Vjerovati i sumnjati u zajednici

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Nitko nije vidio Isusovo uskrsnuće, pa se kršćanska vjera ne temelji na praznom grobu nego na svjedočanstvu njegovih učenika da su susreli živoga Isusa. Kršćani vjeruju u istinitost njihovih riječi. Nakon uskrsnuća Isus dolazi među svoje učenike, neometan zidovima, ali nije anđeo ni duh, nego prepoznatljiv po ranama svoga razapinjanja na rukama i boku. Učenici svjedoče da im je Isus stigao kao živa osoba. Je li ovo dio obrane vlastite vjere pred onima koji su nijekali Isusovo razapinjanje i smrt na križu smatrajući da je riječ samo od duhu?

Isusovi učenici su vjerovali da je Isus tjelesno razapet, da je umro, da je stvarno pokopan, da ga je Bog uskrisio, te da je živ. Bog se nije igrao ni Isusom ni s njima. Nikoga nije zavaravao nekakvim Isusovim duhovnim obličjem, tako da bi Isusovo ljudsko tijelo tu bilo kao jedna vrsta “radnog” odijela, ili “glumačke haljine” koju je Isus usput nosio na križ, pa kad je obavio svoj posao i odigrao rolu pridružio se božanskoj slavi u kojoj je stalno boravio. Isus je tjelesan umro, novim ali prepoznatljivim tijelom živ, tijelom sa ranama koje se mogu opipati. To je vjera žena na grobu i Isusovih učenika, svjedoka uskrsnuća.

Ivan Evanđelist navodi da uskrsli Isus svojim učenicima istoga dana uskrsnuća, navečer, dok su se oni u strahu sakrili da ne prođu slično Isusu, dolazi i dariva im mir i poslanje. Dariva im ono što oni sebi ne mogu dati, što ne mogu dati jedni drugima a što im – ako i dalje žele biti njegovi učenici – ne može dati ni čitav svijet, nijedna institucija, stranka, ideologija: mir i poslanje koje se sastoji u opraštanju i zadržavanju grijeha.

Doista, čovjeku je prije svega potreban mir, prije hrane i odjeće, novca i časti, prije svake akcije. Jedinstveni mir koji ima izvor izvan čovjeka i svijeta. Mir koji nije puka mirnoća i zaspalost nego mir koji proizlazi iz odnosa s Bogom, s Isusom. Mir, usporediv s hridinom, s nečim najmoćnijim a što se ne mora uvijek vidjeti na vani. Riječ je o unutarnjem miru koji usred straha i panike, vreve i nepravdi nesalomljivo ustrajava u vjeri, ne gubi glavu, djeluje odlučno. To je hrabri mir koji se ne temelji na vlastitim snagama nego na vjeri u Krista. Mir iz kojega ne proizlazi izdaja ni zataja Isusa ni njegova evanđelja, nego odvažno svjedočanstvo nasljedovanja njegova životnoga puta, mir koji je pokretan nadom da nešto ne mora po svaku cijenu imati uspjeha, nego je nešto smisleno po sebi i to jedino treba činiti.

Mir koji Isus dariva jest unutarnja sigurnost da je Isus s vjernikom i kada vjerniku djeluje da je sam. On “zna u vjeri” da je Isus sa svojom riječi, sa svojim križem i uskrsnućem njegov pratitelj i oslonac. Isusov mir je kao štit pred klevetama, kao utjeha u žalostima, kao nada u situacijama dvoumljenja, kao put na raskrižjima odluka. Isusov mir nije pasivno čekanje, nije slijepo izručivanje situaciji kao da će dobro samo od sebe doći, nego je Isusov mir aktivno stanje koje se povezuje s poslanjem. Isus učenicima dariva Duha. I kao što je Bog Otac poslao Isusa tako Isus šalje svoje učenike među ljude da se u njegovu duhu zalažu za dobro, za istinu, za pravednost, za mir.

Sadržaj Isusova poslanja učenika je otpuštanje grijeha i zadržavanje grijeha. Ondje gdje se ne mogu otpustiti grijesi, nema mira, nema života, nema odnosa. Smijemo kazati da nam je jasnije značenje otpuštanja grijeha, makar to u praksi jedva mogli ostvarivati. Zadržavanje grijeha, međutim, nije nam toliko jasno, premda se u praksi češće zadržavaju nego otpuštaju grijesi. No, zar ovdje nije prisutno određeno proturječje: s jedne strane Isusovi učenici imaju zadaću opraštati grijehe a s druge zadržavati ih?

Čini se da ima razloga da se grijesi drugoga “zadržavaju” u slučajevima gdje se grešnik ne kaje, odnosno gdje mi ljudi uopće ne priznajemo svoj konkretni grijeh, nego živimo u svijesti ispravnosti i bezgrešnosti. Ako na primjer svoj konkretni grijeh, od bogohuljenja, nepoštivanja starijih, pohlepa i požuda, krađe, kriminala, ubojstava, do klevete i laži smatramo dobrim djelom, otpuštenje grijeha se ne može dogoditi. Otpuštenje grijeha jest bezuvjetno. I ono je važno za onoga tko oprašta, ali punoga značenja nema ako grešnik ne uviđa svoj grijeh i ako opraštanje svoga grijeha uopće ne primjećuje. Imamo iskustvo da nije rijedak slučaj da grešan čovjek ne prihvaća oproštenje, da pred opraštanjem još više izopači, još gore ustaje na onoga tko mu oprašta i iskazuje milosrđe. I sami smo takvi. Ohole, općenito grešne i umišljeno bezgrešne ljude, one dakle ljude koji ne žele biti svjesni svoga konkretnoga grijeha, kao vatra raspaljuje i tjera na bijes mirnoća i opraštajući pogled milosrdna čovjeka.

Isusov učenik otpušta grijehe i ondje gdje to otpuštenje ne prihvaća. To je zadržavanje grijeha. Tu se grijeh ne priznaje, ne kaje se za grijehe i ne popravlja nanesenu štetu. Ne radi se dakle o tome da učenik ne oprašta, nego njegovo opraštanje nailazi na nesavladivu prepreku ako drugi neće primiti oproštenje, ako ne priznaje da mu se ima išta oprostiti. I kao što je ljubav prema protivnicima i neprijateljima nenadmašna osobina Isusova evanđelja i njegove prakse, najvažniji specifikum kršćanstva, tako je opraštanje sastavni dio odnosa prema onima koji Isusove učenike mrze i progone. Ljudi koji opraštaju grijehe drugima jedini su vjerodostojni Isusovi nasljedovatelji. Bez opraštanja grijeha i bez priznanja vlastite konkretne grešnosti ne može se biti Isusov učenik. Bez priznanja grešnosti i bez opraštanja grijeha bližnjima nitko se ne može zvati kršćaninom. Nema tada ni mira među ljudima, nema novih odnosa, nema istinskoga života. I dalje se nastavljaju sukobi, međusobna izjedanja i ratovi.

U drugom dijelu evanđelja nastavlja se izvještaj o Tomi, Isusovu učeniku sumnje. Naglašavamo Isusovu učeniku koji želi provjeru, dokaze u vjeri. Tomu zovu Blizanac. On je blizanac svakome čovjeku. I meni i tebi. Njegova iskrena sumnja, pa i nevjera nerazdvojna je pratilja svake vjere. Toma, dakle, nije bio onoga dana kad je Isus dolazio. On ne može, krajnje iskreno ne može povjerovati u svjedočanstvo svojih prijatelja da je Isus živ. Iako im ne vjeruje, on je s njima u zajednici, s njima dijeli svoje mišljenje, sumnje i dileme. Nitko se u zajednici ne odnosi superiorno ni prezrivo prema “nevjernom” Tomi. I zajednica ga ne isključuje jer vjera nije vlasništvo nikoga od njih i nitko od njih ne može biti sudac tuđe vjere. Učenici svjedoče Tomi da je Isus živ. Do Tome je hoće li u to slobodno povjerovati, a ako i ne može, on je i dalje član zajednice.

