Čas vjere – čas ljubavi

II. nedjelja kroz godinu

Iv 2,1-12

Većina ljudi ne štedi za veselja i gozbe. Naročito ne za svadbu, životnu prekretnicu, kada dvoje mladih započinje novi i zajednički put. Doista, što sve ljudi neće učiniti za dobru svadbu? Koliko samo spremanja za malo vremena, za tek koji dan veselja: od uređenja kuće, nove odjeće, hrane, kićenja, fotografiranja… Za svadbu čak i oni najštedljiviji neuobičajeno razrješuju svoje srce. U pripremi ništa se ne propušta, svaki detalj je bitan.

Zasigurno se tako učinilo i na svadbi u Kani. No, nastao je trenutak teške nevolje. Nestalo je vina, pića bez kojega svadbena gozba nije bila potpuna. Mogla su biti dva razloga. Ili je došlo nepredviđeno puno ljudi pa su popili sve ili je takva svadba organizatorima nadmašivala njihove mogućnosti. Svadbe pokazuju kako se neki ljudi junače prekomjerno i iznad svojih snaga, i oni siromašni i oni snobovsko-malograđanski i oni koji imaju u izobilju, svi samo da se pokažu U svakom slučaju svečanost u Kani je bila na rubu blamaže da Isus nije intervenirao. Znamo kako je i nas sramota ako nam netko dođe u kuću a nama nestalo, na primjer, kruha ili kave, ili nečega što je običaj da se ponudi gostu.

Isusovo pretvaranje vode u vino, Ivan Evanđelist ne naziva kako smo mi navikli govoriti – čudom, nego znamenjem, znakom. Ravnodušni u vjeri kazat će da je to isto. Materijalistički nastrojeni vjernici inzistirat će na čudu. Znamenje znači da Isusova gesta upućuje na nešto još drukčije i temeljnije; više od opipljivoga vina. Riječ je o Isusovom stalnom zahtjevu da čudo ne proizvodi vjeru nego da vjera omogućuje Božji novi zahvat u život pojedinca i zajednice.

Pogledajmo sâmo evanđelje što kaže. Ivan piše da se u Kani Galilejskoj održavala svadba. Evanđelist navodi da je na svadbi već bila Isusova majka, zatim nastavlja da je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. Navođenjem Marije prije Isusa, Ivan želi istaknuti Marijino posebno mjesto i ulogu. Primijetila je da je nestalo vina. Obraća se Isusu jednostavnom izjavom, bez uvoda, bez objašnjavanja, nego golom tvrdnjom: Vina nemaju!

Isus, redovito mislimo, uzvraća majci oštrim riječima. Teško ih je posve razumjeti: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! Ne znamo kakav je u tom trenutku bio ton Isusova glasa: osoran, ironičan, blag? Ne znamo ni za izraz njegova lica, je li bio mrk ili opušten, odbojan ili s razumijevanjem? Je li to Isus kazao doista grubo ili vedro, nasmijanim licem u smislu – što se majko stavljaš u poslove koje te se ne tiču, ili pa vidim, prepusti to meni, pa veselje je? Evanđelist o tom ne govori. Možemo li u tim riječima iščitati da Isus ima neki drugi plan koji ni Marija, njegova majka, još ne razumije?

Važno je zamijetiti da Isus svojoj majci nije rekao: Što ti imaš sa mnom, nego Što ja imam s tobom. U tim riječima, inače često “zagonetni” Ivan Evanđelist, naglašava da Isus pripada još nekom drugom odnosu, osim onom majčinskom. Očito je to i iz drugog dijela Isusova odgovora. Riječ je o času o kojem će Isus govoriti još nekima, na poseban način na završetka posljednje večere s učenicima, o času kada se Bog na neočekivan način proslavlja u Isusu, od trenutka Judine izdaje, dakle o času muke i križa. Isusov čas nije Kana ni pretvaranje vode u vino, nisu čudesa, nego radikalni “poraz” u ljubavi za prijatelje i ljude, radikalna napuštenost od Oca, sramotna smrt na križu, radikalni ispit vjere njegovih učenika.

Evanđelist nam dijalogom između Marije i Isusa nudi ključ razumijevanja Isusa, njegove osobe i poslanja. Najveće čudo Isusova života, najveće čudo vjere za Isusove sljedbenike, za kršćane svih vremena nije znamenje pretvaranja vode u vino, nego čas, čas Isusove konačne objave Boga, čas njegova umiranja i smrti – jednom riječju čas križa.

S razlogom Evanđelist Ivan ističe Isusovu majku. Marija je žena, vjernik. Ona je u potpunom povjerenju u Isusa, ne majka koja ga može “posjedovati” ili “naređivati” mu što će činiti. Naime, nakon Isusovih riječ: Ženo, što ja imam s tobom?, ona uopće ništa ne kaže, ne komentira ih, ne ide mu se umiljavati ni moliti, nego krajnjim pouzdanjem govori poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! To su Marijine posljednje riječi u Pismu, njezina poruka i oporuka. Od tada Marija ništa ne govori, nema više što reći. Od tada ona “slijedi” Isusa, ide za njim sve do njegova križa, do njegova “časa”. Vlada se po riječima koja je rekla drugima: Što god vam rekne, učinite!

Marija je uzor vjernicima, papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima nama koji vjerujemo u Krista da se ostavimo preuzetne uloge određivanja što bi Isus trebao činiti ili da si umislimo kako u vjeri ljudi jedino trebaju nas slušati, nego da ljude upućujemo k Isusu, da svojim riječima i djelima upućujemo na slušanje Isusovih riječi i nasljedovanje njegovih djela. I to uvijek, i onda kada nas ljudi, kao ni Mariju, uopće ne mole da interveniramo kod Isusa za pomoć, trebamo kazati: Činite sve po Isusovoj riječi!

Dakle, događaj u Kani Galilejskoj znamenje (znak) je koje upućuje na daleko sadržajniju i ozbiljniju Božju objavu u Isusu Kristu od čudesnog pretvaranja vode u vino. No, uvijek je lakše povjerovati u čudo u Kani Galilejskoj nego u Kalvariju bez svadbe i vina. Doista, kako povjerovati u znamenje križa, u onaj čas kada Isus ne može učiniti nikakvo čudo, ni ono koje bi svima bilo tako razumljivo, pogotovo materijalistički određenim vjernicima, da siđe s križa?

Događaj u Kani upućuje nas na vjeru da je milosrdni Bog kojega Isus očituje prisutan od svadbene gozbe, prvog javnog nastupa, kada izlazi u susret ljudima da se ne osramote, do vrhunaca svoje objave, u sramoti križa. Bog je prisutan u ljudskim nevoljama i u radostima. Uvijek. Također je važna poruka: Sramota zbog nedostatka vina drukčija je od sramote križa. No, u oba slučaja, Bog po Isusu moguću sramotu pred javnošću okreće u još veće dobro i u veće veselje, veselje novoga vina i veselje novog života, uskrsnuća. Tko povjeruje, s Isusom se, bez obzira na sve, ne može biti društveno ni vječno osramoćen.

Ljudska ljubav, kojoj je vrhunac ljubav dvoje ljudi na svadbenom veselju, svoju puninu doseže ako je Bog u njoj prisutan, ako se Boga slavi i hvali s ljepote postojanja ljubljene osobe, s ljepote ljudske ljubavi i ljudskoga zajedništva. Bog nije samo u početnoj molitvi na svadbama, nego je – ako ga zovnemo – djelotvorno prisutan u svim našim životnim trenucima i onda kada, kao Isus na križu iskušavamo njegovu odsutnost. Bog je i na početku i u središtu i na koncu svih veselja, i svadbenih i onih koja su se iscrpila u sramoti i javnom preziru.

Znamenje u Kani potvrđuje također da stara, zasićena i umorna ljubav može postati novom i boljom, kao što je Isusova milosrdna gesta vodu ljudske moguće sramote pretvorila u iznenadno radosnije zajedništvo i veću ljubav svih, i mladenaca i sustolnika. U svakoj svadbi, u svakom vjerničkom veselju, u svim oskudnostima ili zabrinutostima majki i očeva, mladenaca i poslužitelja, rodbine i prijatelja, kako će veselje proći, slično Marijinoj molitvenoj tvrdnji Vina nemaju, prelaze u zahvalu Gospodin Isus je s nama, veselimo se, jer pravo vino radosti i zajedništva – Krist, s nama je. On blagoslivlja našu ljudsku ljubav. Zajedništvo s njim vrhunac je naše uzajamne ljubavi.

