Marija s majkom Anom (Vladimir Blažanović)

Ponizna Božja službenica

Bezgrešno začeće BD Marije

Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije dio je sadržaja kršćansko-katoličke vjere: Bog je Isusovu majku Mariju izuzeo od onoga grijeha – koga teologija od sv. Augustina naziva „istočnim grijehom“ – a o kojem govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka kao čovjekovo”zastranjenje” / bijeg od Boga na samim počecima čovjekova postojanja. Vjerska istina kaže da Marija dolazi na svijet kao i svi drugi ljudi, ali je Bog oslobađa grijeha. Od svoga ljudskoga postanka ona je u Božjoj milosti, ili „puna milosti“, kako je naziva Božji glasnik Gabrijel. Marija se ne udaljava, ne skriva od Boga poput prvih ljudi, poput svakog čovjeka, nego je „Gospodin s njom“ kako joj isti glasnik u pozdravu kaže i kako to ponavlja naša molitva Zdravomarijo.

Službenica Gospodnja

Bog usmjerava Marijin život u služenju Isusu Kristu. Katolici vjeruju da Bog iz toga razloga pošteđuje Mariju od grijeha i u njezinom začeću. Veličina onoga koga rađa, služenje svome sinu, Božjem Mesiji, uzrokuje i Marijino bezgrešno začeće. Evanđelja izvještavaju također da Marija sebe samu i imenuje „poniznom Božjom službenicom“. Sva je njezina egzistencija, dakle, služenje. Izabrana je po Isusu Kristu, kao što to Pavao, u današnjoj poslanici Efežanima, kaže da su svi Isusovi učenici u Kristu od Boga „izabrani prije postanka svijeta“.

Kroz povijest kršćanstva a i danas zaboravlja se često da je Marija Božja službenica, da služi Božjem naumu, da vjernike upućuje na Krista, da i nama današnjim kršćanima kaže kao i onda zabrinutima u Kani Galilejskoj: „Sve što vam kaže, to činite!“ Činite sve što vam Isus kaže! Zna se, naime, dogoditi da vjernici Mariju diviniziraju, da joj se mole kao da je ona „božica“, jedna od osoba uz trojednoga Boga. Neki vjernici, u svom zagovorničkom zanosu tako mole Mariju kao da ona treba ublažiti Božju “srdžbu”, kao da je Marija – jer je majka, jer je žena – suosjećajnija od dobroga Boga, milosrdnija od Isusa Krista. Naše su zemaljske, antropomorfne predodžbe o strogom Ocu ili muškom Bogu toliko ušle u našu podsvijest da čeznutljivo, često vjerski vrlo infantilno, tražimo majčinsko krilo i zagrljaj bezuvjetne ljubavi. Jer, redovito, majka nas uvijek prihvaća, nikada ne ostavlja, kakvi god mi bili. Marija jest zagovornica, ali ostaje stvorenje – ponovo kazano – Božja službenica. Ona je uzor vjere; kršćanima – prvi uzor vjernika među vjernicima.

Koju poruku za nas današnje ima ovaj blagdan Bezgrešnog začeća Marijina?

Nova Eva

Najprikladnije je krenuti putem današnjih svetopisamskih čitanja. Kazali smo da je prvo čitanje odlomak iz Knjige Postanka, s početka Biblije. U njemu se govori kako su Adam i Eva, čovjek uopće, nakon što su iskušali svoju slobodu i jeli s drveta, skrio od Boga. Bog, međutim, traži čovjeka, i usprkos čovjekom skrivanju od Boga, Bog ga nalazi i pita. Ne naređuje nego pita: „Gdje si?“ To je za biblijskoga pisca, za biblijskoga vjernika, prvo pitanje koje Bog postavlja čovjeku. Ne bi ga postavio da se čovjek nalazio u Božjoj blizini. Ne ulazeći u mnoge poruke koje se nameću iz ovoga teksta, treba ipak istaknuti kako prvi ljudi (slika za svakoga čovjeka) za svoje skrivanje od Boga, za svoju grešnost, stalno nalaze krivce izvan sebe: muž optužuje ženu, žena zmiju (zlo izvan sebe) i tako uokolo i unedogled. Bog, međutim, traži odgovornost od svakoga pojedinačno i osobno. Uočljivo je iz teksta da kušnja zla postoji izvan čovjeka, zlo postoji izvan pojedinčeve odgovornosti, ali je svatko osobno odgovoran pred tom kušnjom, pred zlom. Na koncu današnjega teksta stoji kako Bog proklinje zmiju, proklinje zlo, i postavlja neprijateljstvo između ženina roda i zlog roda.

Nasuprot Evi, majci svih ljudi, kršćanska je vjera i teologija, još od Apostola Pavla, postavila „novu Evu“ – Mariju, majku Isusovu i majku svih vjernika u Krista. Marija se nije izmakla od Boga, nije se skrivala od njega i njegova plana. Nju kršćanska ikonografija najčešće i slika onom slikom iz knjige Otkrivenja, odjevena u sunce, s mjesecom, tamom pod nogama, i s djetetom u ruci, gazi glavu zmiji (zlu).

Marija s Isusom (Vladimir Blažanović)

Slobodni i svjesni Neka mi bude!

