Franjevci u sarajevskim grobljima
Uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan
FRANJEVCI POKOPANI NA SARAJEVSKIM GROBLJIMA
Marijan Karaula
Koliko je franjevaca uopće umrlo u Sarajevu tijekom njihova višestoljetnog djelovanja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine odnosno koliko ih počiva u njegovoj zemljanoj utrobi, vjerojatno se nikad neće doznati. Poteškoća proizlazi iz nemogućnosti saznanja ukupnog broja mučenički stradalih franjevaca, pojedinačno ili u skupinama, u vrijeme duge osmanske vladavine u našoj zemlji (sarajevski mučenici i drugi); zacijelo ih je više nego što mi to sada možemo i naslutiti.
No zato se zna koliko franjevaca počiva u grobovima tri današnja sarajevska groblja: sv. Mihovila (9), sv. Josipa (18) i Barama (5); ukupno ih je, dakle, 32! Istodobno, na četvrtom, najmlađem sarajevskom groblju, onom u Vlakovu, nije pokopan nijedan franjevac.
Među pokopanim franjevcima u Sarajevu najviše ih je, što je sasvim i razumljivo, iz franjevačke provincije Bosne Srebrene (27), četvorica su bili članovi hercegovačke franjevačke provincije i jedan provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.
U nekoliko sljedećih brojeva našega Glasnika svetog Ante pisat ćemo o ovim pokojnim franjevcima; pokušat ćemo vas informirati o tome tko su oni i zašto su zapravo ukopani upravo u ovim sarajevskim grobljima, a ne negdje drugdje. Uglavnom, radi se o dva razloga: ili su živjeli i djelovali te umrli u Sarajevu, ili su bili bolesni pa su u Sarajevo dolazili na liječenje!
Dr. fra BONIFAC (Josip) BADROV rođen je 19. studenog 1896. u Livnu. Školovao se najprije u Livnu, a potom u Visokom, Sarajevu, Kalocsi (Mađarska) i Fribourgu (Švicarska), gdje je 23. srpnja 1924. i doktorirao s disertacijom La notion de la vie d׳apres Bergson. Za svećenika je zaređen 6. srpnja 1919. u Sarajevu.
Fratarska grobnica na Barama (rad arh. Zdenka Grgića), slikano 2012.
Fra Bonifac je zapravo čitav svoj radni vijek proveo kao profesor predajući na Teologiji u Sarajevu ili na Gimnaziji u Visokom, a jedno je vrijeme istodobno predavao na oba ova franjevačka učilišta. Na Franjevačkoj bogosloviji počeo je predavati školske godine 1934/35. Predavao je sve traktate iz filozofije, ali je prihvaćao i držanje nekih nefilozofskih traktata, te povremeno držao filozofske seminare. U dva navrata obnašao je službu rektora Bogoslovije. Za njega bismo ukratko mogli reći da je, po kolikoći i kakvoći rada, bio jedan od najistaknutijih profesora na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu uopće u njezinoj povijesti. Prestao je predavati u proljeće 1972., a umro 13. srpnja 1974. godine od slabosti srca i pokopan na groblju Bare.
Fra TARZICIJE (Mijo) SLUGIĆ rođen je 10. prosinca 1912. u Stojkovićima (Vareš). Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, gimnaziju u Visokom, studirao teologiju u Sarajevu. Kao student treće godine teologije iznenada je umro 23. rujna 1935. u Sarajevu, u 23. godini života, u cvijetu mladosti, kao ponizan i pobožan. „Svima je bio veoma drag, pa su ga svi obično zvali braco. Bio je dobar i pobožan“. U šematizmu provincije Bosne Srebrene iz godine 1963. ubrojen je među mučenike i Božje ugodnike. Pokopan je na groblju Bare.
Groblje Sv. Josip
Fra MLADEN (Mato) MOMČINOVIĆ rođen 21. veljače 1887. u Kreševu. Nakon svršene osnovne škole u rodnom mjestu školovao se u odgojno-obrazovnim zavodima Bosne Srebrene. Za svećenika je zaređen 26. srpnja 1909. godine. Službovao je u raznim krajevima naše Bosne: Osovi, Podhumu kod Konjica, Novom Šeheru, Šapcu, Stratinskoj, Domaljevcu, Lištanima, i Gračacu. K tomu, bio je gvardijan u Kreševu i šest godina profesor u Visokom. Godine 1947. bio je zatvoren i u Tuzli osuđen na dvije godine zatvora. Umro je od raka 15. srpnja 1952. u samostanu sv. Ante na Bistriku i pokopan na groblju sv. Josipa.
Naime, na putovanju iz Zagreba u Gračac (Rama), gdje je bio župnik, u jesen 1951. zaustavio se u Sarajevu i ovdje, odlukom uprave provincije, ostao „jer se već vidilo, da je za njega još jedini mogući premještaj u kuću iz koje se poziva na sudnji dan“. U službenom glasilu franjevačke provincije Bosne Srebrene, nakon njegove smrti, piše: „Za njega se može mirne duše reći, da je volio svoj narod i da je na svakom mjestu svoga službovanja nastojao, da mu učini dobro, koliko je u njegovoj moći. Bog ga je obdario i posebnim darom, koji mu je omogućivao, da se približi svakom čovjeku. To je bio njegov glazbeni talent. Gdjegod je radio, ta sposobnost mu je olakšavala rad, ali je od njega tražila više napora i žrtve, a on je nikad nije žalio“.
Fra KAZIMIR (Mato) GROZDIĆ rođen je 13. listopada 1873. u Fojnici. Kratko je vrijeme, svega oko mjesec dana, bio profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Gučoj Gori i sam zatražio da se razriješi učiteljske službe. Kao pastoralni radnik djelovao je u Bugojnu, Fojnici, Čukliću i Gornjem Vakufu. Umro je 21. veljače 1909. u Sarajevu i pokopan na groblju sv. Josipa.
Fra VID VUKMIR bio je rodom iz Šipovače pokraj Ljubuškog. Rođen je 26. ožujka 1887. Osnovnu školu završio u Veljacima, gimnaziju u Mostaru i na Širokom Brijegu, a filozofiju i teologiju u Mostaru. U novicijat stupio na Humcu (Ljubuški) 1. kolovoza 1905. i bio član hercegovačke franjevačke provincije.
Preminuo je vrlo mlad, kao klerik odnosno student teologije. Uzrok smrti: grčevi u trbuhu. Od toga se liječio u sarajevskoj bolnici te umro 20. svibnja 1909. u 22. godini života i 3. redovništva. Pokopan je na groblju sv. Josipa.
Na groblju Sv. Mihovila
Fra IVO (Grgo) ORŠOLIĆ rođen je 6. kolovoza 1836. u Tolisi. Školovao se u rodnom mjestu, potom u Kraljevoj Sutjesci, Đakovu i Firenci. Za svećenika je zaređen 22. veljače 1859. u Sieni (Italija), gdje se, uz studij bogoslovije, bavio gregorijanskim pjevanjem i sviranjem na orguljama. Nakon povratka iz Italije u studenom 1860. bio je kapelan u Tolisi, Kraljevoj Sutjesci i Tramošnici; župnik u Tuzli, Breškama, Tramošnici, Varešu, Dubravama, Goricama, Tolisi i Domaljevcu. Bio je također gvardijan u Đakovu i Tolisi te član uprave Provincije. Kao domaljevački župnik umro je 21. prosinca 1902. u koševskoj bolnici u Sarajevu i pokopan na groblju sv. Mihovila.
