Ecce homo (Đuro Seder)

Krist kralj istine

XXXIV. nedjelja kroz godinu

Iv 18,33b-37

Prema kratkom evanđeoskom ulomku iz šireg izvještaja Ivana Evanđelista o Isusovom sudskom procesu pred Pilatom, uočljivo je da se sve odvija u krajnjem nerazumijevanju. Sugovornici, Pilat i Isus se uopće ne razumiju, ne mogu se složiti oko predmeta Isusove krivnje. A kako i bi, jer riječ je o dva posve različita mišljenja, dva različito koncipirana života, dva različita svijeta. Pilatu su Isusa izručili narodni i religijski poglavari pod optužbom da se gradi kraljem i tako izravno podriva rimski sistem. Narodne starješine i veliki svećenici, manipulirajući svjetinom, uhodanim manevrom lažnih branitelja narodnog i religijskog jedinstva, vjere i Boga, preokrenuli su optužbu s religijskog na političko područje. Isus se našao oči u oči s glavnim čovjekom rimske pokrajine Judeje da odgovara za bunu u narodu i mogući državni udar svrgavanja rimske vlasti.

Zato Pilat postavlja Isusu pitanje s oznakom njegova krimena: “Ti li si židovski kralj?” Pilat je čovjek sistema, politike i moći. On je zadužen za održavanje rimske vlasti i moći. A Isus? Isus postupa uobičajeno po svom, ne uobičajeno kako redovno ljudi postupaju, nego posve različito. On Pilatu odgovora neočekivanim protupitanjem je li na tu ideju o kralju došao sam ili slijedi mišljenje drugih. Isus vraća Pilata njemu samome, vlastitom mišljenju i osobnoj odgovornosti. I tu se, odmah na početku osjeća krajnji nesporazum. Isus od Pilata traži njegovu vlastitu istinu. A Pilat, koliko god moćan, nije samostalan ni slobodan čovjek, nego vladar koji slijedi refleks svjetine i nižih moćnika. Osjeća se povrijeđen u svojoj veličini da se Isus uopće usudio pozvati ga na preispitivanje njegova postupka te mu spočitava da nije on Židov, te da su Isusa Pilatu doveli ne Rimljani nego Isusov vlastiti narod i vlastiti glavari svećenički. On samo traži da mu kaže što je to učinio.

Mi hoćemo Barabu (Honore Daumier)

Isus se vraća na optužnicu i razgovor se još više usložnjava. Govori Pilatu da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Zapravo, riječ je o tome da Isus Pilatu kaže da njegovo kraljevstvo ne počiva na sili, na vojsci i vojnoj moći. Nije riječ o kraljevstvu s onu stranu groba, negdje u nebeskoj nigdini. Riječ je o novim ljudskim odnosima iz perspektive dostojanstva svakoga čovjeka pred Bogom. Nema govora o ikakvoj sili i moći kojim se to kraljevstvo održava. Isus se ne služi prevarama, intrigama, nikakvim političkim namještaljkama. On je kralj osobnoga odnosa, kralj ljubavi, praštanja i milosrđa. On je utemeljitelj Božjega kraljevstva bez granica, bez dvoraca i vojske, kralj svijeta i ljudskih srdaca. Njegovo kraljevstvo se ne bazira na strahu od neprijatelja, nema ograda ni zidova. Isusovo kraljevstvo prolazi kroz ljudske nutrine i čistoću oka, nema nikakva nasilja ni prisile. Isus ne umanjuje nego širi prostore slobode.

Pilat, međutim, dolazi iz svijeta moći, opijen je vlašću. On nema vremena ni za kakve razlike, bitne razlike. Njega ne zanima ni vjera ni Bog, ni sloboda, nego samo svijet zemaljske sile i poslušnosti. Njemu je bilo dovoljno da Isus kaže da neki kralj jest. Zato i skraćuje razgovor i zaključuje retoričkim pitanjem: “Ti si dakle kralj?” Isus ga opet vraća na osobnu razinu i kaže mu: “Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.” Pilatu je gotovo sve suvišno. Suvišno je pitanje istine, a pogotovo to slušanje nekog smiješnoga kralja bez moći i vojske. Njemu je dovoljno, makar sve i ne razumio, da je Isus ipak priznao da je “kralj židovski”, ne rimski, i tu će mu osudu dati prišiti na križ.