A odlomak iz Lukina evanđelje pokazuje da na Marijinu (a i Elizabetinu) primjeru i mi svoje nejasnoće života, neizvjesnost budućnosti kao i najdublje čežnje za smislom trebamo prihvatiti ne bez razuma, nego s razumnim pouzdanjem, razložnim povjerenjem da će Bog – ako mislimo, govorimo i činimo dobro – pripomoći svladati i najteže prepreke, pomoći nam da pronađemo svoj smisao. A smisao je doista položen u nas i oko nas, ali se ostvaruje i izvan nas, izvan našega straha za sebe, izvan naših granica sa sviješću ograničenja, i uvijek preko naše sebičnosti u služenju Bogu i bližnjima. Jednom riječju: I naš je smisao u služenju Božjoj Riječi. Stoga bismo se i mi trebali shvatiti kao „ponizni Božji službenici/službenice“, obraćeni od adamovskog, od našega prirodnog stanja da smo skloni umaknuti se Bogu, sakriti se od njega i onda kada nam se čini da smo skroz u njegovom „vrtu“, u njegovoj „kući“, u njegovoj milosnoj prisutnosti. Danas bi to značilo i da budemo budni pred kušnjom lažne i zle poniznosti, poniznosti koja ima tisuću maski te lažnom služenju koje je tako često samo licemjerno poziranje, verbalno isticanje posluha Božjoj volji a ustvari je pokazivanje svoje umišljene veličine. Jer naše kršćanstvo, i naša Crkva, zajednice i obitelji, obiluju lažnim i zamaskiranim služenjima.

Uz to, važno je primijetiti da nas Marija ne uči lakovjernosti. Vjera u Boga nije lakomisleno i slijepo povjerenje, beskičmenjačko, bespogovorno podlaganje svakome autoritetu, pa ni Bogu. Bog traži slobodan, svjestan, samostalan pristanak. Marija – stoji u evanđeoskom tekstu – pita (čuj, pita!) Božjega glasnika da joj razjasni što treba značiti ono što joj on priopćava. I ona će razmišljati o svemu u svome srcu. Ona i u Pismu svjedoči, i nama danas govori, kako nas ne može lišiti zahtjevnosti Isusova evanđelja. Naprotiv, od poruke Gabrijelova navještaja preko nerazumijevanja i patnje, Isusova križa, groba i uskrsnuća, pa sve do „sile odozgo“ na Duhove, Marija nas stalno odvraća od sebe i neumorno upozorava da dosljedno i ponizno slijedimo Isusa Krista te da mu služimo u braći ljudima.

Fra Ivan Šarčević

Vrijeme je za obraćenje

II. nedjelja Došašća

Lk 3,1-6

Druge nedjelje Došašća slušamo odlomak iz Lukina evanđelja u kojem ovaj evanđelist povijesno kontekstualizira djelovanje Ivana Krstitelja, Isusova preteče. Luka se smatra prvim povjesničarom kršćanstva i Crkve. Na jednoj strani imamo galeriju političkih i religioznih poglavara i moćnika, a na drugoj strani Ivana, vapijući glas iz pustinje, glas koji poziva na obraćenje kao pripremu za Mesijin dolazak. Luka je i teolog povijesti, jer – vidljivo je to i u današnjem tekstu – u nekom smislu uspoređuje povijesne likove u svjetlu Božjeg pohoda među ljude i proširuje Ivanov poziv na sve ljude. Spasenje Božje koje dolazi s Isusom nudi se “svakom tijelu”, svakom čovjeku.

I naše je došašće slično. Mi se sjećamo vremena koje Luka opisuje. Predočujemo si sve te povijesne likove, neki su među njima nanijeli mnogo zla drugima. Ali sjećamo se Ivana i Isusa, Mesije. I mi, u našem kontekstu, također s poglavarima ovakvim i onakvim, dvostruko smo pozvani: da pripravimo put Gospodinu, poput Ivana, ali i da se obratimo, da poslušamo Božju riječ, da uvažimo glas iz pustinje, i da tako pripremimo put Gospodinu koji hoće doći u naš život, našu obitelj, u našu okolinu i naš svijet.

Došašće odzvanja radosnim pozivima da je Bog tako blizu čovjeku da bi čovjek trebao biti budan da ga slučajno ne bi prečuo. Došašće jest radosno vrijeme iščekivanja ali i ozbiljnoga poziva, pomalo slična onom korizmenom. Sveti Augustin je znao govoriti da ga je strah da ne primijeti Božji dolazak, jer je moguće da se Bog više ne vrati. Ipak, kako god se strašio veliki Augustin, možemo s pouzdanjem kazati da se Bog u Isusovom djelovanju pokazuje kao onaj koji uvijek navraća čovjeku, nudi mu uvijek novu šansu, ponajprije preko ljudi, preko glasova. Točno je da se može promašiti kairos Božjeg pohođenja, ali dok god čovjek živi Bog se ne umara dolaziti čovjeku. S ljudima je drukčije. Kod ljudi se vrlo lagano i nepovratno možemo više ne susretati, zauvijek možemo promašiti šansu.

Božji poziv redovito nije bučan ni nametljiv. Redovito je pretih da bismo ga čuli, da bismo bili sigurni. Uvijek, i to je spasonosno za vjeru, postoji zdrava sumnja da slučajno nismo slabo ili krivo čuli. I redovito Božji poziv stiže preko ljudskih riječi u Sv. pismu, koje smo toliko puta čuli do navike, i preko ljudi, naših bližnjih, u zajednici i življenju s njima, a koji su nam postali poznati, dosadni, ali nerijetko ih razumijevamo i kao protivnike i “neprijatelje” da bismo uopće mogli čuti što nam to i najiskrenije poručuju. Onako kako je Mesija stigao u Palestinu, preko starozavjetnih proroka, preko silnog jordanskoga proroka Ivana, tako i nama danas stiže preko svih njih. Zove nas i preko nekog suvremenog glasa koji viče u našoj pustinji da i mi Mesiji pripravimo put.

Svi se pozivi od Boga, kao i Ivanov, svode na jedno, ali na ogromno jedno – na obraćenje. Baš ogromno jedno, jer sve je drugo lagano izvesti osim obraćenja sebe sama. Nema ničega tako teškoga, a nema ničega tako radosnijeg i potpunijega na ovoj zemlji od vlastite promjene na bolje. Nema, međutim, ništa čovjeku tako prirodnijega i normalnijega nego da se ne mijenja. Ako se ne mijenja onda se kvari, jer i kada tobože stoji na istom, u ljudskosti i vjeri je to nazadovanje. Čovjek je sklon i mrziti i voljeti sebe na svoj stari, krivi način. Kad god smo se htjeli promijeniti, i možda godinama radili na tome – nakon često i dugih godina naših napornih duhovnih vježbi i nakon manje-više uspješnog ili neuspješnog prolaženja kroz nevolje i tjesnace života – zna iskrsnuti onaj naš stari, zločesti ja, onaj stari naš čovjek koji se negdje pritajio, uslijed vlastite samodovoljnosti, možda uslijed našega prezira nas samih ili uslijed pažnje i pohvala, kao i nepažnje i prezira drugih, i u trenu porušiti svu našu lijepu građevinu čovještva i vjere koju smo tako dugo gradili.

Obraćenje počinje prihvaćanjem sebe, ljubavlju prema sebi ali tako da nismo zadovoljni s time koliko smo ljudi, ponajprije koliko smo ljudi pred Bogom i za bližnje, naravno, i daljnje. Čovjek se mora voljeti da bi se mogao promijeniti, da bi mogao krenuti na put obraćenja. Jer tako, uostalom, Bog čini prema čovjeku. Bog ljubi čovjeka da bi se čovjek promijenio, a ne da bi čovjek ostao na istoj razini, da bi se dakle unazađivao.

Došašće je vrijeme poziva na obraćenje, na pripravu Božjega dolaska, na ostvarenje Božjega kraljevstva među ljudima. Nije to tek poziv na privatno i intimističko druženje s Bogom, nego na daleko šire zauzimanje za nove odnose među ljudima. Valja izgraditi Božju cestu u ljudskim krajolicima brda i neravnina. Valja se odvojiti od starih uporišta, od straha za gubitak oslonca, od materijalnih i drugih sigurnosti; valja promijeniti mišljenje i srce, pogled i sluh, riječi i djela.

Nije to toliko težak zadatak kako nam se redovito čini. Isus nudi prijedlog: da ga se nasljeduje, da se u situacijama ponašamo poput njega, ali opet tiho, nenasilno, brižljivo i odlučno, zauzeto i uvjerljivo. Došašće je čitava života osluškivanje pitanja: Što bi Isus na mom mjestu mislio, rekao, učinio? Došašće je i povratak njemu ako smo skrenuli s puta, i razgovor s njime ako smo postali brbljavi i prebučni, i molitva za dobar savjet ako smo u dilemama, i utjeha u grešnosti i snaga u kajanju, i hrabrost za riječ oproštenja i bližnjemu i Bogu.

Došašćem odzvanja riječ: Vrijeme je da se obratiš, daleko si otišao; grijeh ti se pritajeno skrio, uljuljao te kao da je tvoja najveća vrlina! Ne čini si životni put sve više nepovratnim, ne osvrći se što će drugi pa i prijatelji kazati za tvoj zaokret! Vrijeme je da čuješ što je moguće sabranije i razumnije, sa što više otvorena i odvažna srca što bi Isus učinio na tvom mjestu. Isus te neće izdati. On se nikada nije razočarao i u najopakije svoje učenike. Uvijek ima šanse da iziđeš iz svoje laži o nemogućnosti promjene, jer nikada nisi toliki grešnik da bi za tebe bila zatvorena vrata Božje dobrote. Još nisi stigao na cilj svoje ljudskosti.

**************************

“NEPODNOŠLJIVI” POZIV NA OBRAĆENJE

II. nedjelja Došašća (2012)

Lk 3,1-6

U čitanjima za Došašće tri se osobe posebno spominju: prorok Izaija, Marija i Ivan Krstitelj. Te su osobe tijesno vezane za Isusa iz Nazareta. One naviještaju i pripravljaju Mesijin, Kristov dolazak. Luka nas danas u svom evanđelju izvještava o točnom vremenu kada nastupa Ivan Krstitelj, o mjestu gdje to čini te o sadržaju njegova djelovanja. Vrijeme Ivanova javnoga nastupa isto je ono u kojem nastupa i djeluje Isus. Poznata imena kao što su rimski car Tiberije, rimski poslušnik i vazal Herod, upravitelj Judeje Poncije Pilat, veliki svećenici Ana i Kajfa, pokazuju da se Božja objava događa u posve konkretnoj povijesti, ne negdje u nebeskim, nedostižnim prostranstvima niti u skrovitosti čovjekove nutrine. Objava a onda i kršćanstvo su javni događaji, povijesno-zemljopisne zbilje.

Isusov preteča Ivan živio je pokornički u pustinji, pješačio je i propovijedao ljudima. Krštavao je na rijeci Jordanu. Njegovo krštenje zahtijevalo je obraćenje, obraćenje koje podrazumijeva priznanje grijeha, pokajanje i posve novi životni put. Luka, kao što to čini i Isus i čitav Novi zavjet, razumijevaju se u kontinuitetu s vjerom svojih otaca. Zato Luka Ivana veže uz Izaijine riječi. Ivan je glas u pustinji koji viče da se pripravi put za dolazak Gospodinu. U slikama kako radnici i danas pripravljaju ceste i putove, i Izaija govori o nužnosti ispunjavanja dolina, poravnavanja brda, ispravljanja krivudavih cesta i izravnavanja hrapavosti i neravnina, da put bude što prikladniji za dolazak Najuzvišenijega.

