime učenika ovaj put ne nastupa uobičajeni glasnogovornik zajednice, Petar, nego Ivan. Nitko drugi nego Isusov “ljubljeni” učenik, onaj Isusovu srcu najbliži, onaj koji mu se i na posljednjoj večeri privio uz grudi kako bi od njega saznao tajnu  izdajstva. Nije Ivan slučajno zatražio od Isusa da tamo nekom zabrani činiti ono što je prema Ivanovom a i mišljenju sudrugova pridržano Isusu i zajednici koju je on okupio. Ivan ljubomorno voli Isusa. Ivan posesivno voli Isusa. A ljubav koja je posesivna osljepljuje za istinu i dobro drugih koji nisu u našoj skupini. Ta ljubav smatra da izvan vlastite skupine gotovo i nema dobrih ljudi.

Na Ivanov način djelujemo u našim grupama i kolektivima, strankama i narodima, crkvenim zajednicama i državama. Zatvaramo se i isključujemo do mjere zabrane i ušutkavanja drugih, do omalovažavanja dobra drugih ljudi sve do stigmatiziranja i omalovažavanja da drugi nisu vrijedni ni spomena. Mi smo dobri – oni su loši, najčešće je načelo odnosa. Zato su ljudske grupe, klanovi i strukture često nalik na ratoborne zvjerinjake iz kojih sikće otrov, laž i prezir onih koji su izvan tih grupa. Čujemo stalno od nacionalnih vođa kako oni drugi nisu kao mi, ni pametni, ni dobri, ni kulturni, ni crkveni… Čujemo od religijskih vođa i duhovnika kako moralni mogu biti samo vjernici, kako pravi vjernici možemo biti samo mi, dok su oni tamo ili krivovjerci ili praznovjerci ili bezbošci. A u zbilji to nije nikakva univerzalna ljudskost niti univerzalni moral, nego kolektivna zabluda i opijum. To je moral koji prestaje na granici grupe (V. Bajsić). To je u konačnici bezbožnički pokušaj da se ovlada samim Bogom.

Isus dokida takav “prirodni” način ljudskoga djelovanja i krivo razumijevanje vjere i ljubavi. Ne može netko učiniti dobro djelo pa odmah pogrđivati Isusa, odgovara Isus Ivanu i nadodaje: “Tko nije protiv nas, za nas je.” Ako nema izravnog protivljenja Isusu i Isusovoj zajednici, on ne može biti protivnik Isusa. Time Isus jasno kaže da i izvan formalne zajednice Isusovih vjernika, izvan probranih učenika i prijatelja, postoje dobri ljudi. Na ovo Isus nadovezuje da obična čaša vode, kao neznatna gesta dobrote onima koji su Kristovi, označava iznimno veliko djelo, kao i da sablažnjavanje najmanjih znači zatvaranje dobra i prikraćivanje ljubavi samo za istomišljenike i članove vlastite grupe. Nažalost, čaša vode, mala gesta dobrote je obezvrijeđena, uvijek se hoće samo “ogromna” djela; nažalost, i danas vlada opako kontinuirano sablažnjavanje najmanjih kojima se nameće da vjeruju kako izvan “nas” i “našega” kolektiva ne postoji dobrota ni dobri ljudi. Naime, naši religijski, nacionalni, crkveni ili po nekoj drugoj osnovi sabrani kolektivi funkcioniraju po načelu da se one druge, ili vlastite plemenite neistomišljenike i zdrave kritičare smatra štetnima, zlodusima, izdajnicima vlastitog naroda, Crkve ili klana, dok se istodobno takve “izdajnike” unutar “neprijateljskoga” naroda, unutar druge Crkve ili “njihove” grupe hvali i veliča. “Izdaja” se ne promatra kroz aspekt istine ili solidarnosti prema drugima, nego po kriteriju slijepe poslušnosti vlastitoj grupi. Naši izdajnici su zli ljudi, njihovi izdajnici su pravi ljudi.

Na koncu današnjega evanđelja Isus izriče strogu opomenu koja se odnosi na osobno zlo, na vlastito sablažnjavanje. U slici ruke, noge i oka – tjelesnih organa koji predstavljaju unutarnja stanja i stavove kao što su nasilje (gramzljivost i ubijanje), skretanje s puta (bijeg i zavođenje) i požudu (posesivnost i mržnja), Isus zahtijeva radikalno sučeljavanje sa sobom samim. Bolje je biti tjelesno hendikepiran nego moralno izopačen. Jer moralna izopačenost je već predokus paklenoga stanja odsutnosti dobra, odsutnosti samoga Boga.

