Što učinih tebi?

Uz Isusov križ

Veliki petak

Obredi Velikoga petka – pjevanje muke, klanjanje i ljubljenje križa, pričest – praćeni su gašenjem zvona, ogoljivanjem oltara, odsutnošću kićenja, postom i nemrsom i povrh svega šutnjom. Čitav ovaj dan nosi ozbiljnost i suzdržanost u govoru baš primjereno sadržaju ovoga dana Isusove smrti. A svaka smrt traži šutnju, unosi tišinu. Sadržaj obreda Velikoga petka je toliko jednostavan a tako opet otajstveno bogat da su ove riječi tek skromni pokušaj zaustavljanja pred dramom neuzvraćene ljubavi s nakanom da se ne orobi Isusova muka, da se ne obeskrijepi njegov križ i Božja ljubav koja se očitovala u njegovoj nepravednoj osudi, sramotnoj smrti i njegovoj sveopćoj ostavljenosti od ljudi i Boga.

Slijedom ozbiljne šutnje Velikoga petka i bogatoga sadržaja ovoga dana ove riječi nisu stoga nikakva propovijed nikakva posljednja riječ nego tek ponavljani pokušaj isticanja onoga što se pri današnjem čitanju i slušanju o Isusovoj muci i cjelini obreda Isusove muke nadaje kao osobno pitanje i nudi kao utjeha vjere u osobnom životu i životnom kontekstu.

I odmah se nameće temeljno pitanje: Zašto je Isus morao nastradati tako sramotno? Zašto su u njegovom smaknuću sudjelovali ljudi koji su bili nositelji vlasti javnog ali i religijskoga života, ljudi koji su vjerovali u Boga? Da, vjerovali su u Boga glavari svećenički, pismoznanci farizeji i starješine narodne. Nije dovoljno reći kako tobože nisu bili pravi vjernici, jer kao da pravi vjernici ne osuđuju, ne čine zlo i nasilje. Zemlja je prepuna zla i nasilja uvjerenih vjernika. I oni koji su Isusa razapeli smatrali su da čine boguugodno djelo. Isusovo stradanje potvrđuje da je najveće čovjekovo zlo na zemlji nasilje te da se najgore nasilje skriva u vlastitoj ideji, slici i predodžbi Boga. Sve do danas, u oblicima svetoga terorizma, kako onoga globalnoga tako i onih entitetskih i lokalnih terora pod zaštitom Boga, crkvenih i vjerskih institucija i službenika. Tu zlo doseže svoj najzagonetniji i najperverzniji oblik.

U Isusovom ponašanju i Isusovim rijetkim riječima razobličuju se također i drugi mehanizmi grešnog i zlog djelovanja ljudi i ljudskih religijskih i političkih struktura. Naime, Isusu nitko ne odgovara zašto se okomljuje na njega kao na razbojnika i zločinca, zašto ljudi svoja djela protiv pravedna čovjeka čine tražeći lažne svjedoke, zaplotnjački i s puno intriga difamiraju ga i naposljetku uklanjaju iz društva. Isus jasno govori da ništa nije govorio svijetu u tajnosti, nego uvijek javno. No, zlo se skriva, preodijeva, maskira. Zlo ne može pogledati u oči, dobro i istina su transparentni i javni.

Mehanizam najgorega ljudskoga zla, kojega nekada nazivamo i đavolskim, takav je da imputira Pravedniku upravo ono za što Pravednik uopće nije kriv i što nikada nije činio. Isusa su optužili da dijeli narodnu i vjerničku zajednicu, da buni narod, da je izdao tradiciju, da bogohuli i zauzima mjesto Boga, u končanici da je pretendent na tron, da se hoće zakraljiti. Uočljivo je da kada jednom krene veliko zlo, ono se ne zaustavlja, nego ide do kraja. Nema nikoga da ga spriječi. U zlu aktivno sudjeluje ponetko i od najbližih prijatelja (Juda) dok se drugi povlače u svoj strah ili čak niječu ikakvu povezanost s Pravednikom (Petar). Izdaje i zataje prijatelja su pratnja bezočnoga zla. A Pravednik za to vrijeme najviše šuti. I uzaludna se pokazuju njegova upozorenja na izdaju i zataju. Ne može se sam opravdati, ne može se skinuti s križa. Njegove rijetke riječi a ni šutnja nemaju primjerenoga advokata. Sve što bi kazao ili učinio, krivo se razumije. I Bog Otac se ušutio. Posve se poistovjetio s Pravednikom Isusom.

Pilat je opet posebna slika čovjeka u mehanizmu zla. On zauzima ključno, odgovorno i presudno mjesto. Zna da optuženi nije kriv. Zna što je izopačenost Isusovih zavidnih tužitelja. No, i on je malen čovjek. Pokleknuo je na perfidnu zamku glavara svećeničkih da Isus hoće biti kralj te time hoće ugroziti cara i sustav kojega je Pilat čuvar. Na Isusovu šutnju Pilat uvrijeđeno i nadmeno govori da ima vlast pustiti ga i ima vlast razapeti ga. Pa tu i jest problem. Takav čovjek je više zauzet svojom veličinom i pozicijom nego pitanjem nedužna čovjeka. Budući da mu Isus – po njegovu mišljenju – ne iskazuje dostatno poštovanje i poslušnost, on između pravednoga Isusa i prepredenih svećeničkih glavara i pismoznanaca, bira ove potonje, bira zavidnike i lukavce, bira vlast.

Mehanizam zle vlasti i jest takav da jednom prekoračena granica razlikovanja između zla i dobra, između loših i nedužnih više se ne uspostavlja, prelazi se čak s onu stranu moralnosti, o dobru čovjeku se i ne pita. Zato Pilat logikom ustrašena čovjeka za svoju poziciju ulazi u dijalog sa svjetinom i u konačnici se sam odlučuje za Barabu a ne za Isusa koliko god taktizirao i dvoumio se, koliko mu i vlastita žena savjetovala da se kani nečasna posla. Ostvaruje se poznati put strukturalnoga zla u kojem ljudi, manje ili veće kukavice, zaključuju da nešto ili nekoga narod neće, da većina neće, pa onda tobože razborito umuju kako treba odustati od dobra. Fascinirani snagom zla, unaprijed se zaključuje da dobro neće proći i tako se ustvari onemogućuje dobro, jer se više vjeruje snazi zlu nego dobra, više tami nego svjetlu.

Kao podtekst obreda Velikoga petka, kao kontrapunkt u svim čitanjima i pjesmama odzvanja pitanje Isusa Krista – uosobljenoga Božjega milosrđa: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? To je pitanje koje Isus postavlja svakom čovjeku pojedinačno i zajednički. Pitanje je to koje stoljećima odjekuje ne samo u crkvenom prostoru nego u ljudskoj povijesti, u svakodnevnici, po raznim stratištima i kancelarijama našega svijeta; odjekuje – priznajmo u skrušenosti – u prazno, odbija se od ljudskih ušiju. Jer slično kako je nepravedno i krajnje sramotno osuđen i ubijen Isus, nepravde i ubijanja Božje djece, Isusove braće i sestara nastavljaju se i danas. U našim bližnjima, progonjenoj braći i sestrama, i nama Bog postavlja pitanje: Što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? I čeka odgovor.

Je li dovoljan odgovor sve ovo rečeno znati i priznati? I kako se uopće iskreno sagnuti, kleknuti i poljubiti Isusa na križu, ne križeve bez Isusa na kojima smo razapeli mnoge, koje smo rasijali po svojim teritorijima, sobama i životima; i kako da naš poljubac ne bude izdajnički ni lakovjerni poljubac? Kako ići kroz život noseći svoj vlastiti križ s molitvom Gospodinu Isusu: Zdravo Raspeti Isuse, nado moja jedina!?

*********

Zašto me udaraš?

VELIKI PETAK

Ozbiljnost Velikoga petka, posebno njegovi obred, čini od nas skromne ljude i traži da se smirimo pred tajnom smrti Isusa Pravednika. Zastajemo kako pred tajnom ljudske zloće, tako još više pred tajnom Božje ljubavi i praštanja koje se očituju u Isusu Kristu. Isus je, ponavljamo to, nevin stradao. I čudit ćemo se kako je bilo moguće da tako završi. I to od svojih, od svojih sunarodnjaka, pripadnika iste vjere i tradicije. Zar su ljudi tako okrutni?

Isus je osuđen od velikih svećenika, a i onih malih, liberalno-konzervativne aristokracije (saduceja), od pismoznanaca i zakonoznanaca, od pobožnih (farizeja), od revolucionara (zelota) i slobodnjaka. I narod se preokrenuo, više je slušao izopačene vođe, nego Isusa. A i Isusovi učenici. Razbježali su se, jedan ga prokazao, drugi zatajio. Možda je poneki bio uz Isusa, ali neuvjerljivo i iz prikrajka. Ostala je pokoja žena s njegovom majkom. No, žene nisu imale nikakvu vlast ni moć. Bilo je zasigurno ljudi, kasnije se otkriva (i Josip iz Arimateje i Nikodem), koji nisu pristajali da se zlo postupa prema Pravedniku. Bilo je sigurno i među utjecajnim onih koji se nisu slagali kako se postupa s Isusom, kao ni sam Pilat, ali kad ljudsko zlo pokrene lavinu krivih optužbi i osuda, zlo se teško prekida. Završava u žrtvi nevina čovjeka.

U razgovoru s poglavarima, moćnicima i njihovim slugama, Isus ne šuti. Njegove bi se riječi mogle svesti na ono što je rekao velikom svećeniku Ani te njegovom sluzi koji ga je udario. Naime, Isus moćnom svećeniku od kojega započinje presuda na upit o njegovim učenicima i o tome što naučava, odgovara da se nije služio nikakvim skrivenim ni zakulisnim riječima niti zaplotnjačkim djelima: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio.” Sve je u Isusovu procesu pervertirano. Sve je namješteno. Optužen je za opasnoga čovjeka, za onoga koji čini zlo, dijeli narod, za tobožnje tajno djelovanje, za vrbovanje sljedbenika, stvaranje organizacije protiv poglavara i uglednika, za krivo naučavanje, za bogohuljenje. Kada je od velikog svećenika, kada je s najvišega mjesta bačen “prvi kamen”, kamenje krivih optužbi više nije imao tko zaustaviti, ni Pilat, ni narod, ni Isusovi učenici. Lažna optužba izgovorena s najvišega mjesta ne može se povući niti popraviti. Dok se živi, ona uzrokuje nove optužbe i laži.

A kako postupaju ljudi oko velikoga svećenika, vidljivo je iz postupka njegova odanog sluge. Vjerojatno da se pokaže poslušnim, da nastavi svoje udvaranje, sluga velikog svećenika još se više osmjeljuju od svoga nadređenog. Na Isusove riječi, sav “zabrinut” za autoritet svoga gospodara, on “pljusnu Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?'” A u Isusovim riječima ponovo se sabire bit njegova djelovanja: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Sluga kao i njegov poglavar, ne razmišljaju niti djeluju u kategorija krivog i pravog, istinitog i lažnog. Oni se uopće ne žele mučiti oko ikakvih činjenica, argumenta i dokazivanja. Oni nisu, kao svaka totalitarna i zla vlast, nikome dužni objašnjavati svoje razloge i postupke. Oni ne odgovaraju nikome, ni Bogu, oni su tu da sačuvaju autoritet i vlast koju prema njihovom razumijevaju ugrožava svatko tko im nije slijepo poslušan. Isus se mora dokazivati da je nevin!

