Mala Gospa

MALA GOSPA

Mih 5,1-4; Mt 1,1-16. 18-23

Čini mi se važnim da na ovakvim susretima, i danas na blagdan rođenja BD Marije, u Božjoj prisutnosti, u svjetlu Božje riječi sagledamo svoje živote, svoje stanje ljudskosti i vjere. Naravno, stalno smo na misama, na hodočašćima, stalno slušamo razne duhovne poticaje. Mnogi su već i umorni od mnogih riječi i čim počne propovijed oni se isključe, automatski više ne slušaju – kao djeca u obitelj ako im roditelji neprestano pune uši jednom te istom pričom, kao mnogi koji slušaju stalno iste riječi na medijima.

Istodobno, ne možemo se oteti svojoj dubokoj čežnji da smo željni oslobađajuće riječi, spasenjske riječi, riječi nade, riječi da za nas i naš svijet ima šanse; a ta riječ dolazi od Boga, od Isusa i njegova evanđelja. Željni smo nove prakse, a naša se praksa mijenja ne samo uz uvjet da se drugi promjene, nego uz glavni uvjet ako se pojedinačno, ako se osobno založimo za promjenu svoga života u svjetlu Isusova evanđelja i njegova odnosa prema Bogu i ljudima.

Smatram dakle važnim i u današnjem trenutku, koji jest složen, ali koji je jedini naš i ne možemo se neodgovorno ponašati u vlastitoj situaciji da zastanemo i da razmislimo o sebi i svome ponašanju u svjetlu Božjih riječi koje smo danas čuli. Iako možda već znate sve što se čita, toliko ste puta čuli recimo izvještaj o Isusovu rođenju, ipak pokušajmo iznova biti opomenuti od Božje riječi, svjesni da ne možemo iscrpiti sve njezino bogatstvo, svjesni da u konačnici samo Isus spašava.

U prvom čitanju slušamo riječi proroka Miheja, riječi obećanja da će u najmanjem kneževstvu Judina plemena, u malom mjestu Betlehemu, Djevica roditi sina – spasitelja svoga naroda. Toliko puta smo slušali ovaj tekst i na njega propovijedali. Ponovimo opet glavne misli. U Boga nema malih mjesta. Štoviše, malena mjesta privilegirana su kod Boga. Maleni ljudi su privilegirani kod Boga. A koje posljedice ima to za naš život? Pa ima? Mi i ljudi ove zemlje preko dvadeset godina ratujemo se i svađamo oko velikih mjesta, glavnih gradova, teritorija. Vidimo na vijestima kako se to čini na mnogo mjesta u svijetu. Ljudi ratuju i stradavaju toliki nedužni. Ljudsko ponašanje je trajno osvajanje tuđega, ljudsko ponašanje je stalna svađa oko granica i međa. Strah za granicu je veliki čovjekov strah, kolektivni strah. Bog koji progovara preko proroka Miheja je Bog koji mijenja logiku ljudskoga ponašanja. Mihej je prorok seoskoga podrijetla koji djeluje u VIII. stoljeću. On slično Amosu, Izaiji i Jeremiji ustaje protiv lažnih proroka i svećenika koji su najamnici vlastodržaca, koji zavode narod na sukobe i rat. On o njima izričito govori da su potkupljivi. Kaže: „Ako imaju zalogaj u zubima proglašavaju mir (lažni mir). Ali protiv onoga koji im ništa ne stavljaju u usta, oni navještaju sveti rat“ – sveti rat. Zar ne zvuče suvremene ove riječi tako davno kazane, osam stoljeća prije Krista. Mihej govori i sljedeće, za nas tako aktualne i važne riječi o svome narodu kojega poput Hošee, naziva oštrim imenom, “bludnicom”, jer se stalno daje zavesti lažima i neslušanjem Božje riječi: „Glavari njegovi sude prema mitu, svećenici njegovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi bale (prorokuju) za novac. A na Boga se oni pozivaju i govore: Nije li Bog u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti?“ (3,11).

