Zavist: grijeh moralnih i pobožnih

Zavist: grijeh moralnih i pobožnih

V. korizmena nedjelja

Iv 8,1-1

Na početku današnjeg Ivanova evanđelja stoji da je Isus noću bio na Maslinskoj gori a ujutro je otišao u Hram. Ondje mu je dolazio narod da ga poučava. Za vrijeme “vjeronauka” za puk pismoznanci i farizeji doveli su pred njega ženu zatečenu u preljubu. Nakana im je bila da iskušaju Isusa u njegovom odnosu prema Mojsijevu zakonu. Zakon je bio neumoljiv: takvu je ženu trebalo kamenovati.

Poznavatelji Pisma i farizeji kontinuirano su postavljali zamke Isusu da se izjasni o pitanjima vjere ne da bi nešto naučili od Isusa nego da ga optuže. Ti pobožnici nisu mogli podnijeti Isusovu “popularnost”. Ustvari izbezumljivao ih je njegov govor o Bogu kao Ocu, sloboda u ponašanju, moralna čistoća i beskompromisnost te ljubav prema grešnicima i slabima. Zavidjeli su Isusu. A zavist je jedan od najtežih (glavnih) grijeha, grešnih stanja iz kojeg proizlaze konkretni grijesi, od laži pa sve do ubojstva. Ovdje je riječ o najstrašnijoj zavisti – zavisti u vjeri, o kajinovskom stanju nepodnošenja drugoga i pred Božjim licem.

Isus i grešnica (Rembrandt)

Zavidnik se toliko ne želi domoći onoga što drugi ima ili radi, nego drugoga kojemu zavidi nastoji lišiti svega što nema ili ne uspijeva imati, kako radosti života tako i iskrena odnosa s Bogom i drugima. U svoje zamke zavidnik zato uvlači što više ljudi, sve one koji nisu kao on, zato može i mijenjati objekte (ljude) svoje zavisti. Ustvari zavidnik nikad nije sretan, jer – prema njegovom mišljenju – drugi nikada nije dovoljno unesrećen i kažnjen. Zato su iskušavatelji u svoju kovačnicu kleveta i osuda htjeli uvući sve, i nedužnoga Isusa. Htjeli su ga svesti na svoju mjeru, na svoje ponašanje, na svoj zakon i moralne uredbe. Zavist je sotonsko stanje unesrećenog bića.

Pismoznanci i farizeji htjeli su Isusa lišiti ugleda i utjecaja u narodu, podvrći narod svojoj duhovnoj moći, nametnuti se barem kao pobožni uzori “stada”, kao mjerilo religioznosti, ako već nisu mogli imati vlast nad narodom, jer takav napor bi ih ipak skupo koštao – njihova komotna života. Oni nisu djelovali pojedinačno, nego u čoporu i zaplotnjački, iz osigurane zavjetrine, šireći objede i glasine o Isusu i oportunistički se ponašajući prema poglavarima. Htjeli su kazniti ženu za ono čega su se u svojoj mizeriji sami lišili: svijesti vlastitoga grijeha i slobode ljubavi. Valja imati na umu da u to vrijeme “brakovi nisu bili izbor ljubavi nego kombinacije familija, ponekad i prije rođenja djece. Sklapao bi se ugovor s roditeljima, sa susjedima i tako bi se projektirali budući brakovi da se zaštite imanja, polja i kuće” (A. Maggi). Preljubnica je prema Zakonu počinila grijeh ali je bila nedužna u čežnji za zagrljajem, za slobodom i ljubavi. Isusove iskušavatelje više je zapravo progonila vlastita nemogućnost ljubavi preljubnice nego sablazan njezina grijeha, a pogotovo ne samilost prema njezinoj nesretnoj sudbini.

