Kada, kako i što moliti?

VII. uskrsna nedjelja

Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Sva tri današnja čitanja govore o molitvi. Ona nam mogu pomoći pri pitanju kada, kako i što moliti. Ona nam govore da nema trenutka u kojem se ne može moliti. Pritom, ne smetnimo s uma nije riječ o molitvi s puno riječi. Osvrnimo se ukratko na sva tri čitanja, s priznanjem da molitva Bogu nadilazi svaki njezin opis, svaku napisanu i izgovorenu riječ.

U prvom čitanju riječ je o prvom Kristovom svjedoku – Stjepanu Prvomučeniku i njegovoj molitvi u trenucima nasilne smrti. Stjepan je bio obrazovan čovjek u vjeri. Nastradao je zbog slobode svoga mišljenja i govora, zbog dosljednosti svoga života. Glavarima svećeničkim, starješinama narodnim i pismoznancima Stjepan je tumačio drukčije od njih povijest Boga s ljudima. I za to svoje znanje, po kojem je i živio, podnio je odbacivanje svojih sunarodnjaka i sramotnu smrt kamenovanjem. Njegovi protivnici nisu mogli slušati njegovo svjedočanstvo vjere, nego su, kako piše, počeli galamiti, “zatisnuli su uši” i uklonili ga iz grada, iz živih.

Stjepan je umro izgovarajući molitvu. Molitvu totalnog predanja Bogu (Gospodine Isuse, primi duh moj!) i molitvu za opraštanje svojim neprijateljima (Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!). Stjepan je postao uzor kako se odlazi u smrt za svoja uvjerenja, za svoje ideale. Nažalost, kako je sve podložno manipulaciji, tako se sa Stjepanom i njegovom smrću čitavu povijest služe nasilnici. Stjepan odlazi u smrt sam, ne povlači u smrt druge kako ga često veličaju oni koji su usmrtili mnoge, koji i danas “kamenuju” nedužne. Stjepan je uzor sigurnosti u vjeri da Bog ima zadnju riječ u ljudskom životu i ljudskoj povijesti, a ne vlastodršci-kamenobacači.

Drugo čitanje iz Otkrivenja govori da Bog nije nezainteresiran za ljude, za naš život. Bog neizbježno dolazi prosuditi ljudsko djelovanje. Nitko nije nevidljiv niti zanemaren. Nitko se ne može izmaći Bogu koji je početak i svršetak života i povijesti. Pisac Otkrivenja piše prvim kršćanima u njihovim progonima da izdrže u svome svjedočenju. Njihova molitva je poziv Kristu Gospodinu da bude uz njih. Kraj posljednje knjige kršćanske Biblije, kraj Otkrivenja, kraj zapisane objave jest molitva-vapaj: Dođi, Gospodine Isuse!

I danas postoje ljudi i vjernici kojima u patnji i stradanju ostaje jedino zaziv Isusu da bude aktivno prisutan. Toliko je među nama ljudi koji su nepravedno ozloglašeni, koje njihovi najbliži iskorištavaju i izrabljuju. Toliko je očitih patnji a i skrivenih suza kojima je ostala samo jedna molitva za Božju blizinu, za Isusovu prisutnost. Toliko nas je, s druge strane, koji ne znamo, kao što i Stjepan kaže za svoje protivnike, da ne znamo što činimo. Mnogo se zla čini zatisnutih ušiju i slijepih očiju a da se misli da se čini dobro.

Posljednja biblijska molitva poziva nas da i mi u svome životu zazivamo Gospodina da nam dođe u pomoć, da se – poput Stjepana – hrabro suočavamo s protivštinama u našem životu. Početak kršćanske molitve trebao bi biti zaziv: Dođi, Gospodine Isuse! To je prošnja da mislimo, govorimo i radimo sukladno Isusu. Kraj bi kršćaninove molitve mogao biti ono što je Stjepan, vjerni svjedok, nasljedujući svoga Gospodina, izrekao: Gospodine, primi duh moj! i: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! Molitva izručenja sebe i opraštanja neprijateljima.

U odlomku iz Ivanova evanđelja također je riječ o molitvi. O kraju Isusove molitve Bogu Ocu na Posljednjoj večeri. Isus moli da njegovi učenici, i učenici njegovih učenika, sve do nas danas, budu jedno kao što su Isus i Otac jedno. Isus moli Oca da njihovo jedinstvo bude uzor jedinstva njegovim učenicima. Ne moli Isus za neko “svjetovno”, nacionalno jedinstvo ili jedinstveno svjetsko tržište, nego jedinstvo u vjeri i ljubavi. Isus ne moli za ono jedinstvo koje bi isključivalo druge, nego je to jedinstvo otvoreno za sve ljude.

Kada, međutim, mi ljudi tražimo jedinstvo, kada to čine vjernici, kršćani, to je jedinstvo, nažalost, skoro uvijek mišljeno kao jedinstvo “protiv” nekoga drugoga (nacionalnoga, religijskoga, crkvenoga ili nekog drugog protivnika ili neprijatelja). Zar se toliko puta ne čuje: Samo ako budemo jedinstveni, moći ćemo pobijediti?! To nije sadržaj Isusove molitve. Naprotiv, riječ je o jedinstvu u kojem ima mjesta za sve ljude. Riječ je o tome da su različiti ljudi jedinstveni u vjeri u Krista, da se tako ljube kao što se ljube Otac i Sin, Bog i Krist; da se ljudi tako ljube kao što Isus ljubi svoje učenike i sve ljude. Ta ljubav i to jedinstvo su primjer drugima u svijetu. Tada će drugi ljudi vidjeti da su kršćani vjerodostojni svjedoci svoje vjere.