Ako bismo na jednu riječ pokušali svesti ono što to u konačnici od ljudi i vjernika traži Ivan, a i Isus, za Božji dolazak među ljude, za pronalaženje smisla života, onda je to obraćenje – obraćenje Bogu. Ako bismo i mi danas, svaki čovjek na zemlji, iskreno sebe promotrili, ne izgleda li da bismo došli do istoga zaključka: trebam se obratiti. Isusov dolazak, kako ovaj svetkovinski za Božić tako svakodnevni, obilježen je zahtjevom za obraćenjem. Kršćanstvo je u bitnom promjena od prirodnoga ponašanja. I tu smo na najtežem zadatku. Da se bude i čovjek i vjernik, ne tek nešto, nego se nešto bitno treba promijeniti u mome životu. I ta promjena nije tek izvanjsko šminkanje mrtvih i besplodnih djela, nego korjenita promjena mišljenja, riječi i postupaka. I nije ta promjena samo usklađivanje uma, srca i volje, nego promjena i uma i srca i volje.

Obraćenje ne polazi izvana nego iznutra – iz zadnjega i najskrovitijega uporišta našega bića. Ne govori se prvotno o promjeni vanjske molitve niti izvanjskoga ponašanja, nego čovjekovih unutarnjih misli. Promijeniti mišljenje, obratiti um, znači promijeniti logiku i kriterije po kojima mislimo. Znači promijeniti i unutarnje stanje, unutarnje osjećaje naklonosti ili prezira, ljubavi i mržnje. Prvo što naš razum čini jest da čisti naše osjećaje, naše emocije, a od njih nam najčešće dolaze i dobre ali i loše stvari. Primjerice: najčešća logika našega mišljenja je pokretana osjećajem straha. Da se zaštitimo od vanjskih ugroženosti, mi uvijek i jedino mislimo i brinemo se o sebi. Smišljamo i planiramo obrane, dokazivanja, potvrđivanja. Obraćenje bi, barem djelomično, značilo da se u vjeri nema straha i da naše mišljenje bude određeno kriterijima nesebičnosti, da se primaknemo Isusu koji ima drugu logiku mišljenja, da krenemo na svoj izlazak iz uplašenoga srca i uskoće misli.

Obraćenje vlastitoga mišljenja, mentaliteta, uporišnih osjećaja, prati obraćenje u području govora, jezika i riječi. Kad je mišljenje neobraćeno, kad razum ostaje nepromijenjen, kad smo nošeni osjećajima koji nemaju stvarne veze s Božjom riječi i njegovim zahtjevima, onda naše riječi postaju licemjerne, lažne i neiskrene. Može se dogoditi da se u neobraćeničkom mentalitetu razumijevamo kao vjernici, kao stanovnici Božje blizine, a stvarno smo daleko od Boga. Sjetimo se kako Isus u evanđelju kori farizeja koji „misli“ da je bolji vjernik od carinika, i iz te „pokvarene“ misli tako lažno stoji i izgovara lažne molitve i pred Bogom.

Posljednje područje koje prati pravo obraćenje jesu naša djela, vanjsko ponašanje. Dobra djela su neizostavna i ona potvrđuju naše obraćenje. Ona, međutim, nisu zadnji kriterij, jer mi ljudi jedni drugima znamo i najbolja djela proglasiti štetnim i opasnim, znamo prezreti dobrotu drugih, što se najčešće i događa. Zato je zadnji kriterij obraćenja ne naša ni uopće ljudska pohvala i potvrda, nego tiho i odlučno pouzdanje da Bog sve vidi, da je on zadnji kriterij svega, svih naših postupaka, od mišljenja, preko riječi do djela.

****

Ulazimo u drugi tjedan Došašća. Prorok Ivan iz evanđelja i nas poziva na obraćenje. Naše umorno kršćanstvo neće se obnoviti bez istinskoga obraćenja. Vrijeme je da se nešto bitno promijeni. Možda upravo ondje gdje mislimo da smo najbolji, da o tome najbolje mislimo, da smo za to našli najprikladnije riječi i da to ispravno radimo. Zar možda nije vrijeme da se ostavimo svojih starih sigurnosti, „duhovnoga starosjedilaštva“ i da se upustimo u novi rizik s Bogom i ljudima. Odista je vrijeme da se misli na Boga, da se s Bogom započne drukčije. I ondje i onda gdje mislimo da ga nema, i ondje odakle smo ga potisnuli, baš u onim odnosima u kojima mislimo da smo sve završili i da se nema što ni bolje ni lošije dogoditi.

Koristeći Izaiju, evanđelist Luka Ivana opisuje kao glas u pustinji koji viče. Hajde, dobro, što je Ivan glas, a što će mu da viče? Poziv za obraćenjem, i onda kad je samo tihi glas, od postanka svijeta, razumijeva se kao vika, kao nepodnošljiva galama, kao remećenje redovnoga mira. Ivan, prorok i krstitelj, postao je nesnošljiv svojom vikom i završio je umorstvom od strane onih koji njegov glas nisu mogli podnijeti!

Sve se vike mogu podnijeti osim vike za obraćenjem. Jer koje sve vike ne slušamo i mi današnji ljudi, od onih estradnih do političkih, od televizijskih do uličnih, od onih u razredu do onih mnogih histeričnih s oltara? A ne primjećujemo viku vlastite nutrine koja vapi za obraćenjem, za promjenom života bez obzira koliko godina imali. Kako smo se samo izvježbali da ušutkamo, da pripitomimo sve jače glasove koji dolaze iz najskrovitijih odaja našega srca, da je vrijeme da radikalno popravimo svoj život i to baš ondje gdje smo se usalili i umislili da smo na dobrom putu. Kako smo samo majstori, licemjerni vjernici, od biskupa i svećenika do običnih vjernika koji čak znaju kalemiti molitvu na molitvu, a ušutkavamo glasove bližnjih koji nas pozivaju na obraćenje, na promjenu, na dosljedniju vjeru. I danas, od svoga svijeta i od svojih odnosa, i mi kršćani – po definiciji ljudi obraćenja – pravimo licemjerne pustinje prividnoga pravovjerja i lažne dobrote, ušutkavamo glasove za stvarnim obraćenjem. Vrijeme je odista da se nešto bitno promijeni, vrijeme je da se pripravi put Gospodinu.