Preteška je mana zavist. Otupljuje savjest i mirnoću pred Bogom i pred ljudima. Nemirna je i nezasitna. Pokreće je mračna želja da ni drugi nema ono što nemam ja (D. E. Viganò), ponajprije slobodu i ljubav. Nemati zavisti znači biti slobodan i drugima omogućavati slobodu; moći ljubiti i dati se ljubiti. Isusovi iskušavatelji žele kazniti ljubav i slobodu žene preljubnice kao i Isusa za njegovu milosrdnu ljubav prema grešnom čovjeku i neizmjernu slobodu u praštanju. Zavidnici ljube sebe i samo sebi slične. Oni nemaju milosrđa. Zato rastaču zajedništva razlika i prijateljstva slobodnih ljudi. Razlog svoje nesreće vide u drugima i najradije traže društvo onih koji također ocrnjuju njihove protivnike.

Kobna posljedica zavisti, čitamo to u evanđelju, kao i u Bibliji uopće, jest laž, i to gomilanje laži na laž. Zato su zavidnici o Isusu stalno izmišljali nove klevete, prozivali ga i ismijavali za sitnice. Difamirali su ga i denuncirali baš suprotno od onoga što je on stvarno bio. Isusovo traženje “više pravednosti” tumačili su kao kršenje zakona; njegovo zauzimanje za grešne i obespravljene kao dijeljenje naroda i razbijane jedinstva vjerničke zajednice; njegovo raskrinkavanje dvoličnosti poglavara političkom ambicijom da bude mesija i kralj; njegovo inzistiranje na djetinjem pouzdanju u Boga Oca bogohuljenjem i građenjem Sinom Božjim; svoje dijabolične laži i zavisti time da je Isus opsjednut od poglavice đavolskog. Nigdje u evanđelju nema da su se u ustima Isusovih zavidničkih protivnika našle riječi poput slobode i ljubavi, milosrđa i praštanja, nigdje kajanja za vlastite grijehe. Ali jest zakon, istina, izdaja, kršenje subote, moralnog i obrednog čistunstva, krivnja drugih, hula…

Zavidnici ne mogu sami, jer kao svi ljudi, željni su zajedništva, potvrde i ljubavi. No to je zajedništvo bez kritičnosti, utapa se u kolektivnom sebeljublju. Zavidnici traže “čopor” neupitnih istomišljenika, ili, kako to slikovito navodi Lukino evanđelje, oni su kao vojska opsjednutih, “legija” koja živi među “grobovima”, žive od smrti, smrti odnosa. Hrane se tuđim “smradom” i u svom društvu ne podnose dobre. Pod krinkom odgovornosti za zajedničko dobro, obezvređuju poštene, sumnjiče ih, i njihovu dobrotu izokreću u suprotnost. Uopće ne vide da išta loše čine, jer su zaslijepljeni ispravnošću. Zato ih Isus vraća na izvorište mišljenja i djelovanja, na srž vjere – na grešnost: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen?

Ne zanosimo se: Nije lagano izići na kraj sa svojom zavišću ni sa zlom zavidnika. Zavist je često zemaljski uspješnija od želje i nastojanja da drugome ide dobro. Zavidni ljudi spretno zavode ljude slične sebe, ali i one koji ne misle, koji su plašljivi, moralno nestabilni ili lakovjerni. Jer, ako su se zavidnici lišili slobode i ljubavi, nisu lukavstva. Predstavljaju se vrlo razboritima i skromnima, nenasilnima i umiljatima, posebno pred vlašću i pred onima od kojih bi mogli imati bilo kakvu korist. Prigovaraju drugima pristranost, a ne žele vidjeti da ih gone prizemne strasti i nesređene emocije. Majstori su skrivanja iza nepostojeće nevinosti i dobrohotnosti. Zavidnik može priznati da je sve, samo ne zavidnik.

