Postoji konkretan način da slušamo ono što nam Gospodin želi reći u svojoj riječi i da dopustimo da nas preobrazi svojim Duhom. To je ono što zovemo lectio divina, a sastoji se u čitanju Božje riječi tijekom jednog vremena posvećenog molitvi kako bismo joj omogućili da nas prosvijetli i obnovi. To molitveno čitanje Biblije nije odvojeno od proučavanja kojem se propovjednik posvećuje da dokuči središnju poruku teksta; naprotiv, to mu mora biti polazište, a tek će onda pokušati otkriti što sama ta poruka kazuje njegovu životu.
U duhovnom čitanju nekog teksta mora se polaziti od njegova doslovnog smisla. U protivnom se može dogoditi da tekstu pridajemo značenje koje mi želimo, ono koje je korisno za vlastito potvrđivanje u našim odlukama i koje odgovara našim mentalnim shemama. To bi, u konačnici, bilo isto što i koristiti nešto sveto za vlastitu korist i tu konfuziju prenositi na Božji narod. Ne treba nikada zaboraviti da se katkad sam ‘Sotona prerušuje u anđela svjetla’ (2 Kor 11,14)”.
Franjo, Evangelii gaudium, 152.