O crkvi

Crkva svetog Ante Padovanskog

Kuća molitve svih Sarajlija

Gradska četvrt Sarajeva na desnoj obali rijeke Miljacke, između Latinskog mosta i mosta Ćumurija, nekoć se dugo vremena nazivala Latinluk. Nazivala se tako prema vjernicima-katolicima rimskog odnosno latinskog obreda. Taj je Latinluk 1652. brojio oko 200 katoličkih obitelji. No, nakon prodora Eugena Savojskog 1697. on je razoren i raseljen, crkva Blažene Djevice Marije je srušena, a mjesto gdje je ona bila zapamćeno je do naših dana kao crkvište. Franjevci su se također povukli i nastanili u kršćanskim obiteljima.

Prva crkva na Bistriku

Na mjestu sadašnje crkve sv. Ante nalazila se crkva, posvećena istom svecu, podignuta krajem 1881. i u prvoj polovici 1882. godine. Ne samo po svojim dimenzijama (duga 18, a široka 9 metara) nego i po načinu gradnje bila je ona doista skromna građevina. Naime, samo su njezini temelji bili ozidani od kamena, dok je čitava zgrada zapravo izgrađena od drvene mreže popunjene nepečenom ciglom. S istočne strane imala je skromnu sakristiju u obliku polukruga, a nad glavnim ulaznim vratima mali drveni tornjić s dva zvona.

Ipak, ova i ovakva crkva bila je u to doba jedina katolička crkva u Sarajevu, a služila je i kao župna crkva. K tomu, uspostavom redovite crkvene hijerarhije postala je ona i stolna crkva vrhbosanskog nadbiskupa. Toj svrsi služila je sedam godina, do 1889. godine kada je dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale.

Samo desetak godina nakon gradnje crkve bilo je već očito da čvrstoća njezine arhitekture neće dugo izdržati neravnopravnu borbu s vremenskim nepogodama. Ni povremeno popravljanje i učvršćivanje nekvalitetnog materijala nisu spriječili da neko vrijeme 1905. godine bude zatvorena za uporabu te njezino postupno i konačno propadanje. Stoga su se franjevci ubrzo odlučili na gradnju nove crkve.

Sadašnja crkva

Punih osam godina Odbor pobožnog društva za gradnju nove crkve sv. Ante, osnovan 1903. godine, požrtvovno je i neumorno pripravljao sve potrebno za njezinu gradnju, učlanjivao nove ljude i prikupljao novac.

Sredinom ožujka 1912. otpočelo je rušenje trošne stare crkve, a polaganje i svečani obred blagoslova temeljnog kamena za novu crkvu bili su 13. lipnja. Obred je predvodio biskup dr. Ivan Šarić. Već do kraja rujna iste godine crkva je bila sagrađena. Gradnja tornja je zbog nekih objektivnih razloga potrajala nešto dulje te je blagoslov novosagrađenog katoličkog molitvenog hrama uslijedio istom 20. rujna 1914. godine.

Novu crkvu je u neogotskom stilu projektirao Josip Vancaš. Duga je 31,20 i široka 18,50 m. Visina srednje lađe je prosječno 14,50 m. Ima blizu 50 m visok toranj, u kojem je pet zvona (najteže 4.015 kg). Na koru su orgulje iz 1925. godine.

Današnji izgled crkva je počela dobivati šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je započela njezina umjetnička obnova, koja je potrajala puna dva desetljeća. Unutarnji prostor crkve, naime, oplemenjen je vrijednim umjetničkim djelima istaknutih hrvatskih umjetnika. Prozori su izrađeni prema nacrtima Ive Dulčića. Oni tvore umjetničku okosnicu crkve, a predstavljaju dvije zaokružene teme: Stvaranje i Povijest Kristova života.

Crkva sv. Ante umjetnički je jedna od najbogatijih franjevačkih (i ne samo franjevačkih) crkvi u Bosni i Hercegovini. Osim Dulčića, u njoj se nalaze i djela Sedera, Kršinića, Michielia, Kesera, Vulasa i Lovrenčića.

Uređenjem crkve u posljednjoj fazi obnove upravljao je kipar Zdenko Grgić. Njegovo najznačajnije djelo u njoj je križni put (reljef u drvetu), čije su četiri cjeline smještene u sporednim nišama crkve. Grgićeva su i djela: Sveti Anto (mramor), dva mozaika Poslanje sv. Ante i Pjesma brata Sunca, kao i djelo Propovijed na gori (bronca).

U vrijeme nedavnog rata 1992-1995. crkva sv. Ante na Bistriku, srećom, nije bila pogođena nijednim neprijateljskim projektilom iako je nekoliko granata palo u njezinoj neposrednoj blizini. Od krhotina granata (gelera) bila je samo donekle oštećena; stradali su, naime, vanjska fasada i, posebice, vrijedni vitraji na prozorima. Nakon rata, na crkvi je tijekom 2000. godine u potpunosti promijenjen krov, urađena je  nova fasada i sanirana su sva oštećenja, uključivši i vitraje (jesen 2006.).

Od više crkava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, jedino se za ovu crkvu danas može reći da je crkva svih Sarajlija. Nju, naime, smatraju svojom ne samo katolici svih sarajevskih župa nego i pravoslavci i muslimani – svi se rado nađu u njoj, posebice utorkom i petkom, i pomole se na svoj način.