Iznimno je teško suprotstaviti se zlu zavidnikâ, jer svoje zlo skrivaju duboko i daleko od očiju. Pokrivaju ga religioznom kompetencijom, jer su već uzeli monopol na moralnost i vjeru, koja, međutim, nije osvjedočena u praktičnom životu nego je stečena “osvojenim” društvenim položajem ili varanjem, vlašću ili javnom funkcijom. Njihovo “stečeno” pravo najjače je pravo. Zato oni, kako im Isus i prigovara, svojevoljno tumače propise i uredbe. Oni ne niječu Boga, ne niječu ni Isusa, kao nitko od nečistim duhom opsjednutih ljudi. I zavidni iskušavatelji iz današnjega evanđelja, savršenom maskom pobožnih, na ustežu se Isusa nazvati jednim od njegovih najčasnijih imena – “učiteljem”. No, njihovo sotonski-skromno pitanje neznanja što da rade s preljubnicom: Učitelju, … što ti na to kažeš?, u podnožju krije perfidni prezir i strašnu mržnju prema Isusu.

Zastrašujuća je snaga zavodništva zavidnika. To ističe današnje evanđelje o ženi preljubnici i želi nas potaknuti da se klonimo grijeha zavisti i iskušavanja, i da se maknemo iz društva zavidnika. Silina zla pismoznanaca i farizeja zamaskirana je u vjerski zakon i oblandu moralnosti. Najveće zlo na ovoj zemlji je zlo u najsvetijim, korupcija najboljega, izopačenost vjernika. Najgori grijeh je pad u đavolsko stanje nedužnosti. Iznimno je teško razobličavanje te demonske zavodljivosti. Mnogi ljudi zato odustaju, povlače se, jer se straše za sebe, jer moć laži i zavisti “svjetlonoše” djeluje svemoćno. Čak i čestiti i hrabri ne nalaze snage da ustraju u otporu nego bježe u pasivnost, ili se upuštaju u kompromise sa zlom a nerijetko i sami uzimaju kamenje u ruke da ne bi bili proglašeni “izdajnicima” skupine. Jednom, pak, sklopljen savez sa zavišću i zavidnicima, teško se razvrgava. Zavist sve više truje i osljepljuje onoga tko zavidi. Krug zavidnikâ se samo širi. Pristupaju mu i negdašnji zakleti “neprijatelji”. Kad se uđe u skupinu koja drži kamenje osuđivanja, teško će se naći izdvojeno mišljenja i napuštanje skupine kamenobacača, teško se nalaze Isusovi hrabri nasljedovatelji.

Nitko u povijesti čovječanstva nije kao Isus odvažno podigao riječ pred zlom zavisti i usprotivio se korištenju “svetoga zakona” da se ubija drugoga. Naizgled se čini posve jednostavnim i laganim to Isusovo protivljenje. Isusove riječi: Tko je bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen, stoljećima ponavljaju kršćani, mnogi ljudi, ponavljamo ih i mi danas, ali se po njima ne vladamo. Mi i dalje bacamo kamenje, ja bacam kamenje na drugoga. Nekada i onaj prvi, najđavolskiji, jer svi su drugi samo imitacija prvog. Prvi – kao prvu laž, kao prvu klevetu, kao prvu osudu, kao prvu zavist. Postajem đavoslkim slugom po kojem grijeh ulazi među ljude.

Nitko se kao Isus do križa i krvi nije zauzeo za pojedinca, za grešnog pojedinca koji ljubi i hoće biti ljubljen. Nitko se tako u žalosti i nemoći nije sagnuo pred količinom ljudske zavisti i počeo pisati. Pisati nigdje, jer kakvo je to pisanje po pijesku. Nitko se tako moćno nije odupro đavolskoj zavisti, izopačenoj vjeri, demonskoj sili koja se skrila u religiji, u srcu dvoličnih duhovnika i oholih religijskih službenika. Nitko nije tako milosrdno izobilan u praštanju za novi početak kao Isus Krist. Iz ničijih usta još se nije čula tako oslobađajuća riječ: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više!”

