Zahvala – praštanje

Stara godina – Misa zahvalnica

Na koncu smo još jedne godine. Skupili smo se na Isusovu euharistijsku gozbu, gozbu zajedništva i zahvalnosti. Bilo bi dobro zadržati se barem kratko u šutnji, u tihom prebiranju po prošloj godini, po prošlom životu. Svakako bi bilo vrijedno sagledati kako smo uistinu proživjeli 2015., jesmo li u cjelini zadovoljni? Imamo li komu i za što zahvaliti? Zahvaliti tako da to ne bude po onom sviknutom, mehaničkom redanju – najprije hvala Bogu, pa poglavarima, pa roditeljima, i tako redom i tako slično, formalizma radi.

Zahvalnost je povezana s poniznošću. A poniznost je jedna od najmanipulativnijih kreposti vjernika, duhovnih osoba i svećenika. Zahvalnosti ponekad nema i zato jer se dobra djela koja nam drugi čine najčešće podrazumijevaju. Smatramo, naime, da su nam drugi dužni činiti dobro. Sjetimo se oglednoga primjera nezahvalnosti odnosno zahvalnosti iz evanđelja. Nakon što je Isus izliječio deset gubavaca, vratio mu se zahvaliti samo jedan, i to još Samarijanac, stranac, a devet bližnjih, njegovih sunarodnjaka, nisu (usp. Lk 17,11-19).

U toj zgodi važno je također uočiti da Isus pita gdje su ostala devetorica, zašto se oni nisu vratila da “dadnu slavu Bogu”. Isus – i tu se pokazuje nosiva dimenzija zahvalnosti – ne očekuje primarno zahvalu sebi, nego iskazivanje hvale Bogu. Time dolazimo do temelja zahvalnosti. Zahvalnost niče iz svijesti sveopće darovanosti od Boga, darovanosti da postojimo, da smo Božja stvorenja u njegovom predivnom (iako ranjenom i podijeljenom svijetu). I na drugoj, oprečnoj strani stoji paradoks, zahtjevna i riskantna avantura zahvalnosti u vjeri, naime, zahvala i ljudima koji nas možda ne podnose, koji nas preziru i mrze, koji nas kritiziraju, koji su nam “skandal” u životu”.

U svakom slučaju zahvalnost nije završetak nekog odnosa, nego novi i bolji početak; i to upravo iz primarne zahvalnosti Bogu, a ne iz stoičkog, mazohističkog ili umišljeno velikodušnoga prikazivanja sebe velikim, kako bi se “zahvaljivalo”  prijateljima i neprijateljima s nakanom skupljanja “zasluga” za nebo. Zahvalnost nije nesvjesna ni naivna duhovna akcija, nego svjesna i slobodna odluka cjelinom bića da se djeluje za bolje odnose i bolju zajedničku budućnost. Zahvalnost stoga nije okrenuta jedino prema prošlosti, nego, upravo jer je vezana za vjeru i nadu, djelovanje iz budućnosti.

Teolog Romano Guardini zahvalnost ubraja u važne ljudske kreposti. Smatra između ostaloga da se zahvalan može biti samo nekom određenom, konkretnom, osobnome Ti. Zahvalnost u sebi nema nikakve prisile niti se čini iz puke funkcionalnosti i koristoljublja nego iz slobode i milosti. Isti teolog smatra da se zahvalnost događa u prostoru poštivanja osobe drugoga pri čemu nije nevolja jedini poticaj zahvale, nego ono već spomenuto iskustvo temeljnoga povjerenja u dobrotu i Božju darovanost svega stvorenoga. To znači da na ovoj zemlji ništa nije po sebi razumljivo, sve dolazi iz Božje ruke preko naših bližnjih. Zahvalnost time postaje osnovni izraz vjere, vjere koja je radosna jer može živjeti, jer može činiti dobro.

Zahvalnost se ne iscrpljuje u vraćanju nekoga duga, nije je svediva na korisnost, na onaj česti osjećaj nelagodne ovisnosti koji se razvija između nadređenih i podređenih, moćnih i potrebitih, bogatih i ubogih i kojim su često ozračeni naši formalistički odnosi u obiteljima i zajednicama, odgojnim i crkvenim, poslovnim i političkim strukturama. Uslijed namještene zahvalnosti, uslijed nedostatka zahvalnosti iz čistoga dara postojanja, uslijed nemogućnosti zahvalnoga radovanja što drugi uopće postoji takav kakav jest, razvijamo se u ljude koji se olako zahvaljuju ili odvikavaju od zahvala. Ima ljudi koji se pretvaraju u škrce, jer su navikli, ili su ih drugi navikli da su centar svijeta i njima sve treba biti darovano.

S druge srane ima nesmiljenih obdarivatelja, koji uvijek nešto daruju i ne gledajući ustvari na one koje darivaju, nego da sebe prikažu boljima nego što jesu. Neki darivaju bez poniznosti da su to što daju i sami “dobili”, i čine sve da od drugih “ništa” ne trebaju. Takvi se ponašaju kao “mali” bogovi koji su se tobože odrekli svih želja i ugodnosti, samo da bi uveselili druge, a ne vide koliko su ogrezli u oholosti da ih se veliča s namještene darežljivosti. Ustvari, često ne uviđamo da bližnjima pored sebe uskraćujemo temeljni dar, temeljnu zahvalnost – ne nudimo im se bezinteresno, bez darova i kupovanja darovima. Uostalom, zar nam nije drago čuti, ako nam netko kad ga praznih ruku posjetimo, kaže: Ma neka ništa nisi donio/donijela, samo neka si došao/došla? I zar nisu sretni ljudi koji osjećaju da su iako bolesni i ne mogu biti od koristi, dar i blagoslov bližnjima?

Povratak temeljnoj zahvalnosti pred Bogom sadrži još jedan nezaobilazan moment: praštanje. Kroz prošlu godinu, bili smo nezahvalni, bili smo oholi smatrajući kako smo najvažnije stvari napravili sami. Počinili smo i mnogo grijeha, bili smo opaki i zli svojim bližnjima, lagali smo, iskorištavali smo dobrotu drugih, potkradali smo druge, smišljali smo opake naume, nagovarali druge na zlo, propustili smo prilike za dobro… Vjerujemo, međutim, da nam Bog oprašta. Bog je Bog novoga početka, ali tako da se obratimo, da tražimo oproštenje od drugih, da im činimo dobro, ako nam oni i ne opraštaju.

Iz zahvalnosti za neumorno Božje praštanje i milosrđe, na koncu ove godine i na početku nove, na početku nove budućnosti, praštajmo jedni drugima. Promijenimo našu uhodanu prirodnu praksu po kojoj je tobože čovjek bez časti ako se ne osveti, a slabić ako oprašta. Isus nas uči i pokazuje posve drukčiji put: zahvalnost i praštanje, izraz su čašćenja Boga i ljubavi prema ljudima. U zahvalnosti i praštanju zaključimo staru godinu!

Sretna vam nova godina!