Na gornje Isusove riječi nadovezuju se i drugi razgovori, i onaj s Pilatom o Isusu kralju židovskom i njegovu kraljevstvu, o opasnosti po rimski sistem, o nesporazumima i nerazumijevanju, o onoj đavolskoj smicalici židovskih svećenika i utjecajnih ljudi da strašljivoga Pilata uvjere da se kod Isusa ne radi tek o krivnji na religioznoj razini, na razini Hrama i vjere u Boga, nego je to daleko opasnija stvar za narod, politiku, cara i državu. U konačnici svećenicima i religijskim poglavarima i nije stalo do vjere, nego do moći u narodu. Zato Pilat daje razapeti Isusa, i stavlja mu napisanu krivnju na križ: Isus Nazarećanin, kralj židovski.

U drugom dijelu obreda na Veliki petak, unutar Klanjanja Isusovu križu, pjevaju se tzv. prijekori s ponavljanjem strofe: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni. U ovoj biblijski utemeljenoj strofi koja ukazuje na povijest Boga s ljudima odražavaju se i gornje Isusove riječi, Isusovo pitanje a što sam to doista učinio tajno i krivo, koje zlo, da me osuđuješ, udaraš i razapinješ. U ovim pjevanim prijekorima povezuju se dvije pashe, dva izlaska, Božja spasenjska djela u danima oslobođenja iz egipatskoga ropstva s Isusovim patnjama na petak njegove muke, te utvrđuje zastrašujuća gluhoća, sljepoća i bezosjećajnost naroda, ali i svakoga vjernika.

Potresno je slušati ove riječi. Iznimno je ljudski i vjernički biti solidaran u patnji drugoga, posebno nedužnoga. Potrebno je, međutim, ove riječi – Što učinih tebi? Odgovori meni – prenijeti iz obreda u stvarni, osobni život. Nije dovoljno s distance se zgražati nad ljudskom zloćom koja se sručila na Isusa, nego se vratiti u vlastiti život i sagledati vlastite riječi i postupke. Jer, nema sumnje, naši su životi, naravno ovisno od društvenoga ugleda i pozicije koju imamo, prepuni lakših i težih osuda, prvog ili drugog kamenja, svećeničkog ili sluganskoga osuđivanja i udaranja pravednika. Možemo li se sjetiti – a morali bismo – da su i pred nama stajali i stoje neki nedužni ljudi a mi ih osuđujemo, i riječima i djelima, i šutnjom i propustom. Možda smo i mi sluge nekog svećenika moći ili je u našim rukama moć da donesemo konačnu presudu. Bližnji, nedužni oko nas govorom ili ponašanjem pitali su nas ili nas baš sada pitaju nas: što sam ti, doista, učinio, odgovori, dokaži! Zašto me udaraš? A mi ostajemo hladni i gluhi, zatvoreni i nijemi.

Isusova otkupiteljska muka i smrt, njegova nedužnost poziva nas na nasljedovanje, ali tako da se ne zavaravamo kako se pred nedužnom mukom netko obraća. Mnogi misle da samim nosanjem križa ljudi postaju vjernici. Isusova nedužna smrt slabo je koga obratila. Nije obratila ni velike svećenike Anu i Kajfu, ni Pilata, ni pismoznance, ni pobožne farizeje, ni revolucionare, ni slobodnjake. Juda se ubio, Petru i ostalim učenicima trebat će još mnogo da povjeruju, trebat će radikalni Božji zahvat: Božje uskrsnuće Raspetoga. Do uskrsnuća valja ne prečuti pitanje koje nam upućuju i Bog i ljudi: Što učinih tebi da me udaraš, da me osuđuješ? Pitanje se ne odnosi na druge, nego na mene!

************

VELIKI PETAK I.

UČENIČKI PETAK JUDE I PETRA: IZDAJA I ZATAJA

U svemu što se za vrijeme Isusove muke događalo najpotresnije je i postavlja mnoga pitanja ponašanje Isusovih učenika. Ne znamo kako se sve do u detalje događalo, ali možemo pretpostaviti kako je bilo i učenicima, te iznad svega samome Isusu. Učenici su se razbježali, a dvojicu od njih evanđelisti (sinoptici) posebno apostrofiraju – Judu i Petra. U njihovom ponašanju nalazimo i sebe same.

Juda: učenička izdaja

Kad se točno dogodila Judina izdaja Isusa, teško je odrediti. Je li Juda već prije izdao Isusa ili je to učinio tek odlazeći s Isusove pashalne gozbe, prozvane posljednjom večerom s učenicima? Je li, dakle, Juda još prije sredio prljavu rabotu s glavarima i onda došao na večeru ili je – saznavši kamo će Isus poslije večere, otišao velikim svećenicima i narodnim starješinama i rekao da će Isus doći u Maslinski vrt, da će ga ondje pokazati te da ga ondje mogu uhvatiti?

Teško je također naći konačni razlog Judine izdaje. U evanđelju se spominje da je Juda imao kesu, bio blagajnik Isusove zajednice, da je jako volio novac, pa je – smatra se – izdao svoga prijatelja da se obogati. Je li trideset srebrnjaka ipak malen novac, ili pohlepa i za malim novcem čini čovjeka spremnim i za najgnusnija djela? Znamo da evanđelja izvještavaju kako se kao “lopov” skandalizirao na Marijinu gestu kad je Isusu prala noge skupocjenim nardovim uljem. Pozivao se na veliko načelo solidarnosti, na siromahe, a ustvari kako piše Ivan Evanđelist “nije mu bilo stalo dosiromaha, nego je to rekao jer je bio kradljivac”.

Neki tumači opet iz Judina imena Išakariot izvode riječ sikar – što bi značilo da je Juda pripadao radikalnoj struji zelota (revolucionara), onih koji su nosili male bodeže i smatrali da se samo nasiljem može i treba srušiti opaka vlast u zemlji. Naime, Isus je razočarao revolucionarnoga Judu. Nakon spektakularnoga ulaska u Jeruzalem, kada se narod toliko okrenuo Isusu, kada se slutilo da bi Isus mogao dići bunu protiv okupatora, postati kraljem i uspostaviti toliko željeni novi poredak, Isus se – možda prema Judinom mišljenju, uplašio. Juda je dakle zbog razočaranja u Isusa, promijenio stranku i otišao Isusovim, dakle i svojim bivšim protivnicima i neprijateljima i izdao ga.

Kako god bilo, kod Jude se pokazuje da su i novac i vlast, dostatni razlozi za izdaju, za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja. I malo novca izopačuje ljude, zatamnjuje razum i pogled, daje privid sigurnosti da se i ne misli da se možda čini zlo. Bez obzira koliko je Isus za svoga djelovanja – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – govorio da se čuvaju bogatstva i novca, njegovi učenici teško odolijevaju zamamnosti bogatstva i zavodljivosti novca. Sve do danas.

Nevjerojatno je također kako i malo ugleda i vlasti izopačuje i kvari ljude. I malo vlasti uzoholi čovjeka. Bez obzira koliko je Isus naglašavao – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, i da ako već hoće biti prvi, trebaju služiti drugima. Bez obzira dakle na Isusove opomene, njegovi su učenici uvijek tražili vlast, ulazili u pregovore s nasiljem moćnika. I danas. Kroz svu su povijest čak u njegovo ime, Isusovo ime, podčinjavali druge, pljačkali ih i ubijali. S njegovim križem i s njegovim imenom na usnama.

Petar: učenička zataja

I dok su Juda i njemu slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.

Poznato nam je kako su se gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.

Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva i vjere. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje, tko je njemu učitelj.

Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.

Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnoga  životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom, nasljedovanje Isusa, jasno nam je, podrazumijeva rizik, opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili samo u klanjanju u svetoj hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta, kako će kasniej Isusov učenik Pavao kazati. Petar, Isusov Petar, je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga učitelja.

I još nešto: Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo traže. No, svakako bi bilo dobro, spasonosno dobro i blagotvorno za ljudskost i vjeru  – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!

***********

VELIKI PETAK II.

ZDRAVO KRIŽU NADO JEDINA!

ili: Kako se odnositi prema patnji

Prebogata su sadržajem i porukama Isusova patnja i križ. U svjetlu Isusove patnje dobro je još se jednom osvrnuti na naše razumijevanje, podnošenje i preradu patnje. Jer, doista, kako s patnjom? Ima li svaka patnja svoj smisao? Možemo li za svaku patnju i bol naći utjehu? Koliko je samo patnje i nevolje u našem svijetu, tu oko nas? Od one kada se malo dijete u mučnim snovima budi i traži sigurnost roditeljeva zagrljaja, od trauma koje se nose iz djetinjstva zbog pijanstva oca, zbog posesivne majke, zbog razreda u kojem smo bili crna ovca, ili zbog nepomirenosti sa svojim izgledom, stasom, ljepotom svoga lica, koliko se strahova nakupilo kroz vrijeme rata, koliko je neizvjesnosti ostalo od pitanja hoće li se vratiti voljena osoba; koliko je toga potreslo naše biće, tako potreslo da se zgrada naše osobnosti jedva može obnoviti; koliko je samo vijest da nam je poginuo ili umro netko drag posjeklo noge da više ne možemo sigurno koračati, da nam još  uvijek čitavo biće biva uzdrmano besmislom – besmislom koji nas gura u melankoliju, depresiju ili i nezajažljivi rad i aktivizam kako bismo odagnali to mučno stanje?

Koliko je noći probdjevenih i danas pred odlukama, koliko nas stoji u nesigurnosti da se preuzme rizik vlastitoga života, da se izvučemo iz grešnosti, pijanstva, preljuba, ovisnosti, lopovluka i privrednih prevara? Koliko nas živi s teškom patnjom do fizičke boli zbog neoprostivih grijeha jedni drugima ili samima sebi? Koliko nas stoji pred neizmjernim i neshvatljivim zlom koje se neumoljivo širi zemljom, i onim zlom koje se čini u ime najsvetijega, u ime Boga.

Što god govorili nećemo dosegnuti konačno rješenje za patnju kao ni njezin puni smisao. Ono što u skromnosti pred tajnom patnje i pred Isusovim križem trebamo priznati jest: Patnju ne smijemo podcjenjivati ali ni precjenjivati. Ima ljudi koji stalno uzmiču od patnje, kao od krvi, od svega što je bolno, krhko, slabo. Oni ne vole ljude koji imaju ljepotu duše. Oni ne vole ni ljude ni krajeve s patnjom. Tako je i s našom zemljom (Bosnom), da je ne vole ni njezin sinovi ni kćeri. Postala je “nemila”, “ostavljena” (Izaija). I naša kultura omalovažava patnju, bježi od siromaha i patnika. Ona se odlučuje za moćnike, za one uspješne. Pa pogledajte i naše politike, svjetovne i crkvene, samo se želi u blizinu moćnih. Razumljivo je onda da živimo u duševnoj bolesti, u određenoj patologiji duha, ako u vjeri za uzor imamo Isusa patnika a u životu, u stvarnom, društvenom životu za uzore i vođe imamo razbojnike i kriminalce.

Pogledajmo naše obitelji kako se odnosimo prema patnji drugih: koliko se može slušati drugoga u njegovoj boli, u njegovim potrebama. Mnogi od nas misle kako će ovaj život biti ljepši, kako će već jednom doći bolji dani, kako će se – bez naše odgovornosti i zauzimanja – stvoriti bolji uvjeti a mi doći na gotovo. Ima lažnih i duhovnih tješitelja koji neće ozbiljno da uvaže kako pojedine i političke i druge strukture tlače ljude i kako sav grijeh nije na čovjeku pojedincu. Oni pri govoru o patnji odmah skaču u bolju budućnost, ili ako su nabožni, odmah – po skraćenom postupku – tješe obećanjem uskrsnuća i zagrobnim životom kod Boga. Uskrsnuće bez patnje/križa, ljubav bez patnje, milost bez patnje je prejeftina, postaje mit. Nema uskrsnuća bez križa, svjesnoga preuzimanja križa svakodnevnice.

