OTVORENA VRATA MILOSRĐA

OTVORENA VRATA MILOSRĐA

Uz početak Jubileja milosrđa

Od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016.

“Smilova se i izabra ga” (miserando atque eligendo) – riječi su koje je Papa Franjo preuzeo od teologa Bede Časnoga za svoj biskupski a kasnije i za moto svoje papinske službe. One stoje na njegovom grbu. Štoviše, ove je riječi – koje se odnose na Isusov izbor carinika Mateja – čuo sedamnaestogodišnji Bergoglio još davne 1953. godine. Te su riječi utjecale i da se on odluči stupiti u isusovački red. One izražavaju bezgranično Božje milosrđe prema grešnom čovjeku koje se najuzvišenije i najkonkretnije očitovalo u Isusu iz Nazareta. Sva obraćenja uostalom događaju se samo pred iskustvom milosrđa, opraštanja i ljubavi. Čovjek može imati iskustvo grijeha, može priznavati svoju slabost, može biti posve skroman i human, ali izlazak iz stanja vlastite bijede, potpuno novi životni početak, u punini se događa u zagrljaju s milosrdnim Ocem, u prolazu kroz vrata Božjeg milosrđa.

I u svom programatskom pismu Radost evanđelja Papa Franjo kaže da je milosrđe najveća od svih kreposti, da se u tom kontekstu trebaju mijenjati svećenici koji “više govore o zakonu no o milosti, više o Crkvi no o Isusu Kristu, više o papi no o Božjoj riječi”, kao i oni biskupi i svećenici koji više paze na doktrinarni relativizam drugih a sami ustvari žive “praktični relativizam”, slijepi i gluhi za nevolje svoje siromašne i potčinjene braće. “To je – kaže papa – tobožnja doktrinarna ili disciplinirana postojanost koja vodi do narcisoidnog i autoritarnog elitizma, gdje se druge, umjesto da im se naviješta evanđelje, analizira i klasificira, i umjesto da se olakšava pristup milosti, snage se troše na nadzor i provjeru” (RE 95). Kako nam je ovo poznato i u našoj Crkvi u kojoj su neki autoritarni biskupi, poglavari i svećenici, bez milosti i milosrđa, ne samo uzeli u posjed kriterij vjere i crkvenosti nego su čak svjetovno/političko načelo nacionalnosti i državotvornosti kao kriterije primijenili na pravovjernost i crkvenost svoje braća i sestara.

Papa Franjo – prorok milosrdnoga Boga

Papa Franjo, poglavar Katoličke crkve, čovjek vjernik i svećenik spaja dijametralno oprečne vrednote, one teško spojive osobine. Ignacijanski strog prema sebi, vrlo samokritičan, prodoran u razlikovanju duhova, iskren i direktan u sagledavanja stanja kršćana i Crkve, papa Franjo proročki razotkriva prokletstvo novca, zlo podivljala profita i kapitalizma kao i crkveno (posebno kurijalno) licemjerje, strančarstvo, intrige i klijentelizam. Istodobno u nasljedovanju Isusova evanđelja papa Franjo je čovjek nadahnut doslovnošću u njegovu tumačenju, spontanošću i nježnošću Franje Asiškoga prema svemu slabome – nevezan za materijalno (siromašan za siromašnu Crkvu za siromašne), lišio se raznih papinskih povlastica, ornata i pozlata (ponizan u autoritetu), govori jezikom naroda (jednostavan), želi biti manji brat svima i uvijek moli da se za njega moli, jer osjeća težinu i odgovornost papinske službe u nimalo jednostavnom vremenu svoje Crkve i svoga svijeta.

Svojim pismom (bulom) od travnja ove godine najavio je Godinu milosrđa. Ona počinje na svetkovinu Marijina bezgrešnoga začeća, 8. prosinca, na svetkovinu kojom se slavi “Božje milosrđe [koje je] uvijek veće od svakoga grijeha, i nitko neće moći postaviti granice ljubavi Boga koji oprašta”. Istodobno je to dan kada pada 50. godišnjica zatvaranja II. vatikanskoga, ekumenskoga koncila, jednog od najvažnijih događaja Božje milosti u povijesti kršćana i Katoličke crkve, događaj koji je Crkvu i crkvene ljude oslobodio paradigme osuđivanja svijeta i izveo u bezgranični prostor Božjeg milosrdnoga povjerenja i služenja čovjeku i svijetu.