U konačnici vjera se događa u osobnom susretu s uskrslim Isusom. Toma to želi i hoće. Postavlja uvjet za svoju vjeru da susretne Isusa i dotakne njegove rane. Njemu bi bila “prejeftina” vjera ako bi vidio samo proslavljenoga Isusa, kao nekoga duha ili anđela, Isusa bez rana, Isusa bez križa. I onda se događa ono što je tražio. Isus opet dolazi. Opet svima nudi mir. A Tomi prilazi da se uvjeri u njegove rane. Uskrsloga Isusa, svoga Gospodina, Toma prepoznaje u ranama njegova križa, u biljezima njegove otkupiteljske patnje i ljubavi prema svima, i prema neprijateljima. Božja ljubav sažeta u Isusovim ranama s križa potvrda je samoga uskrsnuća. Uskrsnuća i novoga života nema bez ljubavi koja se daruje, koja se žrtvuje do smrti. Toma svoje sumnje razrješava u Isusovu križu. I vjera i sumnja slijevaju se u osobni susret s raspetom ljubavlju. Vjeruje se u uskrsnuće koje se ne vidi vidljivim znacima osobne ljubavi.

********

Isusov mir i Tomina vjera

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Ponekada nas iznenada obuzme neki nemir. Neočekivano se uvuče u nas. Nekad je uzrokovan lošom viješću o bolesti, patnji, smrti bližnjeg ili prijateljske osobe. Nekada nas uznemiri glasina o nama, skovana u laži. Nekada nas salijeće nemir zbog lošeg socijalnog stanja, vanjskih okolnosti, nepravedne društvene situacije. Nekada nemir nosimo iz nezadovoljstva kojemu ne dosižemo zadnje razloge, nekad iz zavisti i ljubomore, ili nas porazi i gubici čine tjeskobno nervoznima. Nemir je vezan i uz strah, a strahovi su opet razni. Čest je strah od budućnosti. Nemir je vezan i uz manjak vremena, uz nedovršene poslove, uz dodijavanja ljudi. Nemir nam izazivaju i nepotrebni obziri, nametanje osjećaja dužništva bez stvarnog duga, ili emocionalne ucjene kojima uvjetujemo jedni druge.

Nemir izazivaju i slomljena očekivanja i izjalovljene nade. Tako je bilo i s Isusovim učenicima nakon njegova smaknuća. Nadali su se da će s Isusom proći drukčije nego što je prošlo. A onda im se u kratko vremena sve srušilo. I baš takve, nemirne i uplašene – izvještava Ivan Evanđelist – koji su se poslije Isusova stradanja u strahu zaključali, Isus iznenađuje svojim posjetom. Dolazi među njih nespriječen prostornim uvjetovanostima i pozdravlja ih pozdravom Mir vama. Pri tome im pokazuje svoje rane da ne pomisle da je utvara. Pozdravom mira unosi hrabrost u njihova slomljena srca i postavlja razdjelnicu između svoga mira i mira kojeg svijet, kojega ljudi, jedni drugima daju.

Utemeljivanje mira na Isusovu djelovanju i njegovu evanđelju pouzdan je oslonac za ljudske strahove, rješavanje životnih dilema, tjeskoba i sukoba. Tko hoće mir sa sobom i bližnjima, svijetom i Bogom, Isus mu nudi taj mir. Ali ne kao praznu parolu nego kao određenje života prema Isusovu životu. Taj mir nije pasivno čekanje, niti odsutnost konflikta, nego odricanje od svakog nasilja, te odlučna zauzetost u ljubavi za istinu i pravdu.

Kad su se učenici obradovali Gospodinovim dolaskom, on ih u radosnom ozračju podsjeća na njihovo poslanje. Poslanje nije ništa specijalno ni preteško u smislu shvatljivosti. Nije riječ ni o nekom posebnom mandatu, nego o običnom životu u svijetu, pretvaranje običnoga, pa i banalno svakodnevnoga u jedinstveni put nasljedovanja, u blagoslov, u novi život. Težina Isusova poslanja, težina kršćanskoga života, ne leži tek i prvotno u vrsti posla ili profesiji koji se obavljaju, nego u načinu kako se poslanje onoga koji želi biti Isusov učenik ostvaruje među ljudima. Isus postavlja visoki cilj: učeničko poslanje treba slijediti Isusovo poslanje.

To se poslanje bitno sastoji u opraštanju i nezadržavanju grijeha. Tako se stječe mir u sebi i u svijetu. No, kad je riječ o opraštanju grijeha, redovito i odmah mislimo na svećenike i njihovu ovlast opraštanja grijeha u ispovijedi. Međutim, Isusovo poslanje opraštanja grijeha je mnogo šire od redovitoga puta u ispovijedi. Opraštanje se odnosi na sve ljude i treba se činiti u svakodnevici. Opraštanjem grijeha se običnost i “normalnost” života pretvara u izvanrednost, u svetkovinu zajedništva, u nove mogućnosti, u novi odnos. A to je vrlo teško, možda i najteže u nasljedovanju Isusa. Isus poziva da se mjerimo po njegovu poslanju, a ono je iskaz prebogata Očeva milosrđa za sve grešnike. Došao je na svijet za grešnike, da ih ljubi i uskršava na novi život. Do nas je hoćemo li opraštati ili zadržavati svoje grijehe i grijehe bližnjih, hoćemo li Očevim milosrđem izlaziti iz svoga grijeha i opraštati bližnjima ili ćemo robovati svome i tuđem zlu. Zakovanost za svoje ili tuđe grijehe, zakovanost je za unesrećujući nemir.

Dakle, opraštanje grijeha je najuže povezano s Isusovim mirom. Opraštanje je ostavljanje – ne zaborav – svoje i tuđe uznemirujuće prošlosti te ulazak u novu budućnost, novi, uskrsli suživot s ljudima i s Bogom, u novi odnos. To je Isusov mir koji uspijeva sačuvati se u dostojanstvu i ljubavi unatoč svim izvanjskim nemirima i bučnim silama. To je zahtjev koji Isus stavlja pred svoje učenike.

Drugi dio današnjega evanđelja izvještava kako pri Isusovu dolasku nije bilo njegova učenika Tome. Njegova oznaka, sumnjivi ili nevjerni Toma, govori da je Toma posumnjao u kazivanje svojih prijatelja. Poslije golgotskih događanja i razočaranja s Isusom vjerojatno se uputio svojim putom. Toma želi sve provjeriti: i ruke, i rane, i bok. Ta ne radi se o bilo kome, nego o Učitelju kojemu je povjerovao, kojemu je već jednom izručio svoj život. Toma se ne zagrijava odmah. Ne pristaje na priču svojih prijatelja, koliko god ona bila gorljiva i uvjerljiva. Život nije za sve eksperimente, pogotovo ne za lakomislenu vjeru.

Tomine riječi sumnje skupljenoj zajednici istodobno su čežnja i unutarnja molitva za susret s Gospodinom i Učiteljem. Zato on i ne napušta zajednicu. Iako sumnjičav, Toma dolazi u zajednicu, ostaje u zajednici, i čeka Gospodina u zajednici. Čestitost njegova nastojanja da ponovno susretne Isusa, da ga sam susretne i da se sam uvjeri, za njega biva blagoslovno nagrađeno. Gospodin dolazi. Staje pred njega u njegovoj sumnji i pokazuje mu se onakav kakvog je sam Toma htio vidjeti – s ranama. Isus odgovara njegovoj iskrenosti.