No, poput Amosa, Izaije, Jeremije i prorok Mihej govori o Ostatku naroda. I kada većina zabludi, skrene s puta, uvijek će biti jedan maleni ostatak koji će se držati vjere u Boga, koji se neće dati zavesti. Zato govori da će i u malenom, zaboravljenom Betlehemu, od nepoznate i neznatne djevojke roditi se Spasitelj, od ostatka će doći spasenje. On će sa svojim učenicima biti manjina. Manjina snažnije u dobru od većine, malo dobro jače od ogromne količine zla.

Evo, braćo i sestre pouke i poruke za nas danas. Bog ne gleda kao mi ljudi. Bog nema straha od ljudi niti straha za granice. Bog preko svoga proroka govori o snazi koja dolazi iz vjere. Više nego ratovi i sukobi oko međa, važno je činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi (Mihej). I ovo uopće nije jednostavno, jer se svi okrećemo za većinom, jer imamo straha ostati sami s Bogom i njegovom riječi, jer, kažemo, svi tako rade. Zato je važno i u našem narodu i s drugim narodima živjeti u solidarnosti, u osjećaju da bilo gdje netko pati jer je malen, zapušten i zaboravljen, da je Bog na njegovoj strani.

U evanđelju smo čuli o rođenju Isusovu, o Josipovoj dilemi oko uzimanja Marije za ženu. A znamo i za Marijinu smetenost, neznanje, razmišljanje. I Biblija to opisuje u slici sna. Jer Bog je Duh i čovjeku se ne objavljuje u materijalnom obliku, osim u čovjeku, u čovjeku Isusu. Znamo svu Josipovu muku. Pravedan, a događaju mu se neočekivane stvari. Mi iz ovoga evanđelja možemo se pitati koliko mi doista slušamo Božji glas. Zar mislimo da se Bog nama ne objavljuje na neki sličan način: u snu, preko drugih ljudi, preko svoje riječi. A koliko se mi odista kroz ove godine vodimo onim što Bog od nas traži. Nismo li zatvorili svoje uši za Božje riječi, nisu li naša srca otvrdnula. Ima nas koje je strah od budućnosti zatvorio u neslobodu. Koliko je samo ljudi bilo slobodnije u težem režimu od današnjega. Jesmo li pravi (lažni) sadašnji ili oni prijašnji? Prestali smo slušati svoje najunutranjije biće, dopuštamo se nosati svakakvim govorima, bukama i decibelima sa strane. Prestali smo slušati Boga u svome snu, u svojim najdubljim čežnjama da budemo dobri ljudi i dobri vjernici. Marija i Josip se vode dvjema stvarima: poslušati Boga i biti pravedan prema drugima. To je jezgra ljudskosti i vjere. Poslušati Boga i biti pravedan prema ljudima. To su temeljne vrednote. A zar u nas nije sve postalo kako i Bogu zamazati oči (biti lažni pred Bogom), kako u hiru i samovolji drugoga prevariti, kako se pokazati onakvim kakav nisam? Zar u nas nije prenaglašeno sebično nastojanje da drugim i onim najbližim ovladamo, da ih prisilimo da se ponašaju po našoj želji? Koliko se samo posesivnih odnosa, emocionalni ucjena, lažnih nemoći kojima tražimo da se drugi smiluju nad nama.

Pred Bogom se ne može stajati u laži. Krajnje je vrijeme da povjerujemo u Boga istine i pravde. Mi se, poput Mihejinih lažnih ljudi, dajemo zavesti. Mi mislimo da Boga slušamo, a to je naš idol, jer ne možemo izdržati stati s Bogom, jer nas Bog poziva na promjenu, jer nemamo povjerenje u Boga a onda ni u ljude. Zato je toliko traženja duhovnoga. I ponekad što više tražimo, kao da nam Bog sve više izmiče, a tako i ljudi, tako i naš život. Zato je važno zastati pred Bogom, dopustiti mu da nas pohodi njegov glas, njegov upozorenje, njegova opomena, njegov savjet. On i nama kao i Mariji i Josipu kaže: Ne boj se, koga si se uplašio, pa što misliš da si stalni gubitnik i što se umišljaš u svoju veličinu i planove. Stani malo sa mnom.

U današnjem evanđelju slušamo kako Bog govori Josipu da će njegova Marija roditi sina, kojemu će ona dati ime Isus, Jehošua – što znači Bog spašava narod svoj. To je ispunjenje riječi staroga proroka Miheja. Bog pohađa narod svoj, onaj ostatak, one zaboravljene i malene, one što imaju samopoštovanje ne od ljudskih institucija i pozicija, nego od samoga Boga. Evo, nas pred još nekim važnim porukama za danas: Slavimo rođenje Marijino, slavimo novi život koji će roditi također novim životom, Isusom. Rađanje je potvrda tajne da Bog novim životom spašava ljude. Djeca su spasenje svijeta. Naravno, poruka je nedvosmislena, nas ne spašavaju ljudi, niti naše snage, nego Bog preko ljudi, u konačnici preko čovjeka u kojem se on dokraja očitovao, preko Isusa Krista. Bog spašava svoj narod preko novoga života, preko našega obraćenje i rađanja, preko ljubavi koju darujemo svojoj supruzi, svome suprugu, svojim bližnjima i prijateljima.

Kako god to djelovalo daleko, kako god se razni spasitelji nametali svome narodu, kako god bilo onih koji kažu ako za nas ne glasate, ako se u nas ne pouzdate, propast ćemo, ne smijemo zaboraviti da sve što činimo trebamo činiti u svijesti da Bog preko Isusa spašava, da i nas Bog spašava preko novoga života.

Više od dvadeset godina, a i kroz čitavu povijest ljudima i narodima se nude razni spasitelji. Ako i nisu zauzeli mjesto Boga, oni se smatraju odmah uz boga, ili mali bogovi (mislimo kada su srušeni oni prijašnji da danas nema idola, danas im se broj uvećao, nastao je panteon, sila malih bogova). Nedvosmislena je poruka za naše obraćenje da jedino Bog u konačnici spašava. Jasno, kada to kažemo to ne znači stajati skrštenih ruku, nego upravo u svjetlu Božje riječi posve se angažirati, ne povlačiti se, biti usred događaja, određivati svoj život. Jer Bog kada dolazi Mariji preko glasnika Gabrijela, Bog kada u snu govori Josipu, on mu ne oduzima slobodu. Bog od čovjeka ne pravi roba, poslušnika ni slugu, nego zahtijeva slobodna čovjeka, čovjeka koji se svjesno i samostalno odlučuju za vjeru.

Tako je i u našem životu. Bog od nas traži da mi postanemo slobodni ljudi u našim odlukama. Ima nešto tako veličanstveno i istodobno podložno iskrivljenju – to je naša sloboda. Ljudi su puni govora o slobodi a tako su zavodljivi i podatni da budu robovi, čak i onda kada to drugi od njih ne traže. Ljudi ne vole biti slobodni, ljudi ne vole pored sebe slobodne ljude nego klimoglavce i ulizice; ljudi ne vole Boga slobode, nego svoje zemaljske bogove. Ljudi ne vole spasenje, nego ovisnosti: o piću, o novcu, o stranci, o ideologiji, o nekom političkom vođi ili projektu.

Zastanimo u šutnji barem za tren i poslušajmo možda nam Bog u kojeg vjerujemo želi nešto poručiti? U dnu nas nam nešto progovara za našu budućnost. Što to trebamo mi raditi? Možda smo toliko zastranili da smatramo da nam je nemoguće vratiti se, obratiti se? Možda nas je obuzeo veliki strah i neizvjesnost? Što to nama ovoga blagdana rođenja Marijina za koju stoji da je nada i zora spasenja svome narodu, što to govori Božji glas i kako konkretno da povjerujemo da je Isus naš spasitelj?

Fra Ivan Šarčević /Šćit, 2014/