Možda će ubuduće ipak…

III. korizmena nedjelja

Lk 13,1-9

Nije rijetkost da slušajući ili čitajući loše vijesti, crnu kroniku, neki zapaljivi vjernici, umišljeni u poznavanje samih Božjih planova, zaključuju da se nekomu s pravom dogodila nesreća kao Božja kazna za njegove grijehe. Masovna stradanja u potresima, poplavama ili u ratovima nekim se nadobudnim pobožnicima nameće kao Božja “pravedna odmazda” za nemoralnost i pokvarenost tih ljudi. U današnjem odlomku Lukina evanđelja Isus ne dopušta takav stav. Bog se ne ponaša poput ljudi. Bog se nikada ne ponaša osvetnički, on “se ne umara u praštanju i milosrđu” (Papa Franjo). On ne želi smrt grešnika nego da se obrati i živi.

Slušamo dakle u današnjem evanđelju da “neki” dolaze k Isusu s dvije svježe dnevne vijesti, rekli bismo, s dvije vijesti iz “crne kronike”. Prva je zacijelo razbuđivala nacionalni bijes, jer je rimski, okupatorski upravitelj Pilat, krajnje okrutno, dao pobiti neke hodočasnike Galilejce, Isusove zemljake, u jeruzalemskom hramu, i njihovu krv pomiješao s krvlju žrtava koje su prinosili Bogu. Iz povijesti je poznato da Pilat, prefekt Judeje (26.-36. god.), nije poštivao židovske svetinje, nego je drsko provocirao i vrijeđao vjerske osjećaje Židova, nedopušteno postavljao vojne simbole po Jeruzalemu, samovoljno uzimao sebi novac iz hramske blagajne (A. Popović), a evo sad je učinio strašno svetogrđe: pobio je hodočasnike i njihovu krv izmiješao s krvlju žrtvovanih životinja. Neka se spomene da je među galilejskim pobunjenicima uhvaćen i zatvoren jedan od vođa, Baraba, isti onaj koga će kroz spletkarenje i huškanje gomile, narodne starješine i glavari osloboditi iz Pilatova zatvora u zamjenu za pogubljenje nevina Isusa.

Druga “crna” vijest koja je stigla do Isusa a uznemirila je ljude, bila je ona da se u Siloamu, starom dijelu Jeruzalema, vjerojatno uslijed loše gradnje ili trošnosti, srušila kula i odjednom usmrtila osamnaest ljudi.

Na obje vijesti Isus odgovara neočekivano tvrdo, gotovo bezosjećajno. U njemu se ne razbuktava nacionalni gnjev na Pilata, neprijatelja Židova, niti se – barem kako Luka Evanđelist opisuje – izvanjski sažalijeva nad unesrećenim ljudima, niti zaključuje da je to Božja kazna za grijehe tih ljudi ili grijehe nekih njihovih predšasnika. Isus nesreću preokreće u suprotnost, u opomenu dojavljivačima vijesti da, ako se ne obrate, mogu slično proći jer nisu ništa bolje od nastradalih Galilejaca niti zatrpanih Jeruzalemaca pod siloamskom kulom.

Očito je da Isus ne dopušta olako svaljivanje krivnje na postradale niti na Boga, nego u prostoru vjere traži obraćenje, budnu pripravnost svojih sugovornika da ih ne nepripravne ne iznenadi kraj života. Strašni događaji, kojima se ne može umaći, nisu Božja kazna, odnosno ne može se u svim nesrećama saznati sve uzroke. Oni ostaju u prostoru tajne, Božje tajne. Isusu je stalo do konačnoga ishoda ljudskoga života. Zato zahtijeva korjenito obraćenje da se bez panike i gubljenja glave vjernik susretne s iznenadnim nevoljama i stradanjima. Obraćenje kojim je prožeta Isusova poruka označava posvemašnje oslanjanje na Boga, opušteno pouzdanje u njegovu riječ, a ne izlaganje hirovitost događaja, strahu pred nasiljem vlastodržaca, nikako osveti niti utapanju u paniku mase.

Uz poziv na obraćenje uslijed nesreća i crnih vijesti, drugi dio današnjega evanđelja nosi još jednu važnu poruku za vjernika, poruku o Božjoj strpljivosti i poziv na našu strpljivost jednih prema drugima. Isus pripovijeda prispodobu o neplodnoj smokvi. Naime, gospodar tri godine zaredom dolazi i ne nalazi ploda na smokvi. Hoće je posjeći. Vinogradar, međutim, moli gospodara da je ostavi, jer će je još pokušati obrađivati, još će je jednu godinu okopavati i gnojiti. Veli mu, i tim riječima Isus završava svoj govor: Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je!

Ne znamo što se dogodilo kasnije, za “godinu” dana, je li smokva urodila ili ne, je li je gospodar posjekao ili ne. Isusova usporedba kao i mnogi njegovi govori imaju “otvoreni završetak”, što znači ustvari novi početak, otvorenost Božje milosrdne ponude za popravak i čovjekov slobodan odgovor na ponudi. Do čovjeka je hoće li od neplodne smokve postati praktični vjernik s dobrim djelima. Isus naglašava strpljivost vinogradara prema svojim suvremenicima. Vinogradar je slika njega samoga. Njegov učenik treba donositi plodove vjere. Obraćenje evanđelju i nasljedovanje Isusa nije neki površni poziv na unutarnju svetost, nego život iz vjere koji ima posve praktične posljedice/plodove za sebe i okolinu.

Onako kako je u prvom dijelu današnjega evanđelja Isus radikalan u pozivu na obraćenje a ne na bijes na neprijatelje i puko sažaljenje nad unesrećenima, tako ovdje u usporedbi s neplodnom smokvom naglašava neshvatljivu Božju strpljivost i ljubav prema ljudima, ali i sigurnost da ta strpljivost nije bezgranična ni neoročena. Mi ljudi ne znamo i ne smijemo biti suci ni mjernici Božje strpljivosti, ali ne smijemo biti ni oni koji se igraju Božjom strpljivom dobrotom. Prema bližnjima se trebamo ponašati bezgranično strpljivo, onako kako se Bog prema nama strpljivo ponaša.