Jedinstvo vjere i ljubavi prema Bogu i ljudima na Isusov način nasušno je potrebno našem vremenu. Vremenu koje je označeno podjelama, nasilnim i lažnim jedinstvima, i u crkvi i crkvenim zajednicama, u kojima se istinoljubive mirotvorce proglašava djeliteljima i razaračima jedinstva, u kojima se nameće opresivna tolerancija i lažna zajedništva pod nasiljem oholih poglavara i licemjernih pastira. Potrebno je jedinstvo u vremenu razjedinjavanja i usmrćivanja u ima lažnog jedinstva u Bogu, u vremenu stranaca, izbjeglica i tolikih nesreća sve zbog nagomilavanja novca i bogatstva moćnika (političara i crkvenjaka) koje bezbožnički pokrivaju vjerom u Boga.

Današnja nedjelja nas poziva da učimo moliti poput mučenika Stjepana, poput molitelja s konca Svetoga pisma, da poput Isusa molimo i mislimo, govorimo i djelujemo u našem podjelama i sukobima ranjenom svijetu, ali ipak uvijek Božjem i Kristovom ljubavlju spašenom svijetu. Govorimo i mi: Dođi, Gospodine Isuse. Tebi se izručujem. Daj da se međusobno ljubimo kao Otac i ti. Oprosti moje lažno neznanje i moj skriveni grijeh prema bližnjem. Oprosti mi što svoje zlo skrivam vjerom u tebe. Nauči me opraštati mojim bližnjima i neprijateljima…

* * * * * * *

U čemu jedinstvo?

VII. uskrsna nedjelja

Iv 17, 20-26

U posljednjoj smo uskrsnoj nedjelji. Slušali smo odlomak iz Ivanova evanđelja, dio Isusove molitve Ocu, nazvanom i Isusovom velikosvećeničkom molitvom. Ova molitva svjedoči da je Isus iz Nazareta jedinstvena osoba povijesti čovječanstva, jedinstvena u svome odnosu prema Bogu i prema ljudima. I uistinu nema na zemlji uzvišenijega imena i osobe unatoč svim nevjerodostojnostima kršćana kroz povijest, unatoč svoj grešnosti i nedosljednosti nas današnjih kršćana.

Što Isus moli Oca? Najprije za one koji će povjerovati na riječ Isusovih učenika. Isus, dakle, moli za sva one koji će slušati govor o njemu, koji će svojim životom svjedočiti za njega. Isusova molitva Ocu dosiže i nas danas i naše suvremenike. Kršćanstvo je vjera svjedoka, vjera koja se prima slušanjem i prenosi uvjerljivošću istine, egzistencijalnom zahvaćenošću da je Isus Božja objava, očitovanje Božjeg milosrđa svim ljudima. I to je okosnica jedinstva.

Nadalje, Isus moli da njegovi učenici svoj stvarni zavičaj ne zasnivaju na zemlji nego na odnosu koji on ima s Ocem i koji je on imao s učenicima. Eshatološki moment, uozbiljuje boravak na zemlji. U tome nema prezira i bijega iz svijeta, nema ni nasilja ni pretvaranja društva u teokratsku naseobinu. Odnos prema Isusu i njegovu Ocu daje pravu vrijednost svim zemaljskim zbiljama i one dobivaju još veće značenje nego što ga imaju bez odnosa s Bogom. Bez Boga, ljudi i stvari „podivljaju“, nastaje konfuzija njihovih značenja, koliko god ljudi bili “jedinstveni”. Pa čak ako se i ne bi vjerovalo u Boga, to najuzvišenije, prvo, jedino i jedincato mjesto koje vjernici pridaju Bogu, ne bi smjelo biti zauzeto nijednim čovjekom, idejom (ideologijom), ili bilo kojom zemaljskom vrednotom, pa ni ljudskim jedinstvom. Uostalom, svjedoci smo i danas kako se ljudi lako ujedinjuju u zlu, u uništenju drugoga. U tome se sporazume i oni koji se inače ne podnose.

Kada razmišljamo o jedinstvu za koje Isus moli, nastaju nemale poteškoće naših razumijevanja i tumačenja. Jedinstvo učenika na koje Isus poziva i moli Oca ne zasniva se na nekim ljudskim načelima, nego najprije na odnosu s Bogom. Nitko od ljudi nije konačno mjerilo jedinstva. Jedinstvo zatim ne označava poništavanje originalnosti ni slobode pojedine osobe, nego onu vrstu jedinstva gdje zajedništvo osoba omogućuje upravo procvat pojedinačnosti pred Bogom koji zahtijeva poštivanje razlika u ljubavi.

Posvuda čujemo gotovo vapaje za jedinstvom: u obitelji, u raznim zajednicama; u Crkvi se govori o jedinstvu, osobito o jedinstvu s poglavarima, traži se narodno jedinstvo. U tome često ima krivih, grešnih i za pojedince i rubne zajednice zavodljivih poziva s katastrofalnim posljedicama. Nerijetko su to samo pozivanja na poslušnost i tiraniju jednoga, na monopol jednoumlja ili jednostranačja koje čitave skupine i zajednice odvodi u nepopravljivu nesreću. To je u povijesti kršćanstva sve do naših dana, do posljednjega rata, izazvalo mnogo nepravdi, preseljavanja, konfliktâ i krvi. Pa zar se ne pitamo kako to Isus nije mogao ostvariti jedinstvo sa svojim “protivnicima” i zašto je on nastradao ako mu je bilo stalo do jedinstva. Zašto je nastradao i njegov učenik Stjepan, kako čitamo u prvom čitanju, ako mu je bilo stalo do jedinstva sa svojim suvjernicima i svojim narodom? Zašto radi jedinstva nije šutio?

