O pobožnosti utorka na čast sv. Anti

Jesi li ikad, dragi čitatelju, bio utorkom u kakvoj crkvi, gdje se nalazi oltar sv. Ante? Jesi li pri tom vidio onu množinu svijeta, što kleči pred njegovim oltarom i moli se skrušeno, zaufano?! Sigurno jesi! A možebit, da ti je tada palo na um, zašto baš svijet štuje utorak kao Svečev dan? I nisi znao odgovoriti. Pa evo ja ću ti pomoći. Kazat ću ti, kad se je počeo štovati utorak i zašto se je počeo štovati.

Prvo kad? Utorak se je počeo štovati odmah nakon smrti sv. Ante. Povod toj pobožnosti dao je veličanstveni pogreb Svečev, koji se je obavio uprav u utorak 17. lipnja god. 1231. u bijeloj Padovi. Tog dana ukazaše se tolike milosti udjeljenja vjernicim od sv. Ante. – Da, štovao se je u početku utorak, ali se ljudsko srce brzo ohladi i pobožnost prama utorku zamre kroz dugi razmak vremena.

Ali gle, šesnaesti vijek prednjači prošlim vijekovima i kara ih svojim primjerom, jer obnavlja zapušteni utorak. U tom vijeku uspiri se pobožnost prama utorku tako, da je zaplamsao u srcu vjernika žar ljubavi za tim danom.

God. 1616. življahu muž i žena u talijanskom gradu Bolonji, oboje plemenitih osjećaja i neprikorna života. Proživjeli su skoro dvadeset i dvije godine bez poroda. Napokon izgubiše svaku daljnu nadu o porodu. Jadikovala je tužna žena, jer je morala tolike prijekore i karanja mnogo snositi sa strane svoga čovjeka. Jednog dana ganuta nad svojom sudbinom, probudi joj se na jedan čas pobožnost i pouzdanje u zagovor sv. Ante. Zato se odmah orošenim zeicama obrati Svecu i zaprosi ga ganutim srcem, da se smiluje njezinoj tjeskobi i usliši joj želju.

Svetac svegjerno dobar i milostiv, primi molbu svoje štovateljice. – Slijedeći noći ukaza joj se sv. Anto i reče: „Obagji za devet utoraka moju sliku u franjevačkoj crkvi i pristupi bogoljubno na sv. sakramente – i tvoja će želja biti uslišana“. Plemenita gospogja izvršivši naregjeno, porodi sinčića, ali šta? Jednog nagrgjenog i izobličenog sinčića. Na taj potresni prizor nije ni na kraj pameti imala, da ga je na zagovor sv. Ante porodila. No ohrabrena živom vjerom, koja brda premješta, odnese ga na podnožje oltara sv. Ante. Čim ga je položila – mališ se odmah zakrijesi izvanrednom ljepotom i postade lijep i čil kao i ostala djeca.

Ovaj se dogagjaj munjevnom brzinom razglasio po raznim krajevima. Otale potječe pobožnost devet utoraka; ali kašnje pobožnost štovatelja sv. Ante nije bila zadovoljna sa devet utoraka, već ih poveća na trinaest u spomen tužnog dana 13. lipnja, kada je naš Svetac odselio u lijepi raj.

Dnevice je rasla pobožnost prema trinaest utoraka tako, da danas nema gotovo kršćanske duše, koja ne bi znala za trinaest utoraka.

Tko je u tjeskobi i nevolji, nek se obrati moćnom zagovoru sv. Ante; nek pristupi k podnožju njegovih oltara i nek tu vruće i ustrajno prosi od Padovanca sve potrebe i milosti. Da što brže isprosi pomoć, nek čini trinaest utoraka, i vidiće, koliko sv. Anto svoje štovatelje ljubi, uslišaje i pomaže.

Susjed MILOVANOV

Glasnik sv. Ante Padovanskoga, VII, Visoko, 1. prosinca 1912, br. 12, str. 195-196