Strpljivost, kako Isus i govori, nije pasivno stajanje i nebriga za druge, nije ravnodušnost za bližnjega, nego – poput vinogradara koji će još jednu godinu okopavati i gnojiti smokvu – valja drugome pomoći da donosi plodove života. Od nas će se tražit račun i za život naših bližnjih. Zato trebamo i mi imati svoje tri, tri je broj punine, mnoge godine strpljivosti, ali ne sjediti skrštenih ruku, nego se zauzeto brinuti za bližnjega uvijek imajući pred sobom Božju strpljivost i njegov konačni sud. I govoriti poput vinogradara: Ostavi još vremena, dok još ne učinim svoje, možda će ubuduće ipak… Još se trebam s ljubavlju posvetiti drugima, možda ipak…

Fra Ivan Šarčević

Preobrazba u molitvi i nasljedovanju

II. korizmena nedjelja

Lk 9,28b-36

Nešto najljepše što se može dogoditi jest čovjekova promjena na bolje. Nada u poboljšanje sebe i svoje okoline pokreće napore tolikih ljudi u svijetu. Roditelji se raduju i malom popravku u učenju ili ponašanju svoje djece. A kolika je tek radost ako se netko ostavio pića, droge, krađe, prostitucije ili nekih drugih poroka i loših navika. Obraćenje je srž Isusove poruke u evanđelju. Pozivom na obraćenje odzvanja čitavo korizmeno vrijeme.

Nažalost, obraćenja su rijetkost. Štoviše, prije nego preobrazba na bolje češće se događa čovjekovo kvarenje, deformacija i dehumanizacija. Kako starimo, negativnosti koje smo kao mlađi iskupljivali svojim dobrim stranama ili prekrivali lijepim izgledom i razigranošću, humorom i ljubavlju prema životu, u starijim godinama, sa slabljenjem fizičkih i duhovnih moći, znaju nahrupiti do nakaradnosti a da mi toga uopće nismo svjesni niti to uviđamo. Postajemo osjetljiviji na sve i istodobno slijepi i gluhi na dobronamjerne riječi kritike i poglede upozorenja naših bližnjih. Ružan i neistinit govor, nervoza i nestrpljivost, škrtost i taština, strah za sebe, sebeljublje, ravnodušnost za druge, narcisoidni cinizam, mnoge loše osobine koje smo i prije imali, ako ih se ne drži pod kontrolom i ako nismo usmjereni prema dobru, u kasnijim godinama izbiju kao naše glavne osobine i izobličuju nas do neprepoznavanja. Bližnji se čude što se to s nama događa a mi tvrdokorno ustrajavamo kako se svi mijenjaju na gore dok jedino mi ostajemo dosljedni i autentični.

Kao što na naše obraćenje mogu utjecati drugi, tako je i s preobrazbom na gore. Osim samoskrivljenog izopačivanja, postoji i ono za koje nismo samo mi krivi. Preobrazba na gore može se dogoditi iznenada, tako da ni samom čovjeku nisu jasni zadnji razlozi njegova raščovječenja. Jedan od najvećih književnih primjera te vrste preobrazbe svakako je istoimena pripovijetka Preobrazba (1915) pisca Franza Kafke. Njegov lik Gregor Samsa, marljivi trgovački putnik, koji je godinama naporno i savjesno radio, koji je zanemarivao sebe sama da bi uzdržavao svoju obitelj, jednog se jutra probudio preobražen u monstruoznog velikog kukca, žohara. Uza sve nastojanje da se vrati u ljudski svijet, u svoju obitelj, ne uspijeva mu. Ne zna kako je dospio u to neljudsko, životinjsko stanje. Iz njega sam ne može izići. Pritom mu nitko ne pomaže. Otac ne želi ni razgovarati s njim, majka ga voli ali se plaši oca da s njim uopće komunicira, sestra mu pomaže, hrani ga, pazi, ali ništa ne mijenja da se njegova situacija popravi. Od najkorisnijega člana, Gregor je postao ruglo, prezren, osoba za izbjegavanje. Biva odbačen, izoliran, zaključan u nekomunikaciju, do mjere krajnjeg samookrivljivanja. Njegovoj obitelji jedino njegova smrt dolazi kao oslobođenje i mogućnost novih životnih perspektiva. I tragično završava. Umire od zagnojene rane na leđima koju mu je prouzrokovala jabuka kojom se otac bacio na njega.

Današnji odlomak Lukina evanđelja govori o Isusovoj preobrazbi na gori. Riječ je o drukčijoj preobrazbi od Kafkinog Gregora Samse. Ona označava anticipaciju, predokus Isusove slave u Božjoj blizini nakon ispunjena života u dobroti i nakon poražavajuće muke i smrti, nakon totalnog kraha, koji sliči zemaljskome krahu Gregora Samse ali bez dimenzije vjere. Luka Evanđelist smješta ovaj događaj na polovicu vremena Isusova javnoga djelovanja, pred konačni put prema Jeruzalemu, prema mjestu muke i razapinjanja na križ, mjestu smrti.

Isus se preobrazio, Luka naglašava, dok se molio. Isusovo lice se promijenilo, sav je bio u svjetlosti. Preobrazio se pred najvažnijom trojicom učenika svjedoka, koji su, kao i obično, bili svladani snom, i koji će se značenja svih događaja iznova sjećati tek nakon Isusova uskrsnuća. Oni su pasivni svjedoci, osobito Petar, koji najčešće promašuju smisao onoga što se Isusu događa.

U trenutku Isusove preobrazbe, o njegovom Izlasku (Pashi), o putu i događajima u Jeruzalemu, s njim razgovaraju dvojica najvećih osoba vjere: Mojsije – posrednik Božjega Zakona i Ilija – posrednik Božje riječi, dakle najveći Zakonodavac i najveći Prorok. Petar se u to razbuđuje. Dobronamjeran kakav jest, ali nedovoljno svjestan, zadivljen viđenim, Petar predlaže Isusu da se svi skupa zadrže u toj sjajnoj taborskoj atmosferi. Predlaže da njima trojici velikana podigne sjenice. Petar je sjajan graditelj jednakosti i smatra da svatko od njih može imati jednako boravište među ljudima, i Mojsije, i Ilija i Isus, jer su svi isti. No, dok je on to još govorio – nastavlja Luka Evanđelist – zasjeni ih oblak. Oblak je slika Božje prisutnosti. Iz oblaka se začuo glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Nestalo je i Mojsija i Ilije, i Zakona i Proroka, ostao je Isus sam. Nisu oni zanijekani nego su svojom prisutnošću potvrdili Isusovo prvenstvo. Svi zakoni i proroštva, sve uredbe i riječi ispunjaju se i stapaju u osobi Isusa Krista, Božjega sina i Izabranika.

