Prvenstvo u primanju djece
XXV. nedjelja kroz godinu
Mudr 2,12.17-20; Jak 3,16–4,3; Mk 9,30-37
Jedna od osnovnih tema današnjih misnih čitanja jest uređenje života u zajednici kao i odnos prema pravednom pojedincu. Knjiga Mudrosti ističe da se neki ljudi udružuju protiv pravedna čovjeka jer im on smeta, protivi se njihovu ponašanju. Porugom i mukom iskušavaju dosege njegove blagosti i strpljivosti. Osuđuju ga na smrt da u konačnici iskušaju samoga Boga hoće li ga izbaviti, jer – smatraju oni – taj se samoproglašeni pravednik štiti oslanjanjem na Boga. Knjiga Mudrosti te ljude naziva najlošijim imenom za biblijskoga vjernika – “bezbožnicima”. Nisu to dakle ateisti u modernom smislu riječi, nego upravo ljudi koji u vjerničkoj zajednici određuju tko i kako vjeruje i treba vjerovati. Oni bezbožno ustaju na onoga koji se pouzdaje i oslanja na Boga. Kršćanska interpretacija u tom pravedniku vidi lik Isusa Krista, njegovu osudu i sramotno skončanje uzrokovano od strane religijskih prvaka njegova naroda.
U svojoj poslanici Jakov i ove nedjelje opominje članove kršćanske zajednice u kojoj vlada zavist i svadljivost, borbe i sukobi, da djeluju po “mudrosti odozgor”. Za tu mudrost navodi nekoliko svojstava. Ona je vođena stvaranjem mira u zajednici; ta je mudrost milostiva, puna milosrđa i dobrih djela; nije kolebljiva ni promjenjiva nego odlučna i postojana; nije hinjena, nego iskrena i istinoljubiva. Sukobi u zajednici nastaju, Jakov je izričit, iz pohote, iz nezajažljivih nagona za vladanjem i imanjem, za čašću i moću. Pohota i pohlepa rađaju zavišću a zavist svadljivošću i ratom.
Zavist je jedna od najgorih ljudskih mana, najteže se priznaje, iskušava i nagriza i najčvršće odnose. Riječ je o vlastitom precjenjivanju a podcjenjivanju drugoga, njegovih najboljih svojstava. Nikada nijedna ljudska mana nije sama. Uz nju idu i druge. Jakov zavist veže uz svadljivost koja je opet sastavnica srdžbe. No, dok ćemo mane poput srdžbe (jer ima i “sveta srdžba”), sebičnosti, proždrljivosti, ljubomore, lijenosti nekako sebi i priznati, zavist skoro uvijek pripisujemo drugima. Zavidnik zavist oblači u poštenje i pravednost, u zakon i pravu vjeru. Čak će i oholica prije priznati svoju oholost, nego što će zavidnik priznati da zavidi. Oholi, naime, nastoji sve “iskoristiti” za svoju veličinu, i najtežu kritiku, i poniženje i namještenu poniznost i to da da ga čak netko krivo optužuje da zavidi. Oholost je najteža mana ali i najbliža svetosti, a ako se ne kreće prema svetosti pada u iracionalnu zavist. Zavist je potajni grijeh koji se može skrivati na mnogo načina, namještenom i kontroliranom mirnoćom ili prekomjernom druželjubivošću i smijehom do gromoglasnog cerenja. Zavist hara dušom, truje i ono najbolje do mjere da i dobra čovjeka preobražava u opaka i zla, u duhovnu razvalinu. I dok sebe vidi u nepostojećoj veličini, zavist osljepljuje zavidnika da u drugom komu zavidi vidi uopće čovjeka vrijedna poštovanja i postojanja.
Za razliku od drugih glavnih grijeha i teških ljudskih mana, kao što je primjerice proždrljivost, pijanstvo, seksualni užici ili užici koji proizlaze iz slavohleplja i vlastohleplja, zavist ne može uživati u sebi. Zavidnik zavišću izjeda sama sebe, ne nalazi pravedna mira ni spokoja, jer mu nikada dovoljno nesreće drugoga. Zavidnik tjera u svadljivost druge oko sebe iz čega se onda rađaju laži i klevete, podjele i sukobi. Ona unizuje zavidnika više nego onoga komu se zavidi. Biblija je zavist označila đavolskim djelom kojim je grijeh ušao u svijet. Zavist je u korijenu najgorega ljudskoga zlodjela, ubojstva brata, kako nam svjedoči jedna od najpotresnijih biblijskih priča, ona o Kajinu i Abelu, a koja svoj povijesni vrhunac ima u Raspetom Mesiji/Kristu. Jakov upravo nastavlja u biblijskom duhu tvrdeći “gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.”
