U Božjoj službi ili Bog u službi?

XI. nedjelja kroz godinu – C

2 Sam 12,7-10.13; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36-8,3

Ako bismo u najkraćem htjeli sažeti Božji odnos prema čovjeku, kako nas izvještava Sveto pismo, mogli bismo kazati: Temeljno iskustvo biblijskoga vjernika s Bogom naglašava da je Bog milostiv i milosrdan, Bog koji oprašta grijehe i otvara neočekivanu novu perspektivu radikalno drukčijeg života. Iz toga onda proizlazi da se i smisao čovjekova života – najprije i najviše njegovih odnosa s bližnjima i Bogom – otkriva u prostoru milosti i milosrđa, opraštanja – kao najuzvišenijega izraza ljubavi. Iz toga također proizlazi da se čovjekova moralnost, njegova ljudskost kao temelj vjere, oslanja na uvjerenju da sve što čovjek misli, govori i čini treba odražavati Božji milosni odnos prema čovjeku. To onda uključuje – kako pokazuju sva vjerska iskustva biblijskih ljudi, posebno život Isusa Krista – da je čovjek nesvediv na etiku i politiku, na zakon i propise, na odanost ili neposlušnost, da je nesvediv na pravovjerje kao ni na asketsko-pobožnu praksu. Milosni je Bog neizmjerno nepredvidiv u svojoj milosrdnoj ljubavi i opraštanju tako da se i najduhovniji čovjek, da se i onaj koga se označava svecem, ne samo “prepada” pred takvim Bogom nego i unutarnje buni zar je moguće da je u Boga sve tako milosno.

Upravo o Božjoj i Kristovoj milosrdnoj ljubavi govore sva tri današnja biblijska čitanja. U prvom čitanju Božji čovjek, Prorok Natan, dolazi kralju Davidu. Ukratko mu priopćava njegov životopis ali onako kako Davidov život izgleda iz Božje perspektive. Najprije mu govori o Božjoj milosti koja ga je spasila iz Saulove ruke, kako mu je predao svu vlast u Izraelu i Judi. A onda je David prezreo Gospodina. Kako? Učinio je zlo u Božjim očima. Važan je naglasak na izrazu – “u Božjim očima”, jer zlo i grijeh najčešće se žele zadržati na ljudskim odnosima i konvencijama, na ljudskim zakonima i propisima po kojima onda dolazi do izopačenja pa se dobro predstavlja grijehom i zlom, a zlo dobrim, a to upravo najčešće čine zakonodavci, vlast i vlasnici tumačenja i izvršenja zakona, i onoga Božjega.

Natan, međutim, iz perspektive Božjega odnosa prema čovjeku, konkretno ovdje prema nevinome Uriji, ne dopušta da ono najgore izopačenje – nepravedno ubojstvo – David pretvori u nešto normalno, u nešto etički i vjerski potrebno i opravdano. Znamo da je David, koristeći svoj položaj i moć, “posvojio” sebi za ženu, ženu svoga glavnog i najvjernijeg vojskovođe, vojskovođe Urije Hetiteta, koji pritom nije bio pripadnik Davidova naroda i vjere. I ne samo što ga je tako krajnje ponizio, nego ga je na najopakiji način dao i ubiti. Koristeći Urijinu vjernost, koristeći ga kao “predmet” poslušnosti, perfidno ga je isturio u prvi borbeni red a drugima rekao da se u pogodan trenutak izmaknu da bi Urija ostao sam – sam na bojnom polju i tako poginuo.

Kako je samo David, kao i čovjek uopće, u svojoj izopačenost smišljen! Ljudsko zlo je krajnje lukavo, proračunato, racionalizirano. Upravo u takvo zlo stanje, ne dok još David smišlja što će učiniti, nego u trenutku kada se zlo dokraja ispunilo, kada je David počeo “uživati” u svojoj vlasti i kad se domogao onoga što je želio, stiže Božja riječ, stiže zapravo Božji čovjek Natan. Zlo se najčešće ne može spriječiti dok nastaje, dok se intronizira, ono se urušava i ruši kada se uspne na vrhunac, kada djeluje najjače i nepromjenjivo. Nažalost, do tada učini bezbrojne štete i nanese mnoge nepravde i nevolje.

Bog ne dopušta, ma koliko god vremena trebalo, da zlo nadvlada dobro, laž da prekrije istinu. David, pak, uza sve svoje zlo, opijenost moću i strašću, sačuvao je odnos i prema Bogu i čovjeku Natanu. Zadržao je otvorenost za susret s Božjim čovjekom, a time za istinu i kritiku. I tu leži osnovna razlika između Davida i neizmjerno mnogo manjih ili većih vlastodržaca i zlih ljudi koji sebi ne dopuštaju da im itko išta kaže, koji svoja zla djela svode pod svoju moć, pod zakon i propise, koji su izgubili osobnost, koje je toliko opila vlast da idu i do one krajnje perverzije da čak svoje zlo djelo tumače Bogom istine i pravde, da se postavljaju kao jedini čuvari ljudskoga odnosa i jedini tumači samoga Boga. Idu dotle da i kada ponize ili uklone čovjeka, smatraju da ti isti ljudi trebaju na isti način biti im odani.

David priznaje svoj grijeh, ispovijeda svoje zlo, čak se izručuje kazni. S Božjim čovjekom Natanom nastupa milosrdni Bog, Bog opraštajuće ljubavi i nudi Davidu novi početak, “drugu nedužnost”. Nije zanijekana istina, nije izbrisana grešna prošlost; nepravda ostaje nenadoknadiva, ali mogućnost činjenja dobra se otvara u nesagledivim horizontima, nakon što David uviđa i priznaje svoje zlo, kaje se i vrši pokoru za njega.

Slično govori i Pavao u svome Pismu kršćanima Galaćanima. Taj neumorni revnitelj za židovski Zakon, tako revan da je i duhovno a čini se i stvarno “ubijao” Isusove učenike, svoje vjerske protivnike, Božjim milosnim zahvatom doživljava obraćenje. Pavao biva zaustavljen u svome “najpobožnijem” naumu. Dok je Davida opsjela moć vladanja i umišljaj da mu je dopušteno sve, i da ljude koristi i pomiče kao svoje igračke, kad mu je strast za ženom zaslijepila i um i oči, kod Savla, inače obrazovana i pobožna čovjeka, ali dogmatizirana i isključiva, prisutna je totalitarna ideologija pravovjerja.

No, malo je, krajnje malo Davidâ i Savlâ. Naša najčešća a najgora ponašanja koja siju zlo, podjele i razdore, koja unesrećuju pojedince i zajednice, događaju se kada na najprimitivniji način strast za vladanjem bude povezana s umišljajem o posebnom, čak i božanskom poslanju, kada izostaje zdrava osobna komunikacija, kada se vlastodržac ili bilo koji moćnik u svojoj uskoći zabarikadira lažnim prorocima, udvoricama i laskavcima, kada ne prepoznaje da ga u kritici njegovih “protivnika” sustiže sama Božja riječ, kada se, naposljetku, s neotvorenošću za drugu riječ, zatvara stvarnoj Božjoj volji i milosti. Zato je – povijest to pokazuje – najgore zlo dolazilo i dolazi od onih ljudi na vlasti koji – slijepi za vrednote i gluhi za (samo)kritiku – svoju vladalačku moć duhovno ideologiziraju, legitimiraju svojom ispravnom vjerom u Boga. Najgori su režimi oni koji su zahtijevali poslušnost iz ideje svoje savršenosti ili savršenosti svojih ideja i stavova. Savršenost je tipično religijska (i evanđeoska) kategorija. No, ako ona stigne u ruke nemoralnih i tupih ljudi, ona postaje oruđe prokletstva za druge, Prokrustova postelja s nepopravljivim posljedicama. Zato su najgore vlasti one teokratske. Zato je Isus radikalno odijelio cara od Boga, zato su laična država i sekularno društvo, uza sve njihove nedostatke, najpovoljniji okvir ljudskih društvenih odnosa.

Možemo zaključiti da se Savao obratio ne samo zato što je u svom djelovanju i onom lošem bio revan, do ubijanja, nego upravo zato što je negdje u sebi ostavio mogućnost da ne radi sve ispravno, da je shvatio da svojom religioznim uvjerenjem ne može ovladati Bogom. Naravno, nimalo beznačajno nije što pisac Djela apostolskih, Luka Evanđelist, piše o Savlovoj prisutnosti kod ubijanja/kamenovanja Stjepana Đakona. Slika odlaganja Stjepanovih haljina do nogu Savla, kao da je znak Savlova daljnjeg puta, pozitivno provokativnog i samokritičkog razmišljanja o Stjepanovoj molitvi Bogu za opraštanje. Moment Stjepanova opraštanja – izgledno je – bio je zahvat i uzdrmavanje Savla u njegovoj totalitarnoj religioznoj ideologiji. Ne treba zaboraviti kako je Savao jedan, a kako su druge “ubojice” i izopačeni duhovni vlastodršci najčešće bešćutni na udes pojedinca, a onda i na – opraštajuću ljubav.

A iz odlomka današnjeg Lukina evanđelja nadaju nam se svojim bogatstvom mnogi apeli i poruke. Isus je na gozbi Šimuna farizeja. Šimun, kao i svi farizeji, uvjeren je da sve dobro radi, pogotovo da dobro i ispravno vjeruje, za razliku od mnogih grešnika. I baš u njegovu kuću dolazi grešnica. Nečuveno! Ima hrabrosti doći, jer ne dolazi k njemu nego k Isusu, jer Isus je svugdje suveren i slobodan. I dok žena ima hrabrosti ući u “farizejsko leglo”, farizej Šimun maskira svoje izopačene misli pred svojim gostom, istinoljubivim Isusom. Uskraćuje mu povjerenje, uskraćuje mu razgovor o tome o čemu stvarno misli i koji je njegov stav. Isus to primjećuje. Ne trebaju posebne nadnaravne milosti da se to primijeti. Dostatna je ljubav. Ljubav je razlikovni znak između autentičnosti i farizejizma. A to i jest najveća muka. Tu je vrhunac naših ljudskih razlikovanja. Da je David stvarno bio sposoban za ljubav, ne bi uništavao Uriju i njegovu ljubav. On je postao bešćutan za patnju pa i život drugoga. Šimun je nesposoban ili se onesposobio za ljubav da bi primijetio cjelinu žene grešnice i njezinu ljubav.

Slično i redovito događa se svima nama, pogotovo religioznima, pravovjernima (farizejima). Usuđujemo li se krenuti dalje? Isus priča Šimunu priču o dužnicima, i ta se priča odnosi na sve farizeje. Poruka priče je da zahvalnost mora biti veća od strane onog dužnika koji je više dugovao. Isus govori Šimunu kako mu kao gostu nije učinio ni ono što je bio dužan učiniti, a žena nije Isusu ništa dugovala, a toliku mu je pažnju i ljubav posvetila. Zli ljudi zaborave često svoje dužnosti, dok druge progone do u sitnicu.

Isus je izričit: Žena koja je mnogo ljubila, njoj se opraštaju grijesi. Onaj koji ljubi, on i griješi. Onaj koji je pravovjeran, on i ne ljubi i ne griješi. On se lišava i ljubavi i opraštanja kao njezina vrhunca.