Korizma je vrijeme obraćenja, vrijeme preobrazbe. I mi smo na putu prema svome Jeruzalemu, prema koncu svoga života. Ne bismo smjeli otezati s obraćenjem, s našim humaniziranjem po vjeri, i to poštivajući Zakon i slušajući Proroke, ali nasljedujući Isusa. Naša će se željena moralna i duhovna preobrazba na bolje dogoditi napuštanjem starih zlih navika, oslobođenjem od samoskrivljene ili od drugih nametnute mjere ponašanja, ostavljanjem ropskog straha od drugih, kao i kameleonskoga prilagođavanja okolini, izlaskom iz konformističkoga i oportunističkoga izjednačavanja svega sa svim. Naša će se osobna preobrazba dogoditi u molitvi, u razgovoru s Bogom i u životnoj praksi nasljedovanja, suobličavanja (pre-obraz-ivanja) s Isusom Kristom. To je predokus i našega životnog izlaska, nada našega uskrsnuća da se i nada nama, u času smrti, začuje milosrdni Očev glas: Ovo je sin moj, ovo je kći moja.

*****************

Njega slušajte

II. korizmena nedjelja

Lk 9,28b-36

Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, na početku njegova javnoga djelovanja u Galileji. Današnji evanđeoski izvještaj govori o Isusu skoro pred kraj njegova javnoga djelovanja, pred – prema Evanđelistu Luki – dugi put u Jeruzalem, pred sudbonosne događaje u kojima će biti osuđen i pogubljen na križu.

Evanđelja nam prenose da bi se pred sve svoje važnije nastupe Isus povlačio na samotno mjesto. Iz svakodnevne vreve i zaokupljenosti ljudima, uzmicao je u molitvu. Isus je kombinirao osamu s Bogom i angažirani život među ljudima. Nalazimo ga u pustinji, pustim krajevima, gorama, Getsemaniju, ali i u srcu događanja, na svadbi, gozbama, na ulicama, u sinagogi, s ribarima, u carinarnici…

Danas slušamo da se Isus sa svojom trojicom učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, s onima koje je – prema istom Evanđelju – pozvao od ribarskih mreža, uspeo na brdo, u osamu na molitvu. Brdo je izvanjski znak distanciranja od svakodnevnoga, mjesto veće blizine s Bogom. Vrijeme se zgušnjavalo. Isus je osjećao da se oko njega steže obruč lažnih optužbi, da se spletkari kako buni narod, dijeli religioznu zajednicu, krši Zakon, da je bogohulnik… A to ne može dobro završiti. Potrebno se pripremiti i potrebno je pripremiti najbliže, učenike, prijatelje.

I dok se molio, piše Luka, njegovo se lice preobrazilo. Čak mu je i odjeća zasjala. Blizina s Bogom preobražava čovjeka i stvari, čitav svijet. Iz molitvenoga susreta s Bogom sve dobiva neki drugi, svijetao i proslavljeni izraz. I u toj Božjoj nazočnosti dolaze dva čovjeka, glavni likovi prvoga saveza (Staroga zavjeta) – Mojsije i Ilija, zakonodavac i prorok. Oni potvrđuju Isusovu posebnost: u osobi Isusa iz Nazareta Božja objava dosiže ispunjenje. Isus je više od Zakona i Proroka. Mojsije, Ilija i Isus razgovaraju o posebnosti Isusova izlaska, o njegovoj pashi koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu.

Mojsije je izvršio plan Božjeg oslobođenja potlačenoga naroda. Izveo je narod iz kuće ropstva. Mojsije je onaj kojemu je objavljeno Božje Ime (Jahve), koji je vidio Božje lice, kojemu je na brdu dano Deset zapovijedi, propisi kako nastaviti živjeti po Božjoj slobodi. Ilijin izlazak se može označiti kao proročko revnovanje za čistoću vjere, za Jahvu – jedinoga Boga, protiv idolatrije kralja i kraljice i lažnih svećenika. Njegov je izlazak skopčan s razočaranjem, umorom i odustajanjem. Njegov je izlazak također trajao dugo i završio izlaskom iz pećine, na brdu Božje objave. Ilija je očekivao Boga u sili i snazi, onako kako je on „uništio“ Baalove svećenik; očekivao ga je u strahotama prirodnih sila, u grmljavini, oluji i potresu, ali Božji dolazak je bio jedva čujan.

Isusov će izlazak, kao sinteza i ispunjenje prijašnjih, zahtijevati radikalno osobni pristanak. Još više: njegov izlazak će tražiti osobnu vjeru u Boga koji se u njemu objavio, vjeru njega kao uosobljenu Božju riječ, slobodu i ljubav, kao put, istinu i život. I to ne više samo za izabrani narod i pojedince, nego za sve ljude.

Isus ne niječe Mojsija ni njegov Zakon. On ne dopušta svođenje odnosa s Bogom na legalizam i moralnu trgovinu (do ut des). Isus ne niječe ni Iliju, njegovu proročku kritiku krivovjerja. Isus ide još dalje. Za čistoću vjere u Boga, u Boga Oca, i neprijatelji i grešnici imaju priliku; dokle god žive, nudi im se šansa obraćenja. I za nove odnose među ljudima, za Božje kraljevstvo, ne može nijedan propis, ideja ili ideologija biti iznad čovjeka. Ne može se u vjeri koristiti uopće nikakva ni duhovna ni fizička prisila ni sila. Ne može se nikoga žrtvovati, koliko god netko bio na krivom putu. Za Božju vladavinu među ljudima može se „jedino“ sam žrtvovati.

Isusov izlazak – njegov kraj – proteći će krajnje ljudski, u središtu svijeta, mogli bismo reći u srcu profanoga, tako radikalno ljudski s poražavajućim fijaskom koji će i njegove učenike raspršiti u razočaranju. Univerzalna poruka spasenja koju Bog dariva ljudima kroz Isusov izlazak, nema svjetlo s gore preobraženja, nego prolazi kroz pustinju i vrevu ljudskog nerazumijevanja i prezira, osude i ubojstva, štoviše kroz ono najtragičnije iskustvo – tamno iskustvo ostavljenosti od Boga.

No, vratimo se od golgote još kratko na goru preobraženja. Ona je i anticipacija onoga što će bita poslije golgote. Njezino svjetlo je predokus budućeg, novog, uskrsnog života, života Božje potvrde. Dok Isus u Božjoj slavi razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome izlasku, piše Luka, njegovi učenici spavaju. Tako to i biva, najbitnije i kod Učitelja i Prijatelja se prespava. Kad se Petar probudio i vidio divan prizor, pri odlasku dvojice Isusovih pratitelja, Petar ih želi zadržati, hoće zadržati trenutak i pretvoriti ga u neoročeno vrijeme. Hoće graditi sjenice, hoće „utaboriti“ (ovo se brdo/gora naziva i Tabor) svu trojicu. I Luka piše da „nije znao što govori“. Ma znao je; njemu je bilo dobro, svidjelo mu se to duhovno iskustvo. Bio je iskren, rekao je iz sebe sama ono što je osjećao, ono što ga je nosilo u duhovnom doživljaju. Htio je zadržati sveto u svojoj blizini. Htio je i druge – zapravo Isusa – zaustaviti u poslanju, zaustaviti u silasku među ljude i u konačnom izlasku.