U našim zajednicama i zajedništvima, zajedničkim naumima i poslovima, prepuno je lažnoga, ubilačkoga jedinstva. I oni koji najčešće zagovaraju jedinstvo nekada i nisu svjesni koliko su umišljeni i koje zlo nanose drugima. Ako mislimo da se to ne odnosi na nas, sjetimo se svih zlih vođa u daljoj i bližoj povijesti. Isus nije – kako to često oni na vlasti i moćnici čine – postavio načelo jedinstva tako da se ni s kim ne zamjeri, da se nikoga ne vrijeđa, da se oduzme svaka kritičnost prema poglavarima. Naravno, da Isus nije postavio vrijeđanje kao svoje životno načelo. To ne smije biti ni načelo u ponašanju njegovih učenika. Isus, međutim, temelji jedinstvo na odnosu prema Ocu i odnosu prema istini. Zato su neodrživi i neevanđeoski naši govori i pozivi na jedinstvo ako ih pokreće utilitarni stav prema istini, da se istina prešućuje ili iskrivljuje radi lažnog jedinstva, ili da se sačuva pozicija kompromiserskim i oportunističkim računicama, nezamjeranjem ikome, osobito neraskrinkavanjem zla, što onda za posljedicu ima ne samo nijekanje slobode mišljenja i govora, osude istinoljubivih ljudi kako se to dogodilo Stjepanu i drugim Isusovim učenicima, nego u zlo se odvode mnoge ljude, čitave zajednice i narodi.

Jedinstvo, dakle, nije uniformnost, jednoobraznost mišljenja i djelovanja. Ono ne poništava razlike nego ih afirmira. I jedinstvo se nikada ne zavodi prijetnjom, silom i kaznama. Zasigurno kršćanski nauk o svetoj Trojici, na otajstven ali ipak shvatljiv način, ako išta, ipak govori o jedinstvu razlika osoba koje žive božansko zajedništvo. I činjenica da imamo četiri Evanđelja, četiri zapisana svjedočanstva o Gospodinu Isusu, kao osnovnu normu svoga djelovanja, govore o jednom jedinom Spasitelju, ali na četiri ipak različita načina. Stoga je zajedništvo osnovna oznaka jedinstva, a ne jedinstvo kao tiranija jednoga, dio onoga što uz kategoriju osobe i slobodu, kršćanstvo nudi svijetu, ostavlja mu kao najljepši miraz.

Isusova molitva za jedinstvo učenika ukazuje i na najgrešniju stranu njegovih učenika: razdijeljenost, posvađanost, sukobe i raskole. Riječ je najprije i uvijek o jedinstvu kršćana u Isusu Kristu, a ne jedinstvu u zemaljskim ciljevima, osudi drugih i postavljanjem sebe za mjerilo. Najgore zlo siju oni koji pod krinkom “svoga jedinstva” ušutkuju i nište razlike. Veliko zlo čine oni koji iz kompleksa nepotvrđenosti, skrivene dominacije i s maskom duhovne širine, potiru stvarne razlike među ljudima. Za kršćane, samo jedinstvo u Isusu Kristu, a ne – kako mi to uvijek želimo – jedinstvo na moj način, po mom mišljenju, u mojoj Crkvi i mome vjerovanju, jest preduvjet da nam drugi povjeruju da smo pronašli sreću i smisao života. Mi se štoviše vrlo lagano ujedinjujemo u zlu, u onome što je protiv drugih, ne naših, osobito onih boljih od nas. Mi se bez puno dvoumljenja solidariziramo sa zločincima, jer nam je kao i njima više stalo do važenja i moći nad drugima, nego do istine i zajedničkog dobra. Pod jedinstvom često skrivamo svoje sebične interese i tako još više dijelimo ljude i svoj svijet.

Nejedinstvo, oholost i bahatost kršćana smetnja je kršćanskoj vjerodostojnosti. Nisu dakle zloba, grešnost, nedostatna obrazovanost, duhovna lijenost, neznanje ili glupost drugih, inovjeraca i nekršćana, agnostika ili ateista, prepreka da se susretnu s Isusom, jedinstvenim Spasiteljem svijeta, nego naše kršćansko licemjerje, naše raskolništvo, naše grčevito prisvajanje Isusa samo za sebe, naše preplašeno i trgovačko kalkuliranje s njegovim evanđeljem i neživljenje po njemu samo da se sačuva pozicija na koju smo stigli samosažaljenjem, smicalicama ili trgovinom.

