Konflikt u “kraljevskom” svetištu

Konflikt u “kraljevskom” svetištu

XV. nedjelja kroz godinu

Am 7,12-15

Navjestitelj Božje riječi i tvorac Božjega kraljevstva, kakav je bio Isus – slušali smo zadnjih nedjelja u evanđeljima – biva odbačen i od rodbine i od svojih nazaretskih sugrađana. Ni njegovi učenici nisu pošteđeni slične sudbine. Vjera je uvijek neko plivanje protiv struje, vjernik je čovjek koji se ne miri s dosegnutim niti se uljuljava u kolektivno zadovoljstvo.

Ima razdoblja u povijesti kada je opasno biti vjernik, pogotovo navjestitelj Božje riječi. Ima opet razdoblja povoljnijih za vjeru i vjernike, u kojima su vjernici i navjestitelji čak i “povlašteni”. No, ni za jedno razdoblje ne može se reći da je u njemu lagano biti vjernik, pogotovo ne navjestitelj Božje riječi. Teže je čak u vremenima naklonjenim religiji, u vremenima samorazumljivosti da je s nama i našom vjerom sve uredu.

Da Božja riječ nije prilagodljiva ljudskim procjenama, voljama i samovoljama, da Bog ne pristaje na opći trend, na “službenu istinu” koju proklamiraju “svete” vlasti, nailazimo kod svih biblijskih proroka. Da Bog podiže proroke i u vremenima navodne sveprisutne i samodostatne religioznosti, slušamo danas u odlomku iz male Knjige proroka Amosa. Amos je Božji čovjek, koji se sredinom VIII. st. pr. Krista, iz Judeje, južnoga hebrejskoga kraljevstva, iz malenoga mjesta Tekoe blizu Betlehema – prema Božjem nalogu – uputio u Izrael, sjeverno kraljevstvo, da ondje naviješta Božju riječ. Ostavio je svoje priprosto zanimanje stočara i uzgajivača smokava i zaputio se u drugi kraj da ljude opominje na nepravde koje čine i da ih poziva na obraćenje. Amos je to činio dobrovoljno, vrlo jasno i odlučno. Bez sustezanja raskrinkavao je religioznu dvoličnost samarijskih prvaka, njihovu idolatriju i društvenu nepravdu koju su skrivali izvanjskom pobožnošću, bukom molitava i hodočašćima. Pozivao ih je na radikalnu promjenu jer će inače propasti.

U naviještanju Božje riječi Amos je jednoga dana stigao i u glavno izraelsko svetište, u Betel, sveto mjesto još od praoca Jakova (Izraela). Naime, na mjestu na kojem je Jakov usnio ljestve do neba i iskusio Božji pohod i blagoslov, Izraelci su podigli hram i uspostavili svetište. Uz Gilgal, betelskim su svetištem sjevernjaci parirali judejskom suprematizmu i jeruzalemskome hramu kao glavnom nacionalnom svetištu. Amos se nije upetljavao u te religijsko-političke sukobe, nije došao na sjever da vrbuje ljude za južno kraljevstvo i jeruzalemsko svetište. Njega je jedino zanimala čistoća vjere i društvena pravda. Naviještao je da se ne može žrtvovati Bogu, moliti se njemu i istodobno stavljati sebe, kralja i moćnike ili druga božanstva na Božje mjesto. Ne može se, govorio je Amos, stajati pred Božjim žrtvenikom, svetkovati dan Gospodnji i istodobno “prodavati siromaha za sandale”, “varati krivim mjerama”; ne može se ići na hodočašće, obilaziti sva svetišta, stajati pred oltarima a umnažati grijehe – bogatiti se i uživati u svojim bjelokosnim dvorima dok mnogi sunarodnjaci žive ispod dostojanstva. Još više, Amos je opominjao i okolne narode, ali ponajviše svoje u vjeri.

