SVI SVETI

SVI SVETI

Isusova blaženstva – put k životnoj sreći

Mt 5,1-12a

Uvijek su riječi evanđelja zvučale prividno nemoćne i prividno neuvjerljive pred silnim riječima moćnika ovoga svijeta. Ipak, to su riječi koje imaju snagu promijeniti i nas i s nama našu okolinu i naš svijet. Pogotovo su to riječi Isusova Govora na gori čiji početak – osam blaženstava – čitamo na svetkovinu Svih svetih. Zato kad se danas na mnogo mjesta govori o krizama, ne samo u ekonomiji nego i krizama Crkve, kršćanstva i vjere, kad se osjeća zamor i odsutnost vizija, ovo nam se evanđelje, ova nam se blaženstva nude kao siguran putokaz u našu budućnost. I koliko god djelovalo da negativno i loše, lažno i zlo dominiraju ovim svijetom i ljudskim odnosima, upravo snaga blaženstava preokreće sve te naše postavke, preokreće naše oskudice i strahove u siguran put.

Osam blaženstava je put do sreće, ili ako hoćemo put do svetosti, put do potvrde ispravna života onako kako Isus od nas hoće da uređujemo svoj život. Blaženstva su put, još nedosegnuto ostvarenje ljudskosti i vjere. Blaženstva su stupnjevana, sadrže gradaciju: počinju sa siromaštvo a završavaju u posvemašnjoj aktivnosti, u polaganja života uslijed nevolja i progonstva zbog Isusa Krista.

Put vjere počinje sa siromaštvom, materijalnim i duhovnim, što znači počinje ostavljanjem naših ljudskih sigurnosti i oslanjanjem na Boga, na njegovu riječ, na put evanđelja. Naravno, to znači računati u životu, u svim svojim poslovima i odnosima na relativnost i prolaznost svakoga svoga posjeda, svakoga svoga imanja; računati na prazne ruke, na malenost i slaboću svoga znanja, ugleda i časti pred Bogom i njegovim kraljevstvom; računati da sve što imamo i jesmo treba biti na proslavu Boga i usrećivanje bližnjih. Jer sve što imamo, darovano nam je i kao dar treba biti posredovano drugima kako bi njihove oči, kako bi njihovi životi zasjali u blaženosti i sreći.

Slijede zatim blaženstvo žalosti i tuge. To je u nekom smislu čovjekov udes na zemlji. Uvijek je netko tužan, i uvijek smo i mi prikraćeni za potpunu sreću. Odbljesci naše trenutačne sreće upućuju na ljudsku ničim ispunjivu čežnju za puninom, za konačnom utjehom. Onaj čovjek je blažen koji prepoznaje i kod sebe i kod drugih vapaj za konačnom utjehom. Onaj čovjek je blažen koji se zna utješiti malenim, koji se zna radovati i kratkim veseljima i vedro gledati svoj svijet i pomagati ožalošćenima ovoga svijeta, a ne uvijek juriti za nepostojećim i dalekim.

Blaženstvo krotkih govori o posve drukčijem putu od onoga kako redovito živimo. A živimo u stalnom takmičenju, u otimanju prostora i zemlje drugih, u otimanju riječi ili šutnje drugih, u osvajanju i dominiranju nad drugima. Krotkost je odsutnost agresije i nasilja, i onoga duhovnoga. Nije to namještena poza koja više od blaga srca skriva unutarnji nemir i ratobornost, lukave igre i prepredenost kako da prevarimo bližnjega. Krotkost je lišenost pohlepe i vlastodržačkih nagona nad bližnjim. Krotkost je krepost kako bez sebičnih intersa osvajati srca drugih za dobru stvar, za plemeniti cilj.

Slično blaženstvu žalosti jest i blaženstvo gladnih i žednih pravednosti. Nema na zemlji čovjeka koji nije oštećen u pravdi. I nema ga koji, s druge strane, nije učinio kakvu nepravdu drugomu. Isus ovim blaženstvo ističe da je nepravdu bolje trpjeti nego činiti. Bolje je trpjeti zlo nego ga nanositi. Ali se ne smije trpjeti pasivno, uživajući u svom mučeničkom udesu, mašući naokolo kako smo nepravedno kažnjeni,  nego bez osvete valja činiti dobro i onima koji nam nanose nepravdu. Zato Isus odmah na blaženstvo o lišenosti pravde nadovezuje aktivno blaženstvo – blaženstvo milosrđa. U milosrđu se ne može pretjerati. Milosrđe je jedno od glavnih Božjih osobina. Nedostižno i zahtjevno milosrđe, milosrđe koje nas uvijek nadmašuje kao najsavršeniji put ljudske sreće i kao najdostojniji put vjere.

Milosrđe se, nastavlja Isus, provjerava i potvrđuje novim blaženstvom: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Sve, pa i ono najsvetije u nama i u našem djelovanju, dakle i naše milosrđe, provjerava se u unutarnjem odnosu s Bogom, u čistoći srca. Ako se danas na sve strane govori o ugroženosti, onda je, smijemo zaključiti, jedna od najtežih ugroženosti i kriza upravo taj najtemeljniji, unutarnji odnos s Bogom, s Bogom kao živom osobom. Stajati pred Bogom u čistoći srca, bez maski i licemjerna opravdavanja, bez takmičenja i mjerkanja s drugima, bez straha i trgovine pred Bogom, težak je put vjere.

Zadnja blaženstva su sva u aktivnosti. Riječ je najprije o miro-tvorstvu, ne o pukom pasivnom miru, o miru kojeg će nam drugi uspostaviti. Isus ne tumači nijedno pa ni ovo blaženstvo što bi ono konkretno podrazumijevalo. Iz njegova života, kojeg smo pozvani nasljedovati, uviđamo da mirotvorstvo nije bijeg od ljudi, od odluke, nije skrivanje u neutralnost, nije nezauzimanje za pravdu i unesrećene našega društva, nije strah od lažnih podjela i namještenih sukoba nego upravo “uplitanje” u srce svijeta, u žižu života, ondje gdje je netko isključen iz zajednice i društva, ali bez nasilja i s puno milosrđa.

Nije mirotvorstvo ideologija, na njemu se ne zarađuje, nego se, nastavlja Isus novim blaženstvom, doživljavaju progoni zbog zalaganja za društvenu pravdu. Istinski mirotvorci nisu prihvaćeni od svih, nisu lišeni pogrda, laži i spletki koje ljudi oko njih trajno pletu; mirotvorci nisu lišeni ni teških nevolja sve do polaganja života za druge, za Isusa sama. Tko u takvim situacijama, kako Isus kaže, uspije radovati se ne kao budalasti fanatik, nego kao čovjek čija radost proizlazi iz posvemašnje tuge što se ne shvaća Božja ljubav i milosrđe i što će se jednom, s onu stranu ovoga života, u Božjoj blizini ostvariti sve ono za čim se ispravno nastojalo. Vjera u onostranu nagradu ne smije, međutim, postati razlogom da se već ovdje na zemlji ne čini sve da se uspostavi Božje kraljevstvo mira i zajedništva, da se ne širi sreća i radost, utjeha i milosrđe, krotkost i čistoća srca.

Svetkovina Svih svetih nije svetkovina bezgrešnih, neporočnih ljudi, nego spomen na sve Isusove ljude, na bezbrojnu, znanu i neznanu Božju djecu iz svih vremena, sa svih kontinenata, iz svih rasa, naroda i jezika, koji su svojom praksom otjelotvorili barem jedno od Isusovih blaženstava, koji su stigli na cilj svoga životnoga puta kao siromašni u duhu, kao neutješni, gladni i žedni pravde, krotki, milosrdni, čisti, mirotvorci progonjeni zbog pravednosti. Našoj Crkvi, kršćanstvu i našem svijetu – u vremenu kada se obezvređuju siromaštvo, žalost, dobrota, poštenje, iskrenost, milosrđe, mirotvorstvo – nasušno su potrebni ljudi koji će raditi na sebi, koji će se cjelinom svoga života odlučiti da vrijedi biti dobar i čestit, vrijedi biti blažen/sretan na Isusov način. Potrebni su ljudi svjedoci da je smisleno osloniti se na Isusove riječi i krenuti putem njegovih blaženstava.

Fra Ivan Šarčević