S druge strane, patnju se ne smije ni precjenjivati. A imamo stalno iskustvo njezina precjenjivanja koje završava najčešće u samosažaljenju koje podrezuje korak i krđi dostojanstvo, odriče se života koji bukti iz patnje i nevolje. Ima i naše pobožnosti kojom se samom Isusu na križu oduzima osobnost. Gura ga u sfere sladunjavoga pobožnjaštva, poput jeruzalemskih žena lažnim sažaljenjem čini se od njega mekušca. Pa zar slab čovjek, pa zar neki puzajući poniženi čovjek može podnijeti sve što je on podnio i sačuvao svoj ponos, zar slab čovjek oprašta, zar nejak čovjek u krajnjoj situaciji gubi vjeru, nadu i molitvu. To čini samo snažni, moćni čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga i ljubav prema ljudima.

Mnogi od nas precjenjuju patnju, pa ih ona zatvara, pasivizira. Od njih čini kuću bez vrata i prozora. U nju nitko ne može ući, nitko pomoći, nitko pružiti utjehu. Zar ne živimo s ljudima koji na vrijeme nađu svoju bolest, nađu svoju patnju i čitav je život marljivo njeguju te od drugih traže da se na njih kao takve uvijek pazi. Zar neki i na vlasti stalno glume nevinašca, navodno nemoćni zbog drugih a pljačkaju sve oko sebe na račun lažne nemoći? Zar nema toliko umišljene povrijeđenosti s kojom čitav život ucjenjujemo druge, zar nema onih koji stalno govore kako su ugroženi a dobro žive, onih koji od svojih najbližih stalno stvaraju dužnike. Zar se po svojim obiteljima neki ne ponašaju kako su drugi tu samo zbog njih, kako ih moraju uvijek prepoznati što im treba.

S patnjom se ne smije pretjerivati. Ona nije sve. Besmislenu patnju se ne smije podržavati. Susreli smo ljude koji se ne mogu utješiti i to treba prihvatiti. Susreli smo ljude koji se s pravom muče s pitanjem kako se dobre stvari događaju zlim ljudima a loše stvari dobrim ljudima. Susreli smo ljude kojima veliki petak traje godinama, šutnja groba, šutnja velike subote traje desetljećima, kako nikako da svane uskrsno jutro. Nemojmo prebrzo nuditi rješenja. Bog se ne doziva vikom nego praktičnim zalaganjem. Pomozimo ljudima praktično, budimo Isusovi nasljedovatelji i ljudima patnicima posvjedočimo Isusovu ljubav i u patnji.

Utjeha dolazi s Isusova križa, ali ne automatski, nego nasljedovanjem. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. U tom smislu je Isus križ drvo života. Zato kada kažemo: Zdravo križu, nado jedina! – mi ne pozdravljamo drvo, ne veličamo dvije prekrižene grede, nego Raspetoga Isusa, utjelovljenju Božju ljubav za naš spas i za spas svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević

Posljednja večera (Ivo Dulčić)

Euharistija – gozba sjećanja, zahvale i radosti

VELIKI ČETVRTAK

Izl 12,1-8.11-14; 1 Kor 11,23-26; Iv 13,1-15

Prošle nedjelje, na Cvjetnicu, dopratili smo Isusa u Jeruzalem, uz klicanje svijeta, uz oduševljeno prihvaćanje i priznanje da je on Sin Davidov i Mesija. Neke je učenike Isus u međuvremenu poslao da pronađu dvoranu i pripreme potrebno za pashalnu gozbu. O pashalnoj gozbi, njezinom značenju, pripremi i načinu proslave govori se u prvom u čitanju iz Knjige Izlaska. Pashalna gozba je spomen na Božje jedinstveno oslobađanje iz egipatskoga ropstva. Kao svako pravo sjećanje, pasha nije najprije sjećanje na nevolje, na zlo i zločince, na faraona i tlačenje, nego sjećanje na iznimnu Božju ljubav i spasonosni Božji zahvat izlaska u situaciji bez izlaza. Ne grijesi i zla drugih, ne naše rane i povrijeđenosti, nego darovana ljubav i darovana sloboda čine temelj sjećanja a time i temelj osobnog i kolektivnog identiteta.

Večeras se spominjemo Isusove posljednje pashalne gozbe/večere s učenicima. Gozba je to posljednjega zajedništva na kojoj, po svjedočanstvu Isusovih učenika, što prenosi i Pavao u Poslanici Korinćanima, ostavlja oporuku učenicima da se u njegovo ime zajednički sastaju, blaguju kruh i vino Isusu na spomen, i obnavljaju zajedništvo s Bogom i ljudima. Ova gozba, nazvana euharistijom (zahvalnicom) i misom gozba je neprolaznoga saveza Boga s ljudima u Isusu Kristu koji među učenicima ostaje u svojoj riječi i u najelementarnijoj hrani i piću – u kruhu i vinu.

Isus je volio gozbena zajedništva. Od svadbene gozbe u Kani do ove gozbe, Isus je bio na mnogim gozbama, i ne samo onim religijski propisanim, nego i onima koje su u očima “pravovjernih” izazivale skandal i osudu, na gozbama s “grešnicima”. Evanđelisti  izvještavaju da je Isus prekoračivao granice i uvjete gozbenoga zajedništva, s grešnicima je rado blagovao, a ne spominje se da je ikada bio na gozbi s vođama naroda, s moćnima i posebno utjecajnima, s velikim svećenikom, malim i velikim herodima. Naravno, Isus nikoga nije isključivao iz svoga zajedništva osim ako se čovjek sam ne bi isključio zbog straha da se ne onečisti ili u strahu od drugih (što ako bude viđen s Isusom?) ili zbog izdaje (poput Jude). Isus u svakom slučaju nije postavio savršenstvo za uvjet druženja s njim, nego otvorenost za obraćenje i otvorenost za Božji spasenjski zahvat.

Uz to što je volio gozbe, što se nije ustezao od ljudskoga veselja, čini se da Isus nije na gozbama bio natmurena lica niti se raspojasavao do gubljenja pameti. Nije na gozbe gledao kao na gubitak vremena kada se moglo nešto uraditi, pogotovo nešto zaraditi. Nije gozbe pretvarao ni u pogrebni banket, nije – uočljivo je to kada mu je žena namirisala noge skupocjenim mirisom – ni mjerkao ni moralizirao da se puno “potrošilo” na feštu te da bi bilo bolje sve uložiti za siromahe. Jasno, Isus nije bio ni škrt ni razmetljiv.

Gozbeno zajedništvo ima smisao u proslavi Božje ljubavi prema ljudima te osnaženju ljubavi i poštivanju među ljudima. U gozbi se zgušnjavaju životna značenja, sabire se najvažnije iz povijesti Božjega odnosa s ljudima i ljudi međusobno. Gozbe su vrhunci povijesti, stjecišta prijeđenoga vremena i ostvarene ljudskosti, ali i radosna slavlja za rođenje i početak novoga života. Gozbe se organiziraju da se podijeli radost i tuga, da se potvrdi zajedništvo s Bogom i ljudima. Gozba je vrijeme u kojem nas pohađa Vječnost.

Posljednja večera (Đuro Seder), Gospino vrilo – Ovačarevo

Euharistija/misa je gozba Božje ljubavi u Isusu Kristu. Ona je najkraći obred koji jezgrovito i znakovito aktualizira tko je Isus Krist za čovjeka i čovječanstvo. U nju se sabire nesebična i besplatna Božja ljubav posvjedočena u Isusovom životu, muci, smrti i uskrsnuću. Slavljenje euharistije je svjedočanstvo vjere, osnaženje nade da Bog nikoga ne ostavlja te ponuda ljubavi i najokorjelijem grešniku, poziv da svatko – po Isusovu primjeru – učini svoju pashu, svoj izlazak iz ropstva u slobodu. Uz Božju riječ, kruh i vino – osnovna ljudska hrana – konkretni su, tjelesni spomen-znakovi Kristove prisutnosti za život svakoga od nas.

No, da zahvalni spomen na Isusovu posljednju gozbu ne bio bio samo puki manifestativni, izvanjski spomen-obred, kako ne bi skliznuo u privatističku pobožnost pojedinca, Isus – o tome piše Ivan Evanđelist – povezuje gozbu sa služenjem. Isus na gozbi ustaje i pere noge svojim učenicima. On Učitelj i Gospodin. Time euharistija postaje gozba jednakih, Božje djece, Isusove braće i sestara, a smisao se čitava života, pa i onda gozbenoga zajedništva, otkriva u služenju. Na euharistiji, na Kristovoj gozbi nema dakle privilegiranih. Ona se vjerno slavi samo u duhu i praksi služenja, pranja nogu – kao najjačoj slici – što su činili robovi i žene. Služenje je korekcija mnogim našim zajedništvima u kojima su jedni posvojili Božje mjesto, zaposjeli Kristovo mjesto Gospodina i Učitelja, a pred malene postavili neispunjive zahtjeve savršenosti do kojih sami ne drže.

Euharistija je jednostavna gozba zajedništva pred milosrdnim Bogom u Isusovo ime a ne vlasništvo pojedinaca koji misnim obredima poput nekih šamana, vračara i mađioničara predstavljaju svoju nedostižnu moć. Euharistija je riječ za sve, kruh (tijelo) koji se daruje (predaje) za sve i vino (krv) uvijek novoga i vječnoga saveza sa svim ljudima, počevši od grešnika, od onih koji vapiju za novim životom, za ozdravljenjem, za prihvatom i potvrdom, za sve koji se i u najvećim kalvarijama odlučuju za život i raduju životu.

Euharistija je uzor svim ljudskim gozbama i zajedništvima. I kršćanima bi trebala Isusova posljednja gozba postati mjerodavna za tolike hinjene skupove, za tolike euharistijske susrete na kojima se osjeća ustajali klima podjela, čuju strašne riječi mržnje na neprijatelje; za tolike obiteljske, crkvene (hijerarhijske i redovničke) susrete, skupove i druženja na kojima je neiskrenost, poltronstvo i udvorništvo negacija susretanja u Isusovo ime.

Isus nas večeras poziva da obnovimo svoje euharistijsko/misno susretanje i da tako  obnovljeni, zahvalni dobrom Bogu i Isusu, Učitelju i Gospodinu, krenemo u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, da na Isusov način autentično susrećemo ljude, s njima se veselimo na gozbama i njima služimo (peremo noge).

************

Pranje nogu (Vladimir Blažanović)

Pranje nogu: obvezujući primjer

Veliki četvrtak

Iv 13,1-15

Za razliku od evanđelista sinoptika (Marka, Mateja i Luke), kao i za razliku od odlomka Apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima kojeg smo večeras čuli, Ivan Evanđelist različito opisuje Isusovu Posljednju večeru s učenicima. Ivan ne spominje najvažnije riječi ustanove euharistije. Nema Isusove blagoslovne molitve i govora učenicima uz pashalni obred nad kruhom (Ovo je tijelo moje) i uz (treću) čašu vina (četvrta označava njegovu smrt na križu i uspostavljanje Božjega kraljevstva – (Ova je čaša novi savez u mojoj krvi). Razumljivo je to jer Ivan svoje evanđelje piše dosta kasnije (oko 100. godine). Svojoj kršćanskoj zajednici Ivan zacijelo ne treba prenositi ono što se već snažno ustalilo u praksi – euharistijsku gozbu. Isusovi učenici su se odmah poslije odvajanja od židovstva, sinagoge i Hrama (posebno nakon njegova razrušenja 70. godine), skupljali po kućama na molitvu i lomljenje kruha, na euharistijsku gozbu Isusu “na spomen”. Ivan, dakle, ne piše o nečemu što se praktično vrši.

Pranje nogu, odnosno služenje, glavni je naglasak Ivanova izvještaja o Posljednjoj večeri. Ivan hoće svojim suvremenicima posredovati Isusovu životnu oporuku: oporuku praktične ljubavi. On i počinje uvodom da je Isus prije svoga odlaska Ocu htio blagovati Pashu s onima koje je ljubio i to “do kraja ih je ljubio”. Nije isključeno da Ivan isticanjem služenja ima u vidu određena iskrivljena kršćanskih sastanaka, o kojima primjerice Apostol Pavao piše Korinćanima: da su kršćani počeli svoje kršćanstvo očitovati samo izvanjski, na gozbama, da su na njima bili neumjereni u jelu i piću, da su se čak svađali tko je čiji učenik i tko će zauzeti prva mjesta do oltara, dok su u praktičnom životu zaboravljali biti solidarni s nevoljnima, bez životne potvrde Kristove ljubavi u služenju bližnjima.

U svakom slučaju u posljednjem času zajedništva s učenicima, piše Ivan, Isus ostaje posve u svakodnevnici, u realnosti. Ni njegovo gozbeno zajedništvo nije savršeno, jer je Judu na večeri đavao već obuzeo da izda Isusa. Ivan nastavlja gotovo detaljno opisivati što Isus čini: nalijeva vodu u praonik, počinje prati učenicima noge i brisati ih ubrusom. Ivan ne navodi je li Isus oprao Judi noge, moguće je da jest, jer se Juda po svom običaju vjerojatno ponašao licemjerno – od potkradanja zajedničkoga novca do izdajničkoga poljupca. Bio je prisutan “tjelesno”, vjerojatno samo iz sebične koristi u Isusovoj zajednici pa tako i na posljednjoj večeri.

Uz izdajnički raskid zajedništva koje čini Isusov nesretni učenik Juda, Ivan uvodi glavnog Isusova učenika, Petra, simbol i glavu Isusove zajednice – Crkve. Petar odlučno ne dopušta da mu Isus pere noge. Petar, koji je kako Ivan a i drugi evanđelisti stalno naglašavaju, uvijek imao samouvjereni pravovjeran stav prema Isusu, kao sluga pred gospodarom, smatra da je to previše te se otima govoreći Isusu: “Gospodine, zar ti meni da pereš noge? … Nećeš mi prati nogu nikada!” On nije razumio, piše Ivan, a upravo bi on, kao “glavni”, kao “predstojnik”, kao onaj za koga se kaže da je “Kristov vikar/zamjenik”, trebao razumjeti. Zauzet pranjem/služenjem, Isus mu gotovo kao usput kaže da će on to već shvatiti poslije. Petar uvijek shvaća poslije. I zato, da opet pokaže kako je tobože shvatio, u svojoj velikoj zagrijanosti, istoga trena mijenja stav. Od nedopuštanja da mu Isus opere noge, predlaže da mu, kad već hoće, opere i ruke i glavu. U svojoj lakovjernosti stalno se izlijeće. Petar, uzor i ogledalo mnogih nas Isusovih vjernika, Petar stijena Crkve koja ne dopušta da je Bog “služi”.

Značenje pranja nogu Isus objašnjava učenicima nakon što ih je sve obredao. Poruka je jasna: ako on kao Učitelj i Gospodin, kao Najviši pere noge svojim učenicima, onda to isto trebaju činiti jedni drugima oni koji se žele zvati njegovim učenicima. Ako je on došao služiti, onda i njegovi učenici trebaju služiti.

Na Veliki četvrtak slavimo ustanovljenje euharistije, gozbe zajedništva s Isusom Kristom. Iz nje se rađa i Kristova zajednica – Crkva. U jednom obredu spominjemo se Isusova života, smrti i uskrsnuća. Blagujemo njegovo tijelo ljubavi koje se predaje za sve ljude i pijemo iz čaše novoga saveza koji Bog sklapa s nama ljudima njegovom smrću na križu. Euharistija nije tek pojedinačni nego zajednički izvor života i vjere. U srcu te gozbe spominjemo se Isusova služenja koje nas potiče da se ne zaustavljamo samo na obrednome crkvenom zajedništvu nego da iz njega crpimo snagu za služenje u svakodnevnom životu, da crkva postane kvasac Božjeg kraljevstva u svijetu. Petrovo neshvaćanje posebno je znak i opomena papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima koji u Kristovoj Crkvi zauzimaju prva odnosno odgovorna mjesta služenja a ne puke pozicije vlasti i prestiža. I kojima se reducirano pripisuje Veliki četvrtak kao ekskluzivno svećenički dan.

Svoje posljednje zajedničke trenutke s prijateljima Isus provodi u pashalnoj gozbi. Inače, Isus je volio gozbe, do skandala, pa su ga njegovi protivnici: policajci vjere, skrupulozni vjernici i dvolični škrtci proglašavali “izjelicom i vinopijom”, spočitavali mu rastrošnost i pretjerana veselja te da na gozbe biva pozivan od grešnika, da jede i pije u lošem društvu, da su mu društvo na gozbama čak sumnjive žene. Isus je bio prijatelj ljudskog gozbenoga zajedništva: od Kane, Zakeja, Mateja, sestara Marte i Marije, Šimuna Gubavca… pa sve do jeruzalemske posljednje večere. Usporedio je i Kraljevstvo nebesko s gozbom, prijateljskom i svadbenom, i na njoj – iz Božjega odnosa prema ljudima – poremetio uhodane hijerarhijske pozicije i mjesta. I u svojoj najljepšoj usporedbi o izgubljenom sinu predočio je nevjerojatnu milosrdnu gestu Božjega opraštanje Očevim zagrljajem i izobilnom gozbom koju je Otac naredio da se pripravi sinu pokajniku.

Znamo da je način ishrane vrlo važna stvar jedne kulture, jedne obitelji, jednoga naroda. Kršćanstvo koje se temelji na Isusu, a on na biblijsko-pashalnoj vjeri, jest vjera euharistije. U njoj se komunicira sa svijetom, sa plodovima zemlje, sa svemirom, s ljudima znanim i neznanim, i povrh svega s Božjim osloboditeljskim zahvatom iz prostora grijeha i ropstva u prostor slobode. Na euharistiji participiraju sva naša zajedništva a posebno ona za stolom. Zato Kristova euharistijska gozba, čijeg se ustanovljena spominjemo večeras, svjedoči kako hrana i zajedničko blagovanje nisu za puko utaživanje gladi i žeđi, nisu samo za zadovoljenje biološkoga nagona, niti izgubljeno vrijeme da se što prije pobjegne u tobožnju korisnu zaposlenost, pogotovo nisu nikakvo prokletstvo (više su to drugi s kojima ne možemo ni jesti ni piti), nego je zajedništvo stola nužnost humanosti i vjerničkoga zajedništva u Kristovoj i Božjoj prisutnosti.

Pri jelu čovjek dakle ne hrani samo svije tijelo, nego i svoju dušu i duh. Ako se naša vjera i naši odnosi potvrđuju na Isusovoj gozbi ljubavi, osobito na nedjeljnoj i svetkovinskoj euharistiji, onda se potvrđuju i u svakodnevnom zajedništvu za obiteljskim stolom, pri zajedničkom jelu. Punina toga zajedništvo sačinjava služenje bližnjima, ne izdaja zajedništva niti izigravanje neke posebnosti, kroz neupitno mjesto za stolom ili u zajedništvu, bilo to mjesto prvo ili posljednje.

Služenje na koje nas Gospodin poziva sa svoje Posljednje večere posve je praktično i uvijek radosno: u kuhinji, u učionici, u uredu, u crkvi, u parlamentu, svugdje gdje smo pozvani i gdje smo se odlučili vršiti svoje poslanje za braću ljude. Što budemo više istinski radili i služili bližnjima, s njima ćemo radosnije pripremati i zahvalnije blagovati zajedničku hranu. Što iskrenije i s više respekta budemo sjedili s bližnjima za stolom, to ćemo im autentičnije služiti. Isus nam pranjem nogu jasno poručuje: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”

************

Posljednja večera (Josip Biffel)

Zahvalno sjećanje i služenje

VELIKI ČETVRTAK

Iv 13,1-15

Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi po njima možda padne prašina ili ih zatrpamo u dnu kakve ladice ili se pri nekom pospremanju zauvijek rastavimo od njih.

Mnogi ipak čuvaju takve uspomene dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne, “svete” stvari, zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našem životu, da djeluju blagotvorno, da nam daju nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje, da nas prisutnost neke uspomene odvraća od loših nauma i zlog djela i potiče da činimo dobro.

I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se osobe Isusa Krista. Sjećamo se ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje, i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabirilište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Zato je važno da se odlijepimo od svođenja euharistije samo na pojedina njezina značenja.

Ona je više od obreda, ona je više od skupa svojih dijelova. Ona je više od riječi, kako bi netko pomislio da je u misi, euharistiji, najvažnija riječ ili propovijed. Ona je više od ljudske težnje da obred “banalizira”, uprosječi, kao i da ga makne iz jednostavnosti života, da ga tabuizira nekim gotovo magijskim paradama oko oltara. Ona je više i od kruha i vina, kao i od onoga ljudskoga nastojanja da sve mistificira i dovode do granice nedostupnosti, ili dostupnosti samo tzv. “probranima”. Euharistija jest otajstvo, ali otajstvo jednog ipak razumljivog i ljudima shvatljivog spominjanja i aktualiziranja života i odnosa s osobom Isusa Krista.

Euharistija je i više od toga da se svodi na vlasništvo svećenika i da se Veliki četvrtak i spomen Isusove posljednje večere proglašava samo svećeničkim danom i time zatvara pristup gozbi koju Isusu priprema za sve ljude. [Osim što na Veliki četvrtak nema nekih posebnih obreda i blagoslovina, vjerojatno i u tom leži razlog što relativno malo ljudi dolazi ma misu Večere Gospodnje.]

Iz bogatstva tajne euharistije evo tek nekih momenata:

Euharistija je zahvalna uspomena koja stvaralački djeluje na one koji su povjerovali Isusu. Odlomak Ivanova evanđelja kojega svake godine čitamo na Veliki četvrtak jezgrovito sažima osnovnu poruku Isusova života i poruku koju on ostavlja onima koji ga žele nasljedovati. Ponajprije evanđelje svjedoči da je Isus došao od Boga, od Boga kojemu je jedinstveno ime Otac svih ljudi, a posljednja večera je svjedočanstvo ljudskog i Božjega saveza i zajedništva.

Isus oproštajnu večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih, u kojem se moli i pjeva, blagoslivlja, šuti i zahvaljuje, u kojem se rađaju nade novog početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen doli onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.

Osim navještaja Božjega očinstva u totalnoj ljubavi prema ljudima, osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelisti, a posebno Ivan Evanđelist najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogu – služenje. Budući da su se prije gozbe, ovdje pashalne gozbe, prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će dodavati lavore, praonik, vodu, ubruse, Isusu je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti.