No, dok je još Petar izgovarao ono što je najbolje u tom trenutku znao, nailazi oblak (Božja nevidljiva prisutnost), zasjenjuje sve, i Petra. Iz oblaka stiže glasna riječ kao odgovor Petru, prvaku i glasnogovorniku Isusovih učenika, kao odgovor svih što slušaju Petra: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ To je vrhunac boravka s Isusom, vrhunac čitanja, razmišljanja i tumačenja Zakona i Proroka, to je zaključak svakog duhovnog doživljaja, ukazanja i viđenja, svakoga molitvenog susreta.

Preobraženje je dalo nadu u radost dobroga ishoda kako god put bio naporan i smrtonosan. Pred Isusom je bio njegov izlazak, ponuda Božjeg spasenjskog plana sa svim ljudima. Pred Petrom i učenicima bili su njihovi putovi i izlasci, kako god bili isprepleteni strahovima i zatajama. Oni su onih dana, završava Luka opis zgode preobraženja, šutjeli o onome što su vidjeli. Vjerojatno, kao ni govoriti, nisu znali dobro ni šutjeti. Ipak, promatrano kako će se stvari razvijati poslije golgotskog brda, negdje u njima odzvanjao je onaj Glas s brda preobraženja da slušaju Isusa, Božjeg Sina i Izabranika. To su kasnije praktično i činili, do žrtvovanja vlastitih života. Do nas danas. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Isus se očituje kao čovjek

I. korizmena nedjelja

Pnz 26,4-10; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

Ako bi nekoga od nas netko upitao da mu kratko kaže svoju vjeru, u koga i zašto vjeruje, što bismo mu rekli? Možda bismo izbacili par naučenih svetih fraza o Bogu Stvoritelju ili Isusu Spasitelju koji je bio najbolji čovjek. Netko bi recitirao možda Vjerovanje. Netko bi kazao pa vjerujem, jer sam tako odgojen, moji su to činili, jer su bili Hrvati. Možda bi se netko ljutnuo da ga se uopće takvo što tko usudi pitati, jer je vjera nešto samorazumljivo.

Vjera je dar, ali ne samo dar s neba, nego i dar ljudi. Ona se baštini, stječe, ali i uči, čitava života. Vjera se međutim ne uči samo od drugih, nego i osobno, i kroz teške kušnje. Istinski vjernici uvijek kažu da su najmučnije životne kušnje one u vjeri i da se jednom dosegnuti stupanj vjere ne može trajno zadržati, nego se potvrđuje čitava života. Štoviše, pokazuje se životni paradoks da je lakše vjerovati u mlađim nego u starijim godinama, te da mnogi ljudi stare i umiru u krizi i ljudskosti i vjere. S godinama, umjesto da se vjernik oslanja sve više na Boga, on svoju vjeru više osigurava nagomilavanjem bogatstva, dominacijom nad ljudima ili vjerovanjem u Boga koji će biti na usluzi po ljudskoj volji.

U današnjem odlomku Lukina evanđelja govori se o vjeri koja prolazi kroz kušnje. Isus je, čovjek, jedan od nas, i kao pripremu za svoje javno djelovanje, biva izložen đavlovim napastovanjima. Važno je uvidjeti da se ništa, pa ni kušnja, ne događa bez Boga, jer se veli da je Isus kroz pustinju vođen ne đavlom nego Duhom Svetim. Đavao nije veći od Boga, nisu oni dva jednaka (metafizička) principa, princip dobra i princip zla. Bog je, stalno se ponavlja kroz Bibliju, onaj koji pripušta zlo. On je gospodar i sotone (oca laži, tužitelja i protivnika ljudi), Bog je gospodar zlih sila (demona). Pismo također kaže da čovjek nikada do kraja ne može otkriti sve uzroke zla, ali je svatko osobno odgovoran pred zlom i uvijek ima dovoljno vremena da se zlu odupre te da svu krivnju ne može prebaciti na đavla.

Đavolske kušnje nisu lako prepoznatljive kao takve. Đavao nije crn ni ružan, nego privlačan, dolazi u svjetlu (i ime Lucifer kaže da nije sijač mraka nego je svjetlonoša), umivena lica, rekli bismo danas u odijelu, namirisan i s lijepim riječima. Nudi čovjeku najpotrebnije, obećava sve ljudsko koje se zadobiva bez velika truda. Đavolske kušnje ne traže razmišljanje, nikakav napor duha, nikakvu moralnu dilemu. Kušnje razbuđuju ono što je čovjeku prirodno potrebno, prirodno svojstveno: hrana, vlast i čuda, odnosno korisni, zli i čarobnjački bog. “Napasnik nudi svoju sliku Boga koja ima svojega potajnog saveznika u nama samima, u onim najelementarnijim i najsuptilnijim dubinama našega bića. To je slika moćnog i korisnog Boga koji se takvim pokazuje i iskazuje upravo onda kada to čovjeku treba. […] Naravno, njega treba također provjeriti; je li vrijedan da mu se vjeruje. Napasnik, otac laži, od početka čovječanstva sugerira sliku zavidnoga Boga koji prikraćuje svoja stvorenja. Što je onda naravnije od provjere?” (S. Kušar).

Način kušnje je uvijek zavodljiv. Đavao “napada” i “ugrožava” samu biti onoga koga kuša. Tako je u Isusovim kušnjama na ispitu njegova bit, njegovo božansko podrijetlo. Đavao mu svaki put kaže: Ako si Sin Božji, učini to i to… Kao što i mi posve prirodno najčešće i molimo Boga: Ako si Bog, sad se pokaži… Đavolske su kušnje izokrenuti načini znanja i vjere, potvrde i priznanja Boga i čovjeka. Đavao iskušava samu bit identiteta, ondje gdje čovjek misli da je najjači. Isus je, čitamo, odbio kušnju da bude samo Božji sin, a da ne bude čovjek.

Prva kušnja odnosi se na kruh, na materijalno, na zahtjev da Isus kao Božji sin nekorisno kamenje pretvori u hranu života. Isus je kratak i jasan. Kruh je važan, ali se ne živi samo od kruha. Vjera nije svediva na hranu, na bogatstvo i novac, na ekonomiju, u konačnici na Boga profita i materijalne koristi, a onda ni na Isusa kao Božjeg sina kao sredstvo bogaćenja.

