Smisao svijeta je Ti
Kršćanska vjera je više no opcija za nekakav duhovni temelj svijeta; njezin središnji obrazac ne glasi: Vjerujem nešto, već Vjerujem u Tebe. Ona je susret s čovjekom Isusom i u tom susretu doživljava smisao svijeta kao osobu. U svom životu od Oca, u neposrednosti i intenzivnosti svog ophođenja s Bogom, koje je molitva, štoviše, gledanje, on je Božji svjedok po kojem je Nedohvatljivi postao dohvatljiv, a Daleki bliz. Još više: on nije samo svjedok kojemu vjerujemo ono što je gledao u jednoj egzistenciji koja je stvarno izvršila obrat od lažnog zadovoljenja s onim što je površinsko prema dubini cjelovite istine; ne, on je prisutnost samoga Vječnoga u ovom svijetu. U njegovu životu, u bespridržajnom predanju njegova bića za ljude, smisao svijeta je sadašnjost; on nam se pruža kao ljubav, koja i mene ljubi; i takvim nepojmivim darom ljubavi koja nije ugrožena propadljivošću niti egoističkim pomućenjem ona čini život življenja vrijednim. Smisao svijeta je Ti, ali samo onaj koji nije i sam otvoreno pitanje, već temelj svega, temelj koji ne treba nikakav drugoga temelja.
Tako je vjera nalaz jednog Ti koji me nosi i koji mi u svojoj neispunjenosti i konačnoj neispunjivosti ljudskoga susreta poklanja obećanje neuništive ljubavi, koja ne samo čezne za vječnošću nego je i pruža. Kršćanska vjera živi ne samo od toga što postoji objektivni smisao nego što me taj Smisao poznaje i ljubi, da mu se mogu povjeriti poput djeteta koje zna da su sva njegova pitanja u majčinom “ti” na sigurnom mjestu. Na taj način vjera, povjerenje i ljubav u krajnjoj su liniji jedno, i svi sadržaji oko kojih kruži vjera samo su konkretizacija onoga obrata na kome sve počiva, onog Vjerujem u Tebe – otkrića Boga na licu čovjeka Isusa iz Nazareta.
Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo