Što je novo u novoj zapovijedi ljubavi?

Što je novo u novoj zapovijedi ljubavi?

V. uskrsna nedjelja

Iv 13,31-33a. 34-35

Današnji nas odlomak Ivanova evanđelja vraća u dvoranu Posljednje večere, u trenutke posljednjega Isusova ovozemaljskoga zajedništva sa svojim učenicima prije nego će poći u smrt. Nakon pranja nogu i nagovještaja izdaje, Ivan piše da Juda napušta blagovalište a Isus uzima riječ. Isus govori da je Sin Čovječji, dakle da je on proslavljen i da je Bog proslavljen u njemu te da će se ta obostrana proslava nastaviti i u događajima koje slijede. Zatim im u oproštajnoj nježnosti govori “dječice” i ostavlja oporuku: novu zapovijed – da se međusobno ljube onako kako ih on ljubi. I da će ih samo po toj ljubavi ljudi prepoznavati da su njegovi učenici.

Ivan kao prekretnicu ovoga događaja navodi Judin odlazak iz blagovališta, dakle Judinu izdaju. Možemo zaključiti kako do zadnjega trenutka Isus čeka da se njegov učenik Juda ostavi svoga izdajničkoga puta. Nažalost, Juda to ne uspijeva. Odlazi od Isusa, napušta Učitelja i Prijatelja, upućuje se na svoju stranu. Isključuje se iz zajednice ljubavi i odlazi Isusovim protivnicima.  Razlozi do kraja nikada nisu izneseni. Je li razlog Judino razočaranje zbog izostale revolucije koju je, kao radikalni “desničar”, zelot, očekivao od Isusa? Naime, Isus jest bi oštar na riječi, prorok, ali nije želio mijenjati društvo i ljudske odnose nasiljem kako su mnogi zagovornici revolucionarnih promjena očekivali. Vjerojatno i Juda među njima. Je li razlog Judine izdaje njegova pohlepa za novcem, kako većinom izvještavaju evanđelja i kako se uvriježilo i u kršćanskoj predaji?

U svakom slučaju Judin se put razišao s Isusovim. Juda je prezreo i napustio Isusa jer ga je smatrao slabićem i nedoraslim u usporedbi s moćnim glavarima svećeničkima i starješinama naroda ili stoga što je sve koristio, pa i svoje druženje s Isusom, za osobnu zaradu. Ili je u njemu bilo prisutno oboje. Bilo kako bilo Juda se na prekretnici svoga životnoga puta odlučuje na izdaju. Odlazi u noć mešetarenja i prodaje, a Isus će na drugu stranu, u tešku getsemansku noć molitve i dileme pred Bogom. Juda će u konačnici oduzeti sebi život, a Isus će svoj predati/žrtvovati za prijatelje i protivnike. Dva različita gubitka života.

Tek nakon što je Juda otišao, Isus govori o svojoj proslavi i Božjoj proslavi u njemu. Jer onome tko se vodi svjetovnom moći i snagom ljudskog politikantstva, uzaludno je zboriti o Božjoj proslavi. Nije Juda nevjernik, nego smatra da ima samo “zemaljska” slava, i sam se Bog proslavlja u ljudskoj snalažljivosti, snazi i nasilju. Što je netko svjetovno moćniji, zacijelo smatra izdajnik s moćnicima ovoga svijeta, i Bog je na njegovoj strani.

Tek nakon što je Juda napustio zajedništvo, svojim učenicima Isus nalaže novu zapovijedi ljubavi. Prebrzo prelazimo preko ove zapovijedi. Inače, kad je god riječ o ljubavi mislimo da nam je sve već poznato. Naši ušni senzori omlitave u samorazumljivosti. Važno je uvidjeti naočigled malu razliku, ali je ona ustvari ogromna razlika. Doista nam je poznata dvostruka zapovijed ljubavi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, dušom, umom svojim… i Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ovdje Isus čini i zahtijeva od učenika nešto posve novo. U međusobnoj ljubav nije kriterij ljubav prema sebi. Isus ne govori učenicima da bližnjega treba ljubiti kao sebe samoga, nego je mjerilo međusobne ljubavi Isusova ljubav prema svakome. To je izvorište i doseg nasljedovanja Isusa, to je uporište na kojem počiva sva kršćaninova teorija i praksa, Arhimedova točka s koje se pokreće čitav svijet, to je specifikum kršćanstva.

Ni najuzvišenija naša ljubav nije, dakle, mjerilo ljubavi. Kad-tad pretvorit će se u trgovinu i računanje, izdaju i zataju. Ljubiti ljude onako kako Isus nas i druge ljubi, znači uputiti se na radosni put nevezanja za novac i bogatstvo, na silu i vlast. To je radosni put, jer vjerujemo da smo od Boga ljubljeni i kada posjedujemo malo ili ništa, kada nismo moćni i jaki, kada smo bolesni i grešni, kada smo neshvaćeni, prezreni, odbačeni. Radosni smo jer smo sigurni da se jedino Isusovom ljubavlju prema ljudima, i prema protivnicima i neprijateljima, mijenjaju ljudi i svijet. Uputiti se u život s mjerilom Isusove ljubavi prema ljudima znači gledati ljude Isusovim očima ponude mogućnosti nove ljubavi, novih odnosa. Postaviti si mjerilo Isusove ljubavi za naše ljubavi znači uvijek biti više nezadovoljan sa sobom nego s drugima; uvijek iznova ostavljati strah od gubitka sebe, stalno izlaziti iz skrovišta svoje nevjernom i zaradom skopčane ljubavi. Ljubiti onako kako nas Isus ljubi, najistinitija je korekcija svakog ljudskoga zajedništva i ideal smisla ljudskoga postojanja.

*  *  *  *  *  *  *

Ljubav u istini

V. uskrsna nedjelja

Iv 13,31-33a. 34-35

Evanđeoskim tekstovima koje nedjeljama čitamo u uskrsnom vremenu želi se sugerirati najbitnije iz Isusova života i njegove poruke. Prošle nedjelje razmišljali smo o nužnosti prihvaćanja Isusa kao onoga koji nas najbolje poznaje te o poslušnosti njemu i njegovim riječima kao uvjetu da se bude njegov učenik.

Današnji kratki odlomak iz Ivanova evanđelja vraća nas u Isusov život s učenicima; i to u onu večer kad je Isus s njima slavio posljednju zemaljsku gozbu. Na njoj je izrekao bît svoga poslanja. Naime, nakon što je učenik Juda, ipak, odlučio izdati svoga prijatelja i Učitelja, te nakon što je napustio blagovalište i zajedništvo, za Isusa je bilo jasno da se mora ići dokraja, da se Božje očitovanje u njemu mora ostvariti i u najradikalnijoj optužbi za bogohulstvo te u najsramotnijoj političkoj smrti, smrti na križu. Drama neshvaćene i neuzvraćene ljubavi se morala okončati. Evanđelist Ivan piše kao da je Isus čekao što će Juda učiniti. I kao da nije imalo razloga, da je bilo beskorisno u Judinoj prisutnosti govoriti o ljubavi, o kojoj će govoriti ostalima.

Izričući učenicima da je još malo s njima, na rastanku im ostavlja svoju oporuku: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!

Ljubav! Ništa novo što nismo znali. Pa, naravno, da je ljubav najbitnija. Čak ćemo se pozvati i na stereotipnu usporedbu s drugima i kazati da je židovstvo vjera očekivanja, vjera nade; islam, vjera pokorne vjere i pravde; a kršćanstvo, najuzvišenija vjera koja je sva prožeta ljubavlju. No, time nismo ništa kazali, osim da se i dalje umišljamo kako je “naš” Bog najbolji, a mi najbolji vjernici jer je ljubav najvažnija u ljudskom životu.

Ovdje i nastaje problem. Kršćanstvo se ne svodi na spoznaju, pa makar to bila i spoznaja i najuzvišenije zbilje, ljubavi. To nije kršćanstvo. Kršćanstvo, naravno, ne isključuje znanje, jer bi bilo slijepo, iracionalno i fanatično, ali je povrh znanja, pogotovo onih mitiziranih i tabuiziranih znanja koje si o vjeri i ljubavi prisvajaju “elitistički” kršćani. Kršćanstvo je praktično nasljedovanje Isusa Krista. I to u svakodnevnici, a ne jedino u izuzetnim vremenima i prostorima. Zato ovdje nije riječ o bilo kojoj ljubavi niti znanju o njoj, nego o onoj ljubavi koju je Isus pokazao prema svojim učenicima, prema ljudima uopće. Nije riječ o našim čvrsto uređenim misaonim konstrukcijama i zamišljajima ljubavi, nego o onoj ljubavi koja se očituje prema nama, Božjoj milosrdnoj i bezgraničnoj ljubavi koja se u Isusu konkretizirala i koja je od njegova zemaljskoga života postala kriterije ljudskih ljubavi.

Evo još nekoliko oznaka Isusove ljubavi, nekoliko, jer ju je nemoguće iscrpsti. Ona je uosobljena, ona je živi kontakt s Isusom, ona je nasljedovanje Isusa. Ljubav na Isusov način ima posebne oči. Prepoznaje malene, siromašne, grešne. Ta ljubav je svjesno pristrana za prikraćene, slabe, isključene iz ljudske komunikacije. Isusova se ljubav ne vodi principom vanjskoga sviđanja i ugode života, niti podilazi ljudskoj nemoći i siromaštvu koji u sebi sami uživaju, nego uključuje istinu koja oslobađa. Ta ljubav nije slijepa, jer ljubi oslobađajućom istinom i čovjeku kojega se voli otvara novu perspektivu.

Isusu je posebno stalo do istine u ljubavi. Zato je snažno razobličavao izvanjske pobožnosti, prividne svetosti, svaku vrstu religioznoga licemjerja, sve one koji usnama ljube a srce im je daleko od ljudi, sve one obučene u “ovčje runo” a iznutra su “vuci grabežljivci”. Kod nas, današnjih kršćana, toliko je ljubavi u mislima pa i na jeziku, ali malo istine. Toliko je lažnih, “judinskih” odnosa, toliko je prešutnog prezira pa i mržnje ispod uljuđenosti i iza maske ljubavi. Toliko je ponašanja: “Sa svima fino, ni s kim iskreno!” (Julijana Matanović). Toliko je računica i lukavstva da je ljubavi u istini vrlo malo.

Zaboravljamo da Isusa nisu svi voljeli, ni njegovi. Cilj njegova života i nije bio da ga svi vole i veličaju. To bi ga učinilo udvaračem i oportunistom, ljigavcem ili bjeguncem pred ljudima, čovjekom lažnoga, beskonfliktnog mira. Uostalom, da je želio da ga svi vole, ne bismo danas za njega uopće ni znali, ne bi bilo ni križa za kojega kažemo da je vrhunac ljubavi. On je preokrenuo načelo: od želje da ga svi vole, u načelo da on ljubi u istini. Ovo je dobro znati za situacije kada se kao argument za denuncijaciju i rušenje nedužnih ljudi koriste “judini poljupci”, kada se istina obara lažima a za laž se kao argument navodi većina, većina strašljivih, potkupljivih, licemjernih pristalica, pokvarenjaka i lažljivaca. Uz Isusa je ostalo vrlo malo ljudi i njegov argument nikada nije bila gomila slijepih poslušnika. On se od mase, od “većine” uklanjao. Nije poradi ugleda i profita pristajao na laž niti žrtvovao ljude.

Iznimno je važno uočiti da Isus za mjerilo ljubavi učenicima ne postavlja njihovu ljubav prema njemu, niti njihovu ljubav jednih prema drugima. Ne postavlja nijednog čovjeka (ni sveca ni vođu) da bude uzor za ljubav. A znamo kako se među kršćanima stalno raspravlja tko bolje zna i tko bolje ljubi Isusa, tko je viši u duhovnosti. Poglavari i njihove sluge idu dotle u svome bezobrazluku da svojom pozicijom i moću čak posvajaju Isusa, njegovu istinu i ljubav. Isus, međutim, svojim učenicima i nama danas kao mjerilo ljubavi postavlja svoju ljubav prema nama. A ta ljubav upravo ne dopušta da zastajemo, da si umišljamo kako smo dosegnuli ljubav. Ljubav na Isusov način ne znači kompromiserstvo i prihvaćanje svega, pogotovo neistina i laži svojih bližnjih, nego ljubav u istini. Nije Isusova ljubav ostavljala ljude u istom stanju, nije odobravala zlo, nije to ljubav koja bi zbog lažnog mira i “političkog” jedinstva prešućivala istinu. Ljubav na Isusov način je vrlo zahtjevna. S tom ljubavlju čovjek izlazi iz staroga života, iz grešnosti, u novi život. S tom ljubavlju, kako svjedoče i Pavao i Barnaba, otvaraju se (religijski i nacionalni) torovi, ljube se i “pogani”. Stvara se novi Jeruzalem.

Današnjim umornim i licemjernim kršćanima valjalo bi početi doista iznova, korjenito iznova, ako ne žele ostati umišljeni vjernici i izopačeni svjedoci najuzvišenije poruke na zemlji: Isusove ljubavi. Valja početi ljubiti na Isusov način. To je snaga koja mijenja svijet, čak i one odnose koji su neprijateljski prekinuti. Isus ne isključuje nikoga, ni svoga Judu, ni svoje protivnike. On moli za njih, ne mrzi ih, i opet pri tome ne prešućuje niti iskrivljuje istinu, niti poništava pravdu. Ljubav prema protivnicima i neprijateljima najteže je u nasljedovanju Isusa. To je najveća novost, ne spoznajna, nego praktična, životna novost, društvena novost; i po tome se najviše prepoznaju Isusovi učenici. Ta ljubav uključuje križ i nerazumijevanje. Jer i danas vlada izdaja evanđelja ako se tobože vjeruje u Isusa Krista i ljubi ga se, a prezire i mrzi one koji nisu s nama.

Današnjim kršćanima, svima nama, od uvredljivih crkvenih poglavara, preuzetnih duhovnika do ustrašenih i unesrećenih vjernika, koji mašu Božjom i Isusovom ljubavlju, valjalo bi se sastati sa sobom, vidjeti koga se to doista ljubi, i zašto, i koliko se ljubi. Zar ne izgleda da su se mnogi kršćani onesposobili za ljubav. Važan pokazatelj nesposobnosti za ljubav jest u nepriznavanju grešnosti, nedostojnosti Isusove ljubavi kao i u nepriznanju “Božjega traga u drugosti drugoga” (J. B. Metz). Čitave obitelji, zajednice prijatelja, redovničke zajednice, čitave nacionalne i lokalne crkve žive bez ikakva priznanja krivnje, bez priznanja da su iznevjerili Isusovu ljubav u istini. Dostatno je pogledati prošli rat i ulogu manjih i većih religijskih institucija u njemu. Ondje gdje nema krivnje pred Isusovom ljubavlju, ondje nema odgovornosti, ondje nema osobe, nema subjekta, nema kršćanina, nego se slijede političke vođe i varalice, oslanja se na ljudsku moć i obzire, izopačuje evanđelje.

Čovjek se može čak hvaliti svojom silnom pobožnošću, na usnama stalno imati Isusovo ime, a  da ga ta ljubav ne čini boljim ni odgovornijim u ljubavi prema bližnjima, prema potlačenima, prema obespravljenom Isusovom braćom i sestrama. Ta farizejska ljubav čak ne uviđa da je svojom sebičnošću pripomogla još većem unesrećenju bližnjih. Ne uviđa da se splela u đavolskim projektima uništenja čitavih krajeva i ljudi. I sve s tobožnjom velikom vjerom i ljubavlju prema Isusu. Licemjerna ljubav je slijepa, ona je negacija ljubavi. Ta ljubav, nažalost, s katastrofalnim posljedicama, vlada u našoj crkvi, i među kršćanima našeg područja.

Samo ako je Božja, Isusova ljubav prema nama mjerilo života, uvidjet ćemo svoju krivnju i zakazivanje u ljubavi prema drugima. Bit ćemo budni pred ispraznim, polovičnim i licemjernim ljubavima i nećemo dopustiti da naša ljubav završi kao judin zagrljaj. Pazit ćemo da u zajednici Isusovih učenika, od obitelji do Crkve, ne ostajemo kao kradljivci ljubavi, da smo na mjesto Isusa stavili zemaljske veličine: naciju, crkveni aparat, novac… Postat ćemo odgovorni ljudi i početi ljubiti onako kako Isus nas ljubi. Izići ćemo iz prostora sužavanja ljubavi, iz stanja prezira prema onima koje mislimo da uopće ne treba voljeti. Počet ćemo ljubiti istinom, drukčije ispovijedati svoju vjeru, iskrenije dijeliti “poljupce” i vjerodostojno izgovarati: Isuse, volim te! I uopće: Volim te! (2013)

Fra Ivan Šarčević