Fra Ivan Šarčević

Izbor carinika Mateja (Caravaggio)

SVETI MATEJ

Carinik obraćenik i još Isusov pisac

Mt 9,9-13

Svetaca ima različitih. Bili su ljudi, skromni a odlučni vjernici, i od sebe nisu pravili svece. Štoviše svaki se smatrao grešnikom. Proglašavani su svecima od drugih, a službeno su (dakle, kanonizirani su) uvijek poslije života, neki ubrzo a neki dugo vremena nakon svoje smrti. U Katoličkoj crkvi sveci su uzori života i zagovornici kod Boga. Neki od njih vrlo su “popularni”. Ljudi im se mole za čudotvorni zagovor. A nekima, koji su od spomenutih značajniji za kršćanstvo, Crkvu, pa i čovječanstvo, ljudi se toliko ne mole, nego ih nastoje slijediti. Takva je stvar na primjer sa sv. Franjom Asiškim u usporedbi sa sv. Antom Padovanskim. Ipak, sv. Anti se ljudi mnogo više utječu svojim molitvama, dok sv. Franju više nastoje slijediti.

Sveti Matej Apostol i Evanđelist, kojega se danas spominjemo, kao da ne pripada nijednoj spomenutoj kategoriji. Posve malo ljudi mu se utječe i malo ih u njemu vide uzor života. Nešto je razlog i u tome što o njemu imamo malo biografskih podataka, nešto i u tome što je u Crkvi prevladalo – osobito poslije Konstantina i stjecanja slobode – svetačko zagovorništvo nad uzornošću i nasljedovanjem, želja i molitva za čudima, čudotvorstvo nad mučeništvom. U prvim su su stoljećima kršćanstva mnogo više štovali Isusovi apostoli nego u kasnijim. Tako se dogodilo i sa svetim Matejem.

Iz evanđelja znamo da se Matej nalazi na popisu Isusovih učenika, i to među dvanaestoricom apostola. Njegov je poziv vrlo kratko opisan. Čitamo da se sve događalo brzo. Isus ga je gotovo kao usput, s ceste, pozvao iz njegova carinskog ureda. I on se odmah odazvao i krenuo za Isusom. Njemu se pripisuje da je pisac evanđelja judeokršćanima, židovima, kao što je i sam bio, koji su povjerovali u Isusa kao Sina Davidova, Mesiju, Sina Božjega i Sina Čovječjeg u kojem se ispunjaju i Zakon i Proroci. Predaja govori da je poslije uskrsnuća Matej djelovao u Arabiji te da je svoj život završio kao mučenik u Etiopiji. Njegov simbol je dijete, jer svoje evanđelje počinje s Isusovim rođenjem. Simbol mu je i anđeo jer radosnu vijest Isusa Krista počinje pisati dolaskom Božjega glasnika Mariji i Josipu Nazaretskom o najavi rođenja Emanuela – Boga s nama. Sveti Matej zaštitnik je carinika, bankara, ljudi koji rade i upravljaju novcem.

Evanđelje etičnosti i solidarnosti

Svaki je svetac kao i svaki čovjek jedinstven i neponovljiv. Posebno je to prisutno kod Isusovih apostola. Isus od svojih učenika nije pravio skupinu jednomišljenika, nikakav klan ljudi u kojem bi se morali odricati svoje slobode, nego je svaki njegov učenik – i kad bi se pridružio Isusu i njegovoj zajednici – zadržavao svoje vlastitosti, svoje razlike. Sa svakim je Isus imao posebnu povijest, posebni odnos, od poziva do naviještanja. I svaki je od njih išao svojim putem svjedočenja do smrti. Tako i Matej, koga Marko naziva Levi Alfejev a Luka Levi, ima svoju povijest. Za nas današnje kršćane čini se važnim sagledati njegovo obraćenje, jer je ono različito od drugih. Mogli bismo također uz obraćenje razmišljati o Matejevu evanđelju, o posebnim naglascima koje Matej ugrađuje u svoj životopis o Isus Kristu. Trebalo bi čini se baš danas, u vremenu komunikacije i tehnologije, još više, u vremenu krize knjige i omalovažavanja pisanja, omalovažavanja ili ne uzimanja u obzir Svetoga pisma ni evanđelja, barem zamijetiti da je Matej svetac-pisac.