***************************

Sada se treba radovati

II. nedjelja kroz godinu

Iv 2,1-12

Odlomak s početka Ivanova evanđelja kojega smo netom čuli, usjeklo se u naš unutarnji svijet evanđeoskih slika. Pred nas izbija zatečenost i tjeskobnost organizatora svadbe u Kani zbog nedostatka vina, zatim razgovor Marije, Isusove majke i Isusa, te Isusovo čudesno pretvaranje vode u vino, i konačno veselje sudionika da piju novo i bolje vino, i još da ga imaju u izobilju.

Bilo je to, kako Ivan izvještava, prvi Isusov javni nastup, prvi Božji zahvat kojega Ivan opisuje kao Božji znak, milosrdno Božje djelovanje u Isusu za ljude, za ljudsku sreću. Događaj u Kani izdvaja se od drugih Isusovih spasenjskih i iscjeljujućih čina. Naučili smo, naime, da je Isus solidaran s onima koji su grešni, koje je patnja pritisnula k zemlji, koje je nepravda i ljudsko zlo isključilo iz zajednice, koje je bolest ili nekakav fizički nedostatak odgurnuo u samoću, na rub ljudskoga komuniciranja.

Ovdje, u galilejskome gradu Kani, Isus, njegova majka, i učenici, bivaju pozvani na gozbu, na svadbeno veselje. Nije dakle riječ o pozivu da se pomogne, nego da se pridruže veselju dvoje ljudi koji stupaju u zajednički život. I dok je veselje trajalo, vjerojatno, kako se nije radilo o bogatim ljudima, ili je uzvanika bilo puno, nestalo je vina. Nestanak vina označavalo je veliku zabrinutost sustolnika, osobito mladenaca i ravnatelja svadbene dvorane. Nije to bilo kao danas da se odmah moglo otići u trgovinu, ili vino zamijeniti nekim drugim pićem.

I u tom trenutku uskomešanosti odgovornih za veselje, nastupa Marija, Isusova majka. Brižnošću žene i domaćice primjećuje o čemu se radi, i sa sigurnošću da će nešto učiniti, da će riješiti situaciju, pristupa Isusu i posve mu kratko kaže: Vina nemaju! No, Isus, kako mu prvotno nije stalo do čuda, do pokazivanja svojih moći, nagoviješta majci svoj čas – trenutak svoga radikalnoga očitovanja, a taj čas je – kako stoji u evanđeljima – onda kada se Bog Otac proslavljuje u njemu i to naročito od Getsemanija, preko križa i praznoga groba, ne dakle u zahvatu moći i sile, nego u poniženju i ostavljenosti, u zanijekanoj ljubavi, u drami neuzvraćene i prezrene ljubavi. Naš čas je gotovo uvijek moguć u veselju i na gozbi, na njima nas uvijek ima, i dosta nas je glavnih, a što sa samoćom, s ostavljenošću, što sa časom radikalne odluke za dobrotu i ljubav, časom kad se odlučuje o postojanju?

Ipak, Marijina sigurnost naočigled Isusovih oštrih riječi izražava da će Isus nešto učiniti, da će se i u ovaj čas, u času opasnosti i rizika da se pokvari ljudsko veselje, Božja ljubav očitovati u njezinu sinu. Zato posve sigurna kaže odgovornima za svadbeno piće i gozbu: Učinite sve što vam kaže! Ove su riječi jedne od najsadržajnijih Marijinih riječi uopće. U njima je izražena bit mariologije, bit našega štovanja i naših molitava Majci od milosti, Isusovoj i našoj majci. Ona primjećuje nedostatak potpunoga ljudskoga druženja, zagovara ljude kod Isusa ali ne upućuje na sebe, nego da činimo sve što nam Isus kaže, da nasljedujemo ne nju nego njega – Isusa: Učinite sve što vam kaže.

I onda se događa veliko čudo, veliki znak Božje dobrote… Prema procjenama novoga je vina, Isusova vina, između 600 i 700 litara. Opća začuđenost i udivljenje. Kad su slavljenici mislili da je kraj, da će doći do blamaže i sramote, situacija se preokreće u obilje; veselje postaje još veće, gozba se može nastaviti.

***

Dakle, na početku svoga javnoga djelovanja Isus objavljuje sebe u radosti, učinio je druge radosnima. Božje očitovanje u Isusu Kristu ne događa se u nekom svetom, sakralnom, molitvenom prostoru, nego upravo u javnom, profanom prostoru, u onom elementarnom prostoru i vremenu ljudskoga zajedništva, u gozbi. Skloni smo naime, Bogu, Isusu Kristu, rezervirati samo sveta mjesta, one prostore koje kao da ograđujemo za božansko, dok je svakodnevni život posve u našim rukama, kao da su neka mjesta nepristupačna Bogu, kao da je Bogu strano ljudska radost.

Skloni smo Boga isključiti iz životnih veselja i dati mu mjesto samo u našim tugama i nevoljama, grijesima i patnjama. Bog se, međutim, očituje u srcu života, svugdje gdje život bukti i pulsira u svojim najizražajnijim trenucima. Nije Bogu strano ljudsko veselje niti ga on zabranjuje. Isus Krist nije antialkoholičar. On ne pretvara ljudsko slavlje u ukočenu atmosferu pobožno nakrivljenih glava, tmurnih pogleda ili zgražanja nad ljudskom radošću. On ne kaže da bi umjesto gozbe i slavlja trebalo se povući u osamu, otići moliti Boga. Ima vrijeme za to. Sada se treba radovati.

Isus dolazi na svadbu u Kanu. Želi da se ljudi raduju, jer Bog kojega objavljuje jest Bog i ljudskih veselja, a ne Bog zatvoren u svijet moralne strogoće, Bog koji zabranjuje smijeh i ljudsko opušteno druženje. Evanđelja mnogo govore o tome da je Isus posjećivao ljude, s njima bio na gozbama, to je organizirao i sa svojim učenicima. Čak je i optužen da je izjelica, vinopija i da se druži s ljudima koji su skloni veseljima.

S druge strane, što je za nas također važno, osobito u vremenu naših prekomjernih veselja, naših opuštanja pa i opijanja do banalnosti i praznine, naših svadbi kojima je najviše stalo do izvanjskosti, do oponašanja praznine sapunica i televizijskih reklama, Isusov dolazak i njegov milosrdni znak darivanja vina, darivanja izobilja u veselju, traži da u naša veselja, naše ljudske tjelesne i materijalne radosti, uključimo Boga. Tada će naša radost biti potpuna, u izobilju. Bog dakle posvećuje ne samo naše patnje, nedostatke, oslobađa nas od grijeha, nego blagoslivlja naše radosti, naša druženja, naše tjelesne okrepe, naše svadbe i gozbe. Treba ga samo pozvati na gozbu. Doći će. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Isusovo krštenje (Slavko Šohaj)

Tko je Isus? – Staro-novo pitanje

Gospodinovo krštenje

Lk 3,15-16. 21-22

Isusovo krštenje na Jordanu smatra se Isusovim izlaskom u javnost iz skrovitosti nazaretskoga života. Odlomak iz Lukina evanđelja kojega smo danas čuli slijedi nakon izvještaja o Isusovu rođenju u Betlehemu, nakon prikazanja u Hramu, te hodočašća s roditeljima u Jeruzalem i zadržavanja dvanestgodišnjaka, slušanja i učenoga razgovora s pismoznancima u Hramu. Ovaj odlomak je dio većega teksta Lukina 3. poglavlja u kojem se govorio o povijesno-zemljopisnom kontekstu Isusova krštenja i javnoga nastupa. Luka najprije govori o djelovanju Ivana Preteče i Krstitelja u 15. godini vladanja cara Tiberija, dok je Judejom upravljao rimski namjesnik Poncije Pilat, a Galilejom Herod Antipa, onaj koji će Ivana ubiti, jer mu se grdno zamjerio. Radi se o vremenu oko 30. godine poslije Isusova rođenja.

Luka, dakle, kao uvod za Isusov javno pojavljivanje, prije krštenja i prije odlaska u pustinju i sabiranje gdje će biti i iskušavan, piše o Ivanu Proroku, njegovom propovijedanju, pozivu na pripremu puta Gospodinu, “glasu koji viče u pustinji”, koji poziva na obraćenje, koji krsti i opominje različite društvene skupine što konkretno trebaju promijeniti u svome životu (narod, carinci, vojnici). Današnji odlomak Lukina evanđelja u svome središtu ima zapravo pitanje tko je Isus, pitanje Isusova identiteta (C. Mesters). Na to pitanje isto evanđelje donosi dva odgovora. Jedan odgovor dolazi od čovjeka, od proroka, od Ivana Preteče. Drugi je odgovor “odozgor”, odgovor “otvorenih nebesa”, “glas s neba”.

1. Zbog Ivanove jedinstvene proročke osobnosti, narod se pitao da nije Ivan obećani i očekivani Mesija. Ivan, međutim, posve jasno i odlučno odgovara da nije on Mesija, nego netko “jači od njega”. Ivan pravi ogromnu razliku između sebe i onoga koji dolazi time što govori u slici sluge. On čak nije ni sluga. Naime, veličina onoga koji dolazi u ime Gospodnje, veličina Mesije je tolika da mu on nije dostojan biti ni sluga – “odriješiti remenje na obući”. Dok Ivan krsti vodom za obraćenje od grijeha, Mesija će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Duhom koji će obnoviti lice zemlje, koji će udahnuti puninu života, koji će dati snagu ljudskim slabostima i neuvjerljivostima. Ognjem koji će sažeći ljudske grijehe i zloće, izopačenosti i lukavstva (strukturalne i osobne); krstit će ognjem koji će hladna i ravnodušna ljudska srca zagrijati za dobrotu i milosrđe. Ivanovo svjedočanstvo Isusova identiteta, ipak, ostaje na proročko-mesijanskoj razini. Time dakle još nije ukazano na cjelinu Isusova identiteta

2. Na koncu današnjega odlomka Lukina evanđelja dolazi do iznenađujuće objave tko je Isus Krist. Samo Nebo se “otvara” da kaže tko je Isus. Prije toga, međutim, važno je napomenuti još neke činjenice. Prije nego samo Nebo očituje Isusov identitet, nužno je vidjeti što Isus čini. Isus dolazi da ga Ivan krsti. Stavlja se u red ljudi i to kao posljednji. I nakon što se krstio sav narod, piše Luka, on se daje sam krstiti. U ovome vidimo Isusovu potvrdu Ivana i njegova djelovanja, ali kao zadnji u redu krštenih on opečaćuje završetak Ivanova djelovanja. Dolazi novo vrijeme, novo krštenje Duhom Svetim i ognjem. U Isusovu stajanju u povorci s narodom otkrivamo Isusovo solidariziranje s ljudima, s grešnim ljudima koji traže put izlaska u novi život – što svako krštenje podrazumijeva.

Prije “rastvaranja nebesa” i nebeskoga glasa još je jedan moment važan, a tako je nezaobilazan u Lukinom evanđelju. Riječ je o molitvi. Luka piše da se nakon krštenja Isus molio. U ovom evanđelju prije svakoga većega događaja, Isus se molio. Tako i ovdje. I upravo dok se Isus molio, rastvaraju se nebesa. Osim krštenjem, Isus se i molitvom izjednačuje s nama ljudima. Od početka svoga djelovanja pa sve do smrti na križu Isus se moli. “Razgovara” s Bogom Ocem, molitveno šuti i govori, prosi i vapije, zahvaljuje i blagoslivlja. I upravo dok se moli, poslije krštenja, piše Luka, rastvaraju se nebesa. Na Isusa, u tjelesnom obličju objave, poput goluba, silazi Duh Sveti. I na njemu će počinuti. Nebesa, kao slika za Božje boravište,  otvaraju se. Bog Duh izlazi iz prostora svoje nepristupačnosti. Silazi na krštena čovjeka Isusa u molitvi. Isus postaje nositelj i darivatelj Božjega Duha.

Usporedo sa silaskom Duha, čuje se glas s neba. Luka piše da glas “zaori”. Hoće kazati da nije riječ o bilo kakvom glasu, nego o glasu koji nije snažan po vanjskoj zvučnosti, po decibelima, nego po snazi kojom svjedoči jedinstvenost Isusove osobe. Taj glas, za razliku od glasa Ivana Krstitelja i njegove identifikacije Isusa kao Mesije, obznanjuje Isusov identitet za daleko višu razinu: Isus je Božji Sin, Ljubljeni, kao jedinorođeni sin.

U kratkom odlomku Luka nam svjedoči da se na krštenju Isusovu otkriva tko je Isus. On je čovjek, sin čovječji, koji se krsti i moli; on je prorok, ali veći od proroka Ivana i svih bivših proroka; on je obećani i očekivani Mesija/Krist; on je objava Božjega Duha, na njemu tjelesno prebiva Božja životvorna snaga; i, konačno, on je Božji Sin, Ljubljeni, različit od kraljeva (koji su se nazivali sinovima Božjim). Luka sa svojom zajednicom ispovijeda tko je Isus, svjedoči njegov identitet.

Spominjući se Isusova krštenja, pred svakim krštenim vjernikom, pred svakim od nas, postavlja se pitanje i našega vlastitog vjerničkog identiteta i poslanja. Što bi Isus kazao za nas ako vjerujemo da naše krštenje označava suobličavanje s Kristom, novi život i uskrsnuće u Isusu Kristu? Po krštenju postajemo Božji sinovi i kćeri, braća i sestre jedni drugima. Po Isusu imamo udjela u njegovo mesijanskom poslanju, po njemu smo nositelji Božjega Duha u naš svijet. Krštenje (svaki sakrament, a posebno sakramenti euharistije i pomirenja) uvijek su nova prilika obnove našega krštenja, prilika odlaganja “staroga čovjeka” i izručivanje Isusu Kristu da nas krsti Božjim Duhom i ognjem svoje ljubavi. (2016)

***********************

Krštenje (Josip Lovrenović)

RASTVARANJE NEBESA

Krštenje Gospodinovo

Lk 3,15-16.21-22

Božić je brzo prošao. Isusovo krštenje označavamo njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi pridošli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenje pokore i obraćenja. Ivan, prorok, kojemu je grnuo svijet i o kojem su mnogi mislili da je očekivani Mesija, svjedoči da on to nije, da on Očekivanome nije dostojan biti ni sluga – odriješiti mu remenje na obući – te da će, za razliku od njega, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i riječju koja čisti kao oganj. Ivan je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji poravnava stazu Mesiji, koji nadom ispunja doline rezignacije a pokorom brda ohole moći i samodovoljne sebičnosti.

U povorci grešnika. Isusovo krštenje u rijeci Jordanu, njegovo javno pojavljivanje treba razumjeti u cjelini Isusova poslanja. U ovom početku zgusnuti su i sadržaj i značenje čitava njegova javnoga djelovanja, riječi i djela, dakle čitava njegova života.

Krštenjem se ponajprije očituje da se Isus solidarizira s ljudima, i to s ljudima koji se smatraju grešnima, sa svima onima koji su, u potrazi za višim smislom, odlučili krstiti se; koji su vanjskim, simboličnim (sakramentalnim!) uranjanjem u tekuću vodu Jordana, željeli ostaviti staroga čovjeka i krenuti u novu budućnost; koji su u vlastitoj nemoći došli Ivanu. Ivan ih, sa svoje strane, ne zadržava kod sebe nego ih upućuje na Isusa.

Isusovo svrstavanje u povorku grešnika znak je da će cjelokupni Isusov život biti ništa drugo nego zauzetost i brižnost s onima koje je iskustvo vlastite nemoći ili isključivost ljudske zloće nagnala na samotnički vapaj da im se pomogne. Isus čitava života prepoznaje ono što se javno ne vidi, one što su društveno potisnuti, koje se osuđuje i od kojih se zazire. Njegovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novih komunikacija s Bogom i ljudima, ondje gdje su one prekinute ili nad kojima stoji opasnost definitivnoga loma.

Iz skrovitosti prema evanđelju. Isusovo krštenje, njegov prvi javni pojavak ukazuje i na nešto posve jedinstveno u povijest čovječanstva. Za razliku od svih drugih osnivača religija i gurua, starozavjetnih ili drugih proroka, za razliku od mnogih drugih velikana, kršćanskih svetaca i modernih duhovnjaka, na Isusovom početku ne stoji nikakav silan događaj, nikakva (duhovna) bitka ni sa sobom ni s drugima, nikakav duševni preokret, obraćenje ili prosvjetljenje, nikakav čudesni zahvat koji bi u njemu izazvao zaokret a druge prisilio barem na udivljenje. On se pojavljuje iz skrovitosti, iz tridesetgodišnje šutnje i zatajnosti, i od tada, od krštenja do Golgote i ukopa, jedva da će proći tri godine, ali tri tako snažne godine oko kojih se zavrtjela ljudska povijest.

Isusov javni život ne počinje ni „traženjem Boga“ kako si zadaju u zadatak mnoge panične i privatističke duhovnosti. Ne počinje ni bijegom od kuće ni od prljava svijeta i nemoralnih ljudi u samotni kraj intimnoga sjedinjenja sa svetim, niti u neki hram pred Presveto. Isus ne počinje ni askezom ni trapljenjem, čak ni proročkim kritikama o pokvarenosti svih, niti apokaliptičkim glasom o skoroj propasti svijeta.

