Studentska tribina: Umjetnost i Zapad
U utorak, 15. ožujka, u 19 sati,
dr. fra Mirko Jozić
imat će predavnje na temu:
Umjetnost u oblikovanju kršćanske kulture Zapada
CRKVA I UMJETNOST DANAS
[Razgovor s dr. fra Mirkom Jozićem iz Glasa Koncila od 15. veljače 2004. Razgovarala Matilda Kolić]
Zašto jedan ozbiljan i obrazovan umjetnik ne bi mogao doživjeti Krista jednako snažno i »ispravno« kao i neki naručitelj s teološkom naobrazbom? Ne mislite li da bi umjetnik, snagom svoje »povišene« osjećajnosti, mogao doživjeti Krista čak dublje i plodnije od nekoga svećenika? Biblija nije nikakva znanost – ona dopušta razumijevanje svakome tko u nju ulazi čista srca. »Profesionalizam« svećenika može dapače postati zaprekom.
U pismu umjetnicima 1999. godine papa Ivan Pavao II. naglašava kako Crkva treba umjetnost u prenošenju poruke koju joj je Krist povjerio, jer ona može čovjeku tu poruku učiniti razumljivijom približavajući čovjeka svijetu duha i ljepote Božje. Ta važna uloga koju umjetnost ima za Crkvu bila je tema nedavnog Teološko-pastoralnog tjedna na kojem je prvo predavanje »Crkva i umjetnost« održao dr. fra Mirko Jozić, profesor filozofije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i pročelnik Vijeća za sakralnu umjetnost i građevinarstvo pri Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Dr. Jozić je spremno pristao na razgovor o tom često problematičnom odnosu Crkve i umjetnosti.
Umjetnost – ozbiljan izazov Crkvi i crkvama
GK: U svome predavanju na ovogodišnjem Teološko-pastoralnom tjednu govorili ste o odnosu Crkve i umjetnosti, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća došao u krizu i doveo do razlaza Crkve i umjetnosti. Koji su uzroci tome?
Dr. Jozić: Glavni uzrok toga raskola svakako je složeni proces sekularizacije u 20. stoljeću, koji je zahvatio i brzo prožeo javnu kulturu i život. Kao institucija s dugom tradicijom Crkva se opirala brzim promjenama. Tako je došlo do raskoraka između razvitka umjetnosti i praćenja toga razvitka od strane Crkve. Umjetnost se naime i dalje bavila velikim temama religije, pa je nastala religiozna umjetnost izvan Crkve. Umjetnička djela te religiozne umjetnosti u pravilu nisu više nalazila svoje mjesto u crkvama, pa čak ni ona koja su prihvaćena kao vrhunska likovna ostvarenja i istinska svjedočanstva subjektivne vjere pojedinih umjetnika. Kao primjer takvih djela možemo navesti triptih »Život Isusov« Emila Noldea, sliku »Crveni Krist« Lowisa Corintha, »Skidanje s križa« Maxa Beckmanna te »Put križa« Barnetta Newmanna. Iako su ta djela nastala iz kršćanskog nadahnuća i premda predstavljaju iskreni odgovor umjetnika na aktualna pitanja vremena, ona su – kad su jednom nastale smetnje u dijalogu između Crkve i umjetnosti – jednostavno stavljena pod kategoriju umjetnosti izvan Crkve i na taj način proglašena za Crkvu »neupotrebljivim«.
GK: Jesu li i umjetnici suodgovorni za takav stav Crkve?
Dr. Jozić: Jednako mi je teško govoriti o pojedinačnoj odgovornosti kao što bi mi bilo teško nekoga izuzeti od nje. Tu se naime radi o povijesnom procesu u kojem se iskazuje duh vremena. Postoje dakako neke činjenice koje govore u prilog tvrdnji o suodgovornosti umjetnika. Nedvojbeno je naime da su neki umjetnici svojim krajnjim subjektivizmom nijekali svako značenje velike kršćanske tradicije: James Ensor je, naprimjer, iznad glave svoga Raspetoga umjesto natpisa »INRI« stavio natpis »ENSOR«. Razumljivo je da takvo djelo nije moglo biti stavljeno u crkvu, moglo je pak mnogima poslužiti kao povod da odbace svu umjetnost ekspresionizma. Iz posljednje četvrtine prošlog stoljeća možemo navesti još ekstremniji primjer: kanibalističku »Posljednju večeru« Haralda Duewea, na kojoj apostole predstavljaju portretirani umjetnikovi prijatelji iz restorana, a Isusa označavaju komadi ljudskoga tijela na pladnjevima. To djelo, ako ga uopće treba ozbiljno uzeti, može samo iritirati.
GK: Što je središnji interes religiozne umjetnosti izvan Crkve?
Dr. Jozić: Veliko je pitanje može li se sve događanje u umjetnosti 20. stoljeća uopće svesti na jedan interes. Nedvojbeno je da umjetnost od početka 20. stoljeća sve jasnije zahtijeva obnovu duhovnosti: što se više smanjivalo povjerenje u tradicionalno kršćanstvo i njegove ustanove, to se povećavala potreba za produbljenim utemeljenjem umjetnosti: Aleksej Javljensky, Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič, Piet Mondrian, Josef Albers, Max Beckmann, Mark Rothko – samo su neki od velikih umjetnika stoljeća koji traže duhovnu obnovu i religiozno utemeljenje umjetnosti. Možda je među njima ipak najradikalniji Joseph Beuys koji Krista smatra izvorom sve kreativnosti i nadahnuća, dok u Crkvi vidi smetnju, balast koji treba odbaciti. U slučaju Beuysa umjetnost postaje vrlo ozbiljnim izazovom Crkvi i crkvama – tu se ne radi o kozmetici ili o dekoraciji prostora, nego o svjedočenju. O svjedočenju vjere u Krista. A to je ozbiljna stvar.
Dijalog između Crkve i umjetnosti treba intenzivirati
GK: Drugi vatikanski sabor naglašava vrijednost dijaloga, pa tako naglašava i važnost dijaloga između Crkve i umjetnika. Koliko se učinilo u obnovi tog dijaloga? Kakva je situacija danas?
Dr. Jozić: U konstituciji Sacrosanctum concilium, u poglavlju o sakralnoj umjetnosti, kaže se da među najplemenitije plodove duha spadaju lijepe umjetnosti, izdvaja se pak religiozna umjetnost, a vrhunac predstavlja sakralna umjetnost. Saborski oci uvažavaju, dakle, ono što se već dogodilo u povijesti umjetnosti. Dijalog Crkve i umjetnosti nije nikada potpuno prekinut. Francuski su dominikanci nakon 1950. angažirali Braquea, Matissea, Rouaulta i Légera da rade u nekim njihovim crkvama. Katolička je Crkva povodom 86. katoličkog dana u Berlinu 1980. godine priredila veliku izložbu umjetnina pod nazivom: »Znakovi vjere. Duh avangarde«, a Evangelički crkveni dan je tri godine kasnije bio popraćen sličnom izložbom pod nazivom: »Moj umjetnički kredo«. Pa ipak ne možemo tvrditi da je dijalog između Crkve i umjetnosti karakteristika 20. stoljeća.
Dijalog između Crkve i umjetnosti svakako treba intenzivirati jer se u njemu izlažu dva vida duhovnosti. Crkva, pojednostavljeno rečeno, nastavlja Kristov projekt pobožanstvenjenja čovjeka, a umjetnost bismo, možda, smjeli opisati kao protokol čovjekova nastojanja da prekorači granicu koja dijeli ovostranost i onostranost i da se u tome prekoračenju susretne s Božanskim. Javljensky u svakom licu prepoznaje odsjaj Božanstva te se svako lice napokon svodi na lice Kristovo. Umjetnost 20. stoljeća ima izraženu duhovnu dimenziju, ona je – kao nikada ranije – oblik svjedočenja. Neki umjetnici su uvjereni da umjetnost mora preuzeti ulogu koju je nekoć imala religija. Taj stav kazuje da umjetnici svoju umjetnost shvaćaju krajnje ozbiljno kao i da – a to mi se čini važnim – gube povjerenje u Crkve. Smatram da bi nas ta okolnost morala navesti na ozbiljno razmišljanje.
GK: Kakav je odnos umjetnosti i Crkve u nas?
Dr. Jozić: Imam dojam da smo se mi odavno dispenzirali od odgovornosti za hrvatsku religioznu umjetnost. Tko danas razmišlja o nekakvoj religioznoj umjetnosti izvan Crkve? Mi imamo dosta istinskih umjetnika koji se bave religioznim temama. Spomenuo bih Đuru Sedera koji već godinama intenzivno živi u svijetu Biblije. Iz njegova su rada nastali već deseci izvanrednih djela o kojima se u našoj Crkvi ne zna gotovo ništa. Isto bih mogao reći i o kiparu Šimi Vulasu. A zanimanje za takva djela oblik je priznanja i potpore umjetniku. Želio bih također spomenuti nedavno preminuloga velikog hrvatskog slikara Ivu Šebalja. Povučen, kakav je bio, živio je jedino za slikarstvo. Posljednjih desetak godina vodio sam s njim duge razgovore koji su me snažno dojmili. O Kristu je govorio škrto i s velikim poštovanjem, a pod kraj života naslikao je desetak grandioznih slika Kristove patnje. Molio me da mu nađem kupca za te slike jer mu je trebao novac da bi mogao dalje raditi. Nisam našao nikoga – svi s kojima sam govorio samo su slijegali ramenima. Nebriga za religioznu umjetnost ima izravne posljedice za kvalitetu likovnosti u sakralnim prostorima.