Fra Ivan Šarčević

OTVORENA VRATA MILOSRĐA

Uz početak Jubileja milosrđa

Od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016.

“Smilova se i izabra ga” (miserando atque eligendo) – riječi su koje je Papa Franjo preuzeo od teologa Bede Časnoga za svoj biskupski a kasnije i za moto svoje papinske službe. One stoje na njegovom grbu. Štoviše, ove je riječi – koje se odnose na Isusov izbor carinika Mateja – čuo sedamnaestogodišnji Bergoglio još davne 1953. godine. Te su riječi utjecale i da se on odluči stupiti u isusovački red. One izražavaju bezgranično Božje milosrđe prema grešnom čovjeku koje se najuzvišenije i najkonkretnije očitovalo u Isusu iz Nazareta. Sva obraćenja uostalom događaju se samo pred iskustvom milosrđa, opraštanja i ljubavi. Čovjek može imati iskustvo grijeha, može priznavati svoju slabost, može biti posve skroman i human, ali izlazak iz stanja vlastite bijede, potpuno novi životni početak, u punini se događa u zagrljaju s milosrdnim Ocem, u prolazu kroz vrata Božjeg milosrđa.

I u svom programatskom pismu Radost evanđelja Papa Franjo kaže da je milosrđe najveća od svih kreposti, da se u tom kontekstu trebaju mijenjati svećenici koji “više govore o zakonu no o milosti, više o Crkvi no o Isusu Kristu, više o papi no o Božjoj riječi”, kao i oni biskupi i svećenici koji više paze na doktrinarni relativizam drugih a sami ustvari žive “praktični relativizam”, slijepi i gluhi za nevolje svoje siromašne i potčinjene braće. “To je – kaže papa – tobožnja doktrinarna ili disciplinirana postojanost koja vodi do narcisoidnog i autoritarnog elitizma, gdje se druge, umjesto da im se naviješta evanđelje, analizira i klasificira, i umjesto da se olakšava pristup milosti, snage se troše na nadzor i provjeru” (RE 95). Kako nam je ovo poznato i u našoj Crkvi u kojoj su neki autoritarni biskupi, poglavari i svećenici, bez milosti i milosrđa, ne samo uzeli u posjed kriterij vjere i crkvenosti nego su čak svjetovno/političko načelo nacionalnosti i državotvornosti kao kriterije primijenili na pravovjernost i crkvenost svoje braća i sestara.

Papa Franjo – prorok milosrdnoga Boga

Papa Franjo, poglavar Katoličke crkve, čovjek vjernik i svećenik spaja dijametralno oprečne vrednote, one teško spojive osobine. Ignacijanski strog prema sebi, vrlo samokritičan, prodoran u razlikovanju duhova, iskren i direktan u sagledavanja stanja kršćana i Crkve, papa Franjo proročki razotkriva prokletstvo novca, zlo podivljala profita i kapitalizma kao i crkveno (posebno kurijalno) licemjerje, strančarstvo, intrige i klijentelizam. Istodobno u nasljedovanju Isusova evanđelja papa Franjo je čovjek nadahnut doslovnošću u njegovu tumačenju, spontanošću i nježnošću Franje Asiškoga prema svemu slabome – nevezan za materijalno (siromašan za siromašnu Crkvu za siromašne), lišio se raznih papinskih povlastica, ornata i pozlata (ponizan u autoritetu), govori jezikom naroda (jednostavan), želi biti manji brat svima i uvijek moli da se za njega moli, jer osjeća težinu i odgovornost papinske službe u nimalo jednostavnom vremenu svoje Crkve i svoga svijeta.

Svojim pismom (bulom) od travnja ove godine najavio je Godinu milosrđa. Ona počinje na svetkovinu Marijina bezgrešnoga začeća, 8. prosinca, na svetkovinu kojom se slavi “Božje milosrđe [koje je] uvijek veće od svakoga grijeha, i nitko neće moći postaviti granice ljubavi Boga koji oprašta”. Istodobno je to dan kada pada 50. godišnjica zatvaranja II. vatikanskoga, ekumenskoga koncila, jednog od najvažnijih događaja Božje milosti u povijesti kršćana i Katoličke crkve, događaj koji je Crkvu i crkvene ljude oslobodio paradigme osuđivanja svijeta i izveo u bezgranični prostor Božjeg milosrdnoga povjerenja i služenja čovjeku i svijetu.

Papa Franjo će toga dana otvoriti Sveta vrata, a zatim će se sljedeće, 3. nedjelje došašća (13. prosinca), otvarati vrata Lateranske i drugih rimskih bazilika, kao i vrata katedrala po svem svijetu; kao i vrata drugih važnih crkva koje odrede mjesni biskupi – vrata milosrđa za čitavu godinu. Otvorena vrata milosrđa više su od simbola. Ona su poziv na nasljedovanje Boga, milosrdnoga Oca, na praštanje i novi početak u ljubavi s Bogom i braćom i sestrama. Ovaj papa stalno govori da Crkva treba biti Crkva otvorenih vrata. Jubilarna godina milosrđa završit će 20. studenoga, na svetkovinu Krista Kralja.