On dolazi među ljude, kao jedan od nas, staje u red, kao posljednji, kao onaj nakon što se gotovo sve ispratilo; prolazi selima i gradovima, javno se pokazuje među ljudima. On javno govori, iznosi svoje mišljenje, raspravlja i sukobljuje se, jede i pije, pješači i vozi se brodicom, pomaže siromašnima i bolesnima, bježi od onih koji ga hoće zakraljiti, moli se u samoći i među ljudima, propovijeda i tumači Božje kraljevstvo, naviješta radosnu vijest Božjega milosrđa, Očeve dobrote. On traži obraćenje i vjeru u tu svoju vijest, u evanđelje. Traži ne tek i samo Boga, nego Božje kraljevstvo, Božju vladavinu među ljudima, povjerenje u Očevo milosrđe i ljubav dokraja.

Ori se glas. Iznad svega, Isusovo krštenje kao prvo njegovo pojavljivanje sva četvorica evanđelista opisuju u slikama otvaranja nebesa, u slici silaska Duha Božjega koji još od početka stvaranja pa kroz čitavu ljudsku povijest silazi nad svijet, nastanjuje prirodu, a ljude ispunja, nadahnjuje i pokreće na djelovanje u skladu s Božjom riječju. Nebesa se otvaraju onda kada se Ivan identificirao kao glasnik neizmjerno većega od sebe. Nebesa se otvaraju onda kada se Isus kao zadnji čovjek stavio u red grešnika.

Rastvaranje nebesa jedinstvena je slika kojom evanđelisti potvrđuju Božji odnos prema zemlji, prema ljudima. S onu stranu svih ljudskih napora da dosegnemo tajnu postojanja, da se uspnemo do Boga, da razgrnemo veo nebeskih, božanskih nepristupačnosti, u Isusu, dok moli, samo Nebo otvara ruke, širi ih i grli zemlju i njezine žitelje. U Isusu Bog kao Duh prilazi čovjeku. Svakom čovjeku i njegovoj braći i sestrama, zemlji i svemiru u cjelini. U Isusu se Bog otvara, objavljuje sebe sama, iskazuje svoju ljubav u čovjeku i kroz čovjeka.

I još nešto. Rastvaranje nebesa nije bezglasno. Čuje se glas da je Isus sin, da je Ljubljeni, da je u njemu sva Božja milina. Glas je „zaorio“ kako svjedoči vjernik, evanđelist Luka. Glas koji je drukčiji od svih glasova. Glas kojega možemo razaznati i u metežu i u tišini, vjerojatno kada se ponašamo kao Ivan ili kao Isus. Glas je to koji i danas ori u buci ljudskih glasova što se tiskaju oko Ivana i Isusa, koji vape za čudom i promjenom. Glas je to koji se izdvaja i u suvremenim kakofonijama, pojačanim decibelima na suvremenima stadionima i u parlamentima, estradama i kafićima, molitvenim hodočašćima, „hurama“ i pljescima za Isusa, političkim, reklamnim i pobožnjačkim vrbovanjima, glas koji se izdvaja od svih drugih ljudskih najava, obećanja i projekata o promjeni svijeta i čovjeka.

***

Dakle, na početku Isusova djelovanja, u Isusovu krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red ali kao posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću nebo i zemlja, Bog i čovjek. U njemu Božji glas ne ostaje nijem nego ori, u Duhu i ognju. Odjekuje pustinjama i vrevama naših života, gradova i sela, galama i tišina. Razliježe se svemirom. Potresa zgradom našega bića i zove na odgovor. (2012)

Fra Ivan Šarčević

Poklonstvo pastira (Josip Biffel)

Otići drugim putem

Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće

Mt 2,1-12

Bog se u Isusu objavljuje svim ljudima, svim rasama, narodima i kulturama – poruka je svetkovine Bogojavljenja (epifanije). Ova je svetkovina starija od Božića. U prvim stoljećima kršćanstva, osim pohoda triju kraljeva (mudraca, zvjezdoznanaca), u njoj se spominjalo događaja Isusovih prvih objavljivanja u javnosti, prvih nastupa pred ljudima: krštenje na Jordanu i svadba u Kani Galilejskoj. Kasnije se ovi događaji razdvajaju u posebne svetkovine.

Matej nas u evanđelju obavještava da su tri mudra čovjeka s Istoka, upućena u astrologiju, slijedeći posebnu zvijezdu novorođenoga kralja židovskog, došli u Jeruzalem kralju Herodu, onomu koga se, kad je u pitanje kralj i kraljevstvo, stvar najviše i ticala. Na njihovo pitanje, Matej piše kako se Herod i s njim čitav Jeruzalem na tu vijest “uznemiriše”. Ovaj nam evanđelist odmah na početku evanđelja svjedoči što će pratiti Isusa i koji je razlog (krimen) što neće biti prihvaćen od vodećih ljudi svoga naroda i svoje vjerničke zajednice. Naime, od rođenja, pa preko javnoga djelovanja sve do sudskoga procesa, do njegova isljeđivanja pred velikim svećenicima Anom i Kajfom, Herodovim sinom Herodom Antipom i Pilatovom konačnom presudom, Isus unosi nemir među upravljačku strukturu. Razgoljen do jednostavnosti taj nemir je ustvari strah vladajuće i intelektualne “elite” za svoju poziciju, za stolicu, strah od Isusove kritike koja bi mogla potaknuti mase i proizvesti političku pobunu. Tako će uostalom Isus biti i optužen, kao podstrekač nezadovoljstva i nemira, kao pretendent na kraljevstvo. Tako će uostalom Pilat dati da se napiše i njegov zločin na križu: kralj židovski (INRI – Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum).

Perverznost vlasti svih vremena, izopačenost svih uglednika, uplašenih za svoj status, ogleda se u tome da svoju zloću upisuju u drugoga, da svoj nemir i svoje podjele i spletke kojima se održavaju na vlasti, imputiraju drugima; da svoj strah za privilegije pripisuje drugima i to kao želju tih sumnjivih i opasnih tipova za vlašću. Točno je, Isus je, kako se opet na početku njegova života, na dan prikazanja u Hramu, izrazio prorok Šimun, onaj koji izaziva skandal, koji je znak osporavan. Točno je, na njega će se spoticati mnogi, oko njega će se dijeliti ljudi, i najbliži, i učenici, oko dobra i pravde, ljubavi i milosrđa, oko novog i nečuvenog odnosa prema Bogu i ljudima. Ali jedno je sigurno: Isus nije bio – ono čega su se tako silno plašili herodi, starješine naroda i glavari svećenički i time uznemiravali i zastrašivali narod – uzurpator ni političke ni religijske vlasti.

Matej dakle izvještava da su Isusa došli tražiti stranci, mudraci s Istoka, dok su njegovi, svećenici i pismoznanci – premda znajući proroštva, čak doslovno citirajući proroka Miheja o Betlehemu rodnom gradu Mesije – ostali nepomične udvorice vlasti. Oni više nisu imali što ni koga tražiti. Bilo im je dobro. Jedino čime su se bavili jest kako da to stanje održe, kako da spriječe svaku stvarnu novost na bolje. Nije za njih bilo dakle potrebe za ikakvom promjenom, ikakvim rastom u ljudskosti i vjeri. Herod je bio nemiran, a njegovi dvorski svećenici i teolozi, uljuljani u svoj svijet, debelo su naplaćivali svoje oportunističke savjete Herodu da pomno sve ispita i u skladu sa svojom vlašću da djeluje. Za razliku od nemirnih mudraca, od tih velikana duha i tražitelja istine, Herodova duhovna posluga (svećenici i pismoznanci) bili su mali “anakroni faraoni puni sebe” (A. Maggi), ljudi bez odgovornosti i slobode, ljudi koji u praksi nisu ostvarivali ono što su znali. A znali su. Znali su sve bitno, i onu razliku između političkoga i duhovnog kraljevanja, između teokracije, političke religije i duhovne Božje vladavine.

Tri kralja (Đuro Seder)

U središtu današnjega evanđelja su strani ljudi, mudri ljudi, tražitelji Spasitelja, kralja duha, kralja slobode i istine. Za mudrace se u kršćanskoj predaju kaže i da su kraljevi, kraljevi koji ostavljaju svoje tronove, napuštaju sve i polaze na put za zvijezdom sreće. I nalaze je. Tko se odvoji od sebe, od svojih pozicija, od svoje vlasti i privilegija, i autentično traži, on i nalazi traženo. Kao i svi razumni tražitelji, osim slijeđenja zvijezde, mudraci su se raspitivali o svome putu, dali su se savjetovati i od onih koji po službi trebaju znati bolje od drugih, koji imaju “ključeve znanja”. Dok je Herod prepredeno slao mudrace da idu i vide te da ga na povratku informiraju, kako bi se i on išao pokloniti tom “čudu od svijeta”, novorođenom kralju, njegovi uslužnici, svećenici i inteligencija, ostaju nepomaknuti. Oni su čekali da ih se za sve pita, da im se sve servira pa će onda oni razmisliti što poduzeti. Jer čemu ulagati napore u nesigurnost kada im je već ovako vrlo dobro. Boljeg kralja od Heroda zacijelo neće imati, iako je bio krajnje okrutan, iako nije čak bio ni čisti Židov, niti je prakticirao vjeru. Ta on im je izgradio veličanstveni Hram, osigurao hramski porez i obredne namete, uvijek ih pozivao na primanja i svoje svečanosti, čuvao im društveni ugled i moć. Takvo što se ne napušta, kakav novorođeni Mesija?!