Toma, iskreni Toma, kod ponovnog Isusova dolaska, kod Isusove ponude da na samom Isusu provjeri svoja pitanja, opet čestito izlazi iz svoje sumnje i očituje svoju ljudsku nesigurnost vjerničkim priznanjem: Gospodin moj i Bog moj! I tu se završava sumnja.

U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja. Sumnju valja izdržati. Ona nije posjed, nije trajno stanje, nije ni kraj puta. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični. Često vjerujemo iz navike, iz nevjerničkoga nemira i neslobode, iz svjetovnih i trgovačkih razloga.

Na koncu današnjeg čitanja Isus blaženima naziva one koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ne odnosi se to na raznovrsna “viđenja” kojima obiluje naš svijet i Crkva, za kojima i neki “nemirni” Isusovi učenici uznemiruju i straše bližnje oko sebe mračnim prijetnjama o neoprostivosti grijeha. Riječ je o tome da se povjeruje da je Raspeti Isus i danas živ, sa svom svojom biografijom, od rođenja do praznoga groba, osobito da se povjeruje u evanđelje kao radosnu vijest oslobođenja od grijeha, u mir bez zemaljskoga uspjeha i nagrada koje “svijet” daje. Riječ je o tome da se Isusa prepozna u licima bližnjih, da im se daruje najveća milost – novi život, opraštanjem grijeha i nepravdi. Da ih se prima, s njima živi i otpušta u miru.

********

Nevjerni Toma (Đuro Seder)

Toma učenik – suvremeni čovjek

Crtica uz Sederove slike učenika Tome

Sederove slike s religioznim motivima, dominantno onim iz evanđelja, nisu puko odslikvanje, pogotovo nikakav zaslađeni koloritni refleks zapisane riječi, nego smiona osobna aktualizacija ispripovijedanoga događaja. Tako je i sa slikom “Gospodin moj i Bog moj”. Riječ je o pouskrsnom susretu Isusa i njegova učenika Tome koga je kršćanska tradicija prozvala “nevjernim” a i sam ga Seder na jednoj drugoj slici također tako imenuje. Dvije Sederove slike iz iste godine (2003), a opet tako različite, dvije sekvence istoga događaja, dvije mogućnosti susreta s tajnom raspetoga Pravednika koga je Bog čudesno uskrisio.

Prva slika, s dosta uzavrelosti, s početka je susreta Isusa sa sumnjivim učenikom, s Tominim nemirnim prstom usmjerenim prema Isusovoj rani (Nevjerni Toma). Druga slika koloristički je i u pokretima stišanija, Toma je mirniji, u ispovjednom povlačenju ruke i priznanju objave Boga u tjelesno Raspetom – Gospodin moj i Bog moj.

Riječ je o ranama, o izranjenom tijelu iako uskrslom. Riječ je o Bogu koji se ne može odgurnuti u pobjednički mit uskrsnuća, o Bogu kojega nema bez apsurda ljubavi, križa i besmisla patnje, bez totalnoga gubitka, sveopće ostavljenosti i one najtjeskobnije, odsutnosti Boga u nagloj i nepravednoj smrti, o Bogu kojega nema bez mraka i duge šutnje Velike subote kojeg samo ljubav može izdržati. Kojeg se prepoznaje i dodiruje u nebrojenim izranjenima ovoga svijeta.

Riječ je, dakle, Tomi u nama, o autoportretiranom slikaru kao čovjeku uopće koji traži Boga u

Gospodin moj i Bog moj (Đuro Seder)

ranama, u protestu protiv lakomislene vjere. Riječ je o ranama Drugoga kao “dokaznom materijalu” vjere, o ranama na tijelu čovjeka i ljudi, Božje djece kao privilegiranom mjestu susreta s Bogom. I misao kreće u daleku prošlost, k svetom Martinu Tourskom, prvom zaštitniku Francuske, čovjeku koji je živio u vremenu arijanskih sukoba oko Isusova čovještva i božanstva, u 4. stoljeće, u vrijeme opijenosti konstantinovskom slobodom kada se, kako piše Martinov životopisac Sulpicije Sever, izvanjski slobodni kršćani nalaze pred novim iskušenjima, pred onim najvećim, pred samorazumljivošću i trijumfalizmom vjere, kada čak Isusa, i onoga na križu, krune zlatnim krunama svjetovnih careva. Tako se, piše Sever u 24. poglavlju svečeva životopisa, i Martin našao na teškoj kušnji. Ukazao mu se jednom zgodom nitko drugi nego sam Nečastivi; i to u zasljepljujućem svjetlu i predivnom liku samoga Krista, obučena u sjajnu odjeću, na nogama sa zlatnim sandalama i s dijademom, carskom krunom od najdragocjenijeg kamenja na glavi. Martin se izgubio. “Martine, priznaj ono što vidiš: ja sam Krist. Na povratku na zemlju htio sam se prije svega objaviti tebi” – zavodljiv je đavao. Martin je samo šutio. “Dakle, Martine, zašto se ustežeš povjerovati u onoga koga vidiš? Ja sam Krist” – uvjeravao je đavao. “Gospodin Isus nije navijestio da će doći obučen u purpur, niti sa sjajnom dijademom. Neću vjerovati u Kristov dolazak ako ne bude imao izgled i oznake dana svoje muke, ako ne donese rane s križa” – rezolutno je, slično učeniku Tomi, Martin odbio velikoga napsnika.

Sederov Toma jest čovjek, čovjek svih vremena, a ne samo “moralno izopačeni” suvremeni ateist i materijalist koji se eto želi osigurati, koji želi opipati i posjedovati. Toma, zvani Blizanac, je svevremeni čovjek, vjernik nužne sumnje. On je blizanac svakome od nas. Jer, bilo bi prebrzo i lakovjerno odmah povjerovati u uskrsnuće. Uskrsnuće bez rana otklizalo bi u pobjednički mit, u sretni završetak, u jeftini Happy End (T. Halík) kojim bi se obeskrijepio ne samo Isusov križ nego bi se čitav život ispraznio i opustošio od smisla. Bila bi to vjera u Svemogućega kojemu je svemoć vladanje i dominacija, a ne vjera u Boga otvorenih očiju za patnju i nevolje svojih stvorenja (J. B. Metz). Bio bi to bezosjećajni i nesolidaran Bog, Bog koji se oglušuje na ljudske muke, na traženja, na sumnje i grijehe, na tolike nepravedne patnje i nezacijeljene rane svoje djece. Bio bi to Bog koji potvrđuje ubijanje nedužnih i legitimira sveti teror u vlastito ime. Bio bi to trijumf zaborava i otuđenja samoga čovjeka. Sederov Toma prepoznaje u Kristovu tijelu brata čovjeka, svoga gospodina koji pati, Boga koji mu se objavljuje u ranama podnesenim za prijatelje, za ljude. Toma ne može ostati nedodirnut ni ravnodušan da u patničkim ranama ne prepozna samoga Boga. Sederov Toma trebao bi biti vjerna slika vjernika.

Fra Ivan Šarčević

Žene na grobu (Vladimir Blažanović)

Isusovo uskrsnuće između vjere i nevjere

Uskrs i Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Redovno pod misama čitamo kratke ulomke evanđelja izvađene iz šireg konteksta, iz veće cjeline a koja je važna za bolje razumijevanje saslušanoga. Tako je i s izvještajima o utemeljujućem događaju kršćanske vjere – s Isusovim uskrsnućem. Tako je i s današnjim ulomkom o ženama na grobu i glavarima svećeničkim, o dva stava – vjeri i nevjeri prema Isusovu uskrsnuću.

Matej Evanđelist opisuje kako su glavari svećenički i farizeji nakon Isusove smrti na križu i polaganja njegova tijela u grob, otišli upravitelju Pilatu i zatražili da pošalje više vojnika da osiguraju grob, jer je – kazali su – onaj “varalica”, misleći na Isusa, za života još rekao da će uskrsnuti. Htjeli su da Isusovi učenici ne bi ukrali tijelo i onda širili priču o uskrsnuću. Vjerojatno sit njihovih zanovijetanja, Pilat je uvažio molbu i prepustio im da čine što hoće. Oni su, piše dalje Matej, otišli, zapečatili grob i pojačali stražu.

A onda se događa nešto nesvakidašnje. Ujutro prvoga dana u sedmici, dolaze Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. Uto stiže Božji anđeo i s njime potres. Strah obuzima stražare, oni postaju bespomoćni, beznačajni pred Božjim zahvatom. Božji anđeo otkotrljava kamen s groba i govori ženama da Isusa unutra nema. Kaže im: “On nije ovdje! Uskrsnuo je kako je rekao.” Žene dobivaju nalog da jave Isusovim učenicima da idu u Galileju i onamo će ga vidjeti. Matej s Božjim anđelom želi kazati da je sve što se s Isusom događa jedino u prostoru Božjega a ne ljudskoga djelovanja: i potres, i kotrljanje kamena, i prazan grob, i uskrsnuće. Nitko, ni glavari svećenički, ni stražari, ni Isusovi učenici nemaju nikakav utjecaj na to da je Raspeti živ.

Žene, obuzete strahom i velikom radošću, kreću s groba javiti učenicima da je Isus uskrsnuo. I dok su tako išle, dolazi im Isus ususret. One mu u strahu i radosti obujmljuju noge. Isus im govori da se ne boje nego da idu i jave njegovoj braći da pođu u Galileju. Sve je prema Mateju Evanđelistu usmjereno k Isusovom ukazanju učenicima u Galileji, onamo odakle je sve i krenulo, onamo gdje ih je Isus sabirao i gdje su najviše djelovali. Isus će, opet prema Mateju, u tom posljednjem susretu reći svojim učenicima da je on vladar svijeta i kao takav da ih šalje po svem svijetu da od svih naroda učine njegove učenike i da ih krste. Posljednja riječ, posljednja poruka Matejeva evanđelja Isusove su riječi obećanja: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

No, vratimo se uskrsnuću. Evanđelisti različito opisuju događaje vezane za Isusovo uskrsnuće. Nijedan, međutim, ne opisuje sam događaj uskrsnuća, ali svaki naglašava svjedočanstva žena i kasnije učenika da su susreli Raspetoga Isusa. Matej Evanđelist naglašava kako su žene odlazeći s groba po anđelovu nalogu susrele Isusa. U njih se, piše Evanđelist, miješao strah i velika radost. Radost zbog doživljaja nečega izuzetno velikog, dobrog i svetog. Radosne su jer se potvrdila njihova vjera da je nemoguće da nepravda, križ i smrt u Isusovu životu imaju posljednju riječ. Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih. Bog ne dopušta da pravednik umre. Raspeti je živ. No, osjećaju i strah, jer ih tajna uskrsnuća nadilazi, jer je u konačnici nepojmljiva. Osjećaju strah, jer pitanje je hoće li drugi povjerovati u njihovo iskustvo i povrh svega kako će na njihovu poruku reagirati vjerski poglavari, religijski i politički moćnici. Zbog svoje radosti mogu loše proći, slično Isusu.

Sve što se oko Isusa događalo, posebno uskrsnuće, koncentrira se oko pitanja vjere i nevjere u njega i u njegovo poslanje. Tako nam i današnje evanđelje, s jedne strane, ističe da su žene povjerovale anđelovoj riječi, dok su, s druge strane, glavari svećenički i starješine naroda ostali zatvoreni za ikakvu mogućnost da je Isus živ. S jedne strane vjera žena, s druge strane nevjera vjerskih poglavara i njihovih slugu koji Isusa nazivaju varalicom. Služe se svim sredstvima da utišaju radosnu vijest. Obmanom i velikim novcima (u spletkama i novcu je njihova moć!) potkupljuju stražare da šire vijest da su Isusa iz groba ukrali njegovi učenici dok su oni spavali. Oni će i s upraviteljem, s Pilatom, varanjem srediti da ne dođe do kazne jer su vojnici “zaspali” na straži.

Do koje je mjere vjera žena očvrsnula u susretu s Isusom govori i to da one odmah kreću s

Marija Magdalena na grobu (Giotto)

groba i odlaze javiti učenicima da će Isusa sresti u Galileji. No, do koje mjere je ta ista vjera i krhka govori Matejeva slika da žene padaju nice pred Isusom i obujmljuju mu noge. One time priznaju da ne mogu ništa učiniti bez Isusa. Žele ga zadržati, žele da on ostane s njima. Vjera traži sigurnost, opipljivu, materijalnu sigurnost, hoće tjelesnu prisutnost Isusa. Vjernici traže Božje lice, Božju opipljivu blizinu. U vjeri uvijek ima ima straha, jer se vjera ne temelji na vlastitim snagama nego na posvemašnjem pouzdanju u Isusa, u Boga koji je Duh i kojim ne može nitko raspolagati po volji. Žene se boje i onih koji imaju moć i vlast, onih koji su Isusa osudili i dali razapeti, da im se slično ne dogodi.

Vjera, dakle, ne lišava čovjeka svih bojazni. Zato prvo što anđeo, Božji glasnik govori ženama jesu riječi: Vi se ne bojte! I Isus, prije poslanja žena njegovoj braći, također kaže: Ne bojte se! Matej posebno naglašava kako je strah velika kušnja za vjeru, strah od Božje tajne, strah od svoje nemoći te nikako na zadnjem mjestu strah od moćnih i nasilnih ljudi. Sjetimo se da Matej počinje svoje evanđelja anđelovim govorom Josipu u snu, u vrijeme Isusova rođenje, da se ne boji uzeti Mariju za ženu. Tako do uskrsnuća kao novoga života, Matej a i drugi evanđelisti svoje razumijevanje vjere u Boga uvijek vežu uz zahtjev da se učenici/vjernici ne straše, da svoje pouzdanje posve izruče u Božje ruke. Isus je stalno govorio učenicima da se ne budu tjeskobni, da ne budu malovjerni, da ga ne zataje. Sva Isusova pouskrsna ukazanja učenicima započinju također pozivom da se ne boje i darivanjem mira.

Žene su povjerovale. Glavari svećenički, starješine naroda i njihove sluge, oni glavni u vjeri, nisu povjerovali. Nemojmo prebrzo zaključivati kako su ovi bili tvrdokorni bezbožnici. Uvidimo i priznajmo da smo i mi današnji kršćani sličniji glavarima svećeničkim i starješinama nego ženama. Nisu ovi ljudi bili nevjernici. Bili su to vrlo pobožni ljudi. Neki od njih čak u iznimnoj mjeri ljudi molitve i pokore. Ovdje se ne radi o bilo kakvoj nevjeri, o suvremenom ateizmu koji, u različitim formama, niječe postojanje Boga ili posve uklanja pitanje Boga. Ovdje se ne radi o nijekanju Boga, nego o nevjeri u srcu vjere. Ovdje se priznaje Boga, čak se djeluje u ime Boga. Oni su i raspeli Isusa s čvrstom vjerom kako čine boguugodno djelo. Riječ je o tome da su glavari svećenički više vjerovali u sebe, u moć svoje sile i novca nego u Božju milosrdnu snagu. Oni su molili i prinosili žrtve Bogu, ali su uza svoga boga vezali nasilje, varanje, potkupljivanje. Nisu povjerovali u Isusa, u njegovu poruku o Božjem kraljevstvu. Nisu povjerovali u Boga Oca svih ljudi, u Boga ljubavi i praštanja i za neprijatelje, nego u boga svoga pravovjernog sistema, svoje pravde i svoje pobožnosti.

Doista je važno zastati i priznati da nismo različiti od onih ljudi koji nisu povjerovali Isusu pa onda ni njegovom uskrsnuću. Ne čudimo se i ne odgonimo od sebe subverzivnu misao o sebi, o svojoj nevjeri. Priznat ćemo mi, zacijelo, uskrsnuće. Htjet ćemo i prodrijeti u tajnu toga događaja, ali u cjelinu Isusova života i poruke nećemo. Poput Isusovih protivnika i nama je daleko lakše povjerovati u Božje čudesne zahvate, u njegovu smrt, nego u Isusovu životnu poruku nenasilja i ljubavi. Lakše je čak povjerovati u čudesno uskrsnuće kao Božji zahvat nego se prepustiti Božjem zahtjevu ljubavi i praštanja prema bližnjemu u svojoj sredinni, osobito prema neprijatelju. Lakše je, daleko lakše, vjerovati da ovim svijetom upravlja zlo i loše, nego dobri Bog. Lakše povjerovati u boga osvete i u svijet osvete, nego u Boga bezgraničnoga milosrđa.

Za razliku od Isusovih protivnika mi, dakle, ipak vjerujemo u Isusovo uskrsnuće, ali poput njih teško nam je povjerovati ili čak ne vjerujemo u ono što je sve prethodilo uskrsnuću, u čitav Isusov život i u njegovu temeljnu poruku – u poruku ljubavi s križa za sve ljude. I mi se vodimo svojim prirodnim nagnućem za silom i moću, sve do đavolskog uvjerenja i oholog priznanja Boga i njegova postojanja, ali kada je u pitanju javno djelovanje i uređenje naših odnosa, onda nam milosrdni Bog ne treba, nego jedino naš bog osvetnik, bog potvrde naše uske, nasilne i nepravedne pravde. Uostalom, lakše je vjerovati u Isusovo uskrsnuće nego ono što ta ista vjera podrazumijeva: vlastito obraćenje, uskrs u srcu života. I mi se vodimo onim što je teolog kazao: “Zar nije tako strahovito ljudski željeti pobijediti, satrti protivnika, gledati ga pod svojim nogama ponižena, budalu, slušati kako cvile oni moćni i nasilni, samozvani pravedni, oni umišljeni mudri, podrugljivci i cinički sumnjivci? Tko to ne bi barem potiho poželio? Ta sva povijest kroči putovima sile, i tko je ne bi koristio ako mu je konačno pri ruci?” (Što ako vjerujemo u uskrsnuće? – V. Bajsić, Kana 4/1982). Tako smo u posljedicama vjere jednaki s Isusovim protivnicima i neprijateljima.

Na primjeru žena kod groba kazali smo da je strah najčešći i najbliži pratitelj vjere. Možda je to čovjekov najveći strah. Puno je ljudi koji se boje povjerovati. I bezbrojni su razlozi straha i različiti su strahovi. Postoje mali i veliki strahovi, razložni i bezrazložni. Strah od nepoznatog, strah od moćnog protivnika i zla, strah od naše vlastite slabosti. Strah za sebe i za naše najbliže. Ako uzmemo i u vlastitom životu sve naše bitne odluke su popraćene strahom hoćemo li uspjeti, hoće li se sve ostvariti kako treba. Iz straha od budućnosti, od straha kako će se drugi ponašati, ne usuđujemo se odlučivati, nego prepuštamo drugima da nama upravljaju. Iz straha ne uzimamo život u svoje ruke. Obuzima nas strah kakvi ćemo ispasti kod drugih. Strah nas čini nepokretnima, zaustavlja naše korake ili nas čine agresivnima, obranašima svoje neupitnosti do paranoje, sve do strahovitih i opakih laži i nasilja nad nevinima.

U strahu za sebe većina ljudi svojim snagama i raznim trikovima želi otjerati ili svladati strah, i onaj najveći – strah od vjere. Jer vjera znači ostavljanje sebe i izručenje Drugome bez bojazni za sebe. Kad je Isus tražio od svojih učenika da postanu kao djeca, nije mislio da oni tjelesno budu djeca, nego da djetinjim pouzdanjem povjeruju u njega, u Boga, da svoj strah izruče u Božju uskrsnu snagu. Nikada dokraja da prihvatimo da se kod vjere ne radi najprije o vjerovanju u pojedine formule/članke vjere, u pobožnu praksu molitve i pokore, nego povrh svega i najprije o povjerenju, o totalnom pouzdanju ne u sebe nego u Drugoga, u Isusa Krista, u Boga kojega je on posvjedočio svojim životom i koji na iznenađujući način upravlja i našim životima.

U vjeri koja se želi lišiti svoga straha žene obujmljuju Isusu noge, jer znaju da ne mogu same, znaju da se moraju uhvatiti daleko jačega od njih. Zato i mi molimo da Bog umnoži našu vjeru. Naša je vjera uvijek mala, uvijek strašljiva, uvijek smo nešto tjeskobni. Zato Isus govori da će biti s učenicima, s nama, do svršetka svijeta. Isusovo obećanje da će biti s učenicima, ne znači međutim da će Isus vidljivo hoditi uz čovjeka niti odlučivati sve za nas. Isus, zapravo, nikada ne oduzima osobnost, nikada čovjeka ne lišava slobode. Bog čovjeku ne preuzima odgovornost i odluku. S vjerom je doista tako da se čovjek izručuje neizvjesnosti kao da se nalazimo posve sami.

S druge strane, za razliku od žena, svjedokinja Uskrsloga, i njihova straha, kod glavara svećeničkih, starješina i farizeja najgora kušnja vjere je veća vjera u sebe nego u Boga. Radi se o miješanju ljudskih mudrovanja, moći, sile, novca i vlasti s vjerom u Boga. Zato mnogi od nas samo riječima govorimo da vjerujemo, ali se nikada dokraja nismo pouzdali u Boga. Pouzdajemo se u razne druge stvari i ljude, ideje i ideologije, u moć novca i našu sposobnost varanja. Zato često kalkuliramo i lažemo. Na taj način se vjera izokreće u svoju suprotnost. Od vjere u Boga, u Isusa, tražimo da ljudi nama vjeruju, da vjeruju u naše projekte. To radimo i mi svećenici. Kao da nismo poslani da ljudi vjeruju u Isusa, nego sve činimo, služimo se i Isusom i Bogom, da ljudi nama povjeruju, u nas grešne, nemoralne i potkupljive ljude. Pa to rade i današnji moćni crkveni poglavari, svećenici i duhovnici, nasilni vjernici, koji svoju vjeru stavljaju drugima za jedini uzor, koji se grade čuvarima i policajcima vjere, koji druge “utjeruju” (pa i ubijaju!) u svoju uskoću sve pod krinkom pravovjerja. Koji svoje zlo, svoju moralnu mizeriju i svoju “pravdu” proglašavaju Božjom pravdom i nasilno je nameću drugima.

U evanđeljima o Isusovu uskrišenju imamo dakle dva stava u vjeri: strah i oholost, u konačnici vjeru i nevjeru. Kao što su žene povjerovale, radosne dopustile da Isus odgoni njihov strah, drugi stav prema vjeri je oholo nepovjerenje glavara svećeničkih i starješina, odnosno uzdanje u sebe i u redovni zli tijek povijesti – nevjera unutar same vjere. Ne zaboravimo i žene i glavari su bili vjernici. Glavari svećenički su se iz vjere zatvorili za mogućnost novoga života. Oni su Isusa čak proglasili varalicom. Trajno se kroz povijest ponavlja da zapravo stvarne varalice nazivaju svojim imenom onoga tko to nije. Isus nije bio varalica. Zamijetimo iznova da nije bilo tko nazvao Isusa varalicom, nego profesionalni vjernici, svećenici, pobožni farizeji i učeni ljudi u vjeri. To je kušnja svih vjernika. U svojoj preuzetnoj nadmoći oni se ne sastaju s Isusom, s Bogom, nego stvaraju zabune, pometnje i svađe, obmanjuju i iskrivljuju istinu, lažu. Oni nemaju savjesti, ne mogu se pokajati. Njihov bog je bog nasilja i odmazde. Hrane se osvetom, stvaraju od svojih obitelji i zajednica teatre osvete, potkupljivosti i zlobe.

Valjalo bi zastati usred naše povijesti, danas, usred vjere između straha i nasilja, bojazni i varanja, sumnje i potkupljivanja. Valjalo bi zastati i preispitati se gdje smo mi, svatko osobno. Što upravlja mojom vjerom, mojom ljubavlju, mojim životom: strah ili sila, vjera u Boga ili vjera u sebe, vjera u Isusa ili novac?

Vjera u Isusovo uskrsnuće vjera je u Božji ničim uvjetovani slobodni i milosrdni zahvat. Bog nije dopustio da trijumfira zlo i nasilje, ali ne varanjem i nasiljem, ne pobožnim obmanama ni novcem, nego križem i ranama, dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem u Sinu Isusu, našem bratu i spasitelju. Ako se, međutim, u mome životu ništa ne bude mijenjalo na bolje, ako i dalje budem lagao i petljao, ako i dalje budem smišljao osvete nad protivnikom i neprijateljem, ako i dalje budem miješao vjeru u Boga sa silom i novcem, trikovima i obmanama, uzaludna je ta vjera: badava je Isus živio i umro, badava je uskrsnuo. Tada će opet trijumfirati bezboštvo u srcu vjere. Tada će se ovaj svijet, moj i naš jedini svijet, moja i naša obitelj i zajednica, umjesto radosti novoga, uskrsnog života, urušavati u sve gore nepravde i laži, patnje i nedužne smrti. Vjera u Isusa, vjera je koja napušta strah i odriče se zle moći nad ljudima.

Sretan vam Uskrs!

******************

Mirni produžetak Uskrsa

Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, možda na trenutke i nervozni kako će sve proći, jeli smo blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice, naših svakodnevnih dana.

Danas smo tiši, suzdržaniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana kojih smo se spominjali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu križa, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke i dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak i sabiranje velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima, budućnost je neizvjesna; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, na starim mjesto odakle su otišli, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnostima njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja dosegnuta i utvrđena mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima; dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, nije neupitni arbitar ali ni neodgovorni bjegunac iz problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima, smrtno ne tuguje nad svojim razočaranjima, zabludama i obmana. On ih ne krivotvori, on se izručuje zadnjoj nadi spasa. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh i zlo, poraz i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo i sebe i bližnje oslobađati straha. Bog novog, slobodnog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne pokraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

Uskrsnuće (Ivo Dulčić)

Isusa u grobu nema

Uskrs

Iv 20,1-9

Kad se stišala golgotska galama, kad su se akteri Isusova razapinjanja povukli u svoje svakodnevlje, izvukla se Marija Magdalena, još za mraka, i krenula na grob. Vjerojatno se povukla u krug Isusove majke i pokojeg učenika, u strahu skrivenih od obijesna mnoštva u nekom jeruzalemskom skrovištu. Ili se negdje šćućurila u svom skrovištu.

Što je Mariju Magdalenu nagnalo da ide na Isusov grob? Možda radoznalost? Možda unutarnja pobuna i neslaganje s činjenicom da nasilno umre netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio iz okova starih navika, slabosti i zla? Možda potreba da u blizini mrtvoga Učitelja, u samoći i miru, prijeđe put njihovih susretanja, da mu opet osobno i intimno zahvali za darovanost novoga, oslobađajućega puta; da se čisto onako porazgovara s njim? Jer nitko je nije toliko razumio. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je razumio i zavolio. Okrenuo joj život u novom smjeru.

Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao. I nitko nije dokraja povjerovao, čak ni učenici koji su kroz tri godine s njime boravili, pričali i slušali ga, pješačili i blagovali s njime. Kao da nitko nije ozbiljno uzimao njegove nagovještaje o uskrsnuću, o nemogućnosti smrti onoga tko je u životu bio potpuno očitovanje Boga, njegove ljubavi i milosrđa.

Zbunjena Marija trči da muškima, Petru i vjerojatno Ivanu, drugom učeniku koga se ne imenuje (pretpostavlja se po onim riječima: kojega je Isus ljubio), kaže da je Isusa netko uzeo iz groba, nekamo ga premjestio. I dva učenika trče. Evanđelist Ivan do u sitnice opisuje trčanje dvojice učenika kao da time hoće iskazati ne samo važnost ove dvojice učenika, nego u njihovim radnjama, akcijama i pokretima, želi prenijeti svojoj zajednici sve što se događalo oko Isusova groba te da je grob uistinu nađen prazan.

Onaj drugi učenik bio je vjerojatno i mlađi i poletniji. Brže je stigao na grob. Nadvirio se nad njega, vidio plahte u kojima je bio umotan Isus i zastao nad prazninom. Vjerojatno je razmišljao što se sve to moglo dogoditi, tko je mogao maknuti Isusovo tijelo, ili možda tko je uistinu Učitelj kojega je slijedio. Možda je čekao Petra pa da zajedno uđu.

Petar je sporije trčao. Stigao je poslije. Ali silazi u grob, želi doći na mjesto gdje je Isus bio položen i sve provjeriti. I uistinu, Isusa nema. Bijele krpe u koje je bio umotan odložene su. I ručnik kojim je bila umotana Isusova glava posebno je složen. Je li bilo vremena za slaganje ručnika ako je netko „ukrao“ Isusovo tijelo? Je li ga Isusu sam složio? Je li ručnikom dan kakav znak? Da nije ručnik pripadao Mariji Magdaleni, nekoj od žena ili učenika? Da njime možda nije odložen zemaljski čovjek?

Ništa puno ne znamo. Ivanovo nam detaljno opisivanje dolaska na Isusov grob Marije Magdalene i dvojice učenika ne pomaže u rasvjetljavanju samoga događaja uskrsnuća. Prazan grob nije dostatan dokaz da je Raspeti živ. Ostaje nam činjenica Isusova sramotnoga stradanja, smrti i polaganja u grob. Ostaje nam činjenica praznoga groba. Odnosno, sve počinje svjedočanstvom Isusovih učenika da je grob prazan, da je Raspeti živ, da nije među mrtvima. I da se sve dogodilo po Pismima, da u Isusu Bog ispunjava svoja obećanja dana ocima. Kršćanstvo počinje porukom učenika da su susreli raspetoga Gospodina i da njegov život, osobito njegova muka i smrt, imaju smisao te da je uskrsnuće potpuni čin vjere. Tako je Isusova radosna vijest zaokružena radosnom viješću o uskrsnuću. Od malovjernih i zbunjenih, strašljivih i neuvjerljivih, učenici su postali sigurni i vjerni svjedoci. Isus i njegovo evanđelje postali su radosna poruka svijetu, poruka koja nudi puninu života.

Sretan vam Uskrs!

