Licemjerstvo – smrt vjere

Licemjerstvo – smrt vjere

XXII. nedjelja kroz godinu

Mk 7,1-8. 14-15. 21-23

Čovjek je biće navike i običaja, ponavljač ustaljenih mišljenja i uhodanih pokreta. Navika daje sigurnost u novima situacijama, u dilemama i izazovima. Poštivanje običaja priskrbljuje stabilno mjesto u zajednici. Tko se ne ponaša po običajima, “mimo svijet”, često biva ocrnjen pa i društveno isključen. Život je, ipak, više od navika i običaja. Odnosi s ljudima postaju prazni pa i opterećujući ako se svedu samo na rutinu. Odnos s Bogom pogotovo nikada ne može postati navika, ni baštinjena tradicija, nikada trgovački odnos dam-daš. Nažalost, većina nas vjernika uređuje taj svoj osnovni odnos upravo na načelima trgovinske navike: ispunjavanjem izvanjskih propisa i obreda, nagomilavanjem vidljivih pobožnih vježbi, kako bi se pobožnim zaslugama udobrovoljilo i primirilo Boga kojemu, ako ćemo iskreno, ne vjerujemo da će uvijek biti dobar.

O tome kako je odnos s Bogom izvan naviknutih shema, o tome kako je vjera više od pukog obdržavanja vanjskih propisa i obreda, o tome kako je s Bogom često drukčiji put, govori odlomak današnjega Markova evanđelja. Značenje ovoga teksta nam je poznat, poznat do “navike”, jer tako često slušamo o Isusovom sukobljavanju s farizejima i pismoznancima. Znamo za Isusove prigovore, pogotovo za licemjerstvo, za “cijeđenje komarca a gutanje deve”, za vanjsko čišćenje ruku, obrednih predmeta a izopačenu nutrinu; znamo za Isusov govor o obijeljenim grobovima. Koliko nam je dvoličnost odurna očito je iz činjenice da ćemo za neke ljude kazati da su loši, pa i zli, a za licemjerne ćemo kazati da nisu nikakvi ljudi, nikakvi vjernici. No, valja priznati da nigdje naša kršćanska procjenjujuća navika nije toliko licemjerno ovladala nama samima kao upravo u pitanjima prakse vjere drugih, jer skoro uvijek smatramo da se Isusova riječ o licemjernim farizejima i pismoznancima odnosi na druge a ne na nas. Uvijek su tamo neki dvolični a mi smo pravi vjernici. Uvijek su drugi neprincipijelni i nedosljedni, uvijek su drugi sebični, uvijek su drugi vjernici iz koristi i novca, a samo ne mi.

Zato ovaj Markov izvještaj o inspekcijskom pohodu jeruzalemskih farizeja i pismoznanaca u Galileju nije izvještaj o nekom dalekom vremenu, nego živa Isusova riječ aktualna i za nas današnje vjernike. Jer ako i malo sagledamo svoje vjersko ponašanje, naći ćemo se opterećeni vanjskim propisima, nametnutim ulogama, raznoraznim očekivanjima koje smo postavili sami sebi ili su nam ih drugi dodijelili. Uočit ćemo svoje mizerno ponašanje po načelu izvanjskosti, po sviđanju i maskiranju. Uostalom, ako sebe samo malo stavimo na distancu, raspoznat ćemo kako smo se od riječi i pokreta, od smijeha i izraza lica, pa sve do odjeće i hoda pretvorili u drukčije ljude nego što doista jesmo, obukli smo se u pozicije koje smo sebi propisali ili su nam ih drugi podarili, i dobronamjerno, a mi ih usvojili kao drugu narav. Trošimo život kako dostići nedostižne sebe. I nije licemjerstvo u detalju, nego u cjelini života; nije u vanjskom pokretu nego unutrašnjem stavu iz kojeg pokret navikom slijedi. Čovjek se rodi kao Božji original, a često umire kao dvolična ili izopačena kreatura.

Do koje mjere može ići vjernikovo licemjerje govori današnje evanđelje u pogledu obredne čistoće. Naime, farizejima i pismoznancima, vrlo pobožnim ljudima, bilo je iznimno stalo do vanjskih obreda, ovdje do pranja ruku (uz obrednu čistoću, tu su i post koji su zaveli na dva dana u tjednu, zatim tri puta na dan javno moliti bez obzira gdje se zadesili, davanje desetine, jednom riječju umnožavanje vanjskih pobožnih djela, i onih koja nisu Zakonom propisana). Nije problem u obrednoj čistoći po sebi, niti čistoći kao zahtjevu zdravlja i higijene, nego – vidi se u prigovoru jeruzalemske inspekcije Isusu što njegovi učenici jedu neopranih ruku – u tom što su ti vrlo pobožni i moralni ljudi svoju vjeru sveli na vanjštinu, štoviše, što su – a tako nam je to prirođeno i uobičajeno – svoju pobožnu pozornost usmjerili jedino na kontrolu što drugi rade.

Takvih policajaca vjere ima posvuda. I danas. Oni unaprijed osude čovjeka da ne vjeruje ispravno, da krši zapovijedi i tradiciju, i onda mu lako nalaze gdje se ne drži propisa i običaja. I u nas su se namnožili propisi i običaji. Vjera nam je, Isus bi i nama citirao proroka Izaiju, samo na usnama, obremenjena bezbrojnim zapovijedima, a srce nam je daleko od Boga. Na primjer, važnije je da imamo svete vode u kući nego da budemo u miru s ukućanima; važnije je da imamo božićni bor, nego da pomireni s Bogom i ljudima proslavimo Božje utjelovljenje; važnije je da odemo na neko posebno hodočašće, pa i nedjeljom na misu – da se, kako kažemo, “odužimo” Bogu – nego da se pravedno odnosimo prema svojim bližnjima. Važno je da Boga ima na nacionalno-religijskim proslavama, ali o njegovim zapovijedima nema spomena u bankarskim podjelama novca ni u uredima za zapošljavanje. Kao da je Bog svediv na naše propise i navike, slavlja i manifestacije, kao da je s njime “gotovo” kada nekim vanjskim djelom smirimo svoju trgovačku savjest.

Sitničavo nadgledanje drugih izraz je oholosti i preziranja drugih. To povrh svega zamjera Isus licemjerima i traži od svojih učenika unutarnji iskren stav. U tom smislu naše vrijeme i mi u njemu ništa nismo različitiji od Isusovih nesretnih farizeja i pismoznanaca. U našem vremenu vlada teror religioznoga (od masovnih demonstracija vjere, megalomanije u gradnji crkava, od pojačavanja zvona i ezana pa sve do onog zastrašujećeg, protuljudskog i protubožanskog načina da se mržnjom i ubijanjem čovjeka dokazuje vjera u Boga). Pred silinom vanjskih obrednih praksi, raznih pobožnih ekzibicionizama, “duhovnih vježbi i obnova”, duhovnih spektakla, nestaje samozatajne, svakodnevne, strpljive i predane vjere. I po crkvenim oltarima, ali i po crkvenim zajednicama poskakuju pozeri i duhovni megalomani kojima nikada dosta vanjskoga, pa samo proširuju svoje nauke suprotne evanđelju. U konačnici oni bježe od svijeta u prividno zaštićena utočišta umjesto da taj svijet mijenjaju svojom praktičnom dobrotom.

Isus nas vraća u sami korijen naše vjere, u intimno zajedništvo s Bogom. Tu traži da budemo autentični, iskreni, jednostavni. Jer dok se njegovi protivnici zgražaju nad nepobožnošću njegovih učenika, zato što nisu oprali ruke, jer dok se i današnji kršćani zgražaju nad sličnim sitnicama svojih suvremenika, dok se licemjerno brinu koje će se riječi kada i gdje izgovarati, Isus poziva na opušteni ali jedini ispravni put – nutarnji hod s Bogom i zahvat u svijet i društvo praktičnom ljubavlju. Naše vlastito srce ne možemo ničim uljepšati, ničim očistiti, ni zamaskirati. A upravo je pred Bogom najviše dvoličnosti i pozerstva. Ne niječući obrede ni propise, Isus jasno kaže što prvo treba činiti u vjeri. Naša nutrina, rezolutan je Isus, treba biti čista, oslobođena zlih misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljuba, lakomstva, opakosti, prijevare, razuzdanosti, zla oka, psovke, uznositosti. Neće nas od našega zla spasiti nečistoća i zlo drugih. A tko se upusti u čišćenje vlastitoga srca, tko krene na taj put s Bogom u izgradnji unutarnjeg čovjeka i čovjeka solidarnosti, neće prvo primijetiti je li njegov bližnji tako nečist i grešan, niti će drugima nametati uredbe kojih se sam ne drži, nego će prvo vidjeti laže li i pretvara li se pred Najsvetijim. Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!

Fra Ivan Šarčević