Druga kušnja odnosi se na vlast, na zavodljivu napast da se bude društveno jak i slavan, na čovjekovu prirodnu volju za moć, na nezajažljivu potrebu da nasiljem stvara i prekraja granice među ljudima, stvara entitete i svjetske poretke, da dijeli ljude lažima i potkupljivošću, da dominira nad drugima. Kušnja je to koja zamjenjuje Boga zemaljskim vođama i stožernicima. Isus je i ovdje odrješit i jasan: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi.

Treća kušnja se odnosi na srce vjere, na ispitivanje Božje svemoći i dobrote, na pomahnitalu provjeru kroz čuda u kojoj se Bog treba prilagoditi čovjekovim podivljalim pobožnim idejama, očitovati se svaki put kad to čovjek zaželi. Bog se, Isus je izričit, ne smije stavljati na kušnju, Bogom čovjek ne smije eksperimentirati.

Na početku smo korizme. Uočimo da se bit vjere sastoji u tome da se ne hranimo samo kruhom nego Božjom riječi, da se klanjamo samo Bogu te da ne upadamo u napast da ovladamo samim Bogom. Gospodin Isus u kojeg vjerujemo ne očituje se kao sin korisnoga Boga čudotvorca, sin jakoga Boga sile i dominacije, niti kao sin Boga magije i čarobnjaštva. Očituje se kao potpuni čovjek, izložen kušnjama, posve oslonjen na Boga. Učimo od Isusa i nasljedujemo ga u njegovu sinovstvu.

***********

Ponuda dvaju putova

I. korizmena nedjelja – C

Lk 4,1-13

I došašće i korizma počinju govorom o pustinji. U došašću slušamo „glas vapijućeg“, poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Korizma počinje izvještajima o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je posebno mjesto odluke. U pustinji se, izvještava nas Stari zavjet, oblikovao izabrani narod kroz četrdeset godina, u pustinji su bile kušnje s hranom i vodom, u pustinji se dogodila najveća idolatrija (zlatno tele), u njoj se dogodila i objava Deset zapovijedi… U pustinju su se sklanjali proroci pred prijetnjama vlasti, u pustinjama su padali u depresiju zbog svoga neuspjeha i poraza, u pustinji su čudesno hranjeni i spašavani Božjim zahvatom.

Pustinja je dvostrukog značenja, iskustva krajnje osame i straha, ali i povlašteno mjesto Božje milosrdne pratnje i sigurnosti vjere. Kušnja nikada nije samo kušnja na zlo, kao što ni savjest nije samo „glas Božji“. U pravim kušnjama uvijek je barem prisutna alternativa, dvije mogućnosti, dva puta, kao što se u savjesti čuje više glasova, među kojima i Božji, koji je nenametljiv, ne buči, i čak može biti gotovo nečujan.

Odlomak s početka Lukina evanđelja kojeg čitamo na prvu korizmenu nedjelju govori o tome kako Isus, nakon krštenja na Jordanu, ispunjen Božjim Duhom, biva odveden u pustinju i ondje biva kušan od Zloga. U pustinji se i Isusu nude dva radikalno suprotstavljena puta, ali dva puta tako bliska svakom čovjeku, bliska i prirodna kao što mu je koža na tijelu. Tu dvojnost, tu mogućnost izbora evanđeoski pisci, sinoptici, kao vjernici svoga vremena radikaliziraju u odnos između Boga i Sotone, Božjeg i đavolskog. No, nije riječ o dva principa, nego o Božjem gospodstvu nad svim, i nad zlom, i njegovu pripuštanju Zlome da kuša ljude. [To će Isus izraziti i u jedinoj molitvi koju predaje učenicima, Očenašu – „i ne uvedi nas u napast“. Bog, u konačnici, uvodi u napast, u kušnju.]

I pred Isusom su dakle dva puta: Božji put i put Kneza ovoga svijeta. Na početku korizme, u ovu prvu korizmenu nedjelju, u zbornoj molitvi molimo da u ovom vremenu „napredujemo u spoznaju Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“ Nije, dakle, prvi cilj korizme, kao ni uopće kršćaninova života, pokora, odricanje, više molitve i dobrih djela, nego bolje upoznavanje i razumijevanje Isusa Krista te nasljedovanja njegova primjera. Upravo današnje evanđelje govori o Isusovom životnom programu, o tome koji je put Isus izabrao. Kršćanin, Isusov nasljedovatelj, treba slijediti Isusov primjer. Tko odmah pomisli da je Isus bio Bog i da je njegovo čovještvo samo izvanjska odjeća, dakle da nije imao kušnji, neka nastavi i dalje svojim vlastitim putom, dalje ne treba ni čitati ni slušati. Isusa se, naime, nasljeduje u njegovoj ljudskosti, u njegovu čovještvu, a ne u božanstvu. Uostalom, svjedočanstvo i potvrdu njegova božanstvo od njega je stalno tražio zli Napasnik u pustinji, a i gotovo svi njegovi suvremenici, vjernici, od farizeja, saduceja, učenika do običnih vjernika. Svi su tražili potvrdu njegove ovlasti, još neki, konačni i silni Božji znak da mu definitivno povjeruju. A Isus nije dao taj znak. Sve je ostavio u prostoru ponude i slobode, povjerenja i vjere.

Vratimo se s tim mislima današnjem evanđelju.

1. U Isusovoj, u ljudskoj izgladnjelosti, Zli ga kuša tako da bi Isus svojim božanskim sinovstvom trebao kamenje pretvoriti u kruh. Između kruha i Božje riječi, Isus se odlučuje za Božju riječ. Smisao života ne počiva, kako se često misli, u rješenju ekonomske situacije. „Samo kruh“ pa će sve biti uredu, zabluda je. Ako se riješe novčani, stambeni problemi, problemi posla, sve će biti riješeno, ženit ćemo se i udavati, u konačnici postat ću bolji čovjek, riješit će se i naši nacionalni problemi ili čak ustav. Ne, ovdje se ne niječe važnost kruha. Ovdje je važna svetopisamska i Isusova riječ „samo“: ne živi se dakle samo o kruhu. Za kršćanina je osnovna hrana Isusova riječ, evanđelje. [Ostavljamo ovdje svakome da razmisli koliko u ovome slijedi Isusov primjer, koliko se „zakopao“ u nagomilavanje materijalnoga, koliko mu je osnovni cilj života da zaradi ili, što je iznimno važno za svakog vjernika, koliko i crkveni službenici i drugi poglavari koriste evanđelje, Isusovu riječ, za sebično bogaćenje – što je đavolski put.]