Nije se dakle ovaj prorok direktno miješao u politiku niti u religijske razmirice koje je svetište bolje i koje je “bliže” Bogu. Amos nije bio političar ni svećenik nego Božji prorok. Time, međutim, njegove riječi nisu bile apolitične, jer Božja riječ koju naviješta, zahvaća cjelinu života, dakle i politiku, ili Božja riječ to prestaje biti. I što se događa? Biblija i ovaj put ne vara: prvi koji prepoznaje tko je Amos, prvi koji se usprotivio Božjoj riječi nije bio nitko drugi nego svećenik, Amasja – službeni svećenik betelskoga svetišta. Za razliku od Amosa, Amasjine riječi su posve politične, dnevno-politične. Amasja nije ono što bi trebao biti – Božji svećenik, nego kraljevski svećenik. On ne govori što bi trebao nego ono što smatra da će kralju odgovarati. O Amosovim riječima i njihovoj istinitosti Amasja ne razmišlja, ne povlači se u tišinu, ne sabire se, ne zastaje u molitvi pred Bogom, niti ulazi u razgovor da sasluša što to Amos doista hoće i je li to u skladu s Božjom riječi. On se ne poziva na Božju riječ nego priziva kralja. Zato ni trena ne oklijevajući, brže-bolje dojavljuje svome kralju, Jeroboamu, i to vrlo teškim riječima kako se Amos urotio protiv njega i to do te mjere da “ni zemlja ne može više podnijeti Amosovih riječi”. Amos se ne bavi politikom nego vjerom. Amasja zaključuje obratno. Koje li opasnosti: mali Amos protiv velikoga kralja?

Ne znamo kako je Jeroboam reagirao na dojavu svoga svećenika. Ne znamo sa sigurnošću, a moguće je, da je to onaj isti Jeroboam, čija se žena, kraljica Izabela, dala u onako osvetnički lov na proroka Iliju da je ovaj Božji čovjek čak pao u depresiju i stao bježati od svoga poslanja. Ovdje se samo govori o svećenikovom ponašanju prema proroku. Amasja Amosa naziva vidiocem, ne prorokom. Hoće mu, čini se, omalovažavajući ga kazati da on ta svoja “viđenja” zadrži za sebe. I odrješito mu naređuje da napusti betelsko svetište, da se vrati u svoj zavičaj, u Judeju i da ondje jede kruh i prorokuje. Amos nije međutim plaćenik. Da jest, ne bi tako govorio. Amos nije stigao izdaleka, ni u svetište da se obogati nego da pozove ljude na obraćenje. Nažalost, tragična sljepoća svećenika Amasje stoji u njegovoj podložnosti kralju i politici a ne Bogu i Božjoj riječi. Amasja izbacuje Amosa iz Božjega prostora jer je to kraljevsko svetište i kraljevski hram.

Amos nije došao u betelsko svetište da zarađuje nego da naviješta Božju riječ. Zato Amasji i govori o svome skromnom podrijetlu. Kaže mu da nije čak ni prorok ni sin proroka. Govori mu o svome niskom zanimanju kojega se međutim ne stidi i u kojem je bio zadovoljan, ali ga je morao ostaviti jer se nije mogao oteti zahtjevu Božjega poslanja da ide prorokovati Božjem narodu. Kad Bog govori, veli Amos, tko da šuti.

Konflikt između “politiziranog svećenika” i Božjega proroka je svevremen. Poput Amasje i mnogi današnji svećenici (čuvari crkava i “nacionalno-religijskih” spomenika i svetišta, samoproglašeni duhovnici i vidioci) služe politici, odnosno najprije sebi i svome razumijevanju vjere. Ne dopuštaju da u “njihova” svetišta dođe Božji čovjek, a takav često stiže kao vjernik, obični vjernik, župljanin, ili kao neki “stranac” koji ne dijeli mišljenje kralja i ne odobrava da Božje svetište postane “kraljevsko”. Posvjetovljeni svećenici tjeraju ljude od svetišta i Božjega zajedništva, a da to i ne žele primijetiti, osigurani svojom pozicijom i eventualnim mnoštvom koje se, što u strahu, što u bolesti i nesnalaženju, što u nedoraslosti vjere, mire sa stanjem kakvo jest. Takvi svećenici samo se veličaju, govore ono što odgovara vlasti i masi, uopće ne primjećuju sve veću dvoličnost svojih vjernika i sve veće distanciranje od svetišta onih koji su istinski tražitelji Boga.

Biti navjestitelj Božje riječi nikada nije bez prepreka i muke. Ni u naše vrijeme ni u našem prostoru u kojem se toliki smatraju vjernicima poput onih iz Amosove knjige koji izvaljeni leže u svojoj samodovoljnosti, hrle na molitve i na hodočašća a zanemaruju i Boga i svoje obespravljene bližnje. Amos govori kako zemlja i narod kojem je došao u konačnici nisu gladni kruha nego Božje riječi i pravde.

**********

Isusovi apostoli

XV. nedjelja kroz godinu

Mk 6,7-13

Nakon Isusova neuspjeha u svom zavičaju Nazaretu, o čemu smo razmišljali prošle nedjelje, Isus ne odustaje od svoga poslanja. Netko bi možda ostao u Nazaretu i pokušao se objašnjavati sa svojim sugrađanima. Netko bi možda namjerno ostao i prkosio im makar svojom nazočnošću. Netko bi možda upao u rezignaciju i povukao bi se u nedodirljivost. Isus ne čini ni jedno ni drugo ni treće. On ne uvjerava, ne prkosi, ne povlači se. Ne zakiva se u svoj neuspjeh. Isus zadivljuje slobodom napuštanja mjesta i ljudi koji su bez povjerenja. Ne vezuje se ni za koga nego nastavlja svoje propovjedničko poslanje. I to s još većom snagom i osvjedočenošću.

Marko piše da odmah poslije nazaretskoga događaja Isus saziva svoje učenike i šalje ih dva po dva da idu po svijetu. Oni postaju poslanici (grčki: apostoli). Prvu vlast koju Isus daje svojim poslanicima jest da ovladaju nečistim dusima. Teško je s današnje vremenske distance znati tko su to “nečisti dusi”. Nabujala i bolesna mašta nekih suvremenih duhovnika i unesrećenih vjernika često umišljaju da znaju tko su te zle sile (i demoni). Nalaze ih posvuda i bez zadrške ih pripisuju i onima koji su tjelesno ili duševno bolesni ili onima koji se ne slažu s njihovom selektivnom duhovnošću. Ono što možemo zaključiti iz cjeline evanđelja jest da nečisti duh posve ovlada čovjekom ali ne znamo dolazi li to iz čovjekove krivnje ili iz nekog drugoga razloga. Pritom se uvijek naglašava da nečisti (ili zli) duh nije bez pameti i razbora, jer uvijek prvi i nepogrešivo prepoznaje tko je Isus i što Isus hoće. Budući da je riječ o prostoru duha, o području vjere, može se zaključiti da je nečisti duh onaj koji čovjeku ne dopušta vjeru, koji čovjeka zatvara u tvrdoću srca, u tvrđavu nepovjerenja u sebe, u Boga i u ljude. Čovjek svladan “nečistim duhom” bio bi dakle čovjek nepovjerenja u dobro, u Božju dobrotu i moć koja se očituje u Isusu. On više vjeruje u moć zla i njemu se prepušta. Zato je Isusovo oslobađanje od nečistih duhova najsnažnija njegovo djelo. Zato je vjerojatno i snaga ozdravljenja tih ljudi izraz neočekivanoga obraćenja. Možda i najzorniji primjer takvoga obraćenja je Marija Magdalena, koju je Isus oslobodio čak od sedam demona (sedam je broj neizmjernosti) i ona je postala jedna od najvažnijih Isusovih učenica, svjedokinja uskrsnuća i Isusova života, apostolica apostola.

Isus, nastavlja Marko Evanđelist, daje svojim apostolima daljnje upute kako će se ponašati u svojoj putujućoj propovjedničkoj službi. Ponajprije se apostol ne smije opterećivati materijalnim. Uza se treba imati samo najnužnije, do te mjere najnužnije da graniči s oskudnošću. Usmjeren sav na poslanje, apostol ne smije nositi ni kruha ni torbe ni novca, a od odjeće ničega duplo. Nimalo jednostavan zahtjev, jer ako promotrimo povijest poslanja i današnje stanje crkvenih ljudi onda uviđamo kako su u većini Isusovi apostoli preokrenuli tu Isusovu zapovijed u njezinu suprotnost. Crkva, svećenici i duhovne osobe najviše su se dali na materijalno osiguranje dok zapuštaju osnovno poslanje. Izgubili su primarnu sigurnost, temeljno povjerenje da nikada neće ostati ni gladni ni goli. Zato se više brinu o svom ekonomskom statusu i društvenoj moći Crkve nego o svom poslanju apostola.

Isus također savjetuje apostole da ne prelaze iz kuće u kuću, da ne mijenjaju gostoprimce, da ne trče od jedne do druge duhovne skupine, nego da ondje gdje budu primljeni, ostanu dokraja i ondje formiraju zajednicu vjernika. Kako god trebaju biti nenavezani na materijalno, tako trebaju biti nevezani za ljude. To ne znači da će biti bahati i osioni, nego upravo suprotno. Neće mijenjati staništa za to što je negdje za njih bolje, što će ih netko bolje ugostiti, nego će sve činiti samo iz potrebe poslanja. I na isti način Isusove slobode djelovanja, onako kako je primjerice Isus napustio Nazaret, i njegovi apostoli, u slučajevima negostoljubivosti, ne trebaju gubiti samopouzdanje.

Negostoljubivost je sastavni dio života Isusova učenika. Slikom otresanja prašine sa sandala hoće ima kazati da zadrže svoje dostojanstvo i sigurnost i kada dožive neuspjeh, da nastave svoj put k onima koji će biti otvoreni za Božju riječ i poruku Božjega kraljevstva. Isus nije nikakav misionarski mekušac ni ljigavi propovjednik koji bi se u nekoj mazohističkoj ili lažnoj pobožnosti povlačio od negostoljubivih domaćina bez ikakva znaka. Otresanje prašine sa sandala treba ostati svjedočanstvo zatvorenim i nepovjerljivim ljudima za Božju riječ. Otresanje praha posljednja je jaka gesta učeničkoga poslanja u negostoprimljivom okuženju. Slika je to da Isusov učenik mora ako ne riječima a onda barem nekim “provokativnim” znakom upozoriti otvrdle ljude da od njih nije došao baš ništa uzeti, da nije došao naštetiti im, niti ih osiromašiti, niti što za sebe zaraditi, nego im darovati oslobađajuću poruku evanđelja.

Na koncu današnjega evanđeoskog odlomka Marko jednostavnim riječima sažima u čemu se sastoji poslanje Isusovih apostola. Riječi su jednostavne ali u tumačenju nije jednostavno sagledati sve aspekte, a još je teže te riječi ostvarivati u praksi. To je zapravo program čitava života. Isusov apostol propovijeda obraćenje, izgoni zloduhe, maže uljem i ozdravlja nemoćnike. Ova trostruka služba nije ništa drugo nego nasljedovanje samoga Isusa. Ona ima svoje zakonitosti i gradacije. Prvo je poziv na obraćenje, pa onda suočenje sa zlom a zatim pomaganje nemoćnima. U svakom slučaju Isusu, Božjem uosobljenom očitovanju, za ostvarenje poslanja potrebni su ljudi, apostoli, koji dva po dva, nikada pojedinačno, nego u prijateljskoj učeničkoj zajednici nastavljaju poslanje svoga Učitelja i Gospodina po cestama, trgovima, svetim i nesvetim mjestima ovoga svijeta.

Fra Ivan Šarčević