Fra Ivan Šarčević

Propovijedi za misu zahvalnicu:

Zahvalnost iz postojećeg (2013): http://svetiantosarajevo.com/?p=1682

Povjerenje i sloboda (2014): http://svetiantosarajevo.com/?p=2361

Bijeg u Egipat (Josip Biffel)

Svetkovina prijateljskih odnosa

Sveta Obitelj

Lk 2,41-52

Zadnjih se godina mnogo govori o obitelji, o njezinoj krizi, o raznoraznim i “izokrenutim” odnosima koji se žele institucionalizirati kao bračni odnosi, o sakramentu braka i nerazrješivosti bračnoga veza, o primanju sakramenata onih koji su se rastali i ponovno stupili u civilni brak i sl. Još je svježa, u duhu prvoga jeruzalemskoga sabora prilično otvorena sinoda biskupa opće Crkve o braku i obitelji. Očekuje se i završni Papin dokument o tome. Danas, na nedjelju Svete obitelji, u božićnom ozračuju, nadaju nam se mnoge teme da razmišljamo, od teme o obitelji u progonstvu i izbjeglištvu, čime je preplavljen naš svijet, o strahu mladih da stupe u brak za čitav život, do teme kao što su bliski odnosi u obitelji…

Ovom se nedjeljom sveta obitelj Josipa, Marije i Isusa postavlja vjernicima za uzor i to ponajviše u činjenici da je toj obitelji središte bio Bog i njegova volja. Jer Bog, vjera u Boga, za vjernike čini kriterij svih odnosa, i onih najbližih, obiteljskih odnosa. Kao što vjera u Boga ne može počivati na pukom osjećaju niti na pukom verbalnom priznavanju Boga, nego zahtjeva praktičnu ovjeru, životnu potvrdu i životno prijateljstvo s Bogom, tako je i s bračnim i obiteljskim odnosima.

U našoj Crkvi brak se temelji na ljubavi dvoje ljudi, ali na ljubavi koju Bog ima prema ljudima, koju Krist ima prema svojoj zajednici, Crkvi, a koju svaki bračni partner ili član obitelji treba nasljedovati. U našoj Crkvi, brak je sakramentaliziran jer je to zajedništvo koje se čini u ime Boga i pred Bogom kao neprevarljivim svjedokom i jamcem ljudske pojedinačne i zajedničke životne odluke, pojedinačnoga i zajedničkoga života do smrti. I dok u drugim sakramentima crkveni službenik “podjeljuje” sakrament, u sakramentu braka sakrament podjeljuju sami mladenci, a svećenik, službenik Kristove Crkve, svjedok je u ime Boga, koji na ovoj zemlji ima samo ljude kao svoje zastupnike i posrednike.

Značenje sakramenta braka, između ostaloga, govori o još jednoj važnoj stvari. On je vanjsko svjedočanstvo pred crkvenom, vjerničkom zajednicom da ljubav dvoje ljudi ne može ostati samo na osobnim osjećajima sviđanja i voljenja i u nekom uskom svijetu dvoje ljudi, nego postaje društvena i vjernička/crkvena, moralna i religiozna obveza, obveza pred samim Bogom. I ljudi koji ne pripadaju Crkvi i koji nisu sklopili sakrament braka dobro znaju da nijedan odnos a pogotovo ne tako intimni odnos kao što je odnos između žene i muškarca ne može ostati samo na ljubavnim emocijama, nego postaje zadaća ljubavi, obveza, dužnost ljubavi za drugoga.

Na današnju svetkovinu bismo trebali svi moliti za osnaženje naših odnosa pred Božjom nazočnošću i za veću odgovornost jednih za druge. I oni koji su u braku, koji žive obiteljski život, kao i mi koji nismo u braku, trebamo uvidjeti neporecivu važnost odnosa. Oni koji nisu u braku ne smiju se onesposobiti za odnose i za ljubav. To je temeljni podatak ljudskoga postojanja: mi ljudi smo bića odnosa, bića relacije. Cilj pak svih odnosa je prijateljski odnos. Isus je prijateljski odnos stavio kao najuzvišeniji odnos prema svojim učenicima, i to kao spremnost i polaganje života za prijatelje, kao smisao ljudskoga postojanja, dakle i same vjere.

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Na tom Isusovom prijateljskom odnosu počivaju svi naši odnosi, i bračni, i obiteljski, i svi društveni odnosi. Čak i kada se dogode razlazi i prekidi odnosa, i kada odnosi postaju neprijateljski i ratnički do ubijanja, i ti odnosi počivaju na prijateljstvu. Prijateljstvo je temeljni odnos na kojem počiva čovječanstvo. I koliko god se nastojalo razoriti taj temelj, on ostaje nerazoriv jer je to je u svojoj biti odnos koji Boga, stvoritelj i spasitelj čovjeka i svijeta ima prema ljudima. Bog je prijatelj ljudi, traži i želi da ljudi prijateljuju s njime i međusobno.

Odatle svi naši odnosi, odnosi između bračnih drugova, roditelja i djece, odnosi poglavara i podložnika, poslovnih partnera, svi, baš svi odnosi ne počivaju kako mi to najčešće smatramo, tražimo i činimo na poslušnosti, na novcu, na moći, nego na jednostavnom prijateljstvu. Prijateljstvo je odnos ljubavi, ljubavi koja drugome želi bolje nego sebi, koja drugom čini prije i više nego sebi.

Nedvojbeno je da svi mi ljudi težimo da budemo voljeni, da imamo prijatelje, odnosno da se što više ljudi prema nama ponaša prijateljski, dakle požrtvovno do gubitka sebe. Jasno je i da nema savršenih ljudi pa tako ni savršenih odnosa ni prijateljstava. Kršćanima je cilj učiniti ljude Božjim prijateljima i prijateljima ljudi. Kršćanima je Isus, utjelovljeno Božje prijateljstvo s čovjekom, uzor i ideal za sve odnose, pa tako i za one najbliže, obiteljske odnose. Ne treba se zanositi, nimalo nije lagan zadatak ne očekivati prijateljstva nego poput Isus prijateljski se odnositi prema ljudima. Jer i kada ljubimo svoga bližnjega do mjere žrtvovanja, uopće nije isključeno da budemo neshvaćeni, ostavljeni, odbačeni. Naš svijet počiva na svjesnoj ljubavi i prijateljstvu kao daru i zadaći koju je Bog očitovao u Isusu Kristu.