Tri mudra čovjeka, bijeli, crni i žuti, mudri ljudi iz svih rasa i jezika, kraljevi, razboriti i pravedni pastiri svojih naroda, nasuprot Herodu i jeruzalemskoj vladajućoj garnituri, nastavljaju svoj tragalački put i nalaze Spasitelja. U svoj svojoj veličini oni se sagibaju pred djetetom, obdaruju ga onim što novom kralju, što Spasitelju dolikuje i pripada – duboko poklonstvo čitavim svojim postojanjem. Ne grade mu ni palaču ni hram, ne plaćaju ni hotel niti što stavljaju na njegov račun, nego ga časte darima njegova božanskog i ljudskog dostojanstva. Poštuju dijete, poštuju najmanjeg, časte veličinu u malenosti.

Mudraci, sretni s pronađena vladara i spasitelja, ne vraćaju se više Herodu i njegovim savjetnicima. Jer, jednom kada se nađe Spasitelj, opasno je vraćati se na stari put, pogubno je ponovno služiti i slušati svjetske kraljeve, glavare svećeničke i pismoznance, jer se oni nepotrebno plaše, jer se ne pomiču. U konačnici, ne može se služiti dvojici gospodara. Mudraci se – upućeni u snu, a san je za biblijskoga vjernika vrijeme Božjega dobrog savjeta – vraćaju  zaobilaznim putem u svoju zemlju, u svoju svakodnevicu i ondje nastavljaju mudro živjeti od nađene sreće.

Za mnoge je od nas vrijeme slijeđenja Spasiteljeve zvijezde, vrijeme odlaska drugim putem.

Fra Ivan Šarčević

Bog se pokazuje kakav jest

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tri puta u božićnom vremenu čitamo Proslov / Uvod u Ivanovo evanđelje. I koliko god puta ga čitali, njegove će nam riječi ostati u području tajne. A važne su, i vrijedno je zastati nad njima, i mučiti se uvijek iznova, jer u malo riječi Ivan sažima temeljne istine naše vjere u Isusa Krista. Naravno, Ivan to čini na grčkom jeziku i piše onodobnoj kršćanskoj zajednici što znači da nam valja ostati skromni u tumačenju, jer nas dijeli velika vremenska distanca, razlika značenja riječi i razlika razumijevanja Ivanovih kršćana od nas danas, i iznad svega taj nikada dokraja izrecivi misterij Božjeg postajanja čovjekom.

Već sama riječ Riječ kojom Ivan započinje svoje evanđelje – u grčkom Logos, ne znači samo našu izgovorenu riječ, nego i misao i smisao i razgovor i riječ. Označava i stvaralačku Božju riječ (dabar). Riječ, koja je kako i stoji u izvještaju o stvaranju, kada Bog izgovori riječ, onda ona i postaje Božje stvorenje. Čitamo: Reče Bog neka bude… I to što Bog reče bi tako… I bi dobro!

Ivan još sažima stvoriteljsko značenje Riječi. Bog po Riječi stvara, ona je život, ona je svjetlo. I onda odjednom u tekstu “upada” točni povijesni podatak da Ivan, misli se na Ivana Proroka i Krstitelja, dolazi na svijet da svjedoči za Svjetlo. Izričito govori o Ivanu, vjerojatno zbog dilema ondašnjih ljudi je li Ivan ili Isus očekivano Svjetlo (očekivani Mesija).

Evanđelist nastavlja dalje svoj govor o svjetlu, istinskom svjetlu, koje prosvjetljuje sve ljude. U ovim riječima otkriva se jedincatost i univerzalnost Isusova poslanja za sav svijet, za sve ljude. I odmah utvrđuje kako svijet, a u svijetu, najprije njegovi, Isusovi bližnji, nisu ga upoznali i nisu ga primili. Ivan, kao i drugi evanđelisti što pišu o Isusovu rođenju, sastavlja svoj proslov s kraja Isusova života, iz perspektive križa i uskrsnuća, iz perspektive odbacivanja i razapinjanja Isusa i Božjega uskrišenja Isusa. Navještaj i svjedočenje o Isusu Kristu, polazi dakle, od smrti i uskrsnuća, pa se onda svjedoci i pisci evanđelja vraćaju na pitanje Isusova podrijetla i rođenja.

Vjerojatno zamara ovakav način susretanja s Isusom kroz Ivanov Proslov. Gubimo koncentraciju. Lakše nam je čitati i slušati o Betlehemu, anđelima i pastirima, Herodu i kraljevima s Istoka. Ivan, smijemo to kazati, samo učenijim riječima prenosi istu istinu vjere. Kao posljednjem piscu evanđelja, zacijelo su već poznate pripovijesti o Isusovu rođenju, ali kao što je onaj prvi biblijski izvještaj o stvaranju, tzv. svećenički izvještaj, nastao poslije onoga drugoga starijega, u kontekstu hrama i svećeničke prakse uređenja liturgijskoga života u sedam dana, slično Ivan Evanđelist, nakon drugih evanđelja, nakon navještaja i nekih spisa o Isusovu životu, nastoji povezati temeljnu poruku tog izvještaja o stvaranju s Isusom Kristom i približiti je mladoj kršćanskoj zajednici koja je sastavljena od kršćana židova i kršćana drugih naroda i jezika, a koji svi govore jednim, grčkim jezikom rimskog imperija.

Dakle, Ivan govori da je Isus Riječ koja je Svjetlo i koje ljudi, ponajprije njegovi, ne primaju nego odstranjuju. Ipak, ima onih koji ga primaju, koji su povjerovali u njega. Takvi primaju i moć da postanu djeca Božja. Radi se o univerzalnoj poruci vjere: svi oni koji primaju Isusa kao Božju Riječ, kao Svjetlo, kao Život, osjećaju se djecom Božjom. Ne radi se nipošto, kao ni kod Isusa o fizičkom, biološkom rođenju od Boga, nego o drukčijem rođenju, duhovnom, ako i riječ “duhovno rođenje” ovdje ne krnji značenje, jer je to rođenje od Boga i ono ne niječe tijelo, nego obuhvaća čitava čovjeka, integralnoga. Zato Ivan odmah nadovezuje središnju misao svoga Proslova: Riječ (Logos) tijelom postade i nastani se među nama. Nastanila se Riječ kao čovjek, živi čovjek, konkretni čovjek, do mjere izjednačavanja sa svakim konkretnim čovjekom.

Ono što je za Stari zavjet, što je vrhunac starozavjetne povijesti i židovske vjere označio Mudrošću koja stanuje među ljudima (kako čitamo u današnjem prvom čitanju), Mudrošću koja u šatoru boravi među ljudima, ono što će u židovskom narodu i u Jeruzalemu biti Zakon (Tora), Božji Zakon, zapisana Božja riječ ne samo na kamenu nego u ljudskom srcu, za kršćane je to utjelovljena, uosobljena Riječ, osoba Isusa kojemu će Pilat staviti na križ “prezime” podrijetla – Nazrećanin. Ono što će kasnije za muslimane, za djecu oca vjere, za sinove i kćeri Abrahamove, biti Kur’an, sveta knjiga, zapisana Božja riječ, to je za kršćane Riječ koja je postala tijelom, opipljivi, tjelesni čovjek, povijesni Isus Nazarećanin, Isus Krist.

U nastavku Ivan Evanđelist ponovno se vraća na svjedočenje Ivana Preteče da on nije prije ni veći od onoga koga naviješta. I Evanđelist uvodi riječ milost – najkraću i najsažetiju i istodobno najotajstveniju riječ kojom označavamo odnos Boga prema čovjeku. Evanđelist hoće istaknuti da s Isusom dolazi punina u kojoj čovjek, mi ljudi, već obdareni Božjom dobrotom, darom života, darom svjetla, životom riječi, dobivamo još više, do neizmjernosti više, pa kaže, eto, dobivamo milost na milost. Hoće reći, ne može više, ne možete dobiti više od Riječi koja je postala tijelom. (A zar može više?!)