Milosrdni otac (Đuro Seder)

Povijest Boga s ljudima

Ako bismo sastavljali Božju povijest s ljudima, Sveto pismo je u tome nedvojbeno jasno, posebno Isusov život, povijest je to Božjeg milosrđa prema nama ljudima. U milosrđu je, papa to stalno naglašava prema Pismu, najveća Božja snaga i moć. Bog je suosjećajan, Bog je brižan, nježan, ne pamti zlo, ne osvećuje se. Bog jest pravedan, ali je njegova pravda razumljiva samo unutar milosrdne ljubavi, unutar oprosta. Po opraštanju i milosrđu čovjek je najsličniji Bogu. Milosrđe i opraštanje stvaraju punu radost života, a ne mržnja, srdžba, nasilje, osvete, kako se mi ljudi uobičajeno ponašamo.

Papa Franjo se u govoru o milosrđu poziva na svoje predšasnike, posebno na Ivana Pavla II. koji je 2000. godinu proglasio jubilarnom godinom milosrđa i izdao važnu encikliku o tome – Bogat milosrđem (Dives in misericordia). Konstatira s njime da “suvremeni način mišljenja, možda više nego kod čovjeka prošlih vremena, kao da se suprotstavlja Božjem milosrđu i nastoji iz života istrijebiti i iz čovjekova srca istrgnuti i sam pojam milosrđa”, kao i to da “Crkva živi svoj istinski život kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo  Stvoritelja i Otkupitelja”, kada je Crkva služiteljica i posrednica Božjega milosrđa, a ne birokratska institucija koja se brine samo o sebi.

Jasno je da nasuprot suvremenoj hladnoći, ravnodušnosti i cinizmu, nasuprot složenom svijetu i tolikim “religioznim” ljudima koji su iz svoga rječnika izbacili riječ milosrđe, štoviše, koji čak Bogom osuđuju i kažnjavaju ljude, svoju braću i sestre, kao da je Bog osvetnik, mrzitelj i ubojica ljudi, papine riječi djeluju iznenađujuće. Mnogi od nas bi rado ograničili Božje milosrđe; radije vjerujemo u Boga koji pamti samo zlo, koji ratuje na našoj strani, koji ubija nedužne, koji pripada samo nama.

Praktični zadaci u Godini milosrđa

Od praktičnih stvari koje su korisne vjernicima da se obrate na put milosrđa, papa Franjo navodi najprije hodočašće. Svatko, preporučuje papa, neka izabere vrata milosrđa kroz koja će proći da bi si posvijestio nužnost traženja milosrđa, odnosno traženja oproštenja i darivanja opraštanje drugima.

Drugi praktični zadatak koji papa u svome pismu traži od kršćana, a on treba biti nužnom praksom čitava života, jesu djela milosrđa: sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa koja uvijek i svugdje treba činiti braći ljudima, svima, bez obzira na njihovu vjeru, boju kože i nacionalnost. Po djelima milosrđa najviše se suobličavamo samome Isusu, približavamo se Isusovom zahtjevu da ga prepoznajemo i priznajemo ne samo usnama nego “tjelesno” u bližnjima. “Njegovo tijelo ponovno postaje vidljivim u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih…” Tjelesna djela milosrđa su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati. Duhovna djela milosrđa, na koja i ne mislimo i koja tako olako zaboravljamo, jesu: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti. Isti papa, istićući prednost kršćanske prakse nad deklarativnim vjerništvom, na drugom će mjestu kazati: Priznati Boga je mnogo lakše, pomoći bližnjemu je daleko teže.

Treći duhovni čin bit će u posebnom vremenu, korizmi, korizmi koja će biti vođena riječima proroka Miheja – “milosrđe mi je milo a ne žrtve”. Papa predlaže duhovno sabiranje i zajedničku molitvu kroz inicijativu dvadeset i četiri sata za Gospodina, u petak i subota, 4. i 5. ožujka 2016. A najuzvišeniji osobni čin milosrđa i praštanja treba biti pristup sakramentu pomirenja s Bogom i ljudima. Papa poziva svećenike da se pokažu ne kao gospodari toga sakramenta nego kao služitelji Božjeg opraštanja. Za korizmu će biti imenovani i “misionari milosrđa” koji će imati ovlast opraštanja svih grijeha, i onih koji su pridržani Apostolskoj Stolici. U tu svrhu papa poziva biskupe da organiziraju “pučke misije” na kojima bi ti misionari bili navjestitelji radosti opraštanja.

Milosrđe treba dotaknuti i zločince i korumpirane

Pri koncu svoga pisma papa Franjo moli da poziv na obraćenje i riječi oproštenja stignu posebno do dviju vrsta suvremenih ljudi. Riječ je prvo o muškarcima i ženama koji pripadaju “zločinačkim organizacijama”, onim ljudima koje je zahvatila pošast novca, koji čine nasilje zbog “gomilanja bogatstva natopljena krvlju”. Druga vrsta ljudi kojima papa upućuje urgentan poziv na obraćenje su osobe “koje sudjeluju u korupciji ili ju potpomažu”. “Ta gnojna rana društva, veli papa, teški je grijeh koji vapi u nebo, jer potkopava same temelje osobnog i društvenog života. Korupcija je, nastavlja papa, grešna okorjelost srca koja zamjenjuje Boga prividom da je novac oblik moći. To je djelo tame, koje se hrani sumnjom i spletkom.” A nitko nije imun na napast korupcije. “Da bi ju se iskorijenilo iz osobnog i društvenog života, nužne su: mudrost, budnost, čestitost, transparentnost, kao i hrabrost da se prokaže svaku zloporabu. Ako se otvoreno, zaključuje papa, ne borimo protiv nje, svi će prije ili kasnije postati njezinim sudionicima i na kraju će uništiti sam naš život.”