Umjetnicima danas nedostaje narudžba
GK: Zašto je važan dijalog između teologa i umjetnika? Znate li kakav primjer uske i plodne suradnje između njih?
Dr. Jozić: Umjetnost, na poseban način pak religiozna, artikulira one teme koje su važne za trenutak kulture, za ljude koji u tome trenutku žive. Ona ima status svjedočenja vjere umjetnika, ona predstavlja njihovu likovnu vjeroispovijest. Odatle dolazi njezina snaga i uvjerljivost. U dijalogu s teolozima religiozna umjetnost može stvoriti oblike koji iskazuju i subjektivnu vjeru i vjeru zajednice. Treba svakako istaknuti da dijalog ovdje ne znači »javnu raspravu« ili »glasovanje«. Dijalog znači uživljavanje i poštivanje. To je dovoljno. Više puta je potvrđeno da je umjetnik u stanju izraziti vjeru zajednice mnogo snažnije i bolje nego bilo koji član vjerske zajednice. Kao primjer dobre suradnje između umjetnosti i Crkve možda bismo mogli istaknuti suradnju Crkve s Ivom Dulčićem. Bila je to dobra suradnja i iz nje su nastali veliki i za hrvatsku duhovnost važni rezultati (u Splitu, u Zagrebu, u Sarajevu, u Kreševu). Nažalost, naša suradnja s umjetnicima nije bila sustavna. Mi smo u Bosni, naprimjer, unijeli u crkve mnoga dobra djela, no rijetko smo postigli željeni cilj: skladno uređen sakralni prostor. Nakon svih tih iskustava danas bih uređenje nekoga sakralnog prostora načelno povjeravao jednom umjetniku. To, naravno, ne znači da on ne može – prema uvidu – uključiti i nekoga drugog umjetnika. Jedinstvo prostora, smatram, osigurava ipak samo jedan umjetnik. Kao drugi primjer dobre suradnje spomenuo bih rad na uređenju franjevačkog samostana u Rami.
GK: Sakralna umjetnost, smatra se, postavlja određena ograničenja. Dovodi li se time u pitanje umjetnička sloboda? Postaje li sakralna umjetnost time »umjetnost po narudžbi«?
Dr. Jozić: Smatram da narudžba nije nikakva smetnja za umjetnost. Narudžba nije uopće loša stvar. Najveća djela starih majstora nastala su po narudžbi. I neka djela suvremenih umjetnika također. Narudžba je okvir unutar kojeg umjetnik ostvaruje slobodu: odnos nužnosti i slobode sudbina je duha i on se uvijek potvrđuje unutar nužnosti. Moje je duboko uvjerenje da mnogim umjetnicima danas upravo nedostaje narudžba. I Krist se utjelovio u konkretnog čovjeka Isusa koji je bio Židov i koji je živio u posve određenom vremenu i u određenim okolnostima. Istinsko umjetničko djelo uvijek je konkretno djelo. Čak ako nastane i bez narudžbe, ono je konkretizacija ideje, talenta, vjere ili očaja. Nema nekonkretnoga umjetničkog djela. Narudžba u tom smislu nije uopće problem.
No ima nešto što se veže uz narudžbu, a što jest problem. To je naime nespremnost nekih naručitelja da umjetnika priznaju sebi ravnim u doživljavanju i razumijevanju Krista. Zašto jedan ozbiljan i obrazovan umjetnik ne bi mogao doživjeti Krista jednako snažno i »ispravno« kao i neki naručitelj s teološkom naobrazbom? Ne mislite li da bi umjetnik, snagom svoje »povišene« osjećajnosti, mogao doživjeti Krista čak dublje i plodnije od nekoga svećenika? Biblija nije nikakva znanost – ona dopušta razumijevanje svakome tko u nju ulazi čista srca. »Profesionalizam« svećenika može dapače postati zaprekom.
Crkva je otvorena za svaki stil i umjetnički oblik
GK: Među kriterijima za sakralnu umjetnost spomenuli ste važnost vjere Crkve i mjesne zajednice. Može li se postići ravnoteža između onoga što vjernicima predstavlja Krist i subjektivnog doživljaja autora?
Dr. Jozić: Dijalog s Biblijom, dijalog s tradicijom vjere, dijalog sa zajednicom vjernika za koju umjetnik radi čini mi se vrlo važnim. Dijalog nipošto ne znači odricanje od subjektivnosti. Ne treba se bojati subjektivnosti umjetnika jer to je njegovo najbolje i najviše: Bog stvara svakog umjetnika drukčijim i svaki u umjetnosti daje svoje najbolje. U tome je smislu subjektivnost imperativ. Pravi problem nastaje kad se izabere umjetnik koji nema izraženu i profiliranu subjektivnost ili koji jednostavno ne može odgovoriti zadatku. Takav umjetnik ne ostvaruje svoju subjektivnost nego subjektivnost naručitelja, dakle tuđu. A onaj tko pristaje da njegova subjektivnost bude ostvarena preko drugoga, kao i onaj tko prihvati ostvarivati nečiju tuđu subjektivnost, u istoj su zabludi: i jedan i drugi proizvode obmanu i postavljaju je na mjesto koje pripada Svetome. To je zapravo strašno.
GK: Dok se, gledajući u povijest, mogu točno definirati stilovi u crkvenoj arhitekturi, danas kao da nema jedinstvenosti u stilu. I nerijetko kod vjernika njihova nova crkva ne budi oduševljenje i oni se ne snalaze u njoj. Gdje se najčešće griješi? Trebaju li današnje crkve asocirati na nešto biblijsko ili možda ljudi danas ipak najviše vole gotičke crkve?
Dr. Jozić: Sabor kaže da Crkva nema »svoga stila«, a to znači da je Crkva otvorena za svaki stil i umjetnički oblik. To vrijedi za umjetnost uopće, to vrijedi i za arhitekturu. Arhitektura je, međutim, mnogo veći problem od slikarstva ili kiparstva. Spomenuo sam da postoji određena religiozna umjetnost izvan Crkve. U arhitekturi takvo diferenciranje nije moguće: besmisleno je graditi crkvu izvan Crkve. To još nitko nije pokušao. Rothkova kapela nije arhitektura – to je kapela slikarstva. Vi imate pravo kad ističete nelagodu koju osjećamo u novim crkvama. Nelagoda dolazi odatle što umjetnik-arhitekt izbjegava teret svoje pozicije u koju ga je doveo proces sekularizacije.
Arhitekt, kao i svi mi, živi u čovjekovu svijetu iz koga je pogled prema Nebu zamračen čovjekovim djelima. Kamo god pogleda, vidi tragove čovjekove nazočnosti. Da bi otkrio znakove Božje nazočnosti, morao bi promijeniti gledanje, možda mora početi gledati unutra. A kakva bi arhitektura nastala iz takvog gledanja? Usudio bih se reći da većina novih crkava ne izlazi iz domene čovjekova svijeta – te su crkve hramovi čovjeku. Očekujemo da budu prostori Svetoga, prostori pojačane Božje nazočnosti, prostori za susret s Bogom – a u njima susrećemo čovjeka i samo čovjeka. Možda odatle dolazi nelagoda o kojoj govorite. Ne čeznemo mi za gotskim ili novogotskim crkvama: mi čeznemo za svojim crkvama, za onima koje, čini mi se, ne umijemo izgraditi. Kad arhitekti i naručitelji postanu svjesni te situacije, možda ćemo dobiti svoje crkve. Kako god izgledale!
Zavist: grijeh moralnih i pobožnih
Zavist: grijeh moralnih i pobožnih
V. korizmena nedjelja
Iv 8,1-1
Na početku današnjeg Ivanova evanđelja stoji da je Isus noću bio na Maslinskoj gori a ujutro je otišao u Hram. Ondje mu je dolazio narod da ga poučava. Za vrijeme “vjeronauka” za puk pismoznanci i farizeji doveli su pred njega ženu zatečenu u preljubu. Nakana im je bila da iskušaju Isusa u njegovom odnosu prema Mojsijevu zakonu. Zakon je bio neumoljiv: takvu je ženu trebalo kamenovati.
Poznavatelji Pisma i farizeji kontinuirano su postavljali zamke Isusu da se izjasni o pitanjima vjere ne da bi nešto naučili od Isusa nego da ga optuže. Ti pobožnici nisu mogli podnijeti Isusovu “popularnost”. Ustvari izbezumljivao ih je njegov govor o Bogu kao Ocu, sloboda u ponašanju, moralna čistoća i beskompromisnost te ljubav prema grešnicima i slabima. Zavidjeli su Isusu. A zavist je jedan od najtežih (glavnih) grijeha, grešnih stanja iz kojeg proizlaze konkretni grijesi, od laži pa sve do ubojstva. Ovdje je riječ o najstrašnijoj zavisti – zavisti u vjeri, o kajinovskom stanju nepodnošenja drugoga i pred Božjim licem.
Isus i grešnica (Rembrandt)
Zavidnik se toliko ne želi domoći onoga što drugi ima ili radi, nego drugoga kojemu zavidi nastoji lišiti svega što nema ili ne uspijeva imati, kako radosti života tako i iskrena odnosa s Bogom i drugima. U svoje zamke zavidnik zato uvlači što više ljudi, sve one koji nisu kao on, zato može i mijenjati objekte (ljude) svoje zavisti. Ustvari zavidnik nikad nije sretan, jer – prema njegovom mišljenju – drugi nikada nije dovoljno unesrećen i kažnjen. Zato su iskušavatelji u svoju kovačnicu kleveta i osuda htjeli uvući sve, i nedužnoga Isusa. Htjeli su ga svesti na svoju mjeru, na svoje ponašanje, na svoj zakon i moralne uredbe. Zavist je sotonsko stanje unesrećenog bića.
Pismoznanci i farizeji htjeli su Isusa lišiti ugleda i utjecaja u narodu, podvrći narod svojoj duhovnoj moći, nametnuti se barem kao pobožni uzori “stada”, kao mjerilo religioznosti, ako već nisu mogli imati vlast nad narodom, jer takav napor bi ih ipak skupo koštao – njihova komotna života. Oni nisu djelovali pojedinačno, nego u čoporu i zaplotnjački, iz osigurane zavjetrine, šireći objede i glasine o Isusu i oportunistički se ponašajući prema poglavarima. Htjeli su kazniti ženu za ono čega su se u svojoj mizeriji sami lišili: svijesti vlastitoga grijeha i slobode ljubavi. Valja imati na umu da u to vrijeme “brakovi nisu bili izbor ljubavi nego kombinacije familija, ponekad i prije rođenja djece. Sklapao bi se ugovor s roditeljima, sa susjedima i tako bi se projektirali budući brakovi da se zaštite imanja, polja i kuće” (A. Maggi). Preljubnica je prema Zakonu počinila grijeh ali je bila nedužna u čežnji za zagrljajem, za slobodom i ljubavi. Isusove iskušavatelje više je zapravo progonila vlastita nemogućnost ljubavi preljubnice nego sablazan njezina grijeha, a pogotovo ne samilost prema njezinoj nesretnoj sudbini.
Preteška je mana zavist. Otupljuje savjest i mirnoću pred Bogom i pred ljudima. Nemirna je i nezasitna. Pokreće je mračna želja da ni drugi nema ono što nemam ja (D. E. Viganò), ponajprije slobodu i ljubav. Nemati zavisti znači biti slobodan i drugima omogućavati slobodu; moći ljubiti i dati se ljubiti. Isusovi iskušavatelji žele kazniti ljubav i slobodu žene preljubnice kao i Isusa za njegovu milosrdnu ljubav prema grešnom čovjeku i neizmjernu slobodu u praštanju. Zavidnici ljube sebe i samo sebi slične. Oni nemaju milosrđa. Zato rastaču zajedništva razlika i prijateljstva slobodnih ljudi. Razlog svoje nesreće vide u drugima i najradije traže društvo onih koji također ocrnjuju njihove protivnike.
Kobna posljedica zavisti, čitamo to u evanđelju, kao i u Bibliji uopće, jest laž, i to gomilanje laži na laž. Zato su zavidnici o Isusu stalno izmišljali nove klevete, prozivali ga i ismijavali za sitnice. Difamirali su ga i denuncirali baš suprotno od onoga što je on stvarno bio. Isusovo traženje “više pravednosti” tumačili su kao kršenje zakona; njegovo zauzimanje za grešne i obespravljene kao dijeljenje naroda i razbijane jedinstva vjerničke zajednice; njegovo raskrinkavanje dvoličnosti poglavara političkom ambicijom da bude mesija i kralj; njegovo inzistiranje na djetinjem pouzdanju u Boga Oca bogohuljenjem i građenjem Sinom Božjim; svoje dijabolične laži i zavisti time da je Isus opsjednut od poglavice đavolskog. Nigdje u evanđelju nema da su se u ustima Isusovih zavidničkih protivnika našle riječi poput slobode i ljubavi, milosrđa i praštanja, nigdje kajanja za vlastite grijehe. Ali jest zakon, istina, izdaja, kršenje subote, moralnog i obrednog čistunstva, krivnja drugih, hula…
Zavidnici ne mogu sami, jer kao svi ljudi, željni su zajedništva, potvrde i ljubavi. No to je zajedništvo bez kritičnosti, utapa se u kolektivnom sebeljublju. Zavidnici traže “čopor” neupitnih istomišljenika, ili, kako to slikovito navodi Lukino evanđelje, oni su kao vojska opsjednutih, “legija” koja živi među “grobovima”, žive od smrti, smrti odnosa. Hrane se tuđim “smradom” i u svom društvu ne podnose dobre. Pod krinkom odgovornosti za zajedničko dobro, obezvređuju poštene, sumnjiče ih, i njihovu dobrotu izokreću u suprotnost. Uopće ne vide da išta loše čine, jer su zaslijepljeni ispravnošću. Zato ih Isus vraća na izvorište mišljenja i djelovanja, na srž vjere – na grešnost: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen?
Ne zanosimo se: Nije lagano izići na kraj sa svojom zavišću ni sa zlom zavidnika. Zavist je često zemaljski uspješnija od želje i nastojanja da drugome ide dobro. Zavidni ljudi spretno zavode ljude slične sebe, ali i one koji ne misle, koji su plašljivi, moralno nestabilni ili lakovjerni. Jer, ako su se zavidnici lišili slobode i ljubavi, nisu lukavstva. Predstavljaju se vrlo razboritima i skromnima, nenasilnima i umiljatima, posebno pred vlašću i pred onima od kojih bi mogli imati bilo kakvu korist. Prigovaraju drugima pristranost, a ne žele vidjeti da ih gone prizemne strasti i nesređene emocije. Majstori su skrivanja iza nepostojeće nevinosti i dobrohotnosti. Zavidnik može priznati da je sve, samo ne zavidnik.
Iznimno je teško suprotstaviti se zlu zavidnikâ, jer svoje zlo skrivaju duboko i daleko od očiju. Pokrivaju ga religioznom kompetencijom, jer su već uzeli monopol na moralnost i vjeru, koja, međutim, nije osvjedočena u praktičnom životu nego je stečena “osvojenim” društvenim položajem ili varanjem, vlašću ili javnom funkcijom. Njihovo “stečeno” pravo najjače je pravo. Zato oni, kako im Isus i prigovara, svojevoljno tumače propise i uredbe. Oni ne niječu Boga, ne niječu ni Isusa, kao nitko od nečistim duhom opsjednutih ljudi. I zavidni iskušavatelji iz današnjega evanđelja, savršenom maskom pobožnih, na ustežu se Isusa nazvati jednim od njegovih najčasnijih imena – “učiteljem”. No, njihovo sotonski-skromno pitanje neznanja što da rade s preljubnicom: Učitelju, … što ti na to kažeš?, u podnožju krije perfidni prezir i strašnu mržnju prema Isusu.
Zastrašujuća je snaga zavodništva zavidnika. To ističe današnje evanđelje o ženi preljubnici i želi nas potaknuti da se klonimo grijeha zavisti i iskušavanja, i da se maknemo iz društva zavidnika. Silina zla pismoznanaca i farizeja zamaskirana je u vjerski zakon i oblandu moralnosti. Najveće zlo na ovoj zemlji je zlo u najsvetijim, korupcija najboljega, izopačenost vjernika. Najgori grijeh je pad u đavolsko stanje nedužnosti. Iznimno je teško razobličavanje te demonske zavodljivosti. Mnogi ljudi zato odustaju, povlače se, jer se straše za sebe, jer moć laži i zavisti “svjetlonoše” djeluje svemoćno. Čak i čestiti i hrabri ne nalaze snage da ustraju u otporu nego bježe u pasivnost, ili se upuštaju u kompromise sa zlom a nerijetko i sami uzimaju kamenje u ruke da ne bi bili proglašeni “izdajnicima” skupine. Jednom, pak, sklopljen savez sa zavišću i zavidnicima, teško se razvrgava. Zavist sve više truje i osljepljuje onoga tko zavidi. Krug zavidnikâ se samo širi. Pristupaju mu i negdašnji zakleti “neprijatelji”. Kad se uđe u skupinu koja drži kamenje osuđivanja, teško će se naći izdvojeno mišljenja i napuštanje skupine kamenobacača, teško se nalaze Isusovi hrabri nasljedovatelji.
Nitko u povijesti čovječanstva nije kao Isus odvažno podigao riječ pred zlom zavisti i usprotivio se korištenju “svetoga zakona” da se ubija drugoga. Naizgled se čini posve jednostavnim i laganim to Isusovo protivljenje. Isusove riječi: Tko je bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen, stoljećima ponavljaju kršćani, mnogi ljudi, ponavljamo ih i mi danas, ali se po njima ne vladamo. Mi i dalje bacamo kamenje, ja bacam kamenje na drugoga. Nekada i onaj prvi, najđavolskiji, jer svi su drugi samo imitacija prvog. Prvi – kao prvu laž, kao prvu klevetu, kao prvu osudu, kao prvu zavist. Postajem đavoslkim slugom po kojem grijeh ulazi među ljude.
Nitko se kao Isus do križa i krvi nije zauzeo za pojedinca, za grešnog pojedinca koji ljubi i hoće biti ljubljen. Nitko se tako u žalosti i nemoći nije sagnuo pred količinom ljudske zavisti i počeo pisati. Pisati nigdje, jer kakvo je to pisanje po pijesku. Nitko se tako moćno nije odupro đavolskoj zavisti, izopačenoj vjeri, demonskoj sili koja se skrila u religiji, u srcu dvoličnih duhovnika i oholih religijskih službenika. Nitko nije tako milosrdno izobilan u praštanju za novi početak kao Isus Krist. Iz ničijih usta još se nije čula tako oslobađajuća riječ: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više!”