2. Druga kušnja, a ona je možda još zavodljivija od prve, odnosi na pitanje vlasti i služenja, klanjanja ljudima, u najširem smislu na međuljudske odnose. Knez ovoga svijeta, kao i svaki vlastodržac redovito obećaje mnogo, nemoguće (sav svijet), nudi Isusu čak svoje mjesto, svoju poziciju vlasti i slave. Jedini je uvjet da mu se pokloni. Da, jedini je to uvjet, jer svaka vlast u biti traži samo poslušnost i zamamno, manipulativno nudi svoje privilegije i slavu. I danas je prisutna ova kušnja demagogije i hegemonije, diskriminacije i dominacije, posvuda, i ondje gdje se netko zanosi čak iz vlastite odgovornosti kako će – ako bude na vlasti – napokon urediti što drugi ne znaju.

Od vlasti i slave, vlastohleplja i častohleplja, od političkog mesijanizma, nitko, a ma baš nitko nije oslobođen, ni onaj koji se povazdan izmiče i skriva po svojim odajama pod krinkom tobožnjega nenametanja i nesmetanja drugima; čak ni onaj koji se, tobože, eto, želi samo moliti i ne prljati politikom i parama. I vlast i slava su zavodljivi u samom srcu vjere. I teško ih je kod sebe prepoznati. I danas će mnogi kazati da se klanjaju samo Bogu, a ustvari i ne primjećuju da se klanjaju bogu nacije, novca, seksa, sporta… Idu u crkvu, staju pred oltar i za oltar, pričešćuju se, drže mise i mole, a to im služi da se samo lakše klanjaju zemaljskim liderima i stožernicima, u konačnici svojoj strasti za vlast i čast. Što smo mi ljudi manji i opakiji, to nam treba više vlasti i časti.

Isus se odlučuje klanjati samo Gospodinu, Bogu, i njemu jedinom služiti. On time ne ruši zemaljska poglavarstva, on ne želi nikakvu anarhiju ali ni teokraciju, nego posve jasno razgraničava vjeru kao klanjanje i služenje Bogu od svakog drugog klanjanja i služenja ljudima kao bogovima.

3. U prethodne dvije kušnje Isus se poziva na Sveto pismo. U trećoj, pak, knez ovoga svijeta citira Pismo. I to ne bilo gdje. Isusova kušnja se događa u svetom mjestu, Jeruzalemu, i još na vrhu najsvetijeg Božjeg prebivališta na zemlji, na vrhu Hramu. Tko bi povjerovao da je zlo prisutno u najsvetijem. I da je prisutno na najzavodljiviji način. Zlo se zavlači u samu dušu vjere. I poziva se da Pismo, Božja riječ, Bog sam podržava čudo, njegovo zlo. Zapravo, nijedna kušnja se ne događa izvan vjere. I ovdje, kao i kod kruha, zli hvata Isusa na Božje sinovstvo, na ono najsvetije, i ne ustručava se eksperimentirati sa samim Bogom, s Apsolutnim. Najteža je oholost u vjeri koja, vidimo, kuša Božju dobrotu trgovinom i čudotvorstvom. I danas se mnogi, po crkvama ili nabožnjačkim skupinama, od običnih vjernika do uznositih pismoznanaca, olako pozivaju na Pismo kad njima treba; mašu čudotvorstvima – padanjima i ustajanjima, govorima raznih jezika, iskušavaju i slabe i unesrećene, pretumačuju Pismo, iskušavaju samoga Boga.

U ovoj kušnji Isus kratko i definitivno odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! I odlučuje se na teži put u svome životu, put potpune vjernosti Ocu, ali i put da će ga proglasiti bogohulnikom, opsjednutim te da po đavolskom poglavici otjeruje demone i zle sile od ljudi. Isus ne niječe čudo, ni molitvu za čudo. On niječe onaj put u vjeri koji se dokazujem čudaštvom, koji kuša samoga Boga, koji svetim manipulacijama, blefiranjima i sakralnim obmanama ljude ne vodi k Bogu nego ljude zarobljuje u svoje carstvo privida, još veće nesreće i oboljenja. On ustaje i protiv onoga najtežega zla koje se ugnijezdilo u dušu vjere i nudi „lijekove gore od bolesti“. Isus i danas dedemonizira čovjekov svijet, demaskira zlo koje ima masku i njegova lica.

***

Započeli smo korizmu. To nije samo vrijeme odricanja i raznih pokora, nego ponajprije vrijeme boljeg upoznavanja Isusa Krista. No, nije dovoljno samo upoznati ga – jer i knezovi ovoga svijeta poznaju i njega i njegovu riječ (Pismo), čak bolje od mnogih „kršćanskih stručnjaka“ – nego je nužno ući u zajedništvo s Isusom Kristom i nasljedovati ga. To znači ne izabrati „đavolski“ put nego put Božje riječi, put klanjanja jedino Bogu i put potpunog izručenja Bogu bez „čudotvornih“ iskušavanja. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Kad ribari mijenjaju zanimanje

V. nedjelja kroz godinu

Lk 5,1-11

Nakon što je bio odbačen u svom rodnom gradu Nazaretu, Isus opet odlazi u Kafarnaum. Ondje u sinagogi ozdravlja opsjednutoga, koji ga prepoznaje kao Mesiju, zatim iz ognjice pridiže Petrovu punicu i ozdravlja druge nemoćnike. Iako ga zaustavljaju da ostane kod njih, on se ne zadržava u Kafranaumu, jer – veli – poslan je i drugim gradovima. Odlazi u Judeju. Zatim se, nastavlja Luka Evanđelist, povlači za kratko u osamu, na molitvu, ali ga mnogi potrebiti pronalaze. I onda stiješnjen mnoštvom, negdje na obali Genezaretskoga jezera, vjerojatno u Betsaidi, rodnom gradu prve četvorice učenika, braće Šimuna i Andrije, Ivana i Jakova, odmiče se lađom od obale, uzima vremena da poučava okupljeno mnoštvo.

Gornje prethodi odlomku današnjeg Lukina evanđelja. Kao i u ostala dva čitanja glavna je tema evanđelja poziv u Božju službu. Ovdje je riječ o pozivu da se bude Isusov učenik i nasljedovatelj. Još više, ovo evanđelje o čudesnom ulovu jasno kaže da vjerovati znači vjerovati na Isusovu riječ, vjerovati u osobu – Isusa Krista. Evo kako to Luka uprizoruje.