Uskrsno vrijeme traje još jedan tjedan, do Duhova. Ulazimo uskoro u tzv. vrijeme kroz godinu, u obično vrijeme, u običnosti naših dana iz kojih i ne izlazimo. Svijet, veli Ivan Evađelist, nije upoznao Isusa, ni to da je poslan od Boga. A jesmo li mi? Kroz povijest neki su u to povjerovali, i Isus im je očitovao tko je Bog, tko je Otac nebeski i što je smisao života. Možemo li se mi pridružiti svjedocima istine u ljubavi koja se očitovala u Isusu? Možemo li ljubiti i Boga i ljude, od bližnjih do nedragih, onako kako je Isus ljubio i ljubi? Ili ćemo i dalje namatati tiraniju svojih zemaljskih projekata jedinstva! Jedinstvo s Isusom je jedinstvo u istini i ljubavi a ne samo u pristranoj, sebičnoj ljubavi bez istine. Lažno jedinstvo je unosno i ne žrtvuje sebe nego druge. Jedinstvo s Isusom košta raznih kamenovanja. Stjepan i mnogi drugi su tome svjedoci. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Slobodna vjernost u odsutnosti

Uzašašće Gospodinovo

Lk 24,46-53

U evanđeljima imamo dosta usporedbi u kojima Isus govori o Bogu kao gospodaru ili domaćinu koji za neko vrijeme (čitav čovjekov život!) odlazi od kuće i svoje imanje ostavlja slugama. Oni su slobodni raditi “po svom”. Posebno se među njima ističe usporedba o talentima. Sve ove usporedbe govore o tome kako je čovjeku na zemlji Bog podario iznimni dar, dar slobode mišljenja, govora i djelovanja. Zemlja i čovjekov život nisu zatvor. Bog nije policijski čuvar zemaljskoga zatvora. Bog nije nikakav strogi nadglednik koji stalno i skriveno bdije, upozorava i čeka čovjeka da pogriješi kako bi ga kaznio.

Čovjek je doista slobodan. Tako je Bog prisutan u čovjekovom životu i ljudskoj povijesti da je čovjeku ostavljena mogućnost i radikalne slobode – slobode da je posve zaniječe, dakle čovjek je slobodan da sve čini tako kao da Boga i nema. Čovjek je slobodan da zaniječe Boga. S druge strane, čovjek nije apsolutno slobodan. Ograničen je svojom tjelesnošću i konačnošću, ograničen je bezbrojnim zaprekama. Čovjekova sloboda je posebno uvjetovana od drugih ljudi. Unatoč mnogovrsnim propovjedničkim iskrivljenjima i nedosljednoj religijskoj praksi, ljudska povijest potvrđuje da je više nego od Boga čovjekova sloboda ugrožena od čovjeka, kako od njega sama tako i od bližnjih, od ljudskih institucija i ljudi uopće.

Bog kojega objavljuje Isus Krist hoće slobodna čovjeka. Hoće čovjeka koji mu vjeruje bez straha i licemjerja. Bog hoće radosna čovjeka, partnera i prijatelja, a ne pukog roba i slugu koji Boga razumijeva kao robovlasnika, vojskovođu, diktatora ili tiranina. Isus je potrošio svoj život, bio osuđen i raspet na sramotnu smrt da bi pokazao neizmjerno milosrdno lice Boga Oca kojemu se može čak okrenuti leđa i ići svojim vlastitim putom. U srcu vjere počiva dar slobode, i ona sloboda nijekanja i odlaženja od Boga, kao i sloboda učeništva i prijateljevanja s Bogom, kao sloboda djece Božje.

Isusovo uzašašće koje danas slavimo svetkovina je Božje slobode u Isusu Kristu, slobode koja se dariva Isusovim učenicima i svim ljudima. Isus odlazi k Ocu, odlazi u otajstvenu dimenziju Božje blizine. Isusovi učenici ostaju sami. Ostaju slobodni da nastave Isusov put, da skreću s njega, da se vraćaju na njega, da ga zloupotrebljavaju ili da Isusovim putem nastave širiti radosnu vijest Božjeg milosrdnog oslobođenja od unutarnjih i vanjskih pritisaka.

Doista, neizmjerno je veliko susresti čovjeka koji djeluje slobodno, koji – ako vjeruje – ne maše svojom vjerom, nego tako djeluje kao da je jedino on sam tvorac svojih misli, riječi i djela. Samo on zna, samo on vjeruje da iza svega stoje Isusove riječi, stoji Isusovo evanđelje. Samo on zna da može svladati sve strahove i ljudska ograničenja, jer nad njim i ljudskom poviješću bdije Božja milosrdna ruka pomoćnica.

Isus odlazi od svojih učenika da oni budu slobodni. Ostavlja im svoje riječi, svoj primjer da oni – svaki, baš svaki od njih pojedinačno i na svoj osobni način, prema svojim religioznim talentima, i uvijek u zajednici i uvijek tvoreći svjetsko ljudsko zajedništvo – hode zemljom kao slobodni ljudi, kao već otkupljeni Kristovom slobodom. Kristovom slobodom da ni na ovoj zemlji, kako god izgledalo nemoguće, ipak ne može trijumfirati ljudsko zlo nego samo Božja dobrota, da kako god ova zemlja bila posijana krivim osudama, križevima, patnjom i smrću ne može postati čovjekov zatvor nego neuzmjerno prostranstvo slobode, novog života, uskrsnog život koji obnavlja odnose i u zatvorskoj ćeliji.

Osim blagoslova svojim riječima i praksom, Isus zaogrće svoje učenike i Božjim Duhom Braniteljem i Tješiteljem. To je Očevo obećanje koje će pratiti učenike u njihovom poslanju. To je nadahnuće da Isusovi učenici misle, govore i rade slobodno – da pozivaju ljude na obraćenje kako bi se svima otpustili grijesi, kako bi svi postali slobodni. To je duh hrabrosti da se učenici zalažu za ono što se Isus, njihov učitelj zalagao – za ljubav kojom Bog ljubi njega i ljude.