************

USKRS MARIJE MAGDALENE

Magdalena na grobu (Vladimir Blažanović)

Iv 20,1-9

Velik je čovjekov problem, najveći, vlastita smrt. Opravdano mi ljudi želimo nastaviti živjeti i poslije smrti. U svojoj djeci, često. U svojim djelima, još češće, dakle u svojoj slavi. Čovjek nema u sebi nikakve sigurnosti vječnoga trajanja. Nema ni u drugima, djeci i prijateljima, jer i oni umiru, sjećanja su kratka; nema čovjek svoga trajanja ni u djelima, jer nadolaze takve revizije prošlosti da ono i što je objektivno valjano, što je uzorno, biva u nekim epohama proglašeno izdajom, slabošću ili “papučarenjem”. Čovjek jedino u Bogu – a to je stvar vjere – ima svoje trajanje. Za kršćane je to Bog ljubavi. Za kršćane je to nasljedovanje Isusa Krista koji je čak i život podredio ljubavi. Ljubav je, svjedočanstvo je biblijskih vjernika, jača i od života i smrti. Ona je vječna, ona je prvo i glavno svojstvo Boga.

Da je ljubav jača od smrti govore nam izvještaji o Isusovu uskrsnuću. Božja ljubav je pobijedila ljudsko zlo i najveću ljudsku muku – smrt. Isus je uskrsnuo. O tome danas na svetkovina Uskrsa slušamo iz skraćenoga izvještaja iz Ivanova evanđelja o Mariji Magdaleni na Isusovu grobu. Ta se žena, piše Ivan, još za mraka iskrala iz nekoga skrovišta i došla k svome Učitelju na grob da s njim razgovara. Inače Mariju Magdalenu evanđelja spominju 14 puta. Ona je uvijek prva među ženama na popisu žena koje se imenuju uz Isusa, na Putu križa, u događajima pored praznoga groba, u ukazanjima [osim u Iv 19,25 pod križem gdje se prva spominje Isusova majka Marija]. Mariju Magdalenu se naziva prvom navjestiteljicom uskrsnuća, štoviše apostolicom apostola jer joj se prvi ukazao Gospodin Isus i jer je ona bila ona koja je učenika zvala na grob i prenosila im poruku da je Isus živ te da krenu za njim – nasljedovati ga u Galileju, ondje gdje su sve započeli.

Marija se nije mirila sa smrću nekoga koga je voljela, nekoga tko ju je – kako predaja govori – oslobodio sile demona. Njezina ljubav se nije mirila s porazom svega, njezina je ljubav htjela pobijediti smrt i odsutnost onoga koji ju je tako čisto ljubio, jer imala je najveće iskustvo na zemlji – iskustvo novoga života: ondje dakle gdje je osuđena na društvenu smrt od drugih i gdje je sama od sebe digla ruke, u susretu s Isusom dogodila se radikalna novost života. Ljubav je jača od svake smrti.

Za uskrsni događaj osim što je Marija Magdalena pozvala dvojicu glavnih Isusovih učenika, Petra i Ivana, da vide prazan grob, važno je i ono što se poslije događa, a što zbog dužine izostavljamo čitati na današnji dan. Naime, nakon što je ova žena pozvala dvojicu učenika i nakon što su oni, svaki na svoj način, provjerili prazan grob i pošto su, iako nisu poznavali Pisma koja govore o Isusovu uskrsnuću, povjerovali i otišli, Marija je i dalje ostala kod groba i plakala. Plakala je puno. I u to joj dolazi Učitelj Isus koga ona ne prepoznaje. Mijenja ga s vrtlarom i traži ako je odnio Isusovo tijelo da ga vrati, sve dok je Isus nije zovnuo njezinim vlastitim imenom: Marijo! I govori joj da ga ne zadržava sa sobom, da shvati da ljubav ne može biti posjednička, jer mora ići k svome Ocu i Ocu njezinu i Ocu njezinih prijatelja. Tek tada, nakon nemirenja i plača, Marija odlazi s groba i naviješta učenicima da je vidjela Gospodina i govori im sve što joj rekao.

Krist i Magdalena (Ljubo Lah)

Marija Magdalena je ljubila Isusa. Njezina je ljubav, događaj s groba to svjedoči, nasljedovanje Isusove ljubavi koja je jača od smrti, a koju je ona već doživjela. Imamo mnogo poteškoća s ovom ženom, jer ju je kršćanska tradicija skoro zarobila u prostor grešnosti, posebno u grijeh na seksualnom području, a suvremena kultura je koristi kao jeftini, površinski i komercijalni kič (T. Halík), kao sredstvo raznoraznih fantazija, tako da je se uklanja ustranu. A ona je nova žena, novi – uskrsni čovjek koji je ljubavlju oslobođen od svojih demona, bjesova i zloća. I zato je ona ustrajala u traženju, u ljubavi koja se ne miri da ljubav može biti pobijeđena zlom, uskoćama i intrigama, izdajama i novcem, zatajama i pranjem ruku, smrću… Ljubav je jača od smrti.

Na svetkovinu Božje ljubavi, na svetkovinu kojom se spominjemo Božje potvrde Isusove ljubavi prema svakome od nas, osobno ali kao obiteljskoj i široj zajednici, nama kao Crkvi vrijeme je da se poistovjetimo s Marijom Magdalenom, s obraćenom, otkupljenom, ozdravljenom ženom. Naime, vrlo rado i prekomjerno poistovjećujemo sebe i svoju Crkvu s Petrom, s Ivanom, a posebno s Isusovom i našom majkom Marijom. Ali je krajnje prikladno vidjeti se u slici Marije Magdalene. Jer i pojedinačno i kao Crkva nismo samo u stanju neporočnosti poput Blažene Djevice Marije, nismo “bez ljage i bore”. Mi smo pojedinačno i kao Crkva opsjednuti raznim demonima, demonom nacionalizma, demonom religijske isključivosti, demonom laži i krađe, demonom sebičnosti i neumjerenog zgrtanja imanja, opsjednuti smo demonom bezgrešnosti ili onog licemjernog općeg priznanja kako smo slabi i grešni, a ustvari ne dopuštamo da nas zahvati oslobađajuća Božja ljubav u Isusu Kristu. Ne dajemo pristupa Isusu da nas konačno dedemonizira i privede u Božje vlasništvo, u prostor Božjega kraljevstva.

Marija Magdalena bi trebala biti naša slika: Marija grešnica, Marija ozdravljena od svojih demona, Marija tražiteljica, Marija koja ljubi i ne miri se s porazom, a ne samo da slika nas i naše Crkve bude Majka Marija i to uvijek u nekom djevičanskom i djevojačkom stanju [takve su slike preplavile našu vjerničku praksu], kao da Majka Marija nikada nije postala zrela žena koja se slobodno odlučuje, koja ne razumije sve, koja također plače i koja opominje, koja se ne miri, koja je uvjerena da će Bog detronizirati moćne i ohole a podići ponizne i obespravljene.

Marija Magdalena je također slika vjernika i Crkve za naše vrijeme. Ona traži život u smrti, ljubav na grobu; otvorena je Božjem neočekivanom zahvatu ozdravljenja i uskrsnuća. Ona nije ohola ni samouvjerena u svojoj vjeri, nego plače jer je njezin Učitelj uklonjen iz zajednice ljudi, jer je njegova ljubav tako nerazumljena i poražena. Marija Magdalena se izručuje otajstvenoj Božjoj ljubavi. I njezino traženje u konačnici biva potvrđeno. Njezin je Učitelj zove njezinim imenom, Marija, i šalje je da napusti grob, da ide naviještati učenicima i svijetu da je on živ, da je u Očevoj blizini ali i s ljudima. Šalje je da kaže učenicima da ga nasljeduju prema Galileji, u svakodnevnom životu. To je put životnoga smisla, put ljubavi koja je jača od smrti.