Slijedi u evanđelju govor o tome kako Isus može opraštati grijehe, na što se bune pravovjerni. To je sastavnica Isusova poslanja, to je sukus Božjega odnosa prema ljudima. Šimun, farizej, ne može oprostiti i zato ne može ljubiti. Bog oprašta Davidu, oprašta Pavlu, oprašta grešnici, jer su ljubili, jer su prihvatili da im je život jedino moguć u opraštanju, u Božjoj milosti i milosrđu. Novi zaokret, naša obraćenja, povratak izgubljene ljudskosti, nalazi se u nastojanju i praktičnom nasljedovanju Božjega i Isusova praštanja, Božje milosrdne ljubavi prema drugima. No, ništa tako ne uzdrmava ljudske političke i religijske vlasti, sve moćnike i farizeje, kao kad pred njima stoji zahtjev za opraštanjem, jer osvetoljubivost je daleko jači i snažniji pokretač. Isus kroz sve svoje djelovanje inzistira na tome da je praštanje vrhunac ljudskosti i vjere u Boga. Strastveni i vlašću otupljeni vlastodršci to smatraju gubitkom sebe i izdajom vjere a i Boga, jer se po njihovom lukavom umu prava vjera praktično ostvaruje ne opraštanjem, nego osvetom i uklanjanjem grešnika. Za njih Bog nije istinit i milostiv, nego je njima u službi. Doista je najteže opraštati. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Posljednje uzdanje

X. nedjelja kroz godinu C

1 Kr 17,17-24; Gal 1,11-19; Lk 7,11-17

Pitanje smisla života postavljamo rijetko. Razlikovanje između bitnoga i nebitnoga, možda nas i ne dotiče. Najčešće se zapetljavamo u kučine površnosti, u povrede, čak u izmišljene uloge koje smo sami sebi umislili ili koje su nama drugi povjerili ili namijenili. I sve ćemo učiniti, čak i zloće i pakosti drugima ljudima, samo da bismo pokazali kako smo vjerni samima sebi, svojim “umišljenim veličinama”, svome dokazivanju, sebi kao svome posljednjem uzdanju. Slici koju su drugi za nas načinili a mi se u nju uguravamo na silu, hranimo se zabludama i štitimo poluistine pa i lažu. Ustvari, sve pokazuje da smo izgubili svoj vlastiti put, svoj kompas i oslonac. Danima i godinama – zna se dogoditi – lutamo pogrešnim putovima ili možda samo jednim pogrešnim putom kojeg smo sebi sami zacrtali kao jedino ispravan, a u stvari on sve više pokazuje našu neljudskost i nevjeru. Kobno se udaljavamo od sebe samih.

Većina našega života je poražavajuća prosječnost, lažno smirivanje svake mogućnosti da se preispitamo idemo li doista pravim putem. Maleni smo, čak i u grijesima. Možda ćemo to i priznati. No, naša se ljudskost provjerava u odnosima. A kako smo doista s drugima, najbrže odgurujemo u svu krivnju drugih ili u svu našu pravednost. Uvijek imamo dostatno razloga da iz starih povreda i često umišljenih i nedoživljenih nepravdi, opravdamo svoje današnje zloće prema drugima. Strašno je ako si nikada nismo postavili pitanje da možda ipak nismo oštetili drugoga, da ga možda nismo ocrnili, difamirali, optužili za nešto što uopće nije napravio, da mu možda nismo nanijeli tešku nepravdu, proglasili ga neprijateljem a on nam nije nanio baš nikakvo zlo. Jesmo li se, uistinu, ikada zaustavili nad sobom i nad svojim grijesima prema drugima? Jesmo li si ikada postavili pitanje tko su ti moji bližnji i koliko sam im doista bio od pomoći? Obraćenje od grešnog života i istinska pomoć drugima u situacijama nemoći najveća su i najvrjednija životna iskustva. To je i najživotnije svjedočanstvo neizmjerne Božje zauzetosti za ljude preko ljudi.

Današnja čitanja sva su u znaku novoga života, nenadanoga, milosrdnog i spasonosnog Božjega zahvata u ljudsku povijest, obrata u ljudskom postojanju – i uvijek preko ljudi, preko čovjeka. Prvo čitanje govori o proroku Iliji i njegovom boravku u kući “poganke”, sarafatske udovice, kamo se sklonio pred napadima i progonima vlasti, kralja i kraljice. I toj udovici se sin teško razbolio. Udovica, s jedincem sinom, pomišlja da je Ilijina prisutnost, prisutnost Božjeg čovjeka kazna za njezin grijeh time što joj želi oduzeti sina. Božji ljudi – znamo to iz vlastitoga iskustva – djeluju kao zrcalo u kojem vidimo svoje mane. Oni nas dovode posve u pitanje, razobličuju nas, pozivaju na istinu i novi život, a mi mislimo da su tu da nas zaniječu i unište. Zato od tih ljudi bježimo ili ih progonimo kako se ne bismo sastali sa sobom i svojim grijesima.

Bog, međutim, djeluje preko Ilije drukčije. Bog ne kažnjava kako to mi ljudi činimo. Bog ne niječe grijeh, ali ne kažnjava dijete zbog majčina grijeha. Da, Božji čovjek je ogledalo u kojem se razotkrivamo u svojim tamnim i zlim postupcima, ali to nije istina koja ubija nego ozdravlja. I Ilija, Božji prorok, uzima dijete i žarko moli Boga da ga ozdravi. Bog u kojeg Ilija vjeruje i kojemu se obraća, Bog je zahvalnosti i ondje gdje je prisutan grijeh. Grešna udovica je primila Iliju. Bog uslišava Ilijine razloge zahvalnosti udovici i molitvu za ozdravljenje njezina sina jedinca. Bog ne kažnjava udovicu koja je pred Ilijom posvijestila svoj grijeh, koja se spoznala. Bog dariva novi, neshvatljivi početak i majci i djetetu.

Drugo čitanje je Pavlova kratka ispovijest kršćanima u Galaciji kako je tekao njegov život i njegovo obraćenje. To je obraćenje najveće obraćenje u kršćanstvu. Pavao govori tko je on bio, kako se ponašao i kako se sam Bog umiješao u njegov život. Sa strane ne možemo ući u detalje Pavlova kao ni drugih života. Pavao se promijenio, radikalno promijenio. Promijenio se tako da je povjerovao u Isusa, Božjega Sina, i s jednakom, ako ne i jačom gorljivošću, počeo je naviještati “poganima” Isusovo evanđelje.