Isus je tjelesno otišao od učenika. Taj odlazak je uvjet vjere, uvjet samostalnosti i ljudske slobode, uvjet da čovjek odvažno prihvati svoje obraćenje i bude radostan s Božjeg posvemašnjeg opraštanja grijeha. Slično kako se vjernost dragoj osobi, naša međusobna odanost pokazuje najviše u tjelesnoj odsutnosti bližnjega, tako se i vjera svjedoči u trenucima kada nam izgleda da nikoga nema i da nam je od našega Gospodina ostala samo njegova riječ, njegovo obećanje da će kao Duh biti uz nas i pratiti nas. Uzašašće je svetkovina uzvišenoga dara slobode vjere. Nažalost, čovjeku je kroz čitavu povijest, a tako i danas, veliki teret ono najbolje – vlastita sloboda. Zato pribjegava ponašanju po unutarnjim nezajažljivim ambicijama, prisilama, sebičnostima, ili, skopčan raznim strahovima, oportunizmima i kompromisima izručuje svoju slobodu, osobni Božji dar, masi, kolektivu, zemaljskim bogovima. Uzašašće Gospodinovo je svetkovina slobodne vjernosti do novog susreta, neponovljivog susreta s Učiteljem Isusom i milosrdnim Ocem.

* * * * * * * * * * * *

Sažetak kršćanske poruke

Uzašašće Gospodinovo

Lk 24,46-53

Svetkovina Uzašašća Gospodinova na nebo u našem je narodu poznata i kao Spasovo. Riječ je o tome da vjerujemo u Isusa Krista kao Spasitelja svijeta, svetoga Spasa. Tekst Evanđelista Luke kojega čitamo na svetkovinu Uzašašća u liturgijskog godini C kraj je njegova evanđelja. Tako ovim odlomkom Luka zaokružuje svoj govor o zemaljskom Isusu, zatvara svoje evanđelje kojeg novozavjetni tumači nazivaju i evanđeljem milosrđa, evanđeljem Božje brige za sve ljude i sav svijet. Upravo u tome smislu, u cjelinu Lukina evanđelja, uklapa se današnje čitanje, jer na koncu, prije nego će Isus biti uzet pogledu učenika, još se jednom poručuje najbitnije.

Luka nam, dakle, govori da se Isus prije svoga rastanka s učenicima ponajprije poziva na Sveto pismo (“ovako je pisano”) u kojem se nalaze svjedočanstva o Mesiji, Pomazaniku: Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih. U ovim riječima posve se jasno izražava neprekinutost onoga što mi nazivamo starozavjetnim Božjim očitovanjem. Biva potvrđeno da je Isus povijesna osoba, pripadnik židovskoga naroda i vrhunac onoga što židovsku vjeru označava vjerom nade, vjerom očekivanja Mesije, Spasitelja. Kršćani, nazidani na temelju apostola, na temelju saveza s Abrahamom, Mojsijem, prorocima, mnogim Božjim ljudima izabranoga naroda, vjeruju da je u Isusu iz Nazareta Bog objavio spasenje svim ljudima, da je on Spas svijeta. Kršćanstvo se temelji na židovstvu. Isus je očekivani Spasitelj.

Druga poruka ovoga današnjega evanđeoskoga teksta iskazuje da će Isusovi učenici u njegovo Ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vidljivo je dakle središte zračenja i širenja Isusove radosne vijesti. To je posve konkretni grad, Jeruzalem. Bog naime svoju objavu ne izvodi na nebesima. Njegova se poruka inkarnira, utjelovljuje, geografski se lokalizira, ali se ne dopušta “zakovati” samo za jedno mjesto, jedan narod, jedan kraj ili zemlju. Ona je univerzalna.

Treća bitna stvar današnjega Lukina teksta je sadržaj učeničkoga svjedočenja Spasitelja. Taj sadržaj je poziv na obraćenje radi otpuštanja grijeha. Obraćenje je temeljna Isusova poruka za ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji usred svih ljudskih projekata spašavanja čovjeka i usred svih ljudskih ustroja zajedničkoga života. Obraćenje – na koje Isus poziva i nasljedujući njega na što pozivaju njegovi učenici – nije samo sebi svrhom. Obraćenje je uvijek vezano za novi život, ovdje izražen kao spasenje od najtežega tereta – kao otpuštanje grijeha. Svaki čovjek, svaka obitelj, ljudska zajednica, čitavi narodi, svi mi živimo pod teretom ne samo onoga što nazivamo istočnim grijehom, nego svojom vlastitom grešnošću, teretom svojih konkretnih zlih čina i propusta, pod sjenom neoslobođenosti i neotkupljenosti. Prihvaćanje Isusa kao Spasitelja označava obraćenje od sebe, od mračnih sila vlastite sigurnosti, i označava otpuštanje grijeha, tog nesnosnoga tereta, te smrti prije fizičke smrti.

Isus priopćava još dvije stvari svojim učenicima. Ponajprije oni su svjedoci svega onoga što se njemu događalo. Zato je drugo ime za kršćanina svjedok Isusa Krista Spasitelja koji je trpio i ustao od mrtvih, koji je u Božjem milosrđu otpuštao grijehe ljudima. I zadnje što prema Lukinom evanđelju Isus govori učenicima jest da ostanu u Jeruzalemu dok ih ne zaogrne Sila odozgo, ono Obećanje koje Bog daruje svjedocima – Duh branitelj, Duh koji će njihovu poruku osnažiti božanskom sigurnošću i neustrašivošću; Duh koji će im biti utjeha u vremenima nerazumijevanja, optužbi, progona.