Potom Evanđelist Ivan pravi razlikovnu usporedbu. Veli da je s Mojsijem došao Zakon ljudima, ćudoredni Zakon koji je općevažeći za čovječanstvo. Nije taj Zakon, kako se često iz ohole kršćanske supremacije misli, usko židovski, nego je to Zakon koji vrijedi za sve ljude. I Ivan ne kaže da se s Isusom taj Zakon dokida, nego nastavlja da milost i istina dolaze s Isusom Kristom. Milost i istina ne dokidaju etiku, moralne i religijske propise. Kršćanima ostaje životno pitanje, povijesno pitanje, osobno i naše Crkve, jesu li kršćani, jesmo li mi današnji kršćani, oni ljudi koji nasljeduju Isusa Krista, utjelovljenu Riječ, utjelovljenu Milost i Istinu, oni koji “dokidaju”, nemilosno i lažno, ne samo židove i njihov/naš Zakon nego i mnoge druge ljude?

Ivan svoj uzvišeni Proslov završava temeljnim i specifičnim sadržajem kršćanske vjere: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.” Koliko posljedica za vjeru i praksu proizlazi iz ovih riječi? Pa zar doista u povijesti nitko nije vidio Boga? A toliki se i danas hvale da su ga vidjeli, čak i razgovarali s njime? Lakše je povjerovati u to, u nemoguće, a tko će povjerovati da je Riječ, utjelovljena Riječ, Sin Božji (opet treba ponoviti ne u biološkom smislu!), Isus Nazarećanin, Isus Krist, onaj koji je živio tada i tada, koji je raspet pod Poncijem Pilatom, koji je to i to…, da je baš on obznanio nevidljivoga Boga.

Bog se pokazuje kakav jest – u Isusu, kao stvaralačka Riječ, Svjetlo, Život, kao milost i istina, ne niječući Zakon ni svetu knjigu. (Mi se ljudi pokazujemo kakvi nismo.) Bog se darovao kao osoba, kao Sin Čovječji, kao Raspeti… Nije li to ipak previše? Ili pak premalo?

*************

Bog se odaziva na ime Isus

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

U Novom zavjetu prisutna su dva izvještaja kako Bog dolazi među ljude i postaje čovjekom. Jedan je onaj kojeg donose evanđelisti Matej i Luka: Bog ulazi u povijest u konkretnoj nazaretskoj obitelji Marije i Josipa, rađa se iz Davidova potomstva kao dijete u Betlehemu. Drugi je govor Ivana Evanđelista o utjelovljenju Riječi kako smo čuli u današnjem evanđelju. Ta Riječ je od iskona, njome Bog stvara svijet i čovjeka, ta vječna Riječ je Bog sam. Ona se u jednom trenutku ovremenjuje, nastanjuje se među ljudima, postaje živa povijesna osoba – Isus. Ivan slijedi hebrejsku povijest Božje objave koja govori kako Bog na razne načine “govori” ljudima od postanka svijeta do Ivana Preteče, da bi konačno njegova Riječ postala živi čovjek – Isus iz Nazareta.

Ivan Evanđelist tu Riječ poistovjećuje sa Životom i Svjetlom. Riječ je život, Riječ je svjetlo koje nikakva tama ne može pokriti. Slike koje Ivan koristi temeljne su slike ljudskoga postojanja: Riječ stvara život, riječ osvjetljava tamu našega svijeta. Isus Krist je Riječ, Život i Svjetlo ljudima – tako u najkraćem ovaj evanđelist razumijeva i opisuje Isusa Krista.

Ako s ove zacijelo uzvišene Ivanove razine prijeđemo na naš život, onda ne možemo uzmaknuti zahtjevu preispitivanja naših riječi u svjetlu Riječi, u svjetlu Isusovih riječi. A znamo da su naše riječi često nedomišljene, da se čitava života trebamo učiti govoriti, biti budni nad svojim riječima, paziti kako ih upotrebljavamo. Jer naše riječi znaju biti nejasne, zapetljane, lažljive, ulomljene, teške, dosadne, cinične, ubojite…

Ima svakako riječi koje stvaraju novi život, koje donose utjehu; ima riječi koje pružaju novu priliku, koje otvaraju nove obzore smisla. Ima ljudi koji su vjerni zadanoj riječi, riječi koje su dane u odanoj i postojanoj ljubavi. Dosljedno teologiji ivanovskih novozavjetnih spisa ljubav, spoznaja i riječ su neodvojivo povezane. Onaj koji ljubi, piše Ivan, u stanju je spoznati ljubljenoga i u stanju je izreći ljubav. Ljubav je sposobna govoriti (amor capax verbi). Pritom je jasno da nikada ne možemo dokraja ljubiti pa stoga i naše riječi ostaju nepotpune. Možda je u tome i važnost naše ljubavi i našega izricanja, naime, da svojom ljubavlju i govorom upravo svjedočimo neizmjernu veličinu Božje ljubavi i nedorečenost naših riječi. Tako uostalom i Ivan Evanđelist, teolog Ljubavi i Riječi završava svoje evanđelje priznanjem da iako je “njegovo svjedočanstvo istinito”, njegova knjiga (evanđelje) koju je sastavio ni u blizu nije mogla obuhvatiti sve ono što je Isus govorio i činio, sve ono što znači utjelovljena Riječ.

Još smo u božićnom vremenu, još slavimo neizrecivo otajstvo Božjeg utjelovljenja. Sve ono što se događa oko betlehemskoga djeteta i oko Riječi tijelom postale jest radi čovjeka, radi nas ljudi i radi našega spasenja. Isus je došao, tu je među nama, nama današnjima, u našem prostoru i našem vremenu. Božja Riječ govori, daje život, svijetli nad našim stazama i koracima. Ako bismo iz tajne Božića htjeli još jednom sažeti njezine poruke kakav je Bog koji nam dolazi, mogli bismo kazati sljedeće: Bog se dopušta naći, Bog se odaziva na naš poziv, Boga se može čuti i Bog se da ljubiti.

Nasuprot ili usporedno s našim ljudskim traženjima od postanka svijeta da se dovinemo tajni Boga, da prodremo kroz nebesa, da razriješimo zagonetku božanskog otajstva i susretnemo Boga, rođenjem Isusa Krista Bog sam prilazi nama ljudima, dopušta se naći u sasvim običnom djetetu, u običnom čovjeku, u običnoj obitelji. Od Božića susret s Bogom iznenađuje svojom običnošću i marginalnošću do mjere da ga se previdi, ignorira ili prezre. I mnogim nemirnim srcima današnjih ljudi koji se pitaju gdje naći Boga, kamo krenuti da se s njim napokon susretnemo, Bog se nudi u svakodnevnici, u običnosti naših dana i dužnosti, u našim bližnjima i njihovim naviknutim licima do dosade, u njihovim veseljima ali i zlostima.

U dugim ljudskim nastojanjima kroz čitavu povijest kako da se pozove Boga, kako da se za njega nađe najprikladnije ime, utjelovljenjem Emanuela ljudima se dariva spasonosno ime – ime Isus koje i znači Bog spašava. Bog se odaziva preko tog ljudskoga imena; preko njega uspostavlja odnos s ljudima. Bog ozdravlja i uslišava po tom imenu. Štoviše, Božjim utjelovljenjem lice Isusovo i ime Isusovo susrećemo u licima i imenima ljudi. Sam Isus govori da se njega zove kada se zove siromašne, gladne, gole, bose, ugrožene. On se odaziva u njihovim društveno beznačajnim imenima. Bog se odaziva na ime Isus.

Od postanka svijeta ljudi prepoznavaju Božji govor, otkrivaju njegove tragove u prirodi,  kušaju prisutnost njegove stvaralačke riječi u svemiru, od zvijezda do ljudskoga mozga, od travke, malenoga mrava do očiju ljubljene osobe, od tišine noći do mrkline groba, čuju ga u mehanizmima ljudske tehnike, osluškuju ga u uzvišenim tonovima muzike. Međutim, od Božjeg utjelovljenja Bog se može čuti u jednostavnim riječima slobode Isusa iz Nazareta, u njegovu evanđelju, u svjedočanstvima njegovih nasljedovatelja. Boga možemo čuti u ljudskim riječima, jer je Riječju sazdano sve, jer je Božja Riječ svjetlo i život, jer je Riječ uzela ljudska usta, ljudske riječi i glas. Boga se može čuti, potrebno je otvoriti uši, on nam govori u Isusu i njegovoj braći i sestrama.