Fra FRANJO (Marko) ŽULJIĆ rođen je 8. kolovoza 1873. u Varešu. Gimnaziju je završio u Gučoj Gori, a za svećenika zaređen 1896. godine. Bio je dvije godine profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1904-1906), te župnik i kapelan u Tuzli, kao i kateheta na tamošnjoj gimnaziji. Umro je 28. svibnja 1935. u Sarajevu i pokopan na groblju Bare.
Fra BONAVENTURA (Ilija) MILIŠIĆ rođen je 15. veljače 1841. u Rumbocima (Rama). Da bi postao svećenik, školovao se u Đakovu i Mađarskoj. Mladu misu proslavio 1863. u Rumbocima. U svojoj franjevačkoj provinciji obnašao je mnoge službe: bio je kapelan u Bugojnu i Rami, pet godina učitelj novaka u Fojnici, godinu dana tajnik biskupa fra Paškala Vujičića, odgojitelj bogoslova u Ostrogonu (Mađarska); bio je župnik u Podmilačju i četiri puta na Šćitu, predsjednik rezidencije na Šćitu, gvardijan u Fojnici. Bio je također član uprave provincije i njezin provincijal od 1888. do 1891. godine. Za njega fra Ljubo Lucić piše: „Bio je vrlo visok čovjek, oko dva metra, k tome je bio krupan i jedno vrijeme je bio težak 200 kg. Inače je bio dobričina i ozbiljan čovjek koji je ulijevao poštovanje i povjerenje. Nije bio zlopamtilo.“ Kad je poslije blagdana Velike Gospe 1902. došao na liječenje u banju na Ilidži, udarila ga je kap i izdahnuo je u sarajevskoj bolnici 17. kolovoza iste godine. Pokopan je na groblju sv. Mihovila.
Dr. fra KARLO (Anto) KARIN rođen je 1. ožujka 1911. u Gornjoj Rovni (Busovača).
Uprava Provincije (fra Jozo Marinčić, definitor i ekonom) obnovila je 2015. godine fratarsku grobnicu na Barama
Osnovnu školu svršio u Vitezu, gimnaziju u Travniku i Visokom, a teologiju studirao u Sarajevu i Zagrebu, gdje je doktorirao s tezom iz crkvenog prava. Za svećenika je zaređen 1935. i kratko vrijeme djelovao u pastoralu kao duhovni pomoćnik na Šćitu. Potom je bio profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1938-1941) a onda, predajući crkveno pravo, dugi niz godina na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1947-1973), gdje je čak 22 godine bio rektor (1948-1970). Bio je definitor Provincije (1955-1961). Obnašao je i službu tajnika Udruženja katoličkih svećenika i bio glavni urednik revije Dobri Pastir, gdje je objavljivao vrijedne članke. Umro je 11. studenog 1973. u Sarajevu od bolesti jetre i pokopan na groblju Bare.
Dr. fra KARLO (Toma) IKIĆ rođen je 22. listopada 1882. u Štrepcima (Brčko). Osnovnu školu završio u Gornjem Rahiću i Donjoj Tuzli, gimnaziju u Gučoj Gori i Sarajevu, novicijat u Fojnici, a filozofsko-teološki studij u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Zaređen za svećenika 1904. Studirao klasičnu filologiju u Grazu, gdje je 1909. položio doktorski i profesorski ispit iz klasične filologije i hrvatskog jezika. Bio je deset godina profesor u Visokom (1909-1919) i predavao grčki, latinski i njemački jezik. Pet godina je obnašao i službu direktora Gimnazije (1914-1919) te godinu dana bio predsjednik visočke rezidencije (1918-1919). Iz Visokog je premješten u Kraljevu Sutjesku, a onda za župnika najprije u Ulice i potom u Zovik, gdje je obolio od tuberkuloze. Umro je u sarajevskoj bolnici 24. rujna 1924. godine. Pokopan je na groblju sv. Josipa.
Fra TADIJA LEKO bio je rodom iz Bijelog Polja. Rođen je 1895. Osnovnu školu pohađao u Potocima, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogoslovni studij u Mostaru. Član hercegovačke franjevačke provincije. Završio je studij glazbe u Ljubljani te je bio profesor glazbe na širokobriješkoj gimnaziji i moderator chori. Svojim je prilozima surađivao u časopisu za crkvenu glazbu Sveta Cecilija. Skladao je latinske i hrvatske popijevke. Preminuo je vrlo mlad 6. srpnja 1926., u 31. godini života, 13. redovništva i 9. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Josipa.
Fra LEO PANDŽIĆ rođen je u Drinovcima 1866. Filozofsko-teološki studij završio na Humcu, u Tirolu i na Širokom Brijegu. Član hercegovačke franjevačke provincije. Pastoralno je djelovao najprije kao kapelan u Mostaru i Županjcu, a onda pet godina kao župnik u Šuici; bio je kratko vrijeme župnik i gvardijan na Humcu, te župnik u Seonici. U listopadu 1898. došao je na liječenje u sarajevsku bolnici na Koševu, gdje je i preminuo 30. prosinca 1898. u 34. godini života. Naime, pohađajući bolesnike po gotovo neprohodnim puteljcima, pao je s konja i nezgodno se udario; od toga mu se „razvila“ bolest koja mu je, eto, rano prekinula život. Pokopan je na groblju sv. Mihovila.
Groblje Sv. Mihovil
Fra BRUNO RASPUDIĆ rođen je 24. listopada 1897. u Lipnu (Ljubuški). Franjevački habit obukao 7. lipnja 1915. na Humcu, a svečane zavjete položio 10. lipnja 1920. Član hercegovačke franjevačke provincije. Bio je glazbeno nadaren i uopće „vrlo bezazlena duša“. Bolovao je od sušice, od toga se liječio u sarajevskoj bolnici, gdje je i umro 7. listopada 1924. u 27. godini života. Nakon što je u pretprošlom broju našega Glasnika svetog Ante pročitala da je fra Tarzicije Slugić, umro 1935. godine, pokopan na groblju Bare, javila nam se naša vjerna čitateljica Vera Štimac i primijetila s pravom da to groblje nije tada postojalo. Zainteresirala nas je ova primjedba i, nakon kratkog propitivanja u KJP Pokop, ustanovili smo sljedeće: kada je umro, fra Tarzicije je bio pokopan na groblju sv. Josipa, a onda su 14. travnja 1981. godine njegovi posmrtni ostaci bili preneseni u groblje Bare. Isto se dogodilo i s fra Franjom Žuljićem, o kojem smo pisali u prošlom broju: umro je 28. svibnja 1935. godine, bio pokopan na groblju sv. Josipa i 14. travnja 1981. prenesen na groblje Bare.
U Sarajevu su umrli i pokopani na sarajevskim grobljima također:
Fra BENEDIKT JAKOV MATE rođen je 2. svibnja 1912. u mjestu Gorica-Ves pokraj Ribnice u Sloveniji. Školovao se u Ribnici, gdje je završio krojački zanat. Kao član bosanske franjevačke provincije i brat nesvećenik stupio je u franjevački red 29. lipnja 1937. na Gorici u Livnu, gdje mu je franjevački habit obukao provincijal fra Marijan Jakovljević. U zajednici je obavljao službu krojača. U samostanu sv. Ante na Bistriku živio je dugi niz godina, od 1947. do 29. siječnja 1995. godine kada je umro i pokopan na groblju sv. Josipa.
Fra BONAVENTURA IVAN ĆOSIĆ rođen je 21. lipnja 1907. u Busovači. U franjevački red primio ga je provincijal fra Petar Ćorković 14. srpnja 1925. u Fojnici, a njegove jednostavne zavjete primio je godinu dana kasnije (15. srpnja 1926.) provincijalov delegat fra Bernardin Sarić. Navršio je tek 21 godinu kada je 27. studenog 1928. godine umro i bio pokopan na sarajevskom groblju sv. Josipa.
Fratarska grobnica na groblju Sv. Josip, 2012.
Fra FRANJO MAJDANDŽIĆ rođen je 26. ožujka 1942. u Kozari, župa Ivanjska kod Banje Luke. Franjevački habit obukao je 14. srpnja 1965. u Kraljevoj Sutjesci. Svečane redovničke zavjete položio je u ruke provincijala fra Vlade Karlovića 1. kolovoza 1969. u Sarajevu. Kao brat nesvećenik proveo je svoj životni vijek uglavnom u Sarajevu, u samostanu sv. Pavla u Nedžarićima, gdje je bio nekoliko godina i ekonom. Umro je od karcinoma 18. srpnja 1998. godine i pokopan na groblju sv. Josipa.
Fra LOVRO LAZAR TUN-IBIŠ rođen je 1919. godine u Zjumu na Kosovu. Oblačenjem franjevačkog habita 29. lipnja 1939. na Gorici u Livnu stupio je u franjevački red kao franjevac Bosne Srebrene; obukao ga provincijal fra Alojzije Ćubelić. Za svećenika je zaređen 1945. godine nakon čega je neko vrijeme djelovao na Kosovu povremeno zamjenjujući dijecezanskog svećenika u Đakovici. Bio je čak imenovan i župnikom u Peći, ali mu komunističke vlasti nisu dopustile boravak u tom gradu. Došao je u Sarajevo, gdje je dobio napadaj slijepog crijeva od čega je umro 1. lipnja 1949. godine u sarajevskoj bolnici na Koševu. Navodno je bilo određenih problema s njegovom operacijom u ovoj bolnici! Pokopan je na groblju sv. Josipa.
Fra MIJO RIJEŠNJAK rođen je 27. listopada 1845. u Kraljevoj Sutjesci. Za svećenika je zaređen 1868. godine, a umro 7. rujna 1907. godine. Pokopan je na groblju sv. Josipa u Sarajevu.
Fra NIKOLA MOMČINOVIĆ rođen je 6. veljače 1860. u Kreševu. Svećenički red primio je 1883. godine. Kao župnik u Novom Šeheru umro je 28. srpnja 1912. godine u sarajevskoj bolnici; umro je u 53. godini života, 35. redovništva i 29. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Josipa u Sarajevu.
Fra ALOJZIJE MILIČEVIĆ rođen je 1870. godine, a umro kao student bogoslovije (klerik) 20. siječnja 1886. godine. Pokopan je na groblju sv. Mihovila.
Fra JOAKIM TROGRANČIĆ rođen je 18. ožujka 1882. i kao klerik preminuo od tuberkuloze 29. kolovoza 1903. godine u sarajevskoj bolnici. Pokopan na groblju sv. Mihovila u Sarajevu.
Fra JOSIP ĆURIĆ rođen je 5. studenog 1845. godine. Kao aktualni član uprave bosanske franjevačke provincije (definitor) umro je 12. srpnja 1898. godine u Sarajevu; umro je u 53. godini života, 36. redovništva i 30. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Mihovila.
Groblje Bare
Fra JOSIP TOMETINOVIĆ umro je u Sarajevu 10. siječnja 1900. u 27. godini života, 11. redovništva i 4. svećeništva. Pokopan je na sarajevskom groblju sv. Mihovila.
Fra FILIP POLJAKOVIĆ rođen je 29. rujna 1833, a umro u Sarajevu 20. srpnja 1898. godine u 65. godini života. Bio je župnik u Sarajevu. Pokopan je na groblju sv. Mihovila.
Fra VITOMIR JOSIP JELIČIĆ rođen je 14. listopada 1898. godine u Podboru u Rami. Školovao se na Šćitu, u Visokom i Sarajevu te u Beču, gdje je 21. siječnja 1925. doktorirao. U odijelo sv. Franje, franjevački habit, obukao ga je 2. srpnja 1914. u Kraljevoj Sutjesci provincijal fra Lovro Mihačević. Sakrament svećeničkog reda podijelio mu je u Zagrebu 23. srpnja 1922. nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer. U franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, osim što je kratko vrijeme nakon ređenja pastoralno djelovao u rodnoj župi Šćit i bio profesor na Bogosloviji u Sarajevu, obnašao je neke važne upravne službe: bio je, naime, tajnik Provincije, provincijal (1945-1949) i zamjenik provincijala. Svakako treba istaknuti da je kao provincijal Bosne Srebrene bio 11. svibnja 1949. uhapšen, potom zatvoren i pušten na slobodu 2. siječnja 1950. godine. Važne upravne službe obnašao je i na razini Franjevačkog reda: bio je generalni definitor, generalni tajnik Reda te generalni vizitator u Sloveniji i Hrvatskoj. U BiH vratio se 1973. i nastanio se u Sarajevu/Nedžarići, gdje je i umro 15. listopada 1980. i pokopan na groblju Bare.
Obnovljena fratarska grobnica na Sv. Josipu (rad Stijepe Gavrića), 2015.
Fra BERISLAV Mile ZEBIĆ rođen je 1896. u Kotor Varošu, a umro 14. ožujka 1919. godine u zemaljskoj bolnici u Sarajevu. Umro je u 23. godini života, u cvijetu mladosti, kao student II. tečaja Franjevačke bogoslovije u Sarajevu i pokopan na Groblju sv. Josipa na Koševu.
Fra ALOJZIJE Anto PETRIĆ rođen je 1902. u Černomelu (Slovenija), a umro 11. kolovoza 1928. godine. Bio je brat-nesvećenik. Nakon njegove smrti piše u Glasniku sv. Ante (br. 9, str. 189): „Nemila smrt pokosila je mladi život dobrog i čestitog mladića, koji se pred par godina bio posvema posvetio Bogu i redu sv. Franje“. Pokopan je na Groblju sv. Josipa.
Fra LUKA KAMBER rođen je 2. travnja 1914. u selu Podlug, župa Perušić. Bio je član franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita. Obolio je od sušice i umro u Sarajevu 19. ožujka 1933. u 19. godini života. Pokopan je na Groblju sv. Josipa.
Fra MIRKO Mato MAČUGA rođen je 25. siječnja 1880. u Kreševu. Gimnaziju je pohađao u Gučoj Gori, a studij bogoslovije u Kraljevoj Sutjesci. U novicijat je stupio 14. srpnja 1898. godine u Fojnici. Svećenički red primio je 4. listopada 1903. Postavši svećenikom, djelovao je kao duhovni pomoćnik u Kreševu, Petrićevcu kod Banje Luke, Fojnici i na Šćitu u Rami. Župnik je bio u Podhumu kod Konjica, Osovi, Kreševu i Banbrdu (Lepenici). U Kreševu je obnašao i službe samostanskog vikara i gvardijana. Posljednje godine ovozemaljskog života fra Mirko je proveo kao umirovljenik u samostanu u Kreševu. No ni tada nije mirovao, nego je svesrdno pomagao u pastoralnim poslovima. Opremajući bolesnike, zarazio se pjegavim tifusom i prevezen je u sarajevsku bolnicu. Umro je 5. svibnja 1943. Pokopan je sutradan na Groblju sv. Josipa na Koševu. Ukopne obrede predvodio je provincijal fra Kruno Misilo, a vrhbosanskog nadbiskupa zastupao je ravnatelj nadbiskupske kancelarije don Danijel Pušić. Do vječnog počivališta fra Mirkovo tijelo otpratili su gotovo svi sarajevski katolički svećenici, bogoslovi Nadbiskupskog sjemeništa i Franjevačke teologije, franjevački novaci i velik broj časnih sestara iz svih samostana.
Uz svoje svećeničke poslove i dužnosti bavio se fra Mirko cijeloga svoga života narodnim ljekarstvom, vodeći računa o znanstvenim metodama i rezultatima s tog područja, te je lijekovima, koje je sam spravljao, pomagao bolesnicima. Svoju je sobu u kreševskom samostanu gotovo pretvorio u ljekarnu. Kad su partizani ušli u Kreševo, došli su i u samostan i iz njega odnijeli velik dio fra Mirkovih lijekova, što on dugo vremena nije mogao prežaliti.
Fra PAŠKAL Mirko DUMANČIĆ-SERDAR, mlađi, rođen je 24. kolovoza 1893. u Gredinama, župa Suho Polje na Kupresu. Školovao se u Livnu, Kupresu, Visokom i Sarajevu. Za svećenika ga je zaredio banjolučki biskup fra Jozo Garić 16. srpnja 1916. u Banjoj Luci. Pastoralno je djelovao u Ljubunčiću, Čukliću, na Goriciu u Livnu, Fojnici, Uskoplju, Busovači, Jajcu i u Biloj kod Livna.
Kao župnik u Čukliću obolio je od raka na debelom crijevu i liječio se u sarajevskoj bolnici na Koševu gdje je i umro 12. studenog 1944. Pokopan je dva dana kasnije na Groblju sv. Josipa.
Groblje Sv. Josip, 2015.
Fra BONO Milan SUKARA rođen je 28. travnja 1918. u Mariboru. Osnovnu školu i tri zanata svršio je u Sarajevu. U Franjevački red ušao je 14. srpnja 1952. stupanjem u novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Svečano zavjetovani redovnik postao je 16. srpnja 1956. u Sarajevu. Kao brat-nesvećenik bosanske franjevačke provincije djelovao je u mnogim mjestima: Visoko, Plehan, Sarajevo, Gorica u Livnu, Jajce, Zenica, Rim… Nakon što je upravo u Rimu 1997. doživio moždani udar, liječio se neko vrijeme u Zagrebu, a onda je smješten u samostan sv. Ante na Bistriku gdje je i umro 10. studenog 1999. godine. Pokopan je sutradan na Groblju sv. Josipa u Sarajevu. Fra Bono je u sjećanjima bosanskih fratara ostao upamćen kao vrlo inteligentan majstor, koji je vrlo duhovito i stručno rješavao mnoge probleme u svom poslu; pamtit će se i kao redovnik koji je uvijek bio raspoložen za šalu kako na tuđi tako i na svoj račun.
Fra VITOMIR Anto SLUGIĆ rođen je 19. siječnja 1928. u Stojkovićima, u Varešu gdje je završio osnovnu školu, a onda odlazi u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko. U novicijat je trebao ući u školskoj godini 1945/46, ali tada je, prije novicijata, kao i većina mladića njegove generacije, doživio i preživio tzv. križni put do Bleiburga i natrag. Teologiju je završio 1951, a postdiplomski studij u Ljubljani. Kao svećenik aktivan je u pastoralno-socijalnom radu među našim radnicima u Njemačkoj; bio je voditelj gradnje teologije u Nedžarićima šezdesetih godina, obnašao je i neke druge dužnosti u Provinciji (gvardijan, definitor). Bio je profesor i predavač na Teologiji od 1958. do rata 1992. godine. Umro je u Sarajevu 8. prosinca 2006. godine i sutradan pokopan na Groblju sv. Josipa. Oni koji su ga izbliza gledali govore u superlativima o njegovu franjevaštvu, svećeništvu, čovjeku Crkve te čovjeku zanosa, geste i rječitosti u svjedočenju i pripadnosti.
Gornji tekst je objavljen u četiri nastavka u: Glasnik svetog Ante 7 (2008), 8 (2008), 9 (2009), 10 (2009). http://www.svantosarajevo.org/glasnici/Glasnik%20sv.%20Ante%207.pdf
P. s. Fra Božo BORIĆ, ukopan na groblje Sv. Josip 27. XI. 2012. i fra Luka MARKEŠIĆ, ukopan na groblju Bare 12. VIII. 2014.
Dušni dan
Dušni dan
U Isusovoj je smrti ponuda smisla života
Mk 15,33-39; 16,1-6
Na današnji se dan spominjemo svojih pokojnih. Zastajemo pred tajnom smrti. Razmišljamo o rijeci ljudi kojih više nema u našim životima, o onim dragima, tako bliskima za koje smo mislili da će mnogo dulje s nama biti i da su gotovo nezamjenjivi. A sada ih nema i valja nastaviti živjeti. Odlazimo na groblje, palimo svijeće, molimo, razgovaramo sa svojim pokojnima, s Bogom, uputimo koji skriveni uzdah, šutimo… Zastajemo pred tajnom postojanja. Naša misao dotiče prazninu, nemamo odgovora.
POVIJEST KRISTOVE I LJUDSKE PATNJE (Šime Vulas / Kapelica Franjevačke teologije – Sarajevo)
Među ponuđenim evanđeljima za Dušni dan ima i odlomak iz Markova izvještaja o Isusovoj muci i njegovim posljednjim trenucima – smrti na križu. I tu je je sve tako realno zagonetno, tjeskobno jasno i neshvatljivo, ostavljeno na osobnu odluku povjerenja i nepovjerenja, vjere i nevjere. Kršćani ne mogu mimo Isusa tražiti smisao svoga postojanja ni svoje smrti. On je ključ svega. Isus, piše Marko, umire oko tri sata po našem računanju vremena. Već prije ostavljen od ljudi, izdan i zatajen od prijatelja, osuđen od glavara svećeničkih i starješina naroda kao krivovjerac, hulitelj Boga, zavodnik narod i pobunjenik protiv vlasti, umire. Umire i vapije Bogu zašto ga je ostavio. Viče, pita: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” I ništa se ne događa. Bog ga ne spašava. Neki – a tako redovito biva – uopće ne registriraju što se s Isusom zbiva, što on to govori, kolika je njegova nemoć, dubina njegova poraza i iskustvo napuštenosti. Neki preokreću njegove riječi u drugo značenje, oni se igraju s njegovim stradanjem i umiranjem.
Marko ne tumači. Samo kaže da se u trenutku Isusove smrti hramska zavjesa razdrla na dvoje. Kao da se time skida pregrada, otvara prolaz u svetinju nad svetinjama, dokida se razdjelnica između svetoga i nesvetoga prostora, baš onako kako je – kasnije će kršćani, poslije Isusova uskrišenja – shvatiti da najprofanije mjesto, mjesto najgore pogibije, Golgota, postaje sveto mjesto a križ mogućnost da od najsramotnijeg znaka smrti, postane znakom spasenjske smrti.
I Marko dalje posve jednostavno piše, a iza tih riječi se krije neshvatljiva odluka povjerenja. Naime, dok su drugi zaključivali da Isus zove Iliju, dok ga napajaju octom, rimski satnik, poganski vojnik, koji je stajao Isusu nasuprot, u Isusovu umiranju prepoznaje nešto posve drugo. Ispovijeda: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” To su dva radikalno suprotstavljena stava. Oni koji su Isusa dali osuditi i razapeti, u njegovoj smrti, kao ni u njegovoj poruci i životu, nisu prepoznali ništa. Štoviše, oni su smatrali da je to velika smetnja i nesreća za mnoge, smatrali su da čine sve po ispravnosti vjere te da Isusovim umorstvom spašavaju i vjeru i Boga. Rimski satnik, naprotiv, ne znamo kako ni zašto, u Isusovoj smrti prepoznaje sve ono što su upravo Isusovi sunarodnjaci i suvjernici nijekali. On je za njega Božji Sin.
Tako je sa svim smrtima. Tako je sa smislom života uopće. Stojimo pred ponudom a ne prinudom smisla. Smrt, osobito ona nenadana, neželjena, nepripremljena pred nas uvijek postavlja pitanje radikalnoga povjerenja, radikalne vjere u smisao postojanja. Isus pokazuje na križu da vjera i pouzdanje u Boga nikada nisu zagarantirani posjed, opipljiva sigurnost da je Bog jasno prisutan. Isus nas ne vara, on nam ne glumi iskustvo Božje ostavljenosti. On je stvarno ostavljen od onoga s kojim je išao čitava života. Isusov vapaj se tako primiče svima onima, i vjernicima i nevjernicima, koji dotiču tu mišlju i riječima nerazrješivu tajnu: Bog doista nije prisutan. Nema ga. Isus postaje jedan od nas ljudi, vjernika ili nevjernika, i ulazi u rijeku povijesti ljudske patnje i umiranja pred kojom možemo samo šutjeti, s Isusom vapiti, ili se staviti u zbor izrugivača ili poput satnika povjerovati u paradoksalnost smrti.
Dopustimo za tren u sebi polako izreći Isusov vapaj, dva puta ponoviti s Isusom: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio! Dopustimo bar za trenutak da te riječi odjeknu našom nutrinom i otkrit ćemo i mi svoj radikalni čin vjere, potpuno izručenje tajni nedohvatljivoga Boga. Isusov vapaj je bila izrečena ili neizrečena molitva mnogih koji su stradali od postanka svijeta do Auschwitza i Srebrenice, do raznih današnjih gubilišta, vapaj je to mnogih koji i nisu znali, nisu čuli ili nisu htjeli čuti za Isusa. To je vapaj stvorenja, to je čovjekovo stanje, to je zov postojanja.
Naravno, ništa se time posebno ne mijenja. Smrt ostaje smrt. I ona neshvatljiva, a sve su više-manje neshvatljive. I ostaje i dalje patnja, i teško umiranje i otvoreno pitanje odluke za smisao ili besmisao. Isusov vapaj posljednjega povjerenja ne dokida smrt nego se dariva kao ponuda kako ići kroz smrt. Kao radikalna odluka povjerenja u molitvi zbog Božje ostavljenosti, slično onako kako će biti i s njegovim uskrsnućem. Sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio ni opisao. Ni Marko. On, naime, samo opisuje kako su žene došle na grob i našle prazan grob. I ništa im nije kazano osim da je Isus uskrsnuo i da nije u grobu.
Kao što se na križu i u Isusovoj smrti Bog nije pokazao kao Bog jakih, nego se nekamo otajstveno skrio u solidarnosti i nemoći s nemoćnima, prezrenima i nedužno ubijenima, tako se sada opet pokazuje neshvatljivo moćnim da nadilazi sve ljudske predodžbe. I kako onamo, na križu, možemo zanijekati ga u nedjelotvornosti, tako ovamo, u uskrsnuću, možemo ga zanijekati zbog pretjerane zauzetosti.
U svakom slučaju smrt je neporeciva činjenica našega života. Naša vjera zastaje pred tim podatkom. I dok obilazimo grobove svojih kao da i nama odnekle dolazi glas da nisu više tu. Oni su u nekoj drugoj dimenziji, negdje drugdje gdje mi nemamo nikakva znanja ni iskustva. Vjera nam zastaje u mraku nemoći, znanje blijedi, nemamo riječi. Ostaje iskra nade s Isusova križa i uskrsnuća. Ostaje Isusov život ljubavi kao ponuda smisla i putokaz kako da živimo na ovoj zemlji. Ostaje nam Isusova smrt na križu kao mogućnost kako shvatiti radikalnu ostavljenost u smrti i totalni čin povjerenja da je Bog tu negdje do nas i da nas neće prepustiti smrti, da će se neshvatljivo pojaviti i vratiti i naše pokojne i u vječni život – k sebi.
Fra Ivan Šarčević
http://svetiantosarajevo.com/?p=901 (Vjera u život)
http://svetiantosarajevo.com/?p=1521 (Život iz Očeva zagrljaja)
http://svetiantosarajevo.com/?p=2225 (Blagi dan nade)
SVI SVETI
SVI SVETI
Isusova blaženstva – put k životnoj sreći
Mt 5,1-12a
Uvijek su riječi evanđelja zvučale prividno nemoćne i prividno neuvjerljive pred silnim riječima moćnika ovoga svijeta. Ipak, to su riječi koje imaju snagu promijeniti i nas i s nama našu okolinu i naš svijet. Pogotovo su to riječi Isusova Govora na gori čiji početak – osam blaženstava – čitamo na svetkovinu Svih svetih. Zato kad se danas na mnogo mjesta govori o krizama, ne samo u ekonomiji nego i krizama Crkve, kršćanstva i vjere, kad se osjeća zamor i odsutnost vizija, ovo nam se evanđelje, ova nam se blaženstva nude kao siguran putokaz u našu budućnost. I koliko god djelovalo da negativno i loše, lažno i zlo dominiraju ovim svijetom i ljudskim odnosima, upravo snaga blaženstava preokreće sve te naše postavke, preokreće naše oskudice i strahove u siguran put.
Osam blaženstava je put do sreće, ili ako hoćemo put do svetosti, put do potvrde ispravna života onako kako Isus od nas hoće da uređujemo svoj život. Blaženstva su put, još nedosegnuto ostvarenje ljudskosti i vjere. Blaženstva su stupnjevana, sadrže gradaciju: počinju sa siromaštvo a završavaju u posvemašnjoj aktivnosti, u polaganja života uslijed nevolja i progonstva zbog Isusa Krista.
Put vjere počinje sa siromaštvom, materijalnim i duhovnim, što znači počinje ostavljanjem naših ljudskih sigurnosti i oslanjanjem na Boga, na njegovu riječ, na put evanđelja. Naravno, to znači računati u životu, u svim svojim poslovima i odnosima na relativnost i prolaznost svakoga svoga posjeda, svakoga svoga imanja; računati na prazne ruke, na malenost i slaboću svoga znanja, ugleda i časti pred Bogom i njegovim kraljevstvom; računati da sve što imamo i jesmo treba biti na proslavu Boga i usrećivanje bližnjih. Jer sve što imamo, darovano nam je i kao dar treba biti posredovano drugima kako bi njihove oči, kako bi njihovi životi zasjali u blaženosti i sreći.
Slijede zatim blaženstvo žalosti i tuge. To je u nekom smislu čovjekov udes na zemlji. Uvijek je netko tužan, i uvijek smo i mi prikraćeni za potpunu sreću. Odbljesci naše trenutačne sreće upućuju na ljudsku ničim ispunjivu čežnju za puninom, za konačnom utjehom. Onaj čovjek je blažen koji prepoznaje i kod sebe i kod drugih vapaj za konačnom utjehom. Onaj čovjek je blažen koji se zna utješiti malenim, koji se zna radovati i kratkim veseljima i vedro gledati svoj svijet i pomagati ožalošćenima ovoga svijeta, a ne uvijek juriti za nepostojećim i dalekim.
Blaženstvo krotkih govori o posve drukčijem putu od onoga kako redovito živimo. A živimo u stalnom takmičenju, u otimanju prostora i zemlje drugih, u otimanju riječi ili šutnje drugih, u osvajanju i dominiranju nad drugima. Krotkost je odsutnost agresije i nasilja, i onoga duhovnoga. Nije to namještena poza koja više od blaga srca skriva unutarnji nemir i ratobornost, lukave igre i prepredenost kako da prevarimo bližnjega. Krotkost je lišenost pohlepe i vlastodržačkih nagona nad bližnjim. Krotkost je krepost kako bez sebičnih intersa osvajati srca drugih za dobru stvar, za plemeniti cilj.
Slično blaženstvu žalosti jest i blaženstvo gladnih i žednih pravednosti. Nema na zemlji čovjeka koji nije oštećen u pravdi. I nema ga koji, s druge strane, nije učinio kakvu nepravdu drugomu. Isus ovim blaženstvo ističe da je nepravdu bolje trpjeti nego činiti. Bolje je trpjeti zlo nego ga nanositi. Ali se ne smije trpjeti pasivno, uživajući u svom mučeničkom udesu, mašući naokolo kako smo nepravedno kažnjeni, nego bez osvete valja činiti dobro i onima koji nam nanose nepravdu. Zato Isus odmah na blaženstvo o lišenosti pravde nadovezuje aktivno blaženstvo – blaženstvo milosrđa. U milosrđu se ne može pretjerati. Milosrđe je jedno od glavnih Božjih osobina. Nedostižno i zahtjevno milosrđe, milosrđe koje nas uvijek nadmašuje kao najsavršeniji put ljudske sreće i kao najdostojniji put vjere.
Milosrđe se, nastavlja Isus, provjerava i potvrđuje novim blaženstvom: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Sve, pa i ono najsvetije u nama i u našem djelovanju, dakle i naše milosrđe, provjerava se u unutarnjem odnosu s Bogom, u čistoći srca. Ako se danas na sve strane govori o ugroženosti, onda je, smijemo zaključiti, jedna od najtežih ugroženosti i kriza upravo taj najtemeljniji, unutarnji odnos s Bogom, s Bogom kao živom osobom. Stajati pred Bogom u čistoći srca, bez maski i licemjerna opravdavanja, bez takmičenja i mjerkanja s drugima, bez straha i trgovine pred Bogom, težak je put vjere.
Zadnja blaženstva su sva u aktivnosti. Riječ je najprije o miro-tvorstvu, ne o pukom pasivnom miru, o miru kojeg će nam drugi uspostaviti. Isus ne tumači nijedno pa ni ovo blaženstvo što bi ono konkretno podrazumijevalo. Iz njegova života, kojeg smo pozvani nasljedovati, uviđamo da mirotvorstvo nije bijeg od ljudi, od odluke, nije skrivanje u neutralnost, nije nezauzimanje za pravdu i unesrećene našega društva, nije strah od lažnih podjela i namještenih sukoba nego upravo “uplitanje” u srce svijeta, u žižu života, ondje gdje je netko isključen iz zajednice i društva, ali bez nasilja i s puno milosrđa.
Nije mirotvorstvo ideologija, na njemu se ne zarađuje, nego se, nastavlja Isus novim blaženstvom, doživljavaju progoni zbog zalaganja za društvenu pravdu. Istinski mirotvorci nisu prihvaćeni od svih, nisu lišeni pogrda, laži i spletki koje ljudi oko njih trajno pletu; mirotvorci nisu lišeni ni teških nevolja sve do polaganja života za druge, za Isusa sama. Tko u takvim situacijama, kako Isus kaže, uspije radovati se ne kao budalasti fanatik, nego kao čovjek čija radost proizlazi iz posvemašnje tuge što se ne shvaća Božja ljubav i milosrđe i što će se jednom, s onu stranu ovoga života, u Božjoj blizini ostvariti sve ono za čim se ispravno nastojalo. Vjera u onostranu nagradu ne smije, međutim, postati razlogom da se već ovdje na zemlji ne čini sve da se uspostavi Božje kraljevstvo mira i zajedništva, da se ne širi sreća i radost, utjeha i milosrđe, krotkost i čistoća srca.
Svetkovina Svih svetih nije svetkovina bezgrešnih, neporočnih ljudi, nego spomen na sve Isusove ljude, na bezbrojnu, znanu i neznanu Božju djecu iz svih vremena, sa svih kontinenata, iz svih rasa, naroda i jezika, koji su svojom praksom otjelotvorili barem jedno od Isusovih blaženstava, koji su stigli na cilj svoga životnoga puta kao siromašni u duhu, kao neutješni, gladni i žedni pravde, krotki, milosrdni, čisti, mirotvorci progonjeni zbog pravednosti. Našoj Crkvi, kršćanstvu i našem svijetu – u vremenu kada se obezvređuju siromaštvo, žalost, dobrota, poštenje, iskrenost, milosrđe, mirotvorstvo – nasušno su potrebni ljudi koji će raditi na sebi, koji će se cjelinom svoga života odlučiti da vrijedi biti dobar i čestit, vrijedi biti blažen/sretan na Isusov način. Potrebni su ljudi svjedoci da je smisleno osloniti se na Isusove riječi i krenuti putem njegovih blaženstava.
Fra Ivan Šarčević
http://svetiantosarajevo.com/?p=897 (Isusovi sretni ljudi)
http://svetiantosarajevo.com/?p=1514 (Sretnici u Božjoj milosti)
http://svetiantosarajevo.com/?p=2222 (Tko su Božji ljudi danas?)
Međureligijski molitveni susret na Bistriku
Dan duha Asiza
Međureligijski molitveni susret – Sv. Anto, Bistrik 2015.
Franjevci Bosne Srebrene su 27. listopada 2015. organizirali 29. proslavu Duha Asiza u Crkvi sv. Ante na Bistriku. Svake godine na različite načine spominju se i obilježavaju 27. 10. 1986., dan kada su se na poziv poglavara Katoličke crkve, pape Ivana Pavla II., u Asiz, u rodni grad mirotvorca i ljubitelja ljudi, Sv. Franje Asiškoga, skupili predstavnici gotovo svih religija svijeta. Ondje su se molili za mir u svijetu. I ove večeri, kroz meditaciju, molitvu i pjesmu, vjernici i predstavnici naših vjera bili su zajedno. Razmišljali su i molili za mir u svijetu, kao i u gradu Sarajevu, društvu i državi.
Na susretu su govorili i izrekli Bogu molitve za mir: fra Marijan Karaula, vikar provincije 
Bosne Srebrene; mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski; Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske općine u Sarajevu; Ef. Nusret Abdibegović, direktor za vjerske poslove Rijaseta islamske zajednice u BiH. Tomislav Dobutović, pastor Kršćanske baptističke crkve; Slavko Hadžić, pastor Evangeličke crkve; Milan Bajić, pastor Adventističke crkve; Alma Bartula glasnogovornica Međunarodnoga društva za svjesnost Krišne.
Na susretu je bio nazočan i izaslanik apostolskog nuncija u BiH mons. Joseph Puthanparil Antony. Susret su pjesmom popratili Zbor bogoslova Franjevačke teologije, solisti Rafid Subašić i Parviz Muhammadi, koji je govorio i pjevao Rumijeve stihove, te zbor Društva za svjesnost Krišne.
Poslije molitvenoga susreta nastavljeno je druženje u samostanskoj dvorani.
IZJAVA S DRUGOGA ASIŠKOGA SUSRETA 2002.
Mir u pravednosti
Povijesni molitveni susret religija svijeta ostvario se 27. listopada 1986. na poziv pape Ivana Pavla II. u Franjinu gradu Asizu. Na Drugom asiškom molitvenom susretu religija, u siječnju 2002. godine, predstavnici 12 svjetskih religija i 31 kršćanska zajednica potpisali su zajedničku Izjavu u deset točaka.
Okupljeni ovdje u Asizu, zajedno smo razmišljali o miru, Božjem daru i zajedničkom dobru cjelokupnog čovječanstva. Iako pripadamo različitim vjerskim tradicijama, potvrđujemo da je za izgradnju mira nužno ljubiti bližnjega poštujući pravilo: “Čini drugima ono što želiš da se tebi čini.”
U tom uvjerenju neumorno ćemo raditi na velikom radilištu mira. I zato čvrsto odlučujemo:
1. Obvezujemo se da ćemo promicati svoje čvrsto uvjerenje da se nasilje i terorizam protive izvornom religijskom duhu. Osuđujemo svako pribjegavanje nasilju i ratu u ime Boga i religije i obvezujemo se da ćemo sve činiti da se iskorijene uzroci terorizma.
2. Obvezujemo se da ćemo odgajati ljude za uzajamno uvažavanje i poštivanje kako bi se mogao ostvariti miran i solidaran suživot među pripadnicima različitih naroda, kultura i religija.
3. Obvezujemo se da ćemo promicati kulturu dijaloga kako bi raslo uzajamno razumijevanje i povjerenje među pojedincima i narodima jer su to pretpostavke istinskog mira.
4. Obvezujemo se da ćemo braniti pravo svake ljudske osobe da živi dostojnim životom u skladu sa svojim kulturalnim identitetom i pravo da slobodno formira vlastitu obitelj.
5. Obvezujemo se da ćemo njegovati iskren i strpljiv dijalog, ne da bismo otkrili kako nas 
dijele nesavladive prepreke, već naprotiv, kako bismo prepoznali da susret s drugom stvarnošću može pridonijeti boljem uzajamnom razumijevanju.
6. Obvezujemo se da ćemo uzajamno opraštati zablude i predrasude iz povijesti i sadašnjosti. Mi se želimo uzajamno podupirati u zajedničkom nastojanju da nadvladamo sebičnost i zloupotrebu, mržnju i nasilje, kako bismo iz povijesti naučili da mir bez pravde nije pravi mir.
7. Obvezujemo se da ćemo biti na strani onih koji trpe u bijedi i napuštenosti, postajući glasom onih čiji se glas ne čuje. Mi moramo konkretno raditi na prevladavanju takvih stanja, u uvjerenju da nitko sam ne može biti sretan.
8. Obvezujemo se da ćemo udružiti svoj krik s krikom onih koji se ne mire s nasiljem i zlom. Mi želimo svim svojim snagama pridonijeti da se čovječanstvu našega vremena dadne stvarna nada pravednosti i mira.
9. Obvezujemo se da ćemo ohrabrivati svaku inicijativu koja promiče prijateljstvo među narodima, uvjereni da tehnološki napredak, bez solidarnog dogovora među narodima, izlaže svijet sve većim pogibeljima razaranja i smrti.
10. Obvezujemo se da ćemo od odgovornih u narodima zahtijevati da poduzmu sve napore – na nacionalnoj i međunarodnoj razini – da se na temelju pravde izgradi i učvrsti svijet solidarnosti i mira.
Mi, pripadnici različitih religijskih tradicija, nećemo se umoriti u svjedočenju pred cijelim svijetom da se mir i pravednost ne mogu odvojiti jedno od drugoga te da su mir i pravednost jedini put kojim čovječanstvo može hoditi u budućnost ispunjenu nadom.
Mi smo uvjereni da se u jednom svijetu – sa sve otvorenijim granicama i sve kraćim udaljenostima, u kojemu su odnosi kroz gustu mrežu komunikacije sve lakši – sigurnost, sloboda i mir mogu zajamčiti ne kroz nasilje već samo kroz uzajamno povjerenje.
Neka Bog blagoslovi naše nakane i daruje svijetu pravdu i mir.
POZIV NA DAN ASIZA – 27. 10. 2015.
POZIV NA DAN ASIZA
U utorak, 27. listopada, 29. je godišnjica povijesnoga međureligijskog susreta u Franjinom gradu Asizu (1986) kojeg je organizirao sv. Ivan Pavao II. Toga dana, u crkvi Sv. Ante na Bistriku, kao i svake godine, poslije večernje mise, u 19 sati, bit će duhovni i molitveni susret predstavnika Crkava i vjerskih zajednica grada Sarajeva. Molit ćemo za progonjene, izbjegle i za mir u našoj zemlji i svijetu.
Papa propovijeda na koševskom stadionu
Za svoga posjeta Sarajevu 6. lipnja 2015. Papa Franjo je stalno naglašavao nužnost dijaloga i zajedničke odgovornosti za društvo i zemlju. Posebno je to isticao u Franjevačkom centru na Kovačićima u susretu s crkvenim i vjerskim poglavarima, te na susret s mladima. Ovdje donosimo dio teksta o međureligijskom dijalogu iz njegova programskoga spisa s početka pontifikata, iz pobudnice Radost evanđelja (Evangelii gaudium, 250-253).
MEĐURELIGIJSKI DIJALOG
Stav otvorenosti u istini i ljubavi mora karakterizirati dijalog s vjernicima nekršćanskih vjeroispovijesti, usprkos raznim preprekama i teškoćama, osobito oblicima fundamentalizma s obiju strana. Taj je međureligijski dijalog nužan uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane kao i za ostale vjerske zajednice. Taj je dijalog prije svega razgovor o ljudskom životu ili jednostavno, kao što to ističu indijski biskupi, “stav otvorenosti prema njima, dijeleći s njima njihove radosti i boli”. Tako učimo prihvaćati druge u njihovu drukčijem načinu života, razmišljanju i izražavanju. Takvim pristupom možemo zajedno preuzeti na sebe dužnost služenja pravednosti i miru, što bi trebalo postati temeljni kriterij svake međusobne razmjene. Dijalog u kojem se traži socijalni mir i socijalna pravda sam je po sebi, neovisno o čisto pragmatičnom aspektu, etička zauzetost koja pridonosi stvaranju novog društvenog stanja. Napori koji se ulažu oko određenog pitanja mogu se pretvoriti u proces u kojem, slušanjem drugoga, obje strane nalaze pročišćenje i obogaćenje. Zato i ti napori mogu imati značenje ljubavi prema istini.
Odgovoran dijalog
Papa na skretanju u glavnu sarajevsku ulicu Ferhadiju na putu prema katedrali
U tom dijalogu, koji će uvijek biti iskren i prijateljski, ne smije se nikada zanemarivati bitna veza između dijaloga i navještaja, koji navodi Crkvu da održava i intenzivira odnose s nekršćanima. Olaki sinkretizam bio bi u konačnici totalitarizam onih koji hoće zanemariti vrijednosti koje ih nadilaze i čiji gospodari nisu. Prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni “razumjeti … drugoga” i “znajući da dijalog može obogatiti svakoga”. Nema koristi od diplomatske otvorenosti koja na sve klima glavom da izbjegne probleme, jer bi se time zavaravalo drugoga i nijekalo mu se dobro koje nam je dano kao dar koji treba velikodušno dijeliti s drugima. Evangelizacija i međureligijski dijalog, daleko od toga da su u opreci, uzajamno se podupiru i jačaju.
Zajedno s muslimanima
U današnje vrijeme veliku važnost ima odnos s islamskim vjernicima, koji su danas znatno prisutni u zemljama kršćanske tradicije, gdje mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru i postati punopravni članovi društva. Ne smije se nikada zaboraviti kako “priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na sudnji dan”. U svetim islamskim spisima sačuvan je dio kršćanskih učenja; Isusa i Mariju duboko se časti i divno je vidjeti kako mladi i stari, žene i muškarci sljedbenici islama mogu svakodnevno izdvojiti vrijeme za molitvu i vjerno sudjelovati u svojim vjerskim obredima. Istodobno, mnogi su od njih duboko uvjereni da njihov život, u cjelini, pripada Bogu i da je za Boga. Uviđaju također potrebu da odgovore Bogu s jednim etičkim zauzimanjem i milosrđem prema siromašnima.