Pilat je, poput svih vlastodržaca, političkih i religioznih, nestrpljiv s pitanjima vjere, duhovnosti, osobnih susreta, suvišno mu je pitanje Božjega kraljevstva i Isusova poslanja na zemlji. On je utopljen u moć, on je opčaran onom najvećom svjetovnom moći od koje se muti pamet, gubi razbor i skreće u nepravedne odluke i zla: imati vlast nad drugim ljudima, odlučivati o sudbinama ljudi. Njega, kao redovito sve moćnike, istina ustvari i ne zanima.

Susret Pilata i Isusa može biti metafora i ogledalo i za naše susrete s Isusom. Osobne susrete. Za naše pitanje tko je Isus uistinu za nas i kakav je to i komu Isus kralj. Nije li ipak netko drugi naš kralj a ne Isus?

Povijest kršćanstva a i naše vrijeme pokazuju svu bijedu i dvoličnost kršćana, počev od svećenika i redovnika, koji se uvijek više ponašaju pilatovski nego poput Isusa. Daleko više se kršćani zalažu, ljute i troše energije oko toga da im netko ne uzurpira poziciju nego koje mjesto Isus ima u osobnom i zajedničkom životu. Daleko se više sekiraju i brinu tko će biti njihov zemaljski kralj/poglavar nego koliko će se doista proširiti Kristovo, Božje kraljevstvo. Miljama daleko od Isusove istine, od njegove životne prakse, kršćani više razmišljaju, snuju i spletkare kako da ograde svoje državice, entitete i posjede nego da u svijetu prošire odnose ljubavi i milosrđa. Više se pouzdaju u silu i nasilje, u razne zemaljske krune, mitre i kape nego u trnovu krunu svoga kralja i gospodina. Štoviše, toliko su ga puta okrunjivali zlatom i moću, obrnuto proporcionalno Pilatovom poniženju krunom od trnja. Isus je kralj životne istine, kralj slobode a ne kralj vlasti i podjarmljivanja ljudi.

* * * * * * * * * * * * * *

Kralj ljubavi i istine /2/

Ecce homo (Hetty Krist)

XXXIV. nedjelja kroz godinu
Iv 18,33b-37

Od Drugog vatikanskoga sabora posljednja, 34. nedjelja liturgijske godine, ujedno se slavi kao svetkovina Isus Krista – Kralja svega stvorenja. To je relativno mlada svetkovina u Katoličkoj crkvi. Uveo ju je papa Pio XI. 1925.godine, uz proslavu 1600. godišnjice Nicejskoga koncila na kojem je, nasuprot arijanizmu, definirana vjerska istina o istobitnosti Isusa Krista s Bogom Ocem, dakle Kristovo božanstvo.

No, na uvođenje ove svetkovine ništa manje nisu utjecale i onodobne okolnosti. Nakon Prvoga svjetskoga rata, koji je po mnogo čemu jedna od najvećih klaonica i gubilišta u povijesti čovječanstva, ljudi su osjetili relativnost, prijetvornost i mizernost ljudskih vladarskih i kraljevskih vlasti. Padom Austro-Ugarske Monarhije, palo je i posljednje carstvo koje se i od strane crkvenih ljudi smatralo svetim i sebi priskrbljivalo titul „svetoga rimskoga carstva“. Zato se ovom svetkovinom htjelo, u vremenu svjetovne nezaštićenosti, upozoriti kršćane da je njihov jedini vladar/kralj – Isus Krist. Povijest će uskoro pokazati svu strahotu zamjene Jedinoga Kralja novim führerima i poglavnicima, čelnicima i voždovima…

Naravno, ne možemo ne primijetiti da je Isus dobio naslov od kojega je čitava života uzmicao, prosvjedovao protiv njega i doslovno bježao od njega, jer je – kao i svaki titul zemaljske moći i vlasti – bio posve stran njegovom biću i poslanju. A mi ljudi, k’o ljudi, neumorno imenujemo ili „etiketiramo“ pojedine ljude, posve suprotno od onoga što oni odista jesu. Osobito ako je posrijedi površnost i povrh svega protivničko-neprijateljski stav. Tako čitamo u evanđeljima kako se Isus stalno sklanjao svjetini i svima koji su ga htjeli učiniti kraljem, jer su njegovo proročko i od Boga darovano poslanje i snagu, izjednačavali sa zemaljskom kraljevskom moću, čudesima i materijalnim osiguranjem/nahranjivanjem.