Ako danas govorimo o krizi braka i obitelji, onda ćemo, čini se, imati veću jasnoću ako shvatimo da je ta kriza mnogo šira i dublja. Ona je kriza ljubavi, kriza prijateljstva, kriza odnosa uopće, kriza komunikacije i dijaloga. Kad su se zabrinuti roditelji vratili u Jeruzalem tražeći izgubljeno dijete, Evanđelist izvještava, pitali su ga zašto je to učinio. Isus je kazao svoje razloge. Nitko svojeglavo nije prekidao komunikaciju. Svetroje su pred očima imali tajnu Boga i tajnu odnosa kojeg Boga ima sa svakim od njih, sa svakim pojedinim čovjekom. Bili su u odnosu s Bogom koji ih je natkriljivao svojom tajnom, obećanjem i brižnom ljubavlju, s Bogom Ocem koji je začetnik, pratitelj i čuvar ljudskih odnosa – Prijatelj ljudi. (2015)

* * * * * * * * *

Božje dijete – Božji čovjek

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

1 Sam 1,20-22.24-28; 1 Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52

Svetkovina Svete Obitelj koja se slavi u nedjelju poslije Božića relativno je mlada svetkovina (od 1921. Benedikt XV.). Uspostavlja se u vremenu krize tradicionalne obitelji i općega slabljenja institucionalnih veza. U vremenu urušavanja ljudskih zajednica i institucionalne zaštite, u vremenu (pre)naglašavanja individualnih prava, te inzistiranju na dostojanstvu čovjeka pojedinca, što po sebi nije loše, potrebno je ipak zadržavati i brinuti se o obiteljskim relacijama koje su temelj čovjekove društvenosti uopće – jer, u konačnici, sve naše društvene zajednice kao i čovječanstvo u cjelini jedna su ljudska i Božja obitelj. Obiteljski su odnosi ipak najbolji model svih ljudskih odnosa. U korijenu obiteljskih odnosa leži da se drugome želi i čini bolje nego sebi. Što je onda bliže vjeri nego takav stav i postupanje?!

Svetkovinom Svete Obitelji želi se istaknuti važnost vjere u Boga kao konstitutivnog elementa u obiteljskim odnosima. Svi smo, svi ljudi na svijetu – to ističe današnje drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice – djeca Božja. Iz tog temeljnoga podatka proistječe i temeljno načelo obiteljskih i uopće ljudskih odnosa. Riječ je o tome da smo uvijek djeca konkretnih roditelja, ali u konačnici roditelji nisu vlasnici svoje djece, nego svi pripadamo jednom Bogu, jednom Ocu. Svijest da smo svi djeca Božja, da je svaki konkretni čovjek, od onog najbližeg do onoga tuđega, Božje dijete, mijenja perspektivu našega mišljenja i praktičnog djelovanja. Ako drugome prilazim, ako ga susrećem kao konkretno Božje dijete, onda prema njemu gajim strahopoštovanje i ljubav. Pazim da ga ne orobim, ne iskoristim, ne prevarim, nego da mu pomognem da se razvija u što većoj slobodi i ostvarenju svoje ljudskosti. Podatak da je bližnji Božje dijete, uvodi princip kontrole moje vlastite dominacije nad drugim i manipulacije njime, potvrđuje princip slobode da je drugi samostalan i neovisan o meni u svom mišljenju, govoru i postupanju, čak i onda ako to radi i protiv sebe sama. Pogotovo u obiteljima – gdje se iz „krvnih“, „biološko-posesivnih“ razloga želi opravdati često tiranska i ropska ponašanja – nužno je naglašavati da je svatko slobodno Božje dijete i da mu se mora omogućiti vlastiti, originalni put njegova zrenja (personalizacija) i njegova uključivanja u društvo (socijalizacija). Budući da je svatko dijete Božje, nitko nije ničija kopija ni slijepi poslušnik.

U ovom kontekstu dobro je spomenuti i ono što je prisutno u svim vjerama, o čemu govori i prvo čitanje, a i u nas je donedavno bilo vrlo često prisutno: tzv. „zavjetovanje djece“. Nije, naime, tome tako davno kad su i u nas, naročito majke išle na hodočašća, svetišta i prošteništa i ondje molili da dobiju dijete ili bi moleći za njihovo zdravlje ili iz drugih pobuda i potreba svoju djecu zavjetovale Bogu. Ti bi zavjeti bili različiti, od onoga da budu dobri ljudi i kršćani, do toga da svake godine, kada djeca odrastu, i sami dolaze u to svetište, pa sve do zavjetovanja da njihovo dijete postane fratar, svećenik ili neko drugo duhovno zvanje. U našem vremenu brige i obrane ljudskih pojedinačnih prava, ovakvo zavjetovanje djeluje strano. U vremenu kada ljudska prava poprimaju čak pseudoreligiozni karakter, karakter nedodirljive svetinje, zavjetovanje izgleda i kao nasilje na prava i slobodu pojedinca. Odakle, naime, netko može raspolagati životom drugoga? I poznato je iz iskustva da su se pojedina djeca, tako zavjetovana, čitava života s traumama i mukama, nosili ili nose s tim zavjetom. Možda čitava života taj zavjet nije postao njihova vlastita životna odluka, nego njihova muka.

Točno je da su ti zavjeti nekada bili izraz i bolećive pobožnosti, ali ipak, u cjelini uzevši, oni su i dio stvarne, iako nesavršene, vjere. U korijenu ovakvoga zavjetovanja, usprkos, dakle, i različitih iskrivljenja, ipak leži vjera da dijete pripada Bogu od koga je i darovano i da se dijete izručuje onome od koga je i došlo. Stoga naše ljudske zavjete, kao i uopće naš odnos s Bogom, ne treba shvatiti kao fiksnu i nepromjenjivu točku. To znači da temeljni zavjet posvete Bogu ne znači uvijek i strogo određeno zvanje i strogo određeno postupanje, doslovno ostvarenje onoga kako je onaj koji je zavjetovao mislio. Osnovni je zavjet da dijete bude pod Božjom pratnjom, a ostalo su ljudske želje. Toga bi se zavjeta trebalo držati i dijete i onda kada odraste, kada se odluči za zvanje ili put koji se možda i ne poklapa sa željom majke ili nekoga kada je bilo zavjetovano. Jednostavno kazano: u temelju zavjetovanja Bogu jest da dijete bude doista Božje dijete, Božji čovjek, dobar čovjek i vjernik.

Upravo, o sličnom hodočašću i zavjetovanju govori i današnje prvo čitanje iz Prve Samueleove knjige. Majka Ana, čita se u istoj knjizi, bila je nerotkinja i jednom je tako zanosno molila da je svećenik Eli pomislio da je pijana. A ona je žarko molila Boga da joj podari dijete. I bila je uslišana. Kad je dobila sina, ona i njezin muž Elkana, dali su mu ime Sameul, što znači „Bog je čuo“, Bog je uslišao molitvu. Ana svoga sina Samuela, jedinorođenca, bez tjeskobe što je jedino dijete, zavjetuje Bogu u svetištu Šilo, jer je od Boga i isprošen. Samuel će postati primjer od Boga izmoljenoga djeteta i on će se posve posveti službi Božjoj, postat će Božje dijete. On će prihvatiti zavjet svoje majke i postati Božji čovjek, Božji prorok.

***

Odlomak Lukina evanđelja o hodočašću dvanaestgodišnjega Isusa, Marije i Josipa u jeruzalemski hram, Isusovo ostajanje u Hramu, naučavanje u Očevoj kući, zabrinutost i potraga roditelja za „izgubljenim“ sinom, radost kad su ga našli, govori također kako Isus sa svojim roditeljima ne stoji u neodjeljivoj biološkoj simbiozi u kojem bi mu bila oduzeta sloboda i dostojanstvo. On ima svoj vlastiti životni put, put u Božjoj, Očevoj blizini. On slijedi Božje poslanje, a ne roditeljske želje. Pri tome, on ne čini radikalni raskid sa svojom obitelji. Vraća se, kad su ga našli, veli Luka, s njima u Nazaret, i biva im poslušan. Njegov se život odvija između posluha i slobode, između roditelja i Boga.

