Zašto i u što vjerujem(o)?
Zašto i u što vjerujem(o)?
U utorak, 20. listopada, studentsku tribinu na Bistriku imao je dr. fra Drago Bojić na temu vjere u našem vremenu
Pitanje Božje egzistencije odlučujuće je za sve religije. Suvremena dokazivanja i nijekanja Božje opstojnosti često završavaju u intelektualnim nadmudrivanjima i recikliranju već postojećih mišljenja, a nerijetko i u međusobnim netrpeljivostima i isključivostima. Imajući u vidu činjenicu da su mnogi ljudi religiozni – na različite i mnogostruke načine – čini se da je važnije pitanje može li se i na kojim način opravdati i obrazložiti vjera u Boga. To pitanje je odlučujuće i za vjerodostojnost suvremenih kršćana. Uz to važno je također tražiti treći put u odnosu između vjeru i nevjere – put koji bi išao s onu stranu fanatične vjere i militantnog ateizma – put međusobnom uvažavanja i dijaloga.
Predavač je u nastavku predavanja govorio o različitim tipovima vjere – od pučke, narodne vjere, službene (etablirane, institucionalizirane) vjere i njezinih sadržaja do suvremenih oblika duhovnosti.
Za svaku duhovnost i svaku vjeru važno je da može obrazložiti svoje sadržaje. U tom smislu, neovisno o tipologizaciji i raznolikosti religioznosti i vjera, svaka od njih mora tražiti i dopustiti mogućnost korekcije. Autorefleksija vlastite vjere, osobne i kolektivne, ne smije izgubiti iz vida humanističke vrednote, ali ni vlastitu religijsku baštinu i baštinu drugih religija i sekularnog društva iz kojih te vrednote proistječu i na kojima se temelje.
Uz poštivanje ljudskog dostojanstva, ljudskih sloboda i ljudskih prava, vjera i religioznost suvremenog čovjeka i govor o Bogu uopće ne može zaobići ni pitanje ljudske patnje, odgovornosti i solidarnosti u ovom svijetu. Te vrednote jednako vrijede za sve vjere i svaki oblik nevjere. Ni jedno ni drugo – ni vjera ni nevjera se ne može svesti na narcističku subjektivističku razinu koja bi ih deobligirala od obrazloženja njihovih uvjerenja, stajališta i pozicija. U suvremenom pluralnom društvu autorefleksija i korekcija vlastitih uvjerenja i dijalog s drugima od sudbinske su važnosti za dostojanstven, miran i odgovoran suživot naših različitosti.
Studentska tribina
Vjerujem u Tebe
Smisao svijeta je Ti
Kršćanska vjera je više no opcija za nekakav duhovni temelj svijeta; njezin središnji obrazac ne glasi: Vjerujem nešto, već Vjerujem u Tebe. Ona je susret s čovjekom Isusom i u tom susretu doživljava smisao svijeta kao osobu. U svom životu od Oca, u neposrednosti i intenzivnosti svog ophođenja s Bogom, koje je molitva, štoviše, gledanje, on je Božji svjedok po kojem je Nedohvatljivi postao dohvatljiv, a Daleki bliz. Još više: on nije samo svjedok kojemu vjerujemo ono što je gledao u jednoj egzistenciji koja je stvarno izvršila obrat od lažnog zadovoljenja s onim što je površinsko prema dubini cjelovite istine; ne, on je prisutnost samoga Vječnoga u ovom svijetu. U njegovu životu, u bespridržajnom predanju njegova bića za ljude, smisao svijeta je sadašnjost; on nam se pruža kao ljubav, koja i mene ljubi; i takvim nepojmivim darom ljubavi koja nije ugrožena propadljivošću niti egoističkim pomućenjem ona čini život življenja vrijednim. Smisao svijeta je Ti, ali samo onaj koji nije i sam otvoreno pitanje, već temelj svega, temelj koji ne treba nikakav drugoga temelja.
Tako je vjera nalaz jednog Ti koji me nosi i koji mi u svojoj neispunjenosti i konačnoj neispunjivosti ljudskoga susreta poklanja obećanje neuništive ljubavi, koja ne samo čezne za vječnošću nego je i pruža. Kršćanska vjera živi ne samo od toga što postoji objektivni smisao nego što me taj Smisao poznaje i ljubi, da mu se mogu povjeriti poput djeteta koje zna da su sva njegova pitanja u majčinom “ti” na sigurnom mjestu. Na taj način vjera, povjerenje i ljubav u krajnjoj su liniji jedno, i svi sadržaji oko kojih kruži vjera samo su konkretizacija onoga obrata na kome sve počiva, onog Vjerujem u Tebe – otkrića Boga na licu čovjeka Isusa iz Nazareta.
Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo
Tako neka ne bude među vama
Tako neka ne bude među vama
XXIX. nedjelja kroz godinu
Mk 10,35-45
Već nedjeljama – čitajući Markovo evanđelje – pratimo Isusa na putu prema Jeruzalemu. Isus više nije u mnoštvu, među svijetom, nego najviše sa svojim učenicima. Odgovara im na pitanja ili ih poučava o Božjem kraljevstvu, o smislu svoga poslanja i kako ga učenici trebaju slijediti, te o nemilosrdnoj osudi i odbacivanju od strane starješina narodnih i glavara svećeničkih. Isusov govor učenici nažalost uopće ne razumiju. Oni su u posve drugim mislima i planovima. I tako to traje kroz čitavu povijest. Nije prvi problem kršćana što drugi ne razumiju ili ne prihvaćaju Isusa, nego što to ne čine njegovi učenici.
Danas u evanđelju slušamo kako dvojica braće, Jakov i Ivan, vjerojatno jer su se unutar zajednice učenika smatrali “iznimnima” (među prvima ih je Isus pozvao da ga nasljeduju; uz Petra najčešće njih dvojica čine izabranu trojku u Isusovim posebnim događajima) ištu od Isusa da ih u konačnoj proslavi postavi jednoga s jedne a drugoga s druge strane svoje “vladarske” pozicije, da im dadne, rekli bismo, dva najvažnija “ministarska” mjesta.
Za razliku od desetorice ostalih učenika koji su se razgnjevili na braću, Isus sluša njihovo traženje i ulazi s njima u razgovor. Budući da žele biti uz njega, Isus ih najprije pita znaju li oni što uopće ištu. Jer mjesto proslave koje će Isus imati u budućem vremenu neodvojivo je od čaše i krsta, od muke i stradanja, od poraza, strašnog gubitka dostojanstva i života. Pa ako oni čak i mognu u tome ga nasljedovati, rasporedba onostranih pozicija pripada samo Bogu Ocu. Tu su mjere drukčije od ljudskih mjera, od umišljenih raspoređivanja nebeskih stanova.
Na gnjev ostalih učenika na dvojicu braće, piše Marko, Isus odgovara tako da ih sve saziva k sebi i poučava. Ne dopušta da među učenicima zavlada gnjev, jer gnjev rađa prekidom odnosa, mržnjom i isključivošću, nego da razgovaraju tražeći viši kriterij, više mjerilo iznad svih njihovih težnji i prakse. Od želje i zahtjeva za vlašću na “nebesima”, Isus vraća učenike u redovni život. Izriče pouku kako se trebaju uređivati odnosi u njegovoj zajednici, među kršćanima, u Crkvi, a odatle i u društvu. On ne dopušta da svjetovni, politički princip gospodarenja i vlasti bude princip izgradnje njegove učeničke zajednice. I kao što je to već govorio učenicima opet ponavlja da je legitimno htjeti biti “najveći” i “prvi”, ali to nije dobro činiti na svjetovan način, onako kako to čine zemaljski gospodari i politički vođe. Zato kaže: “Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.” I navodi sebe za primjer: “Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.”
Isus ne upada u nama tako zavodljivu ideju da kod svih ljudi postoji samo ista težnja za vlašću, niti, s druge strane, opravdava gnjevne učenike koji su se vjerojatno licemjerno ljutili na dvojicu braće jer kao kod njih nije prisutna ljudska prirodna želja za posebnošću, prvenstvom i dominacijom nad drugima. On ne kaže ni da je vlast izuzetno traženo dobro, jer zna Isus koliko posjedovanje i najmanje vlasti može korumpirati ljude ako nisu krajnje oprezni kao i da dulje ostajanje na vlasti, čini od ljudi do te mjere umišljene da smatraju kako im vlast pripada po pravu ili ako su u Crkvi, da je sama Božja volja da oni budu poglavari. Sjetimo se kako su tirani i diktatori teško odlazili s vlasti; sjetimo se tko se to u Crkvi odrekao vlasti a da to je to bilo iz višeg motiva i odgovornosti. Ima takvih, ali je rijetkost.