Euharistija, koja eminentno označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu. Korekciju, jer ne može se ostati samo na gozbi, na zajedništvu koliko god ono lijepo i zanosno bilo. Euharistija je Isusov poziv da se nasljeduje njegov primjer služenja u svakodnevici. [Nekada je u Katoličkoj crkvi pranje nogu ubrajano u sakrament.] Služenje je ovdje kritika svake moći pa i one koja bi proizlazila iz duhovne sigurnosti i svećeničkog ređenja kao da je samo tim rukama u prilikama kruha i vina pridržano “doticanje” samog Boga. Nerijetko, naime, činimo od odgovornosti privilegij, naše “sredstvo” vlasti i moći nad nečim čemu smo samo sluge i poslužitelji.

Služenje potom ne valja poistovjećivati ni s naša dva uobičajena mišljenja o služenju. Naime, često služenjem želimo ovladati drugim ljudima, želimo im pokazati ili našu velikodušnost ili njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini.

S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ ni o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje ustvari služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene (klerikalne) moći nad drugima.

Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje kao i euharistija, kao i čitav Isusov život ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja ali je nezaobilazan put da dotaknemo makar i ulomke smisla.

Posljednja večera (Slavko Šohaj)

Da zaključimo: naša euharistija kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima sinteza je njegova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje ljudima. Pred nama je hoće li naše slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju ili fiktivno zajedništvo samotnjaka koji uživaju i traže samo egoističnu milinu oko srca ili samo koncentriraju svoj pogled na ono što im je magijski nedohvatljivo.

Euharistijski Isusu jest darovana Božja ljubav kojoj se odgovara zahvalom i ponovnim darovanjem u dostojanstvenom služenju. Euharistija znači da je Isus prisutan u zajednici vjernika, u njegovu službeniku, u svojoj riječi, u kruhu i vinu, ali i u licu, u “tijelu” potrebitoga, bližnjega kojega i kojemu služimo. Na to nas zajedništvo i služenje podsjeća euharistija i potiče da je tako slavimo.

Fra Ivan Šarčević

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Josip Pravedni

Mt 1,16.18-21.24a

Sveto pismo govori na mnogo mjesto da na presudnim počecima, i u najvažnijim događajima za vjeru, uvijek stoji neki Božji zahvat kojega se ne može dokazati nego samo vjerom prihvatiti. Bog se na različite i nerijetko čudesne načine objavljuje ljudima, često tako da to djeluje nemogućim ili da sliči ljudskoj izmišljotini. Tako je i sa snom koji se kod nekih velikih likova biblijske vjere označava vrijeme Božjega čudesnoga pohođenja. Tako je i na početku Matejeva evanđelja, u opisivanju rođenja Isusa Krista. Bog se Josipu objavljuje u snu. Josipov san je slika kako Bog pravedniku, bogobojaznom vjerniku, u situaciji nejasnoća i dvoumljenja savjetuje što da čini.

San je i slika čovjekove bespomoćnosti. Čovjek je u snu izručen izvan sebe sama. San je posebno čovjekovo stanje u kojem njegova svijest nastavlja svoje “operacije” bez svjesnoga htijenja. San se uzima i kao slika posljednje tajne, tajne smrti. San svakako označava da čovjek nije gospodar sebe. U snu čovjek ne pruža otpor pa je san pogodan za Božji dolazak, kao i za čudnovati svijet i neshvatljivu kombinatoriku koju ne možemo doživjeti na javi. Znamo kako postoje mirni i nemirni snovi. Dogodi nam se da se probudimo svježi i odmorni a ponekada teški i nervozni. U snu se nekada usložne a nekada razriješe problemi. Ujutro kad se probudimo ponekada ne znamo kamo su nestale one poteškoće. U narodu ima izreka: Jutro je pametnije od noći, od noći kada umorni pokušavamo uvesti red u nesređenost našega dana.

U Svetom pismu na mnogo mjesta piše da Bog dolazi u snu. Kao da želi pokazati čovjeku da je on gospodar čovjeka i njegova života. Istodobno Bog se svojom riječju nudi čovjeku da u svome budnome stanju sve Božje riječi razmotri i sam odluči. Tako Bog – piše u Knjizi Postanka – na Adama pušta “tvrdi san” i dok ovaj spava stvara ženu od Adamova tijela. Tvrdi san je slika da Adam ne bi pomislio da je on tvorac i vlasnik žene. Bog se u snu javlja i nemirnome Abrahamu, zatim Josipu u Egiptu. Sjetimo se kako evanđelje piše da se Bog u snu javlja mudracima s istoka da se iz Betlehema ne vraćaju Herodu u Jeruzalem nego da ga mimoiđu i nastave put u svoju zemlju.

Ima u Pismu tumača snova. Takav je na primjer Josip Egipatski. Ima ih još. Snove su, međutim, prema Bibliji, mogli tumačiti samo prokušani vjernici da ne bi došlo do zamijene s tlapnjama i obmanama. Jer, znamo kako ima nas koji smo skloni san i razna snoviđenja izjednačiti sa stvarnošću. Ima ljudi koji svojim gatanjima i tobožnjim tumačenjima Božjih pohoda i snova samo upropaštavaju ljude. Sigurno je jedno da Božji dolazak čovjeku u san nikada se ne nameće silom i uvijek je za čovjekovo dobro. I što je najvažnije: čovjek je pozvan da se sam slobodno odluči, san se nudi kao darovana mogućnost.

San u Pismu ponekada označava i određenu krivnju, kao kod proroka Jone koji se ljutio na poslanje na koje ga Bog šalje da propovijeda u Ninivi a njemu nije po volji. Jona se ljuti na Boga što je Bogu toliko stalo do “poganske” Ninive i želi snom prekinuti te ružne misli koje ga čine srditim. I mi ponekada bježimo u spavanje i san kad smo puni srdžbe ili nam se ne radi neki posao koji bismo morali, ili nam se jednostavno “ne živi”, spavanjem bježimo iz stvarnosti.

San označava i umor, klonulost duha, bijeg od odgovornosti, kao kod proroka Ilije koji se uplašio opake kraljice koja ga je progonili pa, jer nije mogao podići na sebe ruku, u velikoj bespomoćnosti, u iskustvu da su njegovo nastojanje i toliki napor bili uzaludni, želi umrijeti, moli Boga da uzme njegovu dušu. Odaje se spavanju.

San je obuzeo i Isusove učenike u Isusovoj tjeskobi u Getsemanskom vrtu kad se odlučivao hoće li prihvatiti kalež stradanje koje se nadvio nad njega. Učenici nisu shvatili časa koji je pred Isusom, kao što i mi “prespavamo” povoljne trenutka odluka i djelovanja svoga života, ili “prespavamo” važne trenutke, tjeskobe i dileme naših bližnji i prijatelja. Uopće ne primjećujemo kako bi im naša budna sabranost, slušanje i pomoć bili iznimno korisni.

Ne znamo što se sve događalo Josipu Nazaretskom da je “usnio”. Je li zaspao pod teretom svojih dilema što da radi s trudnom Marijom ili je usporio svoje odlučivanje pa mu je odmor došao kao blagotvorno vrijeme? Za razumijevanje Matejevih predodžbi vrlo je važno ono što prethodi Josipovu snu i Božjoj objavi u snu. Stoji da je Josip bio zaručen s Marijom i onda odjednom nastaje problem. Ona se, prije nego se sastala sa svojim zaručnikom, našla trudna po Duhu Svetom. Tako sveti pisac opisuje Božji zahvat u Marijin život. A Josip, nastavlja dalje isti pisac, pravedan čovjek, nije htio Mariju izvrgnuti sramoti nego je planirao kako da je potajno otpusti. Radilo se o tome da je u muškoj, patrijarhalnoj kulturi muškarac mogao otpustiti ženu ako je samo i malo sumnjao u nju, a ovdje se doista radilo o nečemu što prelazi granice dopuštenoga i čime se otvara mogućnost javne sramote.

Matej naziva Josipa pravednim. Još više. Matej ne kaže da je taj pravedni Josip planirao Mariju otpustiti kako se on ne bi osramotio, jer posve je normalno da bi po svemu on bio izvrgnut ruglu okoline. Josip, međutim, ne misli na to kako će on biti shvaćen i prihvaćen u javnosti, u rodbini i među svijetom. Njemu je stalo da Mariju ne izvrgne sramotnom ruglu. Ovo je jedinstveno, pravedno ponašanje. Znamo, naime, kako se sve mi ljudi ne ponašamo, koliko samo energije nećemo potrošiti kalkulirajući s kime ćemo se i kada družiti, s kime ćemo prijateljevati. U svakom vremenu postoje ljudi, tako mislimo i činimo i mi, s kojima se nije uputno ni pozdraviti, jer će biti narušena dobra slika o nama, jer je moguće da nećemo dobro proći, izgubit ćemo privilegiji. Većina se ljudi ponaša prema kriteriju kakvi će ispasti u očima svojih poglavara, u očima vlasti i moćnika, u očima onih ljudi od kojih imaju koristi, ili da ne poremete nametnuto mišljenje okoline u kojoj žive i ne uzburkaju ustaljene uzuse. Zato se odričemo poštenih ljudi, zato – za razliku od Josipa – licemjerno “otpuštamo” od sebe one koji su Božji a ne ljudski miljenici. Zato toliko osiromašujemo i vlastiti život i odričemo se Božjeg spasonosnoga djelovanja u svijetu preko Božjih ljudi.

Josip je Božji pravednik koji ne misli kakav će on ispasti u očima znatiželjnih ili moćnih ljudi, kakav će dojam ostaviti u društvu koje se podijelilo na crne i bijele, na loše i dobre, na naše i njihove, na podobne i nepodobne… On, pravednik, misli kakav će biti u Božjim očima i kako da drugoga ne izvrgne ruglu, a ne kakav će biti u očima licemjernih pobožnika ili heroda. On se s Marijom nije zaručio iz puke računice, nego iz vjere i ljubavi. Nije krenuo s Marijom iz puke vlastite koristi, nego da Mariju učini radosnom ženom i da u svjetlu Božje riječi i Božjih kriterija živi s njome obiteljski život.

Josip Pravedni je onaj koji vjeruje da dobri Bog vodi njegov život i ljudsku povijest unatoč nejasnoćama i usprkos pritisku izvana nametnutih mjerila. Josip tako vjeruje i tako čini posve svjestan da ga Bog, “dolaskom u san”, ne lišava njegove slobodne odluke i njegova samostalna pristanka, kao ni da je time sav njegov put vjere završen. Time se sloboda i nužnost vlastite odluke samo pojačava. Uostalom, još će u Josipovu životu biti dilema, još će trebati snova. Sjetimo se njegove muke kada Herod kreće u zločinački put ubijanja novorođenčadi. Opet Božji govor Josipu u snu da vodi Mariju i dijete u izbjeglištvo i da ih vraća kada Herod skonča. Opet san u kojega može posumnjati ali i san na temelju kojega se mora sam odlučiti. Božja riječ nikada čovjeku ne dolazi tako da bi on bio siguran kako je siguran u predmetni svijet. Ostavljena mu je veličanstvena sloboda da može zaključiti da je sve samo Božja volja i istodobno posve njegova, slobodna ljudska odluka.