Dobri otac i njegova dva sina (Đuro Seder)

Milosrđe za sve

Milosrđem, ponavlja papa Franjo, ne dokida se pravednost, ona društvena ni zakonska, ali pravednost nije dovoljna. Nepravdu treba kazniti, ali kazna nije kraj, nego početak obraćenja. Zato i govor o opraštanju u svetoj godini milosrđa ne niječe pravednost, nego poziva na milosrđe, na višu pravednost.

U milosrđu i milosti, Božjim najvažnijim i glavnim osobinama, kršćani su najsličniji i najpovezaniji sa židovima i muslimanima, jer i oni vjeruju u istoga milosrdnoga i svemilosnog Boga. Ta istina vjere traži od vjernika da se susreću, razgovaraju, bolje upoznaju, da uklanjaju svaki oblik zatvorenosti i prezira, svaki oblik nasilja i diskriminacije.

Svaki pojedini kršćanin pozvan je da svakodnevno živi i prakticira Božje milosrđe, da se dopusti iznenaditi milosrđem koje se očitovalo na Kristovom licu. Međutim, nama ljudima je sve lakše razumjeti nego milosrđe koje je potrebno prihvatiti i darivati bližnjima. Uvijek nam izgleda da se s milosrđem ne smije pretjerivati, da ga se mora izmjeriti, ograničiti, posve točno znati komu ga i koliko darovati. S druge strane, Božje je milosrđe beskrajno. Očeva vrata milosrđa su uvijek otvorena, kako za grešnoga tako i za “pravednoga”.

Fra Ivan Šarčević

ŽIVOT JE DOŠAŠĆE

I. nedjelja Došašća

Lk 21,25-28. 34-36

Svake se godine kršćani iznova spremaju za Božić – za proslavu Isusova dolaska među nas ljude. To vrijeme priprave od četiri tjedna nazivamo Došašćem (lat. Adventus). No, Došašće nije samo vrijeme od četiri tjedna, nego ono označava i čitav kršćaninov život na zemlji; život u kojem se Bog u čovjeku Isusu približava svijetu, dolazi pred čovjekova vrata i vrata njegove obiteljske ili šire zajednice. Došašće, dakle, nije samo kratko vrijeme pred Božić, nego životno vrijeme u kojem se ostvaruje Božje kraljevstvo. Ono je i redovno vrijeme ljudske radosti i ljubavi, ali i vrijeme kada na čovjeka i kršćanina nahrupe nevolje i bolesti, stradanja i progoni. To je i vrijeme aktivnog čekanja svoga Gospodina kao svoje jedine konačno spasonosne utjehe.

Za prvu nedjelju Došašća uzeto je čitanje iz Lukina evanđelja u kojem se govori o ponovnom Isusovu dolasku na koncu povijesti, o znakovima koji će pratiti njegov dolazak te o tome kako se vjernici trebaju pripremiti za njega, odnosno kako vjernici trebaju provoditi svoj život do Kristova konačnog dolaska. Ostale tri nedjelje čitat ćemo o Ivanu Krstitelju i Mariji, Isusovoj majci, osobama – pretečama Isusova dolaska na svijet.

Današnji odlomak Lukina evanđelja dio je Isusova eshatološkog govora (govora o kraju vremena). Poznat nam je taj govor po svojim slikama. One opisuju dolazak Sina Čovječjega kojega će pratiti velike i katastrofične promjene u prirodi i svemiru: strašni znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, huka mora i valovlja, dolazak kojega će pratiti ljuljanje nebeskih sila, pokretanje svega onoga na čemu počiva naš svemir. Te promjene pratit će tjeskoba narodâ i ljudi. Ljudi će biti u strahu i iščekivanju. Ali znamo, suvremenim ljudima, ove slike možda djeluju nestvarne, mitske, iako svako malo u nekom dijelu svijeta ljudi iskušavaju sličnosti s njima kroz potrese, poplave i uragane. No, rijetko tko u njima prepoznaje ikakav kraj svijeta, a kamoli nečiji dolazak, pa tako ni dolazak Sina Čovječjega.

Nema sumnje da Isus govori u slikama antičke kulture, u predodžbama svoga vremena. U tim slikama, stoga, ne treba iščitavati znanstvene podatke našega doba. Sveto pismo nije znanstvena knjiga, nego knjiga koja i neznanstvenim jezikom izražava ispovijest vjere. Zato poruka Isusova govora nadživljava različite slike svijeta i slike kraja svijeta. Poruka je jasno izražena u drugom dijelu Lukina evanđeoskog odlomka. Naime, što se god događalo, štoviše, kada se god događaju katastrofe bilo koje vrste, od potresa i poplava, do sukoba i ratova, progona i izbjeglištva, Isus traži od svojih vjernika da se bez straha i panike usprave i podignu glave. To je pretpostavka došašća, to je stanje duha Isusovih učenika, tako se iščekuje Isusov dolazak, kako onaj liturgijski, za proslavu Božića, tako i onaj svakodnevni, životni, kojim se pripremamo za konačni susret s Isusom licem u lice u našoj smrti. Odsutnost tjeskobe i straha, uspravnost hoda i podignuta glava, nisu znakovi umišljenosti i oholosti nego sigurnost u vjeri da onaj tko u Krista vjeruje, ne propada, rušilo se sve oko njega. Onaj tko vjeruje u Krista, čvrsto stoji u vremenima kada se inače lako „gubi“ i glava i obraz.

U kontekstu iščekivanja Isusova dolaska, u vjerničkoj pripremi i organiziranju došašća, u konačnici u organiziranju života, Isus poziva svoje učenike da sačuvaju svoje srce svježim, lakim i otvorenim. Posve na tragu starozavjetnih proroka i vjere otaca, Isus koristi sliku „otežaloga srca“, srca koje se usalilo, srca koje je „podivljalo“, koje nije obrezano, nego se usalilo i otvrdnulo. To je srce koje djeluje da se ne može promijeniti, obratiti, kojega svaki poziv na obraćenje čini još opakijim i udaljenijim od Boga.