********************

Muška kamena kultura

V. korizmena nedjelja C

Iv 8,1-11

Evanđelja su prepuna Isusovih konflikta, zgoda u kojima protivnici žele Isusa provjeriti da li ispravno vjeruje, uhvatiti ga u riječi, namjestiti mu stupicu. I ove nedjelje susrećemo Isusa okružena gnjevnim licemjerima koji su „dovukli“ od njih već osuđenu ženu, preljubnicu, da vide što će Isus napraviti. Jer masi je nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.

Tko je bez grijeha (Vladimir Blažanović)

Isus je razjarivao dvoličnjake. On je, kako stoji u odlomku današnjega Ivanova evanđelja, došao u Jeruzalemski hram, vjerojatno za nekog velikoga blagdana, i ondje je – kao već poznati i priznati učitelj vjere u narodu – naučavao pred okupljenim mnoštvom. Njegovi protivnici, pismoznanci i farizeji, čuvari zakona i pravovjernosti, bili su uznemireni njegovim govorima i postupcima. Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši subotu, krši mnoge religiozne propise ili ih „krivo“ tumači. Zato su stalno tražili što više dokaza kako bi ga mogli iskušati i na koncu ukloniti. Tamo su doveli ženu koju su, kao svi zamaskirani kontrolori vjere, smišljeno i isplanirano zatekli u preljubu, a koju – prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona – zbog toga treba ubiti kamenovanjem.

Odmah treba kazati, o onome koji je bio s tom ženom, o muškarcu – ni riječi. Dovukli su ženu s jedinom namjerom da iskušaju Isusa. Nije njima ni do zakona a kamoli do nesretnosti posrnule žene.

Iskušavanje drugoga jedna je od najnižih ljudskih osobina, izvanjski se praviti uljudan, a ustvari smišljati nesreću i smrt drugome. O Isusu se već raširio i dobar i loš glas. Vjerski poglavari, pismoznanci i farizeji smatrali su da se ne ponaša po uredbama Zakona i po predaji, te, što je najgore, tako uči druge. Te uspaljene branitelje vjere zanimalo je što će uraditi taj navodni silni učitelj iz Nazareta, tesarev sin, prorok silan na djelu i riječi.

I kao što to uopće i biva u području vjere, i Isusovi protivnici najviše ga nastoje uhvatiti u klopku na dva područja: području molitve i tjelesnosti (seksualnosti), najintimnijem odnosu s Bogom i najintimnijem odnosu s čovjekom. U konačnici, uvijek se radilo o pitanju ovlasti i vlasti nad narodom i religijskom zajednicom. Molitva i tjelesnost su dva dva najdelikatnija ljudska područja u kojima ima toliko zanosa i poraza, toliko uzleta i padova, toliko milosti i grešnosti. U njima nema heroja ni savršenih. Molitvi i tjelesnosti, duhovnosti i seksualnosti čuvari zakona i pravovjerja, licemjeri i neiskreni duhovnici rado pribjegavaju. To je najlakše u njihovom “poslu”. Zato se uopće ne treba spremati, ni molitvom, ni čitanjem ni meditacijom, a kamoli samokritikom i skromnošću. Kontrolom nad molitvom i seksualnošću održavaju se sve vlasti, svete i nesvete. Nema ništa na ovoj zemlji tako moćno i istodobno tako krhko od molitve i seksualnosti. Tko njima vlada, vlada ljudima.

Pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu koja je sagriješila na tjelesnom području, jer je Isus radikalno doveo u pitanje ne samo preljub, nego svako licemjerno otpuštanje žene od strane muškarca. On je tu neizmjerno zahtjevniji od Mojsijeva zakona. Sjetimo se kako je odlučno kazao muškarcima, muškoj kulturi, da tko samo s požudom pogleda tuđu ženu, već je sagriješio u srcu, već je učinio preljub.

Što dakle Isus čini? On premješta grijeh sa žene i na muškarca i to u područje ljudske nutrine, u pogled, u motiv, u izvorište grijeha. Kao ni za dobro tako ni za grijeh, nema predodređenih. Čin preljuba je posljedica požude, preljubničke požude – i muškarčeve. A ti „vrli“, „bezgrešni muškarci“, koji su dovukli grešnu ženu, i ne spominju muškarca koji je s njome bio. Njega nigdje nema. Žena je, od Adama, ionako „kriva“ za svaki grijeh na tjelesnom, seksualnom području. Ona je izvor grijeha.

Nakon određene stanke – veli se da je nešto pisao po pijesku – Isus razoružava dvoličnjake odlučnom rečenicom: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen? Nije samo riječ o nekoj općenitoj grešnosti, nego konkretnoj grešnosti, grešnosti na tjelesnom području, području u kojem – kao rijetko gdje – ima toliko puno laži i licemjerja, moraliziranja i zloupotreba, ucjenjivanja i izopačenosti.

Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus razjarenoj svjetini oduzima snagu, pozivajući svakoga od njih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je imitacija prvoga. Isus poziva svoje kušače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurniji u masi – tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti – da istupi naprijed, da izađe iz kolektiva imitatora, da se osobno očituje – svatko samostalno i slobodno. Jer mnogo zla koje činimo, zlo je nemišljenja i ponavljanja.

Današnje nam evanđelje poručuje da je dvoličnjaštvo nešto najgore, te da su laži, petljanja i licemjerja osobito prisutna na najljudskijem području, području seksualnosti. Njemački pisac Heinrich Böll, u svome romanu Vlak je bio točan pripovijeda kako se njegovom junaku jedne vrlo hladne noći u opustjelom Parizu primakla prostitutka i nudila se za malen novac. On ju je odlučno odbio. Kad je stigao kući, pitao se skrušeno: A što bih učinio da je bila lijepa?

Oni koji su Isusu doveli preljubnicu da ga iskušaju, ti vlasnici ljudskih duša i života, poslije Isusova upita, posramljeni su napustili poprište. Ti moćni muškarci ispustili su kamenje pravovjerja, utihnuli su u svojim optužbama. Raskrinkani u svojoj mizernosti jer se nisu toliko sablažnjavali grijehom žene a kamoli da su imali milosrđa prema njezinoj nesreći, koliko su bili opijeni željom da nedužnoga Isusa uhvate u zamku kršenja zakona. I odlazili su s mjesta demaskiranja svoje neljudskosti i lažne vjere – kako stoji u evanđelju – jedan po jedan, vjerojatno s gorčinom neobavljena posla, i to počevši od starijih. Da, od starijih, jer kako se stari, čini se da se redovito biva gorim, opakijim, i to baš na molitvenom i tjelesnom području. Mlađi mole i ljube iskrenije, pa i kad griješe, griješe iskrenije, više iz nemoći i čežnje, nego iz smišljenosti i zlobe.

Isus ohrabruje optuženu ženu. Kaže joj nasamo, kad se razišla lažno gnjevna skupina, da je ni on ne osuđuje. On ima sućuti prema njoj. Veli joj da ide i da ne griješi više. Isusov prvi pogled je pogled na ljudsku patnju, nesreću, a tek onda na grijeh, na grešnu ljubav. Posve jasno i odlučno ustaje protiv „muške kamene kulture“, protiv kontrolora i vladara ljudskog/ženskog tijela, protiv namještaljki, dvoličnih stupica i licemjernih iskušavanja; protiv grijeha koji se tako lukavo skriva iza grijeha nemoćnoga. Umjesto srca koje kamenuje, Isus zabludjelim i osuđenim ljudima otvara novu budućnost na grešnoj prošlosti. S njime uvijek ima šanse za drugu nedužnost i za pravu ljubav. (2013)

Fra Ivan Šarčević