Nije Josip Nazaretski mekušac ili neki ponizni pobožnjaković, prestario da donosi odluke, prepušten Bogu koji se ne bi obazirao na njega i njegovu slobodu, a pogotovo neki slabić i oportunist koji bi se izručio promjenjivoj okolini i mišljenju većine. To što Mariju, što svoju buduću ženu, što svoga bližnjega ne želi izvrći ruglu, to što se ponaša “mimo svijet”, mimo očekivanoga, označava Josipa kao iznimno hrabra čovjeka, čovjeka odvažne vjere. Josip je čovjek, vjernik koji slijedi “svoj san”, koji sluša Božju riječ i bez obzira na moguće glasine, klevete i poruge sa strane slijedi svoj put. (Sv. Josip, Marijindvor 2016.)

********

Krepostan čovjek – čovjek s vrlinama

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

Već preko dva desetljeća označavamo naše vrijeme tranzicijskim, prijelaznim. I ne znamo koliko će potrajati i kamo će nas odvesti prijelaz kojim hodimo više nošeni događajima nego što smo njihovi tvorci. Kao da je sve poljuljano. Došlo je ne samo do zamjene režima nego i do promjene vrednota, pa i slike čovjeka. Jer doista kakvoga čovjeka želimo učiniti od sebe; kakvog se odgaja u obitelji, u crkvi, školi, društvu u cjelini? Koji se uzor-čovjek postavlja mladima ili ljudima uopće? U nama je čežnje ne toliko za savršenim i bezgrešnim koliko za autentičnim i cjelovitim (integralnim) čovjekom, za dorečenim čovjekom. No, kako ga ostvariti?

U prijašnjim vremenima jedna od najboljih i najljepših oznaka za čovjeka bila je da je krepostan, da ga rese vrline. I svece se označavalo ne bezgrešnim nego onima koji su pojedine kreposti ili vrline ostvarili u visokom, govorilo se, u herojskom stupnju. Tako je i s Josipom Nazaretskim. Iako s oskudnim podacima koje nam donosi evanđelje, kršćanska predaja je ipak formirala jasnu sliku ovoga sveca. Josip je potomak Davidov. Spaja stari i novi zavjet, prvi i drugi savez, prvi i drugi izabrani narod. Od njegova roda dolazi Mesija, Isus Krist. No, ono na što želimo svratiti pozornost jest činjenica da je Josip krepostan čovjek, čovjek vrlina kao što su skromnost i samozatajnost, radinost i brižnost, pravednost i hrabrost u pouzdanju u Boga te u preuzimanju rizika u dilemama.

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Spominjemo Josipove vrline svjesni da to zvuči strano našim ušima. Sam riječ vrlina odzvanja zaostalo, nekorisno i neupotrebljivo za današnji život. Danas su na cijeni druge mjere za čovjeka, pa govor o skromnosti, brižnosti, pouzdanju u Boga izaziva podsmijeh. Tko danas njeguje vrlinu samozatajnosti, zar ga se ne smatra pomalo naivnim i nesnalažljivim?

Ne treba bježati od činjenice da autentični ljudi i vjernici u svim vremenima bivaju smatrani “naivnim”, nesnalažljivim, u nekoj mjeri i ludim za ovaj svijet. Naravno, ovim se ne zagovara nikakav odlazak iz vlastite stvarnosti i vlastitoga svijeta, nego upravo suprotno: posvemašnje stajanje na zemlji i suočavanje s realnostima svoga svijeta i društva, nastojanje da se u našem vremenu ostvare vrline sv. Josipa. Uostalom, potrebno je i današnjem svijetu, kršćanstvu i Crkvi ljudi koji će biti “strani”, jedna vrsta skandala i izazova, jedna vrsta Božje drugosti ovom svijetu koji bi rado potonuo u duhovnu izvanjskost, vrijednosnu pustoš i neduh.

Josip Nazaretski je skroman čovjek, ne pokazuje se većim nego što jest. Današnjim se ljudima za uzor nudi bahat, lukav i prepreden, samodopadan i samoljubiv čovjek, hvalisavac i moćan. Nasuprot skromnosti koja sadrži poniznost, svijest ograničenja i osjećaj prolaznosti, suvremeni čovjek ponaša se kao da je gospodar svega i kao da će vječno živjeti. Biti skroman znači smjerno hoditi ovom zemljom, znati svoje granice. Skromnost pritom nije držati sebe skromnim, nego neprestano kontrolirati svoj nezajažljiv poriv sveznanja i oholosti.

Josip je samozatajan. Kako strano, naivno i ludo djeluje ova vrlina. Suvremeni čovjek živi u buci i areni stalnih događanja. Sav je izvanjšten. Ako nije viđen, ne postoji. Ako nitko nije vidio što je uradio, kao da ništa nije uradio. Ako nitko nije vidio da moli, kao da nije vjernik. Današnji čovjek živi u iluziju da prati sve informacije, da je upleten u sve, da je subjekt svega, da vlada svime, da je uvijek u središtu pažnje, da je centar svijeta. Na koncu se osjeća prazan i opustošen. Zato tu svoju prazninu i dezerterstvo iz stvarnosti popunja uvijek novim događajima, uvijek novim doživljajima. I u prostoru pobožnosti i duhovnosti. Koliko je samo lutalica duha koji uvijek misle da je bolje tamo gdje trenutno nisu. I pobožnost i molitve nagomilavaju, traže uvijek nove doživljaje, manifestacije, sakralne spektakle. Gotovo je sve u prividu količine i mobilnosti. Sv. Josip je samozatajan, rekli bismo tihi čovjek svakodnevnih obaveza i dužnosti, čovjek zatajan, sabran i skrovit.

Daljnja Josipova vrlina jest da je radin. Biti radin u kulturi koja ne cijeni radnika nego si je postavila kao mjeru čovjeka potrošača, mjerilo da sa što manje rada odnosno nerada, stekne što više novca, stvarno djeluje smiješno i naivno. Raditi i zarađivati, cijeniti i pravedno nagraditi/platiti tuđi rad u društvu i državi u kojoj vlada strukturalni kriminal i tajkunstvo, rijetkost je. Kriminalci i politički mešetari su uzor. Srebroljupstvo je poništilo ideale tolikih i mladih ljudi. Vrijednost nije studij. Posjedovanje bez rada i težnja za vlašću nema granica. Štoviše bogaćenje na sirotinji i siromaštvu, na patnji drugih, gotovo je normalno za naš svijet. Josip Nazaretski je pošteno živio od svoga rada.

Josip je brižan. Predaja ga označava brižnim suprugom i ocem. Kako zvuči riječ brižnost u kulturi u kojoj se čovjek brine ako ne samo a ono najviše za sebe a i to jedva stiže pa očekuje da se svi brinu za njega a da je on bez-brižan, ostavljen da sam slobodno uređuje svoj život po svojoj volji. Brižnost uključuje odgovornost i nježnost. Živimo u kulturi oskudne brižnosti. Mnogi a ne samo poglavari i vođe hoće vlast, ali ne brižnost, stvarnu odgovornost za druge, nego očekuju da svi njima služe. I crkveni ljudi smatraju kao da svi moraju služiti njima, a oni nikomu, premda su im usta puna “mučeničkog” služenja. Naša društva i religijske zajednice prepune su ljudi koji ne vode brigu o drugima, koji se ponašaju vrlo neodgovorno, nemilosrdno i nesolidarno. Može se živjeti s drugim i nikada ga ne upitati da mu se što pomogne. Lišeni smo brižnosti. A kako i ne bismo bili kad je i u crkvi i među svećenicima glavni kult slobodnoga vremena. U svetinju slobodnog vremena se ne smije dirati, a njega je sve manje jer sve više vremena trošimo na sebe i izgrađivanje svoga ugleda i vlasti. Uvijek pazimo hoće li nam netko oduzeti vrijeme, a ne hoćemo li biti od koristi drugima, čak i ondje gdje je naša odgovornost da posvetimo brigu za druge. Od Josipa nam nije ostala ni građevina ni knjiga, nije ostala nikakva organizacija ni ideja. Ostao je važan kao ključna osoba koja je brižno bdjela nad svojom obitelji, nad povjerenim osobama.

Josip je pravedan. Kada bismo imali samo ovu krepost, krepost pravednosti, mogli bismo se smatrati integralnim ljudima. Pravednost je jedna od temeljnih ljudskih kreposti, pretpostavki da možemo vjerovati u Boga. Označava da se svakome dadne ono što mu pripada. I Bogu i ljudima. Za Bibliju je pravedan čovjek onaj koji se drži Božjih zapovijedi, koji je bogobojazan, koji ne krade, ne laže, ne sudi i ne optužuje krivo, koji se ne vodi požudom za materijalnim ni tijelima drugih, koji ne orobljuje siromašne.

Josip Nazaretski ima i vrline koje su uvijek rijetkost. On je hrabar, jak čovjek koji svoju jakost temelji na pouzdanju u Boga i odatle se ne boji budućnosti. Evanđelje govori kako se Josip kolebao što učiniti sa svojom zaručnicom Marijom. Kolebao se ne iz straha nego, jer je bio pravedan, da ne povrijedi Božje zapovijedi. Ali bio je otvoren Božjem glasu u sebi. San je slika za to. Božji anđeo, Božji glasnik mu se objavljuje u snu i poziva ga na odvažnost, na preuzimanje rizika. Rizika s Bogom. Koliko je danas ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični, reći što misle, koji su mekušci, oportunisti, kompromiseri, kod kojih može i ovako i onako, koji se straše ući u brak, koji su dopustili da se s njima poigravaju politički i duhovni smutljivci. Malo se u kršćanstvo govori o Josipovoj hrabrosti utemeljenoj na vjeri, kroz godine bijega u Egipat, kroz razne kušnje i nerazumijevanja.

Da zaključimo: Mnogi današnji katolici (i Hrvati), u Bosni (i gradu Sarajevu), žive u osjećaju poraza, velikoga gubitka. Nažalost ne mogu priznati da je taj gubitak velikim dijelom posljedica vlastitih zabluda i grijeha, osobnoga ljudskog i vjerničkoga zakazivanja. Mnogi su u ovom gradu dvostruko depersonalizirani, razosobljeni, poniženi u dostojanstvu kao manje vrijedni: od svojih i od drugih. Mnogima je oduzeta budućnost i stalno im se sugerira da im budućnost nije u njihovoj tradiciji i njihovom domu. U Crkvi se jedni ponašaju sektaški i od Crkve prave navijačke klubove i mračne prostore samo za svoje, vrše nadzor i provjere, kontroliraju milost i postavljaju poreze na molitvu i nacionalnost. Prisutan je verbalni elitizam i duhovnjački elitizam. Josip Nazaretski nas poziva da se prisaberemo, da podvučemo crtu i da ne čekamo kamo će nas ovaj prijelaz odnijeti nego da se izgrađujemo kao integralni ljudi.

Nećemo pogriješiti ako se vratimo Josipovim krepostima: skromnosti i samozatajnosti, radinosti i brižnosti, pravednosti i hrabrosti što dolazi iz pouzdanja u Boga. Time se nećemo materijalno obogatiti, ali nećemo osiromašiti. Štoviše, vratit će nam se smisao života, životna radost i ono tako potrebno samopoštovanje. Zato valja iznova osluškivati tihi Božji glas u nama, kojeg ćemo prepoznati po tome što od nas traži naš osobni odgovor, odgovor koji je među mnogim ponuđenim možda najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo najteži. Bog i nama kao i Josipu kaže: Ne boj se! Preuzmi rizik saveza sa mnom. Neću te ostaviti. (Marijindvor 2015.)

********

Odgoj djece pred Božjim licem

Sveti Josip

Lk 2,41-51a

Malo znamo o svetom Josipu. On je od onih bitnih sporednih uloga kojima su određeni svi ljudi i bez kojih ljudski život, svačija životna drama i životna radost ne bi bila ne samo cjelovita nego ni moguća. Tako bez Josipa, bez obzira na svu oskudnost podataka o njemu, Isusov život ne bi bio moguć. Osim da se onako katoličko-magijski izvučemo i prečacem kažemo da je Bogu sve moguće. Da, Bogu je sve moguće, ali bez Josipa nema Isusa. Kada ne bi bilo njega, baš onako neprimjetna i gotovo “beznačajna”, Bog bi morao naći nekoga drugoga. Zacijelo, bez Josipa nema ni Marije, ni Nazareta, ni Isusa Galilejca, drvodjeljina sina kako su mu se s prezirom rugali visokoobrazovani klerici i moćni prvaci njegova vremena. Ne bi bilo Krista, Mesije, Pomazanika – posrednika između Boga i ljudi – kako to vjeruju njegovi učenici.

U nedostatku podataka kršćanski se propovjednici a i vjernici muče kako da sastave sliku o Josipu Nazaretskom. Bio je, piše, iz Davidova plemena, bio je tesar, radnik. Pismo ga naziva pravednikom – i to je najvažnije što se za njega može reći. Njegova pravednost je uključivala praktičnu brižnost za obitelj, pri Isusovu rađanju, bijegu u Egipat. Bio je bez sumnje sigurnost svojima iako takva sigurnost nije bila lišena straha i strepnje. On je donosio odluke sumjerujući ih s tajnovitom Božjom namisli, osluškivao je i u snu Božji glas. Zato kada se u Bibliji za nekoga kaže da je pravednik, onda to uključuje bogobojaznost, što znači da čovjek svoja djela promatra iz perspektive Božjega zakona, vjerom predmjevanoga i slućenoga Božjega odnosa prema čovjeku. Josip sve svoje odluke donosi u skrovitom i otajstvenom odnosu s Bogom.

Imajući u vidu te Josipove oznake, za njegov blagdan vrijedilo bi razmotriti Lukin izvještaj o hodočašću nazaretske obitelj u Hram za blagdan Pashe te Isusovo ostajanje u Hramu bez znanja i odobrenja njegovih roditelja. Riječ je o poticajima za razmišljanju o našim obiteljskim odnosima. Luka piše da su roditelji Isusovi svake godine, kako su to činili dosljedni vjernici, uzlazili u Jeruzalem u Hram na svetkovinu spomena spasonosnog Božjeg oslobađanja njihova naroda iz egipatskoga ropstva, za svetkovinu Pashe. Dvanaestogodišnji Isus se zaputio s njima. Dječak je već mogao brinuti sam o sebi a i roditelji su vjerojatno pretpostavljali – s iskustvom njegova prijašnjega odgoja, odrastanja i posluha – da je zreo za samostalni put i kretanje među ljudima. No, na povratku su se iznenadili kada ga nije bilo ni među rodbinom ni znancima.

Tri dana su ga tražili. Razumljivo je upitati zašto toliko dana. Nisu Nazaret i Jeruzalem toliko udaljeni. Vjerojatno je bila velika gužva u Jeruzalemu i Hramu kako je i običavalo biti za blagdan. Za pretpostaviti je, također, a kako se događaj i dijalog roditelja i djeteta dalje razvija i zaključiti, da Josip i Marija nisu mogli ni pretpostaviti da će dječak biti baš u Hramu, i još ondje gdje se tumači Zakon, Božja riječ, među starijima, “posred učitelja”. Za tu dob vjerojatnije je možda bilo da se obreo negdje gdje su ljudi postavili kakve igre za djecu i mlade, u kavom onodobnom cirkusu sa životinjama ili na kavom ondašnjem ringišpilu.

Luka, međutim, piše da je Isus sjedio u Hramu s učiteljima, slušao ih i pitao. Važna je svaka riječ. Mi redovito za Isusovo ostajanje u Hramu krivo kažemo da se “izgubio” ili – zaključujući iz Isusovih riječi da mu je biti “u onome što je Oca mojega” – ishitreno pomišljamo da je u Hramu ostao moliti u kavom skrovitom kutku. Naravno, nije to isključeno, ali Luka izrijekom govori o tome kako Isus sluša i pita učitelje. Evanđelja nigdje ne govore o tome kako se Isus već rodio kao sveznajući i da je s dvanaest godina imao završenu božansko-sinovsku biografiju. On sluša i pita. I drugi su se divili njegovoj razumnosti i odgovorima. Naravno, Isusova osoba je tajna, i nikada dokraja nećemo prodrijeti u sve. Sigurno je, međutim, da se Isusova ljudska svijest razvijala i sigurno je da je to išlo uvijek u prisutnosti u za nas nedosezivoj blizini s Bogom Ocem.

Važno je za naše odnose, počevši od obiteljskih do drugih odnosa ljudske blizine, da iz ovoga događaja uvažimo činjenicu da svaki čovjek ima svoj osobni odnos s Bogom. I nitko nikoga ne može zastupati u tom odnosu. I tu prestaju svi naši ljudski poduhvati, sve naše želje da odgajamo, oblikujemo, preobrazujemo svoju djecu, svoje bližnje, svoje prijatelje, uopće druge ljude. Ondje gdje je pojedinac sa svojim Bog u relaciji, trebaju prestaju ljudski zahvati. Može se samo sudjelovati kao asistencija i skromni savjeti.

Kad su roditelji našli Isusa, njegova majka Marija postavlja mu pitanje s brižljivom tugom za razlog zašto je tako postupio a ništa im prije nije kazao. Isus – piše Luka – ne odgovara baš uljudno, u njega za to nema nikakva osjećaja krivnje. Postavlja protupitanje o njihovom neznanju da on u konačnici nije njihovo, nego Božje dijete, a Božje dijete, djeluje na prvi mah vrlo svojeglavo. kao da im hoće kazati, pa vi me odgajate da budem Božje dijete. I Evanđelist ništa ne uljepšava nego još više zaoštrava stvar i kaže da Isusovi roditelji “ne razumješe riječi koju im reče”.

Nije nam nimalo strana ova situacija iz naših obiteljskih i drugih bliskih odnosa. Tjeskoba i strepnja odgoja, protivljenje djece da slijede roditeljske naputke, nemiri ako nas naši dragi ne poslušaju, nerazumijevanje postupaka onih do kojih nam je životno stalo, slično je to sve iskustvu Isusovih roditelja. Razlika je ipak velika: u činjenici naime radi li se o tome je li dijete u prostoru i zanimanju onoga što je Božje. To je razlikovni kriterij svega. I još nešto. Luka je u tome izričit. Dječak Isus, dijete svojih roditelja, ne protivi se dokraja nerazumijevanju svojih roditelja, nego ustaje i pridružuje im se. Vraća se u Nazaret i biva im poslušan.

Iako dakle roditelji nisu razumjeli Isusa – Marija pita, Josip šuteći sve prati, Isus ne ide dokazivati u nedogled svoju slobodu i svoj izbor niti se jogunasto okreće/bježi od roditelja. Još uostalom nije sazrjelo vrijeme odvajanja od roditeljske kuće. Još se nije ispunilo vrijeme za samostalni javni nastup. Još se treba pripremati. No, već od tada, od slušanja i pitanja učitelja u Hramu, nigdje više ne susrećemo Josipa pravednoga u Isusovu životu. On je na početku, u odgoju i formiranju. On se podrazumijeva kao Božji službenik, kao bogobojazni otac koji nenametljivo pripomaže da Isus ostvari svoj najvažniji odnos – onaj s Bogom te da na temelju njega ostvari svoje poslanje među ljudima. Očinska ljubav, kao i roditeljska ljubav uopće, a ona nikada nije nimalo lagana, jest ljubav pred Božjim licem koji hoće k sebi svako svoje dijete na osoban i originalan način. Ta ljubav je pravedna/bogobojazna. Ona sadrži brigu i distancu, poštivanje dostojanstva i slobode svoga djeteta. Susret s Bogom i njegovom Riječi – osobni odnos s Bogom cilj je i zadnji kriterij rađanja, odgoja i obrazovanja djece. (2015)

Fra Ivan Šarčević

Isusov ulazak u Jeruzalem (Josip Biffel)

Kamenje će vikati!

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Lk 19,28-40

Na Cvjetnicu započinje Veliki tjedan – tjedan spomena Isusovih posljednjih dana. Na Cvjetnicu čitamo/pjevamo jedan od evanđeoskih izvještaja (ove godine Lukin) o Isusovoj muci i smrti na križu: od njegova posljednjeg, svečanoga ulaska u Jeruzalem, zatim izvještaje o Pashi i posljednjoj večeri s učenicima, pa onda o uhićenju u Maslinskom vrtu, ispitivanju pred velikim svećenikom i vijećem, pred Pilatom i svjetinom, i na koncu opis put križa i smrti na Golgoti.

Isusovo stradanje je najinspirativnija drama u povijesti. No, Isusova muka i smrt za vjernike nisu svedivi na uobičajeno stradanje nevinoga. Muka, smrt i kasnije Isusovo uskrsnuće postali su ugaoni kamen vjere kršćana, perspektiva iz koje se mijenja mišljenje, govor i praksa, iz koje se preobražava pojedinačni život i uopće povijest ljudi. Kršćani, usprkos svoj njihovoj nevjerodostojnosti, vjeruju da se u Isusovom križu i uskrsnuću krije spasenje za čovjeka pojedinca i za čovječanstvo. Božje otkupljenje objektivno je ostvareno u Isusu Kristu. Do svakog je čovjeka može li i hoće li osobno u to povjerovati; može li i hoće li subjektivno krenuti u tu životnu “avanturu” ponude spasenja, ponude da se i smisao njegova života i smrti, smisao njegove vjere, ljubavi i nade nudi u raspetom i uskrslom Isusu.

Važno je prihvatiti da se taj smisao objektivnoga spasenja i otkupljenja u Isusu Kristu ne nameće silom. Nitko, pa ni naši najbliži, ni oni koji nas beskrajno ljube, teško i “ljubavlju” mogu nagnati nas da u to povjerujemo. Mogu nam pomoći, ali mogu nam i odmoći. Tajna vjere je skrivena u nikada dosegnutom odnosu osobe i Boga, u Božjoj inicijativi i čovjekovoj otvorenosti. Redoslijed je važan: Božja inicijativa pa čovjekova sloboda. A u Isusovom primjeru to se pogotovo događa, jer se u Isusovoj smrti i uskrsnuću vjera iskušava u radikalnoj upitnosti, u ničim uvjetovanoj slobodi. Naime, u Isusovu stradanju i kasnije uskrsnom životu, ako hoćemo dokraja biti iskreni, u pitanje se dovode sve ljudske religiozne konstrukcije, sve koncepcije vjere, sve slike i predodžbe Boga. Nije pritom stvar u nemogućnosti svake spoznaje, niti u odsutnosti svake slike Boga i svakoga odnosa s njime, pa bi vjernici bili oni koji “znaju” a nevjernici oni koji “ne znaju”, nego je bit vjere u raspetoga Isusa u paradoksu te vjere. Nemamo, zapravo riječi za to. Stvar je u vjeri koja nema nikakvih izvanjskih potvrda ni uporišta, osim totalnog čina povjerenja. Riječ je o vjeri koja hodi po granici radikalne sumnje i ateizma, u iskustvu posvemašnje ostavljenosti i od ljudi i Boga, i opet se vjeruje da Bog ono ljudsko negativno i zlo preokreće u dobro, da patnja nije smisao, da smrt nije kraj i potonuće u ništavilo.

Ništa zapravo nismo rekli, jer je teško izdržati dokraja, jer je čovjek samome sebi tajna, jer je patnja neizmjerna, jer je neznanje nesavladivo, jer se nepravde prihvaćaju kao jedni mogući način pojedinačnog i zajedničkog život, jer je ovaj život neodgonetljiva tajna i onda kada nam je uspješan i sretan. Tako se nekako stoji pred svakom velikom patnjom, i pred patnjom Isusa Krista. Ona nam se nudi kao najbliža drugost, tako bliska našem iskustvu a opet tako daleka. Zato se prepuštamo nama ljudima ipak svojstvenijem, onom lakšem. Za Isusovo sudbinu nalazimo razloge i činjenice u ljudskoj povijesti, u zakonitostima ljudskoga ponašanja. Zaključujemo: pa Isus i nije mogao drukčije završiti nego onako kako je i živio. Doista, ima krajnje logike u tome da je morao biti raspet. Još ako se ima u vidu da je to i Božji naum, kako stoji u Svetom pismu, te da su Isusova muka i smrt posve Božja volja – kako vjernici do danas ponavljaju, onda izgleda da smo sve riješili. Odatle su protagonisti i detalji čitava Isusova procesa tek izvanjski akteri i puki rekviziti daleko višega i moćnijega plana. No, onda opet nahrupe pitanja: pa čemu sva ta tragedija, čemu Petar i Pilat, čemu Juda i Nikodem, čemu veliki svećenici i žene uz križ, čemu kroz povijest toliko antižidovstva i raznih progona nevinih, ako je Isus stradao po Božjoj volji, štoviše po volji svoga Oca i Oca svih ljudi.

Pozivajući se na Božji naum i volju kao “uzrok” Isusova stradanja, opet stižemo u neobjašnjivi prostor tajne vjere. Jer, kakav je to Bog, i još Otac, ako je naumio da netko, ovdje njegov Sin, tako strada? I je li Božja svemoć tako nemoćna da se objavljuje u porazu, nazivao se taj poraz i objava beskrajne milosrdne ljubavi? Nema ovdje brzih a ni završnih odgovora. Ovdje se – ne samo na Cvjetnicu i kroz Veliki tjedan – nego trajno iskušava i smisao vlastitoga života, sve dakle do posljednjega izručenja u Tajnu. I uvijek se iznova postavlja pitanje: Koliko moj život može imati smisla u vjeri da se Bog objavljuje u raspetom Isusu, u cjelini i u detalju, i pred velikim svećenikom i pred Pilatom, i u onom vapaju ostavljenosti: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? Može li Isusova smrt biti sadržaj moje vjere ili je to tek od drugih primljeno “znanje” koje u bitnom ne mijenja niti preobražava moje praktično življenje, ni moje odnose, ni moje bližnje, ni društvo ni svijet? Koliko uistinu djelujem otkupljeno zato što je Isus otkupio čovjeka, mene i svijet svojom mukom, smrću i uskrsnućem? Ili je sve samo tužna drama pojedinca, nad kojom ćemo se pravedno još i rasrditi na Isusove protivnike, na religijsku i političku vlast, na institucije i zavodljivi narod; ili, u kojoj ćemo još i zaplakati jer ćemo u toj drami neuzvraćene ljubavi uvijek otkrivati dio svoje tragedije, svoga neuspjela i povrijeđena života, dio naše sveopće osobne ili kolektivne bijede i ugroženosti, dio onoga što je postalo do besramnosti krajnje poznato – dio našega “križnoga puta”.

Svjetlo vjere je svjetlo dara i milosti, nadahnuća i milosrđa koje ne dolaze od našega htijenja i volje. Nama ostaje da pred Isusovom mukom pokušamo barem vratiti stid, jer možda živimo nezahvalno, ili možda poput nekoga od aktera Isusova stradanja činimo komu nedužnomu kakve velikosvećeničke, pilatovske, judinske, petrovske, vojničke ili razbojničko, izdajničke ili osuđujuće geste; možda svome najbližemu, onomu kojemu kažemo da ga ljubimo. Ostaje nam da ispitujemo sebe, svoje emocije i srce, svoje mišljenje i um. Sudjelujemo li u općoj graji pozdrava Isusa, a onda ga, i ne htijući znati što činimo, izručujemo razapinjanju, zamjenjujemo za barabe.

Narod izruguje i osuđuje Isusa (Josip Biffel)

Ima li stida što smo promijenili naše dobre životne odluke, što smo odustali od nepristajanja uz zlo, ili smo izgubili svaki stid. Prisjetimo se: Pri Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem – piše Luka evanđelist –Isusovi su učenici zajedno s narodom izvikivali Isusu Mesiji, Spasitelju: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje. Na Nebu mir! Slava na visinama! Tada su farizeji, dvolični vjernici, prišli Isusu i tražili od njega da ušutka svoje učenike. Jer ako ušutka njih, i narod će se ušutjeti. Tako je kroz čitavu povijest. Ako se ušutkaju Isusovi učenici (pastiri), a sve preuzmu (veliki i mali) svećenici i političari svjetovne moći, kako je i učinjeno u Isusovoj muci, onda će isti narod – taj vrli “izabrani” (Božji) narod – promijeniti radosni uzvik Hosana u onaj ubilački Raspni ga. I to bez stida, bez sjećanja, bez kajanja. Sve uz priziv na “Božju volju”!

Valja se, međutim, prisjetiti da je Isus farizejima odgovorio: ako ovi ušute, kamenje će progovoriti, kamenje će vikati. Nijedno dobro ne može ostati skriveno, nijedan dobar život ne može biti ušutkan, nijedan nedužna patnja ne može biti neprimijećena i neotkupljena. Ako ljudi izdaju, kamenje, Bog ne izdaje, Bog će naći načina kako će se čuti njegov glas. I ne samo s onu stranu groba, u definitivnom uskrsnuću, nego još ovdje, dok živimo i kročimo u koloni naroda. U konačnici nije pitanje farizeja, nego sudbonosno je pitanje Isusovih učenika. Hoće li se ušutjeti Isusovi učenici, hoće li oni dopustiti da ih ušutkaju licemjerni pobožnici, krivi obziri, strahovi i oportunizam pred vlašću? Hoće li zatajiti ili izdati svoga Učitelja? (2016)

* * * * * * * *

Cvjetnica i Veliki petak

Put do bitnoga

Ako je razumljivo da se na Cvjetnicu i Veliki petak uopće nikako ili kratko propovijeda, onda to ne bi trebalo biti zato što dugo traje pjevanje/čitanje Isusove muke pa se umorimo od stajanja. [Bolje je sabrano sjediti i razmišljati/moliti, nego stajati da nas rastresa dosada umora.] Kritiku naših suvišnih riječi vrši Isusova patnja i smrt na križu. Oni zahtijevaju šutnju a ne nijemost. Šutnju pojedinačnosti, a ne samo propisanu i namještenu. Cvjetnica i obredi Velikog petka ne traže prazninu i nijemost, jer Isusova muka nije poraz riječi. Njegova smrt nije poništenje nutarnjega dijaloga kojega vodimo s iskonom svoga bića, nije dokidanje razgovora o posljednjem smislu postojanja. I ako ikada, onda na cvjetnu nedjelju i petak, posljednji Isusov dan, valja potražiti otkupiteljsku riječ, onu zadnju, elementarnu riječ o kojoj sve (o)visi. Nužno je ukloniti se iz vreve svijeta i komešanja želja i zaputiti se u šutnju, onom mjestu kojemu izmičemo, koje odgađamo za neka bolja vremena, za onda kada manje budemo zaposleni; onamo gdje se susrećemo s pitanjem tko je Isus iz Nazareta u mome životu, s pitanjem i pozivom njegova nasljedovanja, mjestu i vremenu gdje ga danas susrećemo ili izbjegavamo i osuđujemo.

Kao svjetina i vlast

A kako stići do bitnoga, ako se u našim životima zgusnulo kao u duhovnom i tvarnom šipražju mnoštvo sitnica i htijenja, mnogo ružnoga i nedovršenoga, ako smo već odavno odgurnuli ispravan put i uvjeravamo se da smo u pravu. Još uvijek mislimo kako vladamo situacijom, a ako se malo izmaknemo, uviđamo da nam vrijeme neumitno curi a mi postajemo bolećiva, nervozna i razočarana stvorenja neispunjenih želja, sve manjih mogućnosti – ljudi kiča, difuzna identiteta, razmrvljenih osjećaja.

I naša duša kao da nije naša. Kao da smo iseljeni iz sebe a naše srce razgrabljeno na vjetrometini izvanjskoga. Još dišemo sa svjetinom željnom senzacija, s “glavešinama” željni ugleda i potvrda. Čekamo ‘nove’ vijesti. Još uvijek smo skloniji barabama nego Isusu. Štoviše, otišli smo daleko, barabe i razbojnike povezujemo s njime, njihovu ‘patnju’ s Isusovom, a zanemarujemo Isusove siromahe i prezrene. Na Golgoti je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i onaj razbojnički. Nije li naš udes povezan s njihovim? Nisu li naši križevi bliži njihovima nego Isusovom?

Kako stići do bitnoga, ako u dnu nas, u susretu s Isusom, prepoznajemo strah od svega i svakoga: strah Ane i Kajfe, Pilata i Heroda, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote, strah od dobrote, strah od patnje? Kako se samo nakačujemo na laž, na kriva svjedočanstva, na zamamnu oholost i licemjerstvo, na ljigavu ugodu; kako se lagano solidariziramo u zlu i žrtvujemo pravedne i sve to uokvirujemo u kršćanstvo i blagoslivljamo Isusovim križem.

Kao učenici i prijatelji

Kako stići do bitnoga, ako smo skloni udvaranju i doušništvu, izdajama i zatajivanjima prijatelja kao i Isusovi učenici, ako nevjernost proglašavamo vlastitom snalažljivošću ili vrlinom, ili bez imalo samokritičnosti krivnju za bijeg od svjedočanstva za bližnje i prijatelje svaljujemo na njih i tumačimo da su se oni promijenili, čak pokvarili, da nisu bili dovoljno “lukavi” ili “prilagodljivi”?

Kako stići do bitnoga, ako svoju kršćansku nedosljednost pravdamo jeftinom nemoći, dvolično se priljubljujemo uz Isusov križ bježeći od odgovornosti, od života, kao mrtvi heroji patnje koja nikoga ne spašava, nemoćnici koji ni u kome nisu probudili radost ni zov za moralnijim životom?

Cvjetnica i Veliki petak počinje Getsemanijem, osamom, strahovima i izdajama, odsutnošću Boga, stvarnom odsutnošću. Veliki petak je preuzimanje svoga vlastitoga križa u istini, slobodi i ljubavi. Nema izmicanja, nema zamjena. Cvjetnica i Veliki petak su završnica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On je posljednje uporište u vjeri kada patnja prerasta u ljubav za bližnje, smrt u život u Božjoj blizini. On je neizbježni uvjet uskrsnuća, novog postojanja.

Ako išta, onda na Cvjetnicu zašutimo da drama neuzvraćene Božje ljubavi u Isusu Kristu osvijetli svaki zakutak naših života. I spasi nas. I ovog Velikog petka pristupimo podnožju Isusova križa s molitvom ne samo za iskren poljubac i ponizan poklon, nego za iskreniji susret s Isusom Kristom, za dosljednije nasljedovanje u svakodnevici, za vedru budućnost našeg uskrsa! (2013)

Fra Ivan Šarčević