Na čijoj smo strani?

Na čijoj smo strani?

XXIV. nedjelja kroz godinu

Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

Svake nedjelje skupljamo se kao zajednica vjernika oko Kristova oltara. Slavimo Boga, slušamo Božju i Isusovu riječ, hranimo se kruhom života. Iznova obnavljamo svoje pouzdanje u Božji dobri promisao i njegovo milosrđe. Zahvaljujemo za život, za bližnje; molimo za svoje potrebe, molimo jedni za druge. Priznajemo Isusa svojim učiteljem i spasiteljem te osnaženi nadom krećemo u novi tjedan, među ljude u svoju svakodnevnicu.

I današnje se nedjelje otvaramo Božjem pohodu slušanjem njegove riječi. Drugo nas čitanje vraća bitnom stavu da nam je uzaludno vjerovati ako naša vjera nije potvrđena dobrim djelima prema ubogima i slabima. Vjera je Božji dar ali i ljudska zadaća da se odjelotvori u služenju potrebitima. Jakov čak zaključuje da je vjera bez djela mrtva.

A izbor prvoga i trećega čitanja učinjen je prema njihovoj unutarnjoj povezanosti. Prorok Izaija govori o postojanosti Sluge Božjega, Patnika kojemu Bog otvara uši da ne uzmiče pred ljudima koji ga udaraju, pogrđuju i pljuju. Božji Sluga vjeruje da je Bog s njime i ne daje se smesti nikakvim nevoljama. On se ne stidi svoga prezrenoga udesa. Nije moćan ni lijep, ne pouzdaje se u svoju snagu, ni moć oružja, ni novca. On ne uzvraća zlom na zlo, ali ne posustaje u dobru, ne straši se ići na ljudski sud, nema bojazni da se suoči sa svojim protivnicima oči u oči, jer mu je Bog okremenio obraz i ulio pouzdanje da su svi ljudski preziri, šikaniranja, klevete i osude neznatni pred uvjerenjem u Božju spasonosnu blizinu.

U slici Sluge Božjega kršćani prepoznaju Isusa Krista, očekivanoga Mesiju, Raspetoga Spasitelja. Na to se i nadovezuje odlomak Markova evanđelja. Događaj kraj Cezareje Filipove, najsjevernijeg mjesta dokle je stigao Isus, u Markovu evanđelju čini i prekretnicu Isusova načina javnoga djelovanja. Do tada se Isus većinom posvećuje narodu, potrebitima, a od tada – na putu prema Jeruzalemu – svoju pozornost najviše usmjeruje prema učenicima, njih poučava, s njima raspravlja. U današnjem odlomku slušamo dva najvažnija Isusova pitanja učenicima: što ljudi kažu tko je on, i što sami učenici misle tko je Isus.

Učenici odgovaraju da neki misle da je uskrsnuo Ivan Krstitelj, neki – jer su mislili da je kraj vremena – da se vratio prorok Ilija, svakako jedan od proroka. Mišljenje učenika iznosi Petar i Isusova naziva Pomazanikom – Mesijom/Kristom. Na Petrove riječi Isus prijetnjom upozorava učenike da o tome ne kazuju nikome. On ne niječe Petrove ispovjedne riječi, naprotiv, slaže se s njima ali zahtijeva potpunu šutnju o tome.

Opet se, slično zabrani o razglašavanju njegovih čudesa, suočavamo s Isusovom zabranom da se govori o njegovom mesijanskom identitetu. Zašto je takav? Zar to ipak nije preoštro od njega? Prvo se naširoko raspituje za mišljenje o sebi, a onda, kad mu se rekne, zabranjuje da se o tome govori. Rješenje Isusove zabrane, odnosno njegova identiteta, nalazi se u nastavku govora Petru i učenicima. Prvo treba razumjeti da Isus ne pita učenika o sebi onako kako to mi ljudi obično činimo. Isusa ne pokreće prazna znatiželja niti oholost, on ne očekuje nikakvo laskanje. Njemu je posebno stalo da njegovi učenici shvate tko je on i kakvo je njegovo poslanje na zemlji. Jer, znamo to iz evanđelja, Isusovi učenici nisu razumjeli Isusa u onom sržnom, u tome da mora patiti. Sve što je vezano za Boga, pa tako i Mesija, ne može biti vezano za nemoć i stradanje. Pred Isusovo uhićenje, pred smrt na križu, svi su se učenici – Marko je izričit – razbježali. Križ je stijena spoticanja učeničkoga znanja i vjere u Isusa Mesiju/Krista. Vidljivo je to i iz današnjega odlomka. Čim je Petar izrazio zajedničko mišljenje, Isus – znajući da se i Petar i njegovi učenici nisu odmakli od općega mišljenja njegova naroda – govori kako će Sin Čovječji mnogo trpjeti, kako će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti i ubiti, i da će uskrsnuti. [Matej u svom opisu govori da je na Petrovu ispovijest Isus Petra imenovao temeljnom Stijenom njegove zajednice – Crkve.]

Petar dakle nije mogao prihvatiti da njihov Mesija strada. Zato povlači Isusa na stranu da ga skrene s tih misli i s toga puta koji ne dolikuje Svemogućem. Poput većine svoga naroda, ni Petar ni Isusovi učenici, ne mogu se odlijepiti od političke ideje mesijanstva. Ako je Isus Pomazanik/Mesija, onda je on onaj tako dugo očekivani kralj (vođa, spasitelj) koji će, kao sin najvećega kralja Davida, osloboditi svoj narod od strane vlasti, koji će uspostaviti narodnu državu, izraelsko kraljevstvo. Prevladavajuće mišljenje o Mesiji, bilo je svjetovno, političko. Nema govora da bi Mesija – poput Sluge Jahvina – bio prezreni patnik. Zato je Isus naredio šutnju, jer dok ispravno ne povjeruju njegovi učenici, nije nikako uputno razglašavati i ponižavati njegovu mesijansku tajnu.

Na Petrov postupak Isus se strašno razočarao i rasrdio. Pogledom je ošinuo okupljene učenike a Petru je prijeteći kazao: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” Uz gestu izgona trgovaca iz hramskoga predvorja, čini se da u evanđelju nema oštrijih riječi, i to još glavnom učeniku. Nasuprot onoj zavodljivoj floskuli kako Isus osuđuje grijeh a ne grešnika, ovdje se očituje zastrašujući Isusov govor svome učeniku Petru: naziva ga sotonom – najvećim Božjim neprijateljem. Od Cezareje Filipove nad kršćanima je stalna kušnja da svoga Gospodina ne razumiju u njegovom patničkom, gubitničkom, svjetovno i politički bezuspješnom identitetu. Od Cezareje Filipove do danas većina kršćana pretvaraju Isusovu patnju i križ u trijumfalističke znakove zemaljske pobjede. To je sotonsko zlo u srcu kršćanskoga identiteta, to je zlo domaće kršćanske radinosti. Spasitelj ne može biti gubitnik, poraženi, može samo “pobijediti” i “vladati” nad drugima, stavovi su i mnogi političkih i hijerarhiziranih kršćana danas.

U zaključku današnjega evanđelja Marko piše kako Isus saziva narod i učenike i pojašnjava im što znači nasljedovati ga. Znači – odricati se sebe, svojih očekivanja i želja, zatim nošenje svoga, a ne Isusova križa, nošenje onoga što nam je teško, najteže, a spojeno je s ostvarenjem dobra za druge. Nasljedovanje je “gubljenje” života. Nije Isus mrzitelj života, nego poziva da se daruje život za druge. Ne zagovara Isus ljubav prema smrti, nikakve samoubilačke akcije kojima se kroz čitavu povijest do danas usmrćuju nedužni, nego vlastito darivanje života, do njegova polaganja ali da bi drugi živjeli, i protivnici i neprijatelji.

I nama suvremenim kršćanima Isus postavlja ista dva pitanja koja je postavio svojim učenicima: što kažu ljudi i što kažete vi, mi, ja osobno tko je Isus. I od nas Isus traži razliku od većine drugih mišljenja, od kolektivnih i masovnih proklamacija. I od nas zahtijeva poniznu šutnju, stvaralačko trpljenje i nošenje svoje patnje a ne bahato političko mahanje, nosanje i sađenje njegova križa posvuda. I od nas Isus očekuje da ne ušutimo ako netko njegov identitet unižava u močvaru ljudskih moći, političkih igara i svjetovnih pobjeda. I da se ne uplašimo ni ljudi, ni vlastite srdžbe ni oštrih riječi poradi njega. Ako nismo razumjeli, ako nismo povjerovali – a doista je teško – da se porazom i gubitkom, odbacivanjem i osudom poradi Isusa, da se križem dolazi do umnažanja života i životne radosti, pitanje je na čijoj smo strani – Božjoj ili njegova neprijatelja.

Fra Ivan Šarčević