Papa Franjo će toga dana otvoriti Sveta vrata, a zatim će se sljedeće, 3. nedjelje došašća (13. prosinca), otvarati vrata Lateranske i drugih rimskih bazilika, kao i vrata katedrala po svem svijetu; kao i vrata drugih važnih crkva koje odrede mjesni biskupi – vrata milosrđa za čitavu godinu. Otvorena vrata milosrđa više su od simbola. Ona su poziv na nasljedovanje Boga, milosrdnoga Oca, na praštanje i novi početak u ljubavi s Bogom i braćom i sestrama. Ovaj papa stalno govori da Crkva treba biti Crkva otvorenih vrata. Jubilarna godina milosrđa završit će 20. studenoga, na svetkovinu Krista Kralja.

Milosrdni otac (Đuro Seder)

Povijest Boga s ljudima

Ako bismo sastavljali Božju povijest s ljudima, Sveto pismo je u tome nedvojbeno jasno, posebno Isusov život, povijest je to Božjeg milosrđa prema nama ljudima. U milosrđu je, papa to stalno naglašava prema Pismu, najveća Božja snaga i moć. Bog je suosjećajan, Bog je brižan, nježan, ne pamti zlo, ne osvećuje se. Bog jest pravedan, ali je njegova pravda razumljiva samo unutar milosrdne ljubavi, unutar oprosta. Po opraštanju i milosrđu čovjek je najsličniji Bogu. Milosrđe i opraštanje stvaraju punu radost života, a ne mržnja, srdžba, nasilje, osvete, kako se mi ljudi uobičajeno ponašamo.

Papa Franjo se u govoru o milosrđu poziva na svoje predšasnike, posebno na Ivana Pavla II. koji je 2000. godinu proglasio jubilarnom godinom milosrđa i izdao važnu encikliku o tome – Bogat milosrđem (Dives in misericordia). Konstatira s njime da “suvremeni način mišljenja, možda više nego kod čovjeka prošlih vremena, kao da se suprotstavlja Božjem milosrđu i nastoji iz života istrijebiti i iz čovjekova srca istrgnuti i sam pojam milosrđa”, kao i to da “Crkva živi svoj istinski život kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo  Stvoritelja i Otkupitelja”, kada je Crkva služiteljica i posrednica Božjega milosrđa, a ne birokratska institucija koja se brine samo o sebi.

Jasno je da nasuprot suvremenoj hladnoći, ravnodušnosti i cinizmu, nasuprot složenom svijetu i tolikim “religioznim” ljudima koji su iz svoga rječnika izbacili riječ milosrđe, štoviše, koji čak Bogom osuđuju i kažnjavaju ljude, svoju braću i sestre, kao da je Bog osvetnik, mrzitelj i ubojica ljudi, papine riječi djeluju iznenađujuće. Mnogi od nas bi rado ograničili Božje milosrđe; radije vjerujemo u Boga koji pamti samo zlo, koji ratuje na našoj strani, koji ubija nedužne, koji pripada samo nama.

Praktični zadaci u Godini milosrđa

Od praktičnih stvari koje su korisne vjernicima da se obrate na put milosrđa, papa Franjo navodi najprije hodočašće. Svatko, preporučuje papa, neka izabere vrata milosrđa kroz koja će proći da bi si posvijestio nužnost traženja milosrđa, odnosno traženja oproštenja i darivanja opraštanje drugima.

Drugi praktični zadatak koji papa u svome pismu traži od kršćana, a on treba biti nužnom praksom čitava života, jesu djela milosrđa: sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa koja uvijek i svugdje treba činiti braći ljudima, svima, bez obzira na njihovu vjeru, boju kože i nacionalnost. Po djelima milosrđa najviše se suobličavamo samome Isusu, približavamo se Isusovom zahtjevu da ga prepoznajemo i priznajemo ne samo usnama nego “tjelesno” u bližnjima. “Njegovo tijelo ponovno postaje vidljivim u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih…” Tjelesna djela milosrđa su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati. Duhovna djela milosrđa, na koja i ne mislimo i koja tako olako zaboravljamo, jesu: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti. Isti papa, istićući prednost kršćanske prakse nad deklarativnim vjerništvom, na drugom će mjestu kazati: Priznati Boga je mnogo lakše, pomoći bližnjemu je daleko teže.

Treći duhovni čin bit će u posebnom vremenu, korizmi, korizmi koja će biti vođena riječima proroka Miheja – “milosrđe mi je milo a ne žrtve”. Papa predlaže duhovno sabiranje i zajedničku molitvu kroz inicijativu dvadeset i četiri sata za Gospodina, u petak i subota, 4. i 5. ožujka 2016. A najuzvišeniji osobni čin milosrđa i praštanja treba biti pristup sakramentu pomirenja s Bogom i ljudima. Papa poziva svećenike da se pokažu ne kao gospodari toga sakramenta nego kao služitelji Božjeg opraštanja. Za korizmu će biti imenovani i “misionari milosrđa” koji će imati ovlast opraštanja svih grijeha, i onih koji su pridržani Apostolskoj Stolici. U tu svrhu papa poziva biskupe da organiziraju “pučke misije” na kojima bi ti misionari bili navjestitelji radosti opraštanja.

Milosrđe treba dotaknuti i zločince i korumpirane

Pri koncu svoga pisma papa Franjo moli da poziv na obraćenje i riječi oproštenja stignu posebno do dviju vrsta suvremenih ljudi. Riječ je prvo o muškarcima i ženama koji pripadaju “zločinačkim organizacijama”, onim ljudima koje je zahvatila pošast novca, koji čine nasilje zbog “gomilanja bogatstva natopljena krvlju”. Druga vrsta ljudi kojima papa upućuje urgentan poziv na obraćenje su osobe “koje sudjeluju u korupciji ili ju potpomažu”. “Ta gnojna rana društva, veli papa, teški je grijeh koji vapi u nebo, jer potkopava same temelje osobnog i društvenog života. Korupcija je, nastavlja papa, grešna okorjelost srca koja zamjenjuje Boga prividom da je novac oblik moći. To je djelo tame, koje se hrani sumnjom i spletkom.” A nitko nije imun na napast korupcije. “Da bi ju se iskorijenilo iz osobnog i društvenog života, nužne su: mudrost, budnost, čestitost, transparentnost, kao i hrabrost da se prokaže svaku zloporabu. Ako se otvoreno, zaključuje papa, ne borimo protiv nje, svi će prije ili kasnije postati njezinim sudionicima i na kraju će uništiti sam naš život.”

Dobri otac i njegova dva sina (Đuro Seder)

Milosrđe za sve

Milosrđem, ponavlja papa Franjo, ne dokida se pravednost, ona društvena ni zakonska, ali pravednost nije dovoljna. Nepravdu treba kazniti, ali kazna nije kraj, nego početak obraćenja. Zato i govor o opraštanju u svetoj godini milosrđa ne niječe pravednost, nego poziva na milosrđe, na višu pravednost.

U milosrđu i milosti, Božjim najvažnijim i glavnim osobinama, kršćani su najsličniji i najpovezaniji sa židovima i muslimanima, jer i oni vjeruju u istoga milosrdnoga i svemilosnog Boga. Ta istina vjere traži od vjernika da se susreću, razgovaraju, bolje upoznaju, da uklanjaju svaki oblik zatvorenosti i prezira, svaki oblik nasilja i diskriminacije.

Svaki pojedini kršćanin pozvan je da svakodnevno živi i prakticira Božje milosrđe, da se dopusti iznenaditi milosrđem koje se očitovalo na Kristovom licu. Međutim, nama ljudima je sve lakše razumjeti nego milosrđe koje je potrebno prihvatiti i darivati bližnjima. Uvijek nam izgleda da se s milosrđem ne smije pretjerivati, da ga se mora izmjeriti, ograničiti, posve točno znati komu ga i koliko darovati. S druge strane, Božje je milosrđe beskrajno. Očeva vrata milosrđa su uvijek otvorena, kako za grešnoga tako i za “pravednoga”.

Fra Ivan Šarčević