Sretan vam Uskrs!

************

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Nada protiv svake nade

USKRS

Iv 20,1-9

Sa svim važnim zbiljama i istinama u iskušenju smo da upadnemo u apstrakciju, da ih odmaknemo od realnosti, od stvarnoga života. Tako je i s našom vjerom u Boga i u njoj s temeljnom istinom – Isusovim uskrsnućem. Kao da život i vjera idu paralelnim kolosijecima. Istina da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, nije, međutim, poput drugih istina, onako kako je vidljiv stol pred nama, kako vidimo lice našega bližnjega ili kako su dva i dva četiri. Uskrsnuće je istodobno nešto mnogo više i istodobno, prema svjedocima da je Raspeti živ, nešto mnogo konkretnije od naše najstvarnije stvarnosti. Isusovo uskrsnuće nije ni istina uzdignuta u nenastanjivi Božji prostor, dostupan samo “izabranim” vjernicima, nego stvarni događaj, utemeljujući događaj naše vjere, koji se nudi svima, baš svima na odluku.

Evanđelisti i pisci drugih novozavjetnih knjiga ne izvještavaju o samom događaju uskrsnuća. Iako sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio, on se – uvijek prema svjedočenju Isusovih učenika – stvarno dogodio. Oni izvještavaju o onome što su sami vidjeli ili čuli od onih koji su susreli uskrsloga Gospodina. Zato imamo različite izvještaje, koji u svoj svojoj raznolikosti žele naglasiti samo jedno: Bog je uskrisio Isusa. Raspeti je živ. On je obećani Mesija, Učitelj i Gospodin. Bog je potvrdio njegov život. Poraženi u ljudskim očima, živi novim, vječnim životom u Božjoj blizini. Uskrsnuća nema bez križa, ono nije mit o sreći bez ljubavi, ljubavi do nedužne patnje.

Pisci – poput svakoga hoće prenijeti neki za njega presudan događaj – muče se kako da što plastičnije opišu svoje iskustvo. I nikada nisu zadovoljni, jer uvijek nešto izmakne, nikada se ne može sve izreći. Pritom dolazi i do različitih naglasaka. Jedan izvještaj govori o prvom dolasku žena na grob, drugi o prvom dolasku samo Marije Magdalene, treći o dvojici učenika koji na putu susreću Stranca, Isusa. U svakom se jasno ističe da je grob prazan, u svakom se ostavlja nevjerojatna sloboda odluke da se povjeruje u neočekivani Božji zahvat ili da je, kako je onodobna većina (utjecajnih i mislećih) ljudi i smatrala, Isusovo uskrsnuće izmišljotina, ili teološka maska za krađu Isusova tijela u okrilju noći od strane njegovih učenika koji se zapravo nisu mogli pomiriti s porazom: da takav prorok i čudotvorac skonča kao “ološ” na ljudskom otpadu.

Evanđelja kao i Biblija u cjelini ostavljaju mogućnost i vjere i nevjere. Uskrsnuće neusporedivo najviše. Nema prisile u vjeri. Vjera ne niče u silini i najjačih argumenata niti iz gorljiva uvjeravanja. Vjera nema nikakva uporišta osim povjerenja u riječ svjedoka i povjerenja u smislenost svega stvorenoga od Boga i povjerenja u Božje trajno zauzimanja za ljude i svijet. Veličina evanđeoskih izvješća da nikoga ne prisiljavaju na vjeru može se otkriti i u tekstovima koji govore da su, nitko drugi, nego baš žene one koje prve dolaze na grob, ne učenici, da je među tim ženama uvijek, nitko drugi, nego baš Marija Magdalena. A žene, slično kao i danas, nisu bile prihvaćane kao vjerodostojni svjedoci (viri probati) nego se o njima, kao i danas, mislilo da su raznositelji priča (pa i tračeva), pogotovo žene poput Marije Magdalene, jer one, kako kažu čak i Isusovi učenici, samo unose smutnju i zabunu.

Evanđelja, pak, s tim našim mukama oko žena gotovo da nemaju problema. Njih ne prešućuju. Štoviše, kao da i nas današnje ljude i kršćane još više guraju u sumnju i dilemu, odnosno u stanje nužne odluke vjere. Dakle, iako imamo relativno dosta izvještaja o Isusovu uskrsnuću, zapravo o praznome grobu, te o susretu žena i učenika s uskrslim Isusom, uvijek se ostavlja mogućnost radikalne sumnje i nijekanja ili odluke za bespridržajnu vjeru. Uskrsnuće je događaj prijeloma, događaj radikalne upitnosti (kriza) i prilika (kairos) kako za vjeru tako i za nevjeru.

Mučimo se kako razumjeti i izraziti Isusovo uskrsnuće. A ono nije prazna misao, nego događaj potvrde jednoga, ljudskim očima gledano, krajnje neuspjela, u totalnom fijasku okončana života. Evanđelja nam ne maskiraju Isusov neuspjeh, ne vrše nikakve duhovne kozmetike ni nad izdajom, malovjernošću i razočaranju učenika u Učitelja Isusa. Ne pretvaraju križ u ljudsku, ovozemaljsku pobjedu. Kako je samo moćno otkriti poruku evanđelja da su neka teška razočaranja neopisivo blagotvorna, otkupiteljska, spasenjska, jer su zablude i obmane ne samo loše, nego krajnje opasne i po pojedinca i za zajednicu. Nažalost, većina nas zakivamo se i žalimo više za zabludama i obmanama nego što se odlučujemo za novi, uskrsli život.

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Božje uskrišenje Isusa svjedoči da Bog djeluje i kada su sve mogućnosti zatvorene, kada je čak vjera nestala, kada vladaju razočaranje i očaj, ali kada nije ugasla – kako to očituje Marija Magdalene, Isusova majka Marija i njezine drúge – ljubav, ljubav koja se ne miri da je nepravedna smrt zadnja riječ, koja se pita, koja traži život i ondje gdje su ga ljudi pretvorili u grob i smrt. Isusovo uskrsnuće potvrđuje da Bog upravlja ljudskim životom i poviješću, da se njegovo djelovanje ne ravna prema našim očekivanjima. Bog ne ismijava niti poništava naša očekivanja, nego ih po svom otajstvenom naumu preusmjerava prema onome daleko boljem za čovjeka nego što mi ljudi možemo i zamisliti.

Tko će maknuti kamen s groba, pitale su se žene pune ljubavi i sažaljenja pred polazak da pomažu Isusovo tijelo? Tko je maknuo kamen s groba i tko je ukrao Gospodina, pitala se ožalošćena Marija Magdalena? Tko je u našem životu skinuo onaj teški kamen s našega srca? Tko će maknuti kamen s naših duhovnih smrti, s naših izgubljenosti i grešnosti? Tko će odvaliti kamen s one najteže, fizičke smrti na koncu života?

Poruka praznoga groba, poruka svjedoka susreta s Uskrslim stiže i do nas danas: Bog uskrišava Isusa nasuprot svim drukčijim očekivanjima, nasuprot moći nevjere. Nada protiv svake nade i ljubav koja se ne miri sa smrću vraća nam radost postojanja i smisao da se vratimo svojim Galilejama, svojoj svakodnevnici, te da u svojim obiteljima, na poslu, u župnim zajednicama, u društvu i svijetu tolikih podjela i sukoba, crnih petaka i grobne šutnje, svjedočimo Boga koji ljubi ljude i ne dopušta da umre Pravednik.

Blagoslovljen vam i radostan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević