I na odmoru briga za narod

I na odmoru briga za narod

XVI. nedjelja kroz godinu

Jr 23,1-6; Mk 6,30-34

Danas slušamo u prvom čitanju proroka Jeremiju kojemu je upućena Božja riječ protiv pastira – političkih i vjerskih vođa svoga naroda. Božja riječ ih optužuje ni manje ni više nego zato što su “raspršili” i “rastjerali” narod i “nisu se brinuli” za njega. Jeremija ne spominje ni Babilon, ni Nabukodonozora, ni međunarodne sile, nego samo pastire. Pastiri naroda, poručuje Božji čovjek Jeremija, krivi su za deportaciju, progon i seljenje svoga naroda u tuđinu.

Prorok Jeremija jedna je od najtragičnijih biblijskih osoba. Djeluje u Jeruzalemu na prijelazu iz 7. u 6. stoljeće prije Krista (625-580), u vremenu suprotstavljanja i ratova dviju velikih sila Babilona i Egipta. Judeski kraljevi, posebno Jojakin i Sidkija, te njihovi ministri, “dvorski” proroci i savjetnici, nerazborito, vodeći se zemaljskom moću i održanjem na vlasti ulaze u krivi savez s Egiptom protiv nadiruće moćne babilonske sile kralja Nabukodonozora. Babilonci se zato strašno osvećuju.

Jeremija je prorok neuspjeha. Uzaludno pokušava odvratiti poglavare i vođe da ne srljaju u opasne političke sporazume i dogovore nego da žive oslonjeni na Boga, brinući se za svoj narod a ne za svoju moć. U tri navrata će babilonska sila osvajati Judeju i Jeruzalem, progoniti i odvoditi narod u sužanjstvo, sve do potpunoga pada južnoga kraljevstva i razorenja jeruzalemskoga hrama 586. Jeremija će biti optuživan da slabi borbeni moral, da unosi nemir i ruši narodno i vjersko jedinstvo, bit će šikaniran od svih, od svojih zemljaka iz Anatota, od svećenika i lažnih proroka, od kraljeva i njihovih slugu, bit će zatvaran i završit će na koncu negdje u egipatskoj pustinji tako da mu se neće znati ni za grob. Tragični lik, vapijući/plačući prorok koji se i sam strašio, otimao se Božjoj riječi ali nije mogao ne govoriti da su narodni prvaci loši pastiri, koji su svojim zlodjelima uzrokovali strašnu nesreću vlastitoga naroda. Prvaci (pastiri), naprotiv, žive u uvjerenju da su posve ispravni, žive u strašnoj nevjerničkoj zabludi da sve čine dobro i da se najbolje od svih brinu za narod.

Međutim, i u vremenima krajnje dezorijentacije, Bog ipak ne ostavlja svojih vjernika. On preko svoga proroka Jeremije govori da će se sam pobrinuti za ostatak svoga naroda, da će sve raspršene po svim zemljama vratiti natrag u zavičaj. On će im sam biti pastir i pasti ih u izobilju. Govori da će iz Davidove loze podići “izdanak pravedni”, novoga kralja-pastira koji će biti mudar, činiti pravo i pravicu. Zvat će se Gospodin – Pravda naša. Riječ je za nas kršćane o dolasku Mesije, Krista. No, ove riječi o povratku i pravednom pastiru, danas zvuče nerealno, utopijski kao i za vrijeme Jeremije. Neostvarive za jedan kratki ljudski život, za jednu generaciju prognanih, za kratku povijest kako mi ljudi obično sagledavamo zemaljsko vrijeme. Ne čini li se ipak da je ovdje riječ o drukčijem, Božjem promatranju povijesti, o nestajanju moćnih kraljevstva i silnih naroda, ali i o svevremenoj valjanosti pravde za one koji su maleni, neuspješni, poput Jeremije i malog ostatka njegova naroda koji je poslušao Božju riječ? Mogli bismo kazati, ako se zaboravi na Boga i pravdu, onda dolazi do općeg rasula i zatvorene budućnosti. Ako se živi po pravdi, ona će biti ostvarena, kad-tad, i to još ovdje na zemlji, premda je doista spora u jednom ljudskom životu i kratkom povijesnom roku i premda i sam Bog djeluje daleko i nemoćan pred naletima zemaljskih sila. Prorok Jeremija nije dakle samo prorok opomena i “propasti”, nego prorok nade. Božja riječ, poručuje Jeremija, ne iznevjerava ako se u nju povjeruje i ako se ljudi oslone na Boga.

A u današnjem odlomku iz Markova evanđelja slušamo kako se Isusovi apostoli vraćaju sa zadatka kojeg im je Isus naložio da izvrše. Slušali smo prošlu nedjelju što su trebali činiti: poći po svijetu dva po dva, neovisni o materijalnom, ne skačući od kuće do kuće, od jedne “molitvene zajednice” do druge, zatim – ovladati nečistim dusima, zlim silama koje se protive Božjoj dobroti, propovijedati radosnu vijesti, ozdravljati i podizati nemoćne. Apostoli, slušamo danas, izvještavaju Isusa što su činili i naučavali. Isus im potom govori da se idu odmoriti u neko samotno mjesto, dalje od svijeta. Umor je bio takav da nisu imali kada ni jesti jer su ih ljudi stalno salijetali. Radi se dakle o umoru od ljudi, od komunikacije, od stalnoga traženja i svakovrsnih ljudskih potreba. Radi se o umoru koji nastaje od brige i aktivne solidarnosti s ljudima. Zato ih slijedi zasluženi odmor.

I sam je Isus kombinirao rad s ljudima i povlačenje u osamu, na molitvu i počinak. U toj kombinaciji angažirane blizine i solidarne distance sve je ipak bilo podloženo skrbi za ljude. Odmor je bio usmjeren za sabraniji i strpljiviji rad s ljudima. Vidi se to i iz Markovih daljnjih riječi. Ljudi su, čim su saznali gdje su Isus i apostoli, pošli k njima i pretekli ih. Uočljivi su momenti apostolskog djelovanja. Najprije apostoli idu k ljudima, obilaze po njihovim gradovima i selima, trgovima i kućama, propovijedaju i čine dobra djela. A onda svijet grne k njima, i onda kada se oni odmiču od svijeta na odmor. Isus pokazuje iznimnu nježnost i sažaljenje prema ljudima i kada ide otpočinuti. Naglašava Marko da se Isus “sažalio” nad ljudima jer su kao “ovce bez pastira” i opet ih je stao poučavati.

Rad s ljudima – po Isusovu primjeru – i za pastire je iznad svakoga odmora. I kad su otišli na odmor, pastiri se ne mogu brinuti samo o sebe. Blizina s ljudima je trajna oznaka Isusovih apostola. Onako kako Isus Krist, “Gospodin – Pravda naša”, nije ravnodušan ni neosjetljiv za ljude, za socijalnu pravdu i čistoću vjere, tako ni Isusovi učenici, pastiri, ne mogu biti hladni i sebični prema svijetu kojemu su poslani. Isusova se riječ odnosi na sve one koji su zaduženi i odgovorni za druge. Odnosi se to na roditelje, poslodavce, učitelje, javne radnike. Posebno se to odnosi na crkvene pastire, biskupe, svećenike i redovnike. Zasluženi odmor dolazi nakon savjesna i marljiva rada.

Mnogi suvremeni kršćanski i crkveni pastiri oboljeli su od brige za sebe, od brige za instituciju i njezinu hijerarhiju, od crkvene političke (nacionalne) moći u društvu. Hladni su i ravnodušni prema narodu, narodu kao potrebitim ljudima, Isusovoj braći i sestrama. Te potrebe nisu samo materijalne prirode, nego su ljudi gladni smisla, istine i vrednota, Božje riječi. Mnogi suvremeni pastiri su samo na sebe usredotočeni uživatelji. Ne obilaze ljude nego se zatvaraju u svoj svijet i odustaju od svoga poslanja. Čekaju da im ljudi sami dođu ili čekaju od drugih da im “dotjeraju” vjernike u crkvu ili na vjeronauk. Tu leži dio razloga zašto mnogi odlaze od Crkve, od evanđelja pa i vjere, zašto mnogi traže “lažne pastire”, pašnjake lagane duhovne ispaše, kao i zašto je toliko ljudi dezorijentirano i rasuto kada slušaju one koji su se samoproglasili pastirima ili intrigama i zlodjelima domogli pastirskih pozicija. Ozdravljenje društva, Crkve, svijeta, male obitelji i velike zajednice, počet će povratkom pravdi, odnosno nasljedovanjem Gospodina Isusa – Pravde naše, oslanjanjem na Boga jedinoga istinskoga pastira.

Fra Ivan Šarčević