Kako prepoznati Božji dolazak u naš život? Kako se uistinu obratiti? Kako prihvatiti i samu misao da se trebamo obratiti u svome odnosu prema drugima? Obraćenje je temeljni Božji poziv čovjeku. Isus to traži od nas. Taj se poziv, Božji glas, međutim, jedva čuje. Zaglušen je drugim, lakšim, čujnijim pozivima. Kod Pavla se obraćenje dogodilo na vrhuncu uvjerenja da dobro radi, baš onda kada je vjernički “prerevno” nadmašivao sve svoje vršnjake, onda kada ni slutio nije da bi trebalo nešto mijenjati u životu. Obraćenje se dogodilo u onome u čemu je mislio da je najbolji i najsavršeniji, a ne ondje gdje je mislio i smatrao da je najgori. Zato su obraćenja najveća zemaljska rijetkost.

O Božjoj neshvatljivoj dobroti i sućutnosti slušamo u odlomku iz Lukina evanđelja u zgodi Isusova uskrišenja sina jedinca u majke. I to u gradu Nainu. Tumači govore kako su se na gradskim vratima susrele dvije povorke, tužna povorka smrti koja je išla na groblje i životna povorka Isusa, njegovih učenika i svijeta koji je išao za Isusom u grad. Opet udovica kao kod Ilije. No, ovdje nema govora o grijehu, nema govora o udovičinom strahu od Proroka. Ovdje se ne govori ni o kakvom prijašnjem susretu Isusa i udovice. Ovdje se u Isusovom djelu i riječima očituje kakav je Bog. Isus se, bez ičijega poziva, sažali nad ženom, prilazi joj i jednostavno joj kaže: Ne plači.

Bog kojega Isus naviješta i ponazočuje je sućutan. Velika je i neprebolna patnja udovice. Nezaštićena u društvu sada bez sina ostaje bez zadnjega uzdanja. Upravo tada nastupa Isus. Ona je posebna Isusova briga, kao i svi rubni, nezaštićeni i obespravljeni; kao svi oni koji nemaju komu se uteći, iza kojih ne stoji nitko moćan. Luka ne inzistira na čudu uskrišenja (imaju tek tri u evanđeljima). Njemu je važno da istakne kako su u Isusovu sažaljenju i uskrišenju ovoga mladića ljudi prepoznali i povjerovali da je među njih stupio “prorok velik”, da u Isusu sam Bog pohađa narod svoj. Bog u Isusu pokazuje koliko je praktično suosjećajan, koliko je osjetljiv i ondje gdje umiru zadnje nade, kako je milosrdan i ondje gdje umiru najbliži, gdje umire jedino ljudsko uzdanje kako je to bio sin jedinac za majku, i to majku udovicu.

Uskrišenjem Isus ne dokida smrt. U našim smrtima, još više, u našim prosječnim životima, u našim neobaziranjima prema drugima, u našim sitnoćama i zloćama, u našim umišljenim ulogama i pozama, u našem polomljenim ili napuknutim odnosima, u nedostatku obraćenja, evanđelje svjedoči da Isus ide i prema nama, ide ususret s one druge strane naših grešnih putova, sa strane života, sa strane novoga početka, i stiže ondje gdje mi mislimo da smo krajnje ispravni i radikalno nas mijenja. Stiže i ondje gdje je nastupila smrt svake nade, ona konačna otpisanost da se drugi uopće još može “vratiti u život”, u naš život, gdje je prekinuta svaka komunikacija. Isus stiže i ondje gdje smrt, stvarna, društvena ili duhovna, caruje u našim odnosima. Isus je naše zadnje uzdanje u svim nevoljama i lomovima.

Obraćenički životi Ilijin i Pavlov govore nam da je krajnje vrijeme da i sebe, svoje postupke prema drugima i svoje molitve za druge – i za “pogane”, protivnike i neprijatelje – usmjerimo prema Isusu Kristu u kojem Bog prilazi grešnom i neutješnom, i onom, po našem sudu zlom i prokletom čovjeku, i prije svega svakom tužnom i patničkom čovjeku i ne kažnjava ga zbog njegova grijeha, nego čeka da se obrati i on počne svjedočiti Božje bezgranično milosrđe. Obraćenje od grešnog života i istinska pomoć drugima u situacijama nemoći najveća su i najvrjednija životna iskustva. To je svjedočanstvo neizmjerne Božje zauzetosti za ljude preko ljudi.

Fra Ivan Šarčević

Evanđelje koje ne postoji!

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

Naše stoljeće se na svome početku pokazuje kao stoljeće buđenja religijâ, pa i strašnih sukoba koji se pokrivaju vjerom. Označeno je progonima, čitavim seobama naroda koje svoj uzrok imaju u ljudskom zlu. A to je zlo često toliko đavolski izopačeno da se opravdava samim Božjim imenom. Početak našega stoljeće mogli bismo nazvati vremenom ljudi lutalica, putnika bez zavičaja, ljudi koji nemaju kamo. Strašne li perverzije u našem svijetu kojeg se proglašava tako humanim, čovjekoljubivim, religioznim, a u njemu ima toliko ljudi koji kao ni Bogu nisu poželjni. Naše je stoljeće počelo kao stoljeće stranaca koje se progoni, obespravljuje, ubija u ime vjere, u ime milosrdnoga Boga.