U konačnici sažetu poruku Božića mogli bismo izraziti i ovako: Bog izlazi iz svoje nepristupačnosti, prilazi ljudima, objavljuje se u Isusu iz Nazareta, očituje se u čovjeku. Bog se da susresti. Bog se daje ljubiti. Nudi se kao živa osoba. Ljubav je njegova bit i jedina sposobnost. Bog ne dolazi na svijet da sudi svijetu i čovjeku, ne dolazi da omeđi svoj teritorij, da uspostavi strukture vladanja, uvede religijske propise, nego da uspostavi vezu ljubavi čovjeka s Bogom i ljudi međusobno. Bog se dopušta ljubiti kako bi ljudi povjerovali da je čovjekovo najveće dostojanstvo biti ljubljen od Boga i biti sposoban ljubiti Boga i ljude. Poruka Božića tako postaje osloboditeljska poruka koja rađa radošću postojanja i zahvalnošću za utjelovljenu, uosobljenu Božju ljubav u Isusu Kristu. (2015)

**************

Živjeti u svjetlu Riječi

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tko je u božićnom vremenu dolazio na mise, tri puta je čuo današnje evanđelje: na sam Božić, na misi zahvalnici na kraju godine i evo danas. Je li previše ponavljanja jednoga te istoga? Nismo li od mnoštva riječi koje smo ovih dana slušali umorni te bi možda najbolje bilo zašutjeti? Usprkos tomu, jedno moramo priznati, nema “prazne” šutnje, ne možemo se izmaknuti u bezglasnu tišinu. Štoviše, sve naše tišine i šutnje, od one tihe, povučene do one nemoralne, oportunističke, ili one sustegnute, nabrekle od prkosa, i one kojom kažnjavamo bližnje, sve te naše šutnje su označene riječju. Sve naše tišine odjekuju glasovima, vlastitim ili naših bližnjih, ili glasom kojem ne znamo izvor. I kada šutimo, mi šutimo o nečemu rečenome, nečemu govorenome, nečemu nedorečenome. Na početku je riječ. Zato se početkom, Proslovom Ivanova evanđelja o Riječi, i želi istaknuti važnost nikada dokraja dosegnute tajne Božjeg utjelovljenja, Božjeg sebepriopćenja ljudima, Božjeg orječenja.

Zato se ovim evanđeljem o Riječi potvrđuje da smo stvoreni Riječju, da smo ljudi riječi, i uzaludno su sva naša nastojanja da umaknemo od riječi i govora. Nema apsolutne šutnje. Ivan u malo riječi sažima povijest Boga s ljudima. Govori – vraćajući se na početak stvaranja svijeta – da Bog sve stvara Riječju, ta Riječ je u Bogu, ona je Bog sam. Riječju nastaje život. Riječju ljubavi i pristanka i mi ljudi sustvaramo život, ili ga riječju mržnje i prokletstva ubijamo. Sve počinje riječju. I misao je bezglasna riječ. Riječju se očitujemo drugima, kao što je Bog izišao iz sebe sama i riječju se objavljivao u stvaranju, u prorocima, u Ivanu Krstitelju i konačno u Isusu Kristu kao sama Riječ.

Nitko nije niti će zagospodariti riječima. Mi smo riječju rođeni, u riječima se krećemo, riječi nas nose, riječi nas zagrljuju kao tajna života. Riječi su i tajna. Iako rođeni iz riječi, učimo se govoriti. I učimo se čitava života izreći tajnu. Preko riječi se objavljujemo. I što ljepše i jednostavnije govorimo, znak je da smo više pozornosti posvetili svojim riječima. Sve je naše ljudsko dvoznačno, pa i riječima se, naravno, unosi svjetlo ili mrak, dobro ili zlo; riječima se možemo maskirati, njima možemo obmanjivati, zavoditi i varati druge. I često to i činimo.

Kolika je važnost riječi, pokazuje se u životima naših bližnjih ako ne umiju govoriti, ako nemaju, kako kažemo, dar govora, ili ako ga uslijed kakve nesreće ili bolesti izgube. Među nama ima ljudi kojima su životne nevolje, patnje i nepravde oduzele riječ, koje su ljudi “ušutkali” kad god su htjeli reći ono bitno, oslobađajuće; puno je “poluotvorenih usta koje se nikad nisu izrekle”, ljudi koji su se sami lišili ili su ih drugi isključili iz ljudske komunikacije. A bez komunikacije, bez razgovaranja, bez izmjene riječi, nema dostojna života.

Nagrađivana hrvatska spisateljica iz Osijeka, Ivana Šojat Kuči, u svom romanu (Unterstadt) o podunavskim Nijemcima opisuje situaciju u kojoj je otac stranac vlastitoj kćeri jer je čitava života šutio, šutio o bitnim stvarima, o sebi i svojoj prošlosti: “Ne sjećam se, zapravo, jesmo li se ikada istinski razgovarali, čitali neku slikovnicu, jesam li ikad prije spavanja poslušala ijednu njegovu priču. Tata je istinski počeo govoriti tek kad je počeo ostajati bez glasa, bez zraka, nekoliko mjeseci pred smrt [rak pluća]. Tada je počeo pričati, u instant-zgusnutome obliku iznositi pozadinu sebe samoga, nešto u što bih ga konačno mogla smjestiti. Tek sam ga tada zapravo zavoljela, osjetila ga dovoljno bliskim da mu ne zamjerim što se otvorio samo trenutak prije nego što će zauvijek otići.”

A koliki su prošli ovom zemljom a da bitno nisu rekli ni najbližima. Ne možemo jedni druge upoznati ako se ne otvorimo, ako se ne priopćimo, ne oriječimo. Nije riječ o površnom govoru, o brbljanju o svemu i svačemu, nije riječ ni o “mudrijanju” i sofisteriji kako bi se ispitalo drugoga ili drugoga zavelo na pogrešan put, samo da se ne iznese vlastiti stav, nego o onome što nas se bezuvjetno tiče, o onome što smatramo nosivim u našem iskustvu, o onome što su naše istinske želje i čežnje, o istini i ljubavi koju smo dužni drugima. Može se proživjeti život – naravno, razlozi su različiti – kao stranci u blizini, u sputanostima vlastitim ili strahovima od drugih tako da nikada nismo nikome kazali što to i koga to istinski ljubimo, ili ne ljubimo; što je za nas bezuvjetno bitno. Važna je riječ, važan je razgovor. Ono nepodnošljivo, ono mrziteljsko često počinje u prekidu dijaloga. Izopačene politike, religijski fundamentalizmi i fanatizmi uvijek imaju cilj prekinuti svaki razgovor s drugima.

Početak Ivanova evanđelja govori o Božjem ničim uvjetovanom milosrdnom sebepriopćenju u Riječi koja je postala tijelom, koja je postala čovjekom, osobom, Isusom, sinom Davidovim. Ako se u svome životu želimo kretati prema punini života, ako u vremenu sjena i tama, nepodnošljivih šutnji i razornih galama hoćemo imati više svjetla, ne samo da je dobro, nego je nužno učiti se govoriti od Riječi, od Isusa. Ako želimo stvarati život, ako želimo unositi svjetlo među ljude, ako želimo prosuđivati svoje i tuđe riječi, ne samo da je dobro, nego je i nužno sve to činiti u svjetlu Riječi, Božje riječi, kroz kriterij Isusova evanđelja. Pritom je neizostavno uvijek imati na umu da neće ići sve po našoj dobroj želji. Dogodit će se kao i utjelovljenoj Riječi slično iskustvo: Svojima dođe a njegovi ga ne primiše! Nema dakle mirne luke, nema zavjetrine za riječi koje svijetle, za radosne i dobre, istinite i oslobađajuće riječi. Jedno je sigurno, riječ jednom izgovorena, nepovratno djeluje, blagoslivlja i izaziva, oslobađa i unosi nemir, stvara i ubija…

Ako bismo saželi poruku današnjega evanđelja onda bismo mogli kazati: Bog se kroz povijest objavljuje, priopćuje, on govori. U punini vremena, u vrhuncu objave, on se očituje u čovjeku, u svojoj riječi, u Isusu Kristu. A to je najnevjerojatniji govor, tako radikalna objava koja je, da izvrnutom perspektivom kažemo, najbliža “ateizmu”, jer se paradoksalno Bog do te mjere lišava božanstva i svoje nepristupačnosti (svoje samorazumljive nijemosti i daljine) da postaje jedan od nas, da nosi našu sudbinu od rođenja do smrti. I da se objavljuje ne samo u snu i čudesima, ne samo po prorocima, u riječima knjige i (prirodnim) zakonima, nego sam On u ljudskom tijelu i konkretnim čovjekovim ustima iz kojih proizlaze riječi, riječi ljudske, doista tako ljudske – dakle razumljive i jednostavne riječi – ali koje još nitko tako nije izgovorio, još nitko nije tako stajao čitavim svojim postojanjem iza svojih riječi, još nitko tako ljudski nije govorio kao Bog.

