Isus “teolog” i tumač Božje riječi

Isus “teolog” i tumač Božje riječi

III. nedjelja kroz godinu

Lk 1,1-4; 4,14-21

U liturgijskoj godini C nedjeljama čitamo Lukino Evanđelje. Danas slušamo njegov početak i opis Isusova prvog, nastupnog govora u rodnom gradu Nazaretu. Luka, nazvan i prvim teologom-povjesničarom kršćanstva i Crkve, sastavio je dva spisa, Evanđelje i Djela Apostolska (povijest prve Crkve). U Evanđelju on ne donosi Isusov životopis u strogom smislu riječi, nego, kako i sam kaže, nakon što je “pomno” ispitao mnoga pisana izvješća o događajima i nakon što je saslušao očevice događaja vezanih za Isusa, on sam sastavlja nekom poznaniku ili prijatelju, imenom Teofil, Bogoljub, dakle čovjeku koji ljubi Boga, koji je otvoren za tajnu Boga, da se još jednom osvjedoči o onome u čemu je Teofil već poučen.

Naočigled ništa posebno u ovim Lukinim riječima. Ipak, one odslikavaju ozbiljnost pristupa Luke Evanđelista osobi Isusa Krista, njegovom značenju za njega, za onoga komu piše, i – što se vidi iz čitava Lukina Evanđelja – o Isusu Spasitelju i Gospodinu za židovski narod ali i za sve ljude. Luka je, naime, evanđelist koji stalno naglašava univerzalnost Božjega milosrđa u Isusu Kristu za sve ljude, za sve narode i kulture, i za protivnike, neprijatelje i pogane – za Samarijance, Rimljane i Grke…

Lukino objašnjenje zašto i kako sastavlja svoj spis, relevantan je i uzoran za sve kasnije kršćanske navjestitelje i propovjednike, vjeroučitelje i naučitelje, teologe i duhovnike, za sve kršćane. Naime, Luka ispovijeda da je svoje spis sastavio tako što je najprije “pomno ispitao”, dakle marno iščitao izvješća drugih o Isusu, pa je onda “slušao” očevice, Isusove učenike i sluge Riječi, a onda sam sastavio svoj spis. Veli Luka da je sve od početka “pomno ispitao”. Riječ “pomno” označava da je s pažnjom, sabranošću i brižljivošću, otvorena duha i poučljivošću čitao i slušao svjedočanstva drugih o Isusu. Luka sebe nije smatrao samodovoljnim nego je u svom govoru o Bogu (teologija) i u svom govoru o Isusu Kristu (kristologija) ozbiljno uvažio tradiciju, koristio usmenu i pisanu predaju /na se da je posebno koristio Markovo evanđelje i neke druge izvore). On se posvetio pisanju i učinio je to kroz potrebni intelektualni napor mišljenja, delikatnost uspoređivanja i razlikovanja, te stegu zapisivanja.

Ovaj Lukin postupak poticaj je i korekcija svima koji žele znati i govoriti više o Isusu, koji žele naviještati i poučavati o Isusu Kristu, koji u konačnici sebe smatraju kršćanima, vjernicima u Isusa Krista. Imajući to u vidu, ne možemo ne primijetiti da kroz čitavu povijest kršćanstva, a i danas postoji određeni zazor od čitanja knjiga i slušanja svjedoka. I u samoj Crkvi ima nešto iskrivljeno: prezir prema knjizi, prema mišljenju i studiju, prema intelektu i teolozima. Da se obrani vlastita lijenost duha, čak i oni koji to ne bi smjeli biti, ne dakle samo vjernici, nego i svećenici i duhovnici često smatraju da mnogo toga lošega dolazi od tzv. pametnih, učenih ljudi. No, omalovažatelji knjige i obrazovanosti u vjeri – i upravo je to izopačeno proturječje – morali su učiti, studirati, odnosno morali su dobiti potvrdu o uspješno završenom obrazovanju da bi mogli biti učitelji i odgajatelji u vjeri, da bi mogli postati pastiri vjernicima.