I ne događa se isključivost samo na velikom planu, nego i u našoj svakodnevnici. Dok s jedne strane živimo u žrvnju globalizacije, posebno komunikacijskog približavanja svijeta, na drugoj strani svjedoci smo pa i akteri svakovrsnih podjela, sukoba u obiteljima, zajednicama, narodima i društvu. I tu vrlo često zbog vjere. Religija je postala najjače političko oružje, ideologija isključivanja drugih, ulaznica za karijeru i posao, “dokument” kojim se brane i najprizemnije sebičnosti i grupni interesi. Proces globalnog zbližavanja ne prati veće međusobno razumijevanje ljudi, veće duhovno zajedništvo, nego i razni sukobi. Paradoksalno je da sa sve većim komunikacijskim pomagalima raste otuđenost ljudi, i onih najbližih jedni od drugih. Pred nama, suvremenim ljudima iznova je novi početak, novo učenje kako s ljudima, kako sa strancima, kako s onima drugima.

Sva tri današnja čitanja za svoju temu imaju odnos prema tuđincima. Veliki kralj Salomon, izvještava nas prvo čitanje, nakon što je sagradio Hram, moli Boga da Bog usliša ljude koji će navratiti i moliti u kući Božjoj a nisu pripadnici izraelskoga naroda ni izraelske vjere. Salomon moli Boga da usliša molitve tuđinaca koji su na putu traženja Božjega imena. Veliki kralj ne ponaša se paternalistički nad Hramom, jer ga nije gradio za sebe ni samo za svoj narod nego za proslavu Boga koji je Bog svih ljudi – i stranaca.

Salomonova molitva ukazuje da Bog Staroga zavjeta nije neki pristrani i isključivi plemenski i nacionalistički bog, vlasništvo jednoga naroda, niti je Božja izabranost izraelskoga naroda zasluga ni privilegij koji ne bi obvezivao na odgovornost toga naroda za dobro i spasenje stranaca i svih ljudi. Nevjerojatnom unutarnjom slobodom iz koje proizlazi svako autentično djelovanje, Salomon otvara Hram, otvara Božju kuću za sve ljude (Hram otvorenih vrata za sve!). Molitvom, tim najosobnijim početkom i u odnosu prema ljudima, Salomon moli Bog da usliša molitvu tuđinca. Bog u kojega vjeruje Salomon prekoračuje etničke i religijske granice. Molitva vjernika je iskrena i ispravna ako je u nju uključen tuđinac. Odnos prema strancima za vjernika počinje molitvom Bogu da i taj čovjek, tuđ pa i neprijateljski, bude uslišan u životu, da se ostvari strančevo traženje smisla, da bude uslišana njegova molba i ostvarena njegova sreća.

Na Salamonovu molitvu, u drugom današnjem čitanju, nadovezuje se oštri prijekor do proklinjanja Galaćana od strane velikoga apostola pogana (stranaca) Pavla iz Tarza. Među Galaćanima je nastao uobičajeni sukob kakav često prevladava u zatvorenim i isključivim religijskim zajednicama. Naime, Galaćani su počeli iskrivljivati Isusovo evanđelje, prisvajati ga sebi i ne dopuštati pristup u crkvu strancima. I neki od starješina te lokalne crkve u strahu od ljudi počeli su zbunjivati druge svojom religioznom isključivošću, krivotvorenjem evanđelja, propovijedati, kako Pavao izričito kaže, “evanđelje koje ne postoji”. Zato se Pavao poziva na svoje izvorno evanđelje.

Središte Pavlova evanđelja je biti Kristov sluga. Pavao je isto htio i od vjernika – da budu Kristove sluge a ne sluge zakona, nacije, obreda i propisa po kojima bi se nekim ljudima priječilo upoznavanje Krista i ulazak u kršćansko i crkveno zajedništvo. Pavao nije zavodio ljude, niti je išao da se ljudima svidi niti da im ugodi nego da naviješta i živi po evanđelju. Pavao je bio iznimno ponizan i samokritičan vjernik i istodobno neustrašivo odlučan i hrabar u naviještanju Kristova evanđelja i izgradnji kršćanski zajednica koje su trebale biti otvorene za sve ljude. Njega nije opijala količina, mnoštvo, broj “religioznih navijača”, nego osobni pristanak i životno svjedočanstvo za Krista. Nije razumijevao Kristovo evanđelje kao posjed izabranih, a crkvenu zajednicu kao utvrdu ili borbenu jedinicu protiv stranaca, nego duhovni dom smisla i ljubavi za sve iskrene tražitelje.

Vrhunac današnje poruke o strancima, o inovjercima i ljudima druge pripadnosti jesu Isusove riječi iz evanđelja kojima nečuveno hvali vjeru rimskoga stotnika. Naime, nakon što je stotnik zamolio Isusa da ne ide njegovoj kući da mu izliječi slugu, jer nije dostojan njegova pohoda, zato je slao svoje prijatelje; nakon što je kazao riječi koje mi ponavljamo pod svakom misu prije primanja Tijela Gospodinova (Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj!), nego da samo rekne jednu spasonosnu riječ, Isus se okreće mnoštvu koje ga je pratilo i reče im: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.”

Nečuveno i tako strano odzvanjaju ove Isusove riječi bez obzira što smo ih toliko puta čuli i tvrdokorno se na njih navikli. Jer, kakve stvarne posljedice imaju ove riječi za naš život? Kako je Isus samo mogao reći da izvan Izraela ima “više” vjere? Možemo li uopće zamisliti da Isus danas to kaže za nekoga tko ne pripada nama, katolicima i Hrvatima, tko ne pripada našoj zajednici, molitvenoj skupini, klanu… Zar svoju sreću ne gradimo uklanjanjem drugih i sve zlo, i svoje zlo, još svaljujemo na druge.

Možemo li, u ovom našem vremenu, u našem stoljeću religije i stranaca uopće i zamisliti da ima više vjere izvan nas, naše skupine, crkve i naroda, interesne grupe? Što je sadržaj naše molitve u našoj crkvi, molimo li ikada poput Salomona za tuđince, protvinike, neprijatelje? I jesmo li mi ipak propovjednici nepostojećeg evanđelja – evanđelja kojim ljudima priječimo pristup Kristu? Gospodine, nisam dostojan da se pozivam na tvoje evanđelje, da naviještam tvoju riječ? Očisti mi srce od mržnje, prezira i isključivosti drugih! Pomozi mi da prestanem kupovati i lažno pridobivati ljude, da prestanem okrivljivati nedužne, da prestanem ugađati sebi i ljudima, da postanem tvoj istinski služitelj i dosljedni sluga tvoga evanđelja!

* * * * *

EVANĐELJE ZA “POGANE”

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

U navođenju mnogovrsnih kriza, od ekonomskih do moralnih, čuje se, ali rijetko, da danas vlada kriza vjere u Boga. Ako se ova teška kriza i konstatira, čini se to brzo i površno, odnosno čini se tako kao da se ni vjera ni njezina kriza ne odnose na konkretni život i druge ljude, nego samo na neki “uzvišeni” i “intimni” odnos čovjeka pojedinca s njegovim Bogom. Ako se govori o krizi vjere, barem za ovu priliku, ukratko bi trebalo kazati da ona označava mišljenje i djelovanje bez oslanjanja na Boga, još konkretnije, na prosuđivanje i praksu bez oslanjanja na Sveto pismo, Božju riječ i Isusovo evanđelje. Odatle je posve normalno zaključiti da kriza vjere ne znači krizu pobožne prakse. Naime, teška kriza vjere može zahvatiti ljude koji redovno idu u crkvu, mole i poste. Oni to čak i ne moraju osjetiti. Bilo je to i za Isusova vremena. Mnogi njegovi suvremenici živjeli su licemjerno, ne samo u krizi vjere, nego selektivno pa i nevjernički u vjeri. Izabirali su ono što se njima sviđalo a odbacivali ono što im nije odgovaralo.

Ako bismo “Pavlovim evanđeljem”, “evanđeljem za pogane”, kojega tako sigurno i vatreno zastupa u današnjem pismu kršćanima u Galaciji, pristupili sagledavanju naše vjere, onda bismo se našli u vrlo nezgodnoj poziciji. Naime ako bismo Pavlovim načinom pristupili čitanju i razumijevanju prvoga čitanja iz Knjige kraljeva i onda Isusovom evanđelju kojega smo čuli u odlomku iz Lukina evanđelja, zar ne bismo primijetili zastrašujuće odstupanje od onoga što nam ta čitanja nalažu. Krenimo redom:

Kralj Salomon, nacionalni prvak i poglavar izraelskoga naroda, moli za tuđince ako bi se koji našao u hramu da moli, u Božjem hramu kojeg je sam Salomon izgradio. Koliko se samo praktičnih uputa i zahtjeva krije u ovoj kraljevoj molitvi? On nije sagradio hram da od njega odbija tuđince, da u njemu stanuje onaj Bog koji bi bio neprijateljski prema onima koji nisu Salomonove nacije i vjere. Božji hram je otvoren. Božji hram je za molitvu svima. Salomon nije gradio nacionalni hram, nego Božji hram zajedništva svih ljudi. Pavlovim riječima kazano, nije ugađao ljudima i hram nije podizao iz političkih interesa nego iz vjere u Boga. A koliko je naših svetih mjesta, svih vjera, doista sveto, koliko je građeno zbog Boga, koliko ih je otvoreno za strance?

U odlomku iz Lukina evanđelja slušamo kako se Isus našao u Kafarnaumu. Nekom strancu, rimskom satniku, teško se razbolio vrlo omiljeni sluga. I on šalje svoje prijatelje, židovske starješine k Isusu da ga zamole za pomoć, da ozdravi njegova slugu. Delegacija ne kasni nego se upućuje k Isusu i objašnjava mu poseban razlog zašto bi Isus trebao pomoći tražitelju. Satnik je – prema riječima židovskih starješina – volio židovski narod i štoviše sagradio im sinagogu. Kako bi zvučale ove riječi da se primijene na nekoga od naših današnjih satnika i časnika, naših moćnika i poglavara? Nekada se u našoj zemlji pomagalo i smatralo posebnim blagoslovom pomagati komšijama ne samo u izgradnji kuća nego i Božjih kuća, crkava i džamija. Danas, kada sve djeluje da je mnogo više vjere i vjernika, takvi postupci se smatraju izdajom vjere (i nacije). Naravno, ima onih koji to i danas čine: neki da se pokažu, neki da skriju zlu prošlost, neki da (s)kupe što više birača, a neki doista iz vjere i poštivanja susjeda. Sve u svemu pomaganje drugima – sjetimo se prigovora u ratu i dijeljena humanitarne pomoći – gleda se neblagonaklono pa čak i osuđuje. U takvom ponašanju može li se govoriti o stvarnoj krizi vjere, o izdaji nacije ili izdaji evanđelja?

A Isus – vratimo se izravno njemu – na traženje ne oteže, ne postavlja nikakva pitanja o nacionalnoj podobnosti satnika, niti provjerava njegovu vjeru, nego se s delegacijom namah upućuje satnikovoj kući. A ovaj opet šalje prijatelje da Isusu kažu da se ne muči da mu nedostojnom dolazi pod krov, nego mu poručuje da je dovoljno da samo kaže riječ, jednu riječ, i njegov sluga će ozdraviti. I oni se nisu ni susreli. Isus se zaustavlja. Okreće se mnoštvu zadivljen vjerom koju nije našao ni među svojima, u Izraelu. Satnik i Isusu susreli su se u poštivanju, povjerenju i vjeri. Sluga je vjerom bio ozdravljen.

