Možda će ubuduće ipak…

Možda će ubuduće ipak…

III. korizmena nedjelja

Lk 13,1-9

Nije rijetkost da slušajući ili čitajući loše vijesti, crnu kroniku, neki zapaljivi vjernici, umišljeni u poznavanje samih Božjih planova, zaključuju da se nekomu s pravom dogodila nesreća kao Božja kazna za njegove grijehe. Masovna stradanja u potresima, poplavama ili u ratovima nekim se nadobudnim pobožnicima nameće kao Božja “pravedna odmazda” za nemoralnost i pokvarenost tih ljudi. U današnjem odlomku Lukina evanđelja Isus ne dopušta takav stav. Bog se ne ponaša poput ljudi. Bog se nikada ne ponaša osvetnički, on “se ne umara u praštanju i milosrđu” (Papa Franjo). On ne želi smrt grešnika nego da se obrati i živi.

Slušamo dakle u današnjem evanđelju da “neki” dolaze k Isusu s dvije svježe dnevne vijesti, rekli bismo, s dvije vijesti iz “crne kronike”. Prva je zacijelo razbuđivala nacionalni bijes, jer je rimski, okupatorski upravitelj Pilat, krajnje okrutno, dao pobiti neke hodočasnike Galilejce, Isusove zemljake, u jeruzalemskom hramu, i njihovu krv pomiješao s krvlju žrtava koje su prinosili Bogu. Iz povijesti je poznato da Pilat, prefekt Judeje (26.-36. god.), nije poštivao židovske svetinje, nego je drsko provocirao i vrijeđao vjerske osjećaje Židova, nedopušteno postavljao vojne simbole po Jeruzalemu, samovoljno uzimao sebi novac iz hramske blagajne (A. Popović), a evo sad je učinio strašno svetogrđe: pobio je hodočasnike i njihovu krv izmiješao s krvlju žrtvovanih životinja. Neka se spomene da je među galilejskim pobunjenicima uhvaćen i zatvoren jedan od vođa, Baraba, isti onaj koga će kroz spletkarenje i huškanje gomile, narodne starješine i glavari osloboditi iz Pilatova zatvora u zamjenu za pogubljenje nevina Isusa.

Druga “crna” vijest koja je stigla do Isusa a uznemirila je ljude, bila je ona da se u Siloamu, starom dijelu Jeruzalema, vjerojatno uslijed loše gradnje ili trošnosti, srušila kula i odjednom usmrtila osamnaest ljudi.

Na obje vijesti Isus odgovara neočekivano tvrdo, gotovo bezosjećajno. U njemu se ne razbuktava nacionalni gnjev na Pilata, neprijatelja Židova, niti se – barem kako Luka Evanđelist opisuje – izvanjski sažalijeva nad unesrećenim ljudima, niti zaključuje da je to Božja kazna za grijehe tih ljudi ili grijehe nekih njihovih predšasnika. Isus nesreću preokreće u suprotnost, u opomenu dojavljivačima vijesti da, ako se ne obrate, mogu slično proći jer nisu ništa bolje od nastradalih Galilejaca niti zatrpanih Jeruzalemaca pod siloamskom kulom.

Očito je da Isus ne dopušta olako svaljivanje krivnje na postradale niti na Boga, nego u prostoru vjere traži obraćenje, budnu pripravnost svojih sugovornika da ih ne nepripravne ne iznenadi kraj života. Strašni događaji, kojima se ne može umaći, nisu Božja kazna, odnosno ne može se u svim nesrećama saznati sve uzroke. Oni ostaju u prostoru tajne, Božje tajne. Isusu je stalo do konačnoga ishoda ljudskoga života. Zato zahtijeva korjenito obraćenje da se bez panike i gubljenja glave vjernik susretne s iznenadnim nevoljama i stradanjima. Obraćenje kojim je prožeta Isusova poruka označava posvemašnje oslanjanje na Boga, opušteno pouzdanje u njegovu riječ, a ne izlaganje hirovitost događaja, strahu pred nasiljem vlastodržaca, nikako osveti niti utapanju u paniku mase.

Uz poziv na obraćenje uslijed nesreća i crnih vijesti, drugi dio današnjega evanđelja nosi još jednu važnu poruku za vjernika, poruku o Božjoj strpljivosti i poziv na našu strpljivost jednih prema drugima. Isus pripovijeda prispodobu o neplodnoj smokvi. Naime, gospodar tri godine zaredom dolazi i ne nalazi ploda na smokvi. Hoće je posjeći. Vinogradar, međutim, moli gospodara da je ostavi, jer će je još pokušati obrađivati, još će je jednu godinu okopavati i gnojiti. Veli mu, i tim riječima Isus završava svoj govor: Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je!

Ne znamo što se dogodilo kasnije, za “godinu” dana, je li smokva urodila ili ne, je li je gospodar posjekao ili ne. Isusova usporedba kao i mnogi njegovi govori imaju “otvoreni završetak”, što znači ustvari novi početak, otvorenost Božje milosrdne ponude za popravak i čovjekov slobodan odgovor na ponudi. Do čovjeka je hoće li od neplodne smokve postati praktični vjernik s dobrim djelima. Isus naglašava strpljivost vinogradara prema svojim suvremenicima. Vinogradar je slika njega samoga. Njegov učenik treba donositi plodove vjere. Obraćenje evanđelju i nasljedovanje Isusa nije neki površni poziv na unutarnju svetost, nego život iz vjere koji ima posve praktične posljedice/plodove za sebe i okolinu.

Onako kako je u prvom dijelu današnjega evanđelja Isus radikalan u pozivu na obraćenje a ne na bijes na neprijatelje i puko sažaljenje nad unesrećenima, tako ovdje u usporedbi s neplodnom smokvom naglašava neshvatljivu Božju strpljivost i ljubav prema ljudima, ali i sigurnost da ta strpljivost nije bezgranična ni neoročena. Mi ljudi ne znamo i ne smijemo biti suci ni mjernici Božje strpljivosti, ali ne smijemo biti ni oni koji se igraju Božjom strpljivom dobrotom. Prema bližnjima se trebamo ponašati bezgranično strpljivo, onako kako se Bog prema nama strpljivo ponaša.

Strpljivost, kako Isus i govori, nije pasivno stajanje i nebriga za druge, nije ravnodušnost za bližnjega, nego – poput vinogradara koji će još jednu godinu okopavati i gnojiti smokvu – valja drugome pomoći da donosi plodove života. Od nas će se tražit račun i za život naših bližnjih. Zato trebamo i mi imati svoje tri, tri je broj punine, mnoge godine strpljivosti, ali ne sjediti skrštenih ruku, nego se zauzeto brinuti za bližnjega uvijek imajući pred sobom Božju strpljivost i njegov konačni sud. I govoriti poput vinogradara: Ostavi još vremena, dok još ne učinim svoje, možda će ubuduće ipak… Još se trebam s ljubavlju posvetiti drugima, možda ipak…

Fra Ivan Šarčević