********************
Muška kamena kultura
V. korizmena nedjelja C
Iv 8,1-11
Evanđelja su prepuna Isusovih konflikta, zgoda u kojima protivnici žele Isusa provjeriti da li ispravno vjeruje, uhvatiti ga u riječi, namjestiti mu stupicu. I ove nedjelje susrećemo Isusa okružena gnjevnim licemjerima koji su „dovukli“ od njih već osuđenu ženu, preljubnicu, da vide što će Isus napraviti. Jer masi je nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.
Tko je bez grijeha (Vladimir Blažanović)
Isus je razjarivao dvoličnjake. On je, kako stoji u odlomku današnjega Ivanova evanđelja, došao u Jeruzalemski hram, vjerojatno za nekog velikoga blagdana, i ondje je – kao već poznati i priznati učitelj vjere u narodu – naučavao pred okupljenim mnoštvom. Njegovi protivnici, pismoznanci i farizeji, čuvari zakona i pravovjernosti, bili su uznemireni njegovim govorima i postupcima. Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši subotu, krši mnoge religiozne propise ili ih „krivo“ tumači. Zato su stalno tražili što više dokaza kako bi ga mogli iskušati i na koncu ukloniti. Tamo su doveli ženu koju su, kao svi zamaskirani kontrolori vjere, smišljeno i isplanirano zatekli u preljubu, a koju – prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona – zbog toga treba ubiti kamenovanjem.
Odmah treba kazati, o onome koji je bio s tom ženom, o muškarcu – ni riječi. Dovukli su ženu s jedinom namjerom da iskušaju Isusa. Nije njima ni do zakona a kamoli do nesretnosti posrnule žene.
Iskušavanje drugoga jedna je od najnižih ljudskih osobina, izvanjski se praviti uljudan, a ustvari smišljati nesreću i smrt drugome. O Isusu se već raširio i dobar i loš glas. Vjerski poglavari, pismoznanci i farizeji smatrali su da se ne ponaša po uredbama Zakona i po predaji, te, što je najgore, tako uči druge. Te uspaljene branitelje vjere zanimalo je što će uraditi taj navodni silni učitelj iz Nazareta, tesarev sin, prorok silan na djelu i riječi.
I kao što to uopće i biva u području vjere, i Isusovi protivnici najviše ga nastoje uhvatiti u klopku na dva područja: području molitve i tjelesnosti (seksualnosti), najintimnijem odnosu s Bogom i najintimnijem odnosu s čovjekom. U konačnici, uvijek se radilo o pitanju ovlasti i vlasti nad narodom i religijskom zajednicom. Molitva i tjelesnost su dva dva najdelikatnija ljudska područja u kojima ima toliko zanosa i poraza, toliko uzleta i padova, toliko milosti i grešnosti. U njima nema heroja ni savršenih. Molitvi i tjelesnosti, duhovnosti i seksualnosti čuvari zakona i pravovjerja, licemjeri i neiskreni duhovnici rado pribjegavaju. To je najlakše u njihovom “poslu”. Zato se uopće ne treba spremati, ni molitvom, ni čitanjem ni meditacijom, a kamoli samokritikom i skromnošću. Kontrolom nad molitvom i seksualnošću održavaju se sve vlasti, svete i nesvete. Nema ništa na ovoj zemlji tako moćno i istodobno tako krhko od molitve i seksualnosti. Tko njima vlada, vlada ljudima.
Pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu koja je sagriješila na tjelesnom području, jer je Isus radikalno doveo u pitanje ne samo preljub, nego svako licemjerno otpuštanje žene od strane muškarca. On je tu neizmjerno zahtjevniji od Mojsijeva zakona. Sjetimo se kako je odlučno kazao muškarcima, muškoj kulturi, da tko samo s požudom pogleda tuđu ženu, već je sagriješio u srcu, već je učinio preljub.
Što dakle Isus čini? On premješta grijeh sa žene i na muškarca i to u područje ljudske nutrine, u pogled, u motiv, u izvorište grijeha. Kao ni za dobro tako ni za grijeh, nema predodređenih. Čin preljuba je posljedica požude, preljubničke požude – i muškarčeve. A ti „vrli“, „bezgrešni muškarci“, koji su dovukli grešnu ženu, i ne spominju muškarca koji je s njome bio. Njega nigdje nema. Žena je, od Adama, ionako „kriva“ za svaki grijeh na tjelesnom, seksualnom području. Ona je izvor grijeha.
Nakon određene stanke – veli se da je nešto pisao po pijesku – Isus razoružava dvoličnjake odlučnom rečenicom: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen? Nije samo riječ o nekoj općenitoj grešnosti, nego konkretnoj grešnosti, grešnosti na tjelesnom području, području u kojem – kao rijetko gdje – ima toliko puno laži i licemjerja, moraliziranja i zloupotreba, ucjenjivanja i izopačenosti.
Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus razjarenoj svjetini oduzima snagu, pozivajući svakoga od njih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je imitacija prvoga. Isus poziva svoje kušače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurniji u masi – tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti – da istupi naprijed, da izađe iz kolektiva imitatora, da se osobno očituje – svatko samostalno i slobodno. Jer mnogo zla koje činimo, zlo je nemišljenja i ponavljanja.
Današnje nam evanđelje poručuje da je dvoličnjaštvo nešto najgore, te da su laži, petljanja i licemjerja osobito prisutna na najljudskijem području, području seksualnosti. Njemački pisac Heinrich Böll, u svome romanu Vlak je bio točan pripovijeda kako se njegovom junaku jedne vrlo hladne noći u opustjelom Parizu primakla prostitutka i nudila se za malen novac. On ju je odlučno odbio. Kad je stigao kući, pitao se skrušeno: A što bih učinio da je bila lijepa?
Oni koji su Isusu doveli preljubnicu da ga iskušaju, ti vlasnici ljudskih duša i života, poslije Isusova upita, posramljeni su napustili poprište. Ti moćni muškarci ispustili su kamenje pravovjerja, utihnuli su u svojim optužbama. Raskrinkani u svojoj mizernosti jer se nisu toliko sablažnjavali grijehom žene a kamoli da su imali milosrđa prema njezinoj nesreći, koliko su bili opijeni željom da nedužnoga Isusa uhvate u zamku kršenja zakona. I odlazili su s mjesta demaskiranja svoje neljudskosti i lažne vjere – kako stoji u evanđelju – jedan po jedan, vjerojatno s gorčinom neobavljena posla, i to počevši od starijih. Da, od starijih, jer kako se stari, čini se da se redovito biva gorim, opakijim, i to baš na molitvenom i tjelesnom području. Mlađi mole i ljube iskrenije, pa i kad griješe, griješe iskrenije, više iz nemoći i čežnje, nego iz smišljenosti i zlobe.
Isus ohrabruje optuženu ženu. Kaže joj nasamo, kad se razišla lažno gnjevna skupina, da je ni on ne osuđuje. On ima sućuti prema njoj. Veli joj da ide i da ne griješi više. Isusov prvi pogled je pogled na ljudsku patnju, nesreću, a tek onda na grijeh, na grešnu ljubav. Posve jasno i odlučno ustaje protiv „muške kamene kulture“, protiv kontrolora i vladara ljudskog/ženskog tijela, protiv namještaljki, dvoličnih stupica i licemjernih iskušavanja; protiv grijeha koji se tako lukavo skriva iza grijeha nemoćnoga. Umjesto srca koje kamenuje, Isus zabludjelim i osuđenim ljudima otvara novu budućnost na grešnoj prošlosti. S njime uvijek ima šanse za drugu nedužnost i za pravu ljubav. (2013)
Fra Ivan Šarčević
Studentska tribina o Bibliji
U utorak, 8. ožujka, u 19 sati,
studentsku tribinu na temu
Zanimljive činjenice u Bibliji
održat će dr. Darko Tomašević,
dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu
Biblija
Biblija je Božja riječ upućena čovjeku za sva vremena i sve generacije. To je Božji govor čovjeku. Sadrži istine o Bogu i čovjeku i istinu o Božjem djelu spasenja. To je sveta knjiga židova i kršćana. Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je, naime, bila stara fenička luka poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Kako se preko te velike luke izvozio papirus (materijal na kojem se pisalo), ime luke dobilo je šire značenje u govoru o pismu. Od imena te luke (Biblos ) u grčkom je jeziku stvoren tehnički naziv za knjigu he biblos. Deminutiv množine te riječi ta biblia što znači knjižice. Prema tome, Biblija je knjiga koja se sastoji od više knjižica.
Biblija se dijeli na dva dijela: Stari i Novi zavjet (Stari i Novi savez). Izlazak iz Egipta i Sinajski savez centralni je događaj u Starom zavjetu, a u Novom zavjetu središnji je događaj dolazak Isusa Krista i njegova smrt na križu, okončana uskrsnućem i uzdignućem k Ocu.
Stoga kršćani kažu da je Stari zavjet vrijeme priprave i iščekivanja Isusa Krista, a Novi zavjet da je vrijeme Isusa Krista i konačnog susreta čovjeka s Bogom.
Prema katoličkom popisu Stari zavjet broji 46, a Novi 27 knjiga. Cijela Biblija sadrži 73 knjige.
S obzirom na sadržaj, knjige Starog zavjeta dijelimo na povijesne, pjesničke, mudrosne i proročke. Pojedine se knjige u Bibliji dijele na glave ili poglavlja. Tu je podjelu uveo Stjepan Langton u XIII st. Svaka glava ili poglavlje dijeli se na retke ili stihove. Takvu je podjelu priredio Robert Stjepan god. 1548.
Biblija je nastala u dugom vremenskom razdoblju od 13. st. prije Krista do 1. st. poslije Krista. Nije je, dakle, sastavio i napisao jedan čovjek, nego je ona djelo više ljudi, više svetih pisaca. Sam je Bog pomogao svetim piscima kod njihova sastavljanja i pisanja pojedinih biblijskih knjiga. On ih je nadahnjivao da pišu ono što je on želio, čuvao ih od zabluda koje se odnose na bitne istine o Bogu i čovjeku i na čovjekovo spasenje. Zato kažemo da je glavni autor Biblije sam Bog, a ljudi koji su ih pisali bili su tek sredstvo u Božjim rukama.
Tri su jezika na kojima je Biblija izvorno napisana:
– hebrejski: većina knjiga Starog zavjeta,
– aramejski: neka poglavlja Starog zavjeta,
– grčki: cijeli Novi zavjet i dvije knjige Starog zavjeta.
Biblija je najprije prevedena na grčki jezik. Taj se prijevod zove Septuaginta (skraćeno LXX) jer su, prema jednom kasnijem svjedočanstvu, na prijevodu radila sedamdesetdvoje ljudi. Prijevod je nastao u razdoblju od 3. do 2. st. prije Krista među Židovima u dijaspori (u Egiptu u gradu Aleksandriji). Prijevod, dakle, ne obuhvaća knjige Novog zavjeta.
Drugi prijevod Biblije bio je prijevod na latinski jezik. Naziva se Vulgata (skraćeno Vg) što znači u “općoj upotrebi”. Nastao je u IV st. poslije Krista (383.-406. god.), a načinio ga je najvećim djelom sv. Jeronim Dalmatinac.
Biblija je najprevođenija knjiga na svijetu, do sada na više od 2000 jezika, knjiga s najviše izdanja.
Naše čitanje Biblije mora biti s poštovanjem i ljubavlju jer ona nije obična knjiga. Čitajući Bibliju nastojat ćemo otkriti Božju poruku, ono što nam Bog želi reći. Ona je sveta knjiga koja sadrži Božji govor nama. U njoj nećemo tražiti nikakvu znanstvenu ili povijesnu istinu nego samo spasenjsku istinu, tj. istinu o Božjem naumu i djelu spasenja kroz povijest. Nadalje, tu otkrivamo istinu o Bogu i čovjeku.
Biblija je važna jer sadrži Božju objavu čovjeku: u Starom zavjetu taj je govor bio po prorocima i događajima, a u Novom zavjetu taj je govor po Božjem Sinu Isusu Kristu. Osim toga, Biblija je veličanstveni spomenik kulture, najstarija sačuvana knjiga, temelj europske i svjetske kulture i civilizacije.
http://vjeronauk.net/?page_id=720
Srebrenica – mjesto identiteta i sjećanja, molitve i pijeteta
Fra Niko Josić
Srebrenica – mjesto identiteta i sjećanja, molitve i pijeteta
(Intervju fra Nike Josića, vikara Franjevačkog samostana sv. Ante u Sarajevu i župnika u Zvorniku i Srebrenici)
http://faktor.ba/srebrenica-nakon-300-godina-vracaju-se-franjevci-foto/
Franjevački samostan i crkva Svete Marije na Klisi u Srebrenici datira kao historijski lokalitet iz 13. stoljeća. Franjevci su u Bosnu i Hercegovinu došli 1291. godine, a franjevačka provincija „Bosna Srebrena“ dobila je naziv po prvom samostanu u Srebrenici. Danas katolika na području općine Srebrenica nema mnogo, a sveta misa održava se jednom mjesečno u spomen-kapeli izgrađenoj na temeljima samostana i crkve sv. Marije.
Uspravne bogomolje
Zavjetna kapela na mjestu staroga samostana, podignuta 1991. u povodu 700-te obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu
U Srebrenici se u nekoliko stotina metara nalaze džamija, pravoslavna crkva i kapela, što kako fra Niko Josić kaže, znači mnogo za ovaj mali, ali važan grad kako u Bosni i Hercegovini tako i svijetu.
– Nakon rata, ponovo u Srebrenici vidimo uspravne bogomolje, što znači puno. Tokom rata i kasnije po povratku u Srebrenicu sve do smrti, o kapeli se brinuo i njene ključeve čuvao susjed, kojega smo mi fratri od srca zvali fra Izet, iako je on bio islamske vjere. Bitno je to za vraćanje povjerenja ljudi jednih prema drugima. Religiozne zajednice su skup ljudi i vjernika koji moraju zajedno živjeti i pomagati se međusobno. Uvijek moramo gledati pozitivno, i nastojati da iz Srebrenice pošaljemo lijepe slike zbog bolje budućnosti svih nas – kaže fra Niko Josić.
Sveto mjesto
– Fratri su u Bosni i Hercegovini gotovo 800 godina. Srebrenica za franjevce ima posebanznačaj. Ovo je sveto mjesto za franjevce u Bosni i Hercegovini. Srebrenica je kolijevka franjevaca u Bosni i Hercegovini. Ovdje je sagrađen prvi samostan, a onda drugi i širom Bosne i Hercegovine. Srebrenica je i mjesto pijeteta prema svim žrtvama genocida, s druge strane za nas franjevce Srebrenica je kolijevka. Naša provincija nosi ime po Srebrenici, a to je Bosna Srebrenička prvo, kasnije Bosna Srebrena – kaže fra Niko Josić, župnik župe Srebrenica – Zvornik.
Nedavno je pored kapele sv. Marije izgrađen manji pomoćni objekat za potrebe i lakše obavljanje vjerskih dužnosti.
– Izgradili smo jedan mali pomoćni objekat u blizini kapele sv. Marije. Nismo imali adekvatan prostor za obavljanje svega onog što spada u naše dužnosti. Ja se mogu i pohvaliti da sam prvi fratar koji spava i boravi u Srebrenici od 17. stoljeća kada su fratri napustili ovo područje. Na ovaj način nastavljamo kontinuitet našeg djelovanja – ističe fra Niko Josić.
(Adem Mehmedović/Faktor.ba)
Povrijeđenost pred milosrđem
Povrijeđenost pred milosrđem
IV. korizmena nedjelja – stariji sin
Lk 15,1-3.11-32
Nema ljepše i sadržajnije Isusove usporedbe o Bogu do usporedbe o milosrdnom ocu i njegova dva sina. Naravno, to je usporedba i njome se ne iscrpljuje Isusovo očitovanje Boga. I drugim riječima i slikama, gestama i znacima Isus poučava svoje slušatelje kakav je Bog. Ova usporedba, ipak, na nenadmašan i u povijesti neponovljiv način ukazuje na Božju neizmjernost, njegovo nesagledivo i bezmjerno milosrđe. Zato je nemoguće našim tumačenjem sagledati sve njezino bogatstvo nego je potrebno čitati je češće, razmišljati o njoj u raznim životnim situacijama i s raznih aspekata.
Otac i stariji sin (Đuro Seder)
Za ovu priliku možda bi bilo primjereno poći s njezina kraja, od susreta starijega sina s ocem. Kraj je – poznato nam je – ostao otvoren. Isus zaustavlja priču na neiskazanoj odluci starijeg sina da odgovori na očev poziv da pođe na gozbu s “nađenim” bratom. Ne znamo, naime, je li stariji sin ušao na gozbu ili je demonstrativno ostao vani, ili je, sada on, otišao skroz od kuće ili se nakratko uputio negdje u rodbinu, u kakav gostinjac, ili se šunjao po prikrajcima i ostavama kuće da na brzinu nešto pojede kako bi, s distance, a kako drukčije, motrio što se događa u kući i kako se razvijaju stvari.
Ne znamo ni je li otac ostao još imalo vremena vani uvjeravati rasrđena i povrijeđena sina ili se uputio na gozbu s mlađim sinom ostavljajući starijeg njemu samome, da i on “dođe k sebi”. Isusov otvoreni završetak ove usporedbe poručuje da jednako kako je milosrdno postupio prema mlađem sinu, otac postupa i prema starijem. I pred njega je izišao vani. Onako kako je nije priječio da mlađi sin uzme dio baštine i napusti kuću, tako ostavlja mogućnost da se stariji sin slobodno odluči hoće li ili neće ući u zajedničku kuću i podijeliti radost bratova spasonosna povratka. Onako kako je u radosti šutljivoga milosrđa slušao ispovjedno pokajanje izgubljenoga sina, tako u pogođenoj milosrdnosti sluša osudu starijega sina i blago mu obrazlaže razloge zašto bi se i on trebao radovati. Onako kako je prihvatio nađenoga sina, tako prihvaća sina koji se gubi.
Koja je scena dirljivija, koja je važnija: susret oca s mlađim sinom ili susret oca sa starijim sinom? Teško je na to odgovoriti. Čini se da je iz perspektive oca mnogo teži drugi susret. I to ne zbog očeva držanja ili neke njegove pristranosti prema mlađem a nepravednosti prema starijem sinu nego zbog teške povrijeđenosti sina “pravednika”. Zanimljivo je da većina propovijedi kroz svu povijest kršćanstva, nebrojena literarna i slikarska djela uvijek u prvi plan stavljaju susret oca s izgubljenim sinom. Čak se uvriježilo da se čitava usporedba nazove po izgubljenom/rasipnom sinu, dok je teško naći neko likovno ili drugo uprizorenje u kojem bi u prvom planu bio očev susret sa starijim sinom. Štoviše, preuzeta je osuđujuća kvalifikacija starijega sina da je mlađi “očev sin” (stariji ga ne može nazvati ni bratom) protratio imanje s “bludnicama” pa mnogi i danas govore o “usporedbi o bludnom sinu”, iako riječ “razvratno” to izravno ne sugerira, a pogotovo što stariji sin nijednoga trenutka nema ni mrvice razumijevanja da je njegov brat mogao imati ikakvih nevolja, da je bio ponižavan, izgladnjivan više od “svinja”, a kamoli mogućnost da se može obratiti.
Nije teško izvanjski opisati ili oslikati scenu susreta oca i starijeg sina. Teško je, gotovo nemoguće prenijeti poglede, izraz lica i osjećaje: s jedne strane, nemoćnu tugu milosrdnoga oca, jer ni ljubavlju ne može pokrenuti sina na razumijevanje i prihvaćanje brata povratnika, s druge strane, gorku povrijeđenost i srditi prijekor starijega sina. Dvojica sinova, dva brata se i ne susreću, ne pozdravljaju se i ne razgovaraju. Dva sina istog oca! Dva brata. Oni se i različito odnose prema ocu. Mlađi sin je rasuo sve imanje, unizio se, pa došao k sebi, obratio se, vraća se ocu i želi ga susresti u priznanju grešnosti i u pokajanju. Pokajanje mlađega sina je pokajanje koje omogućuje očev radosni zagrljaj.
Stariji pak sin smatra se posve pravednim, nema se on od čega obraćati, nema se s kime susretati a kamoli veseliti. Njegov život je trajna muka i tlaka, pokorno služenje. Iznenađuje ga bučna radost u kući. Ne ulazi u kuću. On se ni najbliže ne može pogledati u lice, nego se uokolo informira od sluge što se to događa. U vlastitoj kući osjeća se strancem. Najradije ne bi susreo ni oca, “glavnog krivca”, ali ga je otac preduhitrio, izlazi mu u susret i on ga ne može izbjeći. Povrijeđenost i dokazivanje pravednosti starijega sina stvara distancu, priječi ocu zadnji prilaz, očev zagrljaj.
Isus i grešnici (Emil Nolde)
Vratimo se na početak današnjega evanđelja. Početak je to Lukina 15 poglavlja o izgubljenoj i nađenoj ovci, drahmi i sinu. Te usporedbe Isus priča svojim protivnicima, farizejima i pismoznancima, onima koji su mu prigovarali da čini nedopušteno jer se druži i prijateljuje s carinicima i grešnicima. Ti ljudi su sebe smatrali jedinim pravim vjernicima. Određivali su tko i kako se smije družiti i s kime boraviti. Bezočno su dijelili “lekcije” kako svi trebaju vjerovati poput njih. Radi se dakle o ljudima koji su – očito je – poput starijega sina, bili slijepi za slobodu vjere, za slobodu odnosa i ljepotu zajedništva, a povrh svega bili su bešćutni za obraćenje i pokajanje, za milosrđe.
Da mogu, poput starijeg sina, farizeji bi uzeli očevo mjesto, dakle mjesto samoga Boga. Njihova sreća je u nadimanju, zavisti i kažnjavanju drugih. Njihova nesreća je u sljepoći za ljubav i tvrdoći za milosrđe. To su opasno tragične osobe jer, makar si to nikada ne priznali, negdje u dnu sebe slute kako im oni koji bi morali priznati njihovu superiornost, to ne priznaju. Zato ne mogu podnijeti Isusa i grešnike koji u Isusu, a ne u njima vide prijatelja, učitelja i osloboditelja. Zato im je vjera nije radosna sloboda nego slugansko dokazivanje da vrijede više nego što vrijede (“čitav život ti služim i nikad ne prestupih tvoje zapovijedi”). Zato je njihov glavni osjećaj povrijeđenost, jer smatraju da su čitav život bezočno oštećeni (“a nisi mi ni jareta zaklao”). Zato je njihovo poslanje srditost, borba i kažnjavanje grešnika, jer smatraju da je to borba za pravdu i pravu vjeru (“ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele”). Ustvari, njima nije ni do brata ni do oca, nego samo do sebe, do njihova statusa, imanja i vlasti. Zato smatraju da drugi, i najbliži, koji se po njihovom ne ponašaju pokorno, ne bi trebali imati ništa. Čak ne bi trebali ni postojati, barem u njihovom životnom prostoru. Sloboda je za njih uvijek i jedino samo grijeh, obraćenje i pokajanje laž, a radost i gozba potvrđivanje njihove nepravde koja im se stalno nanosi.
Na samome početku usporedbe Isus govori da je mlađem sinu otac dao dio imanja koji je sinu pripadao, a na kraju usporedbe otac uzaludno uvjerava starijega sina da je baš on njegov nasljednik, da njemu pripada sve što otac ima i da je u opuštenosti i radosti mogao raspolagati svime. Stariji sin kao da je posve umrtvio osjetilo za bratovo pokajanje i za očevo milosrđe. Postao je bezdušni, lažni pravednik.
Kako je moralo biti ocu dvojice rođenih sina? Stariji sin sebe nije shvaćao sinom, nego slugom, kao što ni brata nikada nije smatrao bratom nego “bludnikom”. Imao je sve, a osjećao se nepotvrđenim i oštećenim, jer nije ovladao ocem, njegovim popuštanjem. Ništa, doista, tako ne rasrdi ohole vjernike, nezahvalne dvoličnjake i samouvjerene duhovne pravednike kao milosrđe, Božje milosrđe. Oni uvijek misle da je milosrđe oznaka slabića i ako se već komu daje milosrđe onda se to čini pristrano, prijateljima i onima koji im povlađuju, a nikako onima – što je bit milosrđa – koji milosrđe uopće ne zaslužuju.
Stariji sin nije uspio učiniti oca slugom svojih nauma. Nije ga uspio “prisiliti” da ne primi brata i da ga otjera iz kuće. On se nije osjećao slobodnim sinom, nego mu je, kako kaže ocu, čitava života “služio”, ulagao sve, i opet ga nije uspio pridobiti i zavesti svoju pravdu. Uzaludno je pokušao biti ocem, “bogom”, da konačno kazni razvratnika. Završio je u srditosti, povrijeđenosti i ogorčenoj osami, u tragediji razorenih odnosa i duhovnoj pustoši.
Kako je bilo ocu? Zacijelo je otišao na veselje sinu pokajniku. Radovao se ali s neugaslim očekivanjem da će i njegov stariji sin ipak “doći k sebi” i pridružiti se veselju. Ovo je pripovijest o milosrdnom ocu i njegova dva sina, kako se sve više razumijeva Isusov govor i naziva ova usporedba. No, koliko je vremena pred kućom ostao stajati srditi i povrijeđeni sin i brat? Je li ga ipak dotaklo neizmjerno očevo milosrđe ili još ondje stoji? Usporedba ne kaže. Isus ostavlja otvoreni završetak – nudi slobodu.
***************
Dolazak k sebi
IV. korizmena nedjelja C
Lk 15,1-3. 11-32
Poznata nam je ova Isusova usporedba o dvojici sinova: jednome izgubljenom, rasipnom, bludnom i onom tobože pravednom, te njihovom milosrdnom ocu koji je slika za Boga. Naime, na prigovor farizeja i pismoznanaca zašto se druži s grešnicima i s njima se veseli na gozbama, Isus iznosi prispodobu o izgubljenom sinu koji se nakon svojevoljna odlaska, nakon grešnoga života, obraća i vraća ocu, te o starijem sinu koji poput farizeja i pismoznanaca ne može prihvatiti bratov povratak i ne miri se s očevim postupkom.
Stariji je sin označavao sve one koji su prigovarali Isusu da se druži s grešnicima, nečistima, s onima s kojima se nije trebalo, pa ni smjelo družiti. Ti prigovori su trajna napast i u našoj vjeri, jer vjernikova je stalna kušnja dvoličnjaštvo, lažna pravednost. I mi redovito ne možemo prihvatiti obraćenje drugih. Bivamo povrijeđeni poput starijega sina ako je netko promijenio život; ne možemo se veseliti dobrim djelima drugih; čak bismo zauzeli mjesto Boga i određivali tko je vjernik a tko nevjernik, te tražili od Boga kako će se odnositi prema pojedinim ljudima.
Izgubljeni sin (Emil Nolde)
No, ne čini li se da se ipak olako okomljujemo na starijega sina? I ne bi li za nas današnje kršćane vrijedilo iznova razmišljati o ponašanju mlađega sina i u njegovim postupcima usporediti sebe same? Ne izgleda li, naime, da prebrzo smatramo kako je mlađi sve dobro napravio? Uslijed suvremene preosjetljivosti za vlastitu slobodu, neovisno kreiranje života i za obranu osobnih prava, ne nastradava li i ne biva li difamiran kao farizej ili zavidnik svaki “brat”, stariji ili mlađi, koji se samo “usudi” uputiti i mali prigovor na naše “slobodno” ponašanje? I branimo li mi poziciju mlađega sina s aspekta stvarnoga obraćenja i njegova poniznog priznanja grešnosti, ili to činimo iz pozicije zaštite vlastite samovolje? Uostalom, kako je moguće da se kršćani osjećaju tako umornima i ugroženima odasvud, dok se – kao nikada u bližoj povijesti kao zadnjih dvadesetak godina – istodobno na sve strane “trubi” o tolikim obraćenjima, novoobraćenicima i tobožnjem povećanju vjernika u crkvama?
Pogledajmo iznova kako je sve teklo s mlađim sinom i njegovim obraćenjem!
Mlađi sin – govori Isus – bez ikakvih objašnjenja traži da mu otac dadne što mu pripada. Otac, pravedan, dijeli obojici sinova što im pripada. Stariji ostaje, a mlađi odlazi iz očeve kuće. Ne spominje se razlog njegova odlaska. Možda se on nalazi u sinovljevom nezadovoljstvu s ocem, s bratom ili sa samim sobom. Nenavođenje razloga može značiti da mlađi sin uopće puno ne razmišlja zašto odlazi. On jednostavno smatra da treba otići. Njegova je odluka, kasnije se vidi, bila nepromišljena, gotovo kao da je odluka zbog same odluke.
S njegovim postupkom mogu se usporediti i neki drugi ljudski odlasci ne samo iz očinske kuće nego i raskidi drugih ljudskih relacija i veza: odlasci koji nemaju dostatan razlog, odlasci iz hira, obijesti, kao i raskidi s onima koji su prema nama bili dobri, čak nas voljeli. Ima nas ljudi kojima dosadi dobrota drugih, pa iz te prezasićenosti želimo izmaknuti se, ili nas fascinira mogućnost da negdje drugdje postoji veća sloboda, veća sreća nego ona koju svakodnevno doživljavamo. Zacijelo, gotovo se nijedna promjena ne poduzima bez odluke u koju je uračunata makar i mala misao da će nam drugdje biti bolje, da ćemo biti slobodniji nego ondje gdje već jesmo. U svakoj odluci ima rizika, ali taj rizik pokrivamo ili osiguravamo nadom da ćemo u novom životnom prostoru ili na novom životnom putu biti sretniji. Uostalom, često mislimo da se naš život ipak trebao odvijati na nekom drugom mjestu.
Možemo također pretpostaviti da Isus ne komentira odlazak mlađega sina, jer nisu svi odlasci iz očinske kuće, nisu svi prekidi naših komunikacija odlazak u lošije, nego uistinu u veću slobodu, višu i osobniju odgovornost. Pa i Isus je otišao od svojih. Štoviše, čini se da je, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, još samo jednom navratio u svoj rodni grad, te se nakon doživljenoga gnjeva sugrađana da ga strmoglave, u njega više nikada nije ni vratio. Dakle, ne navodeći razlog sinovljeva odlaska, Isus sam odlazak od kuće ne dovodi u pitanje. Tek se kasnije ispostavlja kakva je odluka doista bila. Odlazak mlađega sina iz očinske kuće nije, dakle, po sebi odmah nešto loše, jer bi ga otac vjerojatno zaustavljao da ne odlazi. Ili, kao svaka osoba koja ljubi i voli, otac “nema argumenata”. Onima koji nas vole, često se čine velike povrede pa i zla, a oni se ne umiju ni braniti! U svakom slučaju, za mlađega sina problem nastaje tek onda kada novi život postaje katastrofa u usporedbi sa životom gdje je prije živio.
Mlađi sin je uskoro rasuo sve što je ponio iz očeve kuće. Uskoro je proigrao i slobodu, jer sloboda se ne dobiva na dar niti se iscrpljuje samo u kidanju izvanjskih okvira i veza za koje mislimo da nas sputavaju. Uskoro je oca zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio vrlo nehumano, koji ga je ponizio u dostojanstvu, stavio ga za čuvara svinja i prepustio da izgladnjuje.
U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se ujarmiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki uviđaju da su njihov duh i duše sapeli bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki uviđaju da su istinsku slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, unutarnjim prisilama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom…
Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života? Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje. Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da do u dno dotaknemo svoju životnu nesreću i promašaj, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje? Možda čak i stignemo do poražavajućeg trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas – tako smo u to uvjereni – ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada “braća”. Jer, u našoj “velikoj” vjeri ionako sve činimo mjereći se s “braćom”, a ne s milosrdnim ocem!
Nema sumnje, bilo kako bilo, Bog, Otac, uvijek je na pragu. I uvijek izlazi pred svoju djecu. Izgleda i čeka svakog od nas – i mlađeg i starijeg. Čeka naš povratak. U to vjerujemo, no jesmo li spremni doći k sebi i ponizno napraviti usporedbu između sada i nekoć, između sebe i milosrdnoga Boga? (2013)
Fra Ivan Šarčević
Studentska tribina: O vjerskim obilježjima u sudnicama
Studentska tribina u utorak – 1. ožujka 2016. u 19 sati
Suđenje pod vjerskim simbolom?
Edin Šarčević
Edin Šarčević, profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, o odluci VSTV-a i aktualnim polemikama oko vjerskih obilježja u sudnicama
Edin Šarčević profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, o reakcijama javnosti na odluku Visokog Susdskog i tužilačkog vijeća (VSTV) kaže: “Palo mi je u oči da su na jednoj strani mediji, a na drugoj učesnici u debati, posebno po internet-portalima, sporni zaključak VSTV-a reducirali na zabranu nošenja marame; zabrana pogađa muslimanke. To je netačno razumijevavanje stavova VSTV-a. Debata je, također, pokazala zavidan stepen neinformiranosti o sadržaju, o utemeljenosti i o pravnim dometima ovog zaključka, ali i o ljudskim pravima. Reakcija je u cjelini, prema mom mišljenju, zadobila forme, i tako se mora imenovati, hajke na VSTV. U njoj su učestvovali javni servisi, dnevne novine i niz osoba sa akademskim titulama i sa funkcijama koje podrazumijevaju odgovarajuću informiranost, ako ne pozitivno znanje. Pokazalo je da je najmanje stručnog znanja, čak je i jedna ombuds-žena sa svakom izgovorenom rečenicom u TV-emisiji dokumentirala deficite vlastitog obrazovanja i stručnosti. Iz svega se vidjelo do koje mjere je javni prostor otvoren diletantima i galamdžijama: nepripremljeni novinari, sagovornici s predrasudama i naoštreni vjernici čije frustracije pothranjuje nepravedan politički sistem, odlične su pretpostavke za nezasluženu hajku na VSTV.
Nesposobnost bosanskohercegovačkog društva da se izvan ideoloških obrazaca suoči sa temama iz pravosuđa
Ja sam u reakciji vidio nesposobnost bosanskohercegovačkog društva da se izvan ideoloških obrazaca suoči sa temama iz pravosuđa. Šta je drugo političko zalijetanje u institucionalne nadležnosti VSTV-a, artkuliranjem zahtjeva da VSTV preispita svoj stav, do prirodan nastavak vjerničko-medijske hajke koja kao konačan efekt može imati samo politizaciju i primitivizaciju VSTV? Tamo je ionako bar trećina članova, uključiv i njihovog predsjednika, ispod podnošljivog standarda neutralnosti, profesionalnosti, pa usudio bih se reći i karijerno-političke ovisnosti. Ali, i oni institucionalno uče i napreduju, imaju nove ambicije i civiliziraju svoje stavove protekom mandata, sve dok im se ne pošalju poruke vjernika i prateće nomenklature „stručnjaka“ da se od njih očekuje kršenje zakona koji ih obavezuje.
Kad smo već kod zakona treba odgovoriti na prvi dio pitanja. Najprije bih podsjetio vaše čitaoce, šta je tačan povod: VSTV je na više upita iz pravosudne zajednice o uposlenicima koji nose vjerska obilježja, u formi zaključka i na osnovu ovlaštenja iz Zakona o VSTV-u, podsjetilo na važeće zakonske obaveze i skrenulo pažnju rukovodiocima pravosudnih institucija da je zabranjeno nošenje vjerskih obilježja svim uposlenicima pravosudnih institucija. Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija isl. sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu zakona.
VSTV je proširio primjenu ove zabrane na tužilaštva i na stranke i jedino se u tom proširenom zahtjevu mogu pronaći mjesta za kritiku
VSTV je, dakle, da ponovim, ukazalo na postojeće propise. Oni zabranjuju sudijama i službenicima ispoljavanje bilo kakve vjerske, političke ili nacionalne pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti i određuju da se oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju isticati na sudskoj zgradi ili prostoriji suda. To je važeće zakonsko rješenje i ono je u funkciji očuvanju sudske neutralnosti, sudskog mira i pravednog suđenja, a zakoni predviđaju da su stranke i treća lica izuzeta od ove zabrane. Takvoj odluci se ne može staviti nikakav prigovor u pogledu uposlenika u pravosuđu budući da je država obavezna da osigura, iznad svega na simboličkoj ravni, prostor u kojem će se neutralno suditi. Takav propis stavlja sudove u funkciju vjerske harmonije, tolerancije i autoriteta vjerski neutralnog sudovanja. To podrazumijeva neutralnost i u pogledu na vjersko opredjeljenje osoblja i stranaka pred sudom. Međutim, VSTV je proširio primjenu ove zabrane na tužilaštva i na stranke i jedino se u tom proširenom zahtjevu mogu pronaći mjesta za kritiku.