Satnikove riječi izgovaramo, ponavljamo svaki puta na misi prije pričesti: Gospodine nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj. Postale su nam te riječi preveć obične. Postale su nam previše sigurne. I ondje gdje se posviješćuje vlastita nedostojnost i grešnost, često se zaboravlja povijesni kontekst ovih riječi, zaboravlja se njihova svakodnevnica, odnosno naši stvarni odnosi s drugima, tuđima, pa i nacionalnim neprijateljima i religijskim (svjetonazorskim) protivnicima i konkurentima. Ne možemo dostojno primiti Isusa “pod svoj krov”, ako u svoju blizinu ne primamo strance, ako imamo averziju na sami spomen “onih drugih”. Ne možemo se dostojno pričestiti, uzeti udjela u Isusovom životu ako mrzimo druge. Zato, ako danas govorimo o krizi vjere, ne odnosi se ta kriza tek na smanjenu molitvu i na pomanjkanje zanosa u odnosu s nekim samo svojim Bogom, nego na krizu odnosa prema tuđincima kojima je isti Bog Otac.

I mi također molimo Gospodina da rekne samo jednu riječ i ozdravit će duša moja. A od čega je to bolesna moja duša? Zar ne i od one bolesti koja se naziva etnička mržnja i religijska isključivost. I koju to riječ Isus nama danas govori? Konačno, o kojoj se to vjeri i evanđelju zapravo radi, o “ljudskom” ili “anđeoskom” evanđelju, kako bi Pavao rekao, a ne o Isusovom evanđelju za suvremene tuđince, naše satnike i “pogane”? Naše su duše oboljele od ugađanja ljudima. Mi smo kao i Pavlovi Galaćani, zavedeni prešli na neko drugo evanđelje, evanđelje koje i ne postoji, nego je njegova negacija. Mi smo poput Pavlovi Galaćana zbunjeni onima koji ovim Isusovim riječima oduzimaju stvarno značenje, varaju i iskrivljuju, ublažuju ili prešućuju Isusovu poruku. Zato danas živimo u krizi vjere, u krizi nasljedovanja Isusova evanđelja, makar umnažali molitve i duhovne podvige. Zato se danas, upravo u odnosu prema “drugima”, ponajviše očituje vjera u Boga, a koju – usudimo se nedostojni kazati Isusovim riječima – gotovo nigdje ne može sresti, ni u jednom narodu i jeziku. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Posljednja večera (Kuzma Kovačić)

TIJELOVO

Euharistija: Isus Krist u kruhu i vinu

Od srednjega vijeka (13./14. st.) počinje se slaviti svetkovina Tijelova. Još intenzivnije od 16. stoljeća, s procesijama i klanjanjima u katoličkoj obnovi, u susretu s reformacijom, s protestantizmom u kojem se doduše slavi Isusova gozba ljubavi ali se u nekim reformirani crkvama poriče Isusova realna prisutnost u prilikama kruha i  vina. Tridentski sabor (1545-1563) inzistira na realnoj, zbiljskoj, Isusovoj prisutnosti u euharistijskom kruhu i vinu što je više od stvarne (tvarne) u smislu po-stvarene (opredmećene) prisutnosti, kao da bi tjelesno-fizički Isus bio prisutan u kruhu i vinu. Ove teološke distinkcije, kao i temeljni teološki izričaj za euharistijsku pretvorbu – transupstancijacija (kruh i vino vanjski ostaju što jesu ali mijenjaju bit/supstanciju – postaju Kristovo tijelo i krv) nisu puka teološka zanovijetanja dokonih učenjaka, nego vjerničko nastojanje da se protumači Kristova spomen-nazočnost i prilikama kruha i vina.

[U nas Tijelovo ima i naziv Brašančevo. Dolazi od riječi brašno. U starocrkvenoslavenskom, kako navodi Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku, brašno je značilo “jelo”. Brašančevo je tako poimeničen pridjev od deminutiva brašance u značenju hostije, euharistijskoga kruha (brašnovati = pričestiti se).]

Kršćanstvo, koje se temelji na biblijskoj objavi, smatra da je Božji Duh prisutan u svemu materijalnom, jer je Bog stvoritelj svega. Sva materija nosi trag Boga. I kao što nijedan predmet nije puki predmet nego mnogo više od toga, tako je i s euharistijskim kruhom i vinom. Uzmimo, na primjer, da vino nije tek tekućina, napitak. Prisjetimo se čitavoga procesa nastanka vina. Prisjetimo se svih ljudi, svih ljudi i ruku koje su oko njega radile, svih pogleda u nebo, svih molitava, zaziva nekada i kletvi od vremena sađenja, uzgajanja, obrađivanja vinove loze i vinograda do berbe, polaganja grožđa u bačve, do fermentacije, do lijevanja u burad, vrčeve i boce, pakiranja, do ruku koje vino poslužuju na naš stol. Nije dakle vino samo puki napitak. Mnogo je više nevidljivoga skriveno u jednoj čaši vina. Slično je na otajstven način u svemu stvorenome, u svemu materijalnome i proizvedenome prisutan Božji trag.

Najuzvišenija Božja prisutnost na zemlji jest u njegovoj slici i prilici – u tjelesnom čovjeku. Utjelovljenjem u Isusu iz Nazareta Božja prisutnost za kršćane postaje vidljiva u licu svakoga čovjeka. U tjelesnim ljudima pohađa nas Isus Krist, sam Bog. Među kršćanima, katolici i pravoslavni posebno drže do sakramenata – materijalnih znakova i radnji Božje djelotvorne prisutnosti. Sakramenti na poseban način u vidljivim znakovima, u materijalnom slave Božju nazočnost. Tjelesni Isus kao prasakrament legitimira sve kršćanske sakramente, a među njima i onaj najuzvišeniji – euharistiju. Euharistija je sakrament kršćanske zajednice, Crkve, koja se okuplja u Isusovo ime, zahvalno slavi Kristovu žrtvu križa i gozbu Posljednje večere.