Srce je za Isusa, kao za biblijske i semitske ljude uopće, ne puki tjelesni organ, i ne samo središte čovjeka, nego čovjek sav, totalni čovjek sa svojim umom i dušom, osjećajima i razborom, tijelom i duhom. Zato, izričito Isus navodi loša i zla ponašanja koja čovjeka čine otežalim, tvrdim i oporim. Ona ponašanja koja nisu primjerena životu shvaćenu kao došašće, kao očekivane Božjeg dolaženja, nisu prikladna vjerničku životu koji se proteže između dvaju Isusovih dolazaka. Ta su ponašanja: proždrljivost, pijanstvo i životne brige. I njih treba shvatiti odista doslovno.

To su, dakle, na prvom mjestu neumjerenost u ishrani i nagomilavanje nepotrebnih materijalnih stvari, profiterstvo i nezajažljiva pohlepa za novcem, kao i neutaživa požuda na tjelesnom/seksualnom području; zatim, također, pohlepa za svim što nam je osjetilima ili umu zavodljivo i zamamno kao krajnji smisao života.

U drugo loše ponašanje koje „otežava“ srce pripada pijanstvo, alkohol posebno, ali i sve što nas opija poput drugih ovisnosti, od droge, kocke, cigareta, volje za dominacijom; nezajažljiva potreba za pozicijom i vlašću nad ljudima, opijenost častohlepljem i prvim mjestima.

Isus navodi i treće, vrlo opasno, čovjekovo ponašanje koje nikako ne priliči došašću i nije primjereno kršćaninovom životu shvaćenu kao aktivno iščekivanje Isusova dolaska. Riječ je o „životnim brigama“. Ne možemo kod sebe samih ali ni kod naših bližnjih ne otkriti kako svi nosimo neke životne terete, kako se naša leđa povijaju pod raznoraznim brigama, kako nam se iza lica – koja doduše znamo namjestiti opušteno, kako nam se iza života – kojega drugima znamo predstavljati s lakoćom, kriju brige koje nam u bitnome zagorčavaju život. Nekada su te brige odista velike, a nerijetko banalne i smiješne. Puno je pozadinske povrijeđenosti, gorčina, skrivenih dokazivanja i unutarnjih prisila koje mrače našu dušu. I kod vjernika koji nastoje što duhovnije organizirati svoj život, i kod onih koji se smatraju velikim moliteljima, nerijetko se otkriva obremenjenost i teret života. Oni žive bez stvarne lakoće vjere, bez iskustva otkupljenosti, iako stalno govore o svome iskustvu Boga, o svom pronalasku puta. Oni su, međutim, tobože zabrinuti za sve oko sebe, za spasenje „pokvarenoga svijeta“ koji srlja u propast, umišljaju se kao da su spasitelji svega i svih. Njihovo je srce otežalo u zemaljskim brigama, jer su, i ne uviđajući često, preuzeli ulogu Boga, ili su sebi dali zadatak da „spašavaju“ Boga od nevjernih ljudi.

Isus traži od svojih učenika da se odreknu proždrljivosti, pijanstva i životnih briga. To ne znači pasivnost, lijenost, nego aktivnu nadu, djelotvorno i radino iščekivanje – budnost i molitvu u svako vrijeme, kako Isus kaže. Naravno, to je lagano za razumjeti, ali je veliko umijeće to ostvariti. Budnost i trajna molitva označavali bi svjesni, radini život pred Božjim licem i u suputništvu s Isusom Kristom.

Danas započinjemo vrijeme došašća. U katoličkom svijetu započinje vedro vrijeme u kojem su ljudi otvoreniji, pokretljiviji. Slave se i mise zornice. U došašću započinju kupovina, uređivanje kuća i stanova, i sve tako do svetkovine Božića. No, da naša priprema ne ostane samo lijepa izvanjska priprema pa i „žrtva“, Isus nas u evanđelju poziva na stvarnu promjenu života. Točno, ta se priprema odnosi na budniji život s više, odnosno, sabranije molitve. No, ne može se ostati samo na poboljšanju naše molitvene prakse, nego povrh svega valja raditi na korjenitom popravku naših odnosa prema bližnjima i na odgovornijem obavljanju svojih dužnosti. Jer, srce nam je otežalo upravo na tim područjima. Možda nismo ni primijetili da su se našom „proždrljivošću“, „pijanstvom“, „životnim brigama“, već odavno dogodila pomračenja našeg unutarnjega sunca i zvijezda, da smo odavno izgubili svoje ideale, da se dogodio potres životnoga smisla, da su se još odavno poljuljala nebeska uporišta u dnu nas, da smo – primjerice – strašno iznevjerili svoje bližnje, krupno im slagali i zaveli u zabludu, da smo svoje bližnje optužili za ono što nisu napravili i društveno im uništili i dobar glas i dostojanstvo, da smo već odavno teret, strah i tjeskoba onima s kojima živimo i za koje smo odgovorni.

Došašće je vrijeme stvarnog obraćenja a ne vanjske kozmetike i površnog uljepšavanja. Da nismo možda zaboravili Isusov ztemljni zahtjev za njegov dolazak: promjenu srca, promjenu sebe? Možda smo još davno na svome poslu prestali biti pošteni, možda zauzimamo mjesto drugih, možda stojimo na vratima novih odnosa ali smo nekim svojim krivim ponašanjem zakrčili ta vrata pa niti mi ulazimo niti drugima dopuštamo ulazak. Došašće je život iz budućnosti, iz budućeg Isusova dolaska koje je započelo već ovdje i sada i traži da se budno i aktivno susrećemo s Isusom i nasljedujemo ga u srcu naših ljudskih odnosa.

Fra Ivan Šarčević