Nazaretska obitelj je poput svih obitelji, s mukama i poteškoćama odgoja, pitanjima slobode i poslušnosti. Ona u sebi čuva onu nužnu skrovitost i, kako predaja naglašava, rad, fizički rad za uzdržavanje. Trideset godina je duga škola koju prolazi Isus prije svoga javnoga djelovanja. Tu se, u Nazaretu, kako Luka i izvještava, sve usredotočuje oko vjere u Boga. To je, uz rad, temeljna životna priprema za zrelost. Važni su, prevažni obiteljski odnosi, ali je osnovni odnos svakoga člana obitelji odnos prema Bogu. Iz toga odnosa je lakše prihvatiti i slobodu i posluh, i samostalni i zajednički put. Iz toga odnosa drugi postaju blagoslov a ne pakao i prokletstvo. Ako svaki član obitelji (ili zajednice) gradi svoje odnose s drugima kroz svjetlo odnosa s Bogom, onda u obitelji (zajednici) neće doći do nasilja, ni duhovnoga ni fizičkoga, onda se članovi obitelji neće ponašati kao stranci međusobno, onda netko neće biti čitava života rob a netko strah i teret svojima. Onda će svatko raditi da se štoviše onaj drugi razvije u dobroga čovjeka, u Božjega čovjeka, a ne u samoživa i sebična pojedinca. Ako svatko u obitelji sve svoje djelovanje mjeri u odnosu prema Bogu, onda će se lakše dijeliti bolesti i patnje, probleme i progonstva, neimaštine i radost. Kad je vjera u Boga središte i os obiteljskih odnosa, kad se iz vida ne ispušta da je svatko, od najmanjega do najstarijega Božje dijete, onda nema podcjenjivanja ni ucjenjivanja, nema straha ni omalovažavanja, nema onoga ušutkavanja: „hajde šta ti znaš“, nema ni onoga tako čestoga kažnjavanja šutnjom i pri najuzvišenijim trenucima zajedničkoga objeda, nema kompleksa manje ni više vrijednosti, nema bježanja izvan kuće ili u „zlatni mir“ svoga sobička, nego čitava obitelj (zajednica) živi jednom dušom, opredijeljena da širi radost i novi život. Ona se otvara i za potrebe svojih susjeda, župske zajednice i društva uopće.

***

U vremenu kada se govori o krizi obitelji, današnja svetkovina naglašava da je izlaz iz nje oslanjanje na Boga. Vjera u Boga, zajedničko i pojedinačno stajanje pred Bogom, treba postati sastavnica obiteljskih odnosa. Samo ako svatko postane originalno Božje dijete i autentični Božji čovjek, moći će potpunije razvijati obiteljske i druge odnose. (2012)

Fra Ivan Šarčević

Mučenici i opraštanje

Stjepan Prvomučenik

Dj 6,8-10; 7,54-60

Nije potrebno trošiti mnogo riječi opravdavajući kako je ispravno odmah nakon Božića, najradosnijeg kršćanskoga blagdana, slaviti preozbiljni blagdan mučeništva sv. Stjepana. Većina naime smatra da Božić samorazumljivo uključuje mučeništvo, i jer je Isusovo rođenje vremenski prije Stjepanova mučeništva, onda ih tim redom treba i slaviti. Stvar, međutim, stoji drukčije. Kršćani su najprije slavili mučenike, baš onako kako su najprije slavili Isusovo uskrsnuće (nedjelju), pobjedu nad smrću i križem, slavili su najprije Božju veličinu što je uskrisio Raspetoga Isusa a tek onda Božić, Isusov rođendan. Kršćani su dakle prije slavili spomendan prvomučenika Stjepana nego što su svetkovali Božić.

Onako kako dolazi do promjene naglaska u svetkovinama, slično dolazi i do promjene naglaska, a nerijetko i do iskrivljenja sadržaja u razumijevanju kršćanskih mučenika. Svako malo u povijesti kršćanstva, u povijesti pojedinog naroda, dolazi do nabujalosti martirološkoga, proizvodnje mučenika, čak do proglašavanja vlastitoga naroda “mučeničkim”. I danas mnogi licemjerni duhovnjaci i crkveni profiteri, često sljubljeni s nacionalističkom dnevnom politikom, profitiraju na patnji i stradanju svojih predšasnika. Dolazi i do opasnog izjednačavanja Isusove muke i križa čak i s onim ljudima ili strukturama koji su ogrezli u zlu ili su podržavali zločin i zločinačke režime. Neki pojedine osobe koje su bile sastavni dio zločinačkog aparata poistovjećuju s Isusom patnikom, Isusov put križa s ljudskim “križnim putom”, podižu križeve koji su u stvari križevi bez Isusa, koji nisu Kristov nego svjetovni/poganski znak.

Slično se događa i sa Stjepanom /pravoslavno Stafanom/ Prvomučenikom. Kao što nemali broj kršćana ne uspijeva izdržati skandal Isusova križa i smisao njegove smrti, pa od njih pravi svjetovne znakove, ideologije, političke pobjede, slično se događa i s Prvomučenikom Stjepanom i nekim drugim mučenicima. I u naše vrijeme došlo je do promjene naglaska i ispražnjivanja pa i iskrivljivanja sadržaja mučeništva. Ponajprije mučenike (i žrtve) se časti ne uvijek zbog proslave Boga u njihovom životu, niti zbog veličine mučenika nego za vlastite potrebe, za prekrivanje ili popravljanje grešne i zle prošlosti. Uostalom, u praksi se više veličaju heroji-zločinci nego istinski mučenici. Mučenike i stvarne žrtve često se smatra čak “naivnima” jer se nisu znali suprotstaviti neprijateljima, i ne dopušta se misao da su mučeništvo podnijeli u ime Boga i pravednosti, zato da na svijetu bude manje mržnje a više praštanja i ljubavi. I danas nitko toliko rado ne obilazi mučenička mjesta i slavi mučenike i žrtve kao za ta mjesta nedostojni silnici, političari i profiteri, koji bavljenjem mučenicima skrivaju svoju ljudsku mizeriju i vjersku hipokriziju.

I u naše vrijeme, u svako vrijeme, baš onako kako Isus prigovara svome naraštaju da slavi mučenike koje su njihovi očevi ubijali a ne primjećuju da oni ubijaju svoje proroke, dolazi do isticanja novih mučenika, prema dnevnim potrebama, a ne zamjećuju se nepravde koje se u najbližoj okolini čine nedužnima. Na mučenicima i žrtvama dobro se može zarađivati. I što je veći broj žrtava, što ih je više bez imena i lica, zarada je veća. Vidljiva je izopačenost u razumijevanju mučeništva i u činjenici što na ljestvici svetaca mučenicima se svako malo mijenja redoslijed i važnost. Stare zamjenjuju neki novi. I u naše vrijeme slave se drugi mučenici i na drukčiji način od recimo prije dvadesetak godina, da ne idemo dalje u povijest. I vjernici se upućuju drugim “svetištima” i “stratištima”, drugim grobovima i spomenicima nego su činili pokoljenja prija nas. Neki su više “političke”, svjetovne žrtve nego mučenici iz vjere, a svima se želi pripisati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (odium fidei) ili da su poginuli na Božjem (Allahovu) putu.