U sličnom smislu reagirali su i njegovi učenici. Na koncu Isusova života pokazalo se da ga ni njegovi učenici nisu razumjeli niti mu dokraja povjerovali. Bili su razočarani i razbježali se prije Isusova suđenja i ispod križa, jer su – hranjeni krivo razumljenim mesijanskim obećanjima – očekivali da će Isus uspostaviti novo izraelsko kraljevstvo u kojem će se i njime naći kakva dobra ministarska pozicija. Ako oni, ponajprije Petar, ali ne samo on, nisu mogli povezati Isusa Mesiju (Krista) s njegovom patnjom i križem, nego samo sa zemljakom vladavinom i pobjedom nad zlim svijetom i neprijateljima, nije se čuditi da ga ni mi, njegovi učenici, dva tisućljeća poslije, možemo bolje shvatiti. Pogotovo ako smo čak uzeli njegov križ i dali mu svjetovni, kraljevski i pobjednički sadržaj kojega nema po evanđelju.

Najpretvornije ponašanje u vezi s imenovanjem Isusa „kraljem“, pokazali su narodni poglavari, veliki i mali svećenici, te svjetina. Budući da po Zakonu nisu mogli Isusa ubiti, optužbu iz područja religioznoga, svetoga i sakralnoga, koju su podigli protiv njega – govorili su, naime, da Isus krši vjerski zakon o suboti i obrednoj čistoći, da izdaje tradiciju otaca, da se ponaša krajnje sumnjivo prema javnim grešnicima, da čak huli na Boga i prijeti razaranjem najsvetijega Božjega mjesta, Hrama – pretvorili su, dakle, religioznu u političku optužbu i potvorili ga da buni narod i hoće zakraljiti kod „živih i kralja i cara“. U toj najmračnijoj raboti, kako samo svako režimsko (i ono religiozno) zlo zna djelovati, poglavari naroda i svećenici, iskoristili su tisućljetno duhovno obećanje Mesije (Pomazanika/Krista) da Rimljanima, rimskoj vlasti i konkretno rimskom upravitelju Judeje, Ponciju Pilatu, podastru lažnu optužbu da Isus buni narod protiv rimske vlasti jer se proglasio kraljem.

I tako je Isus doveden pred rimskog upravitelja Pilata, o čemu čitamo u današnjem malom odlomku iz Ivanova evanđelja o Isusovim posljednjim danima i časovima na zemlji. Ivan izvještava da su Isusa najprije vodali od dvora do dvora dvojice velikih svećenika, Ane i Kajfe. I nakon što se dogodilo Petrovo odricanje svoga Učitelja, „da se ne bi onečistili“ za pashalnu večeru, rano ujutro, doveli su Isusa pred dvor rimskoga upravitelja i izručila ga njegovoj dvorskoj straži. Potom je, neko vrijeme, potrajalo Pilatovo izlaženje i ulaženje, ispitivanje i razgovaranja, sad s onima koji su Isusa doveli i ostali vani da se „ne onečiste“, sad s optuženim, s Isusom u dvoru.