Isus dakle ne raspravljala s učenicima o tehnologiji vlasti. On ne zamišlja svijet niti učeničku zajednicu kao neko idealno bratstvo bez “najvećih” i “prvih”. On dakle ne predlaže uređenje zajednice i društva bez vlasti i poglavara. S druge strane, nije Isus, kako će ga optužiti izopačeni religiozni prvaci “borac za fotelju”, politički pobunjenik naroda da se svrgne vlast, nije antiinstitucionalan. Nije Isus ni ikakav anarhist, kako su ga neki smatrali ili smatraju pa njime mašu da bi zaštitili svoju sebičnu i neodgovornu slobodu, ugodnu zavjetrinu i u konačnici pristajali i omogućavali tiraniju i despociju najbezočnijih i najnemoralnijih.
Ključno je da Isus u svojoj zajednici želi da princip svjetovne vlasti, a taj je princip pun ratobornog gnjeva i intriga, varanja i kupovanja, laganja i ucjenjivanja, slijepe poslušnosti i neslobode, zamjeni bratskim principom služenja. Proći će mnoga stoljeća kršćanstva da taj ministarski princip Franjo Asiški uvede u svoje franjevački pokret i red, a preko njega, uza sve devijacije, stigne i udomaći se u političkom životu Zapada. Naime, upravo na tragu gore spomenutih Isusovih riječi Franjo Asiški citira ovo mjesto iz Evanđelja i organizira svoje bratstvo tako da više ne govori o poglavaru, superioru (kasnije šefu!) nego o ministru, kojemu samo ime kaže da je služitelj (lat.: minister). Poglavar nema svoje ministre, nego je sam ministar, služitelj, kako je Isus se kao služitelja objasnio svojim učenicima.
Slično je i s jednim od najvažnijih principa unutar suvremenog socijalnog nauka Katoličke crkve – principom supsidijarnosti, a koji se nažalost često ignorira, krivo interpretira, ili je čak bolje prihvaćen i ostvaren u svjetovnim organizacijama nego u samoj Crkvi. Ovaj princip proizlazi iz Isusova evanđeoskog principa služenja. Naime, supsidijarnost u najkraćem znači da viša instancija (viša “vlast”) služi i pomaže nižoj u njezinoj autonomiji i poslanju, a ne – kako je to najčešća praksa – da svi služe poglavarima i vladarima, biskupima i župnicima, vođama i stožernicima.
Onaj tko se vodi ovim Isusovim načelom služenja, vraća dostojanstvo i onima koji su u Crkvi, u narodu i društvu obespravljeni, skrajnuti, izvlašteni. Takav služitelj (ministar) našem svijetu daruje smisao zajedničkoga života, smisao odgovornosti za zajedničku kuću i zajedničko dobro, smisao politike kao jednog od najčasnijih ljudskih poziva i poslova a ne kao utočište hulja i sebičnjaka, takmaca za pozicije, ne kao priliku da se nemoralnost i nečasnost nagradi neradom i povlasticama. Isus i nas upozorava: “Nije tako među vama!” Tako ne treba biti među vama! Služite drugima do darivanja života, ne tražite pozicije gdje se ne služi.
Fra Ivan Šarčević
Biblija za život
Tribina – 13. listopada 2015.
BIBLIJA I ŽIVOT
Pod temom Biblija i život dr. fra Stipo Kljajić, profesor biblijske teologije na Franjevačkoj teologiji, imao je predavanje na studentskoj tribini na Bistriku (13. listopada). Govorio je o razumijevanje i tumačenju Biblije. Postavio je na početku nekoliko pitanja o značenju Biblije za kršćane i katolike, o poteškoćama da se bez priprave i osnovnih uputa čita Biblija, o tome kako se to nekada i kaže, čitanjem Biblije “izgubi” vjera. Govorio je i o nekim teškim mjestima u Bibliji koja mogu uzrokovati pogrešnu sliku Boga, o različitim prijevodima, razlikama u shvaćanju Biblije i Kur’ana kod kršćana i muslimana, o opasnosti selektivnoga i doslovnoga citiranja Pisma. Ponudio je neke “konkretne” i jednostavne upute koje mogu olakšati pristup Bibliji. Na koncu je za primjer uzeo Isusovu prispodobu o radnicima u vinogradu i zajedno je sa studentima tumačio:
Prispodoba o radnicima u vinogradu (Rembrandt)
Tumačenje prispodobe o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-16)
Fra Stipo Kljajić
Vjerujem da je prva misao koja nam padne na pamet kada čujemo ovu prispodobu: nepravda. Zaista se čini da nije pravedno da svi radnici dobiju istu plaću a nisu radili ni približno isto. Dobili su svi po denar, odnosno isti iznos i oni koji su radili čitav dan, dvanaest punih sati, ali i oni koji su radili samo jedan jedini sat. Zdrava logika kaže da je to nepravedno. U nastavku ćemo pokušati vidjeti je li to zaista tako i ako možda kojim slučajem nije, zašto nije.