Njegovo evanđelje je sastavljeno od pet velikih govora (govor na gori, govor o poslanju učenika, govor u usporedbama, govor za uređenje zajednice /Crkve/ i eshatološki govor – govor o posljednjim vremenima). Matejev Isus zahtijeva izgrađivanje sebe kao Isusova učenika u pravu i višoj pravednosti, milosrđu i vjernosti, a Isus obećava da će sa svojim učenicima biti do konca svijeta. Matej poziva da Isusov učenik nema nego jednoga učitelja – Isusa Krista, a da mu je jedini uzor – Bog savršeni (Budite savršeni kao što je savršen vaš otac nebeski.) Kolika je važnost ovoga evanđelja, teško je istražiti. Jer koliki su samo ozbiljno shvatili i živjeli po Isusovu govoru o posljednjem sudu u kojem se kaže da će Bog suditi po tome koliko smo u drugima, potrebitima, prepoznali samoga Isusa Krista. No, zbog vremena, posvetimo malo vremena Matejevu obraćenju, jer obraćenje je temelj novoga života.

Matej u gradu carinika i grešnika

S Matejevim obraćenjem, čitamo u današnjem odlomku njegova evanđelja, dogodilo se – rekli bismo – krajnje jednostavno, gotovo nevjerojatno. Opisuju to sve tri sinoptička evanđelja. Isus je na odlasku iz Kafarnauma ugledao čovjeka zvanog Matej u carinarnici. Kafarnaum je bio pogranični grad i prometno čvorište. U njemu je bilo carinika i svih onih ljudi koji su, kako to u prometnim gradovima biva trgovali, preprodavali, ili su se iz nekih drugih razloga morali zadržavati po ondašnjim “hotelima”. Tražili su i kupovali razne usluge, od hrane do zabava. Takvi su se gradovi bili bogati, smatrani su, kao i danas, središtima svakovrsnih rabota a i grešnosti.

Za prikupljanje poreza Rimljani su većinom koristili domaće ljude, carinike, koji su se – da se što više osiguraju – imali i svoja udruženja. Radilo se o zakupcima i ubiračima poreza. Zakupci bi unaprijed plaćali državi potrebni iznos prema popisu stanovništva (posebno glavarinu i zemljarinu), a onda bi oni krenuli oporezivati ljude bilo sami bilo unajmljujući ubirače. Mnogi bi nametali dodatne takse, i na one religiozne, kao što su hramski porez i desetina. Sve što bi od poreza namakli više od propisanog, uzimali bi sebi. Carinici su logično bili vrlo bogati a zato i vrlo omraženi, jer rijetko tko od njih ne bi varao. Povezivani su zato s javnim grešnicima, pljačkašima, grabežljivcima, preljubnicima, ubojicama. Cariničko zanimanje, pogotovo od strane pobožnih farizeja, smatralo se po sebi grešno. Jasno je onda da je Isusovo druženje, blagovanje i veselje s takvim ljudima izazivalo omraženost kod pobožnih. A carinici su se, barem malen dio njih, usprkos svome bogatstvu osjećali odbačenima, marginaliziranima. Ljudi su se sklanjali od njih, nisu htjeli s njima se družiti, smatrali su ih nepravednima, grešnima, nečistima. Mogli bismo kazati da su smatrani bezbožnima (ateistima).

Matejeva čežnja u društvenoj izolaciji

Upravo u stanju takve društvene omraženosti i izolacije, treba razumjeti i carinika Mateja, Isusov poziv i gozbu u Matejevoj kući u koju je Matej pozvao sve slične sebi, javne grešnike. Živjeti među ljudima i ne biti prihvaćen, živjeti među ljudima s kojima se odnosi ne svode čak ni na uljudnu službenost nego na trajni prezir i okretanje glave, uvijek je neizmjerno teško. Zato je vjerojatno razumljivo da se Matej tako brzo odaziva Isusovu pozivu. U tom pozivu – tako lapidarnom – možemo prepoznati temeljno iskustvo svakoga obraćenja. Matej je zasigurno čuo za učitelja iz Nazareta, za proroka silna na riječi i djelu. I baš njega Isus zamjećuje i poziva. Upiranje prstom kao u nečista i nepoželjna, zamijenjen je Isusovim prstom prihvaćanja i poštivanja, pozivom ljubavi.

