Josip Pravedni

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Josip Pravedni

Mt 1,16.18-21.24a

Sveto pismo govori na mnogo mjesto da na presudnim počecima, i u najvažnijim događajima za vjeru, uvijek stoji neki Božji zahvat kojega se ne može dokazati nego samo vjerom prihvatiti. Bog se na različite i nerijetko čudesne načine objavljuje ljudima, često tako da to djeluje nemogućim ili da sliči ljudskoj izmišljotini. Tako je i sa snom koji se kod nekih velikih likova biblijske vjere označava vrijeme Božjega čudesnoga pohođenja. Tako je i na početku Matejeva evanđelja, u opisivanju rođenja Isusa Krista. Bog se Josipu objavljuje u snu. Josipov san je slika kako Bog pravedniku, bogobojaznom vjerniku, u situaciji nejasnoća i dvoumljenja savjetuje što da čini.

San je i slika čovjekove bespomoćnosti. Čovjek je u snu izručen izvan sebe sama. San je posebno čovjekovo stanje u kojem njegova svijest nastavlja svoje “operacije” bez svjesnoga htijenja. San se uzima i kao slika posljednje tajne, tajne smrti. San svakako označava da čovjek nije gospodar sebe. U snu čovjek ne pruža otpor pa je san pogodan za Božji dolazak, kao i za čudnovati svijet i neshvatljivu kombinatoriku koju ne možemo doživjeti na javi. Znamo kako postoje mirni i nemirni snovi. Dogodi nam se da se probudimo svježi i odmorni a ponekada teški i nervozni. U snu se nekada usložne a nekada razriješe problemi. Ujutro kad se probudimo ponekada ne znamo kamo su nestale one poteškoće. U narodu ima izreka: Jutro je pametnije od noći, od noći kada umorni pokušavamo uvesti red u nesređenost našega dana.

U Svetom pismu na mnogo mjesta piše da Bog dolazi u snu. Kao da želi pokazati čovjeku da je on gospodar čovjeka i njegova života. Istodobno Bog se svojom riječju nudi čovjeku da u svome budnome stanju sve Božje riječi razmotri i sam odluči. Tako Bog – piše u Knjizi Postanka – na Adama pušta “tvrdi san” i dok ovaj spava stvara ženu od Adamova tijela. Tvrdi san je slika da Adam ne bi pomislio da je on tvorac i vlasnik žene. Bog se u snu javlja i nemirnome Abrahamu, zatim Josipu u Egiptu. Sjetimo se kako evanđelje piše da se Bog u snu javlja mudracima s istoka da se iz Betlehema ne vraćaju Herodu u Jeruzalem nego da ga mimoiđu i nastave put u svoju zemlju.

Ima u Pismu tumača snova. Takav je na primjer Josip Egipatski. Ima ih još. Snove su, međutim, prema Bibliji, mogli tumačiti samo prokušani vjernici da ne bi došlo do zamijene s tlapnjama i obmanama. Jer, znamo kako ima nas koji smo skloni san i razna snoviđenja izjednačiti sa stvarnošću. Ima ljudi koji svojim gatanjima i tobožnjim tumačenjima Božjih pohoda i snova samo upropaštavaju ljude. Sigurno je jedno da Božji dolazak čovjeku u san nikada se ne nameće silom i uvijek je za čovjekovo dobro. I što je najvažnije: čovjek je pozvan da se sam slobodno odluči, san se nudi kao darovana mogućnost.

San u Pismu ponekada označava i određenu krivnju, kao kod proroka Jone koji se ljutio na poslanje na koje ga Bog šalje da propovijeda u Ninivi a njemu nije po volji. Jona se ljuti na Boga što je Bogu toliko stalo do “poganske” Ninive i želi snom prekinuti te ružne misli koje ga čine srditim. I mi ponekada bježimo u spavanje i san kad smo puni srdžbe ili nam se ne radi neki posao koji bismo morali, ili nam se jednostavno “ne živi”, spavanjem bježimo iz stvarnosti.

San označava i umor, klonulost duha, bijeg od odgovornosti, kao kod proroka Ilije koji se uplašio opake kraljice koja ga je progonili pa, jer nije mogao podići na sebe ruku, u velikoj bespomoćnosti, u iskustvu da su njegovo nastojanje i toliki napor bili uzaludni, želi umrijeti, moli Boga da uzme njegovu dušu. Odaje se spavanju.

San je obuzeo i Isusove učenike u Isusovoj tjeskobi u Getsemanskom vrtu kad se odlučivao hoće li prihvatiti kalež stradanje koje se nadvio nad njega. Učenici nisu shvatili časa koji je pred Isusom, kao što i mi “prespavamo” povoljne trenutka odluka i djelovanja svoga života, ili “prespavamo” važne trenutke, tjeskobe i dileme naših bližnji i prijatelja. Uopće ne primjećujemo kako bi im naša budna sabranost, slušanje i pomoć bili iznimno korisni.

Ne znamo što se sve događalo Josipu Nazaretskom da je “usnio”. Je li zaspao pod teretom svojih dilema što da radi s trudnom Marijom ili je usporio svoje odlučivanje pa mu je odmor došao kao blagotvorno vrijeme? Za razumijevanje Matejevih predodžbi vrlo je važno ono što prethodi Josipovu snu i Božjoj objavi u snu. Stoji da je Josip bio zaručen s Marijom i onda odjednom nastaje problem. Ona se, prije nego se sastala sa svojim zaručnikom, našla trudna po Duhu Svetom. Tako sveti pisac opisuje Božji zahvat u Marijin život. A Josip, nastavlja dalje isti pisac, pravedan čovjek, nije htio Mariju izvrgnuti sramoti nego je planirao kako da je potajno otpusti. Radilo se o tome da je u muškoj, patrijarhalnoj kulturi muškarac mogao otpustiti ženu ako je samo i malo sumnjao u nju, a ovdje se doista radilo o nečemu što prelazi granice dopuštenoga i čime se otvara mogućnost javne sramote.

Matej naziva Josipa pravednim. Još više. Matej ne kaže da je taj pravedni Josip planirao Mariju otpustiti kako se on ne bi osramotio, jer posve je normalno da bi po svemu on bio izvrgnut ruglu okoline. Josip, međutim, ne misli na to kako će on biti shvaćen i prihvaćen u javnosti, u rodbini i među svijetom. Njemu je stalo da Mariju ne izvrgne sramotnom ruglu. Ovo je jedinstveno, pravedno ponašanje. Znamo, naime, kako se sve mi ljudi ne ponašamo, koliko samo energije nećemo potrošiti kalkulirajući s kime ćemo se i kada družiti, s kime ćemo prijateljevati. U svakom vremenu postoje ljudi, tako mislimo i činimo i mi, s kojima se nije uputno ni pozdraviti, jer će biti narušena dobra slika o nama, jer je moguće da nećemo dobro proći, izgubit ćemo privilegiji. Većina se ljudi ponaša prema kriteriju kakvi će ispasti u očima svojih poglavara, u očima vlasti i moćnika, u očima onih ljudi od kojih imaju koristi, ili da ne poremete nametnuto mišljenje okoline u kojoj žive i ne uzburkaju ustaljene uzuse. Zato se odričemo poštenih ljudi, zato – za razliku od Josipa – licemjerno “otpuštamo” od sebe one koji su Božji a ne ljudski miljenici. Zato toliko osiromašujemo i vlastiti život i odričemo se Božjeg spasonosnoga djelovanja u svijetu preko Božjih ljudi.

Josip je Božji pravednik koji ne misli kakav će on ispasti u očima znatiželjnih ili moćnih ljudi, kakav će dojam ostaviti u društvu koje se podijelilo na crne i bijele, na loše i dobre, na naše i njihove, na podobne i nepodobne… On, pravednik, misli kakav će biti u Božjim očima i kako da drugoga ne izvrgne ruglu, a ne kakav će biti u očima licemjernih pobožnika ili heroda. On se s Marijom nije zaručio iz puke računice, nego iz vjere i ljubavi. Nije krenuo s Marijom iz puke vlastite koristi, nego da Mariju učini radosnom ženom i da u svjetlu Božje riječi i Božjih kriterija živi s njome obiteljski život.

Josip Pravedni je onaj koji vjeruje da dobri Bog vodi njegov život i ljudsku povijest unatoč nejasnoćama i usprkos pritisku izvana nametnutih mjerila. Josip tako vjeruje i tako čini posve svjestan da ga Bog, “dolaskom u san”, ne lišava njegove slobodne odluke i njegova samostalna pristanka, kao ni da je time sav njegov put vjere završen. Time se sloboda i nužnost vlastite odluke samo pojačava. Uostalom, još će u Josipovu životu biti dilema, još će trebati snova. Sjetimo se njegove muke kada Herod kreće u zločinački put ubijanja novorođenčadi. Opet Božji govor Josipu u snu da vodi Mariju i dijete u izbjeglištvo i da ih vraća kada Herod skonča. Opet san u kojega može posumnjati ali i san na temelju kojega se mora sam odlučiti. Božja riječ nikada čovjeku ne dolazi tako da bi on bio siguran kako je siguran u predmetni svijet. Ostavljena mu je veličanstvena sloboda da može zaključiti da je sve samo Božja volja i istodobno posve njegova, slobodna ljudska odluka.

Nije Josip Nazaretski mekušac ili neki ponizni pobožnjaković, prestario da donosi odluke, prepušten Bogu koji se ne bi obazirao na njega i njegovu slobodu, a pogotovo neki slabić i oportunist koji bi se izručio promjenjivoj okolini i mišljenju većine. To što Mariju, što svoju buduću ženu, što svoga bližnjega ne želi izvrći ruglu, to što se ponaša “mimo svijet”, mimo očekivanoga, označava Josipa kao iznimno hrabra čovjeka, čovjeka odvažne vjere. Josip je čovjek, vjernik koji slijedi “svoj san”, koji sluša Božju riječ i bez obzira na moguće glasine, klevete i poruge sa strane slijedi svoj put. (Sv. Josip, Marijindvor 2016.)

********

Krepostan čovjek – čovjek s vrlinama

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

Već preko dva desetljeća označavamo naše vrijeme tranzicijskim, prijelaznim. I ne znamo koliko će potrajati i kamo će nas odvesti prijelaz kojim hodimo više nošeni događajima nego što smo njihovi tvorci. Kao da je sve poljuljano. Došlo je ne samo do zamjene režima nego i do promjene vrednota, pa i slike čovjeka. Jer doista kakvoga čovjeka želimo učiniti od sebe; kakvog se odgaja u obitelji, u crkvi, školi, društvu u cjelini? Koji se uzor-čovjek postavlja mladima ili ljudima uopće? U nama je čežnje ne toliko za savršenim i bezgrešnim koliko za autentičnim i cjelovitim (integralnim) čovjekom, za dorečenim čovjekom. No, kako ga ostvariti?

U prijašnjim vremenima jedna od najboljih i najljepših oznaka za čovjeka bila je da je krepostan, da ga rese vrline. I svece se označavalo ne bezgrešnim nego onima koji su pojedine kreposti ili vrline ostvarili u visokom, govorilo se, u herojskom stupnju. Tako je i s Josipom Nazaretskim. Iako s oskudnim podacima koje nam donosi evanđelje, kršćanska predaja je ipak formirala jasnu sliku ovoga sveca. Josip je potomak Davidov. Spaja stari i novi zavjet, prvi i drugi savez, prvi i drugi izabrani narod. Od njegova roda dolazi Mesija, Isus Krist. No, ono na što želimo svratiti pozornost jest činjenica da je Josip krepostan čovjek, čovjek vrlina kao što su skromnost i samozatajnost, radinost i brižnost, pravednost i hrabrost u pouzdanju u Boga te u preuzimanju rizika u dilemama.

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Spominjemo Josipove vrline svjesni da to zvuči strano našim ušima. Sam riječ vrlina odzvanja zaostalo, nekorisno i neupotrebljivo za današnji život. Danas su na cijeni druge mjere za čovjeka, pa govor o skromnosti, brižnosti, pouzdanju u Boga izaziva podsmijeh. Tko danas njeguje vrlinu samozatajnosti, zar ga se ne smatra pomalo naivnim i nesnalažljivim?