Luka završava svoje evanđelje kratkim opisom Isusova uzašašća. Isus je izveo svoje učenike do obližnje Betanije. Podigao je ruke i blagoslivljajući svoje učenike rastao se od njih; bi uznesen na nebo, oduzet njihovim očima. Uzašašće je samo jedan od aspekata čitava Isusova života, pogotovo uskrsnuća. Isus biva uzet u Božju, Očevu blizinu. Zato Luka u evanđelju, za razliku od Luke iz Djela apostolskih, stavlja da se uzašašće i događa istoga dana kad i uskrsnuće.

A učenici su, kako redovito i vidimo na likovnim prikazima ovoga događaja, pali na koljena i ispratili Bogu Učitelja i Spasitelja. I još nešto, nisu tugovali. Naprotiv, s velikom radošću vratili su se u Jeruzalem, u Hram na proslavu Boga. Početak i završetak evanđelja jest radost. Kršćanin je svjedok radosne vijesti. Može li se vjerovati u Isusa Spasitelja i ne biti radostan? (2013)

Fra Ivan Šarčević

Bez maske crkvenog jedinstva

VI. uskrsna nedjelja

Dj 15,1-2.22-29

Današnji odlomak iz 15. poglavlja Djela apostolskih izvještava o jednom od najvažnijih događaja prvoga kršćanstva i prve Crkve – o prvom saboru, poznatom kao Jeruzalemski sabor (oko 50. godine). Ovaj se sabor smatra prekretnicom u razumijevanju univerzalnosti kršćanske vjere i Crkve – svjetske Kristove zajednice svih rasa i naroda, kultura i jezika. I od tada će se zaključci ovoga sabora navoditi kroz čitavu povijest kršćanstva jer će gotovo iste raspre trajati kroz čitavu povijest Kristove zajednice, sve do “zgorenja” svijeta.

O čemu se radilo? U Antiohiji, gradu u kojem se odmah nakon Jeruzalema oblikovala snažna zajednica Isusovih učenika i u kojem su se Isusovi učenici prvi put prozvali kršćanima (od imena Krist), dakle Kristovim nasljedovateljima, nastala je, kako izvještava Evanđelist Luka, pisac i Djela apostolskih, “prepirka i raspra nemalena”. Spor i podjele su zametnuli neki Isusovi učenici, Židovi, koji siđoše u Antiohiju iz Judeje, glavne židovske pokrajine. Oni su počeli učiti druge: “Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.” Kao uvjet da netko postane kršćanin, štoviše da se spasi, najprije je morao prihvatiti židovske običaje. Kratko kazano: moralo se postati Židovom, obrezati se i prihvatiti druge židovske odredbe, kao ulaznicu da se postane kršćaninom, štoviše da se spasi.

Onda su Pavao i Barnaba, već poznati kao apostoli nežidova, pogana, kako se to tada zvalo, poslani od antiohijske zajednice, otišli posavjetovati se s braćom u glavnoj crkvenoj zajednici, u Jeruzalem. Ondje su bili apostolski autoriteti, Šimun (Petar) i Jakov. Na Jeruzalemskom saboru, izvještava Luka, prvi su se usprotivili Pavlu i Barnabi oni kršćani koji “iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru”, dakle židovi-kršćani. Skoro uvijek se najglasnije i prvi za riječ u dilemama vjere javljaju oni koji imaju već stečenu moć i stečeno pravo, često baš oni koji su u krivu. To su bili obrezani farizeji kršćani. Oni su za one koji su pristupali Kristovoj zajednici iz poganstva tražili: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev.”

“Nakon duge raspre”, piše dalje Luka, za riječ se javio Petar da odgovori farizejima-kršćanima. Isti onaj koji će kao i kroz čitav Novi zavjet sam često odstupati od onoga što je prvo rekao i u što se kleo, ovisno od toga gdje se osjećao sigurnim ili gdje je bila većina. Znamo, naime, kako će se Pavao u lice usprotiviti istom Petru kada ovaj bude porekao ono što je na saboru tako jasno kazao. A kazao je da Bog u svom pozivanju ljudi ne pravi nikakve razlike, nego Bog vjerom čisti ljudska srca, pa nije potrebno obrezanje. “Što dakle sada” – nastavio je jasno prvak apostolski – “iskušavate Boga stavljajući učenicima jaram kojega ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni.”

Nakon Petra javljali su se i drugi za riječ, posebno Barnaba i Pavao. Oni su davali svoja svjedočanstva o od Boga blagoslovljenom djelovanju među poganima. Javio se i Jakov, starješina Jeruzalemske zajednice koji od pogana nije tražio obrezanje nego da se svi, i obrezani i neobrezani, klone idolatrije, da se uzdržavaju od mesa koje se prinosi drugim božanstvima, te od bludnoga života i od krvi. Kršćani dakle trebaju izbjegavati za njih tada tri najteža grijeha: idolopoklonstvo (blagovanje hrane žrtvovane idolima), bludništvo i ubojstvo.

Saborske raspre i oštre prepirke završile su tako da se nežidovima-kršćanima ne nameće obrezanje ni ikoji specifični židovski običaj. Rekli bismo, nije potrebno postati Židovom da bi se bilo kršćaninom. Pritom se ne niječe značenje židovstva, biblijske vjere, židovskih otaca vjere, od Abrahama i Jakova, pa sve do Spasitelja Isusa koji je i sam bio Židov. Osim Pavla i Barnabe sabor šalje još dvojicu prokušanih kršćana, Judu i Silu u nežidovske (“poganske”), kršćanima sve brojnije Antiohiju, Siriju i Ciliciju. Po njima se šalje i obvezujuće saborsko pismo, zaključci braće braći u kojem Jeruzalemska crkva puna uviđavnosti razumije teško doživljeno uznemiravanje koje su antiohijskim kršanima proizveli neki njezini članovi bez dopuštenja. Ovi su se naime oholo smatrali pravim tumačima i gospodarima tuđe vjere. Nikome sabor ne nameće nikakav teret osim opomene da se čuvaju gore spomenutih triju grijeha. Luka izvještava kakva je samo radost bila antiohijskih kršćana kada su stigli poslanici i pismo, kada su bili oslobođeni nesnosna tereta licemjernih kršćana.

Nesagledivi su dosezi i aktualnost Jeruzalemskoga sabora. Kao i onda, tako se i danas u Crkvi, kako općoj tako i krajevnim i mjesnim, pojavljuju samozvani crkvenjaci, vrlo odani ljudskim (eurocentrističkim, nacionalnim, lokalnim i sl.) običajima i obredima. I danas ima ljudi farizejski pobožni koji drugima nameću teške terete, zapreke i uvjete za vjeru tako da im u konačnici priječe osobni susret s Isusom Kristom. Priječe izgradnju istinske Kristove crkve.

I danas se, ali iz posve suprotnih razloga od jeruzalemskih sabornika, iz sebičnosti i uskoće, kršćani-farizeji pozivaju na Duha Svetoga, zaklinju na križ, pozivaju na duh jedinstva. Oni stalno omeđuju crkveni prostor i sužavaju slobodu mnogim stvarnim i mogućim Kristovim učenicima. Umjesto da ljude pozivaju na živi susret s Kristom, oni postavljaju bezbrojne hladne uvjete svojim moralističkim, pravnim i obrednim propisima. Oni Crkvu razumijevaju samo kao hijerarhizirani, birokratski aparat u kojem se već unaprijed zna tko je pravi vjernik, tko crkven, tko zapovijeda a tko sluša. I sve to pod teškim licemjerjem služenja Bogu i hinjenjem bratske ljubavi. A služenja je doista vrlo malo i ljubavi puno samo na jeziku.

Poput sapozvanih čuvara vjere koji silaze iz Judeje u Antiohiju i suvremeni moćni crkvenjaci (nerijetko iz uz pomoć svjetovne politike) uvlače se u crkvene zajednice i rastaču ih sve pod maskom religioznih običaja i propisa, sve pod maskom unutarnjega pomirenja i zajedništva. Njih se najbolje prepoznaje po tome što se pokazuju jedinim zabrinutim za narodno i crkveno pomirenje i jedinstvo. Prepoznaje ih se po tome što su sebi sami dali ulogu pomiritelja i djelitelja mira. Nikada se ne shvaćaju da su upravo on razarači jedinstva i unesrećitelji pravednih tražitelja.

Takvi zapravo više zagovaraju nacionalno (političko) ili neko drugo svjetovno (interesno) jedinstvo i unutar Crkve nego jedinstvo u vjeri u Krista. Oni pozivaju više na poslušnost moćnicima ovoga svijeta nego na kritiku prema njima iz jedinoga nužnoga posluha – posluha Bogu. Čak onom najzavodljivijom maskom, maskom jedinstva vjere u Krista, čuvaju svoju moć, podjarmljuju i pljačkaju malene i obespravljene. Bog, međutim, hoće razlike, Bog hoće pogane, Bog hoće neposluh zbog dobra drugih, ljudi hoće unitarizam u svoju korist. Bog hoće jedinstvo u poštivanju razlika i u služenju jedni drugima, ljudi hoće jedinstvo da vladaju ljudima.

Dijabolična kušnja i patologija unitarizma nikada ne napušta nijednu zajednicu, ni obiteljsku ni narodnu, ni onu vjersku, pa tako ni kršćanstvo ni našu Crkvu. Teške razdore, raspre i podjele unutar kršćana i Crkve, vidljivo je to iz današnjega čitanja, ne proizvode tzv. pogani, nego upravo oni koji se smatraju pravim vjernicima, oni koji zagovaraju kršćansko i crkveno jedinstvo po njihovom naumu, njihovom stečenom (osvojenom) pravu i moći i po njihovim partikularnim običajima. Zato su nam i danas potrebni slični jeruzalemski sabori, i na njima neki suvremeni Isusovi apostoli pogana, poput Pavla i Barnabe, Šimuna-Petara i Jakova, Jude i Sile da obesnaže farizeje-kršćane, moćnike i pobožnjake s maskom lažnog crkvenog jedinstva. Potrebni su nam ljudi evanđelja, poslušni Isusovoj riječi i Božjem nesputanom Duhu.

* * * * * *

Ljubav i riječi

VI. uskrsna nedjelja

Iv 14,23-29

Iz Ivanova evanđelja, koje nazivamo i evanđeljem ljubavi, danas slušamo odlomak koji se otvara posve jasnom tvrdnjom izraženom u pogodbenoj formi. Isus naime kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… a tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Na osnovu ovih Isusovih riječi mi bismo se kršćani mogli dijeliti na tri skupine:

– Riječi bez ljubavi: Prvu bi skupinu činili kršćani koji dosta dobro poznaju sve što je Isus kazao. Mi često “znamo” njegove riječi, ali jer ga ne ljubimo, njegove nas riječi ne obvezuju ili ih mi krojimo po svome. Događa se da uvjeravamo i sebe i druge da smo pravi posjednici Isusova evanđelja, da ga poznajemo, ali je to poznavanje umrtvljivanje Isusa, imuniziranje i iskrivljivanje njegove poruke. Slično se dogodilo, čitamo to u prvom čitanju iz Djela apostolskih, kad su, kako ondje stoji, neki “od naših”, dakle neki kršćani druge uznemiravali i nametali im terete koji nisu potrebni za vjeru. Oni su tovarili zahtjeve koji nisu Isusovi, u konačnici stavljali su sebe i svoje uredbe namjesto Isusa i time drugima priječili put k Isusu.