Gotovo svi imamo iskustvo sličnih situacija i stanja. Badava je bogatstvo, moć, ugled, čovjek čezne da ga netko prihvati kao čovjeka. Može se sebe dugo zavaravati i opijati uspjesima, pozicijama, ugledima, ali nedostatak temeljnoga odnosa prihvaćanja, najteže uzdrmava čovjeka. Društvena osuda se teže prihvaća od fizičkih bolesti.

U klimi odbacivanja i prezira, Isus primjećuje onoga koga ljudi izbjegavaju. Štoviše zove ga i odlazi njegovoj kući na gozbu i veselje. Naravno, Isus ne podržava pljačkanje, prekomjerno oporezivanje, ali dobro zna da u svakom čovjeku ima čisti dio, dio koji se nije zaprljao novcem i varanjem, ona duboka čežnja za ljudskošću. Isus nastoji otkriti kod takvih ljudi upravo tu čežnju i ponuditi put promjene. I ateisti su nekada čeznutljiviji za novim početkom nego presigurni i oholi vjernici.

Razumljivo je onda da na prigovore farizeja, pobožnih pravednika, Isus posve jasno odgovara da nije došao pravednima nego grešnima. Preko ovih riječi olako i brzo prelazimo. Naravno da će gotovo svaki čovjek kazati da je grešan, pred Bogom, pred Isusom, pred kojim prijateljem, ali u usporedbi s drugima, to se odmah zaboravlja. I ne samo pojedinačno nego i kolektivno. Dok Matej i slični njemu sebe doista smatraju grešnima, dotle većina nas ljudi smatra sebe u usporedbi s drugima pravednima. Čak se i čitavi narodi omalovažavaju jer se smatra da smo mi i naš narod bolji, bolji ljudi i vjernici od drugih i drugih naroda. A Isus toliko puta naglašava da nije došao pravednima nego grešnima. I doista nitko, ni Isus, vidi se u evanđelju, ništa ne može promijeniti kod nas ljudi koji mislimo da smo pravedni. Može samo kod onih koji se stvarno osjećaju grešnima i koji čeznu za promjenom, za obraćenjem.

S kime se družiti i zašto?

Imamo i danas slične situacije. Već u obitelji se roditelji žale na djecu ako se druže s nekima s kojima se ne bi smjeli družiti. Točno, ima loših društava, ali se često postupa i rigidnim isključivanjem, osobito danas s obzirom na vjeru i naciju. Oni koji nisu “naši” oni su nepoželjni, nečisti, s njima se nema što tražiti. Koje traume isključivosti i nepoželjnosti ostaju u djeci, posvuda u svijetu, ali malo što od toga učimo ili mijenjamo. Tako se naši mladi odgajaju da neke ljude unaprijed odbacuju. U svim našim zajednicama od rodbine do većih zajednica neke ljude se označi kao nepoželjne. Neki su, da tako kažemo, možda i skrivili ili su odgovorni za svoju situaciju, ali ima i onih na koje je natovareno zvono, koji su optuženi nepravedno, na koje se svatko nabacuje blatom. Zar se nismo susreli s ljudima koje su drugi optužili, mi u to povjerovali, a kad smo ih upoznali, pale su sve laži o njima; kao što su pale i sve maske o nekima za koje smo mislili da su dobri ljudi, a oni su slabog karaktera. Kako je samo važno pošteno i budno ići kroz život, čuvajući se neistina i laži, otvoreno i s ljubavlju.

Neki ljudi i među nama i sada osjećaju kako ih se nepravedno izbjegava. Neki među nama stalno propisuju tko će se s kime družiti. Oni izopačeni ne podnose dobre odnose, prijateljstva, gozbe, i sve će učiniti da razvrgnu sve dobro među ljudima. U svojoj nesreći samo unesrećuju druge oko sebe. Ima i danas suvremenih carinika, ljudi koje se prekomjerno ocrnjuje. Ima i u Crkvi. Treba kazati da ljudi uopće, i crkveni poglavari, svećenici, franjevci, druže se sa suvremenim javnim grešnicima. Neki to čine iskreno, a mnogi – za razliku od Isusa – samo za svoju korist. Njima nije stalo, kako je to Isus činio, do njihova obraćenja nego do njihova novca. Ima s druge strane onih koji su kao pravedni proglašeni grešnicima, i ljudi se zbog straha što će drugi reći, ili da ne izgube poziciju ne smiju i neće družiti s njima iako znaju da su ti ljudi pošteni; ne smiju podignuti ni glasa za njih. Prepuno je u nas nemoralne šutnje, govora iza leđa i krivih optužbi.