Ne treba bježati od činjenice da autentični ljudi i vjernici u svim vremenima bivaju smatrani “naivnim”, nesnalažljivim, u nekoj mjeri i ludim za ovaj svijet. Naravno, ovim se ne zagovara nikakav odlazak iz vlastite stvarnosti i vlastitoga svijeta, nego upravo suprotno: posvemašnje stajanje na zemlji i suočavanje s realnostima svoga svijeta i društva, nastojanje da se u našem vremenu ostvare vrline sv. Josipa. Uostalom, potrebno je i današnjem svijetu, kršćanstvu i Crkvi ljudi koji će biti “strani”, jedna vrsta skandala i izazova, jedna vrsta Božje drugosti ovom svijetu koji bi rado potonuo u duhovnu izvanjskost, vrijednosnu pustoš i neduh.

Josip Nazaretski je skroman čovjek, ne pokazuje se većim nego što jest. Današnjim se ljudima za uzor nudi bahat, lukav i prepreden, samodopadan i samoljubiv čovjek, hvalisavac i moćan. Nasuprot skromnosti koja sadrži poniznost, svijest ograničenja i osjećaj prolaznosti, suvremeni čovjek ponaša se kao da je gospodar svega i kao da će vječno živjeti. Biti skroman znači smjerno hoditi ovom zemljom, znati svoje granice. Skromnost pritom nije držati sebe skromnim, nego neprestano kontrolirati svoj nezajažljiv poriv sveznanja i oholosti.

Josip je samozatajan. Kako strano, naivno i ludo djeluje ova vrlina. Suvremeni čovjek živi u buci i areni stalnih događanja. Sav je izvanjšten. Ako nije viđen, ne postoji. Ako nitko nije vidio što je uradio, kao da ništa nije uradio. Ako nitko nije vidio da moli, kao da nije vjernik. Današnji čovjek živi u iluziju da prati sve informacije, da je upleten u sve, da je subjekt svega, da vlada svime, da je uvijek u središtu pažnje, da je centar svijeta. Na koncu se osjeća prazan i opustošen. Zato tu svoju prazninu i dezerterstvo iz stvarnosti popunja uvijek novim događajima, uvijek novim doživljajima. I u prostoru pobožnosti i duhovnosti. Koliko je samo lutalica duha koji uvijek misle da je bolje tamo gdje trenutno nisu. I pobožnost i molitve nagomilavaju, traže uvijek nove doživljaje, manifestacije, sakralne spektakle. Gotovo je sve u prividu količine i mobilnosti. Sv. Josip je samozatajan, rekli bismo tihi čovjek svakodnevnih obaveza i dužnosti, čovjek zatajan, sabran i skrovit.

Daljnja Josipova vrlina jest da je radin. Biti radin u kulturi koja ne cijeni radnika nego si je postavila kao mjeru čovjeka potrošača, mjerilo da sa što manje rada odnosno nerada, stekne što više novca, stvarno djeluje smiješno i naivno. Raditi i zarađivati, cijeniti i pravedno nagraditi/platiti tuđi rad u društvu i državi u kojoj vlada strukturalni kriminal i tajkunstvo, rijetkost je. Kriminalci i politički mešetari su uzor. Srebroljupstvo je poništilo ideale tolikih i mladih ljudi. Vrijednost nije studij. Posjedovanje bez rada i težnja za vlašću nema granica. Štoviše bogaćenje na sirotinji i siromaštvu, na patnji drugih, gotovo je normalno za naš svijet. Josip Nazaretski je pošteno živio od svoga rada.

Josip je brižan. Predaja ga označava brižnim suprugom i ocem. Kako zvuči riječ brižnost u kulturi u kojoj se čovjek brine ako ne samo a ono najviše za sebe a i to jedva stiže pa očekuje da se svi brinu za njega a da je on bez-brižan, ostavljen da sam slobodno uređuje svoj život po svojoj volji. Brižnost uključuje odgovornost i nježnost. Živimo u kulturi oskudne brižnosti. Mnogi a ne samo poglavari i vođe hoće vlast, ali ne brižnost, stvarnu odgovornost za druge, nego očekuju da svi njima služe. I crkveni ljudi smatraju kao da svi moraju služiti njima, a oni nikomu, premda su im usta puna “mučeničkog” služenja. Naša društva i religijske zajednice prepune su ljudi koji ne vode brigu o drugima, koji se ponašaju vrlo neodgovorno, nemilosrdno i nesolidarno. Može se živjeti s drugim i nikada ga ne upitati da mu se što pomogne. Lišeni smo brižnosti. A kako i ne bismo bili kad je i u crkvi i među svećenicima glavni kult slobodnoga vremena. U svetinju slobodnog vremena se ne smije dirati, a njega je sve manje jer sve više vremena trošimo na sebe i izgrađivanje svoga ugleda i vlasti. Uvijek pazimo hoće li nam netko oduzeti vrijeme, a ne hoćemo li biti od koristi drugima, čak i ondje gdje je naša odgovornost da posvetimo brigu za druge. Od Josipa nam nije ostala ni građevina ni knjiga, nije ostala nikakva organizacija ni ideja. Ostao je važan kao ključna osoba koja je brižno bdjela nad svojom obitelji, nad povjerenim osobama.

Josip je pravedan. Kada bismo imali samo ovu krepost, krepost pravednosti, mogli bismo se smatrati integralnim ljudima. Pravednost je jedna od temeljnih ljudskih kreposti, pretpostavki da možemo vjerovati u Boga. Označava da se svakome dadne ono što mu pripada. I Bogu i ljudima. Za Bibliju je pravedan čovjek onaj koji se drži Božjih zapovijedi, koji je bogobojazan, koji ne krade, ne laže, ne sudi i ne optužuje krivo, koji se ne vodi požudom za materijalnim ni tijelima drugih, koji ne orobljuje siromašne.

Josip Nazaretski ima i vrline koje su uvijek rijetkost. On je hrabar, jak čovjek koji svoju jakost temelji na pouzdanju u Boga i odatle se ne boji budućnosti. Evanđelje govori kako se Josip kolebao što učiniti sa svojom zaručnicom Marijom. Kolebao se ne iz straha nego, jer je bio pravedan, da ne povrijedi Božje zapovijedi. Ali bio je otvoren Božjem glasu u sebi. San je slika za to. Božji anđeo, Božji glasnik mu se objavljuje u snu i poziva ga na odvažnost, na preuzimanje rizika. Rizika s Bogom. Koliko je danas ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični, reći što misle, koji su mekušci, oportunisti, kompromiseri, kod kojih može i ovako i onako, koji se straše ući u brak, koji su dopustili da se s njima poigravaju politički i duhovni smutljivci. Malo se u kršćanstvo govori o Josipovoj hrabrosti utemeljenoj na vjeri, kroz godine bijega u Egipat, kroz razne kušnje i nerazumijevanja.

Da zaključimo: Mnogi današnji katolici (i Hrvati), u Bosni (i gradu Sarajevu), žive u osjećaju poraza, velikoga gubitka. Nažalost ne mogu priznati da je taj gubitak velikim dijelom posljedica vlastitih zabluda i grijeha, osobnoga ljudskog i vjerničkoga zakazivanja. Mnogi su u ovom gradu dvostruko depersonalizirani, razosobljeni, poniženi u dostojanstvu kao manje vrijedni: od svojih i od drugih. Mnogima je oduzeta budućnost i stalno im se sugerira da im budućnost nije u njihovoj tradiciji i njihovom domu. U Crkvi se jedni ponašaju sektaški i od Crkve prave navijačke klubove i mračne prostore samo za svoje, vrše nadzor i provjere, kontroliraju milost i postavljaju poreze na molitvu i nacionalnost. Prisutan je verbalni elitizam i duhovnjački elitizam. Josip Nazaretski nas poziva da se prisaberemo, da podvučemo crtu i da ne čekamo kamo će nas ovaj prijelaz odnijeti nego da se izgrađujemo kao integralni ljudi.

Nećemo pogriješiti ako se vratimo Josipovim krepostima: skromnosti i samozatajnosti, radinosti i brižnosti, pravednosti i hrabrosti što dolazi iz pouzdanja u Boga. Time se nećemo materijalno obogatiti, ali nećemo osiromašiti. Štoviše, vratit će nam se smisao života, životna radost i ono tako potrebno samopoštovanje. Zato valja iznova osluškivati tihi Božji glas u nama, kojeg ćemo prepoznati po tome što od nas traži naš osobni odgovor, odgovor koji je među mnogim ponuđenim možda najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo najteži. Bog i nama kao i Josipu kaže: Ne boj se! Preuzmi rizik saveza sa mnom. Neću te ostaviti. (Marijindvor 2015.)

********

Odgoj djece pred Božjim licem

Sveti Josip

Lk 2,41-51a

Malo znamo o svetom Josipu. On je od onih bitnih sporednih uloga kojima su određeni svi ljudi i bez kojih ljudski život, svačija životna drama i životna radost ne bi bila ne samo cjelovita nego ni moguća. Tako bez Josipa, bez obzira na svu oskudnost podataka o njemu, Isusov život ne bi bio moguć. Osim da se onako katoličko-magijski izvučemo i prečacem kažemo da je Bogu sve moguće. Da, Bogu je sve moguće, ali bez Josipa nema Isusa. Kada ne bi bilo njega, baš onako neprimjetna i gotovo “beznačajna”, Bog bi morao naći nekoga drugoga. Zacijelo, bez Josipa nema ni Marije, ni Nazareta, ni Isusa Galilejca, drvodjeljina sina kako su mu se s prezirom rugali visokoobrazovani klerici i moćni prvaci njegova vremena. Ne bi bilo Krista, Mesije, Pomazanika – posrednika između Boga i ljudi – kako to vjeruju njegovi učenici.

U nedostatku podataka kršćanski se propovjednici a i vjernici muče kako da sastave sliku o Josipu Nazaretskom. Bio je, piše, iz Davidova plemena, bio je tesar, radnik. Pismo ga naziva pravednikom – i to je najvažnije što se za njega može reći. Njegova pravednost je uključivala praktičnu brižnost za obitelj, pri Isusovu rađanju, bijegu u Egipat. Bio je bez sumnje sigurnost svojima iako takva sigurnost nije bila lišena straha i strepnje. On je donosio odluke sumjerujući ih s tajnovitom Božjom namisli, osluškivao je i u snu Božji glas. Zato kada se u Bibliji za nekoga kaže da je pravednik, onda to uključuje bogobojaznost, što znači da čovjek svoja djela promatra iz perspektive Božjega zakona, vjerom predmjevanoga i slućenoga Božjega odnosa prema čovjeku. Josip sve svoje odluke donosi u skrovitom i otajstvenom odnosu s Bogom.

Imajući u vidu te Josipove oznake, za njegov blagdan vrijedilo bi razmotriti Lukin izvještaj o hodočašću nazaretske obitelj u Hram za blagdan Pashe te Isusovo ostajanje u Hramu bez znanja i odobrenja njegovih roditelja. Riječ je o poticajima za razmišljanju o našim obiteljskim odnosima. Luka piše da su roditelji Isusovi svake godine, kako su to činili dosljedni vjernici, uzlazili u Jeruzalem u Hram na svetkovinu spomena spasonosnog Božjeg oslobađanja njihova naroda iz egipatskoga ropstva, za svetkovinu Pashe. Dvanaestogodišnji Isus se zaputio s njima. Dječak je već mogao brinuti sam o sebi a i roditelji su vjerojatno pretpostavljali – s iskustvom njegova prijašnjega odgoja, odrastanja i posluha – da je zreo za samostalni put i kretanje među ljudima. No, na povratku su se iznenadili kada ga nije bilo ni među rodbinom ni znancima.

Tri dana su ga tražili. Razumljivo je upitati zašto toliko dana. Nisu Nazaret i Jeruzalem toliko udaljeni. Vjerojatno je bila velika gužva u Jeruzalemu i Hramu kako je i običavalo biti za blagdan. Za pretpostaviti je, također, a kako se događaj i dijalog roditelja i djeteta dalje razvija i zaključiti, da Josip i Marija nisu mogli ni pretpostaviti da će dječak biti baš u Hramu, i još ondje gdje se tumači Zakon, Božja riječ, među starijima, “posred učitelja”. Za tu dob vjerojatnije je možda bilo da se obreo negdje gdje su ljudi postavili kakve igre za djecu i mlade, u kavom onodobnom cirkusu sa životinjama ili na kavom ondašnjem ringišpilu.

Luka, međutim, piše da je Isus sjedio u Hramu s učiteljima, slušao ih i pitao. Važna je svaka riječ. Mi redovito za Isusovo ostajanje u Hramu krivo kažemo da se “izgubio” ili – zaključujući iz Isusovih riječi da mu je biti “u onome što je Oca mojega” – ishitreno pomišljamo da je u Hramu ostao moliti u kavom skrovitom kutku. Naravno, nije to isključeno, ali Luka izrijekom govori o tome kako Isus sluša i pita učitelje. Evanđelja nigdje ne govore o tome kako se Isus već rodio kao sveznajući i da je s dvanaest godina imao završenu božansko-sinovsku biografiju. On sluša i pita. I drugi su se divili njegovoj razumnosti i odgovorima. Naravno, Isusova osoba je tajna, i nikada dokraja nećemo prodrijeti u sve. Sigurno je, međutim, da se Isusova ljudska svijest razvijala i sigurno je da je to išlo uvijek u prisutnosti u za nas nedosezivoj blizini s Bogom Ocem.

Važno je za naše odnose, počevši od obiteljskih do drugih odnosa ljudske blizine, da iz ovoga događaja uvažimo činjenicu da svaki čovjek ima svoj osobni odnos s Bogom. I nitko nikoga ne može zastupati u tom odnosu. I tu prestaju svi naši ljudski poduhvati, sve naše želje da odgajamo, oblikujemo, preobrazujemo svoju djecu, svoje bližnje, svoje prijatelje, uopće druge ljude. Ondje gdje je pojedinac sa svojim Bog u relaciji, trebaju prestaju ljudski zahvati. Može se samo sudjelovati kao asistencija i skromni savjeti.

Kad su roditelji našli Isusa, njegova majka Marija postavlja mu pitanje s brižljivom tugom za razlog zašto je tako postupio a ništa im prije nije kazao. Isus – piše Luka – ne odgovara baš uljudno, u njega za to nema nikakva osjećaja krivnje. Postavlja protupitanje o njihovom neznanju da on u konačnici nije njihovo, nego Božje dijete, a Božje dijete, djeluje na prvi mah vrlo svojeglavo. kao da im hoće kazati, pa vi me odgajate da budem Božje dijete. I Evanđelist ništa ne uljepšava nego još više zaoštrava stvar i kaže da Isusovi roditelji “ne razumješe riječi koju im reče”.

Nije nam nimalo strana ova situacija iz naših obiteljskih i drugih bliskih odnosa. Tjeskoba i strepnja odgoja, protivljenje djece da slijede roditeljske naputke, nemiri ako nas naši dragi ne poslušaju, nerazumijevanje postupaka onih do kojih nam je životno stalo, slično je to sve iskustvu Isusovih roditelja. Razlika je ipak velika: u činjenici naime radi li se o tome je li dijete u prostoru i zanimanju onoga što je Božje. To je razlikovni kriterij svega. I još nešto. Luka je u tome izričit. Dječak Isus, dijete svojih roditelja, ne protivi se dokraja nerazumijevanju svojih roditelja, nego ustaje i pridružuje im se. Vraća se u Nazaret i biva im poslušan.

Iako dakle roditelji nisu razumjeli Isusa – Marija pita, Josip šuteći sve prati, Isus ne ide dokazivati u nedogled svoju slobodu i svoj izbor niti se jogunasto okreće/bježi od roditelja. Još uostalom nije sazrjelo vrijeme odvajanja od roditeljske kuće. Još se nije ispunilo vrijeme za samostalni javni nastup. Još se treba pripremati. No, već od tada, od slušanja i pitanja učitelja u Hramu, nigdje više ne susrećemo Josipa pravednoga u Isusovu životu. On je na početku, u odgoju i formiranju. On se podrazumijeva kao Božji službenik, kao bogobojazni otac koji nenametljivo pripomaže da Isus ostvari svoj najvažniji odnos – onaj s Bogom te da na temelju njega ostvari svoje poslanje među ljudima. Očinska ljubav, kao i roditeljska ljubav uopće, a ona nikada nije nimalo lagana, jest ljubav pred Božjim licem koji hoće k sebi svako svoje dijete na osoban i originalan način. Ta ljubav je pravedna/bogobojazna. Ona sadrži brigu i distancu, poštivanje dostojanstva i slobode svoga djeteta. Susret s Bogom i njegovom Riječi – osobni odnos s Bogom cilj je i zadnji kriterij rađanja, odgoja i obrazovanja djece. (2015)

Fra Ivan Šarčević