Ima nas, dakle, koji Isusovoj riječ oduzimamo ili iskrivljujemo stvarnu zahtjevnost, snagu stvarne promjene. Niti se mi ponašamo po njegovoj riječi, niti drugima dopuštamo da se primaknu Isusu, jer smo ga zatvorili u svoja tumačenja, u brbljanja i verbalne vratolomije. Ovoj skupini kršćana mogu se pribrojiti i oni kršćani koji Isusa i njegove riječi postavljaju na istu razinu s bezbroj drugih osoba i riječi, s nekim ljudskim uvjetima za vjeru, kojima smo kroz povijest i svakodnevno obasuti. Ako smo ovakvi kršćani, mi se još nismo susreli s Isusom, nismo osjetili da ljubav obvezuje i traži ono bitno a ne suvišno.

– Ljubav bez riječi: Drugu skupinu čine oni kršćani koji smatraju da ljube Isusa i to stalno govore samo za sebe. Sve druge riječi, dakle stvarno znanje o Isusu koje bi povezali sa stvarnim ljudima s kojima žive, smatraju suvišnom pričom, kompliciranjem i zamagljivanjem Isusove osobe. Ovi kršćani misle da su riječi suvišne, da se praksom i gorljivošću može nadoknaditi svjedočanstvo koje se posreduje razumom i razumskim argumentima, dakle riječima kojima se treba uplesti na suvremene areopage, na suvremene trgove, među grešne društvene i crkvene strukture, gdje se kreću i žive današnji ljudi. Isus jest praktično ljubio, ali nije šutio; govorio je, svjedočio svoju ljubav prema Bogu i ljudima i djelima i riječima. Kršćanstvo je i vjera riječi, utjelovljene Riječi.

– Ljubav i riječi: To su oni kršćani, vjerojatno malobrojni, koji ne odvajaju ljubav i riječi, praksu i teoriju. Kod njih je, kako Ivan Evanđelist i govori, ljubav ona koja čuva Isusove riječi i po njima djeluje. To je ljubav koja se svjedoči i riječima i djelima, ne samo ona koja ostaje na riječima niti samo ona koja u nijemosti i povučenosti samoj sebi izgleda dostatna i sigurna, u svom initimističkom zagrljaju s euharistijskim ili molitvenim Kristom.

Isus, nadalje u današnjem evanđelju, govori da je riječ koju je on kazao učenicima i koju je nama posredovao od Boga. Time je njezina obvezatnost utemeljena u Bogu. Značenje te riječi spoznat ćemo darom Duha, Duha Branitelja. Riječ je o tome da ćemo u svjedočenju Isusove riječi imati sigurnost samo onda ako izmaknemo svoje sigurnosti njezina tumačenja. Duh će nas ohrabriti da ne govorimo svoje riječi nego će nas poučavati o svemu. U tom poučavanju najvažnije mjesto jest da će nam dozivati u pamet Isusove riječi. To znači da ćemo u situacijama našega znanja i neznanja, govora ili šutnje, ako se otvorimo Očevu i Isusovu Duhu, stalno svoja djela i riječi preispitivati u duhu onoga što je Isus radio i govorio. Zato kršćanin govori one riječi koje su prošle ispit Isusovih riječi. Nije dakle riječ o bilo kakvom duhu koji bi nam omogućio da govorimo što hoćemo, što nam padne napamet, nego o onom Duhu koji nas postavlja u odnos s Isusovim riječima. Nije to oduzimanje slobode govora, nego naprotiv, otvaranje neslućenih obzora prema kojima nas usmjerava Isusova izgovorena riječ.

I kao na drugim mjestima, Isus i ovdje daruje svojim učenicima jedinstveni mir, mir utemeljen na njegovoj riječi, koji je različit od mira svijeta. Taj mir nema tjeskobu ni strah, ugroženost i nemir, kojim politike, crkveni strahovi, nacionalna ugroženost i društvena previranja žele uznemiriti ljudsko srce. Štoviše, Isus i nama kao i svojim učenicima kaže, ne uznemirujte se što ja moram otići k Ocu, što fizički nisam s vama. Zato opet pogodbena rečenica: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer je Otac veći od mene. Kao da nam Isus ovim riječima želi kazati da se ne može zbog nas samih vezati uz nas. Hoće od nas slobodne ljude, a on odlazi onome koji je, iako na različit način i naš i njegov Otac, Bogu, Gospodaru povijesti i svih ljudskih života. On odlazi Ocu, a na nama je da svoju odluku da nasljedujemo Isusa konkretiziramo u praksi, da svoju ljubav posvjedočimo riječima i djelima. I to na takav način, kada Isusa nema, kad nema nikoga da nas sokoli i podržava, da nas “fizički” vidi. Vjera nije stanje pri kojem svaki put sa sigurnošću mogu kazati: Isus je uz mene, nego odlučivanje na putu radikalne vjere i skromnog nasljedovanja Isusa iz Nazareta. (2013)

Fra Ivan Šarčević