Slično je i s pitanjem koga se to i čega više ljudi spominju u mučeničkom obredoslovlju. Nema sumnje da se pri isticanju mučenika često više inzistira na zlu njihovih protivnika, odnosno “naših” aktualnih “povijesnih” neprijatelja nego na kreposti, snazi vjere i duhovnoj veličini tih ljudi. Više je naglasak na onom mračnom i smrtnom nego na onome što je vezano za Boga pravednosti, za opraštanje, za Boga pomirenja i novoga života među ljudima. U mučenicima neki poklisari tame i zla negiraju samu bit vjere, jer načelo da je bolje biti ubijen nego ubijati pervertiraju u njegovu suprotnost, jer kršćanstvo kao vjeru utemeljenu na Isusovu križu, vjeru ljubavi i praštanja pretvaraju u vjeru prevara, mržnje i nasilja. Time mučenici, žrtve i spomenici ne bivaju opomena da se zlo ne ponovi nego znak opravdanja neke buduće osvete.

Posebno iskrivljenje u kontekstu mučeništva događa se u zaboravu da su neki ljudi nastradali od tzv. “svojih”. I Isus i njegov đakon Stjepan nisu ubijeni od stranaca i bezbožnika (ateista), nego od “svojih” – od glavara svojih sunarodnjaka i svećenika svojih suvjernika, od ljudi tvrdih ušiju i neobrezana srca. Mnogi su se i danas upeli da sebe i svoj narod pretvore u mučenike, u konačnici da sve oslobode budnosti i odgovornosti za zlo koje se činilo i čini onima vlastitima u vjeri, da se kako je to već traženo s vrha Crkve, od papa Ivana Pavla II. i od nekih teologa izvrši “čišćenje pamćenja”, susretne sa svojom grešnom prošlošću. Mnogi se i danas začepljenih ušiju i zamrle savjesti bacaju kamenjem na nevine među sobom.

U svakom slučaju sastavnica slavlja Božića jest spomendan Stjepana Prvomučenika. On bez straha svjedoči svoju vjeru. Nije kolebljiv pred svojim ispitivačima, suvereno svjedoči svoju vjeru. On ne juri u smrt, nego mu je stalo do života. Svjedok je Božje ljubavi prema ljudima pa i u trenutku smrti, poput Gospodina Isusa s križa, moli Boga za oprost svojim ubojicama. Isusova muka i smrt je vrhunaca puta od Betlehema i jaslica. U opraštanju je punina otajstva Božjega postajanja čovjekom, svjedoči nam Prvomučenik Stjepan. (2014)

**********

Tko je i zašto kamenovao Stjepana?

SVETI STJEPAN

Dj 6,8-10; 7,54-60; Mt 10,17-22

Stjepan, kršćanski prvomučenik, pripadao je sedmorici đakona koje su apostoli – nakon nezadovoljstva i mrmljanja kršćana Helenista da su njihove udovice zapostavljene – izabrali da im pomognu u služenju siromašnima. Oni će time imati više vremena za propovijedanje evanđelja. Stjepan je bio revan svjedok Isusa Krista. Luka u Djelima apostolskim izvještava da pripadnici sinagoge Libertinaca (Slobodnjaka), Cirenaca, Aleksandrinaca, Cilicije i Azije, dakle neki Židovi pridošlice u Jeruzalem, nisu prihvatili Stjepanovo svjedočenje, jer nisu prihvatili Isusa za Mesiju/Krista. Raspravljali su s đakonom Stjepanom. I kako to obično biva, lažno ga optužuju ni manje ni više nego za bogohuljenje, jer “govori pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga”. Nalaze i lažne svjedoke. Razdražili su Stjepanovi protivnici i prevrtljivi narod, vlastohlepne starješine i častohlepne književnike. Ništa nije pomoglo ni to što je Stjepan pred Velikim vijećem (glavnom vlašću) posvjedočio vjeru izloživši sažetu povijest spasenja od Abrahama, preko Mojsija i proroka do Isusa (usp. Dj 6–8).

Stjepan slijedi Gospodina

Vrhunac koji je izazvao bijes do kamenovanja bile su Stjepanove riječi upućene svojim protivnicima, čuvarima vjere: “Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad već izdadoste i ubiste, vi baš koji ste primili Zakon preko anđela, ali ga niste vršili” (Dj 7,51-53). Ove Stjepanove riječi nisu ništa drugo do nastavak Isusovih riječi prije konačne osude i pogubljenja na križu: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka.’ Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Popunite, dakle, mjeru otaca svojih” (Mt 23,29-32). I nakon što je nabrojao neke ubijene proroke, Isus nagovještava i svoju sudbinu: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani” (Mt 23,37).

Stjepan je nastradao zbog istine. Prevažno je zamijetiti da Stjepana ne ubijaju bezbožnici, ateisti, nego samouvjereni i oholi vjernici, oni koji su uzurpirali Mojsijevu stolicu i kojima je vjera sredstvo vladanja i političke moći. Stjepan, poput svoga Učitelja i Spasitelja, razotkriva izopačeno ponašanje vjerskih glavešina koji dižu spomenike i ukrašavaju grobove proroka koje očevi nisu prihvatili u svoje vrijeme, i istodobno ne žele uvidjeti da čine i ponavljaju istu stvar suvremenim prorocima, da su to, Stjepan je jasan, učinili Isusu Nazarećaninu – Mesiji/Kristu.

Događaju li se danas slične stvari?

U našoj Crkvi i drugim vjerskim zajednicama u postkomunističkom i postratnom vremenu jedan od “najcjenjenijih” i “najunosnijih” poslova je martirološka, mučenička epopeja, građenje spomenika, umnažanje broja žrtava i mučenika, veličanje svojih stradalnika i “nevjerničko” sljepilo za stradanje drugih. Preko noći su izmiljele licemjerne spodobe, bivši crkveni strašljivci i bivši suradnici režima u proganjanju nevinih ljudi i u toj trgovini mučenicima sada vode glavnu riječ. “Prefarbavaju” svoje biografije, lažno optužuju nevine, ušutkuju kritičke glasove vjere i evanđelja. Kao da nikada nisu čuli ni Isusa ni Stjepana što su govorili, pa prisvajaju smrti tisuća ljudi i na njima zarađuju. Štoviše, oni smrti drugih, mučenika i proroka, koriste za svoju vlast i za novo huškanje na mržnju prema svojim nedužnima, kao i onima druge vjere i nacije. U krajnjem licemjerju zaogrnut će se čak i Mučenikom Stjepanom, slikat će ga zajedno sa zločincima i stavljati na sveto mjesto. [Npr. u crkvi na Gorici kraj Gruda. Ili, što je još nekršćanskije čitav će se zločinom i genocidom etnički očišćen teritorij, srpski entitet staviti pod zaštitu (“slavu”) sv. Stefana.]

U mučeničkom, viktimološkom identitetu, buja zlopamćenje. Sva se prošlost mjeri po mučenicima među koje namjerno “zalutaju” i oni koji to nikako nisu, koji su čak bili zločinci. U mučeničkom identitetu nameće se da je snaga Crkve u tome koliko ćemo mučenika nabrojiti, kao da će se umnažanjem naših mučenika sakriti žrtve zločina vlastitoga kolektiva i  da ćemo porasti u vjeri ako se poveća broj naših mučenika. Ako se stalno ne govori o svojim mučenicima, za čuvare vjere je to jasan znak da su ti ljudi “otpad” i “izdajnici” naroda, u konačnici bogohulnici. U mučeničkom ozračju i u atmosferi samosažaljenja uvećava se i ona neutemeljena ugroženost, mržnja prema susjedima, ljudima druge nacije i vjere, kao i prema onima iz vlastite Crkve i naroda koji traže dijalog, mir i ljudsku solidarnost koju Isus zahtijeva u evanđelju. U takvom ozračju cvate kolektivna povrijeđenost do patologije, a čitavi slojevi naroda i društva ostaju prikovani za prošlost, usmjereni na sumnjive ratoborne saveze s politički moćnijima, bez oslanjanja na Boga i Isusovo evanđelje, na pasivno očekivanje da će bolja budućnost sama doći ili će nam odnekud i od nekoga morati biti “darovana” kroz silu.

Je li prihvaćena poruka Svetoga pisma s obzirom na mučeništvo, s obzirom na vlastitu zlu prošlost?

Evanđelje, Isusova smrt i smrt njegova učenika Stjepana nisu prihvaćeni u njihovoj potpunoj istini. Stalno se ponavljaju scene slične onoj sa Stjepanom. Kad je Stjepan govorio, piše Evanđelist Luka, “oni podigoše silnu viku, začepiše uši te kao jedan jurnuše na njega”. Najteža “lekcija” koju nam Isus i njegov svjedok Stjepan daju biva zatomljena vikom svećenika, političara i medija “mučeništva” koji zasipaju svaku mogućnost “čišćenja memorije”, okamenjuju nužnu katarzu nabrajanjem naših stradanja i mučenika i listanjem zla drugih. [Ili se vlastito zlo, što je protuevanđeoski opravdava zločinom drugoga. Tako u nas rade i “desni” i “lijevi”. A to se ne može, to se ne smije. Ne može se partizansko-komunistički zločin vezan za Bleiburg opravdati zločinom ustaškoga režima, ali se ne može ni zločin ustaškoga režima nad Srbima i Židovima, opravdati srpskom hegemonijom, niti najnacionalnijim “svetim ciljem” – stvaranjem nezavisne države. Kad se samo i malo počne govoriti o “našim” zločinima, sve se uzbuni do bijesa. Mnogi kao da automatski začepe uši. Zar se na primjer ne zatvaraju uši pred podatkom da je ustaški režim još u proljeće i ljeto 1941. ubio trojicu srpskih biskupa/vladika i preko 200 pravoslavnih svećenika. I tolike Židove, Rome, Hrvate… Ovo je bitno za vjeru. Ovo nije dnevna politika. Sam Isus prema Evanđelju nabraja koga su predšasnici ubijali, poimenice spominje Zahariju – usp. Mt 23,34-36. Smijemo li se pitati: A zašto Isus ne prešućuje “naše” zločine?]

Zamjeranje i opraštanje

Čuli smo i Isusa i Stjepana, mučenici se poštuju tek poslije njihove smrti. Često, međutim, dolazi do revizije, pa se pravi mučenici proglašavaju mekušcima i slabićima, a na njihovo mjesto stupaju oni “bojovni”. U nedužnim smrtima više se inzistira na zloći neprijatelja nego na svjedočkom životu žrtava i na praštanju neprijateljima. Poziv na praštanje neprijateljima, što je temeljna poruka Isusova života i smrti na križu, što je posljednja riječ mučenika Stjepana, razumijeva se kao slabost vjere, tumači se čak kao “nezamjeranje” našim “neprijateljima”. [Primjer: Govoreći o mučenicima iz osmanskoga razdoblja, kardinal Puljić je u intervju Večernjakovom novinaru između ostaloga kazao: “Duboko cijenim žrtve i zasluge, ali jednako tako ne mogu razumjeti da fratri nikada nisu pokrenuli proces proglašenja blaženima nekoga iz tih vremena. Bilo je pravih mučenika. Narod je sačuvao njihov spomen, ali fratri to nikada nisu pokrenuli. Vjerojatno zbog toga da se ne zamjere muslimanima.” /Obzor, Večernji list, 2. XI. 2013./ O procesu proglašenja blaženim, o franjevačkom martirologiju, o franjevačkim blaženicima bez kanonizacije, o tome da je narod bez franjevaca sačuvao spomen na svoje mučenike, o “nezamjeranju” muslimanima, ovom prilikom se ne treba posebno govoriti, osim da je ovaj “politički” stav naširoko prihvaćen.]

Svim kršćanskim mučenicima je jedini uzor Isus Krist. I Stjepanu Provomučeniku. Zlo i zločine drugih ne treba skrivati, ne treba se stidjeti svojih mučenika. Povrh svega se ne smije zaboraviti vlastiti zločini, i vlastito zlo. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su Isus i Stjepan ubijeni od “svojih”. Povijest kršćanstva se ne temelji na svakoj smrti, nego na jedinoj Isusovoj nedužnoj žrtvi na križu u kojoj je sastavni i neotklonjivi dio molitva za razapinjatelje i praštanje protivnicima, te na samo onim žrtvama koje su slijedile svoga Gospodina. Prvi među njima je bio đakon Stjepan. U zadnjem času on moli: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I u zbornoj molitvi na početku današnje mise molimo: “Gospodine, daj nam nasljedovati ono što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana, koji je molio za svoje progonitelje.”

Praštati i ljubiti neprijatelje ne znači skrivati istinu, ne zamjerati se i povlačiti u šutnju, nego nasljedovati Isusa Krista koji zahtijeva da se uskrsnuće života ne događa u zlopamćenju, da se novi život dariva u priznanju svoje grešnosti i zla, i u onom najtežem – u opraštanju. Božje utjelovljenje u osobi Isusa Krista je specifikum kršćanstva. Najveći pak specifikum, najveća Božja ljubav očitovana u Isusu Kristu jest opraštanje, milosrdno opraštanje neprijateljima. Na tome stoji ili pada naše kršćanstvo, naše nasljedovanje, svjedočenje Isusa Krista i svi “mučenički” narodi i crkve. Tko povjeruje da mu je oprošteno, možda će moći oprostiti. Možda, jer u opraštanju ima vrlo malo mučenika i svetaca. To je najveća spasenjska novost koju je Bog objavio u Isus Krist a Stjepan posvjedočio. (2013)

Na dobro vam došao Božić i sveti Stjepan!

 Fra Ivan Šarčević

BOŽIĆ (Ljubo Ivančić)

Božić – danja misa

APSOLUTNA NOVOST

Iv 1,1-18

Svetkovanje Božića po danu, različito je od onoga usred noći i noćnih čari. Intenzivna a često i nervozna priprema i ushićeno slavljenje ponoćke uranjaju u “otrežnjujuće” danje svjetlo. Emocije se stišavaju, postajemo mirniji, ulazimo u ozbiljnost Božića i potragu njegova dubljeg značenja. I Ivanovo evanđelje o vječnoj Riječi koja se ovremenjuje, drukčije je od izvještaja Mateja i Luke o Isusovu rođenju u Betlehemu. Ivan nema pastira ni anđela, nikakve popratne mogućnosti za idilu. Ivan govori drugim jezikom. No, i Ivan ima istu poruku: Bog je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Riječ kojom Boga stvara svijet, kako čitamo na početku Biblije, Riječ koja je sam Bog, postaje tijelom, konkretnim ljudskim tijelom, i to ne tijelom na nebesima, ne u liku anđela ni u liku polubožanstva (demijurga), nego u konkretnom vremenu i prostoru, s točnom povijesnom biografijom tjelesna čovjeka.

Ta Riječ je svjetlo, svjetlo koje daje život kao što sunce i njegova toplina daju rasti i održavaju prirodu i stvorenja na životu. Svjetlo je to koje nikakva tama ne može zatomiti. Riječ je Isus Krist za kojega Ivan Preteča svjedoči da je Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Ivanu je važno da ponovi značenje “drugoga stvaranje”. Bog po svojoj riječi stalno stvara novi svijet i ljude. Sada ta Riječ postaje novi Život. Jedno je ono prirodno rođenje, a drugo je Božje stvaranje po Isusu Kristu. Riječ je o novom rođenju, o novoj ljudskosti, ne o rođenju prirodnim putem, od muškarca i žene, o stvaranju ljudskom voljom, nego od Boga, Božjom milosnom inicijativom. Po Isusu Kristu, po vjeri u njega, po nasljedovanju Isusa Krista, postaje se novi čovjek. A što je “zadaća” čovjeka na zemlji nego da postane “novi čovjek”, da napusti sebe staroga?!

Ivan ne propušta ustvrditi da svi ne prihvaćaju Riječ, svi ne prihvaćaju Svjetlo, svi ne prihvaćaju odlaganje ostarjeloga čovjeka. Štoviše, najbliži, “njegovi”, Isusa odbijaju. Ljudi više vole staru tamu nego novo svjetlo, jer – reći će se na drugom mjestu – čine loša djela, djela tame. Ljudi više vole uhodane riječi, uzvišene ili prazne riječ, riječi koje se ne utjelovljuje u dobru, koje nisu stvaralačke, koje ne “proizvode” novi život. Utjelovljenu Riječ, Isusa Krista jedva mogu slušati a kamoli poslušati.

Utjelovljena Riječ, Isus Krist, i u naše vrijeme ona je riječ koja odgovara najunutarnjijoj ljudskoj potrebi za novošću života, napuštanju bezizlazja naših tama. Ona nudi novi početak, dariva mogućnost “druge nedužnost”. Isus Krist je došao na svijet da podigne pale i umorne, razočarane i očajne, da promjeni pravac kretanja onima koji su zastranili, koji su ogrezli u grijehu, koji se nalaze u nervozama, zavistima, mržnjama, koje je progutala briga za ovaj svijet, za svoj ugled i moć, koje izopačuje sebična usredotočenost na sebe.

Isus je stvaralačka riječ koja nas izvlači iz naših trauma i frustracija, iz gubitaka i poraza, iz smrtnog zagrljaja pamćenja nepravdi i zla koje su nam drugi nanijeli. Isus je ona riječ koja raskida okove ogorčenosti koja vlada našim odnosima, koja naša lica pretvara u mrkla lica povrijeđenosti i one tako obremenjujuće tame laži da smo ispravni ili da za naše odnose i naš svijet nema spasa. Ta riječ korjenito mijenja pravac života. Od stalnog zahtijevanja za promjenom drugih, od stalnoga traženja da nam drugi vrate što su dužni, da izvrše zadovoljštinu, utjelovljena Riječ, Isus, mijenja nas i s nama naše obitelji, zajednice, Crkvu i narod, usmjeruje nas na spasonosni izlazak iz zakovanosti istjerivanja pravičnosti, odvodi nas iz “pakla” svađa i neprijateljstava, teških šutnji i konflikta prema ljubavi koja se “ne da ogorčiti”, koja stvara nove odnose i nova životna zajedništva.

Božić je svetkovina nečuvene, apsolutne novosti. U Riječi, u Isusu Kristu, darovana nam je milost novog početka. Svetkovina je to nad našim razvalinama od ljudskosti koje – kako starimo – tako brižljivo njegujemo. Božić je uvijek novi poziv da se osmjelimo izići iz svojih samodovoljnosti i umišljaja kako smo dobri ili kako se ništa ne može promijeniti. Uvijek iznova nas potiče da shvatimo kako smo oslijepili, jer se ne sagledavamo u Božjem Svjetlu, u svjetlu Božje riječi, da ne vidimo kako smo se udaljili od Isusa Krista, kako smo – iako čak s njegovim imenom na usnama – ljubitelji svojih mrakova i svojih gorčina, svojih pravdi i pravica da smo oglušili na poziv za promjene, da smo se paralizirali u lažnoj nemoći da se obratimo.

Božić svjedoči da Bog dolazi u ljudsku povijest, da postaje čovjekom. Toliko smo to puta čuli da nam djeluje previše obično, do banalnosti. No valjalo bi ušutjeti u trezvenosti božićnoga dana, u strogoći svakodnevice, i zagledati se u smisao našega i Božjeg postojanja. Doista, nije li Božje utjelovljenje u čovjeku najveća novost ove zemlje, naše ljudske povijesti i našega osobnoga života? Tko će naći veću novost? I nije li to najveći dar, nezasluženi dar Boga ljudima? Ne nasilje i prevara, ne trgovina ni zasluga, nego dar. Ta je novost uvijek i jedino u prostoru milosti i vjere. Vjere kao milosti. Tko povjeruje da se u Isusu Kristu objavljuje sam Bog, da je on Božja utjelovljena Riječ, da je on Svjetlo svijeta i istina života, doživjet će novo rođenje, ljudi će mu postati braća i sestre, djeca jednoga Oca. U ljudima će vidjeti Božji trag, produljeno utjelovljenje Riječi.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević

Isusovo rođenje (Želimir Janeš)

BOŽIĆ – PONOĆKA

Slava Bogu i mir ljudima

Redaju se Božići i Nove Godine. I svaki put bismo ih htjeli proslaviti drukčije, punije nego lani. Htjeli bismo i ovoga Božića poredati svoju svakodnevnicu da stoji urednije od one redovne. Htjeli bismo promijeniti okolnosti, popraviti i najsudbonosnije – odnose s ljudima. I pripremali smo se, uređivali svoje stanove, sređivali i sebe, ispovjedili smo se. Neki su od nas čvrsto obećali i sebi i Bogu popravak. Htjeli bismo više nego dosad. Smiriti svoje frustracije i agresije, htjeli bismo, najplemenitijim mislima, i sebi i drugima: više mira, sloge, poštivanja, razumijevanja, daleko više ljubavi, i bolje budućnosti. Da, daleko bolje budućnosti, jer Božić nije samo sjećanje na davnu i idiličnu betlehemsku noć rođenja djeteta Isusa nego događaj nade, događaj Boga koji dolazi iz sutrašnjice s više radosti i punine u naše živote.

Htjeli bismo za Božić naći i sadržajnije čestitke od one redovne: Sretan ti Božić! I mi svećenici se mučimo kako bi smo sklopili snažniju i sadržajniju propovijed. Osjećamo – a uvijek je tako s velikim blagdanima – da upadamo u klišeje, fraze i slogane. Vrtimo se i variramo stare ideje i neki bi od nas najradije pročitali evanđelje i šutjeli. Tako zacijelo treba biti. To nas uči skromnosti da svojim riječima ne orobimo betlehemski događaj, da ne zakrilimo posvemašnju jednostavnost i skrovitost Božjeg dolaska. Dobra je “nametnuta” malenost da i najpametnijim riječima ili namještenom pobožnom gorljivošću ne osiromašimo otajstvo Božjeg učovječenja. Doista je bolje da na Božić ne “prosipamo” velike riječi, da ne moraliziramo ili licemjerno i demagoški ne zapaljujemo atmosferu, nego da i one riječi koje nam djeluju stare i istrošene, iznova počnemo izgovarati iskreno.

Jedna od takvih riječi koja su čuje božićnih dana je svakako mir. A čija usta sve ne izgovaraju ovu riječ. Ona se odnosi na anđelovu/nebesku/Božju poruku betlehemskim pastirima koje je uplašila nesvakidašnja svjetlost. I nas plaši nesvakidašnja svjetlost Isusova rođenja, i mi kao da osljepljujemo pred snažnom čistoćom misterija Božjega neočekivanoga dolaska u neznatnom djetetu, u novom čovjeku, pa mislimo da treba poduzimati velika djela i pričati velike priče. Povrh svega, Božja svjetlost obasjava naše tame, pa nam se čini da odmah trebamo činiti nešto da ih prekrijemo. Cjelovita poruka nebeskih stanovnika koji se pridružuju anđelu navjestitelju rođenja Spasitelja glasi: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! To je poruka Božića.

Rođenje Isusovo znači proslavu uzvišenoga Boga, Boga “na visinama” – kako Evanđelist Luka u ondašnjoj slici svijeta označava Božje nepristupačno boravište, nemogućnost nas ljudi da prozremo u svu tajnu Božje neumorne inicijative prema čovjeku i svijetu, u Božju inicijativu koja se ovdje ostvaruje kao Božje utjelovljenje, Božje postajanje čovjekom. To nije ljudsko nego Božje djelo. Stoga, sve što čovjek čini trebalo bi biti na proslavu te Božje tajne koja s Isusovim rođenjem unosi svjetlo u naše mrkline, koja donosi istinu u naš dileme i konflikte, pruža utjehu u naše gubitke, poraze i patnje, dariva praštanje u prekinute odnose, nudi milosrđe i novi početak u naše male i velike svjetske ratove. Kršćani slave Boga jer nas je čudesno pohodio u čovjeku Isusu, u sinu čovječjem, sinu priprostih ljudi Marije i Josipa. I tako se, kao Emanuel – Bog s ljudima, svezao za sve ljude, od siromašnih i obespravljenih do bogatih i moćnih, do svih – kako kažemo – koji su “dobre volje”, koji su otvoreni za Božju novost, koji su i kada ne znaju govoriti otvoreni za Božje svjetlo s visina i za obraćenje za bolju budućnost.

Betlehem (Vladimir Blažanović)

Božićna poruka, međutim, ne zaustavlja se samo na proslavi Boga, pogotovo ne samo na riječima molitve i pjesme, na jaslicama i obredima. Drugi dio božićne poruke, neodvojiv od prvoga, glasi: a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim. Nije dovoljno samo slaviti Boga. Bog se ne slavi bez ljudi, bez mira među ljudima. Ali nije dovoljno ni samo željeti mir, nikako nije ispravno samo o miru pričati, nego se mir mora činiti. I to uvijek i svugdje, i nikada sam, nego s drugima, i još više činiti mir za druge, za bližnje, za one kojima se nanose nepravde i unose nepotrebni nemir u njihove živote. Bog koji se objavljuje u Isusu i kojega Isus očituje u svome životu nije nikakav Bog lažnoga ni grobljanskoga mira. Zato i govorimo o pravom miru i nužnome svetome nemiru. Božićna poruka unosi sveti nemir na ratoborna, zavidna, licemjerna, samo izvanjski namještena mirna lica. To je nemir koji traži promjenu nutrine, popravljanje riječi, odlaganje sebičnosti i srdžbe, ostavljanje nasilja i oružja, napuštanje oholosti koja misli da su pobjeda nad drugim, rat protiv drugoga, duhovni i fizički teror nad drugima jedini smisleni put, čak sama Božja volja.

I na koncu, božićna poruka Božjih glasnika zatiče i nas u jednom jedinstvenom zahtjevu. Naime, poruka govori da su ljudi Božji miljenici, i to svi ljudi bez razlike. Ovo je najuzvišeniji dio i najzahtjevniji dio poruke Božjeg postajanja čovjekom u betlehemskom Isusu. Ljudi su Božji miljenici. A znamo koliko toga nije uredu s našim odnosom prema čovjeku, prema ljudima, i onima bližnjima, i onima daljnjima. Ljudi su nam u većini sve drugo ali ne miljenici. Ljudi su nam teret, takmaci, protivnici, prokletstvo, čak neprijatelji koje treba otkloniti. Ili su nam sredstva za upotrebu, po onoj trgovačkoj: kupi i baci, uzmi i napusti, iskoristi i otpusti… Jer koliko smo samo ljudi dosada “potrošili” u svom životu, za kolikima tek jurimo ne da s njima gradimo prijateljstva i mir u svijetu, nego da nam budu “posluga”, lakeji naših pozicija i karijera. Ljudi! Ljudi su Božji miljenici, i oni lažni i dobri, i oni opasni i oni umilni, i oni pobožni i oni koji bježe od nas, i oni koji nisu čuli ili ne žele betlehemsko svjetlo, kojima je – zbog naše vjerničke nevjerodostojnosti Božje utjelovljene uljepšana legenda ili ideološka igračka otuđenja i porobljavanja…

Prema poruci Božića ljude nikako ne bismo smjeli mrziti ni prezirati ni iskorištavati. Ljudi su Božji miljenici. To tako uzvišeno zvuči iz betlehemske noći i iz Isusova života sve do križa i uskrsnuća a to je tako teško praktično ostvariti u životu. Valja, međutim, iznova početi susretati, raditi i živjeti s ljudima iz njihova dostojanstva pred Bogom, iz njihova miljeništva pred zajedničkim Ocem, a ne iz naših ljudskih računica.

Neka ovoga Božića našim dušama i obiteljima, župama i gradovima, neka našim svijetom iznova iskreno odjekne betlehemska poruka: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

Sretan vam Božić!

Propovijed za misu Božićnog bdijenja

Emanuel – Bog s nama: http://svetiantosarajevo.com/?p=2334

Propovijedi za ponoćku

Novi izlazak na Svjetlo: http://svetiantosarajevo.com/?p=1040

Zemlja kao Betlehem: http://svetiantosarajevo.com/?p=1623

Tajna biti čovjekom: http://svetiantosarajevo.com/?p=2337

 Fra Ivan Šarčević