Nikada kršćanima nije bilo lagano vjerovati u Kristovu prisutnost u kruhu i vinu. Nije lagano ni u naše vrijeme u kojem su se ljudi prilično odprirodili i u kojem materijalni, predmetni svijet sve više gubi svoju duhovnu dimenziju, razbožanstvenjuje se, gubi karakter svoje stvorenosti; u vremenu kada se čovjek prema materijalnom svijetu, predmetima, odnosi po konuzmističkom načelu: iskoristi i baci. Teško je vjerovati u Božju oduhovljenu prisutnost u vremenu kada ljudska tjelesnost, posebno ženska, postaje samo zemaljska svetinja, tabu bez Boga, svjetovni kumir kojemu se u perverzijama i pornografskoj industriji žrtvuju i ljubav i ljudi; u vremenu kada tjelesnost gubi auru tajne a postaje ljudski proizvod i eksperiment, ili, kako se to događa i u Crkvi i s propovjedaonica, tijelo, posebno žensko tijelo, postaje puko sredstvo okrivljivanja, opterećivanja savjesti mnogih unesrećenih žena i sredstvo vladanja ljudskim dušama od strane nezrelih i neodgovornih celibatera.

Nije lagano vjerovati u Kristovu prisutnost u prilikama kruha i vina, tim više što i euharistijski obred i njezin središnji dio – pretvorba, za mnoge suvremenike djeluju kao neki magijski čin iz mračnih vremena čovjekove znanstvene i tehničke zaostalosti. Uz to, nevolje stvara i euharistijski kruh (hostija), iz praktičnih razloga sveden na malu tanku česticu, koja jedva i oblikom i bojom podsjeća na stvarni kruh. Liturgijsko estetiziranje i duhovna čistoća nadvladavaju često prirodnu predmetnost materije, čvrstu tjelesnost Božjeg stvorenja.

No, i u ovakvom vremenu ponovno trebamo poći od početka, iznova učiti vjerovati. Ostaviti se umišljene lakovjernosti i samorazumljivosti. Iznova se trebamo pitati i obrazlagati kako mi to vjerujemo da je u kruhu i vinu, posvećenima na oltaru, prisutan sam Isus Krist. Za misu, euharistiju kažemo da je spomen-čin Isusove gozbe, posljednje večere i spomen-žrtva njegove smrti na križu. Na Posljednjoj večeri, na Pashalnoj gozbi, Isus je kazao svojim učenicima da se skupljaju u njegovo ime, da zajedničkom molitvom, pripovijedanjem (čitanjem i slušanjem) o Božjim spasenjskim događajima, te blagovanjem kruha i vina, kao i služenjem (pranjem nogu) spominju se njega – svoga Učitelja, Mesije i Gospodina. Isus Krist je tako prisutan u svojoj skupljenoj zajednici, u Božjoj riječi, u evanđelju, u kruhu i vinu i djelotvornom služenju. U kruhu je ponazočen njegov tjelesni život posvemašnjega darivanja, služenja do križa (Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati). U krvi je ponazočena njegova žrtva na križu kao novi savez između Boga i ljudi, savez praštajuće ljubavi, otpuštanja grijeha i milosrđa za sve ljude, i prijatelje i neprijatelje; novi savez koji nadilazi sve saveze sklopljene u žrtvama životinja, savez koji nadilazi sve molitve i oprašta sve, za nas ljude i neoprostive grijehe (Ovo je čaša/kalež novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha).

No, opet smo pred poteškoćom: kako, naime, razumjeti Isusovu prisutnost u materiji kruha i vina. Približit ćemo se značenju ove tajne ako imamo kakav predmet kojeg kao uspomenu čuvao od nekog dragog pokojnika: prsten, fotografiju, šešir, lulu, knjigu, molitvenik… Za druge to može biti posve beznačajna pa čak i smiješna uspomena, ali je za nas to sveti predmet. Nosimo ga ili čuvamo na posebno mjestu. On nas podsjeća na onoga koga tjelesno nema, koji je u drugoj dimenziji, vjerujemo kod Boga, ali je i s nama preko tog predmeta. Duhovna prisutnost odsutne osobe za nas je realna poput nas samih, poput opipljive materijalnosti koju dotičemo. Ti su nam predmeti dragocjeniji od novca i  “skupocjeniji” od mnoštva drugih stvari.

Isusova prisutnost u kruhu i vinu jesu naše zajedničko sjećanje, spominjanje na živoga Gospodina koji slavi i blaguje s nama svoju i našu euharistiju. Kruh i vino su nam hrana od koje se, naravno, tjelesno na zasićujemo, ali nam oni donose duhovno otkupljenje. Oni su nam spomen na Gospodina koji postaje živo prisutan među nama; spomen-nadahnuće na dosljedniji život darivanja; spomen-opomena na izlazak iz osobne i strukturalne grešnosti, opomena na praktično nasljedovanje evanđelja u svakodnevnom život. Kruh i vino su nam spomen-utjeha, otkupiteljska utjeha u vremenima patnje, bolesti, nesnalaženja i polomljenih odnosa; spomen-zahvala za novi savez, za novi početak s Bogom i ljudima kada se u kalež sabiru sva dobra i grešna djela, svi dragi i nedragi ljudi, živi i mrtvi, kada se u kalež vina/krvi, kalež milosrdnog opraštanja grijeha sabiru i prijatelji i neprijatelji, svi mali i veliki nemiri, progonstva, siromaštva i ratovi našega svijeta.

Svi su pozvani na Kristovu gozbu (Posljednja večera – Đuro Seder)

Euharistija ili kako mi kažemo sveta misa nije nikakav privatistički čin pojedinca kojim bi se “oduživalo” Bogu, niti je tako neshvatljiv, samo iznimnima pristupačan obred kojim ga žele učiniti, posvojiti i od vjernika odalečiti neki magiji, tamjanskoj magli i šamanstvu skloni svećenici, nego zajednički radosni i zahvalni susret za stolom Gospodinovim, na kojega su pozvani svi ljudi i s kojega nam se za životnu hranu dariva njegova riječ i tijelo, otkupljenje i spasenje. Euharistija je žrtva i gozba, izvor i vrhunac kršćaninova života – hrana i piće za zemaljski put.

Fra Ivan Šarčević