Na svetkovinu Krista Kralja čitamo samo dio razgovora između Pilata i Isusa. Isus je pod optužbom da je kralj. Za tu tužbu rimski upravitelj i pita Isusa da je razjasni. Isus ironizira njegovo pitanje i postavlja mu protupitanje: Odakle ti to, jesi li sam nadošao na to, ili su ti drugi rekli? Pilat se osjeća povrijeđen. Jer, kako se usuđuje postaviti protupitanje te Isusu uzvraća konkretnim imenovanjem onih koji stoji iza njegova dovođenja i optužbe. To su: svjetina i glavari svećenički. I – zacijelo, ili ne uviđajući ili ne znajući ili da utvrdi svoje znanje – Pilat postavlja Isusu temeljno pitanje: „Što si učinio?“

Tek tada Isus prihvaća razgovor i vraća se na početak, na pitanje o kralju i kraljevstvu. I pojašnjava Pilatu da njegovo „kraljevstvo nije od ovoga svijeta“, jer nema ni dvorsku poslugu, ni časnike, ni vojsku. Pilat prihvaća razgovor, ali vjerojatno nema strpljivosti za slušanje (ne zna se u što se ona svjetina vani može pretvoriti a i Rimsko carstvo je u pitanju!). Vjerojatno je „zakopao“ religiozni talent da razumije različito značenje Isusova kraljevstva. Usprkos Isusovom izričitom pojašnjenju da razlikuje kraljevstva, on sve shvaća doslovno – kralj je kralj. Isus mu opet govori drugim jezikom u kojem kaže da se njegovo kraljevstvo ne odnosi na teritorij, na zemaljsku vladavinu, nego na „svjedočenje istine“. U tome je sadržan sav njegov život. I zaključuje Isus, tko je prijatelj, tražitelj i ljubitelj istine, sluša njegov glas.

Tu završava današnje evanđelje. Znamo da se razgovor nastavlja. Pilat se zagrijao. Postavio je Isus pitanje: „Što je istina?“, i – nemajući kada saslušati odgovor, izišao je pred svjetinu i rekao da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. Iako nije razumio Isusa, Pilat je bez sumnje bio u drugim kategorijama. Iako je prepoznao njegovu nedužnost, znamo kako se dalje sve odvijalo: Pilat je „oprao ruke“.

Vjerujem da smo uočili bezočno preusmjeravanje Isusove optužbe od strane religiozne vlasti na političku vlast i odgovornost. U tom smislu ništa se bitno do danas nije promijenilo. Mijenjaju se samo politički sustavi, količina i moć njihove sprege s religioznim strukturama, a religiozne strukture, bilo koje religije, naravno, ako nećemo zanijekati Isusov put, u bitnom se ne mijenjaju kao nijedno zemaljsko kraljevstvo i vlastodržje.

Na svetkovinu Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, valjalo bi polaziti od toga da taj naslov Isusu i ne odgovara. A ako ga već koristimo, nužno je što poniznije prići Isusovim riječima, riječima evanđelja i čitavoga Novoga zavjeta. Kada Isus govori da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, to ne znači da je ono iseljeno negdje izvan našega vremena i prostora, kako nerijetko priželjkuju „prepobožne duše“, nego da ono nije svjetovno, da je ono – kako je čitavo vrijeme glasila njegova glavna poruka – ustvari Božje kraljevstvo s kojim se on, u zbiru svega svog životnoga događanja, posve identificira. To Božje kraljevstvo se događa u srcu svijeta, baš onako kako je Isus živio i djelovao među ljudima, ali ne na način svjetovnih gospodara i vladara, ne despotskom logikom grabeža, prijevara i prijetvornosti, nego kroz nove odnose u istini. Ne logikom potkupljivanja i ucjena, ropskoga i poslušničkoga mentaliteta kojim poglavari i lideri, stranke i institucije upravljaju ovim svijetom, nego nepatvorenom ljubavlju i solidarnim služenjem.

Ecce homo (Blaženka Salavarda)

Zato, ako već koristimo ovaj delikatni titul za Isusa, uvijek smo pozvani na skrušeno pronicanje njegova značenja i za nas danas. Valjalo bi barem shvatiti da taj kralj ima drukčiju ljubav od naših suvremenih kraljeva i vladara, čelnika i poglavara koji od sebe teško primjećuju ikoga drugoga, koji su u borbi za vlast i ostanak na njoj postali sumnjivci u sve, i ljude i činjenice, koji su izgubili i sposobnost da ljube, da su im jedini „prijatelji“ servilni poslušnici i saveznici u političkom vlastohleplju i ekonomskom bogaćenju.

Još jednom valja naglasiti da usprkos svoj „pokvarenosti“ i „zloći“ suvremenih režima i vladarskih kreatura, Isusovo kraljevstvo podrazumijeva uplitanje u središte toga svijeta, razobličavanje grešnih struktura i demaskiranje laži kojim obiluje svaka zemaljska vlast.

Isus Krist je Alfa i Omega, početak i svršetak, onaj koji nas kraljevski ljubi i u svojoj osobi nam svjedoči što je to istina u našem životu, međuljudskim odnosima i u odnosu prema Bogu. I onda kada stojim pred bilo kojom zemaljskom vlašću, vladajućom strukturom i režimom, a ponajviše kada obnašamo bilo koju vlast i imamo bilo koju ulogu „nad“ ljudima ili „među“ ljudima.

Ostvarenje Isusova kraljevstva ne događa se političkim, revolucionarnim rušenjem jedne vlasti i zamjenom drugom, niti se njegovo ostvarenje odgađa za neke bolje dane niti za daleko prekogrobno vrijeme, nego se događa ovdje i sada, u našem društvu i našim odnosima. Ljubiti na Isusov način i govoriti istinu na njegov način, početak je ostvarenja njegova „kraljevstva“ na zemlji, upravo sada među nama.

Fra Ivan Šarčević

Isusove riječi neće uminuti

XXXIII. nedjelja kroz godinu

Mk 13,24-32

Ima tekstova u Svetom pismu koje nije lagano razumjeti a onda ni tumačiti. Tako je i s današnjim malim odlomkom iz Markova evanđelja o zadnjem danu zemlje i ljudske povijesti, o danu kada će se pojaviti Sin Čovječji, Isus Krist. Teškoća leži u velikoj vremenskoj distanci između Marka Evanđelista, njegove zajednice i nas, naše kršćanske zajednice, koja danas čita i sluša njegov tekst. Marka su zacijelo razumjeli kršćani u Rimu kojima je pisao. A nama je u našim prilikama i našim ljudskim moćima ostavljeno da na svoj način, nastojeći ostati vjerni tekstu i njegovoj poruci, sagledamo koliko se ona nas tiče.

Marko dakle piše kršćanskoj zajednici u Rimu pod iskustvom strašnoga četverogodišnjeg rata kada su Rimljani hametice porazili židovski narod, razorili Hram, grad Jeruzalem i sve židovske utvrde, kada su u doslovnom smislu one što nisu ubili rastjerali po svem svijetu (dijaspora) tako da su se u svoju domovinu počeli vraćati tek skoro dva tisućljeća kasnije, prvih desetljeća 20. stoljeća. Strahote toga rata i neopisive katastrofe vjerojatno su, kako smatra većina tumača ovoga Markova teksta, poslužili i Marku i drugim evanđelistima da u tim slikama opišu kraj svijeta ili kako mi uobičajemo kazati – „sudnji dan“.

Odista, ljudi koji su preživjeli strašne prirodne katastrofe, potrese, poplave, uragane; ljudi koji su u nedavnoj prošlosti doživjeli i proživjeli, na primjer, strahote Srebrenice, Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika, logora…, najčešće zašute i jednostavnu kažu, bilo je to kao kraj svijeta. A za mnoge to stvarno i jest bio – dan bez povratka.

Ono što i ovaj i drugi svetopisamski tekstovi na ovo temu govore, mogli bismo sažeti u nekoliko točaka. Ponajprije se govori da čovjek i njegov svijet, ova zemlja i povijest, imaju svoj otajstveni početak i svoj kraj. U kakvim god se slikama taj kraj (eshaton) opisivao, on je za Bibliju i biblijsku objavu siguran. On će se nepobitno jednom dogoditi. Isus, koristeći usporedbu sa smokvom, upozorava svoje učenike da kroz svoj život prepoznavaju „znakova vremena“, da ne žive uspavano pred mogućim kataklizmama i katastrofama, pred neočekivanim i nenadanim njegovim dolaskom. To se odnosi kako na neznanje o čovjekovoj pojedinačnoj smrti tako i na neznanje o skupnom ili sveukupnom kraju čovječanstva.

U ovom se Markovu tekstu također veli kako će Isus, preko svojih anđela, sabrati svoje izabranike. I kakva god se slika upotrebljavala o zadnjem danu, uvijek je riječ kako će jedni biti izabrani (nagrađeni) a drugi odbačeni (kažnjeni). No, ništa se ne kaže precizno tko su ti, odnosno, govori se o tome kako će ljudi koji vjeruju u Boga i njegova Pomazanika (Krista) i čine dobro ljudima biti spašeni, ali konačni sud nema nitko od ljudi. Sud je u Božjoj slobodi.

Treba kazati kako su ljudi kroz čitavu povijest a i danas skloni praviti nebeski raspored, klasificirati ljude što će s njima biti nakon ovoga života. Ima onih koji bolje „poznaju“ nebesku geografiju i Božje stanove, nego tko to i kako živi u susjednom stanu ili kući. Naravno, Bog ima zadnju riječ – to poručuju svi tekstovi i oni najapokaliptičniji iz Pisma. I Bog, iako posve uvažava ljude i naše prosudbe, naše raspoređivanje duša i dijeljenje pravde, neće se u konačnici voditi našim i najskrovitijim mišljenjima i prosudbama. Bog ostaje božanski Bog, iako je postao posve ljudski, iako beskrajno ljubi čovjeka, pa se objavio – do neraspoznavanja – kao pravi pravcati jedan od nas u Isusu iz Nazareta.

Na sličan način Markovo evanđelje govori da nitko ne zna, ni ljudi ni anđeli, kada će taj zadnji, sudnji dan biti. Isus i za sebe kaže da ne zna. Taj dan i čas jedino su poznati Ocu. Neki tumači ovoga teksta kažu da je Isus znao, ali nije htio to priopćiti ljudima. Ostaje otvoreno. Sigurno je: ljudi ne znaju i ne mogu znati za taj dan i čas. Oni su pridržani Bogu. Zato iznenađuje da se i danas neki kršćani, inače skloni navlačiti mračno, tjeskobno, apokaliptično lice koje nema veze s otkupljenim licem Isusovih učenika, upuštaju u razne prognoze i računice, razne horoskopske, magijske radnje i umišljaje oko sudnjega dana. Kršćani nisu prognozeri kraja vremena. Oni ga budni očekuju.

Ono što u konačnici poručuje Isus u današnjem Markovu evanđelju jest činjenica kraja svijeta koji je poznat samo Bogu. Taj se kraj uprizoruje slikama prirodnih i ratnih katastrofa koje se ipak mogu predvidjeti slično kao cvjetanje smokve. Taj dan, bio on dan vlastite smrti, neke kolektivne katastrofe ili propast čitava svijeta treba dočekati budno i čestito u vjeri. Toga će se dana pojaviti sam Isus Krist. A do toga dana, koji za pojedinca može biti prije sveukupnoga konca, sutra ili sad, treba uvažiti Isusovu riječ kako sve može proći ali njegove riječi neće – one su neprolazne vrijednosti, one su vječne.

U Isusovim riječima leži posljednja sigurnost vjernika. One su sigurni putokaz u teškim vremenima kada se enormno zlo obruši na pojedinca, njegovu obitelj, čitave zajednice, kada se skoro ništa ne vidi u budućnost. One su utvrda u vremenima kada se ruše carstva i režimi, republike i entiteti. Nema te situacije u kojoj se Isusove riječi mogu suspendirati i proglasiti nevažećim.

Isusove riječi su sigurni oslonac u vremenima svakovrsnih lažnih proroka koji prijete katastrofama i kaznama, propašću i sudnjim danom. To su riječi koje ne plaše, ali zahtijevaju ozbiljnost i budnost, djelovanje i angažman u ostvarenja Božjega kraljevstva i uvijek većega čovještva po Isusovu primjeru.

Isusove riječi su, u konačnici, utjeha u umorima i nerazumijevanjima, bolestima i patnjama, progonima i ostavljenostima. Dok izvana bjesne oluje, dok se zemlja prolama od ljudskih osuda i krikova, dok se svaki čas lije krv i zlo zaglušuje biosferu, dok se svakodnevno sudaramo s ljudskim zakazivanjima, lažima, odustajanjima i onih najbližih, dok sami padamo u nedosljednosti i grešnost, Isusove riječi – tiho ali moćno – tješe i poručuju: Ne boj se, ja sam s tobom! One su uvijek aktualne, nikada neće uminuti, nikada proći.

Fra Ivan Šarčević

Darivanja i darivanje – suvišak i žitak

XXXII. nedjelja kroz godinu

Mk 12,38-44

Ove liturgijske godine, da ponovimo, nedjeljama čitamo Markovo evanđelje. Ono je u osnovi podijeljeno na Isusovo djelovanje u Galileji, zatim na Isusove govore i djela na putu prema Jeruzalemu i konačno na događaje za vrijeme njegova kratkog boravka i stradanja u religijskom i političkom središtu svoga naroda. U tri poglavlja (11–13) Marko opisuje Isusovo djelovanje u Jeruzalemu pred blagdan Pashe i pred njegovo uhićenje i pogubljenje na križu. Od svečanoga ulaska u Jeruzalem, preko govora o neplodnoj smokvi, zatim nakon izgona trgovaca iz Hrama, Isus najviše vremena provodi u hramskome predvorju raspravljajući sa svojim protivnicima: farizejima, herodovcima, saducejima i pismoznancima. Oni ga ispituju, iskušavaju ga u osjetljivim temama: o porezu, o uskrsnuću mrtvih, o Zakonu i najvećoj zapovijedi, o Božjem sudu, kraju svijeta i sličnome.

Danas se evanđelje otvara Isusovim jasnim upozorenjem mnoštvu koje ga je slijedilo da se čuvaju pismoznanaca. Tumači ovoga mjesta govore da se radilo o konkretnim pismoznancima, jer se u grčkom koristi određeni član. Nasuprot onoj paušalnoj i često samoopravdavajućoj rečenici da Isus osuđuje grijeh a ne grešnike, ovdje je posve bjelodano kako Isus upozorava svoje slušatelje da se čuvaju pismoznanaca, konkretnih ljudi, konkretnih poznavatelja i tumača Zakona, rekli bismo da budu oprezni pred znanjem i vlašću posve određenih moćnih ljudi.

Isus opisuje kojih se pismoznanaca treba čuvati: onih koji se oblače u duge haljine, koji svojim uniformama (odijelima i habitima), svojom vanjštinom privlače pozornost, kojima je odijelo ili nešto izvanjsko znak društvene moći. Treba se čuvati onih koji vole pozdrave na trgovima, koji se, rekli bismo današnjim slikama, uokolo javno šepire i razbacuju pratnjom i sirenama, koji vole da im se prilazi i da ih se prve pozdravlja. Treba se čuvati onih koji uvijek imaju prva sjedala u sinagogama, u molitvenim mjestima i svetištima, koji su na čelu gozbenih stolova. I na koncu Isus poentira o onodobnim, a zapravo svevremenim moćnicima koji su bili tobožnji odvjetnici udovica, a u stvarnosti su oni te udovice posve osiromašivali, uzimali bi im i kuće i bogatili se sve pod maskom njihove obrane i dugih molitava. Bili su to politički predstavnici i pravni zastupnici siromašnih, tako da su svoje branjenike iskorištavali. Pritom su se licemjerno skrivali iza pohađanja sinagoga, pojavljivanje na javnim molitvama i javnim pobožnostima.

Ovo evanđelje nema potreba uopće tumačiti. Valja ga samo primijeniti na našu situaciju. Dosta je, na primjer, u zadnju četvrt stoljeća, od kada se naš svijet radikalno promijenio, sagledati naša oblačenja, naše javne pozdrave, naša molitvena mjesta, naše mise, svečanosti i priredbe, obljetnice, “pečate” i gozbe. Dostatno je tek malo osvrnuti se gdje, u čemu i kako tko od nas živi, koga tko brani i za koga se zalaže pa da se uvidi kako se Isusove riječi odnose na današnje pismoznance, političke i religijske predstavnike, tumače prava i navodne odvjetnike ugrožena i osiromašena naroda. Nažalost, naša je osobna i kolektivna tragedija da se ovakva evanđeoska mjesta ignoriraju, preskaču ili ublažuju kao da se ne odnose na današnje vrijeme – ni na nas pismoznance i intelektualce, političare i svećenike!