Preostaje nam obraćenje – odgovor na Isusov poziv

Ono što je važno uočiti u Matejevom obraćenju za naš život jest da Matej sebe smatra grešnikom, a da Isus nenametljivo a odlučno, hoće se družiti s njime ali bez koristi za sebe. Naša redovna druženja i jesu zbog svoje koristi. Zato često i ne biramo društva. Štoviše, Isus – jer ne traži korist – biva proglašen jednakim sa svim grešnicima od kojih traži obraćenje. Isus ne ostavlja ljude u istom stanju u kojem ih je našao. Zato se mnogi i ne žele družiti s Isusom, jer on ih mijenja. Zato su ne samo neki nego mnogi otišli od Isusa. Zato su se oni drugi moćni našli duboko uvrijeđeni pa su na Isusa svalili sve krive optužbe i osudili ga.

Isus dolazi onima koji osjećaju da im treba promjena, ozdravljenje, ali ne samo fizičko ozdravljenje, nego ozdravljenje od grijeha, ne dakle sebično iscjeljenje za dobro zdravlje, nego iscjeljenje da ponovno budu primljeni u ljudsku i vjerničku zajednicu, da ponovno mogu biti čisti pred Bogom. I Isus završava tako odlučnom riječju ponavljajući proročke zahtjeve prije sebe, od Amosa i Hošee, do Izaije i Jeremije, onu Božju riječ koja se teško i danas prihvaća: Milosrđe mi je milo a ne žrtva. Od obitelji do crkvene i drugih zajednica, mi inzistiramo na žrtvama, molitvama i postovima, na usavršavanju samih sebe, dok nemilosrdno postupamo prema najbližima, prema onima koji su – prema našem mišljenju – zastranili, koji su bezbožnici, izdajnici, grešnici. A toliko je ljudi oko nas koji vapiju za jednom riječju prihvaćanja, koji su nabrekli od čežnje da netko s njima iskreno se susretne. Nije puno carinika Mateja, nije puno onih ljudi koji se žele obratiti, a krajnje smo oskudni onim ljudima koji bi poput Isusa primijetili nevoljne i grešne ljude, pozvali ih ili s njima se družili za njihovu a ne svoju korist, sa stvarnom željom da se poprave.

U našem iskrivljenom kršćanstvu ima tolikog licemjernoga mišljenja i ponašanja. Mnogi prigovaraju bogatima da žive nepravedno i što je istina, ali ne čine to ljudski i vjernički, nego iz ljubomore i zavisti ili iz pozicije dobrih poznavatelja ali loših “reformatora”. S druge strane, mnogi bogati i moćni, osjećajući zavist od strane drugih, preziru slabije i siromašnije od sebe. Tako se krug netrpeljivosti povećava, tako se umnožava samo broj ulizica i tračera, bešćutnih i hladnih ljudi. Tako se smanjuje mogućnost obraćenja i dijeljenja dobara jedni s drugima, a pogotovo se smanjuje ono zajedništvo koje je Isus tražio.

Poziv, susret i gozba carinika Mateja s Isusom, poziv je i nama današnjim carinicima i grešnicima da se odazovemo Isusovom pozivu. Nema toga grijeha i grešnoga puta s kojega se – nasljedujući Isusa – ne možemo vratiti. Ne valja otezati povratak. Poziv je jednostavan i blag. Nije nametljiv. Poziv je to i svima nama, suvremenim farizejima i pravednicima koji smo zatvorili vrata obiteljskoga, crkvenoga i narodnoga zajedništva za one koje smo proglasili nepopravljivima, grešnima i na koje smo natovarili prezir naših zajednica. Najveće Božje svojstvo je milosrđe, milosrđe koje nije slijepo, nego istinito i pravedno. Najveće što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jest promijeniti svoj život, obratiti se. Isus zove svakoga od nas da se obratimo i slijedimo ga.