Nakon što je završio pouku naroda, Isus se obraća ribaru Šimunu koji je na obali ispirao mreže. Iako je već krenuo za Isusom, Šimun je još uvijek sav u svojim ribarskim poslovima, pa ili uopće nije slušao Isusa ili je tek djelomice, onako sa strane hvatao njegove riječ koje je Isus govorio okupljenom svijetu. Šimunu i drugim ribarima vjerojatno je bilo važnije pripremiti mreže za ponovni lov nakon uzaludne noći ribarenja, nego “gubiti vrijeme” u slušanju propovijedi.

Isus prepoznaje Šimunovo stanje čovjeka s neuspjehom. I savjetuje mu nešto što nitko “normalan” ne bi učinio, da pokuša opet loviti, i to odmah, u sred dana. Veli mu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže!” Šimun odgovara pojašnjavajući da su se svu noć trudili, i ništa nisu ulovili, ali, eto, ipak, pristaje, i kaže Isusu – “na tvoju riječ bacit ću mreže”.

Slušanje Isusove riječi, izvršavanje te riječi znači nasljedovanje. A nasljedovanje je praktično ostvarivanje vjere. Na Šimunovu primjeru vidimo da vjera počinje povjerenjem u osobu, napuštanjem svoga čvrstog uvjerenja, čak i svoga tako opipljiva i osjetilima osvjedočena iskustva. Šimun ostavlja svoje znanje i praksu ribara-stručnjaka i pouzdaje se u riječ nekoga u koga ima povjerenje. Baca mreže i to na pučini i u pol bijela dana. Napušta ono svim ljudima tako blisko: Ma nema se tu ništa ponovo pokušavati; Nema šanse; pogotovo ne onaj nimalo rijedak zaključak: Ni Bog tu ne može ništa!

Put u vjeri ne zaustavlja se, međutim, na čudesnom ulovu. Put nasljedovanja traži priznanje grešnosti, ispovijed nedostojnosti i promjenu smisla zanimanja. Vjera nadilazi čovjekove moći, nasljedovanje je uvijek više od postignutoga. Poput Izaije koji u strahu i drhtanju ispovijeda pred Bogom nečistoću sebe i svoga naroda, onoga naroda koji Boga samo usnama štuje a srce mu je daleko od Boga, Šimun se nakon bogata ulova baca pred Isusa i govori mu: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” On se, piše Luka, prenerazio. Uplašio se svoje malenosti uspoređujući svoj napore iskusna ribolovca s bogatim ulovom. Traži da Isus ode od njega, jer ga nije dostojan.

Dolazimo tako do vrhunca, ali tek vrhunca početka vjere, početka nasljedovanja Isusa. U zadnjem stadiju poziva na nasljedovanje Isus preokreće Šimunu njegovu kompletnu životnu koncepciju, mijenja mu smisao zanimanja, mijenja mu radni ambijent, ambicije i interes. Važno je zamijetiti da ga ne mijenja tako da se Šimun ne prepoznaje, ne mijenja mu karakter ni sposobnosti. Šimun i njegovi drugovi ostavljaju lađe ali ostaju ribari. Šimun ne napušta svoje ribarske talente, iskustvo i stručnost. Ali, umjesto riba, sada će – traži Isus – postati ribar ljudi. I to treba činiti bez straha. Isus mu veli: Ne boj se! Neka se ne straši ljudi.

Kad ribari mijenjaju zanimanje, kad polaze za Isusom, uključeno je nekoliko koraka: a) bezpridržajno i bezuvjetno povjerenje Isusu, njegovoj riječi, njegovu evanđelju, b) ostavljanje svoga dosadašnjega iskustva, svojih sigurnosti, c) praktično izvršavanje riječi kao hrabro isplovljavanje na otvoreno more, u složeni svijet ljudskih odnosa, d) uvijek sa sviješću vlastite malenosti i grešnosti i e) s poslanjem za hrabro sabiranje ljudi u zajednicu Isusovih učenika, Isusovih prijatelja. Nasljedovanje je ribarenje ljudi da idu za Isusom, a ne rastjerivanje ljudi od Isusa. Nasljedovanje nije lov ljudi za sebe, nego za Isusa i Božje kraljevstvo braće i sestara, za novi, mirni svijet Božje djece.

*************************

Na tvoju riječ

V. nedjelja kroz godinu

Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Mladi ljudi, više nego stariji, postavljaju pitanja o vlastitoj budućnosti. Budućnost se pred njima otvara kao bezbroj mogućnosti izbora, ali ih ona i straši da ne bi promašili, pogriješili u bitnim životnim odlukama. Ta mladenačka tjeskoba pred sutrašnjicom razumljiva je, gotovo prirodna. No, tjeskobnost valja strpljivo izdržati, jer može i potrajati dulje vrijeme. Nažalost, mnogi je uopće ne mogu nositi pa se osiguravaju prebrzim, nedomišljenim i kratkoročnim izborima – izborima zvanja i raznih orijentacija, izborima posla i prijatelja… Pri tome se redovito bira lakši, površniji, nezahtjevniji put. Čak i ondje gdje se netko nudi kao pratnja, kao životni oslonac, čak i ondje gdje se netko obvezuje na riječ, na ljubav, ljudi, mnogi mladi ljudi, mu ne vjeruju i vraćaju se u svoje tvrđave.

Ljudski se život, točno, ne može isprogramirati, ali ne može se ostati slijep kod činjenice da mnogi mladi ljudi postaju zarana zatvoreni, tobože završeni i zreli, a u stvari su zakržljali ljudi sužene budućnosti. Blokiraju se, postaju sumnjičavi za novosti života, za strpljivo zrenje, pa i za ljubav. Utapaju se u prosječnost skupine, odabiru uhodane sheme. I umjesto da pronađu svoj vlastiti put, ukalupljuju se u ono što im zavodljivo nameće okolina, ili čime ih bombardira pomodna kultura i duhovno tržište. Slično je i u prostoru vjere. Više je nego tužno vidjeti okamenjene mlade ljude, ostarjele prije vremena – tako mlade a tako stare, kako bi rekao pjesnik Ujević.

Općenito gledano, naročito u prostoru ljudskosti i vjere mi ljudi vrlo rano ostarimo, postajemo „duhovni starosjedioci“ (V. Bajsić). Čak i oni koji su nemirni i duhovno nezasitni, često su to samo izvanjski. Oni su voajeri i vagabundi, nemirni tragači koji ponavljaju gotovo iste korake i nikako da zažive puninom svoga bića. Trčeći od sebe do sebe, evanđeoski kazano, možda zadobiju mnogo toga, vjerojatno i napune svoje dane uvijek novim „svijetom“ doživljaja, ali izgube sebe, izgube svoje uporište a možda i smisao.

Današnja svetopisamska čitanja govore o trojici ljudi/vjernika koji su se – svaki na svoj osobni način – našli, koji su se odazvali pozivu izvana, izvan svoga svijeta materijalnih i duhovni želja i vlastitih iskustava. Riječ je o proroku Izaiji, Isusovom učeniku Šimunu/Petru i posljednjem Isusovu apostolu Pavlu. Izaija je bio mladić, aristokrat; Šimun već stariji, oženjen i ribar iz Betsaide; Pavao također s iskustvom, dakle ne mlad, obrtnik, proizvođač šatora, religiozno farizej i revnitelj do progona i ubijanja pripadnika Isusove zajednice, Crkve, te obrazovan u helenističkoj kulturi.

Ova trojica bivaju izvučeni iz svoga uhodanoga života. Radikalno mijenjaju, ne svoju prošlost, nego svoju sadašnjost i ulaze u novu, nepripremljenu budućnost. Izaiji se u godini smrti kralja Uzije, koji se iznevjerio pri žrtvovanju, objavljuje Bog u svojoj veličanstvenosti. Izaija, čovjek, istodobno oduševljen i ustrašen, priznaje Bogu da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana živi. Niti su on niti njegov narod sveti, nego grešni. Ne znamo odnosi li se ta nečistoća usana na laž ili na ono kako će isti prorok upozoravati svoje sunarodnjake na licemjerstvo, na vjeru koje su puna usta a srce je daleko od Boga. U svakom slučaju u svojoj skromnosti pred Bogom, izvještava se dalje, dolazi Božji seraf sa žarom sa žrtvenika (kojega je okaljao kralj Uzija) i njime čisti Izaiju od krivice; priprema ga za proročki poziv, na ono njegovo odlučno i definitivno: Evo me, mene pošalji!

Luka u evanđelju izvještava o prvim Isusovim učenicima, o onoj trojici ribara s Genezaretskoga jezera (Galilejskoga mora) koje kasnije susrećemo u najbitnijim momentima Isusove pouke učenicima (Šimun, Ivan i Jakov). Odlomak se koncentrira najviše na Šimuna. On je već ranije susreo Isusa, spominje se ozdravljenje njegove punice. Isus je, zbog mnoštva koje se tiskalo, vjerojatno ušao u Petrovu lađu da mu bude lakše govoriti, dok su Šimun i njegovi drugovi čistili mreže nakon neuspjela noćnoga ulova.

A kad je završio svoj govor, Isus zovne Šimuna i govori mu da izveze na pučinu i baci mreže za ulov. Ne znamo zašto: da li iz zahvalnosti za posuđenu lađu ili iz razloga što se Šimun tražio? U svakom slučaju, poziv nije bezazlen. Traži povjerenje. Šimun se usteže, jer svu noć su lovili i ništa nisu ulovili, pa kako da to sad čini na pučini i to još u pol bijela dana. Ipak, zbog Isusove, Učiteljeve riječi, čini što mu je on kazao. I mreže se raskidaju. Šimun, piše Luka, pada na koljena pred Isusom [i slično a i još radikalnije od Izaije] govori Isusu da ode od njega jer nije dostojan njegove prisutnosti: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Koja je to grešnost, ne govori se. Iskazuje se samo Šimunova ispovijest i strahopoštovanje. Isus mu na koncu govori: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Umjesto Izaijinoga serfaskoga žara, ovdje je „samo“ Isusova riječ: Ne boj se! U njoj je sadržano najveće obećanje, ne da Šimun neće imati životnih muka i patnji, niti da će biti lišen grešnosti, nego da će Isus biti uz njega u novoj zadaći koja je iznimno teška, najteža, ribariti ljude. Tu će tek osjetiti pučinu i strah, patnju i nerazumijevanje, svoju slabost i zataju, ljudsku zloću i osvetu, porugu i nasilnu smrt. Kojeg li obećanje, koje li „duhovne naslade“?! Ipak, Šimun i njegovi drugovi kreću u neizvjesnost, ali – s Isusom. Izvlače prepune mreže, ostavljaju ih i kreću za njim.

I posljednji od likova iz današnjih čitanja je Isusov apostol Pavao. On Korinćanima piše o Isusu, o tome da su se njegova smrt i uskrsnuće dogodili po Pismima. Piše im i o susretima Isusovih učenika, svjedoka s Isusom. I ispovijeda se u svom novoobraćeništvu, iskreno i jasno. Smatra sebe nedonoščetom, najmanjim među apostolima, jer je progonio Crkvu. Ni njega, kao ni Šimuna, ne dotiče serafski žar da ga pridigne iz malenosti. Štoviše, on nema ni ono obećanje zemaljskoga Isusa kao Šimun: Ne boj se! Ali Pavao ima takvu sigurnost u Božju pratnju, u milost kako on naziva svoj odnos s Bogom da čak za sebe može reći da se u nasljedovanju i naviještanju Isusova evanđelja trudio više nego svi oni koje je nabrojao i koji su čak živjeli s Isusom. Toliko je siguran, ne u sebe, nego u Božju milost, da pred podijeljene Korinćane, posvađane između toga tko će nasljedovati kojega duhovnoga vođu, može kazati: Ili dakle ja ili oni! I traži od njih da vjeruju onako kako on propovijeda Isusovo evanđelje.

***

Bogati sadržaj današnjih čitanje potiče nas da zastanemo pred Bogom, da pred njim priznamo svoju nečistoću, grešnost i malenost. Uzori poziva koji su nam ponuđeni u Izaiji, Šimunu i Pavlu obvezuju ne samo duhovne osobe, svećenike/franjevce i časne sestre, i ne samo neke elitne pobožnike – kako se to uobičajeno misli – nego sve vjernike. I pred svakim je od nas pitanje: Koga da pošaljem? Pred svakim je od nas Isusov poziv da na njegovu riječ izvezemo na pučinu. Pred svakim je od nas da se shvatimo kakvi jesmo u Božjoj milosti. U konačnici, pred svakim je od nas pitanje budućnosti: hoće li ona biti zatvorena i tjeskobna, bezgrešna i samoljubivo zagledana u sebe ili će biti budućnost s Božjom milošću koja nas potiče da Isusa nasljedujemo u našim, fizički i duhovno, podijeljenim zajednicama i društvu, i hoćemo li mu – napokon – povjerovati na Isusovu riječ. (2013)

Fra Ivan Šarčević