Za ispravno razumijevanje ove ali i drugih Isusovih prispodoba potrebno je barem letimično sagledati povijesni kontekst. Domaćin izlazi rano ujutro najmiti radnike u svoj vinograd. U Isusovo vrijeme bio je običaj da ljudi koji žele raditi odlaze na ulicu ili na trg i ondje čekaju da naiđe najamnik, netko tko će ih uzeti da taj dan rade kod njega. Nadničari su u Izraelu Isusovog vremena bili osobito traženi u osmom mjesecu, mjesecu berbe grožđa. Taj običaj, odnosno način upošljavanja ostao je sve do našeg vremena. Dakle, domaćin je najmio radnike za rad u vinogradu i s njima se pogodio da rade po denar na dan i oni su pristavši otišli na rad. Potrebno je napomenuti da je nadnica (dnevna plaća nadničara) od jednog denara bila posve pristojna u to vrijeme: dovoljna za hranjenje sedmeročlane obitelji. Teško je napraviti današnju protuvrijednost denara odnosno nadnice, no ona bi u današnjoj valuti iznosila oko50 KM.
Aktivnost domaćina tu ne završava nego on ponovno izlazi (na ulicu ili trg) da najmi i druge nadničare. I to o trećoj, šestoj i devetoj uri, odnosno prema našem računanju vremena u devet, dvanaest i petnaest sati. S tim se radnicima ne pogađa, ne određuje točan iznos plaće, nego kaže da će im dati „što bude pravo“ i oni odlaze, odnosno prihvaćaju ponudu. Na koncu, domaćin izlazi i o jedanaestoj uri tj. u sedamnaest sati i našavši radnike koje nitko čitav dan nije najmio i njih šalje u vinograd: ponovno bez ikakve pogodbe.
Na koncu dana, po prilici oko osamnaest sati, domaćin naređuje upravitelju da plati radnike: svima po denar, neovisno o tome koliko su vremena radili. I nadodaje način isplate: „od posljednjih pa sve do prvih“. Može se pretpostaviti da je isplata tekla uredno, budući da se ne spominju nikakve poteškoće. Sve do posljednjih radnika koji su u biti došli prvi, odnosno koji su otišli u najam rano ujutro, koji su radili dvanaest sati. Oni mrmljaju i bune se protiv domaćina što ih je izjednačio s onima koji su radili samo jedan sat, njih koji su „podnosili svu tegobu dana i žegu“. Domaćin im odgovara da to nije nepravda i to jasno i objašnjava.
I zaista ovdje ne samo da nema nepravde nego je u pitanju pravičnost, odnosno milosrđe. Zašto i kako? Prije svega domaćin nije nikoga oštetio, nije nikome dao manje nego što se s njim pogodio. Naprotiv, onima koji su radili dvanaest sati daje točno onoliko koliko su i dogovorili – po denar, a svima drugima više nego što bi bilo pravedno, više nego što su zaslužili. Onima koji su radili manje, odnosno devet, šest i tri sata, rekao je da će im dati „što bude“ pravedno, a dao im je puno više: radili su manje a dobili su kao da su radili čitav dan. Dakle, domaćin ih je jednostavno nagradio!
U najkraćem: radnici koji su radili čitav dan ne bi se trebali buniti barem iz dva razloga. Prvo, dobili su iznos za koji su se dogovorili. Nisu, dakle, zakinuti niti za malo. Drugo, nitko od onih koji su radili manje od njih nije dobio više nego oni sami. Nije domaćin onima koji su radili manje od njih dao po denar i pol ili po dva, nego baš po denar.
Nadalje, svi koji su unajmljeni poslije (tijekom dana) čekali su da ih netko unajmi. Ovi zadnji su čekali jedanaest sati, gotovo čitav dan. Oni su, očito, bili spremni raditi, nisu odustajali i uporno su čekali sve do kraja. Domaćin nagrađuje njihovu upornost i daje im toliko kao da su radili čitav dan. Potrebno je također reći kako su radnici koje nitko nije najmio sve do kasnog popodneva vjerojatno bili stariji radnici: istrošeni i ostarjeli stajali su čitav dan moleći da ih netko primi ili eventualno neki koje nitko nije htio iz nekog drugoga razloga. Za takve radnike nažalost često nije bilo posla, odnosno najamnika koji bi ih najmili. Domaćin iz prispodobe očito prima i takve; za njega nema potrošenih i istrošenih, za njega nema „prestarih“ ni nepoželjnih.
Prispodoba o radnicima u vinogradu (Rubens)
Nakon što smo utvrdili da je domaćin iz prispodobe ipak itekako pravedan odnosno pravičan i milosrdan a ne nepravedan, pokušajmo – barem ukratko – vidjeti koje su osnovne poruke ove prispodobe za današnje vrijeme. Očito je da domaćin/vinogradar predstavlja Boga. Nadničari su, s druge strane, ljudi. Postupak domaćina je stavljen u okvire Božjeg kraljevstva, o kojem u biti govori i sama prispodoba. Odnosi u Božjem kraljevstvu, ondje gdje je Bog jedini pravi vladar, neće počivati na nekoj matematičkoj pravednosti, nego na Božjoj ljubavi i dobroti. Božja ljubav neće nikoga oštetiti, ali će onima koji su najviše ugroženi najviše i pomoći upravo zato što njima ljubav najviše i treba. Isus ovom prispodobom želi reći kako Bog svoje odnose zasniva na vlastitoj dobroti i ljubavi, a ne samo na pravednosti te kako traži i od ljudi da ga slijede, da, ukoliko žele biti članovi Božjeg kraljevstva, primjenjuju logiku pravičnosti a ne samo matematičku pravednost.
Ova je prispodoba važna osobito za sve starije osobe. Starije osobe, jasno, ne mogu raditi kao mlađe i snažnije, budući da ih je život dobrim dijelom „istrošio“. No, za domaćina, za Boga i oni imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi: oni za Boga vrijede kao i oni prvi radnici, i za njih Bog nalazi mjesta u svome vinogradu. Budući da živimo u civilizaciji interesa, za starije se osobe vrlo rijetko nađe mjesta. Mnogi već nakon pedeset godina života vrlo teško pronalaze zaposlenje, budući da više nisu produktivni kao mlađi. Mnogi penzioneri, osobito u Bosni i Hercegovini, jedva „spajaju kraj s krajem“, ostavljeni od svih, a ponekad čak i od vlastite djece. Nekoć su stariji ljudi bili blagoslov, a danas sve češće teret i prokletstvo. Ova je prispodoba jasna u tome da oni kod Boga vrijede kao i svi drugi, ako ne i malo više.
I na koncu još jedna stvar. Domaćin završava svoj odgovor pobunjenim radnicima sljedećim riječima: „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ Ozbiljno je to pitanje upućeno svima nama. Nismo li i mi često zavidni a ponekad i ljuti što je Bog ili netko drugi nekome drugome a ne nama učinio neko dobro djelo? Hoćemo li ikada doista shvatiti da je dobro drugoga u biti moje vlastito dobro? S kojim se pravom ljutimo ako Bog nagrađuje drugog čovjeka? Božja dobrota utemeljuje novi poredak, novu Božju pravednost: to je vladavina dobrote i ljubavi koja ne isključuje pravo i ljudsku pravednost, ali je bitno nadilazi. Današnji će kršćani ili slijediti logiku nove pravednosti, logiku Božje pravičnosti ili zapravo neće biti kršćani.
Studentska tribina: Biblija i život
Duhovno čitanje Biblije
Postoji konkretan način da slušamo ono što nam Gospodin želi reći u svojoj riječi i da dopustimo da nas preobrazi svojim Duhom. To je ono što zovemo lectio divina, a sastoji se u čitanju Božje riječi tijekom jednog vremena posvećenog molitvi kako bismo joj omogućili da nas prosvijetli i obnovi. To molitveno čitanje Biblije nije odvojeno od proučavanja kojem se propovjednik posvećuje da dokuči središnju poruku teksta; naprotiv, to mu mora biti polazište, a tek će onda pokušati otkriti što sama ta poruka kazuje njegovu životu.