Fra Ivan Šarčević

Krist i djeca (Emil Nolde)

Prvenstvo u primanju djece

XXV. nedjelja kroz godinu

Mudr 2,12.17-20; Jak 3,16–4,3; Mk 9,30-37

Jedna od osnovnih tema današnjih misnih čitanja jest uređenje života u zajednici kao i odnos prema pravednom pojedincu. Knjiga Mudrosti ističe da se neki ljudi udružuju protiv pravedna čovjeka jer im on smeta, protivi se njihovu ponašanju. Porugom i mukom iskušavaju dosege njegove blagosti i strpljivosti. Osuđuju ga na smrt da u konačnici iskušaju samoga Boga hoće li ga izbaviti, jer – smatraju oni – taj se samoproglašeni pravednik štiti oslanjanjem na Boga. Knjiga Mudrosti te ljude naziva najlošijim imenom za biblijskoga vjernika – “bezbožnicima”. Nisu to dakle ateisti u modernom smislu riječi, nego upravo ljudi koji u vjerničkoj zajednici određuju tko i kako vjeruje i treba vjerovati. Oni bezbožno ustaju na onoga koji se pouzdaje i oslanja na Boga. Kršćanska interpretacija u tom pravedniku vidi lik Isusa Krista, njegovu osudu i sramotno skončanje uzrokovano od strane religijskih prvaka njegova naroda.

U svojoj poslanici Jakov i ove nedjelje opominje članove kršćanske zajednice u kojoj vlada zavist i svadljivost, borbe i sukobi, da djeluju po “mudrosti odozgor”. Za tu mudrost navodi nekoliko svojstava. Ona je vođena stvaranjem mira u zajednici; ta je mudrost milostiva, puna milosrđa i dobrih djela; nije kolebljiva ni promjenjiva nego odlučna i postojana; nije hinjena, nego iskrena i istinoljubiva. Sukobi u zajednici nastaju, Jakov je izričit, iz pohote, iz nezajažljivih nagona za vladanjem i imanjem, za čašću i moću. Pohota i pohlepa rađaju zavišću a zavist svadljivošću i ratom.

Zavist je jedna od najgorih ljudskih mana, najteže se priznaje, iskušava i nagriza i najčvršće odnose. Riječ je o vlastitom precjenjivanju a podcjenjivanju drugoga, njegovih najboljih svojstava. Nikada nijedna ljudska mana nije sama. Uz nju idu i druge. Jakov zavist veže uz svadljivost koja je opet sastavnica srdžbe. No, dok ćemo mane poput srdžbe (jer ima i “sveta srdžba”), sebičnosti, proždrljivosti, ljubomore, lijenosti nekako sebi i priznati, zavist skoro uvijek pripisujemo drugima. Zavidnik zavist oblači u poštenje i pravednost, u zakon i pravu vjeru. Čak će i oholica prije priznati svoju oholost, nego što će zavidnik priznati da zavidi. Oholi, naime, nastoji sve “iskoristiti” za svoju veličinu, i najtežu kritiku, i poniženje i namještenu poniznost i to da da ga čak netko krivo optužuje da zavidi. Oholost je najteža mana ali i najbliža svetosti, a ako se ne kreće prema svetosti pada u iracionalnu zavist. Zavist je potajni grijeh koji se može skrivati na mnogo načina, namještenom i kontroliranom mirnoćom ili prekomjernom druželjubivošću i smijehom do gromoglasnog cerenja. Zavist hara dušom, truje i ono najbolje do mjere da i dobra čovjeka preobražava u opaka i zla, u duhovnu razvalinu. I dok sebe vidi u nepostojećoj veličini, zavist osljepljuje zavidnika da u drugom komu zavidi vidi uopće čovjeka vrijedna poštovanja i postojanja.

Za razliku od drugih glavnih grijeha i teških ljudskih mana, kao što je primjerice proždrljivost, pijanstvo, seksualni užici ili užici koji proizlaze iz slavohleplja i vlastohleplja, zavist ne može uživati u sebi. Zavidnik zavišću izjeda sama sebe, ne nalazi pravedna mira ni spokoja, jer mu nikada dovoljno nesreće drugoga. Zavidnik tjera u svadljivost druge oko sebe iz čega se onda rađaju laži i klevete, podjele i sukobi. Ona unizuje zavidnika više nego onoga komu se zavidi. Biblija je zavist označila đavolskim djelom kojim je grijeh ušao u svijet. Zavist je u korijenu najgorega ljudskoga zlodjela, ubojstva brata, kako nam svjedoči jedna od najpotresnijih biblijskih priča, ona o Kajinu i Abelu, a koja svoj povijesni vrhunac ima u Raspetom Mesiji/Kristu. Jakov upravo nastavlja u biblijskom duhu tvrdeći “gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.”