Problem nije u tome ako netko doista nema dara za studiranje, ali ne prezire tradiranu mudrost ni pamet, kao što mudar čovjek nikada ne prezire znalca i pametna čovjeka bez obzira imao taj diplomu ili ne. Mudar čovjek, kako i Biblija govori, uza se traži pametnijega i mudrijega od sebe, jer uz njega raste u vjeri i ljudskosti. Problem nastaje onda ako se vlastita duhovna uskoća, mizerija i lijenost brane suvišnošću pa i štetnošću studija do mjere da se čitanje Svetoga Pisma, istraživanje predaje i teologija studiraju bezvoljno i bez ljubavi, da se znanje u vjeri smatra čak opasnošću i preprekom za pobožnost i odnos s Bogom. Riječ je ustvari o moralnoj iskrivljenost, kompleksu manje vrijednosti, taštom precjenjivanju, perfidnoj zavisti ili vjerskoj tuposti koja ide dotle da pojedini duhovnici pa i crkveni poglavari, iako znaju za Luku i biblijske pisce, iako znaju za tisućljetnu važnost stjecanja znanja u vjeri kao i pravnu, kanonsku obvezatnost studija filozofije i teologije da bi se nekoga postavilo za vjeroučitelja ili redilo za đakona i svećenika, pa opet naglas i svisoka govore kako intelekt kvari čovjeka, studij šteti vjeri i kako većina teologa možda čak i ne vjeruje u Boga. Time opravdavaju da se vrijeme troši uzalud, jer besmisleno je raditi nešto “pod moranje” a u to se ne vjeruje i to se ne voli. Tako sliče onima za koje Isus kaže, stoje na vratima Kraljevstva Božjega, niti oni ulaze na ta vrata niti drugima dopuštaju da uđu.

Ako se gornjem pridoda i opća duhovna situacija našega vremena u kojoj je većini ljudi, i onima u Crkvi, novac božanstvo a materijalna korisnost, ugodnost ili društvena moć svrha i cilj života, ako našim (ne)mišljenjem dominira površno televizijsko i podivljalo, fragmentarno internetsko pabirčenje informacija, te ona krajnje umišljena iluzija o velikoj kulturi hrvatskoga (katoličkoga) naroda ili velikoj obrazovanosti svećenika i duhovnika, nameće se zaključak da se s toliko godina školovanja samo trati vrijeme, da se obavlja posao koji se ustvari ne voli, da se tuđi kruh jede bez rada, da se stoji na putu koji ne vodi k znanju, istini koja oslobađa, ljubavi koja traži da se Ljubljenoga što više upozna. Zato se događa da je lakše baviti se ekonomijom i novcem, politikantstvom i svjetovnom moću nego izići iz isprazne nepoučljivosti i uputiti se na put Lukina “pomnog ispitivanja”, slušanja svjedoka i svjedočenja osobne vjere u poštenom mišljenju i intelektualnom radu.

Kršćanstvo je vjera u osobu, živu osobu Isusa Krista, ali do te osobe dolazimo preko svete knjige, preko Biblije, i preko zajednice, crkvenih svjedoka, preko stjecanja znanja u ljubavi. Kriza vjere nastaje iz manjkavosti onoga što je Luka posvjedočio svojim životom: u nedostatku pomnjiva ispitivanja pisama, u sljubljenosti u traženju istine o Isusu, u poučljivosti u slušanju drugih. Stoga imamo tako površne teologe (i koji se stide toga imena svoga poziva) i tolike narcisoidne crkvene poglavare, toliko bahatoga neznanja vlastitih vjernika, toliko nedoučenih pozera koji se skrivaju iza svetoga odijela, svetih obreda i farizejskih molitava. Zato toliko praznog samoljublja i omalovažavanja rada, jednako fizičkoga kao i umnoga. Onaj pak koji ne poštuje umni napor, ne poštuje ni druge poslove.

Prema današnjem Lukinu evanđelju, sam Isus ukazuje na važnost čitanja Svetoga pisma i nužnost učenoga i uvjerljivoga tumačenja Pisma, na važnosti poznavanja što su drugi kazali i napisali prije nas. I Isus to čini kroz sva evanđelja, svaki put kad je u sinagogama i raspravama s farizejima, pismoznancima… Naime, Luka piše kako Isus dolazi u sinagogu svoga rodnoga grada, ustaje, uzima Pismo, čita ga i tumači. Nalazi mjesto iz Knjige proroka Izaije (66 poglavlje). Riječ je o mjestu koje opisuje Mesijino/Kristovo poslanje. Za Luku, Isusova svjedoka, pisca i teologa, ovo je najkraći sažetak čitava evanđelja, čitava Isusova života. Isus Krist je pomazan Duhom Svetim, njegovo se poslanje sastoji u naviještanju radosne vijesti siromasima, u proglasu oslobođenja zarobljenicima, povratka vida slijepima, slobode potlačenima te u proglasu izvanredne, neočekivane godine milosti Božje, godine kada Bog bezuvjetno oprašta sve prijestupe, prekršaje i grijehe ljudima i traži da to ljudi čine jedni drugima.

