Pitanja o ljubavi

4. studenoga – XXXI. nedjelja kroz godinu (B)
Mk 12,28b-34

Zasigurno ni o čemu lakše i istodobno ni o čemu teže govoriti kao o ljubavi. Uvijek smo u kušnji da o ljubavi brbljamo, idealiziramo je i mistificiramo ili je omalovažimo, prostituiramo, razočaramo se u nju, ispustimo je iz svoga rječnika. Ljubav se najčešće podrazumijeva i najčešće se niječe. Ona, međutim, kako kaže Apostol Pavao, sve strpljivo podnosi. Podnosi i najgora iskrivljenja i maske, perverzije i laži. Ljubav je uz milost i milosrđe, najkraće ime i za čovjeka i za Boga, za međuljudske odnose i za odnos s Bogom. Ljubav je najdelikatnija i najuzvišenija, najslabija i najmoćnija ljudska i božanska riječ i zbilja.

Odlomak iz današnjega Markova evanđelja o zapovijedi ljubavi pripada širem kontekstu Isusova djelovanja u Jeruzalemu, netom prije nego što će poći u smrt. U kontekstu je žučni rasprava koje Isus vodi s farizejima, saducejima i pismoznancima. Tako jedan znalac Pisma i Tradicije, izvještava Marko, prilazi Isusu i pita ga koja bi bila najveća zapovijed. Isus mu odgovara, ponavljajući poznato mjesto iz Ponovljenog zakona (6,4-5), da je najveća zapovijed ljubav prema Jahvi, jedinome Bogu te citirajući mjesto iz Levitskoga zakonika (4,35) da je to i ljubav prema bližnjemu. Stručnjak za Pismo je gotovo oduševljen. Isusa priznaje „učiteljem“ i potvrđuje da je, sukladno Pismima, Isus istinito odgovorio na njegovo pitanje. Ljubiti Boga cjelinom svoga bića (srcem, umom i djelom/življenjem) i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – nastavlja pismoznanac – više je nego sve paljenice i žrtve.

Isus mu na to odgovara da nije daleko od kraljevstva Božjega, što vjerojatno znači da je pismoznanac – kažimo tako – „teorijski“, umno dosegao, nimalo nevažan dio čovještva i vjere, nego sam vrhunac, te mu preostaje da se po tome i vlada u životu.

I Stari i Novi zavjet, i Prvi i Drugi/Novi savez, i pismoznanac i Isus, oba rabija, potvrđuje da se ništa ne može pretpostaviti ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, kao i da se sve zapovijedi sažimaju u te dvije, u konačnici jednu zapovijed. Ljubav je početak, punina i ispunjenje svih religioznih obveze i praksi. Ljubav ne može zamijeniti nijedan zakon ni proročki govor. Ni najuzvišenije molitve ni žrtve, nikoje mučeništvo, ni život ni smrt, nemaju smisla bez ljubavi. Ljubav svemu daje smisao. Bez nje, sve je mrak i tmuša, mučnina i očaj.

Uzimajući u obzir da nitko nije „ekspert“ u ljubavi, te da se i ljubav „uči“ i uzvraća cijeloga života, ovdje se nude samo neke natuknice u obliku četiriju pitanja i pokušaja odgovora na njih:

1)      Odakle ljubav? Ljubav je božanskog podrijetla. Puninu joj ne dosižemo, razloge joj nikada dokraja ne može uvidjeti. Ona je najživotnija u trenucima kada sve izda: i vjera i nada, i bližnji i prijatelji. Od ljubavi je sve stvoreno, u njoj se rađamo, a ne u grijehu, kako god netko bio neželjen i kako god netko nastajao ili živio u „nasilju“ i „silovanju“. Ljubav je nedostižna, jer je Božji dar, jer je njegova punina, jer je Bog sam. Sve što postoji i sva objava govore da je Bog onaj koji ima inicijativu, prilazi čovjeku, ljubi čovjeka i čija se ljubav iskazuje ponajviše milosrđem i praštanjem. Nevjera je najčešće sumnja, nesigurnost u Božju ljubav prema nama, prema meni samome, prema svakom čovjeku bez razlike. Nevjera je grijeh sumnje u Božju ljubav – da nas Bog ne ljubi, ili da nas ne ljubi više nego mi sami sebe, da Bog ne voli ljude i onda kada ljudi bježe od njega ili kada „ubijaju“ Božja ljubljena stvorenja, čovjeka.

2)      Što je ljubav? Iako je ljubav sama Božja bit, ljubav ne iscrpljuje Boga. Bog uvijek ostaje netko viši. Ljubav je ne samo ljudska metafora za Boga, nego je i posve ljudska, rekli bismo, posve svjetovna zbilja. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu su i „profane“ stvarnosti. Ljubav nije „oblačna“, „nebeska“, nesvjetska, niti neka skrivena unutrašnja ili privatna stvar. Dvije zapovijedi ljubavi, za kršćanina, izvode se u konačnici iz Isusova umiranja koje je bilo posve „profani“ događaj. Dogodio se u krajnje svjetovnoj stvarnosti: izvan hrama, izvan sinagoge, izvan molitve, izvan sakralna prostora, na ljudskom mučilištu. Bilo je to umiranje „bogohulnika“, „bundžije naroda“, „zločinca“. Zato se ljubav ne događa samo u mističnoj samoći, u zanosnim pogledima ljubavnika, nego i u surovoj javnosti, na trgu ljudskoga življenja, na areopazima nerazumijevanja, na stratištima odbačenosti i krajnjega poniženja čovjeka – od rađanja do smrti, na svakom mjestu i među svim ljudima. Zato i Apostol Pavao snažno opominje vjernike u Korintu da ljubavi ne pretpostavljaju ni duhovne, božanske darove, da prije svih ljudskih i anđeoskih jezika, dara proricanja, poznavanja svih tajni i znanja, prije punine vjere koja bi čak brda premještala, prije potpune solidarnosti sa siromasima, prije svakog mučeništva, žrtvovanja tijela spaljivanjem, prije svih drugih darova, čak i vjere i ufanja, uvijek stoji ljubav. Ljubav je jedina sposobna ispravno spoznavati, jedina zna govoriti (amor capax verbi). Ona je jedina sposobna i primjereno šutjeti. Ona je jedina kadra djelovati u odsutnosti svakog zemaljskog i nebeskog uporišta, u najradikalnijoj ostavljenosti i od ljudi i od Boga. Isus je to jedinstveno i neponovljivo ostvario.

3)      Što čini ljubav? Ljubav osposobljuje čovjeka za vlastito uvjerenje i za slobodno mišljenje. Ništa kao ljubav nije toliko slobodna i opuštena, kreativna i dosjetljiva. I ništa tako ne ispunja čovjeka i njegov život kao osoba koja ljubi i koja se ljubi (predmet i posao koji se ljube samo participiraju na ljubavi osoba). Najveća snaga mišljenja, djelovanja, svakoga stvaralaštva jest ljubav. Bez ljubavi, sve je krnje, nedostatno; a mržnja, ona sve razgrađuje, unosi strah, tjeskobu, smrt.

4)      Što je najteže u ljubavi? Stara poslovica kaže: Ljubav pobjeđuje sve! (Amor vincit omnia.) Iskusni bi i snalažljivi priznali – da, ljubav pobjeđuje sve, ali „novac pobjeđuje ljubav“ (Pecunia vincit amorem). Naše su ljubavi vrlo potkupljive, promjenjive, trgovačke. Iako se mnogi neće složiti, ljubav je, ipak, jedna vrsta „trgovine“. Ljubavi je potreban i novac, pitanje je koliko je novcu potrebno ljubavi. Dobar trgovac zna uložiti sve da dobije, da zaradi još više. Onaj koji ljubi spreman je uložiti sve, i sebe sama i svoj život, da ljubi dokraja, jer je to punina čovještva. Ljubav znači prihvatiti drugoga kakav on jest, otvarati mu novi životni prostor, uložiti za njega sve svoje: slobodu i zbrinutost, prihvaćenost i usluge, vrijeme i prostor, materijalne (i novac) i duhovne moći. Ljubav znači utirati, pripremati drugome put, put rada i radosti postojanja, naravno, ne bez uvjeta, kako se često misli, nego upravo „uvjetujući“ drugoga da i druga osoba ljubi, ali bez nasilja i želje da ga se posjeduje, da ga se ima za sebe. Najteže je ljubiti bližnjega na Isusov način: ljubiti očekujući ali ne uvjetujući uzvraćanje ljubavi; ljubiti ne slijepo, nego razumno i vedro, za dobro drugoga, i biti spreman ostati odbačen, osuđen pa i usmrćen u ljubavi. Ljubav nije mazohizam, nikakvo traženje (ljubavne) patnje radi nje same, radi pokazivanja superiornosti nad drugim. Najteže je u ljubavi znati sačuvati drugoga od vlastite ljubavi koja iza sebe skriva suptilni (možda i samome sebi neuočljivi) egoizam, koja u konačnici pokazuje da se na kriv način ljubi i samoga sebe.

Priznajući skromnost pred tajnom ljubavi, ipak treba kazati da Isusov zahtjev za ljubavlju iz današnjeg evanđelja, i ne odmah zahtjev za ljubavlju neprijatelja, nego najprije onih najbližih, i danas je vrlo urgentan. Jer da nije ljubavi, ovaj bi se naš svijet odavno rasuo. Ni mi ne bismo mogli mucati o njoj, o toj najpotrebnijoj vrednoti i osobini, kreposti i tajni. Da nije ljubavi, ne bi bilo ni slobode, ni grijeha, ni milosti, ni kajanja, ni novoga početka. U početku i na kraju, i uvijek, samo je ljubav. I jedino ljubav očovječuje čovjeka i naš svijet. I Bogu je ljubav, ali je ljubav za Boga još uvijek „samo“ predikat, iako najuzvišeniji.

Fra Ivan Šarčević