U odlomku iz Markova evanđelja, nakon onog prošlonedjeljnoga u okolici Cezareje Filipove, slušamo Isusov drugi nagovještaj svoje nasilne smrti i uskrsnuća dok s učenicima pješači kroz Galileju. Učenici ne razumiju što to Isus govori a ne usuđuju se pitati ga jer im, vjerojatno, još u ušima odzvanja Isusov nečuveni ukor Petru i njima svima kada nisu mogli shvatiti da će Božji Pomazanik, Krist, biti sramotno ubijen. Oni očekuju moćnoga Mesiju, onoga koji će ih spasiti od neprijatelja, koji će pobijediti protivnike i omogućiti im dobre pozicije u svome kraljevstvu a ne nekoga tko priča o svom sramotnom porazu i posvemašnjem izvlaštenju. Zato se učenici, nasuprot Isusovom nagovještaju svoga “predanja u ruke ljudima”, bave svojim “gorućim” pitanjem: Tko je najveći među njima?
Kad su stigli u kuću u Kafarnaumu, Isus – jer bitne stvari ne propušta slučaju i jer se ne umara u objašnjavanju – saziva dvanaestoricu i poučava ih o značenju ne najvećega nego prvoga među njima, o primatu služenja a ne o veličini u časti. Isusovim zahtjevom da prvi u njegovoj zajednici trebaju biti poslužitelji svima, već dva tisućljeća odjekuju zidovi crkava. I o tome kako je primjer služenja odnos prema djetetu, prema nejakom, slabom, onom koji nema vlasti i moći. I mi današnji kršćani znamo za sve te Isusove riječi. U praksi, međutim, činimo suprotno Isusovom zahtjevu, uvijek hijerarhiziramo svoje odnose. Isusov princip služenja nejakima zamjenjujemo svjetovnim načelom u kojem se nezaštićene, one djetinje (ne djetinjaste!) i ne primjećuje, čak ih se proglašava ludim, nerealnim i neprofitnim, pa se zagovara jedino ono isplativo “služenje” moćnim vlastodršcima i bogatašima.
Treba primijetiti također kako neki iz ovih Isusovih riječi izvlače pogrešne zaključke pa se povlače u neodgovornost, ustvari u nesluženje i sebičnost. Naime, iz Isusovih se riječi ne može zaključiti kako u njegovoj zajednici nitko ne smije biti prvi. Isus govori “ako netko želi biti prvi”, a ne nitko među vama ne smije biti prvi. On ne poništava niti omalovažava ljudske želje za prvenstvom, nego tom prvenstvu postavlja nikada do kraja dosezivi obzor služenja i to služenja onima kojima nitko ne služi. On dakle ne govori kako se u zajednici treba klonuti vodstva, nego kako se ono odgovorno i s ljubavlju vrši. Ne dokida Isus ljudsku potrebu za prvenstvom, nego je maksimalno korigira nesvjetovnim (nepolitičkim) načelom služenja do mjere da se u služenju onima koji su kao dijete služi njega samoga, odnosno samoga Boga. Time Isus pokazuje svojim učenicima kako se iz njihove zajednice uklanjaju zavist i rivalstvo, međusobna optuživanja, prekomjerne ambicije i laktanja, intrige i podmetanja, svu onu nervoznu jurnjavu za priznanjem napuhanoga ega kao i onu nezasitnu kupovinu tuđih pohvala i pristanaka.
Kako god nam izgledalo da su naše zajednice – obiteljska, crkvena, narodna do one globalnog svijeta – zatrovane zavišću i svađama, sukobima i ratovima, one bi postale neizdržljivi zvjerinjak da u njima nije bilo i da u njima danas nema pojedinaca koji su svoje prvenstvo stekli i stječu upravo služenjem onima djetinje nezaštićenim, izvlaštenim i obespravljenim.
Fra Ivan Šarčević