U nastavku evanđelja Marko opet opisuje uvijek neobičnoga i za sva vremena neprilagodljiva i neugodnoga Isusa. Onoga Isusa koji objavljuje Boga koji nam također ne potvrđuje naša mjerila i poglede, jer ne gleda kako mi ljudi gledamo niti cijeni ljude kako ih mi naviknuto cijenimo. Isus, naime, sjeda nasuprot hramske riznice gdje su se ubacivali milodari za Hram, za obnovu Božje kuće i uzdržavanje svećenika i hramskoga osoblja. Isus promatra kako i što tko daje od milodara. Nadolaze bogati, i ubacuju mnogo. I dolazi udovica i ubaci tek dva novčića.

Isus tada doziva svoje učenike. I hvali onu praksu i ono ljudsko djelo koje ljudi najčešće ne zamjećuju, ono od čega uobičajeno, osobito oni iz prvoga dijela evanđelja, umni i moćni, kao i većina svećenika okreće glavu. Isus hvali gestu uboge udovice koja daje neznatni dar i govori da je ona ubacila daleko više, da je darovala od svoje sirotinje sve što ima, dok su bogataši ubacili malo, samo dio od svoga suviška.

Zanimljivo je – a netko bi mogao krivo zaključiti – da Isus ne kritizira praksu darivanja, praksu milodara za Hram kojim svećenici upravljaju. Isus nije rušitelj institucionaliziranih praksi dobrote i milostinje. On želi – a Marko evanđelist to prenosi svojoj zajednici – da njegovi učenici ne daruju milostinju, nego da ne oslijepe od bogataškog suvišaka, da poput njega primjećuju darežljivost i žrtvu siromašnih i malenih te da budu zahvalni upravo onima kojima je milostinja životna odluka a ne oholo samodokazivanje iz preobilja.

Ako bismo u svjetlu ove zgode promotrili našu praksu, našu darežljivost, humanost i humanitarnost, ako bismo kroz “udovički novčić” promotrili naše davanje milodara u gradnji i obnovi crkava, samostana i župskih kuća, teško bismo prošli na Isusovom ispitu. U nas ne samo što neki nisu davali od svoga suviška, nego su zakidali od zajedničkoga, uzimajući sebi dobar postotak. Raspolažući zajedničkim, zamaskirano su to predstavljali kao svoje i pokazivali se na misama i svečanostima kao najveći dobročinitelji. Time su nerijetko kupovali i ucjenjivali i svećenike i biskupe oduzimajući im kritičku riječ i vjerodostojnost evanđeoskoga svjedočanstva. Uz to, na takav su se način iz zajedničkih pothvata i akcija isključivali oni koji i crkve i sveta mjesta doživljavaju doista kao zajednička sveta mjesta susreta s Bogom, u poniznosti i skromnosti, a ne kao mjesta ljudskog taštog nadmetanja i trgovine, kao mjesta privilegirana za bogate i moćne.

Isus saziva svoje učenike i zahtijeva od njih da jasno razlikuju darivanje od darivanja. Drukčije je darivanje od suviška a posve drukčije “otkinuti” od sebe i darovati sav svoj žitak. I uvijek – u oba slučaja – prema onoj Isusovoj: da ti ne zna ljevica što čini desnica. Zacijelo, valja mijenjati životnu praksu darivanja i dobrih djela, jer nitko se ne može zanositi da je dao od svoga života, da je dao svoje zadnje; kao što se ni onaj koji upravlja zajedničkim ne može hvaliti da se nije pretvarao u dvolična darovatelja i hinio kao da daje svoje. Isus ne dopušta da se uljuljamo u svoju dobrotu niti da od sitnih darova od svoga suviška ili dobrih djela koje smo bili dužni učiniti pravimo tobožnje velike žrtve i životne podvige. Valja stalno darivati slobodno i puno, bez straha i radosno.

Fra Ivan Šarčević