U duhovnom čitanju nekog teksta mora se polaziti od njegova doslovnog smisla. U protivnom se može dogoditi da tekstu pridajemo značenje koje mi želimo, ono koje je korisno za vlastito potvrđivanje u našim odlukama i koje odgovara našim mentalnim shemama. To bi, u konačnici, bilo isto što i koristiti nešto sveto za vlastitu korist i tu konfuziju prenositi na Božji narod. Ne treba nikada zaboraviti da se katkad sam ‘Sotona prerušuje u anđela svjetla’ (2 Kor 11,14)”.
Franjo, Evangelii gaudium, 152.
Isus ne traži tuđe bogatstvo sebi
Isus ne traži tuđe bogatstvo sebi
Mk 10,17-30
XXVIII. nedjelja kroz godinu
Kroz sva evanđelja Isus upozorava svoje suvremenike, a ponajprije svoje učenike, na neka iskušenja u ostvarenju Božjega kraljevstva a time i na zapreke u nasljedovanju njegova evanđelja: oholost i dvoličnost u vjeri, oslanjanje na čuda i lakovjerno ophođenje s tajnom Boga, strah i malovjernost, mržnja i neopraštanje, laž i nezahvalnost… U današnjem Markovu evanđelju govori se o još jednoj iznimno teškoj zapreci za nasljedovanje Isusa – o bogatstvu. Evanđelisti izvještavaju da je Isus mnogo puta i na razne načine ukazivao na zavodljivost bogatstva: od onih oštrih riječi “jao vama bogataši”, preko događaja o udovičkom novčiću, priči o siromašnom Lazaru, o tome da se ne može služiti dvojici gospodara – Bogu i bogatstvu i sl., sve do ove današnje slike da će lakše deva proći kroz iglene uši nego bogataš u Božje kraljevstvo.
Današnje evanđelje govori kako je “netko” dotrčao Isusu na put, klekao preda nj i zapitao ga: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” U prvi tren Isus, vjerojatno iznenađen naglim pitanjem, pravi distancu od pitaoca. Govori mu, a time i drugima, da se ne razmeće riječima o dobroti i pohvalama, jer samo je Bog dobar. Zatim ga upućuje na izvršavanje zapovijedi drugoga dijela Dekaloga – onih zapovijedi koje se odnose na druge ljude i bližnje. Ovaj odgovara da je to sve vršio i obdržavao od mladosti. I tu nastaje obrat Isusova pristupa prema namjerniku tražitelju. Veli se da ga Isus tada “pogleda i zavoli”. U tim riječima sadržana je Isusova potvrda da je ovaj čovjek imao moralne i vjerničke pretpostavke da bude njegov učenik pa mu upućuje posljednji ali iznimno veliki zahtjev: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom!”
I zapamtili smo, ovaj se čovjek na to smrknuo te se bez ikakve rasprave i opravdavanja udaljio od Isusa žalostan, jer je imao velik imetak. Smrknutost i žalost života vjerojatno su i nagnali ovog iznimno moralnoga vjernika da pita Isusa što treba činiti. A trebao je za puninu samo jedno, no jedno, za njega tako zahtjevno i nesavladivo. I ovdje je riječ o pozivu. A pozivi su različiti, osobni. Isus ne poziva sve isto. I ne traži od svih isto. Zakeju i Mateju nije kazao da moraju sve prodati i darovati siromasima, ni Marti i Mariji. Ovo je poziv onima koji traže puninu i koji imaju iskustvo da ih ni dosljedno ispunjavanje zapovijedi ne usrećuje.