Tako Isus, a nakon njega i njegov pisac i teolog Luka, potvrđuje da se na njemu ispunilo Pismo koje se čulo. Ispunja li se, međutim, Lukino pismo, Lukino evanđelje na nama danas? Još više, pitanje je da li i koliko preko Evanđelja stižemo do svoga spasitelja? Jesmo li ga pomno ispitali, iščitali i saslušali, jesmo li životom potvrdili što znači radosna vijest siromasima, sloboda utamničenima i potlačenima, jesmo li spremni progledati u svojoj duhovnoj umišljenosti i sljepoći, jesmo li prihvatili izvanrednu godinu Božje milosti i praštanja? Kako bih – konačna je poruka je današnjega Lukina evanđelja – ja osobno nekom svom Teofilu, sasvim kratko i sažeto, navijestio, ispričao i sastavio svoju osobnu vjeru u Mesiju, u Isusa Krista?

******************************

Evanđelje: Knjiga Isusova identiteta i osoba nasljedovanja

III. nedjelja kroz godinu

Lk 1,1-4; 4,16-20

Današnje prvo čitanje i odlomak iz Lukina evanđelja (Lukino evanđelje čita se nedjeljama u godini C) koncentriraju se oko knjige – svete knjige. Sveta knjiga nastaje i piše se unutar zajednice vjernika, a knjiga – čitanje i slušanje svete knjige – istodobno je događaj utemeljenja i formiranja vjerničke zajednice. Poslije sužanjskog vremena, poučen iskustvom raspršenosti i gubitka duhovne orijentacije, svećenik Ezra, religiozni obnovitelj i vjerojatno konačni redaktor svetih spisa, Božjega zakona, Tore, pred skupljenom zajednicom čita svete spise. Narod, skupljena zajednica se raduje. Osjeća orijentacijsku i identifikacijsku snagu Božje riječi.

Sveta knjiga postaje fundamentalni faktor zajedništva. Još više, knjiga je uz vjerničku zajednicu (instituciju) najvažnija za kolektivnu memoriju. Zajednica u knjizi čuva svoju tradiciju, čuva svoje pamćenje. Knjiga, u semitsko-europskoj civilizaciji, pruža mogućnost dugoga trajanja i životnu orijentaciju. Za monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam knjiga je više od običnog predmeta i „svjetovnog“ čuvanja pamćenja. Ona je sveta knjiga u kojoj se ne zapisuje uobičajena povijest. Biblija nije historiografska knjiga, nije ni knjiga u kojoj se nalaze „recepti“ za svaku situaciju u svakodnevlju, nego knjiga povijesti posebne vrste – knjiga životnoga smisla, egzistencijalnih istina, knjiga povijesti osobnoga i kolektivnoga odnosa između Boga i ljudi. Svete knjige – nikada dovoljno naglasiti – nisu znanstvene knjige, nego knjige vjere, iskustva vjere. Nažalost, Biblija se kroz povijest a neki je tako čitaju i danas kao da je knjiga u kojoj su zapisane „vječne“ znanstvene istine. Neuvažavanje povijesti i različitosti slika svijeta, kao i nedostatak „skromnosti“ u znanju izazivali su velike nesreće i katastrofe kroz povijest. Svi religijski fundamentalizmi (i fanatizmi) imaju dva izvora: s jedne strane, nekritično razumijevanje sebe kao jedinih pravih vjernika a, s druge strane, čitanje Pisma kao da je znanstvena knjiga (skripturalistički fundamentalizam).

Izabrani narod, o kojem piše Biblija, svoju jedinstvenost i svjetsko značenje ima upravo u tome što ima knjigu memorije odnosa s Bogom. Tu će knjigu na svoj način prihvatiti kršćani a i muslimani. U budućnosti će se formiranje i osobnoga i kolektivnoga identiteta uvijek događati u preispitivanju s tim izvorom. Pismo, knjiga vjere, vjernički odgovor na Božju objavu postaje temeljni kriterij za vjernički identitet.

U kršćanstvu je nešto drukčije. Božja riječ je normativna, ali na drukčiji način nego u židovstvu i islamu. Za kršćane je osoba Isusa iz Nazareta, Isus Krist temeljni kriterij. On je više od norme, iako se s pravom kaže da je Isus normirajuća norma (norma normans). Za kršćanski Novi zavjet Isus stoji prije knjige a i poslije knjige. No, knjiga uopće nije nebitna. Naprotiv, knjiga stoji na početku da se primaknemo toj osobi. Preko knjige dolazimo do povijesti vjere u tu osobu, do osobe same. Luka Evanđelist, kako slušamo i danas, na početku svoga evanđelja piše prijatelju Teofilu (Bogoljubu) da je za sastavljanje svoga evanđelja – svoga izvješća o Isusu iz Nazareta, saslušao što se o njemu pričalo (usmena predaja) i pročitao mnogo toga što je o Isusu napisano te je sam sastavio svoj spis.

A dalje u evanđelju govori kako Isus sam, pripadnik vjerničke zajednice svoga naroda i lokalne zajednice svoga zavičaja, Nazareta, dolazi po religijskom običaju i propisu subotom u sinagogu i uključuje se u tumačenje Pisma. U sinagogi su prednost tumačenju imali ugledniji i gosti. Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije (61. poglavlje). Riječi Izaijine postaju Isusov govor među svojima. U njima se ogleda program Isusova djelovanja. Riječ je o tome da je na Isusu Duh Gospodnji, da je pomazan (Mesija=Krist), da je pod okriljem Sile Božje. Isusovo će se djelovanje odnositi na navještaj radosne poruke siromasima, oslobođenje zarobljenima, povratak vida slijepima, slobode potlačenima te proglas „godine milosti Gospodnje“ prije nego se – prema tradiciji – ispuni pedeset godina. Shvatili ove riječi doslovno ili metaforično, ove riječi ne gube ni danas na svom temeljnom značenju. Isus je Mesija/Spasitelj svima onima koji su prikraćeni, koji žive u oskudici, koji su bilo od sebe ili drugih zarobljeni i potlačeni, vraća njihovo dostojanstvo, vraća ih u prostor ljudskosti. Iznad svega, Isus proglasom godine milosti vraća sve oštećene, obiteljski i društveno obespravljene, na temeljni početak ljudskih odnosa iz perspektive odnosa s Bogom. Godina milosti je u izabranom židovskom narodu jedinstvena ustanova povratka pravednosti. Isus skraćuje to vrijeme milosti. Štoviše, u pravednosti prema drugima nema čekanja. Sad, baš sad je to vrijeme. Isus poziva vlastodršce i gulikože, političke i religijske tirane da odmah vrate oduzeto i prisvojeno. On u svom proglasu utemeljuje ne samo novu etiku nego iz odnosa s milosrdnim i osloboditeljskim Bogom uspostavlja posve nove odnose među ljudima.

***

Današnja nam svetopisamska čitanja govore kako je sveta knjiga knjiga tradicije, pamćenja i identiteta. Iako se naša kultura dubinski promijenila, iako nam se promijenio i način pamćenja i komuniciranja, iako neki više vole „brojke“ od slova, iako i neki koji „zarađuju“ na (svetoj) knjizi u biti preziru sve što je napisano, kršćani ne mogu bez knjige, bez Biblije u kojoj je skupljena povijest vjere ljudi s Bogom.

Kršćanima je Isus Krist osoba o kojoj piše Novi zavjet i osoba kroz čije riječi i praksu ne samo čitamo sveti tekst nego se – ugledajući se u njega i nasljedujući ga kao živu osobu – ostvaruje odnos s Bogom i ljudima. Cjelina susreta s Isusom ostvaruje se u euharistiji – najprije u skupljenoj zajednici, u službeniku koji okuplja tu zajednicu u Isusovo ime (Crkva), zatim u Božjoj riječi, evanđelju i Isusu kao konačnoj, utjelovljenoj Božjoj Riječi, te u slavlju i uzimanju udjela (pričesti) u njegovoj gozbi. To je utemeljujući događaj zajednice za oblikovanje njezina identiteta. No, to još nije sve.

Drugi, ništa manje važan moment ostvarenja identiteta, događa se poslije euharistije, u ljudskim – obiteljskim i društvenim, prijateljskim, poslovnim i drugim odnosima. U njima pojedinac, nošen svojom zajednicom i svojom svetom knjigom, i povrh svega nošen iskustvom vjere u Isusa Krista naviješta radosnu vijest siromasima, oslobađa zarobljene, vraća vid slijepima, slobodu potlačenima i, pod kriterijem godine Božje milosti – ne odgađajući za neka kasnija vremena – uspostavlja pravdu u svom društvu i svojim odnosima. Pritom, radikalnost Isusova nasljedovanja svjedoči da ni Isusova učenika neće mimoići sudbina njegova Učitelja. Od zavičaja, od svoga Nazareta do vlastitoga križa, do smrti, put je sazrijevanja vjerničkog identiteta u zajednici, kroz čitanje Riječi i kroz dosljedno usvajanje (pritjelovljivanje) Isusove prakse. (2013)

Fra Ivan Šarčević