Papa Franjo: “Moramo iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet, te da vrijedi biti dobar i čestit. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem” (Laudato si’, 229).
Sloboda vjeroispovijesti
Za održavanje dijaloga s islamom prijeko je potrebna prikladna naobrazba sugovornikâ, ne samo zato da budu čvrsto i radosno ukorijenjeni u svoj identitet već i zato da mogu prepoznati vrijednosti drugih, shvatiti brige na kojima se temelje njihovi zahtjevi i istaknuti zajednička uvjerenja. Mi kršćani morali bismo prihvatiti s ljubavlju i poštivanjem doseljenike islamske vjeroispovijesti koji dolaze u našu zemlju, a isto se tako nadamo i molimo da i oni nas prihvate i poštuju u zemljama islamske tradicije. Tražim i ponizno molim te zemlje da osiguraju kršćanima slobodu vjeroispovijesti i da žive svoju vjeru, imajući u vidu slobodu koju islamski vjernici uživaju u zapadnim zemljama! S obzirom na zabrinjavajuće pojave nasilnog fundamentalizma, ljubav prema istinskim sljedbenicima islama mora nas navesti da izbjegavamo omražena uopćavanja, jer se pravi islam i istinsko tumačenje Kurana suprotstavljaju svakom obliku nasilja.
Smetnja ima prednost
Smetnja ima prednost
XXX. nedjelja kroz godinu
Mk 10,46-52
Iz nedjelje u nedjelju čitamo Markovo evanđelje i pratimo Isusa i njegove učenike na putu prema Jeruzalemu, prema mjestu Isusova skončanja. Sve više Isus ima pojedinačne, osobne susrete s ljudima. Danas slušamo kako izlazi iz grada Jerihona, tridesetak kilometara prije Jeruzalema, i stupa na glavnu prometnicu, na hodočasnički put za “sveti grad”. Uz učenike tu je i silno mnoštvo. Marko piše kako je uz taj put sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Navodi mu ime oca, vjerojatno, jer je u zajednici kojoj je Marko pisao bilo više Bartimeja ili je Timej bio poznata osoba.
Smjestio se Bartimej, kao i prosjaci svih vremena, na prometno mjesto, uz put. Čuo je da Isus prolazi, pa je stao vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Tako jednostavne riječi a tako snažna molitva, tako duboka čežnja da progleda, tako nepokolebljiva nada koja se pretvara u vjeru. Bartimej priznaje Isusa Mesijom, izručuje mu se da ga ozdravi.
Slijepčeva je vika, zacijelo, bila neuobičajena, jer mnogi su, piše Marko, ušutkivali ga. Doslovno ili preneseno Bartimej je svakako remetio putnike i hodočasnike, smetao je njihovoj molitvi ili pjesmi, njihovom razgovoru ili pobožnoj usmjerenosti. Inače prosjaci su stalna smetnja, remetilački faktor. Uvijek nas nezgodno zateknu u našoj uhodanoj normalnosti. Najradije bismo ih sve uklonili nekamo daleko od pogleda i slušanja. Uostalom, tuđa vika i traženja redovito su nam smetnja.
Međutim, Isus je čuo Bartimejevu viku. I molbu. U Isusa ovakva vrsta smetnje ima prednost. Zastaje. Traži da ga zovnu da dođe. I zovu ga, veli Marko, sokoleći ga, vjerojatno zato što nisu očekivali da netko tako “uzvišen” ima vremena za prosjaka. Slijepi čovjek se odlučuje, baca ogrtač, vjerojatno prepoznatljivi ogrtač prosjaka ili onodobni identifikacijski znak za slijepca. Skače na noge i hita k Isusu. I onda mu Isus – kao da nije čuo što je on vikao i što je molio – postavlja sudbonosno pitanje: “Što hoćeš da ti učinim?” Bartimeju nije teško ponoviti svoju prošnju. Štoviše, on pojačava svoju molitvu time što Isusa priznaje svojim učiteljem. Kaže mu: “Učitelju moj, da progledam!”
Ovaj tako kratki razgovor pripada najuzvišenijim izgovorenim molitvama u čitavoj povijesti čovječanstva. Isus pita prosjaka i slijepca što zapravo hoće da mu učini, a on s krajnje malo riječi odgovara – da progledam.
Isus ga uslišava riječima: “Idi, vjera te tvoja spasila!” Opet ono Isusovo poznato da ozdravljenja čini nakon posvemašnjeg izručenja, nakon očitovanja totalne vjere, naravno, ne savršene vjere, jer čovjek “savršene” vjere, ili, kako Isus govori, onaj koji misli da je “pravedan”, ne bi ni vikao ni dolazio Isusu, nego upravo čovjek “nabrekao” od čežnje za spasenjem, za gledanjem, za normalnim hodom, čovjek koji je obolio od ponižavajućeg prosjačenja tuđih milodara i koji hoće s punim pravima i slobodom među ljude. Isus mu kaže: Idi, idi svojim putem. No, on se više ne vraća svome starom životu. Prije je već bacio ogrtač, sada se upućuje za Isusom, za svojim Učiteljem prema Jeruzalemu, križu i uskrsnuću.
Možda je na putu netko od hodočasnička čak štogod milostinje udijelio slijepom Bartimeju, ali su ga mnogi ušutkivali. No, njemu to nije bilo dovoljno. Nije se dao ušutkati ni milodarom ni upozorenjima. Ne vidjeti, biti slijep i prosjačiti tuđu milostinju, krnji dostojanstvo. Isus ga je čuo na posve drukčiji način. Isus se dopustio omesti na svome putu. Zastao je. Zovnuo ga. Porazgovarao s njime. Postavio mu osnovno pitanje. Zatražio je od njega da mu rekne ono što ga najviše tišti, molitvu svih njegovih molitava. I uslišio ga je, odgovorio mu na najvažniju životnu prošnju – dao mu da progleda.
Danas nas evanđelje poziva na osjetljivost za tuđu sljepoću. I stvarnu i duhovnu. Možda ušutkujemo viku i vapaje suvremenih Bartimeja koji stoje uz naš put, koje čak ne primjećujemo zajedno s grešnim strukturama i u dobrostojećim institucijama. Pred njima začipamo uši i okrećemo pogled. Ne poziva nas evanđelje da ih mi “spašavamo”, nego da im pomognemo da stignu do Isusa, do slobode da žive u ljudskoj zajednici i da prestanu pružati čeznutljive ruke prema našoj često hladnoj računici.
Današnje nas evanđelje poziva da preispitamo i svoje sljepilo i prosjačenje. Da preispitamo svoju molitvu. Komu, naime, i kako upućujemo svoju životnu čežnju, svoj životni vapaj? I što mi to uistinu tražimo? Komu pružamo svoje ruke i izručujemo se u totalnom povjerenju? Možemo li poput jerihonskoga slijepca prepoznati da nam je potrebno progledati upravo ondje gdje mislimo da najbolje vidimo?
Usprkos mnoštvu i prijetećim glasovima koji nas ušutkuju, jer smetamo, Isus i nas, svakog osobno poziva preko nekog svoga prijatelja – i preko našega protivnika – da krenemo prema njemu, da odbacimo svoj identifikacijski ogrtač prosjaka i slijepca. I meni Isus postavlja pitanje: Što hoćeš da ti učinim?
Fra Ivan Šarčević
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