U odlomku iz Markova evanđelja, nakon onog prošlonedjeljnoga u okolici Cezareje Filipove, slušamo Isusov drugi nagovještaj svoje nasilne smrti i uskrsnuća dok s učenicima pješači kroz Galileju. Učenici ne razumiju što to Isus govori a ne usuđuju se pitati ga jer im, vjerojatno, još u ušima odzvanja Isusov nečuveni ukor Petru i njima svima kada nisu mogli shvatiti da će Božji Pomazanik, Krist, biti sramotno ubijen. Oni očekuju moćnoga Mesiju, onoga koji će ih spasiti od neprijatelja, koji će pobijediti protivnike i omogućiti im dobre pozicije u svome kraljevstvu a ne nekoga tko priča o svom sramotnom porazu i posvemašnjem izvlaštenju. Zato se učenici, nasuprot Isusovom nagovještaju svoga “predanja u ruke ljudima”, bave svojim “gorućim” pitanjem: Tko je najveći među njima?

Pustite dječicu i ne priječite im k meni… (Slavko Šohaj, crkva u Ovačarevu)

Kad su stigli u kuću u Kafarnaumu, Isus – jer bitne stvari ne propušta slučaju i jer se ne umara u objašnjavanju – saziva dvanaestoricu i poučava ih o značenju ne najvećega nego prvoga među njima, o primatu služenja a ne o veličini u časti. Isusovim zahtjevom da prvi u njegovoj zajednici trebaju biti poslužitelji svima, već dva tisućljeća odjekuju zidovi crkava. I o tome kako je primjer služenja odnos prema djetetu, prema nejakom, slabom, onom koji nema vlasti i moći. I mi današnji kršćani znamo za sve te Isusove riječi. U praksi, međutim, činimo suprotno Isusovom zahtjevu, uvijek hijerarhiziramo svoje odnose. Isusov princip služenja nejakima zamjenjujemo svjetovnim načelom u kojem se nezaštićene, one djetinje (ne djetinjaste!) i ne primjećuje, čak ih se proglašava ludim, nerealnim i neprofitnim, pa se zagovara jedino ono isplativo “služenje” moćnim vlastodršcima i bogatašima.

Treba primijetiti također kako neki iz ovih Isusovih riječi izvlače pogrešne zaključke pa se povlače u neodgovornost, ustvari u nesluženje i sebičnost. Naime, iz Isusovih se riječi ne može zaključiti kako u njegovoj zajednici nitko ne smije biti prvi. Isus govori “ako netko želi biti prvi”, a ne nitko među vama ne smije biti prvi. On ne poništava niti omalovažava ljudske želje za prvenstvom, nego tom prvenstvu postavlja nikada do kraja dosezivi obzor služenja i to služenja onima kojima nitko ne služi. On dakle ne govori kako se u zajednici treba klonuti vodstva, nego kako se ono odgovorno i s ljubavlju vrši. Ne dokida Isus ljudsku potrebu za prvenstvom, nego je maksimalno korigira nesvjetovnim (nepolitičkim) načelom služenja do mjere da se u služenju onima koji su kao dijete služi njega samoga, odnosno samoga Boga. Time Isus pokazuje svojim učenicima kako se iz njihove zajednice uklanjaju zavist i rivalstvo, međusobna optuživanja, prekomjerne ambicije i laktanja, intrige i podmetanja, svu onu nervoznu jurnjavu za priznanjem napuhanoga ega kao i onu nezasitnu kupovinu tuđih pohvala i pristanaka.

Kako god nam izgledalo da su naše zajednice – obiteljska, crkvena, narodna do one globalnog svijeta – zatrovane zavišću i svađama, sukobima i ratovima, one bi postale neizdržljivi zvjerinjak da u njima nije bilo i da u njima danas nema pojedinaca koji su svoje prvenstvo stekli i stječu upravo služenjem onima djetinje nezaštićenim, izvlaštenim i obespravljenim.

Fra Ivan Šarčević