Bog ne šuti iako ne govori uvijek nama razumljivim riječima i znakovima. Bog ne šuti. Ni danas. Šutnja nije naš početak, šutnja nije kraj našeg postojanja. Šutnja je smislena samo kao uvjet, kao ponizna i poklonstvena tišina, kao strpljiva bezglasnost da se bolje čuje, da se bolje razabere kako se to Tajna danas izriče, što to Bog priopćava nama u našem vremenu. Zato valja sa starozavjetnim vjernikom-psalmistom ponavljati: Gospodine, tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Zato valja ponavljati učenikove riječi Isusu: Kome da idemo, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga. I riječi Ivana Evanđelista: Ti si Gospodine, Isuse, riječ i svjetlo; ti si put, istina i život. (2014)

Fra Ivan Šarčević

Otajstvo slobode (Kuzma Kovačić)

Milosrđe – program za novu godinu

Marija Bogorodica – Nova Godina

Prošlo je slavlje Nove Godine. Netko je “ludovao”, do krajnosti se odao veselju, netko je u društvu obitelji ili prijatelja opušteno slavio, netko na radnom mjestu, netko u bolesti i patnji, netko u molitvi, netko je prespavao taj kalendarski prijelaz… Evo nas danas pred novim računanjem vremena, pred dogovorenim novim početkom. A što započeti, i odakle? Ostalo nam je dosta toga nedovršena iz prošle godine, prenijeli smo stotinu stvari, uostalom prenijeli smo sebe same, možda i zasićene, preumorne, tjeskobne. Ipak, kalendarski počeci mogu nam biti poticaj. Jedan se poticaj ove godine dariva kao iznimna prilika da se ne bavimo svim i svačim, nego svojim središtem, centrom svoje osobnosti i svoje vjere. Papa Franjo nas potiče da slavimo i ostvarimo godinu milosrđa. Neka milosrđe bude naš godišnji, naš životni program.

Ponajprije program milosrdne prakse koja se, kako to papa kaže, temelji na vjeri da se Bog nikada ne umara biti milosrdan prema nama ljudima, kako, za razliku od nas, koji se umaramo tražiti oproštenje i opraštati, nikada ne posustaje u praštanju. Kada velimo da smo pozvani ostvarivati milosrdnu praksu, onda to podrazumijeva sva ona djela tjelesnoga i duhovnoga milosrđa koja smo katekizamski naučili napamet od gladna nahrani, prognana ugosti, grešnika pokaraj, umrla počasti… Odnosno, da se počnemo ponašati onako kako se Isus iz Nazareta, utjelovljena Riječ Božja odnosio prema Bogu Ocu i ljudima.

Milosrđe također znači, ponajprije u Crkvi, ostavljanje one žučljive preosjetljivosti, onog tako često nemilosrdnoga razgraničavanja, komu, kako i koliko puta biti milosrdan. Naime, suvremeni kršćani, pogotovo biskupi i svećenici, slično starješinama naroda, pismoznancima i svećenicima Isusova vremena najviše svoje energije troše na pitanje razgraničenja odnosa: tko se s nama slaže a tko ne slaže; tko dijeli naše mišljenje i naše stavove a tko ne. Po tome se onda dijeli i raspoređuje milosrđe. Zar ne čujemo toliko puta, zar toliko puta sami ne kažemo: Ne može tako, ne smije se s milosrđem pretjerivati! Već smo mu toliko puta oprostili… A on, a oni ništa…

Neki su biskupi, svećenici i vjernici toliko zabrinuti pravovjerjem i doktrinom, opasnošću od relativizacije vjere (njezinih obrednih praksi…), slično farizejima, saducejima i herodovcima Isusova vremena, a zaboravljaju pritom da je milosrđe središte vjere, da je doktrina sredstvo milosrđa, i da se kroz milosrđe ovjerava vjera, da po milosrđu najviše sličimo Bogu Ocu, da po milosrđu prepoznajemo samoga Spasitelja Krista u bližnjima i da ga po milosrđu najvjernije nasljedujemo.

Milosrđe ne relativizira doktrinu, nego je osnažuje. Milosrđe ne potamnjuje istinu, jer nema istine gdje nema ljubavi. Milosrđe ne poništava kritiku, jer najbolja kritika sadrži uživljavanje u stranu drugoga, sadrži pogled empatije i suosjećanja. Milosrđe ne isključuje pravdu, kako nam se redovito čini, niti milosrđe počinje ondje gdje završava pravda. Pravda i milosrđe ne konkuriraju jedno drugome, nego rastu zajedno (S. Morra). Ako ne rastu zajedno, onda ćemo – kako se često i događa – tobože biti pravedni i ne uviđajući da se naša pravda pretvorila u diktaturu i tiraniju, samovlašće i samovolju. Ako pravda ne raste s milosrđem, izgubit ćemo i osjećaj za pravdu, postat ćemo, istjerivači pravde, čangrizavi i ogorčeni ljudi. Pravda je apel humanosti, ljudskih prava, apel ljudskoga dostojanstva, a milosrđe je apel koji dolazi iz vjere, od Boga (S. Morra). I ne samo Boga za kojega kršćani kažu da je milosrdan i koji je svoje milosrdno lice očitovao u Isus Kristu, nego i Boga, istoga našega Boga za kojega židovi kažu da je pun ljubavi i milosrđa, i istoga Boga za kojega muslimani kažu da je svemilosni i samilosni. Boga, za kojega je punina ljudskosti u milosrđu.

Je li nam možda milosrđe malo za godišnji program našega života? Je li milosrđe nešto neodređeno? I je li to samo za slabiće?

Ne, naprotiv. Najčešće, nažalost, smatramo da s milosrđem ne smijemo pretjerivati, da ga je uvijek previše, i da je ono stvar slabih ljudi, a Bog u kojeg vjerujemo čini upravo drukčije od nas, on ne posustaje u milosrđu. Isus nas opominje i riječima i svojim djelima da se prestanemo smatrati milosrdnima kao “pravednici” njegova vremena, kao oni koji nemaju potrebu ničega. Jer ako i za čim imamo nasušnu potrebu, onda su to ljubav, praštanje, jednom riječju – milosrđe. Nema ljepšeg, boljeg i uzvišenijeg iskustva nego ako nam je netko oprostio ondje gdje mi to sebi sami ne bismo oprostili, ako nam je netko bio milosrdan ondje gdje to sami sebi ne bismo bili, ako nas je netko podigao odande odakle smo mislili da nema pomaka. Bog je upravo takav, on nas voli više od nas samih, on se nije razočarao u nas ma kakav grijeh mi počinili; on nam milosrđem pokazuje posve novi životni početak i od nas očekuje da tako svjedočimo i činimo braći i sestrama.

Papa Franjo nas pozivom na milosrđe iznenađuje, pozitivno provocira na temelju Isusova evanđelja. U govoru i postupcima inzistira da slijedimo milosrdnog Isusa koji ne niječe istinu, ni pravdu, ne pretvara se u nekritičnog i bolećivog supatnika. U posjetima zatvorenicima, papa si postavlja pitanje: Kako to da ja nisam u zatvoru? Kao da hoće kazati pa u meni samome postoji sličan potencijal zla. Moram biti zahvalan jer sam išao drugim putem, jer mi je taj put darovan, jer sam dotaknut Božjim, Isusovim, ljudskim milosrđem. Moram biti zahvalan i staviti se u situaciju grešnika, biti prema njemu milosrdan što ne isključuje istinu i pravdu, ali dariva novi početak, doista početak novog, obraćeničkoga života.

Milosrđe je bez sumnje najizvrsniji program za vjernika, ali i za Crkvu, za novu duhovnost koja će imati “otvorene oči i hitre noge” (W. Kasper) poput milosrdnoga Samarijanca, koji nije, kao levit i svećenik, u slučajnom prolazu, okrenuo glavu i zaobišao unesrećenoga i potrebitoga čovjeka, nego mu je ukazao odmah i svu pomoć.

Milosrđe traži novo ponašanje svakoga od nas osobno i čitave Crkve. Time će se obnoviti naša vjerodostojnost. Kršćani i naša vjernička zajednica, postat će znak i sredstvo Božjeg milosrđa (W. Kasper). Ostvarit će se spasenjski izlazak iz đavolskoga kruga osvete i gorčine prošlosti, iz zakovanosti zlopamćenjem. Bez milosrđa nema ljudskosti, nema vjere. Bez milosrđa nema budućnosti ni pojedincu ni obitelji ni zajednici ni Crkvi ni čovječanstvu. Vrijedno je i krajnje smisleno uputiti se na put milosrđa. Program je to za godinu novu, za čitav život.

Sretna vam nova 2016. godina!

Fra Ivan Šarčević