U cjelini uzevši kritika je uslijedila kao frontalni napad na VSTV. Čak i kad bi se zakonskim propisima koji zabranjuju isticanje vjerskih obilježja u sudovima htio staviti bilo kakav prigovor, ne smije se prigovarati VSTV-u zbog toga što skreće pažnju na te zakone i insistira na njihovoj primjeni. Glavna teza napada je, da VSTV svojim zaključkom krši ljudsko pravo na vjeroispovijest žena koje nose maramu kao izraz vlastite vjere, ponavljano je da zaključak krši jedno ili više ljudskih prava. Osnovno, ljudsko pravo na slobodno ispoljavanje vjere nije neograničeno, i svaka država ga, kao što je to ovdje slučaj, može ograničiti vlastitim zakonima.Evropski sud za ljudska prava stalno naglašava da se u vjerski pluralnim društvima može opravdati potreba da se ograniči sloboda vjerovanja ili uvjerenja kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo poštovanje svake osobe. Sve i kad bi se iz kulturno-hisotrijskog konteksta privilegirala jedna vjerska grupa, to mora ostati izuzetak, a taj izuzetak mora biti potvrđen iz aspekta državne neutralnosti koju zahtijeva Konvencija. Prema tome, vrlo je jednostavno opravdati zakonska ograničenja slobode vjerovanja na koja je upozorilo VSTV. Jer, uloga države u BiH može biti samo uloga orgaizatora prakticiranja religija koja doprinosi javnom redu, vjerskoj harmoniji i demokratskom društvu, a uloga njenih sudova da osigura vjerski neutralno suđenje koje, do toga mi je stalo i to naglašavam, na simboličkoj ravni svakom čovjeku garantira status osobe kao takve. Konačno, ne smije se zaboraviti da osnovno pravo na slobodu vjerovanja jamči i slobodu da se ne vjeruje i da se pojedincu zagarantira javna sfera u kojoj neće biti izloženi utjecaju vjerskih svjetonazora, a to konkretno znači vjerskih simbola.
Nadam se da sam ovim otklonio svaku sumnju u opravdano ograničavanje slobode vjerovanja i u zakonitost zaključka VSTV-a, a ništa drugo ne vrijedi ni za navodnu diskriminaciju kojoj su izložene muslimanke u pravosuđu. Istina, niko od kritičara nije tačno obznanio u čemu se ona konkretno ogleda, ali je sigurno da se istim razlozima može opravdati diskriminiranje u pogledu zakonske zabrane ispoljavanja vjere nošenjem vjerskih obilježja sa simboličnim značenjima.
VSTV nije uspostavilo nikakvu zabranu niti je zaključkom direktno prekršilo neko ljudsko pravo
A sada o pravno problematičnom dijelu zaključka kojim je zabrana proširena na tužilaštva i na stranke u sporu. Za tužilaštva nedostaje izričit zakonski propis, no može se u slučaju spora analogno primijeniti propis koji važi za sudove budući da se radi o državnim tijelima koja učestvuju u sudskom postupku na strani države. VSTV nije imao zakonsko uporište da zaključkom obaveže stranke na odustanak od vjerskih obilježja. No, ono to nije ni učinilo, nego je preporučilo da nosioci pravosuđa u svakom konkretnom slučaju pažljivo procijene situaciju i donesu odluku uzimajući u obzir i prava učesnika suđenja i potrebu neutralnog i objektivnog sudovanja. VSTV ovim zaključkom, prema tome, ne isključuje mogućnost da stranke u postupku nose vjerska obilježja, ali ostavlja mogućnost da se s obzirom na konkretne okolnosti pojedinačnog slučaja reaguje na neodmjereno ili nesrazmjerno isticanje vjerskih obilježja koje bi vodilo ometanju i neurednom vođenju postupka. Takvom pristupu se zaista ne može ništa prigovoriti i mišljenja sam da je u ovom dijelu zaključak ostavio dovoljno prostora za uspostavljanje uslova u kojima se može dovest u ravnotežu zahtjev da sudovi neometano i vjerski neutralno sude u sekularnoj državi sa zahtjevom da se pojedincu maksimalno osigura sloboda na vjerovanje i ispoljavanje vlastitih vjerskih ubjeđenja. Prema tome, VSTV nije uspostavilo nikakvu zabranu niti je zaključkom direktno prekršilo neko ljudsko pravo. Ono je osiguralo uravnotežen mehanizam pomoću kojeg će se se vjerski motivirano ometanje postupka potisnuti pred zahtjevom urednog i neutralnog suđenja.
Sve u svemu mislim da je odluka VSTV pravno utemeljena, da u ovoj formi ne ugrožava osnovna prava vjernika i da izlazi u susret potrebi da se sudovi poštede vjerskog utjecaja. Prva i zadnja linija odbrane sekularne države jeste odbrana prostorija sudova i sudskog osoblja pred institucionaliziranjem vjerskog svjetonazora u sudovima. To su neuralgične tačke na kojima pravosuđe i praktična politika polažu ispit iz vjerske neutralnosti. Pri tom se mora vratiti u fokus činjenica da se zaključak VSTV-a odnosi na sve zamislive forme eksponiranja vjerskih obilježja kao religijskih simbola, nikako na jedan njen tip, naima na maramu muslimanki. Zatim, na činjenicu da sloboda vjerovanja jamči i slobodu nevjerovanja, da zaključak ima uporište u entitetskim zakonima i da ne predstavlja nikakvu zabranu ili naredbu koja se odnosi na stranke. U tome leži njegov stvarni značaj i ja ga mogu samo podržati kao prvi korak u zaštiti jedne važne državne sfere pred sveopćim diktatom religija, vjernika i vjerskih zajednica. Stvarna prijetnja nije zabrana isticanja vjerskih obilježja u sudnicama, nego stavljanje sudova pod kontrolu vjerskih svjetonazora. Sve započinje sa simbolima jer oni su jedini univerzalni jezik koji se razumijeva bez prevodioca.”
Prihvatljivost vjerskih simbola na javnim mjestima i u državnim institucijama zavisi od tipa sekularnosti i nema jedinstvenog standarda
O odnosu sekularne države i vjerskih simbola Edin Šarčević kaže: “Sekularna država nije uobličena kao jedan opšteprihvaćeni standard nego se konkretni elementi razdvajanja crkve i države artikuliraju prema historijskim iskustvima i konkrentim odnosima snaga koje su utjecale na svako rješenje. Tipični su model stroge odvojenosti, bez organskih i funkcionalnih veza između vjerske zajednice i države u kojem država podržava laičke i vjerski neutralne zadatke, npr. Francuska, Slovenija, Portugal, Turska, Holandija ili SAD i model kooperativne odvojenosti u kojem, država i crkva sarađuju u određenim područjima, npr. Njemačka, Belgija, Španija ili Austrija.
Isto je sa prihvatljivošću vjerskih simbola na javnim mjestima i u državnim institucijama. Zavisi od tipa sekularnosti i nema jedinstvenog standarda. U Francuskoj je zabranjeno državnim namještenicima da nose obilježja koja simboliziraju vjersku pripadnost, učenici sa upadljivim vjerskim simbolima, npr. maramom, kipom ili turbanom, isključuju se iz državnih škola, u Njemačkoj je polovina saveznih zemalja zakonski zabranilo nastavnicima da nose vidljiva obilježja vjerske pripadnosti. Debata koja se ovim povodom vodila, zajedno sa komentarima zakona, pokazuje da je primarni cilj ovih zabrana usmjeren na muslimansku maramu – Kopftuch. Savezni ustavni sud je prošle godine utvrdio da država nastavnicama ne smije paušalno ili preventivno zabranjivati nošenje marama, nego samo u slučaju da su konkretno i dokazano ugrožen mir u školi i državna neutralnost. U Francuskoj je zakonima zabranjeno pokrivanje ženskog lica u javnosti, slično je i u Belgiji i tako dalje.
U bosanskohercegovačkoj sekularnosti protežu se elementi kooperativizma i vjerski simboli su prisutni kao najsigurnije markacije teritorija. Državni organi su u tome vidljivi ili prećutni saradnici. Simboli bilježe dominacije i nadmoć većinske vjerske zajednice. Ja zagovaram da se optimalan omjer vjerskih simbola u javnom prostoru sekularne države utvrđuje na osnovu uloge religije u predratnom, ratnom i poslijeratnom periodu. Mislim da bi upotrebom tog kriterija u BiH vjerske zajednice morale biti istisnute iz javnog prostora i da bi svojevrsna dekontaminacija državnih ustanova, strožijim sekularnim pozicioniranjem države, bila višestruko korisna, kako za vjerske zajednice, tako i za državu. Konačno ne smijemo zaboraviti da je ratna i poratna ekspanzija vjernika u izvjesnom smislu potvrdila da su tri tradicionalne vjerske zajednice u cjelini preuzele komandu nad socijalnim procesima. One su doboko uvučene u državne institucije i tamo im je osigurano autonomno područje djelovanja. Nije slučajno da se u npr. u jednoj Banjaluci ne mogu obnoviti nacionalni spomenici izvan pravoslavne baštine i da propadaju odobrena sredstva, dok se spomenici pravoslavne provenijencije obnavljaju bez ikakvih problema. Insistiranje na pravoslavlju kao nosećem stupu Republike Srpske, unatoč odlukama Ustavnog suda koje to zabranjuju je, opet, najočiglednija ilustracija institucionalnog i vaninstitucionalnog utjecaja vjere na državne institucije i na održavanje konstelacija koje su nastale ratnim zločinima i kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Ovdje spominjem samo najočiglednije kako bih istakao da su vjerski svjetonazori dominantnih vjera duboko u državnim strukturama, u mentalitetima namještenika, u radnoj psihologiji funkcionera, članova njihovih kabineta i slično. Treba se podsjetiti pravoslavne crkve izgrađene u Orlovića dvorištu i njene odbrane pred svim institucijama RS-a, i shvatiće se o čemu je riječ. Ona nije samo pitanje upravnog i sudskog održavanja očiglednog bezakonja koje institucije RS-a stavlja u službu zaštite vjerskog nasilja, nego ima i simboličku vrijednost. Na nju treba misliti ovim povodom i zbog specifično ratnohuškačkog, financijskoprofiterskog i, zašto ne reći, zločinačko-inspiracijskog potencijala vjerskih zajednica. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.”
Iz razgovora za portal Tacno.net. Uz dopuštenje profesora Šarčevića prenijeto saedinsarcevic.wordpress.com
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