Ovaj poziv je zapravo ono što radikalno razlikuje Isusa od svih svjetovnih vođa i religijskih demagoga. Svjetovne vođe pozivaju, bolje kazano najčešće zavode ljude da ih slijede i pod lažnim obećanjima kako će se slušanjem njih i podložnici obogatiti ili poput njih steći ugled i moć. A ustvari samo se oni bogate. Da to postignu, oni od svojih poslušnika, posve suprotno od Isusa, traže ratobornost, laktanje, laganje, podmićivanje, osvetoljubivost. Nije Isus, naravno, protiv bogatstva niti hoće da svi ljudi žive siromašno, bez obitelji i kuća, bez zaposlenja, putujući i propovijedajući. Isus postavlja visoke ideale i zahtjevne ciljeve kao mjerilo svakoga života. Ne postupa Isus ni kao izopačeni religijski demagozi, crkveni menadžeri i duhovni opsjenari koji za “nasljedovanje” nude laku robu, jeftin (sakramentalni) servis i “jeftinu milost”; umjesto da traže da njihovi “navijači” dijele svoje bogatstvo sirotinji, oni pljačkaju ili dvolično potkradaju siromašne i tako se bogate na njihovim bolestima i nesrećama. Isus za sebe ne traži ništa, osim da se praznih ruku, nenavezani ni na što “ide za njim”.
Koliko su Isusovi učenici bili iskreniji u vjeri od nas danas, može se uočiti u nastavku Markova teksta, u riječima da se na Isusovo usporedbu o devi i bogatašu i na dva njegova upozorenja o teškom spašavanju bogataša, njegovi učenici “snebivahu”. Snebivanje je tjeskoba, nemoć i nijemost pred vlastitom neljudskošću i mogućnosti trajne propasti. To je iskustvo, međutim, gotovo iščezlo iz budne svijesti nas bogatih suvremenih ljudi. Ljudi – koji uživamo, koji se vrtimo oko sebe i sporimo se tko će imati veću vlast i veće imanje, koji smo u svojoj obijesti otvrdnuli i oslijepili za nevolje potrebitih.
Na zabrinutost iskrenih učenika da je po takvom Isusovom govoru onda teško moguće da se itko spasi, Isus odgovara da je pitanje spasenje Božja stvar. On odvraća svoje učenika od posla koji ne spada na njih nego na Boga, ali ih ostavlja u ozbiljnosti zahtjeva da budu budni i oprezni pred zavodljivošću bogatstva, zapravo u jasnoći odluke hoće li ga nasljedovati ili ne. Na taj “tvrdi” Isusov govor javlja se poznati nam učenički prvak, Petar, s pitanjem a što će biti s njima koji su učinili baš tako, ostavili sve i pošli za Isusom. Isus odgovara da će sve što su ostavili dobiti natrag, i to ne samo na drugom svijetu, već na ovom, u ovom životu, ali izričito spominje da to nije nikakva lutrija nego životni dobitak uvjetovan stvarnim nasljedovanjem njega i evanđelja ali s progonstvom.
Marko ovdje završava ovaj događaj. Ne znamo kako su učenici primili ovu Isusovu riječ, osobito ono s progonstvom. Povijest kršćanstva, međutim, pokazuje da su u svakom vremenu istinski kršćani bili jedino nekolicina neprilagođenih, nevezanih na bogatstvo i proganjanih zbog svoga Učitelja i evanđelja, dok se većina kršćana kroz čitavu povijest bogatila na siromašnima, slušala i slijedila svjetovne vođe te progonila ljude i druge kršćane samo kako bi povećali teritorij i imetak, novac i ugodu, ugled i moć.
Nije beznačajno da ovaj događaj, skoro u detalje isto, donose i evanđelisti Matej i Luka. No, dok Marko govori da Isusu dotrča “netko”, Matej izvještava o bogatom “mladiću” a Luka o bogatom “ugledniku”. Svaki evanđelist ima svoje razloge i naume. Možda Marko i Luka ne žele imenovati ili ne znaju tko je bio taj čovjek a ukazati na to kako je odnos prema bogatstvu presudno važan za sve ljude u svim životnim dobima. Matej pak izričito govori o mladiću, što nije samo stvar duhovnoga (redovničkog i svećeničkog) poziva, kako se redovito i reducirano tumači ovo mjesto, nego želi poručiti kako je krajnje pogubno ako se mlad čovjek naveže na imetak, ako mu bogatstvo (novac, ugled, moć, vlast…) postanu ono “jedno”, ono osnovno u životu. Time zarana gubi ideale i čitava života ostaje smrknut, žalostan i nemiran u traženju smisla koji mu se već nudi.
Isus poziva na stalnu budnost pred bogatstvom, na obraćenje od bogatstva, na prodavanje i darivanje svoga imanja potrebitima te na hod za njim.
Fra Ivan Šarčević
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
